Goran Babić rođen je 1944. na Visu, odakle nije bio nitko njegov. Otac iz doline Neretve, Hrvat, komunist; mati Beograđanka, iz jevrejske obitelji u kojoj je nakon rata ostalo malo živih. Oboje partizani, pa su sina donijeli na svijet tamo gdje je tih tjedana i dana boravila glava pokreta. [Read more…]
Bratstvo i jedinstvo degenerika
Hrvatski nogomet i hrvatska književnost zapravo su neobično slični. Ne samo zato što su i naši centarfori i naši pisci osuđeni na mučenje u nacionalnoj, dakle, provincijalnoj ligi. Oni su i najveće kolateralne žrtve raspada Jugoslavije, odnosno bolesne hrvatsko-srpske strasti da se ratu okončanom prije dvadeset godina uporno zazivaju produžeci. [Read more…]
Kolinda, je li Joe Šimunić terorist?
Dok sluša i(li) čita svakodnevne politikantske budalaštine hrvatskog nogometnog izbornika Ante Čačića, jedan normalni navijač hrvatskih sportskih reprezentacija ipak ne očekuje i ne može vjerovati da za sličnim rječnikom ovom Čačićevom i rječnikom Zdravka Mamića iz njegovih ”najboljih”, ali i ovih današnjih dana, poseže i predsjednica RH. [Read more…]
Orjuna sa Sjevera
Da se ne zajebavamo, svi su u Splitu znali što se sprema, znalo se da će biti sranja, Torcida je čak i javno najavljivala prekid utakmice. Kao što su svi znali – naravno da jesu – kako nije riječ tek o besmislenom, pijanom huliganskom nasilju, već o otvorenom ratu protiv nogometnog saveza, do kraja, ”bez zarobljenika“. [Read more…]
HDZ Hajduku želi dobro?
Besramnijega mazanja očiju odavno nismo vidjeli. Da se laganjem može ubiti čovjeka, u prva četiri reda stolica u utorak na HDZ-ovu predizbornom skupu u Šibeniku ne bi ostalo živih nakon što je TomislavKaramarko objavio: “Želim vam reći da HDZ neće dopustiti propadanje Hajduka, što se danas događa. [Read more…]
Split nakon atomske bombe
Gotovo u svim novinama izašle su slike hrpa smeća što je ostalo razbacano iza Ultre, nema internetskog portala koji to nije zabilježio. Očito je važno pokazati kakav su nered napravili rasplesani momci i djevojke, izvještaj s priredbe ne bi bio potpun da nisu izokola upozorili: evo, pogledajte kakve su to prljave životinje, kakvi su barbari tu orgijali. [Read more…]
Očekivani šamari
Jest, sramota je. To da kompletno vodstvo nacionalnog nogometnog saveza – uključujući izbornika i isključujući formalnog predsjednika te stvarnog gazdu – bude napadnuto usred vlastite države, na odmorištu na autocesti, s pravom se izrodilo u prvoklasni skandal. Barem na simboličnoj razini budući da se, kako se doznalo kasnije, sve završilo s dva ili tri šamara, jednim razbijenim retrovizorom i jednom bačenom plastičnom bocom. [Read more…]
Švicarac na brdovitom Balkanu
Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi.
Bez previše sarkazma – nije to lako. Toliki trud kako bi se od jedne kune stvorilo deset ili stotinu. Ali nije to – to. Cilj je od jedne otići na tisuću. Ma kakvih tisuću, na milijun. Par milja, taman da riješimo sve svoje životne probleme. Ponekad mi se čini da se kladioničari ili lotomani trude više nego neki koji rade 8 sati za nekih prosječnih 5000 kn.
Napor koji ulažu u procjene i analize, u gledanje svih tekmi ili popisivanje brojeva izvučenih prošlih mjeseci te u nadglasavanje je li bolji Messi ili onaj drugi, uplaćen na klub ili sretan broj – uložen u pokušaj stvaranja npr. nove gume za žvakanje s okusom nogometne lopte, dao bi opipljiv rezultat. Financijski opipljiv. Možda od jedan ne bi napravili deset, ali uz toliku upornost i napor, rezultat bi vrlo lako mogao biti više od jedan. A to je puno.
Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi
Novac se stvara u postotcima na uloženo, a umnožavanje uloženog je iznimka. No, mi volimo bajke. Za nas je sve to više od igre. Volimo jednim udarcem ubiti ne dvije, nego bar tisuću muha. Jer tako nam govori plavokosa Šveđanka s TV ekrana.
