Muškarac je metalnim utezima prebio suprugu ispred njihove dvoje male djece i zbog toga je osuđen na pet godina zatvora. Kazna mu uskoro istječe, možda ga zbog dobrog vladanja puste i ranije. [Read more…]
Argentinske laži i pretjerivanja Kolinde Grabar-Kitarović
Kolinda Grabar-Kitarović povremeno, posebno kada je obuzme nacionalni patos, priušti kakav zgodan karambol predsjednici Republike. Čovjek bi još pomislio da Grabar-Kitarović povremeno namjerno blamira (instituciju) predsjednice Republike. [Read more…]
Politička geografija himne i nacioljublje
Svi znamo da je hrvatskom himnom, praktički spontano, postala oda Antuna pl. Mihanovića Horvatska domovina, ponekad se netko sjeti da joj je napjev skladao Srbin Josip Runjanin – ali znamo li koliko su Mihanovićevi poletni stihovi naknadno prepravljani, više puta, da bi ih se prilagodilo politici trenutka, ne mareći ni za povijesni kontekst u kojemu je nastala (zar bi se itko usudio prepravljati krvoločnu Marseljezu?), a ni za nepovredivost autorskog djela? [Read more…]
Nikola Bajto: ”Ja pjevam o haubici i domoljubni sam pjesnik”
Povodom žestokih reakcija izazvanih objavom pjesme ”Lijepa naša haubico” u tjedniku Novosti razgovarali smo s njenim autorom novinarom Nikolom Bajtom.
”Ne radi se o satiri”, izjavila je Ingrid Antičević Marinović, zastupnica SDP-a, na vaše stihove, ”jer se ne izražavaju ruglu i podsmijehu neki ljudi ili neke skupine, nego u cjelini svi i na štetu drugih”. ”Nezakonito je”, kaže ona, ”rugati se hrvatskoj himni”, spominjati u pjesmi stih ”dok mu Srbe grobak krije”, a s druge strane Hrvate prikazivati kao ”ljuto topništvo”. ”Pročitao sam šaljivu pjesmicu koju su objavile ‘Novosti’, ne sviđa mi se to, to je jedan oblik bezveznog ruganja”, kazao je premijer Zoran Milanović u Saboru. Kome se i zašto vi to (bezvezno) rugate? Što vas je najviše iznenadilo u komentarima nakon objave? Što vam to govori o stupnju demokracije u Hrvatskoj?
Najviše me je razočarao Milanović kada je u Saboru kazao da će si dati odrezati nokat da su autori pjesme Hrvati, time nas tobože opravdavajući. To znači da premijeru ove zemlje nije ni na kraj pameti da bi hrvatski Srbi, kao punopravni i lojalni hrvatski građani, mogli iskreno slaviti hrvatsko topništvo i ”Oluju”. Volio bih zbilja da mi premijer objasni zašto misli da hrvatski Srbi ne bi mogli zajedno s njime slaviti ”Oluju” onako kako je on slavi, tim više što su oni, za razliku od njega, u toj operaciji sudjelovali, a stotine ih je, od Grubora i Gošića nadalje, dalo i svoje živote
Ne radi se o ruganju i ne rugam se nikome. To su zlonamjerne političke interpretacije mojeg pjesničkog djela i drago mi je što ste uz ovaj intervju odlučili objaviti i pjesmu jer se vaši čitatelji tako mogu izravno uvjeriti da ona nije nikakva rugalica već, upravo suprotno, oda hrvatskom oružju. ”Lijepa naša haubico” nadahnuta je domoljubna pjesma koja slavi svu ljepotu, taktičku sposobnost uporabe i razornu moć modernog hrvatskog topničkog naoružanja.
Ona veliča samohodnu haubicu PzH 2000 koju smo specijalno za potrebe vojne parade dopremili iz Njemačke, a to isto činili su i svi drugi u hrvatskim medijima koji su o njoj pisali kao o ”glavnoj zvijezdi” i ”najvećoj atrakciji” parade. Jedina je razlika što sam ja to uradio s malo više talenta.
Dio pjesme slavi i sam veličanstveni vojni mimohod koji je premijer Zoran Milanović organizirao u Zagrebu, kao i obnovu militantnog duha koju u hrvatskom društvu promiče predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović.
Posljednji stihovi veličaju činjenicu da Haški sud nije nikoga osudio zbog upotrebe hrvatskog topništva protivno međunarodnom humanitarnom pravu ili zbog ubojstava stotina srpskih civila, uglavnom staraca, tokom i nakon legalne i legitimne vojno-redarstvene operacije ”Oluja” koja je, kao što kaže naš državni vrh, bila čista kao suza.
Dakle, očigledno je da se radi o jednoj domoljubnoj pjesmi čiji stihovi, štoviše, izražavaju temeljne stavove državne politike i zastupaju službeni nacionalni mit o čistoći Domovinskog rata.
A ako netko misli da takva državna politika i takva mitska slika Domovinskog rata predstavljaju ruganje hrvatskoj državi, njenim simbolima i hrvatskom narodu, onda, molim lijepo, nemam ništa protiv, ali neka taj najprije prijavi Državnom odvjetništvu premijera i predsjednicu republike. Nisam valjda ja organizirao mimohod na kojem su Hrvati prikazani kao ”ljuto topništvo”, za što me optužuje Ingrid Antičević Marinović. Organizirala ga je njena, SDP-ova vlada, a ja sam o tome samo nadahnuto pjevao.
Glede vašeg pitanja o stupnju demokracije u Hrvatskoj, bojim se, i to je najgore u cijeloj ovoj priči, da je nesporazum zapravo nastao samo zato što je pjesma koja slavi hrvatsko topništvo i čistoću ”Oluje” objavljena u tjedniku ”Novosti” srpske nacionalne manjine, a ne recimo u ”Hrvatskom tjedniku” ili ”Hrvatskom slovu”.
