U trenutku kada je veći dio svijeta opet uvučen u žestoku raspravu o ravnoteži sigurnosti i slobode, Kancelarka postavlja velike zahtjeve pred njemački narod, a preko njihovog primjera također i pred nas ostale. Da iskazujemo dobrodošlicu. Da se ne bojimo. Da vjerujemo kako velike civilizacije grade mostove, a ne zidove, i da se ratovi dobivaju i na bojištu i izvan njega. [Read more…]
Diviti se Orbanu ili hrabroj kancelarki Merkel?
U trenutku kada je veći dio svijeta opet uvučen u žestoku raspravu o ravnoteži sigurnosti i slobode, Kancelarka postavlja velike zahtjeve pred njemački narod, a preko njihovog primjera također i pred nas ostale. Da iskazujemo dobrodošlicu. Da se ne bojimo. Da vjerujemo kako velike civilizacije grade mostove, a ne zidove, i da se ratovi dobivaju i na bojištu i izvan njega. [Read more…]
Lažne opomene iz Porezne uprave
Većem broju ljudi je u proteklih nekoliko tjedana Porezna uprava poštom dostavila lažne opomene.
U tim se opomenama prijeteći pokušava iznuditi ”na brzinu” plaćanje poreza u upitnim iznosima ili tobožnjih poreznih dugova za koje uopće nije sigurno da postoje. [Read more…]
Sloboda ili totalitarizam
Jedan od razloga problema kojeg ljevica ima u odnosu prema braniteljima – a pritom prije svega mislim na razne braniteljske organizacije i pojedince koji govore navodno u ime branitelja, jest u tome što ona (ljevica) nikada nije ni pokušala konstruirati neki svoj, autentičan narativ o 1990-ima. Preuzela je tuđmanistički, a to znači desno-nacionalistički narativ, koji se nametnuo kao ”opći”. [Read more…]
Banalni totalitarizam na HTV-u
Moja dva twita na dan finalne utakmice svjetskog vaterpolskog prvenstva između Srbije i Hrvatske izazvali su veliku pozornost javnosti, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Da podsjetim, reagirao sam na odluku HRT-a da ne emitira prijenos dodjele medalja, te sam tu odluku nazvao sramotnom. ”Spremni su da ponize hrvatsku reprezentaciju, koja je osvojila srebro, samo da ne bismo gledali Srbe pobjednike”, napisao sam u prvom od ta dva twita. [Read more…]
Društvo po mjeri Bujanca
Hrvatska je dobila novo udruženje novinara. Dali su mu ime Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), a na čelu te družine je novinarka HTV-a Katja Kušec koja je za Večernji list izjavila da je razlog osnivanja novoga društva ”višegodišnje nezadovoljstvo radom Hrvatskog novinarskog društva (HND) jer se ono pretvorilo u ekipu koja se više bavi političkim aktivizmom nego zaštitom profesije”. [Read more…]
Gospodo Klemm i Glogoški, razlaz!
Penzionirani novinar Gojko Marinković tvrdi (pokušao je to objaviti na našem portalu) da ”doživljavam demokraciju kao Klemm i Glogoški”. Mogu samo pretpostaviti da ili nije bio pri sebi ili nije najbolje shvatio zbog čega sam za vijesti HTV4 dok je trajala kriza ispred i unutar župne crkve svetoga Marka pojasnio zašto policija ne smije, u tada datim okolnostima, povrijediti crkveni prostor. [Read more…]
Laku noć i puno sreće
Riječima “laku noć i puno sreće” završavao je svoje emisije legendarni urednik američke radiotelevizijske mreže CBS, Edward (Ed) Murrow. Premda je svoje zvjezdane trenutke već doživio kao ratni reporter javljajući se u vrijeme Drugog svjetskog rata iz britanske prijestolnice u emisiji pod nazivom “Ovdje London”, Ed Murrow ostat će upamćen po onome što je uradio sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, suprotstavivši se – vođen isključivo zakonima novinarske profesije – senatoru Joeu MacCharthyju, koji je tada u ulozi “lovca na komunističke vještice” žario i palio Amerikom.
