Tog zimskog jutra krajem 2010. godine glazba mi je pokazala jedno od svojih najljepših lica. Taj doživljaj ostao je pohranjen u vitrini za najveće dragocjenosti. Tamo su odjeci mnogih koncerata u bečkom Musikvereinu, berlinskoj Filharmoniji i salzburškom Festspielhausu. Tamo su nezaboravni zvuci i slike s pozornica milanske Scale, londonskog Covent Gardena, sanktpeterburškog Marijinskog, njujorškog Metropolitana i Wagnerovog Bayreutha. [Read more…]
Pun (po)nos svastike
“Priveden izgrednik”, “Ostojićev policajac”, “tri mlađahna i revoltirana pripadnika jednog krila Torcide”, “rukopis UDBA-e”, “Labrador 2.0”, “beogradska mafija”, ekskluzivne dojave iz nepotvrđenih izvora i tako dalje i tako bliže u posttraumatskoj igri “predložite počinitelja pa ću vam reći tko ste”. Paralelno pak teku nagađanja o ishodu: je li reprezentacija u predsoblju izbacivanja iz kvalifikacija, hoće li joj oduzeti neki bod, prijeti li Splitu gubitak domaćinstva utakmice s Bugarskom, kolika bi mogla biti novčana kazna. [Read more…]
Milorad Pupovac: ”Karamarko razara mir i promovira totalitarizam”
Početkom mjeseca Ruža Tomašić zaprijetila je čišćenjem Srba iz Hrvatske, a Tomislav Karamarko prošlog je tjedna iznio svoj ”antikomunistički manifest”, najavljujući obračun s komunizmom u koji bi upregnuo intelektualce i medije. Govori o ”crvenim vragovima” i ”boljševicima”, najavljuje kaznene progone i reviziju udžbenika, proziva ljude da ne vole Hrvatsku i već upire prstom u pojedince. Još prije toga, u Jasenovcu, vi ste govorili o narastajućoj atmosferi fašizacije i nacizacije? [Read more…]
Očekivani šamari
Jest, sramota je. To da kompletno vodstvo nacionalnog nogometnog saveza – uključujući izbornika i isključujući formalnog predsjednika te stvarnog gazdu – bude napadnuto usred vlastite države, na odmorištu na autocesti, s pravom se izrodilo u prvoklasni skandal. Barem na simboličnoj razini budući da se, kako se doznalo kasnije, sve završilo s dva ili tri šamara, jednim razbijenim retrovizorom i jednom bačenom plastičnom bocom. [Read more…]
Čačićeva kažnjenička bojna
Radimir Čačić okuplja novu stranku i to se čini kao žanrovski film, nešto kao “Dvanaestorica žigosanih”, akcijski klasik s Leejem Marvinom i Charlesom Bronsonom.
Otpadnik od Hrvatske narodne stranke naumio je uzeti političare koji su podijelili njegovu nesretnu sudbinu, bivšeg esdepeovskog ministra Slavka Linića, bivšu hadezeovsku premijerku Jadranku Kosor i još nekoliko poniženih i otpisanih starih kadrova koji ništa ne mogu izgubiti. [Read more…]
Ivo Josipović: ”Nisam imao podršku u vodstvu SDP-a”
Zajedno s autoriziranim intervjuom, Ivo Josipović poslao je, kako je napisao, i nekoliko prijedloga za naslove. Na primjer, ”Propali predsjednik o svojim nebuloznim planovima”. Zatim, ”Josipović kao kugina kuća, sam i napušten, ni supruga više ne kuha ručak”. Onda, ”Josipović na zid stavio Milanovićevu sliku i gađa je pikadom, drhte mu ruke od PTSP-ja pa ne pogađa”. Ili, ”Bahato odbio Milanovićevuponudu da bude zamjenik šefa partijske ćelije u Špičkovini”. [Read more…]
”Magistrica KGK” u BiH
U proključalom “bosanskom loncu“ nedostajala je ovih dana samo nova hrvatska predsjednica, “magistrica KGK“, kako je gospođu Kolindu Grabar Kitarović šifrirao književnik Ivan Lovrenović. I došla je u utorak 3. ožujka u prvi službeni inozemni posjet upravo u Bosnu i Hercegovinu, te je najavila da će i dalje često dolaziti u BiH. [Read more…]
O, Zorane! Moj Zorane!
