U srijedu je diljem plante obilježen Svjetski dan Roma. Obilježava se od travnja 1971. godine kada je u Londonu prvi put održan Kongres, a za taj narod prihvaćen naziv Romi. Šest godina kasnije (1977.) na prijedlog Indije Komisija za ljudska prava u Ženevi donijela je rezoluciju po kojoj su Romi indijska, povijesna i jezična manjina, koja bi morala uživati sva manjinska prava utvrđena dokumentima UN-a. [Read more…]
Isus iz Alepa, rođen u Grazu
Iz perspektive jedne sekvoje (Sequoiadendron giganteum) dvije tisuće godina nije mnogo. Najstarije živo stablo, koje raste na padinama Sierra Nevade, u Californiji, ima preko tri tisuće dvjesto i sedamdeset godina. Iz perspektive svemira, ako i svemir ima svoju perspektivu, dvije tisuće godina još je i mnogo manje. Iz Božje perspektive, lako to mogu zamisliti oni koji još u Boga vjeruju, dvije tisuće godina vrijeme je taman toliko da se dođe od početka pa do kraja ove rečenice. [Read more…]
Masovna psihologija fašizma
Napisavši prije šezdeset pet godina jednu od po neobičnosti znakovitih “malih” knjiga ovoga stoljeća, Wilhelm je Reich u mnogome predodredio i svoj (biobibliografijski jasno ustanovljiv) usud. Premda je riječ o knjižuljku koji posve jasno i osviješteno, a opet neposredno reagira na veliki šok čitave evropske ljevice (i ne samo ljevice) – nacističko preuzimanje vlasti u Njemačkoj – u igri su ne samo povijesne nego i teorijske paradigme. [Read more…]
Nobelova nagrada za Njemačku
(Napomena uredništva: Ovaj glasoviti članak s kraja 2007. Rafaela Seligmanna objavljujemo u povodu nedavne smrti velikoga njemačkoga predsjednika Richarda von Weizsäckera. Na slici: Konrad Adenauer)
Njemački narod zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Gotovo jednodušni izbor Berlina u Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda je novo priznanje zaslugama ove zemlje. [Read more…]
Filip David: Otrov sjećanja
Ruben Rubenovič stajao je na željezničkoj stanici u Semlinu, između dvojice agenata specijalne policije, pa kada bi nekoga prepoznao, samo bi pokazao prstom i taj bi se našao na putu za Auschwitz. Bilo je to u ljeto i jesen 1942, nakon što je već likvidiran Judenlager Semlin, i u njemu neutvrdiv broj Židova i Roma.
Oni koji su se uspjeli prikriti, ili ih je netko sakrivao, tako su stradavali od čovjeka koji ih je sve znao, jer je, kao vrlo pobožan i tradicionalan čovjek, bio aktivan u Općini.
Što bi se moglo reći o Rubenu Rubenoviču, i postoji li priča, naracija, mit, legenda, koja bi objasnila njegov postupak. Objašnjenje da su neki ljudi po prirodi zli, ili da su ucijenjeni nekom egzistencijalnom okolnošću, za historiografiju, popularnu psihologiju ili pučku teologiju jest, možda, i dovoljno, ali u književnosti takva su objašnjenja ništavna. Kao što ne vrijede ni u onom zatvorenom svijetu iza ljudskih čela i sljepoočnica, u kojemu nema jednostavnih objašnjenja i opravdanja, i u kojem, ipak, caruje savjest.
Rubenom Rubenovičem vođen je jedan tok romana “Kuća sećanja i zaborava” (Laguna, Beograd 2014). Tokova je još nekoliko, i oni su isprepleteni, naizgled povezani, pa posve razvezani, isprekidani stvarnim ili fiktivnim novinskim vijestima i obavještenjima, a svi se dotiču dviju tema: porijeklom zla i identitetima.
Što to uopće znači biti Židov, i tko je, zapravo, Židov? U Hitlerovom dvadesetom stoljeću Židov je onaj čovjek za kojega drugi kažu da je Židov. To je najjednostavnije i najpreciznije određenje, kojim se više nego praocem Abrahamom, kulturom, vjerom ili jezikom, vežu međusobno udaljeni identiteti.
Židovi u Hitlerovom stoljeću nisu imali zajednički identitet, bili su polivalentni i onoliko različiti koliko različiti mogu biti europski narodi, ali zajednička im je bila sudbina. Židov je, dakle, onaj koji dijeli sudbinu Židova.
Je li to napisao Filip David? Nije, to je čitatelju na um palo dok je u dane Božića po gregorijanskom kalendaru, u unajmljenom stanu na Dorćolu čitao “Kuću sećanja i zaborava”.
“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu
Mjesto čitanja je važno, nije to dnevnička dekoracija priče o jednoj knjizi: Dorćol je mjesto na kojemu se ispunjavala sudbina brojnih beogradskih Židova u posljednjih dvjestotinjak godina, tu su živjeli neki, stvarni ili fikcionalni, junaci ove knjige, tu je, nekoliko stotina koraka dalje prema gradu, i Ulica Georgea Washingtona, u kojoj je, na broju 21, bilo sjedište “Specijalne policije za Jevreje”, gdje su se od prosinca 1941. morali prijaviti i predati ključeve svojih kuća i stanova svi rasno neadekvatni Beograđani.
Filip David (1940, Kragujevac) četvrti je iz kvarteta što ga još sačinjavaju Danilo Kiš, Mirko Kovač i Borislav Pekić, moćnih, stilski i intelektualno izražajnih, ali i vrlo različitih prozaista.
Osim što su jedan drugome posvećivali svoje romane ili pripovijetke – čini mi se da je svaki svakome posvetio barem po jedno svoje djelo – i što su bili privatno i svjetonazorno bliski, oni nikada nisu iskazivali onu vrstu bliskosti koja bi ih, metaforično govoreći, dovodila na istu policu u kućnoj biblioteci.
Kiš je bio izrazito srednjeuropski pisac, usredsrijeđen na oca i njegovu sudbinu, pisac koncentracijskog logora i dvadesetog stoljeća, antikomunisti i antistaljinist.