Sve se to događa uz već ritualno dijeljenje na “nas” i “njih”, jer na jednoj su strani Hrvati i oni koji “vole Hrvatsku”, a na drugoj – treba li uopće spomenuti – četnici (da se ne bi reklo: Srbi), komunisti, Jugoslaveni (odnosno oni kojima se već “po izrazu lica vidi da ne vole Hrvatsku i branitelje”, kao što smo svojedobno na ovome mjestu ponovili riječi jednoga od “šatorskih lidera”)
Obojica su danas dio povijesti – MacCharthy one mračne, koje bi se Amerika trebala sramiti, a Murrow one najsvjetlije u koju bi se (pogotovo današnja) Amerika trebala ugledati. O slučaju čuvenog sraza (sve)moćnog senatora i (samo) novinara snimio je George Clooney, ima tome već dosta godina, odličan film, naslovljen upravo riječima kojima je Murrow odjavljivao svoje emisije “Laku noć i puno sreće” (Good night and good luck).
A zašto o svemu tome govorimo baš danas i ovdje? Pa zato što smo svjedoci, htjeli mi to vidjeti ili ne, priznavali to mi ili ne, svojevrsne makartizacije Hrvatske, s time što ovdje u tzv. mainstream-medijima (a CBS je to u pedesetim godinama 20. stoljeća u SAD-u nedvojbeno bio) nema nikoga sličnoga Edu Murrowu, nema nikoga tko bi se na osnovi činjenica i argumenata, bez imalo strasti, mirno, ali zato i neporecivo, suprotstavio zatiranju slobode što se širi pod izgovorom obrane domoljublja i “svega hrvatskoga”.
Najnoviji je primjer postupak što se vodi protiv urednice javne televizije zato što je navodno (tako su procijenile dvije uzdanice HDZ-a na HTV-u i još 69 njihovih istomišljenika) prenosila inauguraciju aktualne Predsjednice na (sebi svojstven) način koji “nije bio primjeren takvom događaju od nacionalnog značenja”.
Samo usput: zbog toga se uzbudila i Hrvatska biskupska konferencija, kao da je na nekim izborima dobila mandat govoriti na javnoj, odnosno političkoj sceni u ime građana ove zemlje (svjesno kažemo: građana, jer u Hrvatskoj osim Hrvata ima i još ponekoga, a televizijske programe – koliko znamo – prate svi, bez obzira na naciju, vjeru ili svjetonazor).
Koliko je obrazloženje otvaranja postupka protiv urednice glupo, ilustrirat ćemo samo s dvije činjenice (pazite: činjenice!). Ako je urednica prenosila inauguraciju na sebi svojstven način, to znači da su oni koji su joj taj zadatak povjerili znali kako će prenositi, pa nisu li onda primarno odgovorni oni, a ne ona?
I, drugo, o čemu se uglavnom gromoglasno šuti: urednica se u svojem spornom uvodnom obraćanju gledateljima poslužila elementima iz biografije sadašnje Predsjednice što ih je ona sama višekratno (i s očitim ponosom) javno iznosila. Pa tko je onda odgovoran za to što su te stvari ponovljene i u prijenosu? Predsjednica ili novinarka koja je ponovila njezine formulacije?
Svjedoci smo, htjeli mi to vidjeti ili ne, priznavali to mi ili ne, svojevrsne makartizacije Hrvatske, s time što ovdje u tzv. mainstream-medijima (a CBS je to u pedesetim godinama 20. stoljeća u SAD-u nedvojbeno bio) nema nikoga sličnoga Edu Murrowu, nema nikoga tko bi se na osnovi činjenica i argumenata, bez imalo strasti, mirno, ali zato i neporecivo, suprotstavio zatiranju slobode što se širi pod izgovorom obrane domoljublja i “svega hrvatskoga”
No, ostavimo to po strani. Ono što mora navesti na zabrinutost jest činjenica da se otvara postupak protiv jednog novinara zbog toga što je (uglavnom) profesionalno obavio(la) svoj posao.
