Knjigu Martine Dalić ”Agrokor: Slom ortačkog kapitalizma” mogli bismo smatrati njezinom obranom pred sudom javnosti. Pritom su se njezini sponzori, ponajprije iz Vlade i institucija pod državnom kontrolom, pobrinuli da doista sva javnost bude upoznata s njezinom obranom. [Read more…]
A referendum za povratak u socijalizam?
Naša su brodogradilišta u proteklih 26 godina usisala više od 30 milijardi javnog novca koji su im na razne načine transferirale hrvatske vlade. Slično je bilo s bankama. Koje su onda prodane. [Read more…]
Može li HDZ iz slučaja Agrokor izaći čista obraza?
Dvotjedno žestoko verbalno granatiranje kojemu je predsjednik Sabora i glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković izložio (sada već bivšeg) izvanrednog Vladina povjerenika u Agrokoru, Antu Ramljaka, imalo je samo jedan, i to isključivo politički cilj – po svaku cijenu umiti obraz HDZ-a. [Read more…]
HDZ-ovo ubojstvo povjerenstva zbog barem 48,3 milijuna motiva
Postoje farse. Postoje sramotne farse. A onda, postoji i HDZ-ovo ponašanje oko Agrokora.
Trenutni vrhunac s neuspješnim pokušajem ušutkavanja opozicije u Saboru samo je, iskustvo nas uči, prijelazni period prema novim oblicima političke bestidnosti. [Read more…]
Mad Max Horvatinčić ili o uvjetnoj slobodi
Tomislav Horvatinčić, čini se, u Italiji kupuje novu jahtu, i to je velika priča za hrvatske klajnburške cajtunge. Ne kažem, nije neuobičajeno da bulevarska štampa šalje svoje reportere kad bogati skorojevići i zvijezde društvenih kronika kupuju nove jahte, automobile ili mlažnjake, [Read more…]
Plenkistan
Ivi Sanaderu je bilo stalo.
Tadašnji premijer, koji je političku karijeru završio pokušajem bijega preko granice, pazio je na to kakav dojam ostavlja. Nije se moglo baš dogoditi za vrijeme njegove Vlade da se odvrti neki kontroverzni potez, a da ga Sanader makar ne pokuša (a vrlo često i uspije) umočiti u svijetle političke tonove. [Read more…]
Smokvin list na stidnici Plenkovićeve tzv. porezne reforme
Svakih nekoliko godina tzv. poreznim reformama traže se, tobože, novi izvori poreznih prihoda. Uvijek dosad bez rezultata, osobito u smislu pronalaženja značajnijih i stabilnijih izvora poreznih prihoda. [Read more…]
Nikada veći nered u vladajućoj većini
Nered u vladajućoj koaliciji, ali i u samom HDZ-u nikada nije bio veći. HDZ očito ima velikih problema sam sa sobom, s Mostom, ali čini se i s ostalim strankama vladajuće koalicije.
Uzmimo na primjer samo stranku Milana Bandića. On je osobno kao svoju zamjenicu u Saboru izabrao bacačicu diska Sandru Perković. Nije baš do kraja jasno zbog čega nitko iz HDZ-a nije odmah tada reagirao. [Read more…]
Laži, psi u borbi i sushi
”Oni koji vas tapšu po ramenu vjerojatno imaju ruku u vašem džepu”, poručio je početkom godine Zoran Milanović stanovnicima Gorskog kotara, jadnima i promrzlima nakon ledene katastrofe i dugotrajne potpune odsječenosti od svijeta. Populističke političke metode premijer im je slikovito objasnio na terenu kada ih je sa zakašnjenjem od nekoliko dana ipak došao potapšati po ramenu, no malo tko mu je zamjerio jer je valjda cijela država prije njega shvatila da je red da se predsjednik Vlade barem kurtoazno pojavi među unesrećenima.
Slično je bilo i u poplavljenoj Slavoniji u kojoj se Milanović prvi put uvalio u spasilački čamac, iako je zaobišao sportsku dvoranu s prognanicima. Pa onda i drugi put, kada je važno došao koordinirati vojskom i policijom. Ništa strašno. No eto njega ovog vikenda i u trećem điru po istoku: ovaj put doslovno se uvaljao u blato kako bi odradio prvu pravu turu tapšanja po ramenima. Sve je napravio po populističkim pravilima igre: ne da bi se domogao kakvog novčanika, nego samo da bi utekao od Slavka Linića.