Nikakvi su izgledi da je Walt Whitman, moguće raspolažući Nostradamusovim sposobnostima, prije dva i pol stoljeća, pišući elegiju a odu svom mrtvom predsjedniku Abrahamu Lincolnu – O Captain! My Captain! – zapravo pisao s mišlju na Zorana Milanovića, vođu državice koja će tek jednom nesretno postojati.
Čak i najzapjenjeniji među mladoturcima u Forumu mladih SDP-a, rasadniku Milanovićevih najnevjerojatnijih kadrova, teško da bi se drznuli svom vođi spjevati takav stih:
O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila.
Ili:
O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stišću
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
I Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa.
Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa
Evo će i osma godina od tog upisa u žalobnu knjigu, a pleća od kojih smo očekivali, jer su nam tako obećala, da nas ponesu u bolje sve su slabija i pogrbljenija.
Sve od pisanih tragova koji mogu ostati za Zoranom Milanović eventualni su zapisi u novinskim rubrikama poput “Bizarre” ili “Vjerovali ili ne”, crtice koje bi bilježile neobjašnjivo postojanje vođe stranke koji zaredom gubi četvore redovne izbore (lokalne, dvoje europske i predsjedničke) te dvoje izvanredne, ali za dvije vodeće stranke strateški važne – u Sisačko-moslavačkoj županiji i Vukovaru.
Taj je je vođa i predsjednik Vlade koja upravlja državom koja je 12 tromjesečja uzastopno, dakle točno od početka njegove vladavine, u recesiji i – pojeo vuk magare. Takav slučaj svjetski politički i politološki anali još nisu zabilježili.
I još bi četiri godine. Valjda ganja rekord od 32 recesijska kvartala.
Pa je, nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom.
SDP, prema Milanovićevom iskazu je liberalna stranka, u ekonomskim odlukama vođena je primarno neoliberalnom doktrinom i interesom krupnog kapitala. Dakle, svjesno i pod punom odgovornošću odrekli su se socijaldemokracije i ljevice ili u prijevodu – sitne raje, a priklonili elitistima.
Na HNS ne vrijedi trošiti prostor i vrijeme, oni su uvijek tamo gdje članska iskaznica garantira izdašan priključak na državnu sisu. HSU je, kao usko interesna skupina uglavnom tamo gdje je vlast, a IDS je svoje leno davno zapišao i ne zovu ga džaba istarski HDZ.
Nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom
E sad, “to” što za sebe misli da lijeva koalicija kreće u daljnje širenje s ostalim “lijevim” strankama. Da vidimo kakva nas tu sreća čeka. ORaH, navodno zeleni lijevi, već je poslao odbijenicu, ližući rane i pokušavajući amortizirati štetu nastalom kao rezultat srčane potpore predsjedničkom kandidatu te “lijeve” koalicije. Živi zid se sam izjašnjava kao politički transvestit i nije opcija za povezivanje.
Laburisti su na nedavnom izvještajnom saboru mijenjali Statut i trećina izaslanika je, u dubokom nesporazumu s vlastitim političkim identitetom, poduprla amandman kojim se tražilo da se iz temeljnog stranačkog dokumenta briše definicija da su lijeva stranka. Reformisti su se već izvoljeli lijepo preporučiti HDZ-u, a od velevažnog je značaja i to što se njihovu priključenju žestoko usprotivila Vesna pusić koja otvara šampanjac kada u anketama uhvati dva posto.
Upeo se tako Zoran Milanović, nakon što je razbucao sve što se razbucati dalo, tražiti magični amalgam kojim bi u savez uvezao još čudotvornijeg kljunaša od Kukuriku koalicije kako bi osigurao opstanak na vlasti, a sve u smrtnom strahu da mu se u izbornoj godini ne zavalja ulica i da mu pod prozorom ne arlauču razočarani, očajni, bijedni, prevareni, poniženi pa povlači iznuđene poteze, koje je, koliko još jučer, ismijavao, a predlagatelje rješenja prezirao kao populiste i demagoge.