Kovač je ruralni, hercegovački pisac, Mediteranac, beogradski dođoš, s izrazitim darom za epske naracije i epske minijature, pripovjedač, sklon bizarnim sudbinama.
Pekić za razliku od Kiša i Kovača nije pretjerano brinuo o stilu, raspisan, vrlo maštovit, te vremenski i prostorno najraskošniji od sve četvorice, imao je previše priča da bi ih sve mogao napisati; osim što je posvećivao djela prijateljima, jedini se znao poslužiti povlašteno njihovim temama.
David je objavio najmanje od sve četvorice, baštinik borhesovskih tradicija, fantastičar, prozni kabalist, koji je dugo, kao đavo od tamjana, uzmicao pred suvremenošću u svojim prozama; sve do ovog romana David je bio gospodar mita i prošlosti.
“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu.
Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja. Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to
Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja.
Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige, a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to. Sjetim se riječi i rečenica, a ne samo da ne znam da su njegove, nego nemam dojam da su iz neke knjige. Sjetim se narativnih minijatura Filipa Davida kao da su im iz života ili iz sjećanja.
Jedan tok odvija se u vagonu za logor. Otac uspije raskovati dasku u podu, i dvojicu sinova izbacuje van, na ledenu zimu, da se spasu. Stariji brat po snijegu traži mlađega, ali ga ne nalazi. Time će biti obilježen njegov život. Jednoga od njih dvojice, čitatelj će vidjeti i kojega, spašava jedna njemačka obitelj.
Njima je nedavno umro sin, i umjesto da malog Židova odvedu na policiju, kao što bi inače vjerojatno učinili, zadržavaju ga uza se, a žena u njemu prepoznaje svoga mrtvog sina. Dječak odbija to prepoznavanje i čini sve da ih oboje odbije od sebe, da uvrijedi ženu koja bi mu htjela biti majka.
David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča.
Učini mu se da će se u njoj lako snaći, i da sve teče po onom emocionalnom kodu koji već postoji u svakome kulturnom Europljaninu, koji je već po svome europejstvu suživljen s mitologijom holokausta, ali ga onda sustigne ono neočekivano, ono što proizlazi iz logike velike književnosti: identifikacija s likovima.
U početku, on, čitatelj, misli kako s njemačkim bračnim parom nema ništa: pa njemu, zaboga, ne bi na um palo da promrzloga židovskog dječaka prijavljuje Gestapou! Daleka mu je, preda sentimentalno privlačna, majka koja u dječaku vidi svoga mrtvog sina. Ali kada dječak krene odbijati njenu ljubav, kada David vrlo jednostavno, škrto, u nekoliko običnih riječi navede što sve on radi da povrijedi svoju novu i nametnutu mater, dogodi se to.
David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča (…) ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima. Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu
U njemu najednom osjeti sebe, i najednom mu se učini kako je mnogo puta u djetinjstvu činio to isto, sve okrutno braneći nekakav svoj djetinji identitet. A kada se to već dogodi, i sve drugo biva blisko: izbacivanje dječaka pod kotače jurećeg vlaka, e ne bi li nekom srećom ostao živ!
Najednom, čitatelj je i onaj koji baca i koji je bačen. Najednom, njemu biva jasno i u srcu blisko da su neki ljudi, samo da sačuvaju mir svoga doma i svojih ledenih srca, prijavljivali židovske dječake. To ledeno srce njegovo je, čitateljevo srce.
“Kuća sećanja i zaborava” važna je knjiga svome piscu i čitatelju. Je li još kome ona važna? To ne znam. Kada je izlazila Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” jedna je kultura bila zrela za čin katarze i pokajanja. Možda je zato ta knjiga i spaljivana, možda su joj zato odricali i samu činjenicu da je napisana, možda ju je i zato Kiš onako samoubilački i do posljednjeg daha branio, uzdajući se u zrelost kulture i jezika kojima je iznio “Grobnicu za Borisa Davidoviča”.
“Kuća sećanja i zaborava” ne treba i ne prihvaća usporedbe s Grobnicom, osim one jedne, čini mi se i fatalne po pisca i njegova čitatelja: iznesena pred zapuštenu kulturu i jezik koji više ne pozna ni samoga sebe, pred ljude koji se ne bi pokajali ni kada bi od Boga i od Bruxellesa dobili pismeno uvjerenje o spasenju, ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima.
Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu.
(Prenosimo s autorova portala).
Auschwitz, 70 godina kasnije
Zagrepčanin Ferdo Schreiner bio je kemičar. Studij je završio u u Pragu. Obitelj mu je posjedovala tvornicu keramike “Zagorka” u Bedekovčini, koju je doskora preuzeo. Jedva je navršio 40 godina, kada je vlak u kojem je Schreiner transportiran prema sjeveru Europe, prolazio je baš kroz Bedekovčinu.
Bilo je ljeto, stisnuti Židovi u stočnim vagonima mučili su se bez vode. Ferdo je ugledao svoju tvornicu, jezera koja su bila uz pogone i povikao susjedi Đurđi pl. Toldy da mu pomogne. Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila.”
Kolona za likvidaciju
U jednom transportu prema Auschwitzu bio je i Arek Hersh, Židov iz poljskog Sieradzua. “Vlak se zaustavio. Mirovao je deset minuta i potom začusmo njemačke glasove i škripu vrata što se otvaraju. Unatoč strahu preklinjali smo ih da požure, da dođu do naših vrata”, pisao je Hersh.
Ponovo vidjeti sunce ili barem udahnuti svježeg zraka bilo je važnije nego strah od onoga što je slijedilo. Nijemci su pridošle u Auschwitzu odvajali u dvije kolone. Lijeva, sa starcima, djecom i ženama, odlazila je u smrt, zapravo, odmah. Desna, s muškarcima u snazi, najprije je čišćena od svega što su ponijeli: nakita, satova, novca i odjeće.
Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila”
Nemir je bio užasan, jer su se odvajali muževi i žene, majke i djeca. Često oni koji su odlazili prema plinskim komorama nisu bili ni tetovirani ni prebrojavani. Ponekad je onima koji su dolazili priređivana dobrodošlica. Zbor je pjevao arije iz popularnih komada, kao što su “Vesele udovice” ili “Hoffmannove priče”.
