Dobre su dobre vijesti, a dobro znamo da ih je jako malo u posljednje vrijeme. Evo, eppur si muove nešto stvarno, životno, zajedničko među jadranskim državama – udružuju se luke, sporazumno se trajno ukida ulov ribe u Jabučkoj kotlini, u čijim dubinama se odvija mrijest i rast i množenje najvećeg dijela ribljeg fonda Jadrana… [Read more…]
Bliski Zapad (Priče iz Bihaća, u ljeto 2018.)
Havla
Kosu mi je spalio, tako to znam:
za centimetar me promašio geler.
Moju lobanju, moj mozak, mene.
Zato sam prešla tri hiljade kilometara,
od Alepa dovde.
I još ću hiljadu i po, akobogda,
odavde do Lunda.
A i Faris je otišao prije toga,
u Švedsku.
Užasno je bilo. I još je.
Hiljade nas, Sirijaca,
Palestinaca, Iračana,
Afganistanaca, Indijaca,
Iranaca,
Marokanaca, Alžiraca,
Afrikanaca, i drugih.
I hiljade njih, policajaca,
humanitaraca,
Turaka, Grka, Albanaca, Crnogoraca, Bosanaca,
Hrvata, i drugih.
A sama sam, sestro, ovdje
i bez njega. Moram dalje.
Probala sam već:
petnaest kilometara do Evrope,
ali me vratilo, dvaput.
Biće bolje: sabur, naučila sam.
Osim toga: šta je petnaest spram hiljada,
i šta su hiljade spram jednog?
Ali
Azra je jedini čovjek kojeg sam upoznao u ovom gradu.
Mislim na Bosance.
Sigurno ni nema mnogo ljudi koji bi se htjeli upoznati sa mnom.
Bosanci prolaze pored nas muhadžira i ne gledaju nas.
Ako me neko pogleda, ja klimnem glavom,
a nekad i kažem: Helou. Sad znam i: Dobar dan.
Ali lakše je: Helou.
Kaže Azra da je bolje da ne govorim ljudima: Es selamu alejkum,
jer bi me neki mogli krivo shvatiti.
– Nije ti ovo Afganistan.
Azra se smijala kad sam govorio: Bi-hak i Za-greb.
Kao, nikad prije nije pomislila na to da je u Bihaću ‘hak’, istina,
i da je u Zagrebu ‘greb’, grob.
– A ‘Minhen’ i ‘Hamburg’ možeš reći bez greške.
Abdulah
Pa šta ako imam iPod?
Svi imaju iPod, ili nešto slično,
i u Maroku i u Bosni.
I naradio sam se da bih ga kupio. I još posudio para.
Zato i nisam mogao krenuti na put prije septembra,
trebao sam skupiti još para za put
nakon što sam kupio iPod.
A trebao mi je iPod, ili nešto slično,
i za Maroko i za Bosnu,
i za put.
Kada me vide sa iPodom
valjda misle:
ovaj je previše crn
i premalo siromašan.
Mahmud
Zanoćili smo u toj kući u koju smo provalili,
ja i Fuad, isto Palestinac.
Trebali smo samo normalan krevet i tuš. Nismo ništa ukrali.
Htjeli smo, bio je tu jedan stari mobitel i još nekoliko korisnih stvari,
ali kad sam u vitrini u velikoj sobi ugledao Kur’an, kao u kući moje nane,
rekao sam Fuadu: Nećemo, brate,
i on se složio, iako je kršćanin.
Ujutro su komšije hodali oko kuće
i prepali smo se da će nas primijetiti i zvati policiju,
pa smo ostavili torbe u toj kući, išuljali se,
i cijeli dan proveli u gradskom parku.
Navečer smo pokupili stvari i odlučili da ćemo prespavati
blizu kuće, na groblju.
Mislili smo: tu nas niko neće dirati, čak i ako nas vide.
Nije to baš bilo pravo groblje,
samo nekoliko razbacanih kamenova, prevrnutih nišana.
Dok smo razvlačili vreće za spavanje,
Fuad je osvijetlio upaljačem jedan kamen i rekao mi:
Vidi ovo.
Vidio sam izlizanu židovsku zvijezdu i nekoliko hebrejskih slova.
– Židovi, reče Fuad.
