Potraga za autentičnim kršćanskim životom u povijesti kršćanstva ima mnogo bogatiju i složeniju tradiciju i raznovrsnije tragove nego se to može činiti kada motrimo na što je u naše dane uglavnom svedena, barem u onom kako se očituje u javnom životu Katoličke Crkve u Hrvatskoj. [Read more…]
Nema napretka bez proroka poput don Ivana Grubišića
O don Ivanu Grubišiću kao svećeniku, teologu, sociologu te nadasve humanist, a zatim i od Crkve osporavanom saborskom zastupniku se puno, ali ipak još uvijek premalo zna. Mi koji smo ga imali priliku upoznati nešto pobliže, te iz prve ruke saznati nešto više iz bogatog života i razmišljanja ovog svećenika i javnog intelektualca mogli bismo o tome napisati knjige. [Read more…]
Naglasci iz komemoracije za don Ivana Grubišića u Zagrebu
U Novinarskom domu je u četvrtak održana komemoracija za nedavno preminulog svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije i umirovljenog saborskog zastupnika dr. don Ivana Grubišića. [Read more…]
Riječ zahvale čovjeku koji je bio drukčiji
(Opaska uredništva, ova je poruka pročitana u utorak 21.3. na komemoraciji don Ivanu Grubišiću u Splitu).
Don Ivan Grubišić bio je drukčiji od svih ljudi koje sam poznavao. Biti istovremeno predani svećenik i političar pravednosti i čovjekoljublja, znači biti drukčiji. [Read more…]
Don Ivan, čovjek malog čovjeka
Ja sam svoj čovjek. I imam snagu javno reći što mislim, bez straha za posljedice. Imam svoju osobnost, svoj stav i svoje držanje. U tom se smislu ne bojim nikoga, mogu sa svakim razgovarati, ali sam u svojim stavovima nepokolebljiv. Koliko se god netko s tim slagao ili ne slagao. Borba za biti pravi čovjek ne traje dugo. Samo dok smo živi. [Read more…]
I Isus je, kao don Ivan Grubišić, prozivao ”idiote”
Jučer prije podne se pročula i brzo onda proširila vijest da je splitski svećenik i umirovljeni župnik don Ivan Grubišić, osnivač Saveza za građansku i etičku Hrvatsku, izabrani saborski zastupnik na parlamentarnim izborima 4. prosinca 2011., mirno preminuo u Bogu, vjerojatno od zatajenja srca, u sobi u kojoj je boravio od prošlog Božića (nakon izlaska iz bolnice) u domu za umirovljene svećenike u Splitu. [Read more…]
Don Ivanu Grubišiću zahvalnost zato što je neumorno radio
Preminulog don Ivana Grubišića hvale hrvatski mediji kao ”jednog od najomiljenijih svećenika”. Njegovo djelo kao sociologa, društvenog kritičara, a nadasve kao kritičara Crkve biti će jamačno uskoro predmetom zahvalnog sjećanja i ozbiljne, stručne, nepristrane kritike. [Read more…]
Što je to crkveno (ne)domoljublje (4)
Što se tiče crkvenih ljudi koji su pokazali domoljublje u novoj povijesti, imamo također primjer na silu umirovljenog porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana, kod slučaja ”Dajla”. [Read more…]
Crkvo, ne harači ateiste!
Na ovu sam se temu odlučio iz više razloga. U pravu je bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je u nedjelju na obilježavanju Dana ustanka u Srbu upitao biskupe koji smatraju hrvatsku vlast ”nenarodnom i zločinačkom” zašto onda od te iste vlasti uzimaju novac?! Zatim, jer sam od samog početka otkako je potpisan Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (9. listopada 1998.) na poziciji koju ću i danas ovdje braniti; to je bio jedan od mnogih razloga zbog kojih sam podržao kandidaturu don Ivana Grubišića za ulazak u Sabor (Grubišić i ja se o ovom pitanju slažemo, iako ne u svemu). Treće, zato jer sam od 1995. prestao financijski podržavati Katoličku crkvu u RH (crkvi kojoj nije stalo do ljudskih prava ne dajem ni lipu). Konačno, jer sadašnji model smatram protuustavnim u smislu vršenja prisile prema građanima koji nisu katolici.