Njemačka antisemitska politika neprestano je snažila od dolaska Hitlera na vlast 1933., ali kulminirala je između ljeta i prosinca 1941. Od tada nadalje istrebljenje jednog naroda postaje totalno, pretvara se u planirani, birokratski, precizno organizirani proces.
U Auschwitzu su stradavali Židovi iz Rusije, Hrvatske, Slovačke, Belgije, Nizozemske, Francuske… Prva skupina “stranih”, ne poljskih, Židova u Auschwitz je poslana iz Beuthena 15. veljače 1942.
Primo Levi transportiran je u logor iz Torina 1944. godine. Iza talijanskih Židova slijedili su oni iz Grčke. Levi je pisao da je bio sretan jer je sa sve većim ratnim porazima i gubicima ljudstva Njemačka trebala dulji životni vijek robovske radne snage, pa su se i uvjeti ponešto popravili.
Do tada su robovi preživljavali uglavnom šest mjeseci. Potom bi bili toliko istrošeni ili bolesni da su prenošeni u barake za iznemogle ili odmah u smrt. Najužasniji je ipak bio postupak sa Židovima iz Mađarske, koji su u velikim transportima u Auschwitz slani tek krajem 1944. Tada je u samo dva mjeseca ubijeno 400.000 ljudi.
O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale.
Nagrađen je jer je patentirao da se bacač plamena može koristiti u spaljivanju leševa i spaljivanju tragova. S logorima se trgovalo, isporučivana je ljudska kosa u tonama. Njemačka administracija nije naplaćivala nepotrošenu struju, pa su svi, kolporteri ili susjedi, mogli jasno postavljati pitanja o nestanku ljudi iz stanova u susjedstvu. Mnogi naravno, nisu postavljali takva pitanja, jer se s holokaustom odvijala i epohalna promjena vlasništva, eksproprijacija imovine koju nisu proveli komunisti, nego Hitler i njegovi sljedbenici.
O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale
U dnevnicima 70 Nizozemaca nežidova vođenima tijekom rata trećina je odmah po odvođenju židovskih susjeda znala kamo su otišli, pa i koja im je vjerojatna sudbina. Samo oni koji su se pravili glupi ili su toliko beskrajno vjerovali u sustav mogli su se pretvarati da ništa ne vide.
Među svim nacističkim logorima Auschwitz je sinonim, najvažnije mjesto koje sublimira sva stradanja u Holokaustu, premda je bilo i opasnijih logora, iz kojih se nikada nitko nije vratio živ, kao Sobibor, Treblinka, Belzec… Datum ulaska Crvene armije u Auschwitz prije sedamdeset godina, 27. siječnja 1945., postao je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Istrebljenje Židova
Židovi su tijekom Drugog svjetskog rata stradali najviše. U Europi ih je na područjima koja su držali Nijemci ubijeno 80 posto. Njihovo stradavanje zapamćeno je dramatičnije od stradavanja ostalih skupina, dobilo je univerzalni karakter, jer je stradao kolektiv koji je sam bio povezan. Klasne žrtve, bolesni, postali su skupina jer su ih drugi učinili zajednicom, izvana.
Židovi su imali osjećaj pripadnosti. Istrebljenje cijele skupine, dosljednost u provođenju, njegovo kratko trajanje nije se dalo logično obrazložiti, pa čak ni kada se vjerovalo u židovsku svjetsku vladu, kontrolu svega na svijetu. Antisemitizam je u Europi postojao oduvijek, ali sudbina židovstva u Auschwitzu i drugim logorima nije prouzročena činjenicom da su nekad srednjovjekovni vitezovi, križari, uz Rajnu vježbali ono što su namjeravali učiniti sa Saracenima, muslimanima tako da su masakrirali Židove.
Nikakva povijesna mržnja nije bila razlog Holokausta. U Hitlerovo doba dogodila se izdaja civilizacije koja je pogodila najviše Nijemce, ali je ostala dio ukupnog kršćanskog, europskog narativa.
Ugušena pobuna
Auschwitz (Oswiecim) tijekom Drugog svjetskog rata formalno je na teritoriju Reicha. U gradiću pedesetak kilometara udaljenom od Krakova prve barake sagradile su, još prije Velikog rata, austrougarske vlasti. Potom je u pretežito židovskom gradiću organizirana vojarna Poljske Republike.
Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi
Heinrich Himmler zapovjedio je da se koncentracijski logor tamo uredi 1940. Kada je progon Židova već započeo i pretvorio se u holokaust, Auschwitz je još uvijek prije svega logor za političke zatvorenike, Poljake i tek tada Židove. U ožujku 1941. Himmler je posjetio logor i od zapovjednika Rudolfa Hössa zatražio da se proširi.
Auschwitz je robovskom radnom snagom opskrbljivao tvornicu umjetne gume. Novi logor u listopadu 1941. počeo se graditi u obližnjem Birkenau (Brzezinka), najprije za sovjetske ratne zarobljenike. Riječ je bila o golemom kompleksu u kojem se moglo smjestiti 100.000 ljudi.
Potom je krajem 1942. logoru dodana još jedna lokacija u Monowicama. Auschwitz 1, 2 i 3 na različite su načine promijenili područje. Iseljeno je cjelokupno stanovništvo iz regije. Logor je postao najvažniji među sličnim mjestima u sustavu. U šumi blizu Birkenaua sagrađene su plinske komore, a u proljeće 1943. četiri krematorija, koji su postali glavna mjesta likvidacija. Liječnik Josef Mengele u bloku 31 eksperimentirao je na logorašima.
U logoru je bio i zatvor za pripadnike SS-a koji su počinili posebna zlodjela, mjesto za Jehovine svjedoke, koji su sebi mogli pomoći tako da se odreknu vjere.
Kada su vojnici Crvene armije krajem 1944. nacističke snage potisnuli sasvim blizu logora, Nijemci su dio zatočenika vlakovima, a onda u marševima prebacivali u dubinu Reicha, kako bi u tamošnjim logorima mogli nastaviti raditi i umirati. Na putu je stradalo 58.000 ljudi.