Do kraja profesionalno obavljeni posao prijenosa inauguracije bilo bi navođenje, uz sliku koja ih je prikazivala, i “zanimljivih” pojedinosti iz biografija ne malog broja “živopisnih” uzvanika. Toga u prijenosu nije bilo, a nije teško zamisliti kako bi se urednica provela da se pokušala upustiti u tako nešto.
Kako bilo da bilo, nepobitno je da se provodi neka vrsta linča, kako unutar HTV-a, tako i javno – uz pomoć politike i Crkve, protiv novinarke koja je radila svoj posao, onako kako to i inače radi. Nitko joj nije predbacio iznošenje lažnih podataka, odnosno neistina, jer toga i nije bilo. Ali, prijenos nije valjda bio “dovoljno hrvatski”, ma što takva nebuloza značila, i to je uplašenom i očito neprofesionalnom, ali politički ovisnom vodstvu javne (!) radiotelevizijske kuće bilo dovoljno.
Baš kao što je i vodstvu Hrvatskog sabora taj iracionalni strah od siledžija i nasilnika koji se kunu u Hrvatsku i hrvatstvo, a nanijeli su Hrvatskoj štetu od koje će se oporavljati desetljećima, bio dovoljan da otrpi ulazak u zgradu tog najvišeg zakonodavnog tijela u državi čovjeka osuđenoga za ratne zločine koji najprije na internetu javno (i jasno) smrću prijeti svakome tko bi se usudio iskazati protiv njega, a onda saborskog zastupnika iz redova “nehrvatskog etniciteta” proziva kao “njušku” koja oličuje sve što mrzi Hrvatsku.
Baš kao što se iz pogrešno shvaćene demokratičnosti (koja je sve češće maska za prikrivanje oportunizma izraslog iz pitanja “a tko zna što će biti sutra”) i u samome Saboru pojedinim zastupnicima omogućava da jasnim govorom mržnje šire netrpeljivost prema svakome tko ne dijeli njihovo mišljenje.
I baš kao što se u što uplašenom, što neprofesionalnom, a što indoktriniranom hrvatskom sudstvu može dogoditi da sud odbaci prijavu zbog jasnih prijetnji (“vi ste trulež na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje”), povezanim s uvredama i nanošenjem povreda časti i ugleda (“karakter koji se hrani i živi na lažima”, “antihrvatska klika”), pozivajući se na “subjektivno tumačenje” podnositelja(ce) prijave i “znanstvene rasprave” nekolicine poznatih zastupnika sve prisutnije struje povijesnog revizionizma.
Najnoviji je primjer postupak što se vodi protiv urednice javne televizije zato što je navodno (tako su procijenile dvije uzdanice HDZ-a na HTV-u i još 69 njihovih istomišljenika) prenosila inauguraciju aktualne Predsjednice na (sebi svojstven) način koji “nije bio primjeren takvom događaju od nacionalnog značenja”
Isto tako, bez odgovarajućeg odjeka prolazi najava uvođenja “nacionalne kulturne politike” (predsjednik HDZ-a) ili pak pozivanje na “potrebu usklađenog djelovanja svih sastavnica državne vlasti” (Predsjednica RH). A i jedno i drugo miriše na – zna se što.