Dio pjesme slavi i sam veličanstveni vojni mimohod koji je premijer Zoran Milanović organizirao u Zagrebu, kao i obnovu militantnog duha koju u hrvatskom društvu promiče predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović. Posljednji stihovi veličaju činjenicu da Haški sud nije nikoga osudio zbog upotrebe hrvatskog topništva protivno međunarodnom humanitarnom pravu ili zbog ubojstava stotina srpskih civila, uglavnom staraca, tokom i nakon legalne i legitimne vojno-redarstvene operacije ”Oluja” koja je, kao što kaže naš državni vrh, bila čista kao suza
Uistinu šokira to što Antičević Marinović, Milanović i drugi misle da je zbog toga automatski riječ o nekakvoj sprdnji i ruganju, a ne o autentičnom izrazu domoljublja.
Najviše me je razočarao Milanović kada je u Saboru kazao da će si dati odrezati nokat da su autori pjesme Hrvati, time nas tobože opravdavajući. To znači da premijeru ove zemlje nije ni na kraj pameti da bi hrvatski Srbi, kao punopravni i lojalni hrvatski građani, mogli iskreno slaviti hrvatsko topništvo i ”Oluju”. Volio bih zbilja da mi premijer objasni zašto misli da hrvatski Srbi ne bi mogli zajedno s njime slaviti ”Oluju” onako kako je on slavi, tim više što su oni, za razliku od njega, u toj operaciji sudjelovali, a stotine ih je, od Grubora i Gošića nadalje, dalo i svoje živote.
Što se tiče ukupnih reakcija i recepcije pjesme, moram priznati da me ogroman interes publike i kritike ugodno iznenadio. To je prva pjesma koju sam objavio i te reakcije su mi veliki poticaj da na isti način nastavim dalje s pisanjem domoljubne poezije.
Daniel Srb u ime HSP-a podnio je kaznenu prijavu protiv vas, pozivajući se na članak 349. Kaznenog zakona: Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine. Srb usto kaže i da ”djelovanje portala Novosti za posljedicu ima i učestalo paljenje zastava na istoku Hrvatske, pa tako svjedočimo o paljenju zastava u Vukovaru, Pačetinu i Vinkovcima”. Kako je završila kaznena prijava Daniela Srba protiv vas? Je li vam to prvo suočavanje s kaznenom prijavom? Smatrate li se odgovornim za paljenje zastava?
Što se tiče prijava, njih je bilo jako puno, od strane većeg broja pojedinaca i organizacija, prekršajnih i kaznenih, na osnovu dva zakona – po Zakonu o grbu, zastavi i himni i po Kaznenom zakonu. Sredinom rujna odazvao sam se pozivu na obavijesni razgovor u Sektoru kriminalističke policije u Heinzelovoj, o čemu ne smijem detaljnije govoriti, a sada je na Državnom odvjetništvu da donese odluku o odbacivanju prijava ili podizanju optužnice. Budem li krivično gonjen i u konačnici osuđen, kao prvi koji je u Hrvatskoj nakon navodnog sloma jugokomunizma strpan u zatvor zbog pjevanja domoljubnih hrvatskih pjesama, neće mi biti teško nositi križ za Hrvatsku, koliko god kukast bio
Hrvatska himna je, kao i moja pjesma, samo jedna od brojnih prerada lijepe domoljubne budnice ”Horvatska domovina” preporodnog pjesnika Antuna Mihanovića. Usput rečeno, kolegi Mihanoviću su sva autorska prava prema važećem hrvatskom Zakonu o autorskim i srodnim pravima istekla 70 godina nakon smrti, znači, još 1931. godine.
Država je uzela jednu verziju njegove pjesme, koja je potpuno posvećena slavljenju ljepote zemlje i ne sadrži u sebi ništa agresivno ili militantno, kao svoj simbol, što osobno smatram donekle neprimjerenim današnjem političkom ozračju u društvu. Mislim da bi našu državnu politiku bolje reprezentirala neka militantnija himna, dakle prije borbena davorija nego patetična budnica. Time ne želim reći da ovim putem preporučujem svoju pjesmu za državnu himnu, ali ako bi buduća vlada Tomislava Karamarka za to pokazala interes spreman sam se bez naknade odreći autorskih prava u korist Republike Hrvatske.
Što se tiče prijava, njih je bilo jako puno, od strane većeg broja pojedinaca i organizacija, prekršajnih i kaznenih, na osnovu dva zakona – po Zakonu o grbu, zastavi i himni i po Kaznenom zakonu. Sredinom rujna odazvao sam se pozivu na obavijesni razgovor u Sektoru kriminalističke policije u Heinzelovoj, o čemu ne smijem detaljnije govoriti, a sada je na Državnom odvjetništvu da donese odluku o odbacivanju prijava ili podizanju optužnice.
Budem li krivično gonjen i u konačnici osuđen, kao prvi koji je u Hrvatskoj nakon navodnog sloma jugokomunizma strpan u zatvor zbog pjevanja domoljubnih hrvatskih pjesama, neće mi biti teško nositi križ za Hrvatsku, koliko god kukast bio.
O izjavama Daniela Srba o djelovanju Novosti mogu samo reći da su podle laži. One su u pravnom smislu najobičnije klevete, a u političkom smislu to su svjesno opasne huškačke tvrdnje protiv našeg lista, njegovih novinara i hrvatskih građana srpske nacionalnosti.
Novosti dosljedno negativno pišu o svakom, pa tako i o srpskom nacionalizmu, i svojim tekstovima sigurno nisu poticale nikoga na protuhrvatske ispade. Uvjeren sam da nitko od naših čitatelja nije palio hrvatske zastave, dapače, neki od onih koji nas redovito prate dosad su bili skloni isključivo protusrpskim ispadima. Vidite, mi možemo preuzeti odgovornost za svoje tekstove, ali naravno da ne možemo biti odgovorni za pogrešno čitanje i za povremene sumanute reakcije pojedinih naših čitatelja. Unatoč tome, volio bih da nas Ingrid Antičević Marinović, Zoran Milanović i Daniel Srb i dalje nastave čitati.
Koje su vam trenutno tematske preokupacije? Koliku slobodu imate u Novostima? Za koje teme držite da su podzastupljene u hrvatskom medijskom prostoru i zašto? Nedostaje li vam Feral? Postoje li ideje o njegovom uskrsnuću?