Strah da se Nijemci žele riješiti baš svih izazvao je početkom listopada 1944. pobunu Sonderkommanda, pripadnika radnih jedinica sastavljenih od logoraša. Sve je bilo uzalud. Oko 200 pobunjenih je ubijeno. Kada je potkraj siječnja 1945. logor oslobođen, u njemu je bilo 7650 zatvorenika. Prosječno je četvero od deset preživjelih logoraša umiralo u nekoliko tjedana nakon oslobođenja. Bili su posve upropašteni i psihički i tjelesno, tada nije bilo liječnika koji su takve bolesnike znali liječiti.
Odmazda nad djecom
Tragovi zločina nisu se mogli skriti, ne samo zato što su neki preživjeli ili Nijemci govorili već zato što su pojedini logoraši pisali, pa zakapali svoje poruke. Salmen Gradowski u rujnu 1944. u rupe u koje su stavljane hrpe pepela spaljenih tijela skrio je svoju poruku. Upozorio je buduće istraživače da pregledaju sve, da preruju zemlju kako bi pronašli ostatke dokumenata, zube.
Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje
Namjerno su ljudski zubi rasijavani posvuda ne bi li ostalo što više dokaza o brojnosti onih koji su iz različitih dijelova Europe u Auschwitzu nestali. Pripadnik Sonderkommanda zapisao je i zakopao tekst, pronađen 1962., o tome kako je izvršena odmazda nad 600 mađarskih Židova, mlađih od 16 godina. Opisao je kako su djeca, kad su shvatila da odlaze u smrt, gola, počela vrištati, trčati, preklinjati za život, ali svi su ubijeni.
Nove su poljske vlasti, uz suglasnost sovjetskih drugova, odmah lansirale kako je u Auschwitzu stradalo četiri milijuna ljudi. Izračunali su pune kapacitete krematorija i dalje tijekom hladnog rata operirale s uvećanom brojkom. Trebalo je tako pokazati da su Slaveni, Rusi i Poljaci bili glavne žrtve.
U logoru su organizirane posebne sobe za svaku pojedinu naciju čiji su pripadnici stradali. To je također bio način da se pokaže da su stradavali i drugi, ali i put da se Židovi svedu samo na jednu od ubijanih skupina. Tada se uglavnom govorilo o apstraktnim “žrtvama fašizma”, bez jasne podjele odakle su dolazili i što su bili, bez pojedinačnih sudbina. Silno se inzistiralo na žrtvama koje su bile članovi komunističkih partija.
Prije 25 godina broj stradalih odmah je prepolovljen. Danas se drži da je u Auschwitzu ubijeno milijun Židova, 75.000 Poljaka, 21.000 Roma, 15.000 vojnika Crvene armije.
Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi.
Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje.
Drugi ističu da je čudno zašto nikada nije bombardiran logor, iako su postojale i snimke iskrcavanja jednog transporta zatočenika, što bi trebalo dokazivati zapadnu indolentnost prema zločinu. Činjenica ostaje da je u jednom logoru u nešto više od tri godine ubijeno preko milijun ljudi, a to je nešto važnije od zbora, poglavito kada se on izvuče iz konteksta.
(Prenosimo iz portala Jutarnjeg lista).
Milanoviću, a što ćeš sad?
S ovih predsjedničkih izbora Hrvatska nije izišla samo podijeljena, nego rascijepljena. Ako su kandidati i gledali koliko-toliko unaprijed, opće ozračje raskola nisu determinirale njihove programske razlike, nego ideološka podvojenost njihovih aparat i pristaša, koja se i dalje uglavnom hrani prošlošću, u kojoj se opet sukobljavaju ustaše i partizani, Hitler i Stalin, kao da je 1945 bila jučer, kao da nije svanula ni 1948, kamoli 1989.
Hrvatska je zemlja čvrsto zagledana unazad. Zemlja spremnija za sukob nego za razvoj. To nitko izvan nje ne može promijeniti – a Hrvatska neće.
Ove je izbore izgubio Ivo Josipović, naravno, ali demiurg poraza je Zoran Milanović, s vjerojatno najnesposobnijom a jamačno najneodlučnijom vladom nakon raspada Jugoslavije. Iako se u tom pogledu može govoriti o čvrstom kontinuitetu od druge vlade Ive Sanadera, preko vlade Jadranke Kosor, do, evo, posljednje godine sada vladajuće koalicije koja je uzalud kukurijeknula, pa sama sebe spravila u lonac.
Ove je izbore izgubio Ivo Josipović, naravno, ali demiurg poraza je Zoran Milanović, s vjerojatno najnesposobnijom a jamačno najneodlučnijom vladom nakon raspada Jugoslavije. Iako se u tom pogledu može govoriti o čvrstom kontinuitetu od druge vlade Ive Sanadera, preko vlade Jadranke Kosor, do, evo, posljednje godine sada vladajuće koalicije koja je uzalud kukurijeknula, pa sama sebe spravila u lonac
Naime, u pogledu privrednog nazadovanja dvije jedine snažne stranke – Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija – postigle su prešutni konsenzus.
Možda bi se konsenzusom moglo smatrati, u ovoj našoj sarkastično paradoksalnoj državi, što nitko nije više učinio za popularnost SPD od Tomislava Karamarka, te što mu se Zoran Milanović nesebično odužio, ne samo sapunajući dasku svom kandidatu, nego navalivši mu na pleća i vrat breme neuspjeha bez ikakve optimistične perspektive.
Kako sada stvari stoje, Zoranu Milanoviću ostaje još nepuna godina političkog života, do sljedećih parlamentarnih izbora. Ne čini se uopće više upitnim hoće li preživjeti, pitanje je samo koja će dijagnoza pisati u umrlici političkog pokojnika: da li ”zgasnuo kao nepopravljiv šeprtlja“ ili ”barem je poginuo junački“.
Jadranka Kosor – čija se Vlada činila nenadmašno nesposobnom i nevoljnom, dok su joj se kadrovski odabiri pokazali ama baš suicidalnima – bila je tih svojih očito posljednjih mjeseci ipak usredotočena na jedan cilj, ne za samu sebe i svoj opstanak, nego za Hrvatsku: na ulazak u Evropsku uniju, koji nije bio zajamčen kad joj je predana vlast. To joj nedovoljno priznaju, i nije fer.