– Nema veze, to su drugi Židovi, odgovorih ja.
Nikud mi se nije išlo odande.
Ben
Ljudi u Bihaću nisu rasisti.
Vidio sam kako su taksisti, konobari i prodavači ljubazni prema arapskim
turistima, muškarcima, ženama, djeci.
A ni nas Nigerijce ne tuku.
Nadia
Jutros su nam javili:
Alžirac izbo Marokanca. I ovaj umro. Tamo u Kladuši, gdje sam i ja bila.
A baš sam prije nekoliko dana razgovarala sa Nihadom, Bosancem,
koji je studirao književnost, kao i ja,
o tome da smo mi Alžirci najpoznatiji po onom Kamijevom Alžircu,
kojeg je, samo tako, ubio Merso, ‘Stranac’.
Nihad mi je rekao da je čitao i neki drugi roman,
u kojem brat onog Alžirca istražuje smrt svog bezimenog brata.
Taj roman nije napisao Francuz, nego Alžirac.
Mislim da to nema smisla,
to mi zvuči kao osveta.
Mene se ne tiče onaj što me je silovao.
Ja neću da budem Alžirac,
ni Francuz.
Neću da budem ništa što mi kažu
da moram biti.
Zato sam i otišla na put.
Imam svoje tijelo, ideju
o drugačijem životu,
i nadu.
I nisam jedina,
tako zapravo razmišljamo
mi, izbjeglice.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Ne smijemo biti proračunati, već tražiti ispravan izbor
Smeta me nešto što je naizgled detalj i verbalna ekvilibristika. Ne prihvaćam i zapravo me smetaju objašnjenja da su Hrvati zdušno prihvatili antifašizam, da su otišli u partizane jer su dobro računali i da smo se tako našli na pobjedničkoj strani. Kaže se da je Hrvatska postala moguća jer smo se našli na strani pobjednika. [Read more…]
Još o Bleiburgu: Ni jedan sudionik WW2 nije nevin
Danilo Kiš je 1976. godine svoj djeci, žrtvama pogroma u Novome Sadu 1942. godine, jednom od nekoliko stotina, koja su završila u ledenim vodama Dunava i zato nemaju grobova, posvetio misli i slova svojega roma ”Grobnica za Borisa Davidovića”. [Read more…]
Prometejski svjetionik za čitav svijet u ovoj mrkloj noći
Ovo je nešto o čemu će se pričati i što će trajati, a mi ćemo, dok god budemo živi, ponosno moći reći: to je izgrađeno u naše vrijeme.
Navedenim riječima sažela je njemačka kancelarka Angela Merkel prošle srijede navečer, u Hamburgu, svoje oduševljenje novom koncertnom dvoranom čijem je otvorenju prisustvovala.
Rekla je to pred televizijskim kamerama u pauzi velikog koncerta kojim je otvoreno čudo arhitekture na obali rijeke Labe, koncertna dvorana Elbphilharmonie u hamburškoj luci.
Gradila se dugo, punih deset godina i koštala je puno, skoro milijardu eura.
U prvom dijelu svečanosti, na pozornicu se popeo predsjednik Savezne Republike Njemačke Joachim Gauck. To nije bilo protokolarno čitanje govora koji je netko drugi napisao da bi političar ispao obrazovan i pametan.
“Dragi prijatelji glazbe, kako je lijepo danas biti s vama, ovdje u Hamburgu!”, pozdravio je publiku i gledatelje prijenosa širom svijeta vidno uzbuđen i radostan njemački predsjednik. Opisivao je svoj dojam estetske napetosti i kontrasta uhvaćenih i osmišljenih u Filharmoniji na Labi: luka i grad, kopno i more, tradicija i moderna, umjetnost i trgovina, sve to objedinjava i zrcali ta jedinstvena kuća, kuća na rijeci.
Predsjednik Gauk, govoreći o glazbi, opisivao je zapravo najljepšu i najbolju domovinu koju je moguće zamisliti. Upravo zato u glazbi se oduvijek osjećam kao u vlastitoj kući u kojoj je svatko dobrodošao i u kojoj ima mjesta za sve. Upravo zato svoju zemljopisnu domovinu zamišljam kao plemenitu glazbu i sanjam o takvoj političkoj domovini, državi koja bi bila odraz te ideje
Kao čovjek koji doista zna i osjeća to što govori, njemački je predsjednik nastavio o povezujućoj snazi glazbe, o prostoru i vremenu koje ona stvara u kojima svi možemo biti zajedno, a da se nitko ne mora odreći ni trunka svoje osobnosti, individualiteta i identiteta.
