DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI
Parlament svjetskih religija
Chicago, 4. rujna 1993.
***
III . Četiri neopozive smjernice (nastavak).
- Obvezni smo njegovati toleranciju i živjeti u istini
novinarstvo s potpisom
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI
Parlament svjetskih religija
Chicago, 4. rujna 1993.
***
III . Četiri neopozive smjernice (nastavak).
Autor: Jagna Pogačnik / Leave a Comment
Josip Mlakić, ”Božji gnjev”, Fraktura-Zaprešić, 2014.
Roman se bitno razlikuje od ostalih naslova Balkan Noira jer autor nadilazi žanr i ostaje dosljedan svom
Josip Mlakić u vrlo je kratkom razmaku objavio dva romana, “Svježe obojeno” i “Božji gnjev”, što inače nije njegova osobitost jer je riječ o autoru koji vrlo pomno radi na svojim proznim rukopisima. No, to nikako ne znači kako je u pitanju iznevjeravanje takve prakse i srljanje u hiperprodukciju. [Read more…]
Autor: Umberto Eco / Leave a Comment
(Opaska uredništva: Tekst objavljujemo ponovo, nakon više od godinu dana, jer ga mnogi tada nisu pročitali a bilo bi dobro da ga uzmu kao obavezna duhovna vježba i u povodu 70. godišnjice pobjede nad nacizmom odnosno završetka Drugog svjetskog rata u Europi, osobito kada se u Hrvatskoj opet žali za ustašama i zagovara NDH).
Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu ”Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak. [Read more…]
Autor: Jurica Pavičić / Leave a Comment
Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Studeni je mjesec, čitava Hrvatska komemorira vukovarske žrtve. Na TV Dnevniku emitiraju se prilozi koji počinju crno-bijelim đinglom koji prati sumorni muzički adagio. U Vukovaru se priprema povorka sjećanja. Ali, premijer Zoran Milanović i vrh vlasti SDP-a ne dolaze u Vukovar na dan sjećanja.
Umjesto toga, premijer tri dana ranije odlazi u Vukovar nenajavljeno, obilazi memorijalno groblje i Ovčaru, upiše u knjigu dojmova nekoliko tronutih rečenica. Potom fotostrip o svom posjetu i tekst iz knjige objavljuje medijima, pa se vrati u Zagreb. [Read more…]
Autor: Jasminka Domaš / Leave a Comment
Na blagdan Purim, vjernici se prisjećaju događaja iz vremena prije više od pet stotina godina prije Krista, ali blagdan, tijekom povijesti, nije izgubio na svojem značenju. I u radosti slavi se čudesno spasenje židovskog naroda u jednoj neobičnoj priči u kojoj se nigdje izravno ne spominje Bog, ali providnost Njegova djelovanja je očita. [Read more…]
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
Poštovane uzvanice i uzvanici na Osnivačku skupštinu AFL, Vaše ekselencije, dragi prijatelji,
AFL Republike Hrvatske zamišljena je kao asocijacija nevladinih organizacija i građana koji nisu nužno članovi ni jedne udruge. Interesi i područje djelovanja tih građana i tih udruga općenito su različiti. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Prije tačno pedeset godina, petoga ožujka 1965, dvojica pripadnika Službe državne bezbjednosti upadaju u kabinet Mihajla Mihajlova, asistenta na Filozofskom fakultetu u Zadru, i hapse ga. Dva dana ranije bila je u Beogradu Konferencija okružnih javnih tužitelja Jugoslavije, na kojoj je predsjednik Republike Josip Broz Tito održao svečani govor.
U tom je govoru nepoznatog profesora ruske književnosti proglasio neprijateljskim elementom. Da je predavao u Beogradu ili Zagrebu, možda ne bi bio uhićen: bio bi ukoren, možda bi mu bilo zabranjeno da predaje, bio bi izbačen iz Partije, možda bi mu privremeno zabranili da objavljuje, ali Zadar je mali grad, a u malim gradovima, u provincijskim varošima i čaršijama, sud, policija i rulja svojim postupanjem vođama ispunjavaju i neizrečene želje.
Mihajlo Mihajlov osuđen je pred zadarskim sudom najprije na devet mjeseci, a potom i na tri i pol godine zatvora.
