”Premda je kvaliteta našeg života neraskidivo povezana sa životima drugih, sa svih strana nam govore da ćemo napredovati jedino putem natjecanja za osobni interes i putem krajnjeg individualizma. Obrazovni sustav je iz godine u godinu sve brutalnije takmičarski. Zaposlenje je borba do smrti s gomilom drugih očajnika koji jure za sve manjim brojem radnih mjesta. Moderni nadzornici nad siromašnima pripisuju krivnju pojedincima za ono što stvaraju ekonomski uvjeti.” [Read more…]
Reagirati na mržnju i laž je imperativ za svakog od nas
Približila se oltaru za vrijeme mise, skinula kaput, ostala u grudnjaku i crnim hlačama i kleknula. Na glavi je imala krunu od trnja, na tijelu napisano ”Ljubav prema istini”. Ispred nje je stajao prvi čovjek Češke katoličke crkve kardinal Duka. Nakon pet minuta zaštitari su je izveli iz katedrale. [Read more…]
Hrvatska policija prema UNHCR: Naš povijesni poraz
Od sramotnog batinaškog ponašanja naše policije prema migrantima sramotniji su jedino pokušaji opravdavanja takve politike. Rukovodeći se onom starom ”Što je više kleveta i laži…”, policija ustrajava na tezi da nema nasilja prema migrantima, premda je – zahvaljujući masovnosti nasilja na granicama i radu aktivista nevladinih organizacija i medija – istinu nemoguće prikriti. [Read more…]
Policajci kao hajduci: pobjeda kršćanskih vrijednosti
Ta godina 2015. nije bila davno. Ipak, te 2015. Hrvatska je bila sasvim drukčija zemlja.
Jer te 2015. Hrvatskom nije vladala demokršćanska vlada i u njoj nisu vladale kršćanske vrijednosti. Te 2015. Lijepom Našom vladala je đavlija ljevičarska koalicija, na vlasti su bili ateisti i nekrsti koji su uveli istospolne brakove, a u zagrebačke muzeje izložbe o socijalizmu. [Read more…]
Što Daša Drndić znači današnjoj Hrvatskoj?
U utorak (danas u 10 sati, op. Autografa) će se Hrvatska oprostiti od književnice Daše Drndić i to u Zagrebu, njenom rodnom gradu. [Read more…]
Nećemo teroristima pokloniti našu mržnju i strah
U petak navečer uzeli ste život jedne iznimne osobe, ljubavi mog života, majke mog sina, ali nećete dobiti moju mržnju. [Read more…]
Počast Slavku Goldsteinu
Sve što je baš ovoga trenutka objavljeno u londonskom Guardianu u sljedećih nekoliko minuta, sati ili dana bit će prevedeno, prepričano ili prepjevano u hrvatskim dnevnim i tjednim novinama, na državnoj televiziji i internetskim portalima.
Na primjer, ako se Guardianov humorist našali, pa najavi da će sljedeću Nobelovu nagradu za književnost dobiti muškarac plavih očiju, u bijelom odijelu i crvenim cipelama, hrvatski će književni kritičari, da li zato što ne osjećaju nijanse u engleskome jeziku ili zbog specifične tuposti koja ih priječi da razumiju o čemu se tu ustvari radi, sasvim ozbiljno najaviti svome hrvatskom čitateljstvu kako će Nobelovu nagradu za književnost prema predviđanju dobro upućenih britanskih književnih teoretičara i kladioničara dobiti plavooki muškarac u bijelom odijelu, sa crvenim cipelama na nogama. Po svoj prilici laureat će biti Joseph Ratzinger, bivši papa.
Bez ikakve šale, što god da je objavljeno u Guardianu, bit će kopirano i umnoženo po hrvatskim medijima. Izuzetak je, naravno, impresum britanskoga lista, premda se priča da su jedne naše dnevne novine prije nekoliko godina povlačile svoje prvo večernje izdanje jer su, valjda greškom, objavili da im je editor-in-chief Alan Rusbridger.
