I, je l’ se sećate one psihoze i kolektivnog delirijuma oko neopravdanog straha ukoliko se ratifikuje Konvencija Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, poznatija kao Istanbulska konvencija. [Read more…]
U SAD-u u usponu homofobija, rasizam i ksenofobija
Da nije samo 5G, HAARP i prisluškivanje povezano sa vremenom u kojem životarimo dokazuje i to da nam je na raspolaganju toliko toga modernog i naprednog da se zaista postavlja pitanje da li je sudbina čoveka da iznova produžava svoj životni vek koristeći se svim blagodetima medicine. Naravno, sve to nekako selektivno i bez imalo znanja o nauci, ali zato frenetično i agresivno u svojoj istrajnosti u neznanju. [Read more…]
Alen Kristić: Religije osnažuju homofobiju
Alen Kristić je teolog, publicist, prevoditelj i mirovni aktivist. Jedan je od pokretača (ugašenog) regionalnog izdanja Međunarodnog teološkog časopisa “Concilium”. Pored toga što je uredio niz publikacija posvećenih svjetskom etosu, čiji je regionalni promotor već više od jednog desetljeća, objavio je: ”Religija i moć” (Rabic, Sarajevo, 2009), ”Graditeljice mira – društveno-politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir” (TPO Fondacija, Sarajevo, 2012), ”Tiranija religijskog – Ogledi o religijskom bezboštvu” (Rabic, Sarajevo 2014), ”Prognani u zaborav – Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog” (Synopsis, Zagreb & Sarajevo, 2015), “Gravitacije” (Shura Publikacije, Rijeka, 2017). U pripremi su njegova zbirka poezije “Agonije. Poetika tjelesno-političkog” i zbirka eseja “Religiološki ogledi. Rat – pamćenje – blasfemija”. [Read more…]
Mons. Uzinić je progovorio jezikom trpeljivosti i ljubavi
Dan nakon lokalnih izbora, na kojima vrhovni komandant nije glasao, kada smo ukopani u pozicije slavili i tugovali, preneta je vest, Urbi et Orbi, kako je riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić uputio uključivu poruku povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije (17. maj), na dan kada se trudimo da delujemo na podizanju svesti o ljudskim pravima. [Read more…]
Trenutna kampanja obilježena je izuzetnom homofobijom
U ime naroda.
Po svemu sudeći, kampanja u koju smo svi uvučeni, s leva na desno pa sve preko onih u centru koji čekaju neodlučne da se upravo njima priklone, biće obeležena neshvatljivim, nepotrebnim i prevaziđenim temama koje ni na koji način ne utiču na prosperitet građana. [Read more…]
Što karakterizira homofobne osobe?
Nova godina nam je donela da je Evropski sud za ljudska prava (ESLJP), onaj čuveni u Strazburu, objavio presudu da ”poljubac između dvojice muškaraca neće uništiti društvo” i da je javno pozivanje da budu ”spaljeni, kastrirani ili bačeni u gasnu komoru” zapravo zločin. [Read more…]
Mađarević teoretizirala, a nasilnici kod Knina demonstrirali
“Čista i autentična Evropa. Samo beli Evropljani, kako je bilo pre samo 30 godina u celoj Evropi. Ovo bi trebala biti dobra reklama za odmor. Neko bi pomislio da to više nije moguće, ali na sreću jest” (Elizabeta Mađarević). [Read more…]
Kidnapiranje referenduma
Najavu da Vlada konačno namjerava pokrenuti zakonsko uređivanje referendumske materije svakako treba pozdraviti. Konačno, jer ta je obaveza – prema odluci Ustavnog suda – stara već četiri godine. Nejasno je samo zašto se na isti način ne odgovori i zahtjevima za promjene izbornih zakona, što od Vlade, na isti način kao i u slučaju referenduma, traži i stručna i opća javnost.