Hoćeš fiksiranje tečaja franka, hoćeš otpis dugova najsiromašnijima (pri čemu oba rješenja diskriminiraju i u povlaštenu kategoriju svrstavaju tek dio ugroženih), hoćeš široko otvaranje vrata svog ureda nezadovoljnicima svih vrsta za koje nije ni znao da postoje dok je u Taču prebirao po buteljama koje su se stapale s biranim delicijama.
Jedinu prednost i kapital koje je imao pred glavnim konkurentima iz HDZ-a – poštenje i moral – Milanović je davno poništio, bilo osobno, bilo kroz svoje začudne suradnike koje je sam birao, pa se i on, poput Tomislava Karamarka, okreće na trenutke zastrašujućoj, na trenutke zamornoj, a uglavnom potrošenoj ideološkoj retorici nudeći nam, u nedostatku rezultata u mandatu, za društvo i državu zabrinjavajuću matricu – “ili mi ili oni”. I time dobrovoljno pristaje biti Karamarkov politički brat blizanac.
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome
Koja to logika čini njega dobrim, prihvatljivim i poželjnim samo zato što je Karamarko loš, nazadan i odbojan, nije objasnio. Milanović, vidljivo je već sada, upada u istu grešku zbog koje je njegov predsjednički kandidat izgubio izbore.
Zaveden vjerom u vlastitu superiornost – intelektualnu, političku, anketnu i svaku drugu koje se mogao sjetiti, dosadašnji se predsjednik uljuljkao u ideju da će mu izborna pobjeda sama od sebe pasti u krilo. Nisu na našoj takozvanoj ljevici čuli onu staru narodnu mudrost koja naročito vrijedi u politici: ne jaše konja onaj kome stoji, nego onaj tko ga ima. Očito Karamarku ide nešto bolje s ergelama.
Neće Milanović moći zajahati ni na valu nadiruće grčke Syrize ili rapidno rastućeg španjolskog Podemosa (koji je izrastao iz pokreta Indignados što je model evolucije koju bi vrlo lako mogla slijediti ovdašnja inačica tog pokreta Radička fronta), a koji su u državama s milijunima obespravljenih i poniženih, baš kao u Hrvatskoj, uspješno “outali” ovovjeki socijalizam koji će vjerojatno tek početi osvajati Europu, barem njezin prezreni i bijesan većinski dio.
Milanović, koji je svjesno i namjerno uništavao sve lijevo, neće moći računati da će upasti u taj domino-efekt jer: a) za ući u tu priču ipak treba imati malo cojones, a ne se smrznuti kada HDZ-ovci podviknu da je komunjara i jugofil, b) ta, zaboga, on je liberal i kalvinist.
Lako za Milanovića. On nikada nije bio nevažniji, trajat će još najdulje godinu i pol. No, nama i dalje ostaje potraga i borba da nam se sav politički izbor i dalje ne svodi na poraznu, neugodnu i nerješivu dilemu: militarizacija ili pauperizacija?
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Kolinda, Šuker i Mamić
U četvrt stoljeća hrvatske demokracije mnogo se stvari promijenilo, pa mijenja i dan danas. No, postoje neke stvari koje su od početka do danas čvrste kao ”fiks“ na kladionici, a jedna od tih nepromjenjivih stvari je i načelo – jedna stranka, jedna vjera i jedna igra.
Ta intrigantna, dubinska veza HDZ-a, nogometa i crkve lijepo se vidjela ovog tjedna u Antunovcima i Osijeku, gdje je predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar- -Kitarović odrađivala svoju kampanju između lopte i oltara. Toga dana, Kolinda Grabar na memorijalnom je turniru odjenula dres s likom preminulog generala Zadre. Izvela je početni udarac i žonglirala malo pred slavonskom publikom.