Tiskana je u Guardianu opsežna kritika engleskoga prijevoda knjige Slavka Goldsteina “1941., godina koja se vraća”, objavljenoga u izdanju The New York Review of Books. Autor članka Richard J. Evans poznat je svakome, ali doista svakome tko se bavi poviješću Drugoga svjetskog rata, kao i slučajevima i kampanjama povijesnog revizionizma u proteklih petnaestak godina
A izuzetak je, govorili smo o tome već, i Guardianov članak o Hrvatskoj po ulasku u Europsku uniju, nakon kojeg je Goran Radman ukinuo Srećku Horvatu emisiju na televiziji kojom ravna, umjesto da urednicima u Informativnom programu naloži da izvijeste što je to Horvat pisao u Guradianu. Biva, pobrinuo se da mladiću ostane više vremena za pisanje, umjesto da dangubi po Hrvatskoj televiziji i svojom emisijicom čini ukras njezinu posvemašnjem ustašluku i kara-mraku.
Ali, evo, pojavio se i drugi izuzetak, još i zanimljiviji od prethodnoga. Naime, tiskana je u Guardianu opsežna kritika engleskoga prijevoda knjige Slavka Goldsteina “1941., godina koja se vraća”, objavljenoga u izdanju The New York Review of Books. Autor članka Richard J. Evans poznat je svakome, ali doista svakome tko se bavi poviješću Drugoga svjetskog rata, kao i slučajevima i kampanjama povijesnog revizionizma u proteklih petnaestak godina.
Da, to je isti onaj Evans, koji je demontirao antisemitsku i neonacističku bombu, koju je 1993. pod Europu i europsku živu kulturu postavio David Irving negirajući u svojoj knjizi povijesnu utemeljenost svake tvrdnje o postojanju holokausta. Nastupivši kao vještak u jednome sudskom procesu, Evans je razotkrio da se Irving bavio krivotvorenjem i izmišljanjem dokumenata, selektivnim citiranjem i drugim, za hrvatske prilike posve normalnim i uobičajenim oblicima naknadnog prilagođavanja stvarnosti potrebama vlastitih znanstvenih zaključaka.
U Velikoj Britaniji se takvo što, naprosto, ne smije raditi i zato u toj zemlji i nije bilo dovoljno za Davida Irvinga reći da je neonacist, nego je njegovu tezu trebalo osporiti, bombu je trebalo stručno demontirati da ona ne bi eksplodirala. Da je Goran Radman na BBC-ju ukinuo emisiju Srećka Horvata, morali bismo se vrlo ozbiljno baviti njegovim motivima. Na HTV-u to nije potrebno, jer su motivi toliko očigledni da se već i podrazumijevaju.
Richard J. Evans svojim čitateljima pruža nužan povijesni kontekst Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj i čini to na besprijekoran način. Knjigu razlaže s razumijevanjem, a onda i s poštovanjem, nalazeći u Goldsteinovom povijesnom i memoarskom uvidu jednu važnu, ali i iznimno rijetku kvalitetu. On ne piše isključivo iz perspektive žrtve, niti analizirajući motive zločinaca, nego o genocidu u Hrvatskoj Goldstein piše pokušavajući razumjeti motive i žrtava i zločinaca
I što piše taj strašni Richard J. Evans o Goldsteinovoj knjizi? Najprije, on svojim čitateljima pruža nužan povijesni kontekst Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj i čini to na besprijekoran način. Knjigu razlaže s razumijevanjem, a onda i s poštovanjem, nalazeći u Goldsteinovom povijesnom i memoarskom uvidu jednu važnu, ali i iznimno rijetku kvalitetu. On ne piše isključivo iz perspektive žrtve, niti analizirajući motive zločinaca, nego o genocidu u Hrvatskoj Goldstein piše pokušavajući razumjeti motive i žrtava i zločinaca.
Pisac je upoznao jedne i druge, živio je i odrastao među njima, tako da, piše Evans, on i “genocidu daje ljudsko lice”. I da, čitajući Goldsteina, mogli smo i sami vidjeti koliko je strahotno to ljudsko lice koje prepoznajemo razumijevajući motive ubojica.
Mnogo bolje od brojnih hrvatskih čitatelja, naročito onih koji su o knjizi Slavka Goldsteina pogrdno govorili a da je nisu ni pročitali, Evans razumijeva prijelaz na rat iz 1991. i ponavljanje zločina u dva kordunska sela. Na kraju, međutim, kritičar ispisuje i dvije vrlo zanimljive i znakovite primjedbe piscu kojemu je prethodno iskazao poštovanje: Evans misli da se Goldstein, ipak, nedovoljno bavio odgovornošću Katoličke crkve, kako za ustaški fašistički zločin, tako i za spašavanje poglavnika NDH Ante Pavelića iz antifašističke Europe i za njegov transport u Argentinu. Druga primjedba je da pokazuje možda i preveliku “ljubaznost” prema nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu.
