“Naval beguncev na slovensko mejo se nadaljuje tudi danes.” “Naval beguncev na Evropsko unijo ne popušća” vrište naslovi slovenskih portala. Situacija nije ništa bolja ni drugdje. Naslov srpskih kolega na jednom od portala ovih dana glasio je :”U Preševu uobičajeno vanredno”. Sirijci, Afganistanci, Iračani, Iranci, Pakistanci i ini nesretni ljudi u tisućama pristižu na područje bivše nam domovine, a sada poprilično posvađane regije, bježeći od rata i neimaštine u obećane zemlje [Read more…]
Ne religijskoj hipokriziji
Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014.
Nakon knjige Religija i moć u kojoj se bavi upotrebom religije u društvenim odnosima, svejedno je li riječ o civilnoj ili duhovnoj sferi tih odnosa, teolog Alen Kristić objavio je knjigu koja je u neku ruku nastavak i produbljenje tih istraživanja. Osobito pak u religijskoj praksi naših prostora.
Knjiga Tiranija religijskog sadrži sedam ogleda i dva polemička teksta kompatibilna osnovnom tonu knjige, koji i naslovom i podnaslovom ”Ogledi o religijskom bezboštvu“ tretiraju isto – tranzicijsko življenje religijskoga u javnom društvenom životu.
Kao što već i sami naslov i podnaslov sugeriraju, autor nastavlja, uglavnom na konkretnim praksama i to dominantno u hrvatskom i bh. društvu, istraživati postratno i tzv. tranzicijsko življenje društvenih nadmetanja za moć između političkih i religijskih struktura, te nerijetko njihovu interesnu simbiozu u kojoj se blasfemično sakralizira političko, a vulgarizira i politizira religijsko.
Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror ”svetog“ do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim takvim teorijskim utemeljenjem
Cijela je stvar na našim prostorima fenomenološki dramatično nova, budući da dolazi nakon sloma komunizma i ideološki proklamiranog ateizma, ali jedva da je, osim po praksama, drukčija od već viđenih oblika demoniziranja i tiraniziranja drugog i drukčijeg i to gotovo istim metodama, kojima se služio i prethodni sustav u iste ili slične svrhe.
Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror ”svetog“ do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim takvim teorijskim utemeljenjem.
U tom i takvom milieu autor zagovara potpuno novu političku i religijsku kulturu, onu koja bi bila kompatibilna tako često spominjanim i neiskreno proklamiranim, a nužno potrebnim transfromacijama društva koje se kune da u sebe želi integrirati temeljne europske (sekularne) vrijednosti.
Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora.
Teističkog terora koji bi pokrio, okupirao, više nego u prethodnom sustavu, ukupnu i javnu i privatnu sferu čovjekova življenja, u kojoj pritom njegovi subjekti sami glume religizonost, a hipokrizija im je jedina ideološka konstanta.
Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora
I sve se to najčešće realizira u snažnoj sprezi civilne i religijske vlasti koje i kad su prividni društveni takmaci, zajednički žive poziciju stvarne volje za moći i one vulgarno-praktične terorizirajuće moći.
Politizirana religioznost i religizirana politika u simbiozi su gotovo do potiranja svih razlika između svjetovnog i sakralnog. Takvo što odavno funkcionira po matricama za koje smo mislili da su nestale sa srednjim vijekom, što malo koga više iznenađuje ako se pogleda na atomizirane i feudalizirane društvene strukture u kojima se realizira stvarna funkcionalna moć na našim prostorima danas.
Dakako, ove je fenomene, ekstrahirane iz dnevnih praksi naših prostora, u svome istraživanju autor ”profiltrirao“ i samjerio s recentnim filozofskim, teološkim ili religiološkim autorima, pokazujući koliko nam reducirano-rigidnu praksu propovijedaju i kao mjeru življenja zadaju religijski i politički moćnici ovoga svijeta.
Pišući o religijskim institucijama u nas, o religijskoj kulturi, o zloporabi religijskih simbola te o temeljnim etičkim problemima, izvedenim iz religijskog, s kojima je suočeno i naše društvo, autor dijagnosticira svu patologiju društvenog milieua. A najboljim autorima i praksama na koje ukazuje i na koje se poziva, demonstrira ne samo vlastitu visoku kompetenciju, obrazovanost nego i snažnu društvenu odgovornost kakvu je u nas, izuzme li se jedino možda sociolog religije Željko Mardešić, čiji je Kristić duhovni srodnik, malo tko pokazao.