Od predsjednika HNS-a Davora Šukera dobila je kockasti dres nogometne reprezentacije. A onda, kad je sportsko-stranački dio programa završio, lokalni HDZ-ovci, Grabar-Kitarović, treneri i igrači reprezentacije, te pravomoćno osuđeni lopov Šuker zajedno su otišli u antunovačku crkvu da bi zajedno i krotko, poput pravih Hrvata, svetkovali nedjeljnu misu.
Nogometna reprezentacije Hrvatske koja je do tog vikenda izgledala mlako i blijedo, najednom se u Osijeku razgoropadila i pred očima bivše činovnice NATO-a raskomadala Azerbajdžan s dojmljivih 6:0. Ispada da se ufanje u pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a pokazalo blagotvorno, stoga ne bi bilo zgorega odsad i dalmatinskim maslinarima da se umjesto u svetog Špira ufaju u svetu Kolindu da im u grda vremena rastjera maslinovu muhu
Ne znam je li prije te mise predsjednik HNS-a Šuker izvršio katoličku dužnost i otišao na ispovijed. Ne znam je li tom prilikom ispovjedio to što je u Njemačkoj iz zrakoplovnog pretinca ukrao tuđe antičke zlatnike. Ne znam također je li primio pokoru zbog vlastitih grijehova propusta, zbog prijateljevanja sa Željkom Širićem, toleriranja sudačke korupcije i iznuđivanja NK Hajduk.
Ali, kako god bilo, antunovačka molitva je uspjela.
Nogometna reprezentacije Hrvatske koja je do tog vikenda izgledala mlako i blijedo, najednom se u Osijeku razgoropadila i pred očima bivše činovnice NATO-a raskomadala Azerbajdžan s dojmljivih 6:0. Ispada da se ufanje u pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a pokazalo blagotvorno, stoga ne bi bilo zgorega odsad i dalmatinskim maslinarima da se umjesto u svetog Špira ufaju u svetu Kolindu da im u grda vremena rastjera maslinovu muhu.
Te nedjelje u Antunovcima smo – ukratko – svjedočili jednoj kičastoj političkoj travestiji u kojoj je najmanje što zamjeriti Kolindi Grabar-Kitarović. U ovom trenutku, ona je kandidatkinja u kampanji, a kandidatima u kampanji svojstveno je – ne samo u Hrvatskoj – da se ponašaju beznadno redikulozno.
Ništa bolje ne ponaša se ni njezin glavni rival Josipović koji doduše zasad ne navlači sportske dresove i izbjegava loptačka okupljanja, ali je samo u posljednjih mjesec dana posjetio Miholjac, Makarsku i Zakorenje, sudjelovao je na Špancirfestu i Jeseni na Knežiji, a dok ovaj tekst iz mog leptopa dospije do tiskarskog stroja, i Josipović i njegova protivnica posjetit će bar još dva-tri proštenja, derneka, presijecanja vrpci i pučke svečanosti o kojima u ovom času ja nemam pojma.
Političarima je, nažalost, posao da se u kampanji ponašaju kao idioti, pa im to čovjek ne može zamjeriti. Stoga u priči o antunovačkom srazu Kolinde Grabar i nogometnog saveza mene ne zanima Kolinda Grabar. Mene zanima netko drugi. A to su njeni, i HDZ-ovi, dalmatinski glasači.
Očito je da u ovoj regiji postoje ljudi koji od petka do ponedjeljka bjesne na Mamića i Šukera, te na stadionima skandiraju o HNS-u koji je ”nogomet sjebao“, da bi od ponedjeljka do petka i dalje bili vjerni glasači HDZ-a koji s puno razumijevanja i susretljivog kršćanskog oprosta glasuju za sve te Ževrnje, Škaričiće, Zulime, Kalmete i Udovičiće
Dalmacija je – naime – kako znamo, utvrda HDZ-a. Za Karamarkovu stranku u Istri, Varaždinu i Rijeci ljudi nikad nisu glasali, u Slavoniji i Zagrebu prestali su glasati. Dva jedina kraja Hrvatske gdje HDZ ima i dalje čvrstu većinsku bazu su Lika i Dalmacija, u kojoj u ovom trenutku stranka Kolinde Grabar kontrolira sve četiri županije, te većinu općina.