Je li kritičar Guardiana, povjesničar s Cambridgea tu pogriješio? Je li to, možda, kako bi kazali naši eksperti za hrvatomrsce i hrvatomržnju, arogancija Gordog Albiona i vjekovno englesko neprijateljstvo prema nedužnome, nevinom i malom rodu Hrvata, omiljenom narodu Bogomajke Marije, koji ju je, premda republikanski u duši, proglasio svojom kraljicom?
Slavko Goldstein veliki je hrvatski pisac. Njegova knjiga objavljena je na jednoj od najuglednijih intelektualnih adresa anglosaksonskoga svijeta. Je li porazno po pisca što Hrvati sve to sami od sebe skrivaju? Nije, nego je porazno po njih. Ali i to će se jednom promijeniti i doći će dan kada ćemo iz Guardiana prepisati i ono što nas se zaista tiče
I zašto, uopće, Englezi tako žarko mrze Hrvate? Najprije, Richard J. Evans nije Englez, nego je Velšanin. Onda, on o povijesti Drugoga svjetskog rata govori i piše s ekspertskog stanovišta i hladno, ali preuzimajući riječi Iana Kershawa da je put prema Auschwitzu izgrađen mržnjom, a popločan ravnodušnošću. Kako su mu dobro poznati mehanizmi njemačke mržnje i ravnodušnosti, tako Evans dobro poznaje i naslućuje širinu uloge Katoličke crkve u ustaškoj državi.
Za razliku od njega Slavko Goldstein nije hladni ekspert. Pišući povijest svoje zemlje i svog naraštaja, on piše o sebi i svojoj obitelji. Ali još nešto, od toga važnije – pišući o prošloj Hrvatskoj, onoj iz 1941. i 1991., on piše o vlastitoj sadašnjosti i budućnosti, o svojoj zemlji i zemlji svojih unuka. Na najuzorniji način Goldstein nastupa kao patriot, makar i posljednji hrvatski patriot, koji Hrvatskoj otvara put prema katarzi i iskupljenju.
Ne zaboravimo ni to – što R. J. Evansu srećom nije poznato – Goldstein je, zamalo, uspio dovesti velečasnog biskupa Bozanića u Jasenovac. Ali na pola puta se gospodar u grimizu predomislio, pa se okrenuo i požurio nazad na neki sastanak. Nismo to tada htjeli tako interpretirati, ali nadbiskup je okrenuo stražnjicu i jasenovačkom cvijetu i kripti s mrtvim logorašima. Došao je samo da bi pokazao da ne želi doći. Je li to bio Goldsteinov poraz? Jesu li Evansove primjedbe u Guardianu porazne po čovjeka i pisca? U oba slučaja odgovor je: ne.
Slavko Goldstein veliki je hrvatski pisac. Njegova knjiga objavljena je na jednoj od najuglednijih intelektualnih adresa anglosaksonskoga svijeta. Je li porazno po pisca što Hrvati sve to sami od sebe skrivaju? Nije, nego je porazno po njih. Ali i to će se jednom promijeniti i doći će dan kada ćemo iz Guardiana prepisati i ono što nas se zaista tiče.
(Prenosimo s autorova portala)
Cinizam Gorana Radmana
Prvo što mi je na um palo dok sam početkom prosinca čitao tekst Srećka Horvata iz britanskoga Guardiana bilo je da neće još dugo potrajati serijal emisija “Zdravo društvo”, emitiran jedva dva i pol mjeseca na Hrvatskoj televiziji.
Mladi je pisac i filozof u svom članku upozorio zapadnu publiku na ono što se prethodnih dana i mjeseci počelo događati u Hrvatskoj, ponudivši joj usporedbu Šimunićevih maksimirskih ida sa hipotetičkom situacijom u kojoj bi njemački nogometaš pozdravljao publiku uzvikom Heil Hitler.
Horvat je upozorio čitateljstvo da je buđenje i bujanje fašizma u Hrvatskoj neumjesno proglašavati sindromom Balkana, nego, upravo suprotno, riječ je o europskoj epidemiji ekstremno desnih, neonacističkih partija i pokreta, kojoj se nova članica Europske Unije entuzijastično i prednjačeći priključila.