Na pravi to način pokazuju i autorovi čisto teološki tekstovi kao što su sjajan pogovor Bonhoefferovoj Etici, tekst o Svjetskom ethosu ili tekst o mirotvorstvu kao temeljnoj vrijednosti (je li baš?) ili barem neiskorištenoj šansi suvremenih religija, napose onih jednobožačkih, tzv. abrahamske provenijencije.
Alen Kristić, sad već etabliran autor vrlo respektabilnih knjiga na našim prostorima, pokazuju to sve tri njegove autorske knjige, ali i brojni tekstovi izvan njih, kao, na posebno snažan način i ova nova, piše rijetko vrijedna i snažno angažirana djela. Ona koja se ljudi iz religijskih struktura zbog vlastite hipokrizije uglavnom ne usuđuju, a kakva oni iz civilnih struktura uglavnom ne znaju pisati.
Glavni nam je neprijatelj hipokrizija
Parezija – govorna je figura antičke retorike što ju govornik koristi kad otvoreno govori o nelagodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. U grčkoj književnosti riječ se pojavila u Euripida (oko 484-407 pr. Kr.), potom ju susrećemo krajem I. stoljeća u evanđeljima, pa opet u patrističkim tekstovima III. i IV. stoljeća. Parrhēsia (παρρησία: παν = sve + ρησις /ρημα = govor) doslovno znači: sve govoriti. Obično se prevodi kao: slobodan govor (engl. free speech, njem. Freimüthigkeit), otvoren govor (engl. open speech, tal. discorso aperto) ili iskren govor (fr. franc-parler). Parrhēsiazomai znači koristiti se parezijom, a parrhēsiastes onaj je tko se koristi parezijom, tj. onaj koji istinito govori.
Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna i smiona. Nudeći istinu onima koji ju ne mogu prihvatiti, govornik se izlaže riziku: gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama. Dakako, slobodan je šutjeti, nitko ga i ništa ne sili na govor izuzev njegove savjesti, no, neodoljivo on osjeća da mu je dužnost i sebi i drugima pripomoći izložiti se istini. Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana
Michel Foucault prvi je ovu retoričku figuru analizirao na razini diskursa određujući ju kao ”govornu djelatnost” (speech activity), radije nego izrazom Johna Searlea ”govorni čin” (speech act), kako bi istaknuo parezijastički način izražavanja: njegovu obavezu da bude izravna veza između onoga tko govori i onoga što kaže (Foucault, ”The Meaning and Evolution of the Word Parrhesia”, u: Discourse and Truth: the Problematization of Parrhesia, ur. Joseph Pearson, Digital Archive: Foucault.info, 1999).
Temeljna karakteristika parezije, dakle, jest: posvemašnja podudarnost osobnog uvjerenja parrhēsiastesa i istine onoga što govori. Istinitost govornik jamči vlastitom osobom.
Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna i smiona. Nudeći istinu onima koji ju ne mogu prihvatiti, govornik se izlaže riziku: gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama. Dakako, slobodan je šutjeti, nitko ga i ništa ne sili na govor izuzev njegove savjesti, no, neodoljivo on osjeća da mu je dužnost i sebi i drugima pripomoći izložiti se istini. Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana.
U Novom zavjetu na grčkom riječ parrhēsia evanđelisti i Pavao koriste na tridesetak mjesta. U hrvatski se najčešće prevodi: ”otvoreno govoriti”, ”javno govoriti” ili ”javno činiti”, ”slobodno govoriti”, ali jednako tako: govoriti, djelovati – ”smjelo”, ”odvažno”, ”neustrašivo” i ” s pouzdanjem”. Riječ parrhēsia koristi se u nekoliko različitih srodnih značenja: 1. samopouzdanje i odvažnost u odnosu prema ljudima i u odnosu prema Bogu; 2. javni govor; 3. oblik parrhēsiazomai: odvažno propovijedanje usred teških okolnosti te 4. u smislu najbližem onom kakvom mu daje antička retorika: otvoren, jasan, nedvosmislen govor (Mk 8,32; Iv 7,4.13; 10,24, 11,14; 16,25; Dj 28,31).