Zato planirano redizajniranje referendumskih pravila otvara pitanje uvodi li Vlada red u dosad loše, nelogično i kaotično normiranu materiju ili pokušava uvesti kontrolu i podrezati krila nemiloj joj referendumskoj ofenzivi.
Jako je dobro što se referendumski postupak namjerava učiniti transparentnijim. U tom je pogledu dobrodošla ideja da bi inicijatori referenduma morali obrazložiti svoj zahtjev, podastrijeti argumente za provođenje referenduma, definirati ciljeve koje žele postići neposrednim odlučivanjem građana.
Politička je klasa u ovoj državi okupirala cjelokupan politički prostor i žustro eliminira svaki pokušaj da se u njega uđe. Sklona ga je zatvoriti za sve izvan uske institucionalne politike. Zato su u Hrvatskoj uvjeti za pokretanje referenduma vrlo teški, teži nego što je uobičajeno u drugim zemljama
Da je takva obaveza dosad postojala, sigurno se ne bi moglo dogoditi da, primjerice, pokretači refenduma o braku u kampanji govore jedno, a danas drugo. Prije su svoje homofobne inspiracije skrivali, danas unošenje muško-ženskog braka u Ustav proglašavaju branom zakonskom priznavanju životnih gay zajednica.
Isto vrijedi i za obavezu da se financiranje referenduma učini razvidnim, neskrivenim kako je to bilo dosad. Ne samo zato da bi se isključili crni fondovi ili prljave pare. Važno je znati tko plaća koju referendumsku inicijativu.
Svakako je potrebno definirati i krug pitanja o kojima se referendumski ne može odlučivati. Odluka Ustavnog suda o antićiriličnom referendumu jasno pokazuje da postoje teme koje moraju biti izuzete iz takvog načina izjašnjavanja građana. Da je takav osigurač bio ugrađen u sadašnje zakone, zemlja bi vjerojatno bila pošteđena višemjesečnog neodgovornog napumpavanja antimanjinskih raspoloženja, koja su otvorila neke stare rane i Hrvatsku bacila godinama unatrag.
Međutim, ideja da se skupljanje referendumskih potpisa preseli s trgova i javnih prostora u tijela državne vlasti nikako nije dobra. I ne može joj biti opravdanje da se dosad potpisivanje znalo odvijati i na posve neprimjerenim mjestima.
Ulica uopće nije neprilična za takvu vrstu aktivnosti, dapače!, škole i crkveni prostori jesu. Zato takve zloupotrebe treba onemogućiti.
Ali kidnapirati referendumske inicijative od njihovih pokretača i zatvoriti ih u državne urede, to je vrlo zločesta zamisao.
U takvom aranažmanu skupljanje potpisa sigurno bi se otežalo. Građane se ne smije vući za rukav da bi nešto potpisali, ali ih se isto tako ne smije ni dekuražirati. Osim toga, izmještanjem pod skute države referendumske bi se inicijative ispraznile od energije njihovih pokretača, koja ih sada gura i nerijetko je važan razlog njihova uspjeha.
Nelogično je, nedemokratski i neodrživo da odluku, prema važećem zakonu, donosi većina na referendum izašlih birača, neovisno o tome koliko ih je. Čak ako se odazove zanemariv broj ljudi, koji se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Hrvatskoj se to još nije dogodilo, ali može. Zato bi svakako valjalo propisati minimalnu izlaznost, odnosno odrediti razuman broj birača koji se na referendumu moraju izjasniti kako bi se taj oblik iskazivanja narodne volje smatrao valjanim
Iza takve ideje ne stoji samo posvuda političkoj klasi imanentna tendencija sveopćeg birokratiziranja. Ne, iza tog prijedloga stoji strah od direktne demokracije i narodnih inicijativa.
Politička je klasa u ovoj državi okupirala cjelokupan politički prostor i žustro eliminira svaki pokušaj da se u njega uđe. Sklona ga je zatvoriti za sve izvan uske institucionalne politike. Zato su u Hrvatskoj uvjeti za pokretanje referenduma vrlo teški, teži nego što je uobičajeno u drugim zemljama.