Hrvatsku je Srećko Horvat nazvao simboličkim “trulim srcem Europe”, a formaliziranje zabrane ćirilice, koje se najavljuje budućim referendumom, usporedio je sa, opet hipotetičkim, referendumom za zabranu “židovskoga jezika”.
Hrvatsku je Srećko Horvat nazvao simboličkim “trulim srcem Europe”, a formaliziranje zabrane ćirilice, koje se najavljuje budućim referendumom, usporedio je sa, opet hipotetičkim, referendumom za zabranu “židovskoga jezika”
Članak iz Guardiana sa zanimanjem je dočekan na web stranici tih novina, prenesen je i komentiran diljem južnoslavenske regije, dok je u Hrvatskoj – s izuzetkom jednoga ili dva marginalna portala – prešućen na način na koji su se u Sovjetskom Savezu prešućivale kritike Kremlja objavljene u novinama s druge strane željezne zavjese, ili kako su u Jugoslaviji prešućivana zalaganja Heinricha Bölla u korist zatočenika savjesti, hrvatskih, srpskih i albanskih pisaca koji su robijali zbog verbalnog delikta.
Razlika je što su u komunizmu nalozi za takva prešućivanja dolazili iz ideoloških komisija u centralnim komitetima ili iz tajnih policijskih službi, dok u današnjoj Hrvatskoj stvar funkcionira sama od sebe, kao neka vrsta ideološkog i medijskog perpetuma. Horvatov članak prešućuje se zbog sadržaja koji narušava društveno ravnovjesje, proklamiranu simpatiju za Josipa Šimunića (koji, u najboljem slučaju, nije znao što radi i nije imao loših namjera, ili se njegove namjere prikazuju kao pozitivne, patriotske…) a bogme i istinitost javno iznesene tvrdnje premijera Zorana Milanovića kako u Hrvatskoj “nema političkoga ekstremizma”.
Srećko Horvat nagrđuje sliku Hrvatske, kakvom ju vide i predstavljaju Hrvatska televizija i drugi veliki mediji, uključujući i glavne dnevne novine, i zato je najbolje tu stvar naprosto prešutjeti. Pritom, svi ćemo se praviti kako bi i u The Guardianu, kao i u The New York Timesu ili Die Zeitu, mogli objavljivati svi ti hrvatski despoti, ivkošići i aralice, ali im se, eto, ne da, nemaju vremena ili nisu zadovoljni honorarima, i smetnut ćemo s uma spremno da se ne samo oni, nego i gospoda Josipović i Milanović, o Pozaiću, Košiću i Karamarku da i ne govorimo, u tim glasilima mogu pojaviti samo ukoliko zakupe oglasni prostor.
Samo u “Zdravom društvu” nismo bili u prigodi da slušamo gnjevne nastupe protiv međunarodne nogometne federacije zbog Šimunićeva kažnjavanja, kao ni filonacistički intonirane potjernice za onim novinarima, intelektualcima, javnim i privatnim osobama koje su se odvažile zgroziti nad Šimunićevom uporabom “staroga hrvatskog pa i ustaškog pozdrava”
Ili ni tada, jer im ne bi bilo dopušteno da u plaćenim oglasima šire vjersku, rasnu i nacionalnu mržnju, pozivaju na diskriminaciju i ukidanje svih manjinskih prava, kao ni da tvrde kako u svemu tome skupa “nema političkog ekstremizma”. Srećko Horvat je među dvoje-troje hrvatskih državljana kojima će Guardian objaviti ono što napišu.
Jedini koji je javno primijetio njegov istup, pokazujući svojim primjerom zašto su se drugi pravili slijepi, nijemi i gluhi, bio je transformirani posljednji partijski sekretar Slobodne Dalmacije Josip Jović, koji je Srećka Horvata u svojoj nedjeljnoj komuni uvrstio među birane Židove i ine hrvatske neprijatelje, i to zato što je u britanskim novinama Za dom! Spremni!, taj “stari hrvatski pa i ustaški pozdrav” usporedio s Heil Hitler.
