Na zidu stare zgrade u Maastrichtu, odmah do rijeke, piše grafit: ”Zašto dopuštate komedijašima da budu slavni (celebrities)”. Ne mislim se upuštati u filozofski doseg i dubinu te rečenice, samo primjećujem da je pojava javnog ekscentričnog ponašanja planetarna, da ludiranje ne poznaje granice. [Read more…]
U službi beznađa i dezertera
Prepoznala sam se. Nisam vjernica, ali sam se pronašla u božićnim porukama kardinala Josipa Bozanića i sisačkoga biskupa Vlade Košića. Da, da govorili su o nekim meni dragim i bliskim ljudima – ali i o meni i meni sličnima. [Read more…]
Dnevnik s Palagruže
15.srpnja 2106., Split/Vela Luka/Prižba na Korčuli
U Splitu sam se ukrcala na trajekt za Vela Luku. S Korčule sam trebala sutra na Palagružu, ali čini se da će nas nevera spriječiti da isplovimo. [Read more…]
Srdžbu mi, boginjo, pjevaj
Subota je, u iznajmljenom apartmanu, u gradu iz kojega su prije stoljeća atentatori pošli za Sarajevo s oružjem, da ubiju princa, čitam Petera Sloterdijka, srpski prijevod knjige, tako lijepo zvučećega njemačkog naslova: “Zorn und Zeit”. Gnev i vreme. Srdžba i vrijeme.
Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…”
Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…”
Srdžbom i gnjevom, dakle, započinje Europa, njezin tisućgodišnji antropološki eksperiment, koji neoprezno smatramo cjelinom civilizacije Svijeta, i u srdžbu Sloterdijk sažima svo njezino povijesno iskustvo, dok s pjesničkim zanosom prelazi iz jednoga u drugi vremenski tok, i svoje genijalno ali vrlo fluidno djelo žanrovski određuje kao “Psihopolitičko istraživanje”.
Sedam je dana prije Principovog pucnja, sutra se vraćam u neizbježni Zagreb, i neizbježno je, također, da će sljedeće subote u Sarajevu moj Gavrilo ubiti princa. Tim aktom individualnog očaja, junaštva, terora, pokrenuo je lavinu kolektivne srdžbe. Prvobitna akumulacija gnjeva nastala je mimo njega i Mlade Bosne, desetljećima prije Vidovog dana po julijanskom kalendaru 1914, daleko od Gavrilove domovine Bosne.
Razgnjevljen čovjek, koji se privremeno suzdržava, prvi je koji zna što znači imati neku namjeru, kaže Sloterdijk. On ne samo da historiju živi, nego je i stvara, crpeći svoje motive iz prošlosti. Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje. I nadvojvodu je žalio – kao čovjeka, govoreći da je pucao u njegovu funkciju.
Zbivanja koja su pokrenuta Principovim pucnjevima nastavila su se kroz cijelo “kratko dvadeseto stoljeće”, sve do pada Berlinskog zida, opsade Sarajeva, niza etničkih čišćenja u bivšoj Jugoslaviji i akumuliranja novoga gnjeva. U tom stoljeću, Sloterdijk Lenjina i Mao Ce Tunga smatra najuspješnijim “poduzetnicima gnjeva”. “Pod revolucijom njih su dvojica podrazumevala da će se jednog dana disciplinovanim akcijama mržnje proizvesti toliko dodatnog bola, toliko prekomernog užasa, toliko parališuće sumnje-u-sebe kod snaga reda da će se sve postojeće istopiti tokom ne tako dalekog dana masovnog gneva.”
Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman
Ova zlokobna, više sloterdijkovska nego lenjinska definicija revolucije, pretpostavlja da se proizvodnja bola može provoditi u internacionalističke, ali i u nacionalističke svrhe. Revolucija može biti crvena, može biti i crna. Postoji li još neka boja, to ne znamo.
Literatura na kojoj su se samoobrazovali i formirali Princip i drugovi bila je anarhistička, socijalistička, nihilistička. Njihova je ideologija bila pjesnička, uglavnom u molskim akordima, skladana unutar osjećajnosti koju će, nakon što sve propadne, Ivo Andrić nagovijestiti u “Ex pontu”.
Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman.
Za razliku od Lenjina, Mao Ce Tunga, Hitlera, Pavelića i svih današnjih nacionalističkih hegemona – pošto antinacionalističkih, komunističkih nema na vidiku – Mlada Bosna nije imala platformu s koje bi kontrolirala, skupljala i distribuirala kolektivni bol i užas.
U osnovi, ti mladi ljudi i nisu imali drugoga plana, osim da ustrijele habsburškoga nadvojvodu. Nisu imali pojma što će se dalje događati, ili su mislili da će se svijet po nekoj višoj volji i logici pretvoriti u dobro mjesto čim nestane zlog vladara.