Riječ parrhēsia evanđelisti i Pavao uglavnom koriste kada govore o svjedočenju Evanđelja. Pritom valja razumjeti da svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, u počecima Prve crkve nije značilo naviještati kakvu novu vjeru, nego zalagati se za dublju, radikalniju vjeru u vlastitoj sredini, među židovskom braćom i sestrama. Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati.
Isusu je bila važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja. On je svoje poslanje živio radikalno i beskompromisno kritizirajući pojedine ljude vlastita naroda zbog njihova licemjerja, površnosti i neodgovornosti. Isus je posebice oštro kritizirao licemjerje i taštinu onih pismoznanaca i farizeja, svojih sunarodnjaka i suvjernika, koji su voljeli isticati vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike tovarili bremena, dok su, kako on sam kaže, ”jedno govorili, a drugo činili” (Mt 23, 1-7).
Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija. Riječ dolazi iz grčkoga hypókrissus, što znači gluma, ne samo na kazališnoj sceni, nego i u životu: pretvaranje da se ima odlika kakvih zapravo nije ne bi li se pred drugima dičilo superiornošću.
Isusu je bila važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja… Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija… U nizu povijesnih i suvremenih situacija raskriti institucionalnu Crkvu kao prijetvornu i licemjernu teško nije
Prvi crkveni oci pareziju su tumačili kao znamen slobodne komunikacije s Bogom kakvu je uživao Adam, a onda ju izgubio. Origen (185-253), Metodije Olimpijski (260-311), Atanazije (295-373) tvrde da je otvorenosti nestalo kad se Adam nakon svog grijeha pokušao sakriti pred Bogom jer je tad tama zastrla njegovo slobodno obraćanje svojem Tvorcu. Krist je obnovio pareziju kakvu je bio posjedovao Adam: slobodni pristup Bogu u kakvom čovjek ne da ne može ne griješiti, nego se ne mora skrivati od istine.
U nizu povijesnih i suvremenih situacija raskriti institucionalnu Crkvu kao prijetvornu i licemjernu teško nije. No, obično ju takvom vide ljudi izvana, vjernici se rjeđe usude vidjeti njezine nedostatke, a još rjeđe javno o njima govoriti. U kritici doista postoji opasnost da kritizirajući nepodudarnost riječi i djela kritičar sam preuzme logiku onoga što kritizira, odnosno ne samo da prosuđuje nego i osuđuje. Stoga u naše dane politička desnica i ljevica u svojoj retorici toliko nalikuju jedna na drugu, a crkvena hijerarhija, barem u nas, svaku kritiku doživljava kao napad na sebe, sama ne ustručavajući se kritizirati sve druge.
Kritizirati druge valjalo bi tek kad smo kadri kritizirati sebe same kao druge te kad kritika nije sama sebi svrhom. Prijetvorno ponašanje i prijetvoran govor ne bivaju u pareziji kritizirani da bi se ljude osuđivalo, nego da bi se raskrinkao sustav koji omogućuje takvo ponašanje i takav govor.
Uza stanovitu dvojnu savjest, razlomljenu između riječi i djela u govor o hipokriziji nužno je uključiti i treći element – prešućivanje, štoviše zavjeru prešućivanja. Kao osobito sredstvo manipulacije kojom se crkvena hijerarhija često služi da ne bi ulazila u iskren dijalog s ljudima o njihovim moralnim dilemama te da ne bi govorila o vlastitim pogreškama, zavjera prešućivanja uspostavlja strukturu prijetvornosti. Upravo na takvoj strukturi počiva ponašanje i javni govor najglasnijih svećenika: demagoga i apologeta.
Kritizirati druge valjalo bi tek kad smo kadri kritizirati sebe same kao druge te kad kritika nije sama sebi svrhom. Prijetvorno ponašanje i prijetvoran govor ne bivaju u pareziji kritizirani da bi se ljude osuđivalo, nego da bi se raskrinkao sustav koji omogućuje takvo ponašanje i takav govor
Prešućivanje je za crkvenu hijerarhiju – umjetnicu u održavanju kultivirana neznanja (ignorantia affectata) – najčešće pitanje opstanka. Skandal valja izbjeći – pa čak i kad se prešućuju veliki zločini poput, primjerice, pedofilije – stoga što bi otvoren govor o njima u javnosti mogao – kako se čini da crkvena hijerarhija misli – poljuljati i povjerenje u ”istinu” nad kojom ona čuva monopol. Njezin govor najčešće je govor o istini, a ne istinit govor; njezin argument argument je autoriteta, a ne autoritet argumenta.
