Od kad je vozilo zagrebačke Hitne pomoći 21. lipnja 2023. u 21:45 sati pregazilo troje tinejdžera na Bundeku, pratila sam medijska izvješća, napise uglednih kolumnista (o tome kako nam se djeca opijaju kao životinje pa ih se valjda može gaziti??) te izjave i prosvjede djelatnika Hitne pomoći Zagreb kojima se podržava vozača Hitne (kao da je netko pregazio njega). [Read more…]
Hrvatska postaje opasnija za demokraciju nego u devedesetima
Svi znamo o čemu se radi, a opet, valja ponoviti, usprkos mučnini koju izaziva. Sutkinja Snježana Šagud kaznila je satiričare News Bara zbog teksta iz svibnja 2015. pod naslovom “Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura”. [Read more…]
Mi smo narod magaraca
(Opaska uredništva: Inspekcija je utvrdila da je u slučaju smrti dječaka iz Metkovića kriv lječnik. U slučaju smrti 9-godišnjeg Gabrijela Bebića iz Metkovića učinjeno je više propusta i u prepoznavanju težine bolesti, i kod transporta kritično bolesnog dječaka u KBC Split, zaključak je inspekcije Ministarstva zdravstva). [Read more…]
Umirat ćete po ulicama i imati nacionalni stadion
Prvo smo čitali kako liječnici odlaze. ”Nema veze”, rekla je većina. Onda smo po Fejsu počeli gledati kako se dobivaju rokovi za specijalizirane preglede 2020. godine. Nitko se nije previše zabrinuo. A sada, ljudi umiru na ulici. Bez liječnika. Kao da smo negdje u srednjem vijeku. [Read more…]
Stigla je pomoć Vladi RH
Autoceste ne smiju biti naše
Nije slučajno da se takozvano ”nacionalno bogatstvo” katkad naziva ”obiteljskim srebrom”. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike.
Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta. Jasno, tada se gubi i razlika između ”obiteljskog srebra” i ”nacionalnog bogatstva” jer iza njih stoji jedan te isti ekonomski (i politički) iracionalizam.
Nije slučajno da se takozvano ”nacionalno bogatstvo” katkad naziva ”obiteljskim srebrom”. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike. Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta
Obiteljsko srebro nije ništa drugo nego stara krama koja se gomila po vitrinama i ormarima i ne služi ničemu nego da bi mu se povremeno divile ”tetke s hladnim trajnama” i slične utvare u Schlafrocku koje čuvaju otajstva obiteljskog mikrofašizma.
U pravilu je riječ o priborima za jelo koji se nikada ne koriste, tepisima po kojima je zabranjeno hodati, stolnjacima, porculanskim figurama, kristalnim vazama, goblenima, bezvrijednim zemljištima u rodnoj zabiti i ostalim relikvijama malograđanskog kiča.
Već sama pomisao da bi taj mrtvi kapital trebalo prodati (ako ga itko ikada poželi kupiti) doživljava se kao izdaja kao i kod pristaša floskule o ”nacionalnom bogatstvu”, jer u takvom mentalnom sklopu svaka ekonomija koja nije autarkična ili sakupljačka smatra se sramotnom, a profit i razumna upotreba stvari smatraju se grijehom.
Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite.
Opća konfuzija u kojoj su se poimanja obitelji i države zaplela u nerazmrsivo klupko porodila je dosjetku da su, primjerice, autoceste ”naše” i da pripadaju svim građanima. Ne pripadaju. One su u vlasništvu poduzeća koje je u vlasništvu države.
Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite
Država i građani nisu jedno te isto. Naprotiv. Država i građani su po prirodi stvari dvije različite kategorije razdvojene dijametralno suprotnim interesima koji tek ponekad i ponegdje postaju konvergentni, primjerice, pod pretpostavkom da je država pristojna i demokratska i da ustraje u održavanju zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda, ali i pod pretpostavkom da je građanima stalo do zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda.
Ta konvergencija nikada nije potpuna i tek je djelomice postignuta u razvijenim zapadnim demokracijama. Naime, država je aparat u rukama političke elite koja je sklona izbjegavanju svojih obveza, a znatan dio građana nerijetko uopće ne mari za individualnu slobodu i udobnost, nego će se radije utapati u kakav imaginarni kolektiv i odande zazivati raznovrsne povijesne tragedije.
Utoliko je i pomisao da je ono što je državno samim time i ”naše” potpuno promašena, kao što je, uostalom, promašena pomisao da država može biti ”naša” jer je svaka država po prirodi stvari tuđa, a takva i treba biti zbog naravi poslova koje je dužna obavljati.
Ako pravosuđe, uprava, hitna pomoć ili vatrogasci (a to je država jer država nije san, premda može postati mòra) ne postupaju po kriterijima struke i vladavine prava, nego se počnu ponašati kao ”naši”, tada takva država prestaje biti država i postaje zločinačka organizacija ili, u boljem slučaju, folklorno društvo.
Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ”nacionalna blaga”) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva
Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ”nacionalna blaga”) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva.
Štoviše, imajući na umu notornu nesposobnost svake države da se bavi komercijalnim poslovima, građani bi se trebali zalagati za to da izbace državu iz svake privredne djelatnosti i primoraju je na ispunjavanje dužnosti zbog kojih i postoji, a to su zaštita i promicanje nekih univerzalnih vrijednosti i potreba: pravna sigurnost, zakonitost, ljudska prava, obrazovanje, zdravstvo, zaštita okoliša i tako dalje, ukratko sve ono čime bi se trebali baviti pravosuđe, uprava, hitna pomoć i vatrogasci.