Istodobno, Dalmacija je onaj dio Hrvatske iz kojeg dolazi najviše povika na HNS-ovsku ”mafiju“, na lopova Šukera, na Zdravka Mamića, na dominaciju Dinama, te na sudačke nepravde koje Željko Širić, suci, delegati, nogometni savez i loptačka vrhuška pričinjavaju ”najdražem klubu“ koji ”živi vječno“.
I tu počinje misterij koji ja ne mogu shvatiti. Naime, očito je da u ovoj regiji postoje ljudi koji od petka do ponedjeljka bjesne na Mamića i Šukera, te na stadionima skandiraju o HNS-u koji je ”nogomet sjebao“, da bi od ponedjeljka do petka i dalje bili vjerni glasači HDZ-a koji s puno razumijevanja i susretljivog kršćanskog oprosta glasuju za sve te Ževrnje, Škaričiće, Zulime, Kalmete i Udovičiće.
U ovoj zemlji očito postoje ljudi koji preko vikenda ogorčeno žugaju na Dinamovu dominaciju, ali od splitske rive do Kaštela dižu spomenike državniku koji je tu dominaciju osmislio. Ti ljudi gunđaju što Šuker nogometni kamp gradi u Zagrebu, ali glasuju za župana koji je na to pristao bez protesta. Gunđaju što srednjodalmatinski nogomet u HNS-u predstavljaju Mamićevi pijuni, ali glasuju za stranku koja je tu klijentističku mrežu formirala i održava je.
Ako hajdukovcima glasačima HDZ-a to nije jasno kad gledaju Kolindu Grabar i Davora Šukera u skrušenoj molitvi, onda su – pardon my language – jako, jako glupi. A ako im to pada na pamet, ako su toga svjesni, pa svejedno zaokružuju HDZ-ove kandidate, onda moraju znati. Moraju znati da glasujući za politiku koja Šukera i Mamića smatra saveznicima, glasuju i za njih dvojicu
Bune se što Zdravko Mamić dominira hrvatskim nogometom, ali glasuju za stranku koju Zdravko Mamić pred izbore otvoreno podržava novinskim oglasima. Bune se na ”Šukera lopova“ koji je ”nogomet sjebao“, ali će glasovati za kandidatkinju koja od njega prima dres i koristi ga u svojoj kampanji. Ti ljudi kunu se da im je ”Hajduk“ sve, kupuju za skupe novce četverokute trave i keramičke pločice da ga spase, ali kao građani i kao glasači otvoreno podržavaju opciju koja je taj klub dovela gdje je sada.
I zato bih ja dao silne novce da mogu introspektivno ući u mozak tih ljudi – hajdukovaca glasača HDZ-a – i da mogu shvatiti što se njima zapravo zbiva u glavi. Što oni misle, kad na dnevniku vide Davora Šukera i Kolindu Grabar kako zajedno, jedro i uznosito stoje u antunovačkoj crkvi?
Jesu li ponosni što će za predsjednicu dobiti Arvaticu katolkinju? Ili su bijesni na ”pedera“ koji je ”nogomet sjebao“? Razmišljaju li zašto se Šuker dao instrumentirati u kampanji jedne stranke? Razmišljaju li o tome što će on zauzvrat dobiti? I ne padne li im bar načas napamet da će Šuker za svoju lojalnu političku travestiju dobiti upravo ono što njemu od politike jedino treba.
Dakle – četiri godine nenapadanja, mirne koegzistencije tijekom koje nitko neće biti tako nepristojan i otresit, te u nepodesnom kontekstu spominjati komarce, irigaciju i močvare? Šukeru i Mamiću treba takva politika, i takvu politiku oni su voljni kupiti manekenskim glupiranjem u kampanji. To je točno ono čemu smo ove nedjelje svjedočili u Antunovcima.