Milanović je očito želio sve skupa proglasiti nebitnim i bezveznim – kao što mu je dosadan i beznačajan svaki malo jači slučaj u kojemu bi trebao pokazati zrnce političke odgovornosti ili državničkog instinkta
Za to vrijeme njegov stranački pas čuvar Ranko Ostojić u Zagrebu je zarežao na buldoga Linića i pomutio mu planove o amortiziranju aktualne stranačke kavge. Milanović je očito želio sve skupa proglasiti nebitnim i bezveznim – kao što mu je dosadan i beznačajan svaki malo jači slučaj u kojemu bi trebao pokazati zrnce političke odgovornosti ili državničkog instinkta.
Ne, još od iskrcavanja Mirele Holy iz Vlade i nešto kasnijeg odstrela već zaboravljenog Veljka Ostojića, za kojeg još uvijek ne znamo je li došao na red pravosudnih organa zbog onih muljaža sa zemljištem u Istri, premijera i predsjednika SDP-a nam nekako previše često bole prepone. Drugog objašnjenja nema.
Pa ne znamo odgovor na pitanje zašto je prije dva mjeseca lagao da odlično komunicira s Linićem ako ovaj tvrdi da četiri mjeseca nisu progovorili ni riječi. Ne znamo ni zašto nije prihvatio ostavku ministra financija kada mu je već bila ponuđena, nego je inzistirao na javnom odstrelu preko afere Spačva – koja svakim danom sve dublje ukapa njega samoga.
Što je s tim Malim biskvitima – je li znao za tajni plan uništavanja Kraša državnim novcem? Ima li njegov prijatelj Tedeschi veze s time? Kakve su to obiteljske autopraonice koje uspijevaju izboriti milijunski kredit HBOR-a? Tko više vjeruje Poreznoj upravi?
Ne znamo odgovor na pitanje zašto je prije dva mjeseca lagao da odlično komunicira s Linićem ako ovaj tvrdi da četiri mjeseca nisu progovorili ni riječi. Ne znamo ni zašto nije prihvatio ostavku ministra financija kada mu je već bila ponuđena, nego je inzistirao na javnom odstrelu preko afere Spačva – koja svakim danom sve dublje ukapa njega samoga
I je li u zadnje vrijeme razgovarao s bratom Krešimirom Milanovićem? Što on kaže na optužbe da je slobodno vršljao državnim institucijama i sređivao kredite, otpise dugova i zamjene zemljišta? Je li premijer zbilja ”upozoravao ministre da ignoriraju brata”, kako tvrde neki mediji, ili je u zadnjem razgovoru sa Slavkom Linićem zamjerio bivšem stranačkom patrijarhu upravo neosjetljivost prema poslovnim potrebama njegove vlastite uže obitelji? Ljudi možda zbilja ”vode privatne živote i imaju svoje aranžmane”, kako se uvijeno izrazio, a možda mu njegov brat zbilja nije prijatelj u političkom smislu. Ali mu je i dalje brat.
Puno je smislenih pitanja, a još više Milanovićevog slijeganja ramena i nervoznog, osornog frktanja. Nigdje odgovora. Njemu slučaj Linić više nije aktualan, ako je ikada i postojao. Živcira ga uopće pričati o tome. Ima važnijeg i zabavnijeg posla. Možda eventualno nešto jasnije progovori o navodnom praćenju, prisluškivanju i korištenju svih mogućih državnih službi kako bi se bivšem ministru nešto napakiralo – ali tek nakon što ti isti špijuni, koji ionako ne potpadaju pod efektivan civilni nadzor, također zaključe da nikakvih problema nema. Naravno.
Sve ostalo prepušteno je Uskoku, a on u nedostatku stvarne političke odgovornosti služi kao stranački sud časti. Predsjednik SDP-a došao je u fazu kada ga analitičari već proglašavaju političkim mrtvacom, Štulićevim ”fazanom koji mrtav leti”, zombijem koji besciljno luta frustriranom zemljom u slobodnom padu i samo čeka smrtonosni hitac. Ne samo zbog još ne potpuno dokazanih porezno-zemljišno-nepotističko-špijunskih afera nego i brutalno nevesele gospodarske situacije u kojoj se nakon dvije godine na vlasti novi pad BDP-a opet proglašava ”dobrim znakom”.