Da, do istine se u demokratskom društvu stiže jedino putem razmjene argumenata u otvorenoj i slobodnoj raspravi slobodnih i jednakih građana. Međutim, kaznena prijava koju je Daniel Srb podnio protiv mene, mojih urednika i izdavača, tražeći da nas se zbog našeg pisanja strpa u zatvor i da se naša novina zabrani, nije nikakvo sučeljavanje mišljenja nego gušenje slobode mišljenja, a u mojem slučaju i slobode umjetničkog izražavanja. To je najobičniji progon i pokušaj represivnog ušutkavanja neistomišljenika
Trenutne tematske preokupacije su mi hrvatsko domoljublje, istina o Domovinskom ratu, hrvatski nacionalni interes, stabilnost države, sigurnost hrvatskih građana te obrana hrvatske države od arapske invazije. U Novostima uživam potpunu autorsku slobodu, a držim da su u hrvatskom medijskom prostoru podzastupljene teme o licemjerju Zorana Milanovića. Feral mi nedostaje, a ideje o njegovom uskrsnuću postoje.
Kada smo vas kontaktirali, rekli ste da nećete dati intervju ako to bude za/protiv temat, rekli ste da ne vjerujete u novinarstvo koje ne zauzima stranu. Što ste pod time mislili? Ne vjerujete u sučeljavanje mišljenja?
Da preciziram, iznijeli ste mi ideju da uz intervju sa mnom napravite i paralelni intervju s Danielom Srbom, kako biste imali tzv. ”dvije strane”, a ja sam svoje sudjelovanje u nečemu takvom odbacio s krajnjim gnušanjem.
Da, do istine se u demokratskom društvu stiže jedino putem razmjene argumenata u otvorenoj i slobodnoj raspravi slobodnih i jednakih građana. Međutim, kaznena prijava koju je Daniel Srb podnio protiv mene, mojih urednika i izdavača, tražeći da nas se zbog našeg pisanja strpa u zatvor i da se naša novina zabrani, nije nikakvo sučeljavanje mišljenja nego gušenje slobode mišljenja, a u mojem slučaju i slobode umjetničkog izražavanja. To je najobičniji progon i pokušaj represivnog ušutkavanja neistomišljenika.
Vaša je stvar hoćete li u svojoj novini štampati upražnjeno mišljenje Daniela Srba ili bilo kojeg fašista o bilo čemu, ali je moj izbor da u takvom perverznom shvaćanju slobode govora ne figuriram kao tzv. ”druga strana”. I da, doista ne vjerujem u novinarstvo koje nije u stanju zauzeti stranu slobode govora.
Lijepa naša haubico (Tjednik Novosti, 7.8.2015.)
Lijepa naša haubico,
Oj ti švapska cijevi mila,
Stare salve djedovino,
Da bi vazda sve pobila!
Mila, kanonado slavna,
Sila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila si neselektivna!
Držićevom, Savskom teci,
Vukovarskom asfalt dubi,
Pred Lisinskim svijetu reci,
Da topništvo Hrvat ljubi.
Dok mu Meron suce sije,
Dok mu ni Haag prijetnja nije,
Dok mu Srbe grobak krije,
Haubica nek’ sve bije!
(Prenosimo s portala HRCIN.hr).
Ljevičari, pravi domoljubi
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist.
Sve ono što se nekad vezalo uz hrvatski nacionalni pokret treba ostaviti u 19. stoljeću, vremenu budnica i davorija, kojim nas još danas unesrećuju i dosadno trabunjaju oni što se vole smatrati političkom i analitičkom desnicom. Čuvajte se takvih.
Oni vam ne govore ono što je istina, nego govore ono što biste voljeli čuti. Oni su kapitalistički hipnotizeri što imaju zadatak uspavati vas, skretati pozornost na sporedne teme, kvazikonzervativizmom konzervirati postojeće stanje, ispaljivati bogougodne fraze za interes svjetovnih šefova. Pa to naplaćuju.
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist
Njihova tragedija jest u tome ne samo da nisu autentični glasovi svog naroda, nego, naravno, nisu ni autentična desnica.
S druge strane nazovi ljevica zadovoljit će se s nekoliko doskočica iz područja opće političke kulture, poslušno fingirajući društvenu bipolarnost, nevješto skrivajući da i ona, kao i “desnica”, rokću nad istim koritom. Pamet ne može imati ideologiju niti ideologija može imati pamet.
Ipak, glasovi o kojima govorim pridonose monokromatskom svijetu bez alternative i uvjeravaju nas da je on baš takav. No, da postoji nešto što bi se moglo jasno i pošteno politički odrediti, nešto što bi tražilo izlaz, nudilo rješenje, proizvelo izbor svijetu bez izbora, onda bi to, po zdravoj logici, mogla jedino ljevica.
Pitanja koja bi danas trebalo istaknuti kao ona od posebnog nacionalnog interesa apsolutno su socijalna pitanja. Za “igre gladi” u Hrvatskoj nitko ne vidi epilog ni artikulaciju koja bi omogućila stavljanje interesa čovjeka, a ne interesa kolektiva (bilo nacionalnog što je magla, bilo korporativnog što je provalija) u prvi plan.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza
Počevši sa Zakonom o radu koji će štititi radnika, s obzirom na to da su to pitanja s najvećim nacionalnim nabojem. U stvari, bila bi kada bismo odlučili štititi svakog Hrvata kao građanina i činjenicu, a ne kako ga se štiti danas, kao potpunu fatamorganu.
Odavno je prošlo vrijeme da nacionalnom interesu pristupamo kao totemu, nečemu ekskluzivnom, kojem pristup imaju odabrani vračevi. Nacionalni interes posve je jasan, ali baš zbog toga ga se ne smije doticati jer bi ozbiljno bavljenje njime rušilo ustaljeni poredak u kojem, recimo, kakve li bedastoće, Udruga poslodavaca nastupa kao socijalni partner.
Ljudi s plaćama koje su više od sto tisuća kuna mjesečno trebali bi generirati socijalni razum i osjetljivost?! Prema kome?! Pa oni ni sami sebe, zbog novca koji im pleše pred očima, ne mogu sagledati realno, a kamoli da onima koji rade za njih imaju namjeru osigurati poštene plaće i uvjete za taj rad. Jedino što su uspjeli proizvesti svih ovih godina je svijet bez slobodne volje u kojem se izvrsno snalaze.