Zoran Milanović je potkraj prošle godine ipak, jednom i napokon, svoj prznički karakter upregao korisno, da podrži ministra Lalovca protiv ostalih svojih ministara razmetnih i da održi tekući budžetski deficit barem djelomice pod kontrolom.
Pitanje je, naravno, je li barem u ovu izbornu nedjelju shvatio koliko je njegovo dosadašnje taktiziranje bilo samoubojstveno po njega, po njegovu stranku i, na žalost, po Hrvatsku, hoće li tvrdoglavo narcisoidno nastaviti po svojoj dosad zajamčeno gubitničkoj putanji, ili će barem na kraju svoje prekratke političke parabole učiniti nešto da ga ne bude sram…
U preostalih deset mjeseci može životariti, optužujući sve i svakoga osim sebe, kao i dosad – ili može, prekasno ali časno, ruknuti u ostvarenje Plana 21, na temelju kojega je izabran i koji je izdao, izdavši prvo svoje birače a onda, kao kolateralnu žrtvu, i dosadašnjeg predsjednika Josipovića.
Može pokušati postići konsenzus s oporbom o promjeni izbornog sustava (nikada nije lijepo da ga mijenja sama stranka na vlasti, etički nije dopustivo da to čini sama u posljednjoj predizbornoj godini), kako bi sastav Sabora izvukao iz pohlepnih kandži stranačkih vrhuški i vratio ga, koliko je to moguće, samim biračima.
Može provesti, uz nos klijenteli i vlastite i suparničkih stranaka (što može izgubiti, napokon?), temeljit teritorijalni preustroj i jamačno pojeftiniti mastodontski državni aparat na razinama od općina do Republike, a možda i tog dinosaura učiniti efikasnijim. Može spriječiti klijentelističko uhljebljivanje stranačkih pijavica u javnim poduzećima uvodeći obvezatne natječaje i ombudsmana za nadzor nad njima. I tako dalje.
Pitanje je, naravno, je li barem u ovu izbornu nedjelju shvatio koliko je njegovo dosadašnje taktiziranje bilo samoubojstveno po njega, po njegovu stranku i, na žalost, po Hrvatsku, hoće li tvrdoglavo narcisoidno nastaviti po svojoj dosad zajamčeno gubitničkoj putanji, ili će barem na kraju svoje prekratke političke parabole učiniti nešto da ga ne bude sram dok sljedećih četrdesetak godina bude hodao među stanovnicima ove države usredotočene na povijest, i sam kao nov element sporne prošlosti.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Ne smijemo otjerati Rusiju
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost.
Ove riječi, istovremeno ispunjene dramatikom prekretnoga povijesnog trenutka i čamotinjom općih mjesta, nije napisao nikakav preplašeni aktivist, politički analitičar tvorničkih novina, polaznik novinarskog tečaja u metropolskom domu umirovljenika, niti kakav uzbihuzureni savjetnik predsjednika republike i komentator pred mirovinu, nego njima, tim riječima, započinje peticija njemačkih uglednika, koju su uputili političkome vrhu svoje zemlje.
Svi stilski prigovori, pogotovu oni koji se tiču općih mjesta, humanističkih fraza i proročkih upozorenja proizašli su iz činjenice da iza teksta ne stoji jedan, nego čak četrdeset četiri čovjeka. Istina, veoma mudra, rječita i odmjerena, ali u osnovi – različita.
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost
Kolektivni stavovi, usaglašena mišljenja, općenarodne ili tek užestručne deklaracije i deklamacije uvijek pate od tog istog nedostatka: prosjek načinjen od genija i dalje je samo prosjek, od kojeg je često mudriji, uzvišeniji i sadržajniji stav onoga jednog ispodprosječnog među genijima, ali koji ima tu nedostižnu prednost, jer piše i misli sam iz svoje glave.
Njemačka peticija donosi nekoliko važnih konstatacija. Najvažnija glasi: “Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Svi koji su takvo što pokušali “doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka, koja se 1941. otisnula na ubilački pohod da podjarmi Rusiju.”
Druga važna konstatacija: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.”
Te interese je, po mišljenju potpisnika peticije, ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”
Potpisnici deklaracije pozivaju na povratak Europe politici popuštanja, politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Istina, tokom dvadesetog stoljeća popuštalo se pred Hruščovom i Brežnjevom, ali i pred Hitlerom. Popuštao je Chamberlain, popuštao je Willy Brandt, ali između te dvojice ljudi i njihova popuštanja nema baš nikakve sličnosti.
Ukrajine u peticiji gotovo da i nema. Istina, kaže se da je aneksija Krima neprihvatljiva, ali joj suprotstavlja politiku popuštanja. To je, bit će, kazna za Ukrajince, jer su bili spremni da se odazovu na poziv NATO militanata.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom
Od svih važnih i velikih peticija i kolektivnih deklaracija, a ovo je, nema sumnje, jedna od njih, obično su zanimljivija i sadržajnija imena potpisnika. Sama imena ponekad nadopunjuju sadržaj i daju naslutiti tko u nekoj zemlji sačinjava elitu. To je važan podatak, iz kojega, pored ostalog, saznajemo koješta o unutrašnjem ustrojstvu, snazi, kulturnoj i civilizacijskoj konfiguriranosti i razvijenosti pojedinog društva.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom.
Ali tko su u Njemačkoj ljevičari takve fele: Roman Herzog, bivši predsjednik države, član desne CDU, ali i Gerhard Schröder, bivši kancelar i predsjednik SPD-a, Herta Däubler Gmelin, socijaldemokratska ministrica pravde, koja je odstupila 2002, nakon što je Bushove ratne metode u Iraku usporedila s Hitlerovim, ali i Otto Schilly, ministar unutarnjih poslova, čiji su antiteroristički zakoni išli Bushu i njegovima na ruku.
Peticiju je potpisala evangelička biskupinja Margot Kässmann, bivša predsjednica Savjeta evangeličkih crkava u Njemačkoj, a za njom i nekoliko protestantskih i katoličkih teologa i svećenika.