Ali zašto baš danas o ovoj temi? Zato što su Hrvatski laburisti – Stranka rada aktualizirali pitanje najavivši da će u saborsku proceduru pustiti zakonski prijedlog kojim bi se uveo tzv. crkveni porez. Rekli su i da će zatražiti izmjene i dopune Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima.
Kratko ću se zaustaviti na argumentaciji Hrvatskih laburista jer ju smatram potpunom promašenom, pa ću onda prijeći na pojašnjavanje situacije.
Umjesto da pogode bit problema, a to je kršenje prava onih koji se ne smatraju katolicima jer ih se, mimo njihove volje, harači da bi se uzdržavala Crkva koja svoje zidove presvlači u oniks, povod za svoje prijedloge Hrvatski laburisti našli su ”u odluci Vlade da se građanski odgoj u školama ne provodi prema obećanju iz Plana 21 kao cjeloviti predmet, nego da se provodi kroz tzv. međupredmetnu nastavu”
Kako je na tiskovnoj konferenciji izjavila v. d. predsjednica stranke Nansi Tireli, Članak 15 (stavak 2) tog Ugovora kaže da ”ako bilo koja od visokih Ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima”. Tireli ponavlja stavove koje je kao saborski zastupnik u više navrata izrekao don Ivan Grubišić, pa je podsjetila na teško gospodarsko i socijalno stanje u državi, uvelike različito od onoga u razdoblju potpisivanja Ugovora, kao i na nedavnu izjavu ministra financija Borisa Lalovca kako su državne rezerve ispražnjene. Stoga je pozvala Vladu RH da potakne razgovore s Vatikanom o reviziji tih Ugovora.
Međutim, gospođa Tireli i njeni laburisti čine veliku pogrešku kada obrazlažu motive ili prijedlog za uvođenje ”crkvenog poreza”. Tireli je istaknula kako su Hrvatske laburiste na to potaknuli ”potezi i izjave novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Vedrana Mornara, koji je odustao od konzultiranja s akademskom zajednicom oko uvođenja građanskog odgoja u škole, ali se o njemu konzultirao s Crkvom”.
”Budući da se mnogi hrvatski građani osjećaju zakinutima u svom demokratskom pravu na obrazovanje, upravo zbog opstrukcije građanskog odgoja i uloge koju je Katolička crkva, prema riječima ministra Mornara, u tome odigrala”, rekla je privremena šefica stranke, Hrvatski laburisti odlučili su inicirati zakonski prijedlog za uvođenje ”crkvenog poreza”.
Dakle, još jednom: umjesto da pogode bit problema, a to je kršenje prava onih koji se ne smatraju katolicima jer ih se, mimo njihove volje, harači da bi se uzdržavala Crkva koja svoje zidove presvlači u oniks, povod za svoje prijedloge Hrvatski laburisti našli su ”u odluci Vlade da se građanski odgoj u školama ne provodi prema obećanju iz Plana 21 kao cjeloviti predmet, nego da se provodi kroz tzv. međupredmetnu nastavu”, što je, prije svega, asocijacija na nešto drugo, a što bi moglo biti interpretirano u okviru ideološkog sukoba koji traje između konzervativaca i liberala, koje, nažalost, najčešće zastupaju ljudi sa neofašističkim i ekstremno lijevim idejama.
Stav naše redakcije oko građanskog odgoja je jasan: treba ga uvesti kao zaseban predmet, ali i gdje se god može provući ga kroz ostale predmete poput povijesti ili zemljopisa. Građane treba podučiti i pripremiti ih za život u demokraciji. Građanski odgoj je jako važan, možda i važniji od religijske ili glazbene kulture.
Mislim da se treba govoriti o haraču kad se, zahvaljujući navedenom Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske, svim nekatolicima stavlja ruka u džep da bi plaćali uzdržavanje jedne vjerske ustanove, što je osobito grozno kad se to čini ateistima (ili agnosticima), a posve nemoralno kad se ta ustanova ne smatra dužnom položiti račune za dobiveni novac, kad joj financijski izvještaji, od same Hrvatske biskupske konferencije do najmanje župe, nisu transparentni i objavljeni na internetu i drugačije
Ali kad laburisti brkaju dvije teme jer se, to nije teško zaključiti, nisu pozabavili analizom problema i nemaju stručnjake (teologe i politologe) koji će im pojasniti da se osvetnički diskurs ne koristi kad treba zagovarati prava, onda je vrijeme za obrazlaganje i za utemeljenje, za kritičko novinarstvo. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.
Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, “jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini.