I, napokon, ali nikako ne i na posljednjem mjestu, bez ikakva odjeka na političkoj sceni (izuzmemo li bivšeg, onoga drugog po redu, Predsjednika) ostala je odluka o uklanjanju biste Josipa Broza Tita iz Ureda Predsjednice. Jer, nije riječ o uklanjanju jedne biste, riječ je – nemojmo se zavaravati – o otklonu od antifašizma kao jednoga od temelja današnje hrvatske države i otvaranju puta za uspostavljanje kontinuiteta između kvislinške tvorevine iz vremena Drugoga svjetskog rata (koja je na žalost nosila hrvatsko ime i koja je bila notorno zločinački projekt, ma koliko da se to pokušava negirati) i Republike Hrvatske. A to bi bilo sve prije nego bezazleno. To bi bilo pogubno.
A sve se to događa uz već ritualno dijeljenje na “nas” i “njih”, jer na jednoj su strani Hrvati i oni koji “vole Hrvatsku”, a na drugoj – treba li uopće spomenuti – četnici (da se ne bi reklo: Srbi), komunisti, Jugoslaveni (odnosno oni kojima se već “po izrazu lica vidi da ne vole Hrvatsku i branitelje”, kao što smo svojedobno na ovome mjestu ponovili riječi jednoga od “šatorskih lidera”).
U osnovi na isto takvoj matrici dijelio je svojedobno senator MacCharthy: na jednoj su strani bili domoljubi, “pravi” Amerikanci, a na drugoj – komunisti, izdajice i prodane duše.
Dok mu se nije stalo na kraj, zahvaljujući i medijskim ljudima poput Eda Murrowa (ali i vlasnika CBS-a, koji je, usprkos povlačenju oglašivača, stao iza njega), uništene su bezbrojne karijere, ne mali broj ljudi počinio je samoubojstvo, mnogi su još desetljećima morali raditi pod tuđim imenima (npr. filmski scenaristi).
Od priče o lustraciji do odbora koji će ispitivati “protuhrvatsko djelovanje” mali je korak. Od priče o slobodi javne riječi i iznošenja mišljenja do društvene izolacije (u najmanju ruku) neistomišljenika nismo daleko. Nastavi li se, dakle, u Hrvatskoj ovako kako je počelo, ostaje nam samo da čekamo nekoga tko će reći: “Laku noć i puno sreće, Hrvatska”
O svemu tome mladi u Hrvatskoj (čast izuzecima) pojma nemaju, o tome ih nitko ne uči, a za razliku od njemačke javne televizije (ARD), koja ga je proteklog tjedna prikazala dva puta, Clooneyjev film o Edu Murrowu teško se probija do malih ekrana u Hrvatskoj.
A trebalo bi ga (ponovo) vidjeti. I uvijek iznova gledati i učiti od čovjeka koji je još 1958. godine upozorio da “smo na putu da uništimo i radio i televiziju” bježeći od istina, ignorirajući činjenice, forsirajući jeftine sadržaje i zabavu. U međuvremenu, taj je posao, zahvaljujući amerikanizaciji većine ključnih medija, “uspješno” obavljen.
Od priče o lustraciji do odbora koji će ispitivati “protuhrvatsko djelovanje” mali je korak. Od priče o slobodi javne riječi i iznošenja mišljenja do društvene izolacije (u najmanju ruku) neistomišljenika nismo daleko. Nastavi li se, dakle, u Hrvatskoj ovako kako je počelo, ostaje nam samo da čekamo nekoga tko će reći: “Laku noć i puno sreće, Hrvatska”.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Kap dobrote. Božić dolazi!
Publika koja se prije dva tjedna sjatila u zagrebački HNK na prvu “predstavu” filozofskog kazališta Srećka Horvata sigurno nije očekivala da će tamo od Julije Kristeve čuti lijepo sročenu pohvalu kršćanstvu i Katoličkoj crkvi. Uostalom, vjerojatno sam jedan od rijetkih koji je upravo na taj način čuo i razumio rečenice što ih je na pozornici, uz izravni prijenos na HTV 3, Kristeva izrekla o značenju i mjestu svete Terezije Avilske u katoličanstvu.