Kanonizacija crkvenih vjerskih i moralnih istina kao izravnih poruka same božanske Istine, sadrži u sebi rizik idolatrije: opasnost je u tome da ih se shvaća doslovno. Tko drži da je crkvena hijerarhija ”čuvarica” Istine, idolatrizira poruku jer brka nevidljivo s trenutačnim i vidljivim: označeno svodi na znak, figurirano na figuru. A upravo takav odnos zabranjuje Dekalog u zapovijedi koja se odnosi na zabranu pravljenja slika Božjih, zabranu identificiranja slike s prisutnošću predočene stvarnosti. Idolatrija se sastoji u tome da se slike obožavaju poput bogova, tj. u tome da se obožavaju predodžbe i koncepcije umjesto da se štuje njihov sadržaj.
Hipokrizija nije samo moralna kategorija – to je sam njezina očigledna strana – ona je i intelektualna, tj. etička kategorija. ”Tko se združi s Gospodinom, s njim je jedan duh” (1 Kor 6,15-17). Ako smo pritjelovljeni Kristu koji je istina, prikrivanjem istine prostituiramo Kristov duh. Stoga, kako to papa Franjo u niz svojih parezijastičkih govora pozivlje, evangelizirati je ponajprije samu crkvenu hijerarhiju. I, dakako: sebe same. U kolumnama koje slijede, tražit ću put.
Beskonačna hipokrizija
Telefon Angele Merkel bio je slastica, bombon, fin zalogaj. Kažu nam da su ga pratili Amerikanci, ali isto tako mogli su ga prisluškivati i Rusi ili Kinezi, što ja znam, Izraelci ili Britanci, zašto ne. Nema dvojbe da je špijuniranje njemačke kancelarke skandal. Ali nije li jednako skandalozno da se najmoćnija žena na svijetu koristi telefonom koji se može prisluškivati i da o tome pojma nemaju zaposlenici BND-a (to je kratica za njemačku federalnu obavještajnu službu).
Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju već svima poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide
Želim, naime, kazati da puno dijelova ove slagalice još nije na svome mjestu. Pritom mislim na gomilu povišenih tonova povrijeđenih europskih šefova država ili vlada koji kao ništa nisu znali, a na čelu su suverenih država. Hej, ništa nisu znali i nikada nisu surađivali s Washingtonom u takvim poslićima sa svojim špiclovima jer su njihove obavještajne službe bile na burzi rada ili se odmarale na Šejšelima.
Nešto sam u svom kratkom, ali intenzivnom životu naučio, a to je da je informacija roba, temelj na kojem počiva svaki sustav moći i vlasti, a koliko je informacija ekskluzivnija i privilegiranija, toliko je vlast tvrđa, kompaktnija i uvjerljivija. Zamisliti svijet u kojem se saveznici međusobno ne špijuniraju jest naivnost, vježbanje irealnosti. Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju svima već poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide.
A to se sada dogodilo ekipi iz NSA-a i Obamine administracije. Prvo ih je razvalio WikiLeaks, potom se pojavio Edward Snowden, sitni tridesetogodišnjak koji sada već radi za Ruse, a upozorio je na odvratne dimenzije ne samo američke zloupotrebe moći već i na hipokrizijsko partnerstvo sada navodno zavađenih saveznika.
Hajde da vam kažem na što mislim. Posljednjih dana srpnja o jednom se pitanju šuškalo hodnicima političkih struktura u Berlinu, ali i po redakcijama najvažnijih njemačkih medija: je li njemačka kancelarka Angela Merkel bezobrazno lagala kada je pred više od 250 njemačkih i stranih novinara uz smiješak (koji je valjda trebao ostaviti dojam nevinosti) ustvrdila da joj je bila potpuno nepoznata suradnja američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) i tajne službe vlastite zemlje BND-a? ”Za to sam doznala iz tiska”, kazala je Angela Merkel. Međutim, u Njemačkoj se proširilo uvjerenje da NSA nije mogao provesti golemu akciju elektroničkoga nadziranja strahovito velikog broja njemačkih građana i institucija bez privole njemačkih vlasti i tijesne suradnje s njemačkim tajnim službama. Ni jedno ni drugo, u to su mnogi uvjereni, nije moglo proći bez suglasnosti njemačke kancelarke.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakome uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjega kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je posve irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već i to da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima
Novinarska istraživanja upućuju na to da je bilo tako: da je Angela Merkel odobrila da SAD špijunira njezine sugrađane. Tjednik Der Spiegel, primjerice, donosi dva faksimila s tajnim podacima NSA koji su potresli kancelarkine suradnike. U jednom faksimilu, pod šifrom top secret i naslovom ”Odnosi NSA i BND-a”, s datumom 17. siječnja 2013., stoji da je BND ustrajno radio na tome da federalna njemačka vlada ”bude fleksibilna u interpretaciji zakona kako bi se u kratkom i duljem roku mogle dijeliti informacije”.