Kvota potrebnih potpisa nelogično je visoka, a vrijeme njihova skupljanja prekratko. Svojevrsnim podržavljenjem referendumskog postupka sada se izmišlja nova prepreka. Zato je posve opravdano postaviti pitanje želi li Vlada promjenom zakona regulirati ili opstruirati provođenje referenduma.
Pitanje se postavlja pogotovo jer Peđa Grbin, SDP-ov instant ustavni stručnjak koji je promjene zakona najavio, uopće ne spominje neke druge problematične aspekte referendumske materije. Nije rekao baš ništa o jednom od najvećih problema: nepostojanju bilo kakvog praga izlaznosti da bi se referendum na nacionalnoj razini smatrao pravovaljanim. Za razliku od lokalnih referenduma, gdje je taj kriterij – posve suprotno – postavljen previsoko, pa su zato gotovo svi dosad morali propasti.
Nelogično je, nedemokratski i neodrživo da odluku, prema važećem zakonu, donosi većina na referendum izašlih birača, neovisno o tome koliko ih je. Čak ako se odazove zanemariv broj ljudi, koji se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Hrvatskoj se to još nije dogodilo, ali može. Zato bi svakako valjalo propisati minimalnu izlaznost, odnosno odrediti razuman broj birača koji se na referendumu moraju izjasniti kako bi se taj oblik iskazivanja narodne volje smatrao valjanim.
Hrvatska je zemlja s izrazito malo održanih referenduma, ali je zazor političke klase od takvog involviranja građana u uređivanje države i društva ogroman. Bilo bi dobro da nova zakonska rješenja ne budu ispisana strahom, nego demokratskom inspiracijom i razumom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Apel za toleranciju
Tolerancija nije formalno zalaganje za neke apstraktne pojmove, već praktična primjena vrijednosti za koje smo se kao društvo opredijelili, a koja se pokazuje i riječima i djelima. Istodobno, ona ne znači ignoriranje i pasivno promatranje kršenja prava drugih. Ugrožavanje prava drugih uvijek nas se mora ticati.
Tolerancija je stoga aktivno zauzimanje za poštovanje jednakih prava za sve, neovisno o tome jesu li žene ili muškarci, samohrani roditelji, osobe s invaliditetom, izvanbračni ili bračni parovi, hetero ili homoseksualne orijentacije, ove ili one nacije, vjere, ovog ili onog uvjerenja ili statusa. Ne zaboravimo da smo svi mi različiti od drugih u nekom aspektu i da svatko od nas po nečemu pripada nekoj manjini. Stoga svatko od nas može postati žrtvom predrasuda i stereotipa.
Događanja u 2013. pokazuju nam da je razina tolerancije za koju smo dosadašnjih godina mislili da je postignuta ozbiljno dovedena u pitanje. Nasilje povodom dvojezičnih natpisa u Vukovaru, javni govor o pripadnicima LGBT manjine, starijim osobama, migrantima i strancima svjedoče o sve većoj nesnošljivosti u Hrvatskoj. Jednako tako, fizički napadi na simbole i bogomolje manjina ili pak na aktiviste građanskih inicijativa očit su dokaz da institucije i pojedinci u hrvatskome društvu nisu dovoljno učinili kako bi razvili načela tolerancije.
Nesnošljivost među djecom zbog nacionalnih, regionalnih, ekonomskih, svjetonazorskih razlika, neprihvaćanje i izoliranje romske djece, djece s teškoćama u razvoju, siromašne djece, napadi na mlade pripadnike seksualnih manjina – sve su to odrazi ponašanja odraslih
Prihvaćanje različitih sposobnosti osoba s invaliditetom i puno poštovanje njihovih ljudskih prava u praksi znači obavezu društva da ukloni prepreke i osigura podršku, i u tome smislu hrvatsko društvo treba prijeći s riječi na djela. Kao i drugim manjinama, ljudima koji na različit način obavljaju aktivnosti zbog toga jer su slijepe, gluhe, gluhoslijepe, imaju teškoća u kretanju, imaju intelektualne ili psihosocijalne teškoće važno je da ih drugi ponajprije dožive i prihvate kao osobu, neovisno o njihovoj teškoći.