S druge strane, narod sve više traži artikulaciju svojih problema, glas koji će u njihovo ime viknuti, alternativu koja će otvarati izlaze. Od SDP-a je više ne očekuju pa su se u jednom trenutku okrenuli laburistima. Ovi su ih brže-bolje izdali, kao što će to vjerojatno napraviti i ORaH, jer svi oni u početku zvuče obećavajuće, ali svi stanu na frtalj ili na pola puta, nitko nema jaja ići do kraja.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom
Kada počnu kalkulirati, odreknu se prava na autentično transformiranje trenutka u kojem se živi loše u budućnost u kojoj bi se trebalo živjeti bolje. I ljudi to prepoznaju i bježe od njih. Dosta im je svijeta bez izlaza i pognutih glava u ime trobojnice.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom. Fuj!
I za sve bivše Jugoslavije i za takvu Hrvatsku u kojoj se domoljublje određuje strahom i služi za ušutkavanje. Društvena apatija i jest zavladala zato što se strah od gladi uvukao u sve pore. A kada se pojavi ideja koja će rušiti taj poredak užasa i pokornosti, posve lakonski moći će ustvrditi: Ovih se dana osjećam tako domoljubno.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Ide Mornar, navucimo kondom
U opširnome intervjuu portalu Index.hr ministar obrazovanja Vedran Mornar između ostaloga je obrazlagao zbog čega se sljedeće školske godine famozni građanski odgoj, usprkos najavama, ipak neće uvesti u nastavu kao samostalni predmet, već će on biti poučavan u formi “međupredmetnog sadržaja”. Prema ministrovu pojašnjenju, “međupredmetni sadržaj” podrazumijeva da će teme koje spadaju u građanski odgoj biti uklopljene u nastavu povijesti, zemljopisa, hrvatskoga jezika… ali i nekih manje očekivanih predmeta, poput likovnog ili glazbenog odgoja. Na primjer:
“Ako to uklopimo u glazbeni odgoj, i ako se otpjeva Lijepa naša domovino uz prikladno tumačenje, to je također za mene dio građanskog odgoja”, kaže ministar Mornar. “Zašto baš Lijepa naša domovino?” pita ga novinar. “Kao primjer domoljubnog teksta”, odgovara ministar.
Zašto bi se domoljubni tekstovi “obrađivali” u sklopu građanskoga odgoja, novinar ministra nije pitao. Stoga su i neke druge dileme ostale lebdjeti u zraku.
Da li bi za vrijeme pijevne analize “Lijepe naše domovine” učenici u znak poštovanja trebali stajati na nogama? Bi li im nastavno lice k tome trebalo sugerirati da prislone dlanove na grudi? Da li bi učenici susjednoga razreda, koji rješavaju test iz matematike, također morali ustati ako ih preplavi zvuk zbornog izučavanja “Lijepe naše domovine” u drugoj prostoriji? Što ako se neki učenik entuzijastički udubi u “primjer domoljubnog teksta” i upita nastavno lice kako je moguće da “junačka zemlja mila” za ministra ima sinju kukavicu? Ili da “stare slave djedovina” u svojoj aktivi bilježi i tako neobične fenomene kao što su konclogori?
Recimo: Da li bi za vrijeme pijevne analize “Lijepe naše domovine” učenici u znak poštovanja trebali stajati na nogama? Bi li im nastavno lice k tome trebalo sugerirati da prislone dlanove na grudi? Da li bi učenici susjednoga razreda, koji rješavaju test iz matematike, također morali ustati ako ih preplavi zvuk zbornog izučavanja “Lijepe naše domovine” u drugoj prostoriji? Što ako se neki učenik entuzijastički udubi u “primjer domoljubnog teksta” i upita nastavno lice kako je moguće da “junačka zemlja mila” za ministra ima sinju kukavicu? Ili da “stare slave djedovina” u svojoj aktivi bilježi i tako neobične fenomene kao što su konclogori?
Koliko se iz razgovora dalo razumjeti, ministar Mornar još uvijek ima brojnih nedoumica oko sadržaja i izvedbe školskoga programa, no nema ni najmanju dvojbu oko toga da domoljubnu izobrazbu valja smjestiti u građanski odgoj, štoviše, da ona ima činiti samu njegovu okosnicu. Zato mu i jest pao na pamet upravo primjer edukativnog učinka nacionalne himne, jer pretpostavlja ritual koji oblikuje učeničke emocije, usmjeravajući školski naraštaj ka prostoru gdje obično ne stanuju razum i racionalna prosuđivanja.
Priznajem da me, za razliku od ministra obrazovanja, dileme i dalje nesnosno opterećuju: ne razumijem zbog čega bi patriotizam kao takav – ljubav prema svojoj zemlji, domovini, rodnoj grudi ili kako se već ti fantomi nazivaju – trebao biti stvar od nužno pozitivnog značaja, i to u “građanskome” smislu, a kamoli njegovo prinudno uvježbavanje u sklopu obvezujućeg školskog drila.
Čak i kada se naoružam najboljim (takoreći patriotskim) namjerama, te svjesno izostavim goleme materijalne, ljudske i duhovne štete koje su osvjedočeni patrioti nanijeli “Lijepoj našoj domovini”, ne uspijevam dokučiti što bi to moglo biti poučavanje domoljublju izuzev programskog širenja laži o zemlji koju smo dužni voljeti.
Promatra li se iz tog rakursa, međutim, problem građanskoga odgoja je već riješen i ministar Mornar može biti miran. Njegov “međupredmetni sadržaj” godinama se intenzivno provodi, jer su nastavni planovi gotovo svih predmeta, osobito povijesti i hrvatskoga jezika, do te mjere nakrcani plemenitom patriotskom građom da sve pršti od “primjera domoljubnih tekstova”, naime – mitova, laži i himničkih napjeva o zemlji koju po zadatku ljubimo.