Njegovo stradanje započinje skoro idilično: ljeta 1964. izabran je ispred Zagrebačkog sveučilišta da provede pet tjedana u Moskvi, na studijskom putovanju, u sklopu razmjene mladih znanstvenika. Bila je to posljednja godina vladavine Nikite Sergejeviča Hruščova, vrhunac liberalizacije i destaljinizacije sovjetskoga društva.
Mihajlov bilježi dojmove i po povratku u Zadar piše dnevničko-putopisnu prozu, pod naslovom “Leto moskovsko”, i štampa je u nastavcima u beogradskom književnom časopisu Delo.
U međuvremenu, listopada 1964. Hruščova ruše s vlasti, Brežnjev se uzdiže do časti generalnog sekretara partije, i kako to već biva, započinju reverzibilni procesi, munjevita restaljinizacija društva, i povratak čvrste ruke. Mladi asistent, darovit pisac, nije bio osjetljiv za tu vrstu promjena. Nije imao sluha za logiku povijesti, i bilo mu je suđeno da bude pregažen.
Nakon što je u Delu objavljen prvi nastavak, sovjetska ambasada u Beogradu uputila je prosvjed. Nije to neobično: Moskva je s odmetnutom socijalističkom Jugoslavijom komunicirala, uglavnom, diplomatskim notama i demaršima. Tako će ostati sve do Gorbačova.
Kao znak dobre volje prema Brežnjevu, Andreju Kosiginu i Nikolaju Podgornom, zatekao se sitan detalj u Titovom govoru okružnim javnim tužiteljima. A znak dobre volje prema Titu pokazali su zadarski policajci i suci, osudivši Mihajlova. I sve je bilo tako obično, svakodnevno. Postradao je samo jedan čovjek.
“Leto moskovsko” nije neki opasan ni zapaljiv tekst. U ideološkom smislu, Mihajlov nije prelazio granice tada dopuštenog, niti je zaoštravao općeprihvaćenu antistaljinističku retoriku, onu jugoslavensku, ali i onu hruščovljevsku. Spomenuo je, međutim, sovjetske logore, o kojima se pod Leonidom Iljičem Brežnjevom ponovo više nije smjelo govoriti.
Mihajlo Mihajlov rodio se 1934. u Pančevu, u obitelji ruskih emigranata. Po naravi nije bio tvrd ni zaguljen čovjek. Blage, pjesničke naravi, i na neki fatalan i samoubilački način – apolitičan. Ali u zatvoru nije se ponašao kako su od njega očekivali.
Umjesto da odrobija svoje, umjesto da uskoro bude pomilovan predsjedničkim ukazom povodom Dana Republike, Mihajlov se uskopistio i uzdigao u principijelnog borca za istinu i pravdu.
Nakon prve robije uslijedila je druga, a s njom i interes međunarodnih boraca za ljudska prava za njegov slučaj. Ne bi li ga anestezirali, vratili su mu pasoš, i pustili ga da emigrira u Ameriku.
Tamo predaje na različitim sveučilištima, piše i nastupa neovisno od emigrantskih grupacija i masovnih ideologija. Mihajlo Mihajlov bio je slobodan od nacije i nacionalizma, usamljeni borac za slobodu, kojem je bilo stalo da se zna za sovjetske logore i jugoslavenske političke zatvorenike.
Nije dopuštao da njegova sloboda ovisi o milosti vladara i o tome je li na vlasti Nikita Sergejevič ili je na vlasti Leonid Iljič. Bio je hrabar čovjek, a njegova hrabrost nikome, nijednoj vlasti ni režimu, pa ni onome na Zapadu, nije mogla poslužiti. Nije pogrešno reći da je bio jedini jugoslavenski disident.
A što je Tito rekao o tridesetjednogodišnjem zadarskom profesoru ruske književnosti, i time mu preusmjerio život? “Zar mi političari moramo uvijek da pokazujemo tko je narušio zakon? Eto, recimo, neki Mihajlo Mihajlov kleveće bratski SSSR… To je nova forma đilasizma, jeste li vi učinili nešto protiv toga?”
I to je, zapravo, bilo sve: tri rečenice, a u njima trideset jedna riječ. Mihajlo Mihajlov u rusistici nije ostavio traga, nije mu bilo dano da se ostvari kao književni historičar, teoretičar, pisac. Ostvario se, međutim, kao slobodan čovjek. A Titove riječi, samo s drugim, ne više komunističkim, nego profašističkim i fašističkim predznakom odjekuju i danas, slušamo ih od novih vođa, a čuju ih i neki novi tužitelji.