Sve ostalo prepušteno je Uskoku, a on u nedostatku stvarne političke odgovornosti služi kao stranački sud časti. Predsjednik SDP-a došao je u fazu kada ga analitičari već proglašavaju političkim mrtvacom, Štulićevim ”fazanom koji mrtav leti”, zombijem koji besciljno luta frustriranom zemljom u slobodnom padu i samo čeka smrtonosni hitac
Ako ga ne riješi stranačka horda ove subote, što je malo vjerojatno jer je previše SDP-ovaca zaljubljeno u vlast iz čisto egzistencijalnih motiva, čast će na idućim izborima pripasti notornom HDZ-u i Tomislavu Karamarku. Povijest se ponavlja – kraj ovakvog premijera oni za osvajanje vlasti ne moraju raditi baš ništa.
Tko će Milanovića upozoriti na to? Možda Ranko Ostojić? I tako će umjesto ostvarenja snova zagrebačkog ”dečka koji obećava” uslijediti njegov konačan pad, vjerojatno zvučan točno onoliko koliko ga je vlast opijala u samom startu. Krajem ovog tjedna ili krajem iduće godine. Za održanje na njoj nije dovoljno štreberski izrecitirati obećanja i paradirati na raznim druženjima uz sushi i domjencima u Pepermintu, niti umišljati da se nalaziš u politički smrtno dosadnoj Danskoj ili Norveškoj.
Treba znati predvidjeti pobunu i osjetiti vonj truljenja u vlastitim redovima. Treba i shvatiti što je Račan zbilja mislio kad je govorio o gubitku vlasti i čuvanju obraza, barem ako su ti stranka i država važnije od vlastite fotelje.
A bogme, trebalo bi i nešto konkretno raditi. Ona Milanovićeva ”ljestvica vrijednosti” otprije dvije godine ionako više nije aktualna, jer skok u vis u Hrvatskoj više nije u trendu. Sada smo na borbama pasa. Beskrupuloznim i krvavim obračunima, u kojima kućna pudlica – koliko god bila prefrigana ili pristojno izdresirana – nema ama baš nikakve šanse.
(Prenosimo sa tportala).
Kleptokracija 2.0.
Kad bi Hrvatska bila država vladavine prava i reda, bivšeg ministra Slavka Linića jučer bi nakon konferencije za novinare dočekali istražitelji i priveli barem na obavijesni razgovor, a onda bi isto učinili i sa svim sudionicima svih skandala s kojima ga se povezuje, kao i sa sudionicima svih skandala s kojima on povezuje državni vrh. Naravno, uključivalo bi to i ispitivanje predsjednika Vlade Zorana Milanovića.
U višemjesečnom ratu u vrhu SDP-a i države su isplivale: mnogostruke zloupotrebe državne banke HBOR i Porezne uprave isključivo u privatne svrhe, a za korist ljudi koji su bliski ili Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću, saznanje da jedna od tri najveće tvrtke u državi – Ina – uopće ne plaća porez i, na koncu, opravdane sumnje kako nam državom vlada premijerova obitelj, koju nismo izabrali na izborima. Jasno je, dakle, da smo kleptokratski model vladanja Ive Sanadera samo zamijenili kleptokratskim modelom Zorana Milanovića i Slavka Linića. Kleptokracija 2.0.
Minoriziranje težine optužbi koje su na račun onoga drugoga izrekli Linić i Milanović te pokušaj svođenja tog obračuna na isključivo osoban, odnosno unutarstranački obračun uvredljivo je i ponižavajuće za sve one koji u ovoj zemlji pokušavaju živjeti kao pošteni i lojalni građani. Obračun Linića i Milanovića nije predstava, obračun je to od kojeg se tresu temelji države i zbog kojega smo još jučer, a zapravo još u siječnju, trebali vidjeti u akciji policiju, USKOK i DORH
Minoriziranje težine optužbi koje su na račun onoga drugoga izrekli Linić i Milanović te pokušaj svođenja tog obračuna na isključivo osoban, odnosno unutarstranački obračun uvredljivo je i ponižavajuće za sve one koji u ovoj zemlji pokušavaju živjeti kao pošteni i lojalni građani. Obračun Linića i Milanovića nije predstava, obračun je to od kojeg se tresu temelji države i zbog kojega smo još jučer, a zapravo još u siječnju, trebali vidjeti u akciji policiju, USKOK i DORH.