Doista, čemu uvoditi građanski odgoj kao poseban predmet ako su malodobni građani već kroz udžbenike povijesti naučili primjerice da “Oluja” – koja je bila herojska oslobodilačka operacija – nije rezultirala etničkim čišćenjem, ili da Hrvatska za vrijeme tzv. domovinskog rata nije poduzimala agresiju na Bosnu, držeći se saborske deklaracije usvojene sedam godina nakon što su hrvatske trupe okupirale dijelove BiH?
Za razliku od svoga šizofrenog prethodnika – koji je, nemajući petlje izbaciti crkveni vjeronauk iz svjetovnih škola, barem pokušao stvoriti nešto ideološkog nereda i unijeti “protutežu” unutar obrazovnog procesa – ministar Mornar potpuno je ogolio namjere države i njenih socijaldemokratskih moderatora: najprije sklapanjem saveza s kaptolskim fundamentalistima, a zatim, možda još više, izjednačavanjem građanskoga odgoja s promocijom domoljublja
Vrijedi podsjetiti kako je ministar Mornar na sličan način riješio i problem zdravstvenoga odgoja, najavivši da će se oko “spornih dijelova” nastavnog programa konzultirati s rukovodnim osobljem Katoličke crkve.
Naime – čemu gubiti vrijeme i kadrove na edukaciju učenika o različitim aspektima spolnosti ukoliko je to gradivo već apsolvirano kroz nastavu vjeronauka? Na primjedbu novinara Indexa kako “u sekularnoj državi Crkva ne bi smjela imati utjecaj na formiranje kurikuluma u javnim školama”, ministar uzvraća: “Nisam baš siguran da je to sasvim istina. Ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?”
A kakav je ministrov stav o vjeronauku u školi? “Vjeronauk nam je obaveza koju moramo ispoštovati zbog međunarodnih ugovora. Ja ne bih bio taj koji će problematizirati međunarodne ugovore.” Tko bi bio pozvaniji od ministra u vladi da problematizira međunarodne ugovore, novinar nije pitao.
Ministar je tek samoinicijativno dodao kako vjeronauk nije obavezan školski predmet, premda mu je savršeno jasno da u stvarnosti nije tako i da – zbog općeg društvenog ugođaja i lukavo naštimanog rasporeda školskih sati – izbjegavanje religijske poduke u hrvatskim školama predstavlja čin građanske hrabrosti, sličan odluci da se ne ustane prilikom intoniranja nacionalne himne.
Kao što redovitiji čitatelji znaju, uopće nisam pobornik obavezne nastave građanskog i zdravstvenog odgoja, dok god sadržaj te nastave dizajnira tendenciozna i nepristojna država, koja je posvećena odgoju građana po vlastitoj mjeri.
Takav pedagoški napor može rezultirati samo svjetovnim vjeronaukom preko kojeg će se od malih nogu regrutirati idealni podanici vladajućeg poretka. Za razliku od svoga šizofrenog prethodnika – koji je, nemajući petlje izbaciti crkveni vjeronauk iz svjetovnih škola, barem pokušao stvoriti nešto ideološkog nereda i unijeti “protutežu” unutar obrazovnog procesa – ministar Mornar potpuno je ogolio namjere države i njenih socijaldemokratskih moderatora: najprije sklapanjem saveza s kaptolskim fundamentalistima, a zatim, možda još više, izjednačavanjem građanskoga odgoja s promocijom domoljublja.
Ministra Mornara u svakom su slučaju zadesile nevolje, jer ne samo što mora zajamčiti obrazovnu potporu vladavini laži, nego ju je dužan i osobno reprezentirati – kao netko tko brine da hrvatski učenici postanu seksualno prosvijećeni po diktatu konzervativnog klera i kao netko tko vodi računa o tome da se konzumacija građanskih znanja i vještina osigura upijanjem opjevanih neistina
Zabave radi, mogli bismo retoričke poze pripadnika katoličke falange koji se protive zdravstvenome odgoju primijeniti na koncept građanskoga odgoja kakvim ga vidi ministar Mornar i postaviti pitanje: Da li stimuliranje ljubavi prema svojoj zemlji spada u emotivnu i mentalnu izopačenost? Vodi li strašću ispunjeni odnos između građanina i domovine ka protuprirodnome bludu? Je li riječ o nastranosti koja se dade liječiti ili o nečemu “s čime smo rođeni”?
Pretpostavljam da ministar Mornar ne razumije najbolje o čemu se ovdje radi, pošto mu vjerojatno nije bliska ideja da bi patriotizam sam po sebi mogao biti kontroverzan, niti da ljubav prema domovini i ljubav prema istini u pravilu nisu kompatibilne.
Škole, uostalom, i ne trebaju biti mjesto širenja istine, nego mjesto za modeliranje građana poželjnog profila, prema oprobanom hrvatskom receptu: dobar građanin je nadraženi građanin. Zato mu se i predodžba građanskoga odgoja u kojem đački kolektiv “uz prikladno tumačenje” usvaja “Lijepu našu domovinu” učinila zgodnom, barem se istinoljubivost neće isticati kao posebna građanska vrlina, računa ministar, jer što je drugo “junačka zemlja mila” i “stare slave djedovina” nego petparačka mitologija, dovoljno ofucana laž da već u formativnoj dobi osigura trijumf emocija nad razumom.
Ministra Mornara u svakom su slučaju zadesile nevolje, jer ne samo što mora zajamčiti obrazovnu potporu vladavini laži, nego ju je dužan i osobno reprezentirati – kao netko tko brine da hrvatski učenici postanu seksualno prosvijećeni po diktatu konzervativnog klera i kao netko tko vodi računa o tome da se konzumacija građanskih znanja i vještina osigura upijanjem opjevanih neistina.
Možda bi sve to lakše riješio da u onaj “međupredmetni sadržaj” uvali i građanski i zdravstveni odgoj, kao istu nastavnu jedinicu, koja se može jednostavno zvati hrvatski odgoj ili – egzaktnije – odgoj Hrvata.