I tako, svi smo vidoviti Milani, svi se kladimo na budućnost, svi pokušavamo pogoditi nešto što pogoditi može samo Onaj koji nas gleda s visina, kako god ga zvali. A do Njega ne možemo ni ajfonom šest, kojeg smo kupili za samo 99 kuna uz ugovor na 24 mjeseca i mjesečnu potrošnju od samo 599,99 kn. Praktički džabe. Sa svima razgovaramo besplatno, ali džabe nam to. Tarifa nam ne uključuje poziv do Njega, a samo On zna što će biti sutra.
Nisu vam rekli da ti pozivi ne idu u najpovoljniju mobilnu tarifu? Hoćete li zato tužiti telekom operatora? Manje bitno. Bitno je imati ajfon. Jer kako inače u birtiji staviti na stol staru Nokiju? Ajfon je ”must have”. A ponuda je, i tako, bila super povoljna, pa ste zagrlili život i otišli živjeti zajedno. Zajedno s novim ajfonom i starim dugovima telekomu lijepog slogana.
Povoljna je bila i ponuda za stambeni kredit. Tamo negdje, davne 2007. godine. Tko se još toga sjeća? To je bilo tako davno, da smo tad imali tek ajfon jedinicu. Povoljno smo ga dobili, evo baš smo ga prekjučer otplatili. S troškovima odvjetnika, sudskim pristojbama i kamatama.
Kamata na stambeni kredit je bila niska, a kredit bez troškova obrade. Što ne znači da nas nisu obradili. Nije bilo bitno s kim bankarite; svi su nudili i reklamirali, a mi smo tražili i uzimali. Mogli smo birati euro ili švicarac. A mogli smo birati i ne živjeti na kredit. Ne kupiti novi auto ili ostati u podstanarstvu. Plaćati najam mrskom stanodavcu. Svaki mjesec.
Ako ne želimo, mogli smo se iseliti i uzeti drugi stan. Ako nam je taj bio preskup, mogli smo u manji. Ako bismo našli posao na drugom kraju grada, mogli smo se preseliti u roku od mjesec – dva. Izaći iz toga stana i unajmiti drugi. No, tko je glup plaćati mjesečno 500 eura najam, kad za samo 600 eura i ciglih 30 godina imamo svoj stan? Najam plaćaju samo budale i papci.
Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi
Matematika je jasna. Kreditom imaš i ovce i novce. K’o Gregor. Osim toga, bolje je uzet kredu (ne posudit, nego uzet) u švicarcima, kamata je i do 2% niža. A 2% godišnje na trideset godina nije mala svota. Osim toga, taj stan ostaje našoj djeci. Stan je trajna vrijednost, investicija na kojoj se ne može izgubiti.
Vidi koliko je susjed Marko zaradio – kupio je pred par godina stan i sad već taj isti stan vrijedi upola više. I super je da djeca imaju naš stan. I da čekaju da mi odemo u starački dom ili na Mirogoj, pa da se mogu i oni nauživati te prekrasne nekretnine. U miru.
Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi.
Umislili smo si da znamo odgovore. Da znamo pogoditi rezultat utakmice života koja će trajati trideset godina. U kojoj ćemo svaki mjesec morati zabijati gol. A sve smo to radili bez poznavanja ekipe na koju smo se kladili. Nismo znali tko je na golu. Može li vratar naše ekipe obraniti penal Švicarcima? Kakav je srednji vezni? Koliko vrijedi špica i može li svaki mjesec zabijati gol? I to na stranom terenu – valuti.
Ušli smo u rizik koji, sad vidimo, nismo mogli ni pojmiti. To jest, mogli smo pojmiti, jer tko kaže da sutra CHF ne može biti jednak nula kuna? No, vjerovali smo da crni scenarij nije opcija. Ružičasti je opcija, možda malo sivi, ali crni nikako. A ispao je tamno crni.
Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…
Ugovor koji smo potpisivali, nismo baš čitali. Pitali smo bankara koja je najbolja opcija. Kao što narkić pita dilera jel’ bolje u venu ili šmrkat. Kao što smo pitali nasmijanu tetu na šalteru telekom operatora koja je najbolja opcija. I rekla nam je najbolju opciju. Najbolju za nju. I njenog šefa. I njegove dioničare.