Sve je isto, samo njega nema. Nema Mihajla Mihajlova. Živio je u New Yorku. Sretali su ga i družili se s njim neki moji prijatelji, sarajevski emigranti. Imponirao im je, jer njemu nije bilo teško da ostane ispravan i oko opsade Sarajeva i oko kasapljenja Bosne. Mogao je sve to, jer nije bio nacionalist.
Početkom novoga vijeka vratio se iz Amerike i nastanio u Beogradu. Živio je u podrumskom stanu na Obilićevom vencu. Rijetko su ga zvali da istupa u javnosti, iako je bio vrlo društven i uvijek otvoren. Njegovi stavovi nisu odgovarali nijednoj političkoj grupaciji u Srbiji, ali ni u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, uključujući Hrvatsku, zemlju u kojoj je Mihajlo Mihajlov živio i radio, i u kojoj je osuđen zbog neprijateljske propagande.
Osuđen je zato što je govorio o Gulagu. Ili zato što je neprikosnoveni vođa pokazao prstom na njega. To ga je najviše pogodilo, iz toga je potekla njegova hrabrost, to je bio trenutak u kojemu se veliki čitatelj književnosti, zaljubljenik u ruski jezik u kojemu se riječi međusobno rimuju lako, pretvorio u junaka našeg doba.
Mihajlo Mihajlov nije istrpio da se na njega pokazuje prstom. I dosljedno nije trpio da se na ljude zbog njihova slobodnog mišljenja pokazuje prstom. Umro je u Beogradu, 7. ožujka 2010.
Možda je to glavni razlog što se o pedesetoj godišnjici njegova odvođenja nitko u Zadru, ni na zadarskome Filozofskom fakultetu, neće sjetiti Mihajla Mihajlova, i što se nijedna ulica u tom gradu neće zvati njegovim imenom.
Šteta, jer bi to bio znak da je mali Zadar nakon pedeset godina postao veliki. Šteta, jer je sudbina Mihajla Mihajlova sasvim hrvatska, koliko god on ne bio Hrvat: hrvatske su bile presude osnovnog suda, a potvrđivao ih je Vrhovni sud SR Hrvatske.
Već to je mnogo više od onoga po čemu se ovdje svojataju Srbin Nikola Tesla i Bosanac/Jugoslaven Ivo Andrić. A na neki način od njihovog je veći i doprinos Mihajla Mihajlova hrvatskoj zemlji i njenoj kulturi.
Taj doprinos staje u dvije rečenice. Čovjek ima pravo da bude slobodan, makar pri tom ostao sam. Nema za društvo važnije i dragocjenije slobode od slobode onog usamljenika u kojeg narod (puk, rulja, svjetina…) preko svojih vrhovnih izaslanika upire prstom.
(Prenosimo s autorova portala).
Autor: Srđan Sremac / Leave a Comment
Mark Juergensmeyer (2008, 152), vodeći teoretičar religioznih nacionalizama, s pravom prepoznaje da je pad komunizma i rapidne promene i tranzicije u političkim i ekonomskim sistemima u Centralnoj i Istočnoj Evropi okončao jednu formu sekularnog transnacionalizma i uzrokovao tenzije između sekularnog i religioznog nacionalizma u godinama koje su sledile. [Read more…]
Autor: Boris Dežulović / Leave a Comment
“Nećemo poduzimati nikakve dramatične korake, niti ćemo dopustiti da se od spomenika i grada čini cirkus!“, odlučno je s crvenom ping-pong lopticom na nosu poručio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, saznavši da je zloglasni Nepoznati Počinitelj, što već dvadeset pet godina hara gradom, sa spomenika Devetoj bojni HOS-a Rafael vitez Boban skinuo slova ”IX bojna“ i uglavio te tri slatke riječi – ”Za dom spremni“.
”Bit ću vrlo jasan: ‘Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, ali je teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom“, objasnio je splitski klaunačelnik, nemoćno na kraju slegnuvši ramenima: ”Doista ne znam kome je stalo da ponovno raspiruje razdor i ideološke vatre u suvremenoj Hrvatskoj.“
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“.