Cinično je da u Sarajevu nisu bili srpski vladari Vučić i Nikolić. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne
Nakon što je, oko jedanaest sati prije podne, u nedjelju ubijen Franjo Ferdinand, započelo je trodnevno i posve neselektivno razbijanje srpskih dućana po Sarajevu i diljem Bosne, i linč onih koji su se po bilo kojoj osnovi, a uglavnom po melodiji svojih imena i prezimena, narodnim masama učinili sumnjivim. Redarstvo je stajalo sa strane i pasivno posmatralo izljeve pravedničkog gnjeva lojalista, da bi u utorak netko digao ruku u zrak, i rekao: dosta! Što je razbijeno, razbijeno je, što je ubijeno, ubijeno je, a sad opet neka bude Rechtsstaat, neka bude pravna država.
Kasnije će, tokom kratkoga dvadesetog stoljeća, ovo postati model odnošenja prema “nepatriotskim manjinama”, model pravedničke osvete, nakon nekog šokantnog događaja, obično političkog atentata.
Tako je listopada 1938. Kristalna noć diljem Njemačke bila inspirirana atentatom na njemačkoga konzula u Parizu, i tako su, širom Europe, u Drugome svjetskom ratu, i širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, u ratovima devedesetih, inscenirane male kristalne noći, tokom kojih se iz osvete razbijalo, palilo i ubijalo. Uvijek se to događalo pod kontrolom onih koji su manipulirali narodnim gnjevom, precizno ga dozirajući, tako da se stvari nikada ne otmu kontroli.
Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje
U subotu, 28. lipnja, u Sarajevu se obilježava godišnjica atentata, i ponovo su uloge bile vrlo precizno podijeljene, uz nastup Bečke filharmonije, koja izvodi djela Haydna, Schuberta, Brahmsa, Ravela i Albana Berga, kao i dva prigodna valcera Josefa Straussa.
Biti će to, naravno, antiratni skup, ispunjen komemorirajućim patosom, kako prema žrtvama Velikog rata, tako još i više prema žrtvama Sarajeva tokom troipolgodišnje zvjerske opsade grada, od proljeća 1992. do konca 1995, čime se, zapravo, i završava kratko dvadeseto stoljeće.
I biti će, mada neizgovorene, sućuti za nadvojvodu i vojvotkinju. Jedini kojih nije bilo su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević… Njihova je žrtva, naime, izgubila vrijednost na europskome tržištu smrti. Njih je prezrela boginja srdžbe.
Cinično je da u Sarajevu neće biti srpski vladari Vučić i Nikolić. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne.
(Prenosimo s autorova portala).
Pisac za kompjuterom
U našoj civilizaciji pisci stvaraju već nekoliko hiljada godina, počev od klinastog pisma i egipatskih hijeroglifa. Samo jedan deo tih zapisa probio se do nas kroz tamu vekova i raznih rušilačkih pokreta. Ono što je stiglo do nas govori o nepobedivosti ljudskog duha, a o spisateljskim nevoljama više nema ko da svedoči.
Pojava kompjutera (laptopa) kao spisateljske alatke deluje na prvi pogled kao ostvarenje davnašnjeg sna svakog pisca. Ali uz jasne prednosti kompjuter skriva zamku piščevoj narcisoidnosti i prirodnoj sklonosti ka skribomaniji. Kad je ova elektronska sprava koja, da upotrebimo McLuhanov izraz, deluje kao produženje čovekovog nervnog sistema, sredinom osamdesetih prošlog stoleća stigla i do naših pisaca, čak i kod onih boljih mogao sam odmah da prepoznam kad je izvršen prelaz od klasične ili električne pisaće mašine.
U prvom trenutku pisci nisu primetili opasnost što se izražavaju u mediju koji deluje brže od ljudskog uma. O, kakve blagodeti: piše se brzo i bešumno, nema uobičajenih nevolja s papirom i autorskim intervenvcijama u već istipkanom tekstu.
Pojava kompjutera (laptopa) kao spisateljske alatke deluje na prvi pogled kao ostvarenje davnašnjeg sna svakog pisca. Ali uz jasne prednosti kompjuter skriva zamku piščevoj narcisoidnosti i prirodnoj sklonosti ka skribomaniji
Opasnosti će biti prevladane ako se prisetimo uobičajenih postupaka koji tekst čine boljim, a izraz zgusnustijim.
Olovka piše srcem davno je napisalo jedno darovito dete, ne sluteći da celokupna nauka o psihologiji stvaralaštva neće mnogo odmaći od ove prodorne slutnje. Kako i čime pišu pisci jedno je od bitnih pitanja koje nas uvodi s one strane ogledala, a to će reći, kao u Carrollovoj maštariji o Alisi, ka nekoj dubljoj stvarnosti koja neće ugroziti piščevu tajnu i prokletstvo, da budemo malo patetični.
Dakle, kako je pisao Homer, zapitaće nas neko radoznalo dete koje slušajući o Ahilu i Odiseju ne mora da zna da je ovo ime izgleda zbirni pojam za nekoliko naraštaja narodnih pevača i da je reč o vremenima koja će tek sačekati epohu pismenog traga o epovima iz narodnih predanja. Kad priđemo nešto bliže, doznaćemo kako je pisao veliki Goethe jer je on imao svog sekretara i pomoćnika Eckermanna koji je ostavio dragoceno svedočanstvo o Goetheovoj poetici, ali i o načinu života i rada.