Da se mene pita, lekcija broj jedan bi glasila: Prije nego se upustite u ljubavni odnos s domovinom, poželjno je navući prezervativ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Hrvatska nogometna laž
Otkako pratim nogomet, a pratim ga gotovo četrdeset godina, nisam vidio mnogo lakše objašnjivih poraza nego što je to bila katastrofa Hrvatske u posljednjoj, odlučujućoj utakmici grupe B na Mundijalu u Brazilu: čak i potpuni nogometni ignoranti, lezbijke iz zagrebačke Parade ponosa, mlade pjesnikinje s Goranova proljeća ili članovi uprave Dinama mogli bi vam iz glave navesti sve što nije valjalo u Recifeu. Veličanstveni kineski zid Wànlĭ Chángchéng i veličanstveno pogrešna taktika Nike Kovača u utakmici s Meksikom jedina su, kažu, dva čovjekova djela vidljiva iz Svemira.
– Oprosti, znaš da ne razumijem ovu smiješnu igru, pa će pitanje možda biti glupo – nazvao me tako nedgje polovicom drugog poluvremena Ante Tomić, najveći živući hrvatski ignorant za jazz i nogomet – ali to pratiš pa ćeš sigurno znati: zašto Kovač, ako ovako već ne ide, ne uvede u igru Mandžukića, Rakitića i Modrića?
Da, Kovačev je strateški genij veznu osovinu Reala i Barce postavio na stopere, a Mandžukić – kažu očevici – još uvijek baulja vrhom šesnaesterca stadiona Pernambuco: publika se razišla, čistačice pomele tribine, prskalice natapaju travnjak, a zbunjeni Mandžo gleda čas u mrklo nebo, čas na sat, sve čekajući onu Modrićevu ili Rakitićevu loptu o kojoj svi pričaju već sedam dana.
Da, igrala je Hrvatska u formaciji u kojoj nikad prije nije igrala, da, strategija je valjda bila da Vrsaljko, Pranjić, Rakitić i Modrić strpljivo čuvaju loptu beskrajnim i besmislenim ragbijaškim dodavanjima unazad sve dok Meksikanci obnevidjeli od dosade ne zabiju nekako sami sebi. Da, u utakmici u kojoj joj je igrala samo i jedino pobjeda hrvatska je reprezentacija prvi udarac u okvir gola uputila u osamdesetoj minuti.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar
Da, Pletikosa može braniti još jedino lopte koje mu vrate Ćorluka i Lovren, a i te krajnjim naporom. Da, da, da, da. Lako je, rekoh, objasniti poraz od Meksika. To, kako vidimo, može i Ante Tomić.
Što, međutim, kad ga objasnite? Zaboga, to je samo jedan iz dugačkog i neprekinutog niza takvih poraza. Hrvatska, naime, nikad – ali baš nikad – nije pobijedila u utakmici koja je imala takav ulog.
Grubo zvuči, ali provjerite i sami: hrvatska nogometna reprezentacija nikad u povijesti na velikim natjecanjima nije dobila utakmicu koju je baš morala dobiti. Tri puta kad je prošla grupnu fazu, tri dakle od osam, Hrvatska je to postigla zapravo u svojoj drugoj utakmici u grupi, pobijedivši dok još nije bilo pritiska imperativa pobjede – 3:0 protiv Danske na Europskom prvenstvu 1996., odnosno 2:1 protiv Njemačke na Euru 2008., te 1:0 protiv Japana na Mundijalu u Francuskoj 1998. – nakon čega je treću utakmicu igrala za prestiž i lakšeg protivnika u nokaut-fazi.
Kasnije eliminacijske utakmice na tim turnirima ne računaju se, jasno, u one koje je Hrvatska morala dobiti, jer se zacrtanim uspjehom računao već prolazak grupe, pa su osmine finala i četvrtfinala bile utakmice koje je igrala rasterećeno i bez pritiska. Izgubivši, uzgred rečeno, i tri od šest takvih.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar.
Redom: na Svjetskom prvenstvu 2002. u trećoj je, odlučujućoj utakmici u grupi izgubila 0:1 od slabašnog Ekvadora, kojemu je to bio prvi Mundijal u povijesti, i kojemu utakmica s Hrvatskom nije značila ama baš ništa. Na Europskom prvenstvu 2004. u trećoj, odlučujućoj utakmici izgubila je od Engleza 2:4, na Mundijalu 2006. u izravnoj utakmici za prolaz s Australijom odigrala je tek 2:2, i konačno, na Europskom prvenstvu 2012., u posljednjoj je, odlučujućoj utakmici izgubila od Španjolske 0:1.
I tako, eto, do Mundijala 2014. u Brazilu, gdje joj se s druge strane u presudnoj, trećoj utakmici našla reprezentacija Meksika, koja je na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima u posljednjih četvrt stoljeća treću i odlučujuću utakmicu igrala petnaest puta i svih petnaest puta glatko prošla dalje!
U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 1993. u trećoj su, odlučujućoj utakmici pobijedili Kanadu 8:0, na Copa Américi iste godine u trećoj su utakmici grupne faze odigrali s Bolivijom potrebnih 0:0, a na Mundijalu 1994. prošli su grupu odigravši u trećoj utakmici s Italijom 1:1.
Na kontinentalnom prvenstvu 1996. u odlučujućoj utakmici dobili su Gvatemalu 1:0, 1997. na Copa Américi s Kostarikom su izvukli neriješeno i prošli dalje, 1998. na prevenstvu Sjeverne Amerike pobijedili su Honduras 2:0, na svjetskom prvenstvu iste godine u trećoj, ključnoj utakmici s Nizozemskom su odigrali sasvim dovoljnih 2:2, a na Copa Américi 1999. u presudnom meču dobili Venezuelu 3:1.
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 2000. s Gvatemalom su odigrali koliko im je trebalo, 1:1, dvije godine kasnije istu su reprezentaciju u odlučujućoj utakmici pobijedili 3:1, a 2003. s Hondurasom su upisali su dovoljnih 0:0. Na kontinentalnom prvenstvu 2005. u trećoj su, odlučujućoj, pobijedili Jamajku 1:0., dvije godine kasnije Panamu 1:0, 2009. Guadeloupe 2:0, a lani u trećoj, izravnoj utakmici za prolaz Martinique 3:1.
Na svim ostalim velikim natjecanjima od 1992. do danas – osim jednom, lani na Copa Américi – treća utakmica Meksikancima je bila nevažna, jer su prolaz osigurali još ranije.
