”U Bosni su od svega nakon Daytona jedino bila sređena katolička groblja i benzinske crpke OMV-a. Danas OMV-a, nažalost, u Bosni više nema”, kaže mi stariji Austrijanac, simpatični bosanski zet. ”Ali groblja, da se razumijemo, u svako doba godine, a ne samo ovo sad za Svisvete i Dušni dan, kad su čak i najljepši dio bosanskoga krajolika”, nastavlja on svoj sad monolog. ”U svako doba godine. Baš u svako! Dolazimo mi u Bosnu tri-četiri puta godišnje, i vidio sam groblja u raznim godišnjim dobima, da ne mislite…”, gleda nas i traži potvrdu u očima svoje supruge, koja suglasno kima glavom. ”Ona drastično odskaču od svega u Bosni. To mi kažu i drugi koji dolaze ovamo ili ovuda prolaze”, ima potrebu pokazati da nije usamljen u svojem razmišljanju.
”Bilo bi i još štogod sređeno i uređeno”, uključi se i moj kolega za Svisvete prispio iz Knina (On svoju djecu uči da su oni u Kninu i kojekuda po Hrvatskoj dijaspora. I da im slučajno ne padne na um ni za stotinu godina reći da su Hrvati u BiH dijaspora, a oni tobože matična zemlja! I za tu priču od gazde kafića uvijek ima turu pića besplatno!), ”da nije ovakvih kao što je vaš zemljak Inzko…”.
”U Bosni su od svega nakon Daytona jedino bila sređena katolička groblja i benzinske crpke OMV-a. Danas OMV-a, nažalost, u Bosni više nema”, kaže mi stariji Austrijanac, simpatični bosanski zet. ”Ali groblja, da se razumijemo, u svako doba godine, a ne samo ovo sad za Svisvete i Dušni dan, kad su čak i najljepši dio bosanskoga krajolika”, nastavlja on svoj sad monolog
Austrijski se zet ljutnu baš na isti, posve isti način na koji sam svojedobno vidio da se ljute naši domaćini u švedskom Centru PEN-a kad smo tamo gostovali Izet Sarajlić, Marko Vešović i ja i kad smo im nešto slično rekli za tadašnjeg visokog predstavnika u BiH, Carla Bildta, njihova zemljaka, a na njihovo očekivanje da od nas za njega dobiju riječi pohvale i simpatija. I koliko smo god bili nemilosrdno iskreni, nije nam bilo jasno zašto svi tako osobno uzimaju naše riječi o nemoći ili neznanju, svejedno, te blazirane europske gospode poslane u BiH donijeti nam demokraciju!?
Uto se i ja uključim i kažem da je doista opći dojam svih mislećih ljudi u BiH da je Austro-Ugarska nakon aneksije više uradila u BiH za tih 16-17 godina, ili Njemačka nakon 1945. u prvih svojih 16-17 godina, koliko je u BiH prošlo od Daytona, nego ovdje svi naši poluprotektori, protektori, tzv. svjetski prijatelji i svi domaći društveni, gospodarski i politički čimbenici zajedno. Pa, Njemačka za toliko godina poslije rata već počinje uvoziti radnu snagu, a mi ovdje…
A Austrija je, kao okupator, napravila pruge, ceste, željezaru, pilane, rudnike otvarala, elektrane, napravila bolnice, Zemaljski muzej, a ovi ništa osim džamija i trgovačkih centara, čak ni plaće uposlenima u Muzeju ne mogu dati…
Zatvoren je, podsjećamo Austrijanca, Zemaljski muzej BiH, a drugih šest institucija od državnog značaja, Historijski muzej BiH, Kinoteka BiH, Galerija BiH, Muzej književnosti BiH, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, Biblioteka za slijepe i slabovidne osobe BiH već godinama dišu na škrge. Kultura – nula bodova, rekli bi Sarajlije. Oni koji za sebe misle da su društvena elita i koji imaju novac, vrhunac svoje kulture ižive slikajući se sa šalom nogometne reprezentacije BiH u nekom europskom gradu ili na sarajevskom filmskom festivalu, kad odvedu žene da ondje na crvenom tepihu prošetaju svoje smiješne toalete…
Jer su vidjeli da se to tako i tu, a ne na koncertu ili na kazališnoj predstavi, radi… Jer, da ne bude zabune, pred bibliotekom, pozorištem i galerijom nema kamera… Živi show! Baš bi Nušić imao posla u današnjem Sarajevu. Onaj Nušić što je nekoć bio direktorom Narodnog pozorišta u Sarajevu.
U međuvremenu, ovdje jedino izgleda cvjeta kultura smrti. Središnje informativne emisije počinju, uz izvješća o neuspjelim dogovorima o bilo čemu, iskopavanjima masovnih grobnica, a novine vrve vijestima o uglednicima privođenim na ispitivanje u SIPU. Sipa ovdje, nadam se da nije potrebno naglasiti, nije morski glavonožac, takvima u nekom boljem izdanju poznat kao kulinarska poslastica iz onog dijela jelovnika u kojemu piše – morski plodovi.
U sve rasprostranjenijoj nekrofiliji, a što bliže vjerskim velikodostojnicima, takvi se utrkuju i otimaju biti viđeni jednom godišnje u Srebrenici ili na sličnim manje važnim stratištima. Da su viđeni u muzejima, galerijama, bibliotekama, kinotekama… ne bi vam priznali ni uz najsofisticiranije istražne alatke španjolske inkvizicije, a kamoli za ispitivanja pred sucima u zemlji strogo odijeljene zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, kako to uče studenti prava, a kako najbolje znaju oni koji su te diplome brzo i pojeftino nabavili u jednoj europskoj zemlji koja ima najviše univerziteta i nepismenih po glavi univerziteta.
U međuvremenu, ovdje jedino izgleda cvjeta kultura smrti. Središnje informativne emisije počinju, uz izvješća o neuspjelim dogovorima o bilo čemu, iskopavanjima masovnih grobnica, a novine vrve vijestima o uglednicima privođenim na ispitivanje u SIPU
I dok mi godi slušati priču Austrijanca, bosanskog zeta, tako nam sklonog i prijateljski kritičnog, o našim grobljima koja ovih jesenjih dana sjaje u punom europskom sjaju (Jedino nam groblja mogu u EU!), i ne slučajno, jer sam od starijih davno još u djetinjstvu naučio: ako hoćeš vidjeti kakva je nečija kuća – otiđi mu vidjeti wc, a ako hoćeš vidjeti kakvo je neko mjesto – otiđi mu vidjeti groblje, užasno mi se uvredljivim čini i užasno mi smeta da je kultura smrti jedina po kojoj nas je prepoznao jedan stranac.
A ne kultura sjećanja, kultura života, stanovanja, prometa, zdravstva, medija, školstva, ekološka kultura, kultura međusobnih odnosa, ophođenja…
To što nimalo kurtoazno hvali sarajevsko pivo i s užitkom ga pije, neće ga spriječiti da u neko doba kaže: ”Ovo u Bosni sve Scheisse! No gut! Ne dobro!”
Nekad sam mislio da smrt stanuje na groblju, a sad, eto i to, da na groblju stanuje i – kultura.