Jović je, poput pravog obraćenika, neofita i hrvatskoga novinskog udbaše izgovorio ono oko čega su se drugi snebivali, i branio stari hrvatski pa i ustaški pozdrav od usporedbi s Hitlerom i nacizmom. Ustaše su, kako smo od jedne građanke prije nekoliko večeri na televiziji mogli čuti, “hrvatski branitelji iz Drugoga svjetskog rata”.
No, to se može izgovoriti na način Josipa Jovića i pomenute gospođe koja je upravo išla na misu za dušu Ante “hrvatskog političara, publicista i romanopisca” Pavelića, ili se može prisnažiti prešućivanjem ne samo Srećka Horvata, nego i svakoga i sviju koji su proteklih tjedana po europskim medijima govorili i pisali o povratku hrvatskoga fašizma.
Emisija “Zdravo društvo”, koju je vodio Srećko Horvat, bila je jedina ekološki provjerena emisija na Hrvatskoj televiziji. Samo u “Zdravnom društvu” nije vam se moglo dogoditi da čujete kako je “ćirilica genocidno pismo”, kako “Hrvati prema ćirilici trebaju imati odnos kao Židovi prema Richardu Wagneru” (čime se sugerira da se Wagnerova djela ne izvode u Izraelu, što, naravno, nije istina…), ni kako su Srbi lišeni ontološkog svojstva da budu žrtve, ni koješta drugo što se svakodnevno čuje u informativnom, kulturnom, pa i zabavnom programu, i čime su se proslavili Branka Kamenski, Siniša Kovačić, Hloverka Novak Srzić i ini urednici i autori HTV-a.
“Zdravo društvo” ukinuto je, kažu na HTV-u, radi uštede. Slovenski hotelijer Goran Radman, koji se iz predratnog čelnika Komsmomola, preko služenja u Microsoftu, transformirao u šutljiva rođaka glasnome Josipu Joviću, pozvao je, u ulozi ravnatelja, Srećka Horvata k sebi u ured, da mu objasni zašto je ukinut. Rekao mu je da je to zbog – loše gledanosti. Bilo bi to glupo, nedostojno i džepnog digitrona, da nije cinično
Samo u “Zdravom društvu” nismo bili u prigodi da slušamo gnjevne nastupe protiv međunarodne nogometne federacije zbog Šimunićeva kažnjavanja, kao ni filonacistički intonirane potjernice za onim novinarima, intelektualcima, javnim i privatnim osobama koje su se odvažile zgroziti nad Šimunićevom uporabom “staroga hrvatskog pa i ustaškog pozdrava”.
Samo “Zdravom društvu” nisu bili inherentni pozivi na nasilje protiv onih koji o ćirilici ili homoseksualcima imaju ponešto različito mišljenje.
To je bio razlog zbog kojega je emisija morala nestati. Istina, potrajala bi ona do kraja sezone, eh da nije bilo tog Horvatovog članka u Guardianu. Da ga je napisao 1942. završio bi u Jasenovcu, da ga je napisao 1972. zalegao bi na neko vrijeme u Lepoglavu, dok je 2014. samo izgubio televizijsku emisiju.
Nismo dovršili svoju državu, kao što bi to rekao biskup Vlado Košić. “Obranili smo Hrvatsku, ali nismo stvorili državu po svojoj mjeri”, kao što kaže onaj vukovarski stožeraš. Obojicu smo, naravno, mogli čuti na Hrvatskoj televiziji.
“Zdravo društvo” ukinuto je, kažu na HTV-u, radi uštede. Slovenski hotelijer Goran Radman, koji se iz predratnog čelnika Komsmomola, preko služenja u Microsoftu, transformirao u šutljiva rođaka glasnome Josipu Joviću, pozvao je, u ulozi ravnatelja, Srećka Horvata k sebi u ured, da mu objasni zašto je ukinut. Rekao mu je da je to zbog – loše gledanosti. Bilo bi to glupo, nedostojno i džepnog digitrona, da nije cinično.
Gledanost, Radmane, je li, niska gledanost? A zašto, kompjutoru materin, ne ukide “Pola ure kulture”? Radmanov cinizam nije od njegove pameti i iz njegove glave, to je cinizam kolektiva, partije, pokreta, mitinga, bakljade, minhenske pivnice. Goran Radman je, naime, naslutio što duh iz minhenske pivnice od njega očekuje, nakon što je Horvat prevršio mjeru pišući u stranim novinama istinu o Hrvatskoj.
(Prenosimo s autorove web stranice)