S druge strane, Hrvatska je u posljednih dvadesetak godina takvu utakmicu – dakle treću i odlučujuću – igrala četiri puta, i sva četiri puta ispala. Kad su tako peti put u ključnoj, trećoj utakmici Mundijala naišli na selekciju Meksika, koja se u posljednjih dvadeset pet velikih natjecanja u nokaut-fazu plasirala dvadeset četiri puta – prošavši grupu na posljednjih pet Mundijala i dvanaest prvenstava Sjeverne i Srednje Amerike zaredom – Hrvati ne samo da su se nadali da će proći, već su se čak proglašavali i favoritima!
I onda se pitaju zašto ozbiljni ljudi nogometaše i navijače smatraju nižim oblikom života.
Poraz Hrvatske od Meksika, kako vidite, ne samo da je lako objašnjiv, već je upravo samorazumljiv i podrazumijevajuć, i ozbiljne bi analize nogometnih stručnjaka bile potrebne jedino da je nekim čudesnim slučajem Hrvatska pobijedila Meksiko: samo u prvenstvu toga čudesnog, hipotetskog svijeta bilo bi, naime, zamislivo tako nešto fizički posve nemoguće.
Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži
Nije, dakle, stvar u utakmici s Meksikom. Poraz u Recifeu bio je posve prirodna pojava, svoje savršene, neoborive i nepromijenjive unutarnje logike. Drugo je nešto stoga znanstveno mnogo zanimljivije: kako je takva luzerska Hrvatska ostvarila i ono malo međunarodnog uspjeha, poput prolaska grupe na Euru 1996. i 2008., a naročito onaj veličanstveni iz 1998., kad je kao debitant bila treća na svijetu?
Sagledamo li, naime, s povijesne distance – pod uvjetom, jasno, da razgovaramo ozbiljno, a ne uvučeni u tijesne navijačke majice nekog trgovačkog lanca, išarani u ratničke boje, naoružani zastavicama i podliveni pivom – Hrvatska te godine nije bila realno treća najbolja reprezentacija svijeta. Je li joj se, međutim, treće mjesto na Mundijalu samo tako dogodilo, je li se tek tako dogodilo da Dražen Ladić tih mjesec dana brani kao nikad prije i nikad poslije u životu, da Asanović dijeli lopte kao nikad prije i poslije, da kao nikad prije i poslije igraju i Štimac, i Bilić, i Šuker, i Jarni, i svi ostali?
Da su pak igrali kao nikad prije i nikad poslije, lako je dokazivo: nitko od njih nije kapitalizirao tu fantastičnu broncu, nijedan nije napravio išta ozbiljnije nakon 1998., uključujući i samog Ćiru Blaževića, ”trenera svih trenera“, koji je nakon svog mjeseca slave i brončane Hrvatske trenirao selekciju Irana, te europske velikane Osijek, Muru, Varteks i Hajduk.
Što se onda dogodilo? Odgovor je vrlo jednostavan: motiv.
U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom.
Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži, i oni su s tim motivom igrali i odigrali od dva do tri puta iznad svojih realnih mogućnosti. Tome, najzad, jak motiv u sportu i služi.
Tako je nastao mitski ”kult reprezentacije“, na kojemu nam do danas tako zavide svi susjedi na čelu sa Srbima, iako teško da je u posljednjih petnaest godina bilo veće nogometne prevare i laži od hrvatskog kulta reprezentacije.
Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno
Ono što je možda bilo plitko i maloumno, ali barem autentično, kasnije je, naime, preuzela državna paranogometna industrija, i Tuđmanov je kult reprezentacije mutirao u čudovišni marketinško-domoljubni projekt Hrvatskog nogometnog saveza i Mamićeva obiteljskog gospodarstva, udruženih s pivskom industrijom, velikim trgovačkim lancima, sportskim kladionicama, Biskupskom konferencijom i nacionalnim medijima.
Sve je u tom monstruoznom megaprojektu lažno: lažne su emocije iz reklama za pivo, lažna je sreća iz spotova sportskih kladionica, lažan je ponos na jeftinim kineskim majicama s šahovnicama, mačevima i orlovima, lažan je nacionalni domoljubni trans generiran tupavim navijačkim rekvizitima za 19,99 kuna, lažne su imbecilne navijačke pjesme kojima nas svake dvije godine maltretira estradna zločinačka organizacija, lažni su na tribinama transparenti za Vukovar, cjelokupno tako projektirano i konstruirano domoljublje navijača što se ”za dom spremni“ inate sa svijetom bolno je lažno, kao što je, najzad, lažno i domoljublje igrača na terenu: lažne su njihove patriotske tetovaže, lažan je njihov ponos nakon pobjede, lažno je njihovo ponizno pokajanje nakon poraza, i Thompson u svlačionici je laž, i biskupski blagoslov prije svakog prvenstva, i Gospa Međugorska na pripremama, sve je jedna divovska, čudovišna laž.
Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno.
Bez tog motiva – meni privatno kretenskog, ali u sportu posve legitimnog i, što je još važnije, itekako produktivnog – hrvatska je nogometna selekcija, i to baš svaka njena generacija od ”brončanih“ do danas, limitirana i sasvim prosječna nogometna družina, taman za grupnu fazu europskog ili svjetskog prvenstva – ništa manje, ni više od toga.
Momčad koja će, kao svaka limitirana i prosječna momčad, povremeno bljesnuti, pa dobiti Italiju ili Njemačku, ali koja će baš svaki put kad joj se natovari imperativ pobjede, makar i protiv Australije ili Ekvadora, sasvim pouzdano izgubiti.
(Prenosimo iz tjednika Globus uz dozvolu autora).
Bože pravde
Himna jedne države treba da izražava njene civilizacijske vrednosti, njene težnje i zajedništvo njenih građana. Srpska himna “Bože pravde” ne ispunjava nijedan od ovih uslova. Oživljena u vremenu velikih nacionalističkih turbulencija, ubrzo je prihvaćena kao zaštitni znak najrazličitijih mitinga i demonstracija, od onih desničarskih i ultranacionalističkih, pa do onih takozvanih demokratskih.