U drugom faksimilu, na kojem je datum 29. travnja 2013. i koji je također ocijenjen kao strogo povjerljiv, tvrdi se da je njemačka vlada postigla potrebnu fleksibilnost u interpretaciji zakona koji pazi na tajnost komunikacije njemačkih građana kako bi ”BND dobio širi manevarski prostor u svrhu dijeljenja povjerljivih informacija sa stranim partnerima”. Osim toga, Der Spiegel optužuje BND da se koristio programima za špijuniranje koje su sastavili stručnjaci NSA i to upravo za špijuniranje na njemačkom teritoriju, navodno kako bi NSA imao dovoljan manevarski prostor u američkoj borbi protiv međunarodnog terorizma.
Jedan visoki politički dužnosnik iz redova opozicije komentirao je slučaj ovako: ”Ili je Angela Merkel besramno lagala ili uopće nema pojma o tome što se događa u sferama obavještajne zajednice, a obje mogućnosti diskvalificiraju je za ulogu kancelarke jer to znači da nije sposobna štititi njemačke državljane i procesuirati informacije koje stižu do njezina ureda”.
Slažem se, transatlantske organizacije dobile su veliku pljusku, ali ranjenih nema. Oni trebaju jedni drugima. Svijet bi, vjeruje se i u Berlinu i u Washingtonu, bez obzira na to što su Amerikanci napravili budalu najprije od A. Merkel, a onda i od Obame (koji je lagao kolegici da nije znao kako je pod nadzorom), bio manje siguran bez te tijesne špijunske suradnje.
Snowden možda zaslužuje veliko priznanje. Jedan moj kolega čak tvrdi da bi mu trebalo dati Nobelovu nagradu za mir. Edward Snowden upozorava da ”nadzor cijelih nacija, a ne samo pojedinaca može lako postati najvećim izazovom ljudskim pravima našeg vremena”. I ja se slažem s time da nam ova tvrdnja ni na sekundu ne smije postane nevažna.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakom uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjeg kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je potpuno irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima.
Nije, hvala Bogu, Edward Snowden jedini koji se opametio. Budete li nas izazivali, objavit ćemo koje boje gaća nosi američki veleposlanik u Zagrebu i koliko su površni, neobrazovani i neupućeni ti prestrašni, dobro čuvani, debelo plaćeni ali, dozlaboga prozirni i pročitani djelatnici State Departmenta, odnosno njihovi ađutanti.
Hipokrizija
Ako bi se u jednoj reči saželo stanje duha savremene Srbije, onda bi ta reč bila hipokrizija. Hipokrizija u svome gvozdenom zagrljaju steže našu stvarnost, naš ukupni život, utiče na visoku politiku, na ponašanje vlasti, ali i na ponašanje građana. Ona je u vazduhu koji dišemo, u razgovorima koje vodimo, u svakodnevnim postupcima. Prikrivena je u bombastim rečima, praznim frazama, u neiskrenosti koja otupljuje svaku korisnu aktivnost.
Licemerje često navlači masku dobra, pomirljivosti, praštanja, kajanja. Ali je čista obmana. U licemerju su prikriveni mnogi od smrtnih grehova: pritvornost, narcisoidnost, krivokletstvo, razni oblici izopačenosti. ”Toliko smo se navikli pretvarati pred drugima da se na kraju počinjemo pretvarati čak i sami pred sobom”, napisao je La Rošfuko.