Kao što, najzad, ništa manje odlučan splitski poteštat ne bi bio da je rekao i kako je ”pozdrav \’Za dom spremni\’ teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom, ali da je to ipak stari hrvatski pozdrav“. Osim što bi bio ponešto vrlo jasniji.
Za jednog sveučilišno obrazovanog gradonačelnika Ivo Baldasar, naime, zadivljujuće mnogo toga ”doista ne zna“. Imam stoga za njega vijest: ”za dom spremni“ – nevjerojatno, ali istinito – nije stari hrvatski pozdrav.
Ta hiljadu puta ponovljena laž ušla je, kako vidimo, u javno znanje, njome sada kao čvrstom povijesnom istinom barataju čak i takozvani ideološki protivnici, iako se pozdravom ”za dom spremni“ do Pavelićevih ustaša nitko nikad u cjelokupnoj historiji Hrvata pozdravio nije. To je jednostavno tako, lako provjerljivo i dokazivo.
Ako katolički i socijaldemokratski domoljubi baš inzistiraju, stari je hrvatski pozdrav, primjerice, jedno jednostavno i lijepo – ”zdravo“. Ne mole se Hrvati već vijekovima Majci Božjoj ”za dom spremna Marijo, milosti puna“.
Jednako tako, Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup.
Osim, jasno, ukoliko gradonačelnik zaista vjeruje kako je netko Nepoznat Treći, na svoju ruku, sve krijući se od budnih ustaša, pod okriljem noći macom ištemao slova ”IX bojna“ i uklesao ”Za dom spremni“, pa potom nestao u mraku, do danas umirući od straha da ljuti SDP-ovci i HOS-ovci ne saznaju tko to po Splitu ”raspiruje ideološke vatre“ i ustaške spomenike skrnavi ustaškim pozdravom.
Svakako, taj bi se – da ga je ikako naći – uklopio u socijaldemokratsku sliku svijeta, uokvirenu još prošlog svibnja: bilo gdje u ostatku Europe, da je netko usred grada podigao spomenik jedinici nazvanoj po nacističkom ratnom zločincu, da su okupljeni u nacističkim uniformama klicali nacistički pozdrav, i da se sve to događalo na europski Dan pobjede nad fašizmom, bila bi to prilično bjelodana i prilično protuzakonita nacistička provokacija.
Ne i u Hrvatskoj, ne u Splitu – ovdje je to, eto, bila lijepa prilika da se ugase, kako ono, ”ideološke vatre“.
Ivo Baldasar i SDP, međutim, ”doista nisu znali kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“ ni kad im je koji mjesec kasnije crnokošuljaško političko krilo miniralo projekt pomirbe, odbivši ”uzvratiti uslugu“ i blagosloviti Ulicu Prvog partizanskog odreda, kao što ”doista neće znati tko raspiruje ideološke vatre“ ni za koji mjesec, kad cijela Europa šezdesetu godišnjicu pobjede nad Hitlerovim Reichom bude slavila 9. svibnja, samo Split 10. travnja.
Što je, međutim – i to je ključ za otključavanje cijele priče – loše s raspirivanjem ideoloških vatri?
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri. Protiv ”ideološke vatre“ krvi, tla i smrti – ako se, jasno, uopće složimo da smo protiv – ne bori se držeći piromanima svijeću, već uzvraćanjem ideološke vatre iz svih oruđa. Nacistički spomenici, recimo, javno se ruše bagerom. Zašto? Zato.
Da su Splićani onomad, kad su ih ustaše izručili Italiji – a ovi im zabranili Hajduk, ukinuli hrvatski jezik u školama i počeli ih vješati po Rivi – oprezno poručili kako je ”podignuta desnica stari rimski pozdrav, mada teško kompromitiran talijanskom politikom“, ali da ipak ”neće poduzimati nikakve dramatične korake“, jer ”doista ne znaju kome je stalo da raspiruje ideološke vatre“, danas bi Baldasar – Giovanni ili Jovan, svejedno – u Splitu 3 otkrivao spomenik Mussolinijevu sinu Brunu ili Petru IV Karađorđeviću, ovisno o ideološkoj vatri. Eto, na primjer, zato.