Elem, Goethe je pisao guščijim perom, a ta pera za spisatelje su prodavana u posebnim radnjama, kao što se danas piscima nude laptopi. Goethe je uvek imao više dobro zaoštrenih pera, pisao, prepravljao rukopise, patio se i potom ostavljao i po nekoliko verzija danas čuvenih pesama. Čitav vek kasnije veliki francuski pesnik Paul Valery je, kao i njegov sabrat i zemljak Mallarmmé, neke rukopise godinama menjao, redigovao, sve dok ne bi u jednom trenu zaključio da valja rukopis smatrati konačnim.
Kako i čime pišu pisci jedno je od bitnih pitanja koje nas uvodi s one strane ogledala, a to će reći, kao u Carrollovoj maštariji o Alisi, ka nekoj dubljoj stvarnosti koja neće ugroziti piščevu tajnu i prokletstvo, da budemo malo patetični
Ivo Andrić nije voleo da odgovara na pitanja radoznalaca (ne verujte mnogo onima koji nakon piščeve smrti tvrde da im je Ivo lako otvarao srce). Njegova višedecenijska saradnica i lektor gospođa Vera Stojić mi je jednom ispričala da je Andrić s njom imao redovne sastanke petkom. Doneo bi deo rukopisa pažljivo ispisan nalivperom, a ona bi mu uručila deo rukopisa od prošlog petka sa svojim ispravkama i sugestijama. Veliki pisac je imao prvog čitaoca i dragocenog saradnika.
U leto l982. našao sam se u skromnom pariskom stanu Danila Kiša. Dok smo ispijali kafu, na radnom stočiću sam video malu portabl-mašinu (nalik onoj marke Erika od pre 20 godina iz uboge redakcije studentskog časopisa Vidici, na kojoj je Danilo kujundžijski pisao). Rekao mi je da piše teško, kao i uvek, da olovkom unosi izmene dok je hartija u mašini, a da kasnije ponovo doteruje rukopis.
Tad je pisao ”Enciklopediju mrtvih“ u koju će ugraditi i svoju smrt koja se približavala. Danilo je svoje rukopise davao prijateljima-piscima, pažljivo prikupljao primedbe i neke (o nebesa!) usvajao.
Ivo Andrić nije voleo da odgovara na pitanja radoznalaca (ne verujte mnogo onima koji nakon piščeve smrti tvrde da im je Ivo lako otvarao srce). Njegova višedecenijska saradnica i lektor gospođa Vera Stojić mi je jednom ispričala da je Andrić s njom imao redovne sastanke petkom. Doneo bi deo rukopisa pažljivo ispisan nalivperom, a ona bi mu uručila deo rukopisa od prošlog petka sa svojim ispravkama i sugestijama
Ali pisci se ponekad otrgnu i više im nije potreban ni prijateljski savet, ni pomoć, ni lektorska sugestija. Pokojni Borislav Pekić je osamdesetih godina prošlog veka javno priznavao da mu je najbolji čitač, privatni urednik sa ovlašćenjima da interveniše na tek pripremljenom rukopisu – Borislav Mihajlović Mihiz. Ali kad je krenuo ka višetomnom romanu ”Zlatno runo“ (danas se mnogi hvale da su ga čitali, za većinu sumnjam), delo se po obimu otelo kontroli.
Pitao sam jednom zgodom Mihiza da li i dalje uživa privilegiju da bude prvi čitač i urednik Pekićevih rukopisa. Bilo nas je više za kafanskim stolom u bašti pozorišta ”Zvezdara“, tako da još ima svedoka ove konverzacije. Mihiz je rekao da je jedan od prvih tomova imao blizu 450 stranica teksta. Pročitavši rukopis, Mihiz je predložio piscu da ga skrati za stotinak stranica, uz obeležene delove. Pekić se ljubezno zahvalio na dragocenoj pomoći.
Posle izvesnog vremena Mihiz je dobio dorađeni rukopis koji je sada imao stotinak stranica više! ”Pa ja sam Vam nešto predložio“, začudio se Mihiz. Odgovor je bio potpuno neočekivan: ”Sve Vaše sugestije su usvojene, ali ja sam dopisao neke delove“. Onda je Mihiz shvatio da je njegova specijalna misija okončana.
Pošto živimo u prilično klaustrofobičnoj kulturi, sa razorenim osećanjem za ono što se nekada nazivalo književnom Republikom u Thibaultovom značenju pojma, bez uticaja književne kritike i čitalačke publike o kojoj dovoljno govore tiraži od 300-500 primeraka (izuzeci su posebna priča), moramo shvatiti da piscima nije lako. Izdavači uglavnom od njih očekuju već gotovu disketu sa kompjuterskim slogom, a pošto kod nas klasičnih urednika koji procenjuju tekst i upućuju kritičke primedbe gotovo da više i nema, propuštena je prilika da se rukopis učini boljim.