Nekad se smatralo kako su teškoće koje osoba ima prirodno ograničenje njezinih ljudskih prava, no danas znamo da ta prava ograničava upravo društvo zbog svoje neprilagođenosti različitim potrebama.
Netolerancija u ponašanju odraslih i prihvaćanje agresivne komunikacije kao uobičajene u privatnom i javnom prostoru, na internetu i drugdje neizbježno utječu na djecu pa se ista nesnošljivost i neprihvaćanje različitosti odražava i kao nasilje među vršnjacima. No, dok se agresivni ispadi odraslih toleriraju, svjedoci smo izrazito netolerantnog odnosa odraslih prema djeci s problemima u ponašanju, uz zahtjeve za oštrijim kaznama.
Nesnošljivost među djecom zbog nacionalnih, regionalnih, ekonomskih, svjetonazorskih razlika, neprihvaćanje i izoliranje romske djece, djece s teškoćama u razvoju, siromašne djece, napadi na mlade pripadnike seksualnih manjina – sve su to odrazi ponašanja odraslih i zabrinjavajući simptomi dugogodišnje nebrige društva i države za djecu i mlade.
Tolerancija je nužan preduvjet ostvarivanja ljudskih prava, što znači da kao pojedinci i pojedinke, ali i kao društvo: NE toleriramo diskriminaciju, NE toleriramo govor mržnje i zločine iz mržnje, NE toleriramo homofobiju, NE toleriramo ksenofobiju, NE toleriramo ni jednu inicijativu i zahtjev da se nekome uskrate prava na slobodu, jednakost, ljubav i obitelj
Pravno uobličena načela tolerancije koja prihvaćamo kroz međunarodne dokumente o ljudskim pravima ne predstavljaju konačan civilizacijski doseg, već nešto na čemu se neprestano mora raditi i o čemu građane treba kontinuirano i sustavno poučavati. Stoga je potrebno da konačno zaživi građanski odgoj u obrazovnom sustavu, u punini i na svim obrazovnim razinama, kako bi djeca od rane dobi stjecala znanja i vještine koje će im pomoći da se razviju u tolerantne članove društva koji poštuju različitosti, a ti sadržaji trebali bi biti i sastavnim dijelom obrazovanja odraslih.
U stvaranju tolerantnog okružja posebno je važna uloga javnih osoba – političara, istaknutih aktivista, sportaša, slavnih osoba – jer oni utječu na oblikovanje javnog mnijenja, pa je njihova odgovornost za javni govor koji potiče nesnošljivost ili mržnju u društvu znatno veća.
U razvoju svijesti građana sve veću ulogu imaju mediji koji nas mogu učiti i navikavati na različitosti, ali isto tako i poticati stereotipe i predrasude. Osnovna funkcija medija jest objektivno praćenje zbivanja te slobodno, kritičko preispitivanje društvenih pojava. No, nedvojbeno postoji specifična odgovornost novinara kada govore o temama vezanim za pojedine manjinske i ranjive skupine.
Tolerancija je nužan preduvjet ostvarivanja ljudskih prava, što znači da kao pojedinci i pojedinke, ali i kao društvo: NE toleriramo diskriminaciju, NE toleriramo govor mržnje i zločine iz mržnje, NE toleriramo homofobiju, NE toleriramo ksenofobiju, NE toleriramo ni jednu inicijativu i zahtjev da se nekome uskrate prava na slobodu, jednakost, ljubav i obitelj.
Lora Vidović, pučka pravobraniteljica
Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova
Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom
Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu