Od skorašnjih dramskih franšiza koje tvore okosnicu poslovanja današnjih multipleksa samo su dvije nastale u ovom stoljeću. Obje su se temeljile na predlošcima spisateljica, obje su u žarištu radnje imale djevojku na pragu zrelosti koja prolazi polumitsku preobrazbu u junakinju, obje su stekle toliku popularnost da su im se posljednji nastavci mejozom raspolutili u dva filma, ne bi li igrali još jedno ljeto. [Read more…]
Imam Čačića, oćeš duvat?
Kad u nas padne političar, sutra se više nitko s njim ne smije družiti. Kako god on nekad bio omiljen, privlačan, visok, plavih očiju, bistar, hrabar, odlučan, dobrog srca i pričao viceve od kojih su se svi hvatali za stomak od smijeha i preklinjali: “Joj, gospodine predsjedniče, nemojte više, molim vas!”, izgubi li moć, ostat će sam u pustoši, bez prijatelja. Žena će mu se preudati, rođena djeca drugog muškarca će zvati tata, a ni njegovu psu neće biti drago da ga drugi psi na korzu vide s gubitnikom.
O ovome neobičnom socijalnom fenomenu mogao bih vam i osobno posvjedočiti gotovo nevjerojatnom pričom. Prije mnogo godina došlo mi je, neću pretjerati, najmanje petero poniznih teklića tadašnjeg premijera s porukom da bi se Ivo želio vidjeti sa mnom. Mjesecima je to snubljenje trajalo, a ja sam se u nelagodi nećkao, sve dok jednom napokon nisam otišao u Zagreb u Banske dvore i ručao s čuvenim Ivom.
Takvu perverznu mržnju, takav gnjev i prezir mogli su zaista producirati samo oni koji su ga jednom obožavali ili ga se bojali, a ja nisam bio ni među prvima ni među drugima. Bez uznemirujuće emocionalne prtljage, ne dugujući ništa dragom Ivi, mogao sam opušteno razgovarati s njim i bio je to, opet, ugodan susret. Čak ugodniji od onoga u Banskim dvorima
Kad je stigao peti glasonoša, ugledni splitski poduzetnik iz najužeg kruga moćnikovih pajdaša, pristao sam čisto da više ne ispadam nepristojan i bio je to ugodan, premda beskoristan susret koji ni za dlaku nije promijenio moje mišljenje o Sanaderu. Kasnije sam još jednom, ponovo na njegov poziv, popio s njim kavu u Splitu.
Susret sa Sanaderom
I dogodilo se što se dogodilo. Sanader je uhapšen i zatvoren, užasne stvari su se otkrile o njemu, a ja sam upitao odvjetnika Prodanovića može li zamoliti svoga klijenta da me primi. Naš treći susret u neuglednoj sobici za posjete remetinečkog zatvora bio je, dakle, na moju inicijativu. Došao sam izbliza vidjeti čudovište koje nas je sve skupa upropastilo, a i zato jer me je živcirala, bila mi je odvratna hajka na njega.
Takvu perverznu mržnju, takav gnjev i prezir mogli su zaista producirati samo oni koji su ga jednom obožavali ili ga se bojali, a ja nisam bio ni među prvima ni među drugima. Bez uznemirujuće emocionalne prtljage, ne dugujući ništa dragom Ivi, mogao sam opušteno razgovarati s njim i bio je to, opet, ugodan susret. Čak ugodniji od onoga u Banskim dvorima.
Prava stvar, ono zbog čega vam sve ovo pišem, dogodila mi se, međutim, koji tjedan kasnije. U gradu sam sreo uglednog poduzetnika iz najužeg kruga pajdaša nekadašnjeg premijera, onoga koji je došao s petim pozivom da bi se ovaj htio vidjeti sa mnom, i zamislite što me je upitao taj pizdun, ta mizerija koja je jednom pokorno lizala njegovo dupe. Podsmješljivo i svisoka me upitao:
“A di ti je prijatelj Sanader?”