Tu su umirovljeni sveučilišni rektori i profesori, znanstvenici, novinari, gospodarstvenici. Na listi su i glumci Mario Adorf, Klaus Maria Brandauer, Hanna Schygulla, tu je i Wim Wenders, tu su i pisci Christoph Hein, Eugen Ruge, Ingo Schulze… Potpisnik je i jedan kabaretist, ali je potpisnik i Lothar de Maiziere, prvi i posljednji demokratski izabrani predsjednik DDR-a.
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
Bivši ministri, uglavnom s doktorskim titulama, biskupkinje, sadašnje i bivše, katolički i protestantski teolozi, kazališni zabavljači, filmski i umjetnički vizionari, oni koji su stasali boreći se protiv komunizma, i oni drugi koji su rasli boreći se za proleterski internacionalizam i jednakost svih ljudi i naroda, kršćanski demokrati i socijaldemokrati, poznati i prevođeni prozni pisci…
Eto, tako je sastavljena njemačka nacionalna elita. I to onaj njen dio koji je spreman razumijevati Ruse čak i više nego što bi Rusi razumjeli sami sebe, i koji se – što je mnogo, mnogo važnije – plaši njemačke snage, veličine i grubosti, i zaziva Njemačku koja bi bila smjerna i koja bi popuštala, Njemačku koja bi za svoje dobro bila prema drugima bolja nego prema samoj sebi.
To je krupna stvar, čak i kada se na čas izda i previdi cijela jedna Ukrajina. (Uzgred, riječ je uvijek o tački gledišta: da sam građanin Njemačke i da mi je ponuđena ova ista peticija, rado bih je potpisao. Ali to recimo ne bih učinio kao građanin Hrvatske. Pritom, moj stav o predmetu rasprave u oba slučaja je isti…).
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
O ovome je dobro misliti čak i ako čovjek gleda na stvari iz uboge i sumorne hrvatske perspektive.
Među potpisnicima peticije nema nijednoga umirovljenog njemačkog generala, obavještajca i špijuna. Nema policijskih inspektora, vlasnika ili direktora nogometnih klubova, ali zato ima novinskih izdavača i direktora kazališta.
Umirovljeni njemački generali vjerojatno imaju penzije o kojima njihovi hrvatski kolege mogu samo sanjati. Ali oni nemaju ni formalnu ni neformalnu vlast. Oni naprosto nisu dio društvene elite, i njih se ne pita kada se ozbiljno razgovara o njemačkoj sudbini. Zato je Njemačka tako velika i jaka, a penzije su u Njemačkoj tako visoke.
(Prenosimo s autorova portala).
Sila kao svjetski poredak
Treba doista imati podosta stomaka pa slušati minulih dana nebrojene rasprave u svijetu o nasilju i ekstremizmu definiranom akademski po raznim simpozijima, okruglim stolovima i međunarodnim konferencijama. Zima je planiranih rasprava na tu temu, i potrebe da se predviđeni budžeti za nevladina upozorenja, unaprijed zacrtana i isprovocirana nedopustivim i groznim nasiljem, realiziraju do kraja.
Prisustvovao sam jednom takvom skupu. Sastav “dignitetan”. Diplomate, akademici, profesori, mudri stari i agresivni mlađani aktivisti. Zborilo se mudro, uravnoteženo, učeno. Sa puno razumijevanja “za realnost”, rekao bih. Kako teoriji u izvjesnom razilaženju sa svekolikom praksom priliči. A politički? Pa eto tako da se ne daj bože ne uvrijede naši “partneri” i globalne organizacije koje, je li, ulažu velike napore za mir, rezolucijama raznim, a sve u cilju upozorenja onih drugih što proizvode zlo, nasilje i ekstremizam.
Izostale su u toj priči neke činjenice. Nije čudno. One pred svekolikom politikom i našom dobrotom da se uklopimo po svaku cijenu u tu politiku, vjerovatno nisu ni važne. A i kad se nekako incidentno pojave kao relevantne, sahrane ih informacije sračunate na unaprijed određene zaključke.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava
Poput onih prema kojima je objavljivanje selektiranih i opranih izvještaja o stravičnim mučenjima zarobljenika CIA-a primarno dokaz demokratičnosti tamošnjeg sistema, a ne potvrda najstrašnijeg nasilja nad međunarodnim pravnim poretkom, i šire. Ako toga još ima.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava.
Silom stvoren okoliš za nasilje i ekstremizam određen je nezajažljivom težnjom da se svekolika globalizacija definira kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Rođen je nakon hladnog rata s kraja minulog stoljeća. Pogrešno je pročitan negiranjem prava i želja većine na planeti na vlastiti put, na specifičnosti i različitosti.
Nasilje nad tim pravima je veliko i svakodnevno. Na njemu se tragom istorijskih razlika, sukoba, nadmetanja, neslaganja i strasti vjerskih i etničkih, ideoloških, političkih i raznih drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za “poslovno interesnu” upotrebu sile. Što brutalniju to profitabilniju.
Izvedbeni nivo je, konačno, onaj lokalni. Šematski ali i prilagođen svakoj zemlju i svakom narodu po potrebi i realnosti zajednice, države, etničke i vjerske pripadnosti, manjine. Posebno, u odnosu na realnost života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”.
I to rade. Ostali poslušno slijede.
U Libiji je, de facto manipulativnim odobrenjem UN-a, proizvedeno strašno krvoproliće, srušena država i realiziran cilj: strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima. Zemlja gurnuta u permanentno oružano nasilje.
Za te potrebe naoružani su domaći i inostrani teroristi svih boja, nazvani revolucionarima.
Nakon obavljenog posla tamo preseljeni su u Siriju sa drugim, “revolucionarnim” zadacima. Za njima je otišlo i njihovo oružje poznatim putevima, nazvanim “pacovskom rutom”.
Irak, kolijevka svjetske civilizacije, razoren je interesno-osmišljenim lažnim povodom glatko prihvaćenim u UN-u. Milion ubijenih rezultat je te prevare. I o tom broju se evo duže od decenije laže.
U Ukrajini je nasilnom zamjenom jednog režima oligarha, ali bez fašista, doveden drugi režim oligarha ali sa deklarisanim fašistima. Jedna sila se primakla granici druge što je bio cilj, sve ostalo je posljedica a ne uzrok, kako se hoće kazati. I to se nazvalo “narodnom revolucijom!