Za neupućene: Kristeva je velika spisateljska, filozofska i feministička zvijezda, k tomu psihoterapeut i teoretičar humanističkih znanosti, a povrh svega i deklarirani ateist. Upravo kao takvu pozvao ju je 2011. godine papa Benedikt XVI u Asiz da govori na velikom susretu religija i (ne)vjera. Bavljenje Kristeve religijskim temama doseglo je vrhunac u velikoj knjizi “Terezijo, ljubavi moja”. Tako bi barem glasio na hrvatskom naslov njenog francuskog, prije šest godina objavljenog originala.
Knjiga je biografsko-autobiografsko-filozofski roman u kojem Kristeva vlastiti tekst isprepliće s tekstovima španjolske redovnice Terezije Avilske, katoličke mističarke rođene prije 499 godina. Uvod u kazališni razgovor s Kristevom bila je ta knjiga iz koje je Alma Prica razgovjetno i sabrano čitala dobrih 45 minuta.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije
Kristeva voli reći kako je sa svetom Terezijom proživjela punih deset godina, pa nije ni čudo što Srećko Horvat nije mogao biti na istoj razini udubljenosti u njezin život, djelo i mistiku. Zato je i poneko njegovo pitanje bilo više aktivističko nego filozofsko, poput onog nije li Crkva licemjerna kad tako časti tu svoju sveticu, a s druge strane znamo kakav odnos ima prema tjelesnosti i prema ženama.
U odnosu na način na koji je Kristeva govorila o prožimanju duhovnog i tjelesnog u ekstazama svete Terezije, Horvatovo je pitanje zvučalo banalno. No, Kristeva je, odgovarajući, ostala na svom kolosjeku nazvavši svetu Tereziju Avilsku i slične joj mistike samim srcem katoličanstva.
Potom je izrekla jednostavnu konstataciju da je Crkva, kao institucija, prema tako posebnim karizmatičnim osobama u svojim redovima uvijek imala rezerviran odnos, osobito za njihova života. To je doista notorna činjenica i tako se baš sve velike i hijerarhijski čvrsto ustrojene institucije odnose prema svim odstupanjima od norme, pa i onima koje će kasnije prihvatiti i slaviti kao vizionarska i reformatorska.
To srce Crkve, nastavila je Kristeva, uglavnom je potisnuto na rub, ali to ga ne sprečava da s neumanjenom snagom zrači i tijekom stoljeća nadahnjuje i pokreće mnoge ljude na međusobno udaljenim razinama društva. Bez te mistike, rekla je Kristeva, ne bi bilo ni renesanse, ni baroka, ni Voltairea, ni Mozarta, a istodobno tu katoličku mistiku vidi i u tradicijskim slojevima i ritualima pučke pobožnosti i religioznosti.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije.
Prva je adventska svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg više baš (jer je bolestan) više i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke
O pamfletističkom karakteru tog teksta, koji na portalu Bitno.net naprosto falsificira nastup Kristeve, dovoljno svjedoči već i sam naslov: “Julia Kristeva i sv. Terezija Avilska ili kako su ateisti od svetice napravili seksualnu revolucionarku”. Ali, zato je Mladen Bićanić na portalu Lupiga.com “heretički nastup” Kristeve i Terezije Avilske u HNK baš lijepo i točno sažeo u rečenici: “Nije stvar u tome da puno razmišljamo, već da puno ljubimo…”.
U tom duhu pripremam i odmah palim četiri svijeće na adventskom vijencu koji vjernicima i nevjernicima u ovo vrijeme godišta poručuje: Božić je blizu! I baš ovih dana vidim te svijeće i u Crkvi. Ne u onoj u koju se ide, jer to nije zgrada, nego koja ide ulicama u ljudima koji svijetle.
Prva je svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg (jer je bolestan) više baš i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke.