Predsjednik Gauk, govoreći o glazbi, opisivao je zapravo najljepšu i najbolju domovinu koju je moguće zamisliti. Upravo zato u glazbi se oduvijek osjećam kao u vlastitoj kući u kojoj je svatko dobrodošao i u kojoj ima mjesta za sve. Upravo zato svoju zemljopisnu domovinu zamišljam kao plemenitu glazbu i sanjam o takvoj političkoj domovini, državi koja bi bila odraz te ideje.
Njemački je predsjednik potom istaknuo i važnu misiju koju će ispunjavati Elbphilharmonie, kao zgrada i institucija. Spomenuo je opći dojam, a ni činjenice nisu daleko, da publika koja uživa u klasičnoj glazbi predstavlja samo mali dio njemačkog društva, uglavnom starije i dobro situirane ljude.
Zato je istaknuo činjenicu da je Elbphilharmonie izgrađena javnom rukom, u najvećem dijelu novcem poreznih obveznika i da joj zato jedna od najvažnijih zadaća mora biti oduševiti novi naraštaj za klasičnu glazbu i njene vrijednosti koje mogu doprijeti do novih društvenih skupina i naroda.
Poželio je da Elbphilharmonie bude mjesto na kojem nastaje nešto novo, potaknuto nadahnujućom i usrećujućom snagom glazbe.
“Možemo svi zajedno biti ponosni. Ovom dvorana pokazuje da je Hamburg svjetska metropola i ona je znak nivoa nacionalne kulture Njemačke”, rekao je njemački predsjednik s koncertne pozornice, okružen glazbenicima, i zaključio: “Ova dvorana predstavlja i zavjet, obavezu da iz sebe izvučemo ono najbolje”.
Fantastičnu, stodeset metara visoku kuću, podignutu na starom lučkom skladištu, zamislili su i projektirali, sa stotinjak suradnika u svom velikom uredu u Baselu, švicarski arhitekti Jacques Herzog i Pierre de Meuron. Oni su već mnogim svjetskim metropolama podarili nove vizure. Grade stadione, muzeje i kuće za stanovanje.
U ovoj mrkloj noći koja se spušta nad čovječanstvo, želeći ga vratiti u hladne pećine pune prestrašenih ljudi, Elbphilharmonie je mnogo više od skupog i luksuznog čuda arhitekture. To je prometejski svjetionik kulture i mašte bez granica, poruka o domovini za sve u koju svatko, bez straha od gubitka, dolazi sa svojom osobnošću i identitetom
Elbphilharmonie postat će i sigurno ostati kao jedno od njihovih najvećih i najprepoznatljivijih ostvarenja. Na svečanosti otvorenja koncertne dvorane Jacques Herzog je u svom govoru istaknuo kako arhitektura nije solo-disciplina i utrka na kratke staze, nego pothvat mnogih ljudi, počevši od malih “urotničkih” krugova koji su, u slučaju Elbphilharmonie, prije petnaest godina pustili mašti na volju i odlučili na tom atraktivnom mjestu u staroj hamburškoj luci, umjesto nekog visoko komercijalnog objekta izgraditi upravo koncertnu dvoranu.
Usprkos svim poteškoćama i visokoj cijeni, današnji hamburški gradonačelnik Olaf Scholz preuzeo je prije četiri godine tu štafetu od svojih prethodnika i s razlogom bio najponosniji čovjek na otvorenju Elbphilharmonie, dok je intendant dvorane Christoph Lieben-Seutter u svom govoru sažeo ono o čemu već svjedoči i najavljen program do kraja ove sezone u novoj dvorani.
U njihovim je govorima nekoliko puta naglašeno da Elbphilharmonie želi i mora biti kuća za sve. Zato od prvog dana nova dvorana počinje s programima za djecu i mlade i “koncertima za Hamburg” s ulaznicama po vrlo pristupačnim cijenama od pet do samo dvanaest eura. I ti koncerti, kao i oni za koje se mora platiti mnogo više, rasprodani su sljedećih šest mjeseci.