Kao što je teško pojmiti stvarnu korist koju bi građani mogli imati od toga da država po svaku cijenu zadrži svoj nerazmjerno velik vlasnički udio u privredi i infrastrukturi, više je nego jednostavno uočiti štetu koju je država u posljednje dvadeset i četiri godine – nakon lažne privatizacije – kao najveći poduzetnik i poslodavac nanijela privredi i čitavom društvu.
Jedina korist od ovog sveopćeg podržavljenja vlasništva, duša, načina života, snova i sudbina je zadovoljstvo tetke s hladnom trajnom koja, koliko god bila siromašna i nezaposlena, uživa u spoznaji da negdje tamo u nekom ormaru čuva svoj, njen – ”naš” – beštek od lažnog srebra.
(Prenosimo s tportala).
Sretni blagdani
Uvriježilo se mišljenje da ljudi za blagdane nisu sretniji nego inače. Vjerojatno zato što blagdanska zadovoljstva (pečenu puricu, okupljenu obitelj i prijatelje) uglavnom poništava blagdanski stres (zagorjela purica, iritantna obitelj i nezahvalni prijatelji). Čak će i darove lako zasjeniti misao o onome što bismo si sami odabrali.
Očekujemo sretne osmijehe na licima najdražih dok otvaraju naše poklone, čudesne ushite koje će nam donijeti stari vjerski rituali i radost ponovnog susreta s obitelji i prijateljima. No velika očekivanja često su pogrešna, a mogu biti i toksična.
Pogrešna su jer se fokusiraju na ”vrhunce” (najljepši Badnjak, najluđa Stara godina), a zanemaruju svakodnevne teškoće koje najviše utječu na našu sreću (sate provedene u kuhinji, povišene glasove). Toksična su jer mogu dovesti do razočaranja (čak i do depresije).
Naša blagdanska maštanja prečesto gube bitku s blagdanskom stvarnošću. Možda treba odustati od stvaranja blagdanske čarolije i zadovoljstvo pronaći u smanjenju blagdanskih tegoba. Možda baš tako dođemo do najljepšega blagdanskog poklona, do potpuno neočekivane sreće
Istraživanja su pokazala da nas, na duge staze, dnevne nedaće i uzrujavanja teže pogađaju od velikih nesreća, kao što i mali svakodnevni užici više utječu na naše zadovoljstvo od velikih događaja.
Fokusirani na vrijeme radosti zaboravljamo da je ono i vrijeme napetosti i iritacija. Kolači su prepečeni, prometne gužve nas izluđuju, bezobzirni rođak opet je uništio božični ručak, dražesna dječica tuku se oko igračaka.
Naša blagdanska maštanja prečesto gube bitku s blagdanskom stvarnošću. Možda treba odustati od stvaranja blagdanske čarolije i zadovoljstvo pronaći u smanjenju blagdanskih tegoba. Možda baš tako dođemo do najljepšega blagdanskog poklona, do potpuno neočekivane sreće.
No, je li uvriježeno mišljenje i točno? M. A. Killingsworth pratio je više od 20 000 ljudi, skupljajući podatke o njihovu osjećaju sreće u slučajno odabranim trenucima njihova svakodnevnog života.
Pokazalo se da smo na blagdane uistinu sretniji nego inače. Dapače, Božić se pokazao najsretnijim danom u godini. Odmah do njega je Stara godina.
Kraj sve razmažene djece i bezobzirne rodbine blagdani su relativno sretni dani. Vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima pokazuje se snažnim i ne lako slomljivim prediktorom naše sreće.
Kraj sve priče o blagdanskoj depresiji dosadna statistika poručuje da samoozlijeđivanje u zadnjem tjednu prosinca pada za 30% (hitna pomoć jest preopterećena u tom razdoblju, ali uglavnom zbog alkohola i prometnih nesreća, a ne zbog samoozlijeđivanja)
Kraj sve priče o blagdanskoj depresiji dosadna statistika poručuje da samoozlijeđivanje u zadnjem tjednu prosinca pada za 30% (hitna pomoć jest preopterećena u tom razdoblju, ali uglavnom zbog alkohola i prometnih nesreća, a ne zbog samoozlijeđivanja).
Naravno, to ne znači da su blagdani svima sretni, ili da ne bi mogli biti sretniji, već samo to da su nesretni blagdani iznimka, a ne pravilo. Mnogo je razloga za to, a najvažniji je da više vremena provodimo s obitelji i prijateljima (što je, već smo rekli, glavni prediktor naše sreće).
Mogu li nam blagdani biti još sretniji? Killingsworthovo istraživanje otkrilo je i da blagdansku kupovinu kao značajni stresor, koji je gotovo nepodnošljiv 23., 24. i 25. prosinca. (Mojoj supruzi nije trebalo to istraživanje. Ona darove kupuje mjesecima ranije. Mislim da će “projekt Božić 2014.” poćeti već u siječnju.) Također je dobro poznato da nas rijetko što toliko usrećuje kao pomoć drugima (dijelom je i u tome tajna blagdanske sreće).
Zapitajmo se na kraju zašto su se naši najveći blagdani smjestili u najnesretnije godišnje doba. Božić u prosincu nije rezultat točnog datiranja Isusova rođendana. Hanuka (koja može pasti bilo gdje između kraja studenog i kraja prosinca) tek je s vremenom postala vrlo važan židovski blagdan. Nova godina se poslije mnogih lutanja smjestila usred zime.
Sve te blagdane nije teško povezati s rimskim Saturnalijama, starim poganskim svečanostima koje su odvraćale ljudske misli od čemera i jada mračnih i hladnih zimskih dana. Činile su to uspješno kao što to čine i njihovi moderni slijednici.