Harry Potter
Radimir Čačić je u Narodnoj stranci postao nešto kao zli čarobnjak Voldemort u romanima o Harryju Potteru. Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti. Još i danas, zatvoren u suhom i mračnom mjestu, on jezom ispunjava članstvo stranke koja ga je odbacila. Aura nelagode probija čak i debele zidove pulske kaznionice. Čačićev zloduh noću putuje s maglom preko polja i močvara, plazi nečujno iznad mokrih ulica naših gradova…
Uzbudljivo i zabavno je kad u nas padne netko moćan, otkrije vam u kakvoj su neljudskoj stravi mnogi od njega živjeli, što su podlaci stvarno mislili dok su poslušno trčkarali za njim, upoznate niskost i izdaju za koju ste mislili kako postoji samo u humorističkoj literaturi. Gledamo ovih dana još jedan takav slučaj.
Dvoje ih je isključeno iz Hrvatske narodne stranke jer su ostali odani bivšem, također isključenom predsjedniku Radimiru Čačiću, ali u objašnjenjima krajnje stegovne mjere samog se Čačića uočljivo zaobilazi. Haenesovci nespretno vrdaju i mute moralne općenitosti, izmotavaju se slaboumnim rečenicama poput jednog Milorada Batinića koji je za izbačene izvolio primijetiti:
“Nisu se ponašali u skladu s nekim određenim pravilima ponašanja.”
Zar nije ovo prekrasno? Zastupnik u najvišem zakonodavnom tijelu naše dične Republike rasvijetlio je problem jasnoćom i jezgrovitošću desetara iz Nevesinja.
Radimir Čačić je u Narodnoj stranci postao nešto kao zli čarobnjak Voldemort u romanima o Harryju Potteru. Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti. Još i danas, zatvoren u suhom i mračnom mjestu, on jezom ispunjava članstvo stranke koja ga je odbacila. Aura nelagode probija čak i debele zidove pulske kaznionice. Čačićev zloduh noću putuje s maglom preko polja i močvara, plazi nečujno iznad mokrih ulica naših gradova, provlači se ispod vrata i u snovima pohodi viđene narodnjake, a oni ječe, i stenju, i bespomoćno se ritaju i bude u goloj vodi zapetljani u posteljinu.
Osobno mišljenje ilegalna je supstanca u strankama. Inspektori za narkotike sa specijalno dresiranim njemačkim ovčarima sumnjičavo obilaze članove ne bi li u koga nanjušili osobno mišljenje, a ako tko god ima nešto takvo, nekoliko grama osobnog mišljenja brižljivo zamotanog u staniolu, podijelit će ga samo s nekim potpuno pouzdanim
Pale stranačke moćnike, Čačića kao i Sanadera, haenesovci kao i hadezeovci, bez razlike mrze i boje ih se i bolna im je uspomena kako su im nekad bili poslušni, a ovo posljednje obračun s njima, njihovim naslijeđem i sljedbenicima učini gdjekad upravo iracionalnim.
Dvoje je nedavno dobilo šupkartu iz partije jer su tek skromno primijetili kako je kolega Radimir možda zaslužio pošteniji odnos. Izbačeni su doista samo zbog iznošenja osobnog mišljenja, jer znate i sami kako je to u političkim organizacijama – bolje da vam nađu hašiš nego osobno mišljenje.
Liječeni čačićomani
Osobno mišljenje ilegalna je supstanca u strankama. Inspektori za narkotike sa specijalno dresiranim njemačkim ovčarima sumnjičavo obilaze članove ne bi li u koga nanjušili osobno mišljenje, a ako tko god ima nešto takvo, nekoliko grama osobnog mišljenja brižljivo zamotanog u staniolu, podijelit će ga samo s nekim potpuno pouzdanim.
“Šta imaš?” šapne jedan.
“Imam Čačića”, odgovori mu drugi plašljivo pogledavajući preko ramena. “Oćeš duvat sa mnom?”
“Ajde, oću.”
I tako su to dvoje haenesovaca skrivećki duvali Čačića kad su ih još omamljene, staklenih očiju, s džointom u ruci drugovi hapali i ekspresno izbacili s objašnjenjem da se “nisu ponašali u skladu s nekim određenim pravilima ponašanja”. No, ne treba se zabrinjavati zbog toga. Žrtve ne zaslužuju vaše sažaljenje. Riječ je o uobičajenim postupcima čišćenja i provjetravanja kroz koje sve stranke periodično prolaze. Baš kao što se HDZ uspješno skinuo sa Sanadera, HNS postaje stranka liječenih čačićomana.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Kruha i ”Igara gladi”
Prije samo godinu i pol Igre gladi bile su razmjerno uspješan serijal postapokaliptičnih romana za mlađu, ciljano žensku publiku, sâm po sebi ništa iznimno izvan uvriježenih parametara nakladništva. Ekranizacije takvih djela imaju svoju publiku, pa im se uspjeh mjeri desecima milijuna dolara (kad je riječ o filmovima) ili desecima milijuna gledatelja (kad su posrijedi televizijske serije). Zlatni je standard filmskih ekranizacija bestselera za mlade dosad bio serijal Sumrak: zarada od tristotinjak milijuna dolara po nastavku bila je dovoljna da tvrtka Summit od malog studija preraste u velikog igrača Hollywooda, te nakon spajanja s distributerom Lionsgateom počne pretendirati na remećenje uvriježenog poretka establišmenta.
Ništa u samome izvorniku nije davalo razloga za slutnju da bi Igre gladi mogle biti fenomen sumjerljiv cijeloj sagi Sumraka, ali Lionsgate se nije libio još jednom ponijeti krčag na isto vrelo. Napokon, poslovna strategija svih studija temelji se na franšizama, a Igre gladi bile su još razmjerno jednostavan predložak u usporedbi sa svjetovima kakvima vrve današnji književni serijali za mlade. Pod redateljskom palicom veterana Garyja Rossa i sa zvijezdom u usponu Jennifer Lawrence u glavnoj ulozi, Lionsgate je mogao računati barem na povrat uloženog novca kad su Igre gladi došle u kina u proljeće 2012., izvan uobičajene sezone blockbustera.
Kad je film samo na američkim blagajnama zaradio više od četiristo milijuna dolara – više od bilo koje ekranizacije bilo kojeg romana za mlade, više od bilo kojeg filma o Međuzemlju ili Harryju Potteru, više od praktički ijednog filma čiji se glavni lik ne zove Jack Sparrow ili Tony Stark – postalo je jasno da su tek na velikom ekranu Igre gladi postale fenomen.
Suštinska apolitičnost ove iznimno politizirane priče najvidljivija je u tome što u oba nastavka Igara gladi jednako mogu uživati pobornici i lijeve i desne opcije
Film je zveknuo o zeitgeist takvom silinom da se Jennifer Lawrence preko noći pretvorila u najsjajniju zvijezdu Hollywooda, a serijal u njegovu najčvršću franšizu. To je još šokantnije jer filmskom industrijom vladaju muške glumačke zvijezde. Za toliki uspjeh filmova s dominantnim ženskim likom jednostavno nema presedana – stoji tvrdnja da su Igre gladi učinile velik korak prema emancipaciji ženskoga filmskog pisma; ostaje otvoreno pitanje hoće li time pokrenuti trend, kao što je i dalje neizvjesno je li ovo zaista niz progresivnih i feminističkih priča.
Nedavno objavljeni nastavak, film Igre gladi: Plamen, uglavnom igra na sigurno. Struktura i osnovne odlike radnje gotovo su istovjetne prvom filmu, režija je povjerena danas već iskusnom bivšem redatelju spotova Francisu Lawrenceu (nije u rodu), a nove likove tumače poznatiji glumci nego prije, jer se sad za to imalo para. Sva je razlika u nijansama: sudeći po uspjehu, više od toga očito nije ni bilo potrebno.