Jer riječ nije o tome vole li se ta dvojica partijskih drugova, psuju li jedan drugoga ili skupa žderu, nego o milijardama kuna (!) koje su dobili na upravljanje na demokratskim izborima, koje pripadaju svim hrvatskim građanima, ali završavaju opet u džepovima njihovih članova obitelji ili prijatelja. I to je sve što nas, građane, treba zanimati u ovom slučaju.
Pokušaj da nam se rat obiteljsko-poslovnih klanova predstavi kao samo još jedna u nizu političkih predstava je sramotan. Zahvaljujući postojanju tih obiteljsko-poslovnih klanova, mini oligarhija koje vladaju Hrvatskom, i jesmo siromašni, kao nacija neuspješni i zbog njih nitko normalan ovdje ne želi uložiti ni lipu.
Zašto bi netko, tko nije dio oligarhije, ulagao u državi u kojoj je cijeli sustav – od vladinog administrativnog aparata, preko represivnih institucija, do državne investicijske banke – postavljen tako da služi isključivo pripadnicima uspostavljenih poslovno-političkih klanova?
U takvom sustavu ridikulozno je i spomenuti ”zakone tržišta” ili ”tržišnu ekonomiju” jer to ovdje ne postoji.
Neki se danas pitaju trebaju li se ozbiljno shvatiti Linićeve optužbe na račun Milanovića, uključujući onu da je ”obiteljski interes iznad državničkoga”, jer ih je izrekao tek kad je pao, kao što su se neki pitali treba li se ozbiljno shvatiti sve što je Milanović stavio Liniću na teret kad su se smrtno posvađali.
Kad je pak riječ o političkoj odgovornosti – ako su Linićeve optužbe istinite, a zasad nemamo razloga vjerovati da nisu, Zoran Milanović trebao bi već danas podnijeti ostavku na dužnost predsjednika Vlade. Njegov odlazak ne znači automatski i pad Vlade jer se ona može održavati sve dok Kukuriku koalicija ima većinu u Saboru
Ako je istina i pet posto od onoga za što se međusobno optužuju, onda je svejedno u kojim okolnostima smo saznali za to. Jedino što je važno je odgovor na pitanje je li to istina ili nije, odnosno imamo li i realno, a ne samo formalno, državne institucije koje to trebaju i znaju ispitati ili ih nemamo. To je što se tiče pitanja kaznene odgovornosti.
Kad je pak riječ o političkoj odgovornosti – ako su Linićeve optužbe istinite, a zasad nemamo razloga vjerovati da nisu, Zoran Milanović trebao bi već danas podnijeti ostavku na dužnost predsjednika Vlade. Njegov odlazak ne znači automatski i pad Vlade jer se ona može održavati sve dok Kukuriku koalicija ima većinu u Saboru.
Milanovićeva ostavka jedino je što bi SDP moglo spasiti od potpunog potopa, a vladajućoj koaliciji dati šansu da u zadnjoj godini mandata spasi barem obraz i uđe u koliko-toliko ravnopravnu borbu s Karamarkovim HDZ-om. Ako ga SDP na to prisiliti neće, onda je dužnost koalicijskih partnera, ako ne žele biti odgovorni za održavanje kleptokratskog modela vladanja, da izađu iz Vlade i omoguće nam izlazak na prijevremene izbore.
Svako drugo rješenje značit će samo suicidalno odgađanje isključivanja klinički mrtvog pacijenta s aparata.
Nije to više pitanje spasa za ovu ili onu koaliciju, već je to pitanje opstanka ove države i života njezinih građana nakon što smo dovedeni u stanje u kojem je sve u bankrotu – država, naši kućni budžeti, tvrtke koje vodimo ili u kojima radimo, čak i minimalno pouzdanje u ”bolju budućnost”.
Vladavini Zorana Milanovića došao je kraj. Plana 21 nije ni bilo, postojao je samo kleptokratski program koji nam na početku vladavine nisu predstavili – od HDZ-ovih ”malo vitra” do SDP-ovih ”malih biskvita”.
(Prenosimo sa tportala)