Svečanost u Hamburgu bila je prilika za podsjećanje na svijetlu točku hrvatske kulturne povijesti u kojoj je jedna slična skupina “urotnika” smislila, a onda također nakon duge gradnje i raznih poteškoća otvorila u Zagrebu Lisinski.
Neki su se tada pitali čemu nova koncertna dvorana, kada i ona stara, a bila je to dotrajala i neprikladna dvorana Istra u središtu grada, zjapi prazna.
Ali, Zagreb je pohrlio u svoj novi hram glazbe, tamo je oplemenjeno i obogaćeno već nekoliko naraštaja kojima je to mjesto luka iz koje se odlazi na prekooceanska i intergalaktička putovanja ljudske inventivnosti i mašte.
S pogledom prema Elbi, neka vas ne obeshrabre oni što nam u isto vrijeme kljucaju jetra pričama o ugrozama i urotama proglašavajući slobodnu i kritičku misao neprijateljstvom prema državi i izdajom nacionalnih interesa, kao što je to baš te večeri činila hrvatska predsjednica. To je poruka iz pećine koju nikada nije rasvijetlila nijedna Beethovenova nota
U ovoj mrkloj noći koja se spušta nad čovječanstvo, želeći ga vratiti u hladne pećine pune prestrašenih ljudi, Elbphilharmonie je mnogo više od skupog i luksuznog čuda arhitekture. To je prometejski svjetionik kulture i mašte bez granica, poruka o domovini za sve u koju svatko, bez straha od gubitka, dolazi sa svojom osobnošću i identitetom.
Zato je prvi koncert i počeo Beethovenovom uvertirom “Prometejeva stvorenja”, a završio eksplozijom svjetla i radosti finala Devete simfonije.
I zato, s pogledom prema Elbi, neka vas ne obeshrabre oni što nam u isto vrijeme kljucaju jetra pričama o ugrozama i urotama proglašavajući slobodnu i kritičku misao neprijateljstvom prema državi i izdajom nacionalnih interesa, kao što je to baš te večeri činila hrvatska predsjednica. To je poruka iz pećine koju nikada nije rasvijetlila nijedna Beethovenova nota.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Bombardiranje Srbije i Čačka
Ja ne mogu nikako oprostiti ovo što je Kolinda Grabar-Kitarović izjavila da hrvatska država, Nezavisna Država, nije bila nezavisna i da je bila zločinačka. Tko ti kaže da je današnja hrvatska država nezavisnija od one koja je bila od 41. do 45., čuli smo, hvala Bogu i programskoj orijentaciji v. d. ravnatelja Siniše Kovačića, u izravnom prijenosu nedjeljne mise od patera Luke Prcele. [Read more…]
Joj, Kolindo, ustašovanje u Crkvi? Kako to?
Katolička crkva u Republici Hrvatskoj još jednom skandalizira našu javnost jer promovira ustaštvo. Prior (što je reći glavar) dominikanskog samostana u Splitu o. Luka Prcela na misi koju je jučer prenosila Hrvatska radiotelevizija (redovni prijenos nedjeljom) kazao je kako “nikako ne može oprostiti” predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović njezinu izjavu da Nezavisna Država Hrvatska nije bila nezavisna i da je bila zločinačka, [Read more…]
Grožđe, kajmak i bijeli luk
Godinama se pretrpavam trivijalnostima iz političkog svijeta (i na to disciplinirano reagiram svojim karikaturama u novinama), a o privatnim životnim problemima, o (ne)zadovoljstvu ponudom prehrambenih proizvoda u našim trgovinama uglavnom diskutiram (jadikujem) sa suprugom ili eventualno sa susjedima. [Read more…]
Grožđe, kajmak i bijeli luk
Godinama se pretrpavam trivijalnostima iz političkog svijeta (i na to disciplinirano reagiram svojim karikaturama u novinama), a o privatnim životnim problemima, o (ne)zadovoljstvu ponudom prehrambenih proizvoda u našim trgovinama uglavnom diskutiram (jadikujem) sa suprugom ili eventualno sa susjedima. [Read more…]