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”. I to rade. Ostali poslušno slijede
Izraelska oligarhija bombarduje koga hoće u komšiluku, (prije neki dan opet Siriju, ničim izazvan), i gazi sve nekadašnje principe i glasanja u UN-u, i nikom ništa. Iako tamošnja intelektualna ali i vojna i obavještajna elita protiv ovoga diže javno svoj glas.
U svijetu više nema mehanizama za odupiranje sili jer se to neće. Teroriste koji rade za silu proglašavaju “umjerenima”, finansiraju se izvana, naoružavaju i treniraju. Pa su tako navodno nakon svake operacije protiv njih, sve su jači i brojniji. Kažu moćni, rat će trajati godinama. Eto i finog businessa – godinama.
Korporacije i multinacionalne kompanije gaze nacionalna prava i suverenitete, o pravima pojedinaca da se ne govori. Pogledajte samo temelje na kojima počivaju okviri za budući trgovinski sporazum između SAD i EU. Životi ne više jedinke, nego desetina i stotina hiljada ljudi postali su bezvrijedni. Legalizacija nasilja i ekstremizam, koncept je u borbi za preostale planetarne resurse.
Mediji koji su u funkciji tog koncepta stvaraju mentalni okvir za opravdanje ovog koncepta u borbi protiv “sila zla”. Iz centara koji utvrđuju ovakav red stvari, jasno je poručeno: ko nije sa nama, protiv nas je!
Ozbiljni, rijetki novinari o tome pišu. Prije neki dan glavni tajnik NATO-a Stoltenberg izjavljuje kako se “ubrzano izgrađuju brze snage za intervencije namijenjene odbrani članica pakta od Rusije. Kada te snage postignu svoju spremnost, nisu isključeni ni lokalni okršaji…”.
Imamo krvava iskustva iz bivše Jugoslavije sa onim što je počelo prijetnjama “lokalnim okršajima”.
Paralelno sa izjavom lidera alijanse zadužene za kontrolirano discipliniranje Evrope i okoline, u Kongresu SAD-a se izglasava rezolucija kojom se “oštro osuđuje politika agresije Rusije prema susjednim državama”. Ton i sadržaj rezolucije su takvi da je Ron Paul, bivši senator i kandidat za američkog predsjednika, glatko izjavio da “tom rezolucijom SAD provocira rat sa Rusijom koji bi mogao završiti opštim uništenjem”.
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
U ovome nije usamljen. Čak je i Kissinger izjavio kako politika satanizacije Putina nije politika, već otsustvo politike prema Putinu… Džaba, oni što ne mogu podnijeti nikakvu konkurenciju na planeti, i misle da je treba eliminirati raznim varijantama sile, u tu igru guraju očigledno sve dezorijentiraniju i slabiju Evropu, vazale u Golfu i teroriste proglašene umjerenima.
Uz svekoliku proizvodnju iluzija da će lako iznutra srušiti režim u Kremlju i približiti se Kini, a da će zamjena Putinu biti prozapadna i proamerička, a ne tek njegova kopija.
Zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa. Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Za to su potrebna i okupljanja raznih alijansi u kojima su, po potrebi, i oni protiv kojih se alijanse formiraju. I nove, stare baze za evropske mornarice koje se ponovo ubrzano grade u Zaljevu, odakle su otišle, navodno trajno, prije više decenija.
Zato se, zapravo, pokušavaju srušiti četiri države koje baštine svjetsku civilizaciju, ma koliko im režimi nisu demokratski, Irak, Siriju, Egipat i Iran. Da ne ulazimo ovdje u ozbiljnu raspravu o tome šta je u svijetu doista jednostrano tumačena demokracija.
Siguran sam, znam to kao svjedok života tamo, da postojeća, ekskluzivno zapadna percepcija demokracije koja ne uvažava tamošnji svijet, nije ni blizu vrha na skali vrijednosti Istoka. Ma šta mi o tome mislili. A da je otpor tom nametanju postao refleks, sve rašireniji. I pogoduje i sili i ekstremizmu.
Sve ovo najuočljivije se prelama na najnižem nivou, onom lokalnom. Svi ti interesi moćnih, pritisci, sila i igre raznih vrsta, bez ikakvog obzira prema pojedincu i lokalnoj zajednici, prepoznatljivi su u bijesu, izgubljenom dignitetu, sahranjenim iluzijama i potpunoj besperspektivnosti ne za milione, već za stotine miliona ljudi na prostoru koji generalno zovemo Istokom.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih
Ali, ni Zapad nije više potpuno imun na ovakvu realnost. Opravdano je upozorenje da se terorizam probudio u Evropi i Americi, kao i da se formacije poput ISIL-a i sličnih sve više hrane regrutima sa Zapada.
Problem se odavno prelio i na teren socijalne patologije koja korporaciju prividno ne interesira. Treba otići u predgrađa Bagdada, Kaira, Kartuma, Islamabada, u Gazu i u palestinske kampove, podjednako i u nove izbjegličke kampove u sjevernim pustinjama Jordana, pa vidjeti ljude koji istinski vjeruju da je odlazak sa ovoga svijeta spasenje.
Alternativa je samo pružena ruka onih što im nude šansu u dinamitu oko pasa, protiv vanjskog svijeta ma koji on bio. Razgovarao sam tamo sa takvima koji su i fakultete završili, ali je poniženje što im se nudi kao svakodnevnica taman toliko da sve ekstremističke organizacije svijeta mogu da budu presrećne brojem potencijalnih regruta za njihove eskadrone smrti.
To nema veze ni sa religijom, ni sa etnosom. To je proizvedeni zločin koji oligarhijama tamošnjih zemalja sa marionetskim režimima često služi kao čisti interes i politika.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih.
(Tekst je objavljen u broju Novog lista od subote 13.12.2014. ali pošto je nedostupan na web stranici toga lista preuzimamo ga s portala forum.tm).
Hitler u Josića i Dumičić
Smatram da nigdje, pa ni u podrumu zgrade, ni na fasadi, niti na fakultetu, ne treba ružno govoriti o obitelji, tvrtki u kojoj radiš, tako ni o fakultetu na kojemu studiraš.