Autorica knjiga Suzanne Collins jednom je izjavila da joj nadahnuće nije bio japanski film Battle Royale, također priča o mladima prisiljenima na međusobno ubijanje za razonodu gledatelja televizijskog reality showa. Ono što je prije desetljeća i pol u režiji Takashija Miikea bio kultni film, danas je masovni fenomen jer je zeitgeist očito sustigao nekadašnju subverzivnost. Collinsova tvrdi da je Igre gladi napisala nakon što je na televiziji jedno za drugim pogledala neki reality show i reportažu o ratu o Iraku, a nema razloga da joj se ne vjeruje: ovo je očito priča osobe koja o svijetu doznaje gledajući televiziju.
I većina likova Igara gladi cjelokupnu spoznaju svijeta prima jedino preko televizije: to su ugnjetavani stanovnici dvanaest okruga Panema, tvorevine nastale raspadom SAD-a u nekoj srednje udaljenoj budućnosti. Prije tričetvrt desetljeća potlačeni su se Panemljani, naime, drznuli ustati protiv središnje vlasti koja ih je podjarmila, i pobuna im je propala. Otada imućna manjina svake godine iz svakog okruga uzima danak u obliku dvoje mladih “posvećenika” i tjera ih na međusobnu borbu u visokotehnološkoj gladijatorskoj areni, sve dok na životu ne preostane samo jedno od njih. Stanovnici okruga prate to preko televizije, u isti mah zgroženi prikrivenom prijetnjom i očarani cijelom pompom koja prati PR samih Igara gladi – jer svi su posvećenici ujedno i modne ikone, manipuliranjem pretvorene u instant celebrityje čiji se svaki nastup pomno prati.
Iskustvo nas koji gledamo Igre gladi slično je iskustvu onih koji unutar samih filmova gledaju Igre gladi: ne moramo dignuti ni mali prst da dođe do promjene, pa i revolucije. Učinit će to netko drugi. Netko slavan
Iskustvo nas koji gledamo Igre gladi utoliko je slično iskustvu onih koji unutar samih filmova gledaju Igre gladi. Lako se poistovjetimo s ugnjetavanima i manipuliranima, a budući da se cijelo vrijeme osjećamo bespomoćnima promijeniti uvriježeni poredak establišmenta, još lakše projiciramo svoju potrebu za sustavnom promjenom u nekoga drugoga – u neku od već nam medijski poznatih ”slavnih” ličnosti. Ne moramo dignuti ni mali prst da dođe do promjene, pa i revolucije. Učinit će to netko drugi. Netko slavan. Zanimljivo je da film Igre gladi: Plamen potpuno zanemaruje same gledatelje unutar Panema nakon što sedamdeset pete Igre gladi u njima počnu.
Prvi je film pravio izlete izvan arene i pokazivao da junačka djela Katniss Everdeen, lika Jennifer Lawrence, izazivaju narodni bunt. U nastavku dijabolični predsjednik Snow – jasno postavljeni glavni negativac priče, besprijekorno utjelovljen u Donaldu Sutherlandu – odlučuje stati na kraj Katniss jer mu njezina novostečena slava mrsi tlačiteljske račune. Stoga za natjecatelje ne uzima nasumce odabrane mlade, već sve bivše pobjednike Igara, iako im je pobjeda trebala zajamčiti doživotnu egzistenciju na visokoj nozi. Tako je to u nimalo pravnoj državi: pravila piše onaj tko drži konce u rukama. U isti mah dok se ti pobjednici zatiru u areni, Snow u okruge uvodi politiku teških represalija pa nije jasno za koga se same Igre ovaj put snimaju: za njegovu osvetoljubivu nasladu, čini se.