Da, točno je, gospođo Tireli: primjenom ovog poreza svaki bi građanin samostalno odlučio hoće li iz svojih prihoda uplaćivati porez nekoj vjerskoj zajednici, ali ste zaboravili pojasniti zašto, odnosno vaši argumenti su neprihvatljivi.
Zašto sam u naslovu ove kolumne koristio glagol ”haračiti”? Harač je namet koji je u doba Osmanskog Carstva morao plaćati svaki nemusliman stariji od 7 godina, a pojam dolazi od turske riječi ”harč” koja znači glavarina. U pejorativnom smislu, a ja ga tako ovdje koristim, baš na način kako se najviše rabi u narodu, harač je sinonim za pljačku, otimačinu.
I ja mislim da se treba govoriti o haraču kad se, zahvaljujući navedenom Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske, svim nekatolicima stavlja ruka u džep da bi plaćali uzdržavanje jedne vjerske ustanove, što je osobito grozno kad se to čini ateistima (ili agnosticima), a posve nemoralno kad se ta ustanova ne smatra dužnom položiti račune za dobiveni novac, kad joj financijski izvještaji, od same Hrvatske biskupske konferencije do najmanje župe, nisu transparentni i objavljeni na internetu i drugačije.
Kad bi postojala politička volja da se krene u reviziju toga Ugovora, trebalo bi imati na umu da je moguće izmjeniti Stavak 2 Članka 2, onaj koji kaže da se RH ”obavezuje da će, priznavajući rad Katoličke crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos”, ali ne i Stavak 1 istog Članka u kojem se RH obavezuje vratiti imovinu koja je oduzeta u doba komunističke vladavine ili u materiji ili u novčanoj naknadi.
Kad bi postojala politička volja da se krene u reviziju toga Ugovora, trebalo bi imati na umu da je moguće izmijeniti Stavak 2 Članka 2, onaj koji kaže da se RH ”obavezuje da će, priznavajući rad Katoličke crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos”, ali ne i Stavak 1 istog Članka u kojem se RH obavezuje vratiti imovinu koja je oduzeta u doba komunističke vladavine ili u materiji ili u novčanoj naknadi
Sve što stoji u Članku 6 (gro novca stiže prema kalkulaciji o dvjema bruto plaćama pomnoženima s brojem župa), Članku 10 (da su sve pravne osobe Katoličke crkve po definiciji neprofitne ustanove), Članku 11 (gdje se širi ogromna siva zona jer se kaže da će ”na preporuku biskupa državna vlast svake godine razmatrati, odobriti i financijski pomagati posebne programe i projekte pravnih osoba Katoličke crkve koji su korisni za opće dobro), Članku 12 (država gradi, točnije, ”pridonosi izgradnji i obnovi crkvenih zgrada” prema svojim mogućnostima), dakle sve to i sva ekonomska pomoć koja proizlazi iz drugih Ugovora (osim u slučajevima kada je riječ o baštini koja je zaštićena) mora pasti na teret katolika.
Trenutno najmoćnji Hrvat – katolik na svijetu, apostolski nunciji u SR Njemačkoj, nadbiskup Nikola Eterović, autor komentara i pravi arhitekt ova četiri Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, stručnjak za Kanonsko pravo, podsjeća katolike da su dužni, jer im je zapovijedano, uzdržavati klerike i crkvene institucije. Ali Eterović nije nuncij bilo gdje, već u Njemačkoj i dobro zna kako najelegantnije provesti reforme Ugovora i kako osigurati da se Crkva osloni na svoje vjernike kako se ne bi dogodio harač nekatolika.
Ukratko, ako ste katolik ili luteran, plaćate porez, pa Ministarstvo financija vrši uslugu administracije toga novca. Taj ”porez” nije obvezatan za sve. Iako logika govori da bi bilo dobro da svaki građanim na njemu adekvatan način socijalno pomogne (bez brige, Nijemcima, ljudima visoke građanske kulture, ne treba posebno objašnjavati da Caritas, Crveni križ, Crveni polumjesec, UNHCR, UNICEF, itd. trebaju njihov novac), nitko nema, prema ovome rješenju, pravo bilo kome nametnuti porez. Ako ste ateist, na primjer, na vašoj će savjesti biti hoćete li ikomu pomoći ili nećete. Ako ste katolik koji ne želi plaćati, prestajete to raditi. Ispisujete se. Kraj priče.