U početku je delovala kao neka vrsta protesta protiv prethodnog ateističkog i komunističkog režima. Opskurne reči ove anahrone pesme odjekivale su i pre nego što je postala zvanična himna u vojnim kasarnama, potom u ratnim pohodima, na crkveno-političkim saborima, a zatim i na raznim prigodama državnog i političkog karaktera. Nijednom rečju, nijednom rečenicom ili strofom ona ne odražava multietičnost države Srbije niti njenu pripadnost evropskoj zajednici naroda.
U osam kratkih strofa himne ravno petnaest puta se spominje reč “srpski” u različitim varijantama – “srpski brod”, “srpski rod”, “srpska braća”, “srpske zemlje”, “srpska sloga”, “srpska grana”, “srpsko vedro čelo”, “srpski blagoslov”, “srpska slava”., “srpska otadžbina” u zemlji gde trideset procenata stanovništva i posle odvajanja Kosova čine razne manjine, nesrpskog porekla.
Himna jedne države treba da izražava njene civilizacijske vrednosti, njene težnje i zajedništvo njenih građana. Srpska himna “Bože pravde” ne ispunjava nijedan od ovih uslova. Oživljena u vremenu velikih nacionalističkih turbulencija, ubrzo je prihvaćena kao zaštitni znak najrazličitijih mitinga i demonstracija, od onih desničarskih i ultranacionalističkih, pa do onih takozvanih demokratskih
Početkom devedesetih, u znamenitom “događanju naroda” u tom nastupajućem periodu srpskog nacionalizma ona je, očevidno, podsticala strasti, koju su dobijale opasne i preteće razmere. U periodu od 1991. do 2006. predstavljala je i himnu Republike Srpske u vreme Karadžića i Mladića. Pod njenim ozračjem načinjeni su neki od velikih zločina. Pevali su je Arkanovi paravojnici. Za takve i slične predstavljala je pre ratnu nego državnu himnu. U mnogim glavama povezana je s idejom Velike Srbije. Posle svega, teško je poverovati da himnu sa ovakvom hipotekom, manjine u Srbiji mogu prepoznati kao svoju.
Istorija njene bliske prošlosti, njena upotreba i zloupotreba, njen religiozno-militantno-nacionalistički sadržaj pripadaju nekim vremenima koja bismo najrađe da zaboravimo, ostavimo za sobom. Jedna ozbiljnija analiza pokazala bi da je za njenu restauraciju najzaslužnija nova srpska desnica. Ona predstavlja lice one nacionalističke, patrijahalne, tradicionalističke, konzervativne Srbije koja nije pomirena sa samom sobom, kao ni sa susedima i ostatkom svetom.
Kako se i zašto dogodilo da je i posle “demokratskih promena” pesma “Bože pravda” izabrana za himnu? Da li samo zato da se istakne prekid sa komunističkom prošlošću, a kontinuitet s periodom između dva svetska rata, približavanje crkve i države? Verovatno od svega ovoga pomalo, ali isto tako pokazuje duboku konfuziju, u političkom i kulturnom smislu koja je vladala među onima koji su nasledili Miloševićevu autokratsku vlast. Prihvatanje ove i ovakve himne nije predstavljalo diskontinuitet sa pređašnjim vlastima nego određenu vrstu kontinuiteta s vladajućim idejama na početku devedesetih, tako jasno izraženim u masovnim uličnim demonstracijama i mitinzima na kojima su dominirali nacionalni simboli i nacionalistički slogani.
Himna jedne zemlje izražava duh te zemlje, njenu tradiciju, ali i njenu savremenost i treba da je prihvaćena od svih njenih građana. Himna koju svi ne prihvataju kao svoju nije dobra himna. Ono što je čudno i teško razumljivo jeste da to srpski političari, a i većina naroda ne uviđaju, i ne uvažavaju.
Srpska himna “Bože pravde” jednom delu njenih građana nametnuta je kao isključiv stav, kao jedna vrsta provokacije koja samo podseća da je Srbija u bližoj i daljoj prošlosti prošla kroz etnička čistilišta i da se nekih predrasuda, uprkos svemu, nije oslobodila. Važeća himna potvrđuje taj usud da je Srbija bila i ostala etnički nestabilna zemlja, stvara sumnju da manjine predstavljaju opterećenje, a ne kvalitet raznolikosti
Može neko reći da Srbija u ovom trenutku ima većih problema od ovoga sa državnom himnom “Bože pravde”. No za svaku zajednicu itekako su važni i simboli na kojima počiva i na koje se poziva.
Ako jedan deo stanovništva ovu himnu ne prihvata kao svoju, to u nekom dubljem smislu može značiti da ni ovu državu ne prihvata kao i svoju, bar je u potpunosti ne prihvata kao svoju. Umesto da doprinosi zajedništvu izbor takve himne stvara kod manjinskih naroda nelagodnost. Na nekim mestima, a i nekim situacijama, već je bilo ograđivanja od takve himne, što unosi sumnjičavost i u neke temeljite vrednosti državne zajednice. Državni, grb, zastava i himna treba da odražavaju osnovne vrednosti prihvatljive za sve. Ako nije tako, onda ta država i to društvo nisu zasnovani na solidnim osnovama i njihova budućnost nije zagarantovana.
Ovakvo krupno nerazumevanje nekih osnovnih ali suštinskih obeležja jedne državne zajednice od strane onih koji su na njenom čelu može samo da zabrine prave prijatelje Srbije jer svedoči o dugo prisutnoj nemoći države i njenih ključnih organa da pomire različita osećanja, verska, nacionalna, politička i kulturna koja, ako se dobro slože, čine jednu zajednicu jakom, a ako se ne slože, čine je nesigurnom, razjedinjenom u stalnom međusobnom nepoverenju koje je glavni izvor mogućih sukoba.
Srpska himna “Bože pravde” jednom delu njenih građana nametnuta je kao isključiv stav, kao jedna vrsta provokacije koja samo podseća da je Srbija u bližoj i daljoj prošlosti prošla kroz etnička čistilišta i da se nekih predrasuda, uprkos svemu, nije oslobodila. Važeća himna potvrđuje taj usud da je Srbija bila i ostala etnički nestabilna zemlja, stvara sumnju da manjine predstavljaju opterećenje, a ne kvalitet raznolikosti.