O, kada bismo se barem nad svakim prosjakom na ulici zabrinuli onoliko koliko strepimo za apstraktno ugrožene hrvatske nacionalne interese!
Druga se adventska svijeća pali tako da u Google upišete “fratar lopov”. Odmah će vam se ponuditi lijepa priča koju je nedavno u Slobodnoj Dalmaciji ispisao kolega Damir Šarac. Fra Lino Maupaus mogao bi i morao možda vrlo skoro postati prvi katolički blaženik rođen u Splitu, a o njemu se nit što zna, nit što govori.
Papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu posvećenog života
U Parmi, gdje je 1924. godine umro, podigli su mu čak tri spomenika, a o životu tog zaštitnika sirotinje, zatvorenika, odbačene djece i svih nevoljnika Talijani su i snimili film “Fratello ladro” (Kradljivi fratar). Lopovom su ga od milja nazvala samostanska franjevačka subraća znajući da će svaki put kad on prvi dođe na ručak nešto sa stola završiti u širokim rukavima njegova habita, a kasnije kod parmskih siromaha.
Treću svijeću na mom vijencu pali papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu
posvećenog života.
Baš tim povodom moju su četvrtu adventsku svijeću upalili hrvatski katolički redovnici i redovnice, od četiri i pol tisuće koliko ih ima njih stotinu i dvoje koliko ih je zapjevalo u zboru i snimilo pjesmu “Hvala redovnika” kao svoju himnu.
Nisu kvarili gregorijanske korale, nego su lijepo uvježbali jedan pravi band-aidovski pop-šlager koji su im napravili njihovi prijatelji, laici u Crkvi, ali u glazbi profesionalci. Ako se pjesma i video spot samo malo zavrte na radiju i televizijama, proričem da bi “Hvala redovnika” do Božića mogla poharati domaće pop-topliste. Youtube: “Hvala redovnika”.
Na televizijskoj premijeri pjesme čitavu je Hrvatsku uživo, smijehom koji sav dolazi iznutra, obasjalo lice sestre karmelićanke Antonele Pavičić. To me vraća na početak, do njene velike učiteljice, karmelićanke Terezije Avilske. Mistični smijeh preko pet stoljeća neka bude kopča ovog vijenca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Protiv dilera mržnje
Ja ne mrzim – na tako imenovanom Facebook profilu podrške Bojanu Glavaševiću, kreiranom neposredno nakon njegova nedjeljnog intervjua HTV-u, roje se tisuće lajkova i pohvala. Mladi pomoćnik ministra branitelja postao je točka okupljanja svih koji se “zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost”. Lice Hrvatske koja ne mrzi. A i tata bi se imao razloga ponositi.
Sin legendarnog Siniše Glavaševića ima sve predispozicije da ga braniteljska populacija smatra svojim. Otac heroj Domovinskog rata, smaknut na Ovčari. Glas koji je u najtežim danima bio spona između Vukovara i ostatka Hrvatske. Mladi Glavašević puno poštovanje zaslužuje i načinom na koji se nosio sa svojom obiteljskom tragedijom. Izrastao je u obrazovanog i u akademskim krugovima cijenjenog mladog čovjeka.
Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku
Djeluje otvoreno, iskreno i toplo. Iako je u posljednjih mjesec dana izvrgnut strašnoj difamaciji i hajci, iako mu braniteljski prosvjedi pripisuju monstruoznu namjeru o izjednačavanju Domovinskog rata i velikosrpske agresije, nazivaju ga četnikom i traže njegovu smjenu, on svejedno veli: “Ljudi koji prosvjeduju, zaslužuju svačije poštovanje”.
Učinit će sve, tvrdi, da im pomogne. Navodi sve što je uradio i što do kraja mandata još kani napraviti. Nepravedno ga napadaju, ali ako će im biti lakše, neka se, kaže, iskale.
Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku.