I sad smo ljuti. Na proklete telekom operatore. Na gramzive bankare. Pogotovo one koji su bili inspirirani nama. A mislili smo da nam je bankar frend (isprika najboljem bankaru Jurici). Da telekom teta baš nama daje najpovoljniju tarifu. Jer ta tarifa vrijedi još samo do kraja mjeseca. A dobijemo i set noževa pride, ako baš danas potpišemo.
Ispalo je da nam nisu pomogli izabrati najbolju opciju. Pa ćemo ih sad tužiti jer nismo zadovoljni ishodom. Nisu bili fer i nisu nas upozorili na sve potencijalne probleme i rizike. Nisu pogledali u kristalnu kuglu i rekli da franak može na osam kuna. Nisu nam rekli da možemo ostati bez posla. Nisu nam rekli da naša nekretnina koju dajemo u kolateral može za par godina, u slučaju kraha tržišta nekretnina, biti nedovoljna za otplatu ostatka glavnice i da čak i da prodamo istu, plaćat ćemo im rate još deset godina nakon što nas deložiraju.
Na ugovoru nije pisalo –“Za sve rizike ili nuspojave upitajte svog bankara ili telekom operatora”. Pa je on zato ništavan. Tko bi reko, čuda da se dese, da Miljacka tečaje odnese? Što, Halide, ne predvidi i tečaj švicarca, ako si već predvidio poplave?
Vratite nam pare! Ali ostavite stanove! I aute! I ajfone! Jer mi to zaslužujemo. Nije u redu da nam se smiju ovi papci što su ostali podstanari i ovi što nisu kupili aute i ajfone. Neka i oni osjete našu bol. Neka pokažu solidarnost. Nismo krivi mi. Krive su banke. Telekomi su krivi. Kriv je onaj što ide s nama kroz život a koji nam omogućuje kupnju špeceraja na rate. I njegov gazda koji na nas s brijega gleda. Krivi su masoni i Bin Laden. Što su nam uopće nudili taj ajfon? I te švicarce. Da nije došlo do Franakgeddona, sve bi bilo ok.
Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu
Vratili bismo mi. Da nismo razbili taj auto koji još 4 godine moramo otplaćivati, vratili bismo mi. Da nam nisu ukrali taj ajfon, platili bismo mi. Četiri jahača Franakalipse sjuriše se bez najave i povećaše nam već debelo pretjerane rate za još 20% . Preko noći naš se dug vratio na stanje od prije par godina. A mi smo vraćali i vraćali. Što se to dogodilo da 4,8 kuna sad postade 7,5 kuna?!
Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…
Zato – spašavaj nas ministre financija. Spašavaj nas vlado. Konvertirajte nam kredite u eure, u kune u drahme u bilo što. Samo ne u švicarce. Poništite te zločinačke odredbe tih nametnutih nam ugovora. Odriješite nam duge naše, kako i mi… ma čekaj…ok, ipak susjed Štef mora vratit onih 500 kuna što je posudio još pred Božić.
A čini se da ovo nije kraj. Jahači Frankalipse su projahali tek prvi krug. Kraj je kad debela dama zapjeva. Al’ ne čuje se sa čardaka, pjesma stara, pjesma laka…
Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu. Kako bi mučki šutio i s guštom vraćao kredit s manjom kamatom da se Franakgedon nije dogodio, tako će i sad vraćati kredit i sprdati se javno sa svojim promašajem.
Neće druge kriviti za svoj promašaj, koji je većinom proistekao iz njegove želje da ima krov nad glavom, i to onakav kakav zaslužuje. Sad ima baš to što je zaslužio (uključivo i debelo precijenjen krov nad glavom) i nada se da je iz toga bar nešto naučio. Naučio je da ne može predvidjeti budućnost. Naučio je da nema tako crnih scenarija koji se ne bi mogli desiti. Naučio je da se za poslove koji traju dugo u budućnost uputno osigurati protiv rizika, pa čak i onih nepojmljivih. Vraća i vraćat će ono što je posudio i poštivat će potpis koji je svojevoljno stavio (i skupo ovjerio) na dokument. Dok mu živo srce bije!
(Prenosimo s tportala).
Crkvoslavija, grobnica kulaka
U uvodu intervjua s velečasnim Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila, novinar Večernjeg lista Darko Pavičić primjećuje da su burne reakcije na nedavni tekst njegova sugovornika – u kojemu je prosvjedni skup Hajdukovih navijača na splitskoj Rivi eksplicitno nazvan ”novim korakom na orjunaškom produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga” – išle ”tako daleko da se tvrdilo da Crkva dijeli Hrvatsku”.
A to – veli novinar – ”zvuči nevjerojatno, jer je upravo Crkva jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”.
Novinaru Večernjaka, dakle, nevjerojatno zvuče reakcije na Miklenićev tekst, a ne ono što ih je izazvalo. Jer ima biti da Crkva, čak i kada preko kaptolskoga glasila dijeli građane Hrvatske na ”lijepe naše” i na ”orjunaše”, ostaje ”jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”.
Novinaru Večernjaka, dakle, nevjerojatno zvuče reakcije na Miklenićev tekst, a ne ono što ih je izazvalo. Jer ima biti da Crkva, čak i kada preko kaptolskoga glasila dijeli građane Hrvatske na ”lijepe naše” i na ”orjunaše”, ostaje ”jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”
A koga to Crkva u ovom društvu pokušava integrirati i protiv koga je ta snažna integracija usmjerena, moglo se pročitati i u spomenutom uvodniku Glasa Koncila, gdje su ”destruktivnim antihrvatskim snagama” koje ”megamanipuliraju” navijačkim osjećajima i strastima de facto proglašene aktualne hrvatske vlasti i ”njihove medijske produžene ruke”, te stranka i politička opcija kojoj pripada splitski gradonačelnik.
Pritom su svim tim neimenovanim milanovićima, josipovićima i baldasarima pripisane takve sposobnosti da je prava sreća što nitko od njih, barem deklarativno, ne vjeruje ni u Boga ni u Crkvu ni u Glas Koncila, jer bi u protivnom – čitajući što o njihovim nadnaravnim moćima misli velečasni Miklenić – mogli utripati da su ne samo državnici u rangu Broza, ustavotvorci Kardeljevih kapaciteta i nacionalni pomiritelji kalibra Franje Tuđmana, već i mnogo više od toga. U najmanju ruku – Batman, Spiderman i Superman.
Konstruktor te teorije orjunaške urote – koja se silno svidjela i Zdravku Mamiću kao još jednom samoizvikanom simbolu ”integrativnog hrvatstva” – u intervjuu Večernjem listu veli da u njegovome tekstu ”jednostavno nema optužbe da su prosvjednici orjunaši”, da on takvo što ”nikada ne bi napisao”, ali se, eto, dogodilo da je ”ta optužba, nažalost, medijski proizvoljno iskonstruirana i nametnuta javnome mnijenju”.
Najednom velečasni Miklenić otkriva da je ”na splitskom prosvjedu bila najveća većina dobronamjernih ljudi, dobrih domoljuba, čak i dobrih vjernika”, kao da ih je u međuvremenu sve osobno ispovjedio, te tvrdi da su ”oni došli s plemenitim navijačkim ciljem”.
U tu Jugoslaviju naši crkveni velikodostojnici, čini se, vjeruju dublje i iskrenije nego u postojanje Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje, toliko duboko i toliko iskreno da sve ozbiljnije mislim kako se oni za svoju pastirsku službu ne nadahnjuju Svetim Pismom nego opskurnim i ilegalno tiskanim brošurama koje počinju rečenicom ”U početku bijaše AVNOJ…” i u kojima se Kraljevstvo Božje ne ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu već u zemaljskom Jajcu
No, unatoč dobronamjernosti velike većine sudionika navijačkoga skupa na Rivi, njemu se – samo na osnovu činjenice da se takav prosvjed dogodio – čini logičnim zaključiti da ”postoje snage koje su željele da se fokus javnosti odvraća od bitnih problema”, jerbo je ”vještina onih koji manipuliraju upravo u tome da oni koji su izmanipulirani to i ne primijete, da toga nisu ni svjesni”.
Po toj bi Miklenićevoj logici, navijačima Hajduka koji naivno vjeruju da su ustali ”kontra sili, kontra mraku” trebala biti em čast em utjeha što im je s Kaptola poručeno da ih se ne drži ”orjunašima” koji rade na ”produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga”, nego dobrohotnim bedacima koji nisu u stanju ni naslutiti da se njima bezočno manipulira u cilju obnove Jugoslavije.
A u tu obnovu i u tu Jugoslaviju naši crkveni velikodostojnici, čini se, vjeruju dublje i iskrenije nego u postojanje Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje, toliko duboko i toliko iskreno da sve ozbiljnije mislim kako se oni za svoju pastirsku službu ne nadahnjuju Svetim Pismom nego opskurnim i ilegalno tiskanim brošurama koje počinju rečenicom ”U početku bijaše AVNOJ…” i u kojima se Kraljevstvo Božje ne ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu već u zemaljskom Jajcu.
Ali nije samo Jugoslavija kaptolska Muza, već je to – vjerovali ili ne – i komunizam. I to upravo onaj komunizam kojega naši duhovnici u pravilu nazivaju zločinačkim.
Jer kada na primjedbu Večernjakova novinara da se ”Crkvi, tj. njezinu vodstvu često predbacuje da nije dovoljno socijalno osjetljivo”, velečasni Miklenić odgovori: ”Pošteno je reći da nitko od bolje i srednje stojećih hrvatskih građana nije dovoljno socijalno osjetljiv dok god ima u Hrvatskoj oko 800 tisuća ljudi koji žive ispod praga siromaštva” – e tada se pošten čovjek, Hrvat i katolik, domoljub, bogoljub i čovjekoljub mora zapitati: koliko je daleko dan kada će Kaptol u ime prezrenih na svijetu otvoreno pozvati na obračun s tim ikako stojećim građanima, s tim klasnim neprijateljima, s tim kulacima?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Hrvati i turbofolk
Negdje u sumrak, našao sam se na Bačvicama, gdje se u plićaku ludirala grupica cura koje su mi izgledale kao starije srednjoškolke. Tinejdžerice su se uočljivo dobro zabavljale, a onda su u jednom trenutku – s napitnički podignutim rukama u vis – počele pjevati refren. Refren je – naravno – bio na perfektnom, ekavskom srpskom: “Duni duni vetre/najjače što znaš”.
Istu večer kad sam na Bačama čuo moje mlađahne sugrađanke kako pjevaju o suzama što “pokvase/moje obraze”, otvorio sam na You Tubeu videoklip te pjesme grupe Ministarke. Na klipu sam vidio cure postavljene na stejdžu kao da su gitarski bend, s frizurama koje kao da su ispale iz zlatne ere darkera, špicastim grudnjacima, zakovicama i lancima, koje podsjećaju na militarizirani “girl power” Madonne ili Lady Gage.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno
Ni taj klip, ni bezobrazna razdraganost cura koje sam te večeri gledao nisu odavali onu sliku koju ljudi obično imaju o turbofolku. Umjesto zadriglih mačo tipova polukriminalne reputacije koji na pozornici gledaju golo žensko meso, vidio si neki čudni treš-feminizam za drske i buntovne adolescentice.
Činjenicu da je muzika koju – kao stilski zastarjeli relikt 90-ih – i dalje zovemo turbofolk popularna među klincima, naravno, znao sam i prije toga. U Splitu, kao i dobrim dijelom u Zagrebu, klupska je scena prilično “narodnjakizirana”, a narodnjaci mnogo više nego u Zagrebu dominiraju i oglasnim prostorom.
U bilo koje doba godine, grad je preplavljen jumbo plakatima srpskih muzičara. Neke od zvijezda (ili “zvijezda”) koje dominiraju splitskim oglasnim prostorima u Srbiji su do te mjere opskurne da me beogradska prijateljica – gledajući te kilometre splitskih plakata – uvjeravala da ti ljudi zapravo ne postoje i da mora riječ biti o lokalnim curama koje prodaju lažni srpski identitet.
Pokušavao sam zamisliti taj scenarij o Luci ili Ani iz Omiša ili Drniša koja se za večernji nastup presvlači u šljašteći korzet i pod umjetničkim imenom Slađana ili Goga nastupa u prigradskim diskotekama, pa mi se nekako činilo da je ta travestija najbolja metafora naših ćiriličnih, prekounskih i prekodrinskih kavgi.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta
Još od prve rodonačelničke knjige o turbofolku koju je napisala moja beogradska kolegica, filmska kritičarka Ivana Kronja, o turbofolku se govori kao o “soundtracku nacionalizma 90-ih”. Moram priznati da u tu teoriju nikad nisam povjerovao. U vremenima kad su brojni rokeri od Bore Čorbe i Houre do Beogradskog sindikata bili akteri nacionalizma činilo bi se licemjerno za nacionalizme kriviti pevaljke, a k tomu bi se činilo ideološki suštinski pogrešno jednu materijalističku, hedonističku i konzumersku glazbu povezivati s ideologijom kojoj je polazište bilo da će Srbi, ako treba, za svoj narod jesti i travu.
O turbofolku se govorilo i još govori kao o glazbi “zemljaka” i “seljačina”, što se empirijski izravno sukobljavalo s onim što sam ja vidio kao stanje na terenu – dakle, da su emisijski centri “cajki” upravo veliki gradovi – isprva Zagreb, potom Osijek i Split.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta.