Ako hajdukovcima glasačima HDZ-a to nije jasno kad gledaju Kolindu Grabar i Davora Šukera u skrušenoj molitvi, onda su – pardon my language – jako, jako glupi. A ako im to pada na pamet, ako su toga svjesni, pa svejedno zaokružuju HDZ-ove kandidate, onda moraju znati. Moraju znati da glasujući za politiku koja Šukera i Mamića smatra saveznicima, glasuju i za njih dvojicu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Čačićeva nemoguća misija
Odluči li danas u Hrvatskoj netko osnovati novu političku stranku, koji mu je najvažniji razlog za taj, po mnogo čemu riskantan i neizvjestan projekt? Je li mu na prvom mjestu dio biračkog tijela koje još uvijek nema zadovoljavajućeg predstavnika u političkom prostoru?
Možda cilja na one birače koji su se razočarali rezultatima postojećih političkih stranaka i političara? Ili će ponuditi potpuno novi program i njegove nositelje koji će privući i one birače koji su dosad bili neskloni podržati bilo koju političku opciju ne izlazeći ni na izbore?
Unatoč percepciji da je u Hrvatskoj trenutačno i onako previše političkih stranaka među kojima stotinjak njih praktično ni ne postoji izvan registra, u zemlji se permanentno osnivaju nove političke stranke. Posljednja je u nizu Narodna stranka – reformisti na čijem se čelu, prema višemjesečnim najavama, našao bivši čelnik Hrvatske narodne stranke i bivši potpredsjednik aktualne Vlade Radimir Čačić.
Od svih novih stranaka koje su se u Hrvatskoj pojavile proteklih nekoliko godina, Čačićev pokušaj povratka u zakonodavnu i izvršnu vlast zemlje ima najmanje izgleda za uspjeh. U trokutu koji određuje mogući uspjeh ili neuspjeh neke političke stranke – program – ljudi – imidž – Narodna stranka – reformisti od samoga osnivačkog skupa ima malo aduta
Od svih novih stranaka koje su se u Hrvatskoj pojavile proteklih nekoliko godina, Čačićev pokušaj povratka u zakonodavnu i izvršnu vlast zemlje ima najmanje izgleda za uspjeh. U trokutu koji određuje mogući uspjeh ili neuspjeh neke političke stranke – program – ljudi – imidž – Narodna stranka – reformisti od samoga osnivačkog skupa ima malo aduta. Zašto?
Radimir Čačić nije osnovao političku stranku zato što je to htio, nego zato što je to morao. To govori puno i o njegovoj novoj, i o njegovoj bivšoj stranci. Radimir Čačić izbačen je iz Hrvatske narodne stranke ne zato što je osuđen na zatvorsku kaznu zbog dvostrukog ubojstva u prometnoj nesreći u Mađarskoj ili zato što je bio neuspješan kao potpredsjednik Vlade, nego zato što je pokušao kontrolirati stranku i nakon prisilnog odlaska s njezina čelnog mjesta. Da nije izbačen iz stranke, Čačić bi danas sigurno radio na svom povratku na vrh HNS-a.
Ovako je na vrh nove stranke došao aklamacijom potvrdivši da hrvatske političke stranke nastaju kao osobni projekti pojedinaca, uključujući Mirelu Holy i Dragutina Lesara, ili to postaju veoma brzo čim se novoizabrani predsjednici stranaka učvrste na svojim mjestima kao u SDP-u i HDZ-u. Taj nedostatak timskog rada i prepoznatljivosti domaćih kolektivnih političkih aktera, kad tad pokaže deficit, posebice kada je riječ o novim i malim strankama. Jedina trenutačno poznata imena uz Radimira Čačića jesu saborski zastupnici Natalija Martinčević i Petar Baranović kojima će trebati puno sreće ne bi li i u sljedećem sazivu Hrvatskog sabora bili u njegovim klupama.
Čačićevi su stranački ljudi zasad on sam i najvjerniji prebjezi iz HNS-a. Stoga nije jasno na koji način nova stranka i njezin predsjednik mogu već u jednom mandatu, kako je to istaknuto pri osnivanju, nametnuti ljude i viđenje politike koji će Hrvatsku izvući iz ekonomske krize kad im to ni u naznakama nije uspjelo u postojećem mandatu jer su doslovce do jučer bili članovi vladajuće Kukuriku koalicije.