Kad na kraju filma saznamo fatalni rezultat zbivanja izvan arene, dojam je dvojak: represija je s jedne strane prešla granicu koja neizbježno vodi u otvoreni rat, ali počela je i revolucija – podignuta iznutra, prije kao prevrat među moćnicima nego kao rušenje klasnog poretka. U svemu tome, Katniss Everdeen učinila je ravno jednu stvar koja će je od bespomoćne sudionice pretvoriti u protagonisticu: obukla je provokativnu haljinu. Ne, ne provokativnu u uobičajenom smislu: simbolično provokativnu. Riječ je o najboljem trenutku filma, kao i o čistoj fabrikaciji unutar njegova svijeta.
Što je u Igrama gladi – te u Igrama gladi – stvarno, a što lažno? Prikaz fabriciranja ne samo kruha i igara za mase nego i njihovih alternativa djeluje podrivački na sustav sve dok se ne prisjetimo da je i ovaj franšizni projekt djelo sustava. A kao takav, u stanju je biti svakome sve.
Postapokaliptični svijet Panema posve je nesvjestan ostatka zemaljske kugle, što zabrinjava kao projekcija izolacionističkog mentaliteta današnje američke desnice i njezine isključive slike svijeta
Nigdje to nije vidljivije nego u suštinskoj apolitičnosti njegove iznimno politizirane priče: u oba nastavka Igara gladi mogu jednako uživati kako pobornici lijeve opcije, koja želi okupirati Wall Street i riješiti se dekadentnih jedanpostotkaša, tako i desne opcije, koja pod krinkom oponašanja Bostonske čajanke želi oduzeti moć saveznim vlastima i vratiti je saveznim državama – i zapravo korporacijama koje se opiru svakoj deregulaciji. Cijeli pokret Tea Party, napokon, od samoga je početka neki nesveti spoj njihova PR-a i južnjačke kivnje zbog gubitka Građanskog rata, a svaka sličnost sa zbivanjima u Panemu baš i ne djeluje kao potpuna slučajnost.
Toliko o mogućem poimanju ovog filma u Americi: u bilo kojoj zemlji svijeta gdje ima nepravde (a to su sve osim Sjeverne Koreje, gdje su svi debeli i presretni) Igre gladi naći će nekoga tko u njima vidi projekciju vlastite frustracije. A svi bi oni mogli shvatiti da Ameriku suštinski nije briga za njih, jer Panem, kao i Suzanne Collins, o njima ne znaju više od onoga što im prenose mediji – odnosno, praktički ništa: postapokaliptični svijet Panema posve je nesvjestan ostatka zemaljske kugle. A to je jednako legitimno kao stvaranje pojednostavnjenog svijeta u nečemu što je počelo kao štivo za mlade, te posve zabrinjavajuće kao projekcija posve nesolidarnoga, izolacionističkog mentaliteta današnje američke desnice i njezine isključive slike svijeta.
Ključna je riječ pritom projekcija. Kao i prethodnik, film Igre gladi: Plamen utažuje našu žeđ za promjenom tako što nam srdačno objašnjava da će je odraditi netko drugi. Hoće li to biti pripadnik vladajućeg sloja čija je specijalnost manipuliranje zbivanjima, ili pak dična cura iz naroda koja se zna verati po drveću i muku muči oko odabira između dva samozatajna momka koji joj se sviđaju, manje je bitno, dokle god to nismo mi.
Nisam siguran kamo će sve sljedeća dva nastavka Igara gladi odvesti cijelu ovu priču, ali jedno mogu reći s priličnom sigurnošću sad kad je ovaj serijal postao golem medijski fenomen s presudnim utjecajem na zeitgeist. Premda su svoju publiku uspjeli nagnati da izađe iz udobnosti doma i pogleda film u kinima, tvorci ovog filma nisu nimalo uspjeli dokinuti suštinsku pasivnost među njezinim pripadnicima – što im i ne bi bio toliki grijeh kad im cijela premisa priče ne bi ovisila upravo o tome. Zbog toga i redatelju i glavnoj glumici moram dodijeliti jedino ovime zasluženo ex aequo priznanje: samo za njih uspostavljenu nagradu, prigodno nazvanu Lawrence od Televizije.
I neka izgledi uvijek budu na njihovoj strani!