S javnošću je podijelio svoju priču o tome kako se oslobodio mržnje. To na neki način smatra i svojom obavezom prema ocu. Njegov bi ga tata, objašnjava, sigurno želio vidjeti sretnoga, a “nije sretan onaj tko živi u mržnji”. Nije lako, teško je, ali “svatko može naći put koji će ga odvesti dalje od mržnje”.Mnogi u Hrvatskoj – gledamo i ovih dana – taj put nisu uspjeli pronaći. Upravo suprotno, javno se overdoziraju netolerancijom, omrazama i pizmom.
Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije.
Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije
Ali, ovdje više nije riječ o tom ratu. U tom se pogledu mladi pomoćnik ministra branitelja jako vara. Više se ne radi o ratu protiv vanjske agresije. Ovdje se danas pokušava zametnuti rat protiv takozvanih unutarnjih neprijatelja. Danima već gledamo transparent pod kojim se prosvjed branitelja u Savskoj odvija: “1991. protiv JNA, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? U kojoj su ih to mišjoj rupi prosvjednici uspjeli pronaći!
Potpuno blesavu i bezobraznu optužbu da aktualna vlast izjednačava Domovinski rat s velikosrpskom agresijom zajedničkim snagama rabe kolovođe braniteljske pobune i šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Lokalne mu uzdanice – nove snage HDZ-a? – prizivaju Bljesak i Oluju. Protiv koga bi se ta nova Oluja vodila? Nema više srpske pobune ni okupacije Knina. “Protiv koga bi se vodila?! Pa, protiv nas, hrvatskih građana, Hrvat na Hrvata”, komentira mi ovih dana jedan zagrebački taksist.
Srbi u Hrvatskoj objektivno više ne mogu predstavljati problem. Od mogućnosti da funkcioniraju kao remetilački faktor ni kamen na kamenu nije ostao. Hrvatska je danas jedna od etnički najhomogenijih država. Na braniteljsku populaciju iz državnog se budžeta izdvaja oko šest milijardi kuna.
Ali, legije onih koji bez neprijatelja ne mogu funkcionirati ubrzano traže nove kandidate za tu ulogu. Zato se Bojana Glavaševića, sina heroja Domovinskog rata i čovjeka koji je sve svoje snage stavio u službu branitelja, odjednom naziva četnikom. Cijela se aktualna vlast, kao i njeno biračko tijelo, sumnjiče kao nedomoljubni, izdajnički i antihrvatski. Ukupna se drugačije misleća Hrvatska proglašava neprijateljskom.
Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda
Iz takve perspektive zaista se protekli Domovinski rat može smatrati nezavršenim, kako neki glasovi iz braniteljskih redova uporno tvrde. Nezavršen im je zato jer je devedesetih napad Beograda na Hrvatsku onemogućio unutarhrvatski obračun. Recentna grozničava potraga za unutarnjim neprijateljem implicira da je velikosrpska agresija spasila Hrvatsku od građanskog rata. Da je nije bilo, Hrvati bi se tukli između sebe.
Kao što se sada, kad vanjske ugroze više nema, otvara unutarhrvatska fronta. Samo se iz tih, zbog povijesnih okolnosti neostvarenih namjera, Domovinski rat može smatrati nezatvorenim i nezaključenim. Odnosno, aktualni se događaji, koji dijele naciju i njene dijelove maksimalno, na posve izmišljenim temama nepodnošljivo antagoniziraju, vide kao nastavak proteklog rata.
Nastup Bojana Glavaševića i ohrabrujuća podrška koja ga prati znak su da za Hrvatsku ipak ima nade. Dileri mržnje vrlo su moćni, ali ni graditelji društva tolerancije i uvažavanja različitosti nisu slabi. To je danas glavna razdjelnica Hrvatske. Koja dolazi prije svjetonazorskih i političkih razlika, prije razvrstavanja na ljevicu i desnicu.
Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 9
- 10
- 11
- 12
- 13
- Next Page »