Upravo zato što mi se već dugo čini da oko turbofolka u Hrvatskoj postoji cijelo brdo nepreciznosti, zabluda i poluistina – a dijelom i zato što sam u tom gomilanju sudjelovao – jako me razveselilo kad sam pročitao da je izišla prva sociološka knjiga o fenomenu turbofolka u Hrvatskoj. Ona se pojavila ovih dana, naslov joj je “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj”, a autor joj je Riječanin Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog koji već desetljećima radi kao urednik u programu narodne kulture i običaja na HRT-u.
Knjiga Pavlovskog izišla je kao svojevrsni nusproizvod dokumentarne TV serije koju je autor radio za HTV, i u kojoj je diljem Hrvatske, BiH i dijaspore intervjuirao izvođače, konzumente, vlasnike klubova, glazbene kritičare i diskografe.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova
Pavlovsky u knjizi školski kronološki obrađuje kronologiju onog što danas zovemo kultura “cajki”. Pronalazi genezu muzičkog žanra u prvim srednjostrujaškim uspjesima Lepe Lukić 1964., prikazuje početke i prijelomnu ulogu Lepe Brene, ali i ulogu koju je zagrebački Jugoton imao u mužnji već tada lukrativnog žanra.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova.
Pavlovsky iscrpno u knjizi prikazuje i hibridne podžanrove i mikroscene. Do ove knjige – recimo – nisam znao za zasebni podžanr “katoličkih narodnjaka”. Pavlovsky svemu tome daje i komparativni kontekst, pa pokazuje da su hibridizacije koje narodnjak doživljava u eri od Bregovića do Ministarki zapravo slične procesima u drugim svjetskim etno-pop scenama.
U knjizi, Pavlovsky opovrgava i nekoliko raširenih mitova o turbofolku. Budući da je njegova metodologija ona kvalitativne sociologije (intervjui), nije podastro statističke podatke, no intervjui iz knjige opovrgavaju mitove o tome da TF slušaju uvijek neki “oni” (doseljenici, kriminalci, muški, neobrazovani…).
Pavlovsky se također pridružuje onim etnolozima koji niječu da je za popularnost narodnjaka bilo presudno to što su u poraću bili zabranjeno voće. Pokazuje da je njihova masovna slušanost već bila odavno etablirana u 70-ima i 80-ima.
Na tom mjestu, međutim, ne ulazi dublje u ono što ja vidim kao zanimljivu ironiju. Naime, dok za trijumf “cajki” paranoična desnica krivi Jugoslaviju, realitet je drukčiji. Bum narodnjaka dogodio se nakon propasti socijalizma jer ga je potpirila gola tržišna ekonomija.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte”
Dok je u socijalizmu funkcionirala “dogovorna ekonomija” i elitistički model kulture, narodnjaci su bili u institucionalnoj zavjetrini dominantne rock-kulture koju su bildali subvencionirani klubovi, gitarijade i televizija.
Kao u mnogim drugim aferama u životu, ispada da je i u muzici modernizacija u Hrvatskoj bila nametnuta “top-down” od diktature. Onog časa kad je narod dobio pravo da bira “što voli”, vratio se u predmodernu, bila ta predmoderna Franjo Tuđman, ili iscjelitelj Ante Pavlović, ili pravo da se ne cijepi, ili pravo da sluša cajke.
Čim sam, međutim, ispisao prethodnu rečenicu, posao sam svjestan da i sam upadam u etablirani klišej po kojem turbofolk mora biti zaostao i regresivan. Problem je to što se nitko doista nije pozabavio time da provjeri je li to tako, pa dijelom ni sam Pavlovsky.
On se iscrpno bavi kulturalnom analizom omraze koja u Hrvatskoj postoji oko narodnjaka, no ne bavi se i kulturalnom analizom scene, njezine ikonografije, poruka, vizuala, ideologije. Autor za to ima opravdanje, jer to nije ni bio cilj knjige. Ali, čini mi se da je zapravo propustio priliku.
U zemlji u kojoj je dominantna mediteranska estrada puna starih majki, sebedajnih maslina, Dalmatinki u bijelom te skrušenih i krotkih Penelopa, turbofolk scena nerijetko mi se čini kao invazija Amazonki koje odjevene kao dominatrix iz sado-mazo fantazija štiklom gaze krotke Balkance.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte.”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).