Čačićevi su stranački ljudi zasad on sam i najvjerniji prebjezi iz HNS-a. Stoga nije jasno na koji način nova stranka i njezin predsjednik mogu već u jednom mandatu, kako je to istaknuto pri osnivanju, nametnuti ljude i viđenje politike koji će Hrvatsku izvući iz ekonomske krize kad im to ni u naznakama nije uspjelo u postojećem mandatu jer su doslovce do jučer bili članovi vladajuće Kukuriku koalicije
Program reformista, također prema rečenom na osnivačkoj skupštini, nastavlja tradiciju narodnjaštva u hrvatskoj politici. Koja je to tradicija? Ona iz 19. stoljeća ili ona s početka 1990-ih? Zanemarimo li davne političke ideje koje s današnjim vremenom teško mogu imati dodirne točke, HNS je osnovan nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj kao alternativa HDZ-u, ali se nikad nije nametnuo kao umivena narodnjačka inačica najjačoj hrvatskoj političkoj stranci.
Usto, njezina ideološka lutanja od narodnjaštva do liberalizma još su jedno drveno željezo u hrvatskoj politici, baš kao i spoj narodnjačkog i reformističkog Čačićeve nove stranke. Zazirući od ideoloških sukoba, nova je stranka porukama ne samo kontradiktorna već u svom nazivu, nego i potpuno neprepoznatljiva. I dok je Mirela Holy uspjela animirati jednu od rijetkih preostalih ideoloških niša, Radimir Čačić ponavlja grešku drugih novih stranaka utapajući se u ”neideološkom” pozicioniranju i ”projektnoj” politici. Što je to?
Za birače uglavnom ništa jer su već izabrali blokove kojima će na sljedećim izborima dati svoj glas. Reformistima na tom imaginarnom dijelu političkog spektra konkurenciju čini još nekoliko stranaka, koalicija i neovisnih lista čiji (ne)uspjeh ovisi ne o njihovu neprepoznatljivom profilu nego o prepoznatljivim političarima i njihovom imidžu.
Te ”neideološke” ili ”transideološke” opcije koje se nude i desnom i lijevom bloku te sebi samima, u polarizaciji hrvatskog političkog prostora teško mogu doći do rezultata na izborima nemaju li prepoznatljive političke ličnosti poput Milana Bandića, a ni to nije dovoljno što su pokazali i prošli parlamentarni izbori.
Najveći će problem Radimiru Čačiću biti njegov imidž koji ga je i kao drugog čovjeka Vlade visoko držao na ljestvici nepopularnosti. Tko će stoga biti birači Narodne stranke – reformista?
Neuspjeh Čačićeva direktnog konkurenta u tako zamišljenom političkom centru Nacionalnog foruma na ovogodišnjim europskim izborima, još je jedan dokaz kako hrvatski birači odlučuju. Na temelju, ako ničeg drugog, jasnog ideološkog profila. Zato OraH i može značajno rasti na temelju podrške sve većeg broja razočaranih birača Kukuriku koalicije i SDP-a, a Savez za Hrvatsku održavati se uz bok HDZ-u kao ideološkom blizancu. Zbog toga takav ”centar” niti nema koalicijski potencijal.
No, najveći će problem Radimiru Čačiću biti njegov imidž koji ga je i kao drugog čovjeka Vlade visoko držao na ljestvici nepopularnosti. Tko će stoga biti birači Narodne stranke – reformista? Bivši HNS-ovci koji će se solidarizirati s Čačićem osuđujući njegovo izbacivanje iz stranke? Nezadovoljnici aktualnom predsjednicom HNS-a Vesnom Pusić? Ili birači kojima je Čačićev ”buldožerski” stil djelovao kao jamstvo da se neki projekti ipak mogu ostvariti?
Uspije li Radimir Čačić makar u svojoj izbornoj jedinici izboriti jedan saborski mandat, bit će to uspjeh ne toliko nove stranke koliko njega samog i njegove političke rehabilitacije. U suprotnom, Čačiću bi bilo isplativije da je političku karijeru nastavio u nekoj drugoj političkoj stranci poput Hrvatske stranke umirovljenika koju, baš kao i HNS, malo tko podržava, a kojoj bi Čačić bio barem novo lice.
(Prenosimo s tportala).