Baldasarovu SDP-u, istina, to ne bi bio osobiti problem. Njihov će problem biti tek kad jednom, a to će biti vrlo uskoro, konačno i zasvagda zvučno prdnu u čabar i pretvore se u jokera za sastavljače križaljki ili bizarnu novinsku zanimljivost, nešto poput HSLS-a, i kad se Ivo Baldasar, Ivo Josipović i preostali SDP-ov ivalj i ivičad bude pitao kad se to točno dogodilo.
Valjda će ih netko tada – ako se ikome bude dalo – podsjetiti kako su onomad, odlučni poput Buridanove magaradi, svih dvadeset pet godina, svaki put i na svakome, ali baš na svakome raskršću, kad god je dakle trebalo ”raspiriti ideološku vatru“, bez greške srednjim putem udarali glavom u banderu.
Poput one što su je u Boškovićevoj ulici podigli ustaše iz HOS-a, a svojom glavom blagoslovio odlučni i vrlo jasni splitski gradonačelnik Ivo Buridan. Pardon, Baldasar.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Autor: Viktor Ivančić / 1 Comment
Kardinal Josip Bozanić specijalizirao se za jake sintagme. Otkako je na božićnoj misi u zagrebačkoj prvostolnici digao glas protiv ”ideologa razvaline”, ne prestaju rasprave i nagađanja oko tog retoričkog izuma. Može se već govoriti o svojevrsnoj tradiciji odgonetanja i traženja dubljih značenja u Bozanićevim blagdanskim dosjetkama.
Početkom svog mandata, sjetimo se, kardinal je skovao čuveni ”grijeh struktura”, onda je u nekom od narednih božićnih nastupa to majstorski pretumbao u ”strukture grijeha”, da bi se sada, s ”ideolozima razvaline”, definitivno potvrdio kao najkreativniji autor domišljaja u kojima će biti sažeti uzroci svekolike hrvatske tragedije.
Čak su i predsjednički kandidati na jednom od predizbornih sučeljavanja bili upitani na koga je točno kardinal mislio prozivajući ”ideologe razvaline”, pa su Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović – ne dovodeći novu frazu u pitanje – hrabro uprli prstom jedno prema drugom. Sam kardinal, ponovivši tokom mise svoju umotvorinu više od deset puta, istaknuo je kako ”ideolozima razvaline, u njihovim rušilačkim nastojanjima, uvijek smetaju čuvari temelja kuće”.
Većina tumača pretpostavlja da bi ”kuća” imala simbolizirati Hrvatsku, dok su ”čuvari temelja” bez sumnje hrvatski branitelji. Oni su, naime, tu ”kuću” i izgradili, rečeno je u propovijedi, predvođeni blagopokojnima Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem, i to – kako je naglasio kardinal Bozanić – ”uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”. I sada ta specijalna jedinica, kojoj se pridružio i prvi čovjek Kaptola, zadnjim naporima brani već prilično skršenu kuću-Hrvatsku, odnosno ono što je od nje ostalo, od ”ideologa razvaline”.
Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina. Dirnut trenutkom, ratni je zločinac kardinalu poljubio ruku, s istim žarom kojim će to učiniti predsjednički kandidati.
– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline.
– Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline?
– One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!
– Kakve to veze ima s mojom propovijedi? – još se jače začudio kardinal.
– Kada budete spominjali ”ideologe razvaline”, bolje je da ispred sebe imate živu sliku, nego da to zvuči kao šuplja fraza – odgovorio je savjetnik.
– Kakvu živu sliku, za Boga miloga?! – pobunio se kardinal. – Ja namjeravam govoriti o metaforičkim razvalinama, a ne o onim stvarnim. Neću valjda banalizirati božićnu misu.
– Metafora ima smisla samo ako nam uvjerljivo približava stvarnost – mirno je uzvratio savjetnik. – U protivnom bi se moglo pomisliti da su ti vaši ”ideolozi razvaline” čiste apstrakcije, rezultat nekakve spiritualne forenzike. Nije, uostalom, svakidašnje iskustvo da vam arhitekt tako krasne razvaline kao što su Ahmići cjeliva ruku. A ni vama, koliko sam primijetio, nije silazio osmijeh s lica.
– Skaredno je to što govoriš! – priprijetio je kardinal prstom. – Dobro znaš da imam na umu sasvim drugu vrstu rušilaštva. Osim toga, ideja je da prokažem ”ideologe razvaline”, a ne da se bavim izvođačima radova.