U komunizmu, posebno onom istočnog tipa, u zemljama takozvanog ”realnog socijalizma” bio je široko rasprostranjen onaj oblik devijantnog ponašanja koji je Česlav Miloš nazvao ”ketman” – kada većina stanovnika glumi, maskira svoje pravo mišljenje, prilagođavajući se vlastima, vladajućoj ideologiji, verujući da tako ostaju moralno čisti. Sa nestankom komunizma sa evropske scene nije nestao i taj oblik ponašanja.
Licemerje često navlači masku dobra, pomirljivosti, praštanja, kajanja. Ali je čista obmana. U licemerju su prikriveni mnogi od smrtnih grehova: pritvornost, narcisoidnost, krivokletstvo, razni oblici izopačenosti
Prilagođavanje svakoj novoj vlasti, udvorištvo bez granica, prekonoćno menjanje mišljenja i uverenja, sasvim je uobičajena i normalna pojava u novim takozvanim demokratskim društvima. Kao što novi stari političari navlače maske demokrata, tako i većina populacije nosi maske odanog partijskog pripadništva i poštene inteligencije. Ta vrsta ”društvene igre” u kojoj je svako ozbiljno uverenje na prodaju zarad neke koristi, izgleda da je ostala u trajnom nasleđu zemalja koje su prošle kroz iskustvo raznih oblika totalitarizma i dogmatskih vlasti. Tako dolazimo do najapsurdnijih bolesnih oblika ponašanja. Najžešći kritičari komunizma su upravo oni koji su u tom političkom sistemu predstavljali vlast i bili najodaniji komunisti. U sudskoj vlasti visoke pozicije zauzeli su oni koji su doskora sudili u ime partije, a ne u ume pravde.
Dvoličnost, što je samo drugo ime za licemerje, uvukla se gotovo u sve pore života. Visoki političari javno govore o neophodnosti dobrosusedskih odnosa sa državama koje nas okružuju, a mediji pod njihovom kontrolom raspiruju etničku mržnju. Policija kao svoju glavnu obavezu ističe održavanje reda i mira, istovremeno štiteći huligane na sportskim borilištima i izvan njih. Usput ih organizuje kao svoje udarne pesnice kada to zatreba. Kriminalci u političkim partijama su zaštićeni od sudskog gonjenja, iako se zvanično tvrdi da je borba protiv kriminala prioritet vlasti. Javnost ističe važnost antifašizma na kojem se zasnivaju istorijski temelji Srbije, a vodi se postupak za rehabilitaciju Draže Mihajlovića, saradnika nacističkih okupatora. Opšte je prisutna očevidna dvojnost: jedno se govori, a drugo misli.
Dvoličnost, što je samo drugo ime za licemerje, uvukla se gotovo u sve pore života. Visoki političari javno govore o neophodnosti dobrosusedskih odnosa sa državama koje nas okružuju, a mediji pod njihovom kontrolom raspiruju etničku mržnju
Svakodnevni život prepun je takvih primera. Naši političari su dvostruke ličnosti, o čemu najbolje svedoče njihove biografije, a kameleonstvo je među stanovništvom prihvaćeno kao jedan od važnih oblika opstanka. Obmanuti, prevariti, postalo je poželjan oblik ponašanja. Svojevremeno je jedan pisac za decu, ali i navodni političar izjavio kako je dozvoljeno i lagati ako je to u interesu domovine. Sledeći ovu nakaznu logiku, dolazi se do toga da je u ime domovine dozvoljeno i pljačkati, pa i ubijati. Od nekih je to doslovno i prihvaćeno pa smo na kraju dobili, na slavu i ponos domovine, ogavne ratne zločince. Takva vrsta razmišljanja, a i ponašanja, jeste naš pravi usud.
Na sve strane slušamo kako je veoma važno promeniti negativni imidž Srbije u svetu, kako valja za to angažovati uticajne lobije, pridobiti uticajne svetske ličnosti i slično. Uzaludan je to posao. Slika Srbije u svetu može se menjati samo ako se menja situacija u samoj Srbiji. A da bi se ona menjala, mora se prihvatiti jedan drugačiji, novi kulturni model. Pod kulturnim modelom podrazumeva se ukupan način mišljenja i ponašanja. A to znači pre svega oslobađanje od hipokrizije, od života potonulog u velike i male laži, podrazumeva društvo koje će pre svega i iznad svega ceniti istinu, pravdu i poštenje. Od čega smo još jako, jako daleko.