Navedene riječi, prema citatu u novinama, izrekla je profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ksenija Dumičić. Takva bi izjava bila na svom mjestu, štoviše i odgojno korisna, da je uvažena članica hrvatske akademske zajednice njima htjela reći ono što svako dobro odgojeno dijete zna – da ni o kome na bilo kojem zidu nije lijepo ispisivati vulgarne psovke poput one koju je na internetskom fejsbučkom zidu Ekonomskog fakulteta nepoznat netko, skriven iza izmišljenog imena, napisao na račun gospođa zaposlenih u referadi te ustanove.
Međutim, profesorica Dumičić te je riječi izrekla nakon što je stegovno povjerenstvo Ekonomskog fakulteta, kojem je ona predsjednica, izreklo drakonske kazne i višemjesečne suspenzije za tri studentice koje su se na istom zidu, bez psovki i prilično bezazleno, požalile na loš rad referade svog fakulteta.
Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru
Dakle, izjava sveučilišne profesorice Dumičić ima upravo ono značenje koje čovjeku prvo i padne na pamet nakon što je pročita. U toj izjavi ružan govor je svaki prigovor i svaka kritika ako je izrečena na račun obitelji u kojoj si odrastao, tvrtke u kojoj radiš ili fakulteta na kojemu studiraš.
Takva izjava ima svoj logičan nastavak: ne treba kritizirati nijednu zajednicu ili organizaciju kojoj pripadaš, ni onu koju si sam odabrao, ni onu kojoj bez svoje vlastite volje i zasluge pripadaš, poput obitelji u kojoj si rođen ili naroda kojem po tom rođenju pripadaš i države u kojoj stanuješ.
Takvo razmišljanje ugrađeno je u same temelje neuspješnosti i naše države i našeg društva. Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru.
Na takvom stavu, koji bez straha i srama zastupa i promiče profesorica Dumičić, izgrađeno je novo jednoumlje hrvatskog društva. Zapravo, u tom jednoumlju nema ničeg novog; to je isto ono jednoumlje koje je vladalo u jednopartijskom sistemu bivše države predvođene jednim, svetim i nepogrešivim Savezom komunista. Jedina je novost koju vidimo u 25. godini demokracije u tomu što tih partijskih jednoumlja imamo više. I to ne samo dva.
Nakon što je u najveće dvije hrvatske političke stranke postalo sasvim prihvatljivo i uobičajeno izbacivati svakog tko se usudi svom partijskom vrhu nešto prigovoriti, taj primjer slijede i strančice. Ne bismo sad trošili vrijeme i prostor podsjećajući na konkretne slučajeve.
Profesorica Dumičić svojom izjavom i disciplinskim postupkom sve to odobrava, potvrđuje i utvrđuje. Svaka takva kritika i prigovor za nju je ružan govor koji treba sankcionirati.
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija
Uz sve to, o kaznama za tri studentice, kaznama koje će morati pasti na nekoj višoj instanci ili sudu ako u ovoj zemlji ima još imalo pravde, profesorica govori da su blage i da su prestupnice mogle proći i mnogo gore, na primjer, biti smjesta izbačene s fakulteta. Blažena demokracija! Pa da!
Nekada se ne samo studente nego i učenike gimnazija izbacivalo iz škole zbog bilo kakvog bunta prema velikom svevladajućem režimu države i prema malim režimima unutar svake ustanove koji su onaj veliki predstavljali. O, da, vrijedi se sjetiti da se nekada ljude zbog sličnih prestupa i tuklo!
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija.
Ako nama novinarima zbog ovakvog pisanja mislite predbaciti licemjerje, bit ćete, nažalost, u pravu. Naša razvikana sedma sila, kontrolor društva i pojava u njemu, odavno je već otupljena neodupiranjem istim tim pojavama u našoj profesiji i u medijskim kućama u kojima radimo.
Nekada je zakonom bilo strogo zabranjeno ružno govoriti, kako bi to blago i majčinski kvalificirala profesorica Dumičić, o jednom velikom vođi. Člancima o tajnosti i zaštiti ugleda poslodavca, koji su upisani u gotovo svaki ugovor o radu, danas je svaki šefić zaštićen od bilo kakve kritike i bunta. One narodne poslovice o ruci koja te hrani, grani na kojoj sjediš, zdjele iz koje jedeš i gnijezdu iz koje si se ispilio danas su pretvorene u zakon. Šuti, klimaj i radi.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak: “Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj”. Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi
A nadali smo se boljem. Upravo s tom nadom i vjerom da će u novom, demokratskom i slobodnom društvu biti drugačije mnogi su i izginuli ili žrtvovali svoje zdravlje. Ali ne i oni koji u njihovo ime danas galame na cestama i trgovima.
Profesorica Dumičić govori o bespogovornoj lojalnosti prema obitelji, tvrtki i fakultetu, dok stožeraši i šatoraši govore o narodu, domovini i samom gospodinu Bogu, jednom jedinom u kojeg treba vjerovati, jednom jedinom, čijim se imenom služe kao pečatom na svojim optužnicama, presudama i potjernicama.
Jedna takva sramna potjernica već mjesecima stoji napisana i izvješena, potpisana “S vjerom u Boga i hrvatski narod”, na internetskom zidu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Kao i sve prave potjernice, tako i ova počinje nizom imena. Njih 26. Na čelu je ime aktualnog hrvatskog predsjednika, malo dalje je i premijer. Popis političara, isključivo oporbenih, prošaran je imenima hrvatskih novinara, književnika, glumaca i aktivista, a valjda zbog dojma ubačen je i Savo Štrbac.
Potom je naveden i niz udruga na čije se članove odnosi optužujući “dokument”, sve redom zastrašujućih imena poput Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, Centra za mirovne studije u Zagrebu i Vukovaru, Građanskog odbora za ljudska prava ili Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, čija je voditeljica na popisu odmah iza predsjednika države.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak:
“Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj.”
Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi, štoviše, na mnogim mjestima i poželjni sugovornici i partneri kao prava mjera hrvatstva. U tom kontekstu mali sramotni prijeki sud profesorice Dumičić samo je jedna od logičnih nuspojava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista)
- « Previous Page
- 1
- …
- 13
- 14
- 15
- 16
- 17
- …
- 19
- Next Page »