– E pa sad… – zavjerenički se osmjehnuo savjetnik. – Dalo bi se pokazati kako je Kordić sravnio sa zemljom muslimansko selo i dao pobiti muslimanski živalj rukovođen, između ostaloga, i ideološkim porukama iz vrha Katoličke crkve. Znate li da je stalno nosio krunicu oko vrata? Ne bih se začudio da je smatrao kako svoj pothvat izvodi ‘‘uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”.
– To su odurne klevete! – razbjesnio se kardinal. – Sram te može biti! Za takve insinuacije ne postoje nikakvi dokazi!
– Čak i da dokazi nisu postojali – napomenuo je savjetnik – osigurani su naknadno. Prije deset minuta ste se, da vas podsjetim, s gospodinom Kordićem srdačno rukovali i udijelili mu blagoslov. Nije moglo biti efektnije.
– Što je tu efektno?
– Pa to da ljudski i ideološki podupirete čovjeka koji je razvalio Ahmiće, a sutra ćete na misi najgrubljim riječima napasti ”ideologe razvaline”.
Blijed kao kreč, tup kao deblo, kardinal Josip Bozanić prestravljeno je pogledao svoga savjetnika. Potom ga je dohvatio za nadlakticu, izveo iz šatora i, obuzet sumnjom, drhtureći na hladnom vjetru, konspirativno kazao:
– A da ja onda ipak odustanem od tih ”ideologa razvaline”? Što misliš? Mogu se vratiti ‘‘grijehu struktura’’ ili izmisliti nešto treće. Ionako je to sve vrlo slično. U crkvi se uvijek prodaje Bog za svijeću.
– Ali zašto? – iznenadio se savjetnik.
– Pa sam si rekao. Nije baš zgodno da netko tko ideološki podržava autora razvalina u Ahmićima napada ”ideologe razvaline”. Tko će mi vjerovati?
– Naprotiv, preuzvišeni – umirio ga je savjetnik. – Baš je u tome štos. Bit ćete vjerodostojni po modelu Marca Garlasca.
– Tko je sad taj Marc Garlasco?
– Garlasco je, da vas kratko uputim, jedan od najboljih poznavatelja razvalina u današnjem svijetu. Do prije neku godinu bio je angažiran kao forenzički stručnjak u udruzi za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. Analizirao je ruševine zgrada nakon zračnih bombardiranja, sastavljao ekspertize i na taj način osiguravao materijalne dokaze za istrage o kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.
– Zbog čega bi to bilo zanimljivo?
– Zbog toga jer je Garlasco ranije bio uposlen u Pentagonu, sa zaduženjem da odabire ciljeve bombardiranja i streljivo za njihovo uništenje, uz izračun ”prihvatljivog” broja civilnih žrtava. Što kažete na to? Jednom je, na primjer, u Bagdadu, mjesecima nakon što su leševi uklonjeni, stajao pred ruševinom koju je sam odredio kao metu napada i veli da ga je taj trenutak ”natjerao da zadrhti”. Shvaćate, preuzvišeni? Ista vrsta kompetencije omogućila mu je da se ostvari i kao zločinac i kao tužilac.
– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal.
– Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”.
– Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj.
– A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke.
– Nemoj tako – snuždilo se sveto lice. – Namjerno mi stvaraš nelagodu. Činiš me tjeskobnim. Uostalom, ja uopće nemam osobnog savjetnika.
– Svatko ima osobnog savjetnika, samo ako se odvaži da ga povremeno sasluša – kazao je savjetnik.
– Bože moj, kako je sve to postalo komplicirano… – uzdisao je kardinal, kao da traži utjehu, kao da vapi za hitnom ispovijedi, dok mu se mrzli vjetar zlobno uvlačio pod habit. – Kako se samo čine dalekima oni dani kada sam se tek zaredio. Jedina moja ambicija tada je bila da svjedočim istinu.
– Istinu?! – zabezeknuo se savjetnik. – Ne budite komični, preuzvišeni! Pa valjda ste sada iznad takvih trivijalnosti. Osim toga, u ovome slučaju istinu svjedoči samo jedna osoba. Zove se Dario Kordić. U momentu kada je kleknuo na sveto hrvatsko tlo i pobožno vam cjelivao ruku, svima je sasuo istinu u lice.
– Kakvu istinu?
– Popu pop, a grobu grob!
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).