Gdje bi mogao nastati problem u Hrvatskoj? Nije, dakako, problem u nemogućnosti da se ”crkveni porez” dogovori, uvede i provede. Problem je u strahu da mogućnost uvođenja ”crkvenog poreza” ne smanji broj nominalnih katolika.
Ako ti tvoj osjećaj slobode govori da u Boga vjeruješ, ali da nećeš ni u kojem slučaju financirati biskupa koji sebi dvore presvlači u oniks ili svoje dupe vozi u Audiju 8, slobodan budi uskratiti mu milodar iliti porez jer, da, treba voditi računa o ”zajedništvu dobara”, ali je, prije svega, važnije živjeti u bratskome duhu
Budući da i oni (biskupi) i drugi znaju da famozna brojka o 88% Hrvata katolika služi samo za pokazivanje mišića i za financijske kalkulacije (jer se novac koji Crkvi stiže od države temelji i na broju katolika u RH), naime, znaju da je ta brojka daleko veća od broja pravih vjernika ili, nazovimo to tako, vjernika koji žive sakramentalno, koji redovno idu na misu i koji imaju kakvu-takvu vezu sa župom kojoj pripadaju (jer broj onih koji se zaista zanimaju za život župske zajednice u Hrvatskoj je u odnosu na tih famoznih 88% strašno malen i za crkvene vlasti poražavajuća činjenica), postoji opravdani strah da će s vremenom, ne odmah, brojni vjernici sebe ispisati iz registra katolika kako ne bi plaćali porez Crkvi koja im je preko svojih pastira ali, nažalost i svećenika, sve antipatičnija.
Kao što sa svakom bakom koja umire tiraža Glasa Koncila nastavlja padati (najčešće pismo koje stiže na Kaptol 8 glasi otprilike ovako: ”Naša baka je umrla, pa otkazujemo pretplatu”), govorim naravno metaforički, tako će broj katolika, ukoliko se biskupi ne trgnu i ne prihvate pastoral Drugog vatikanskog sabora, praksu Vatikana (transparentne financije) i diskurs pape Franje ”o Crkvi za siromašne” (što pretpostavlja da se ukine svaki trag izričito feudalističi organizirane i raspoložene sekte nazvane ”Crkva u Hrvata” da bi se prokrčio put vapijućoj Crkvi Kristovoj), naprosto kopniti.
Drugi je par rukava što Katolička crkva u RH ne pokazuje znakove da razumije što znači demokracija i život u pluralizmu i što bi, kad bi to razumjela, ona sama trebala prednjačiti, a da je na to ne podsjećaju Lesarovi desesperadosi, u traženju da se i u nas uvede tzv. njemački model, odnosno u stavu da nije fer haračiti ateiste, muslimane i druge.
Načelo prema kojem bismo se trebali ravnati je sljedeće: Kume, ako se smatraš članom Katoličke crkve, islamske zajednice, neke od židovskih općina ili zajednica, bilo koje kršćanske crkve ili zajednice, itd., itd., naime, ako si zadovoljan tom i tom zajednicom, plati joj što Bog zapovijeda, omogući joj rad i postojanje; odnosno ako u Boga ne vjeruješ ili u njega sumnjaš, postupi slobodno.
I opet, ako ti tvoj osjećaj slobode govori da u Boga vjeruješ, ali da nećeš ni u kojem slučaju financirati biskupa koji sebi dvore presvlači u oniks ili svoje dupe vozi u Audiju 8, slobodan budi uskratiti mu milodar iliti porez jer, da, treba voditi računa o ”zajedništvu dobara”, ali je, prije svega, važnije živjeti u bratskome duhu.
Diletantizam don Grubišića
Da su vremena malo vedrija nego što jesu, bankrot zemlje neizvjesniji nego što jest, a podjele u hrvatskome društvu manje opasne nego što jesu, inicijativa saborskoga zastupnika Ivana Grubišića za raspisivanjem još jednoga referenduma mogla bi biti zanimljiva tema u kontekstu postavljanja dijagnoze i pisanja ”povijesti bolesti” hrvatskoga javnog prostora.
Zanemarimo li, bar na trenutak, sam sadržaj prijedloga tog umirovljenog i, od crkvenih vlasti suspendiranog svećenika – da se vjeronauk (ponovno, kao i 1952.) izbaci iz škola, za financiranje vjerskih zajednica njihovim članovima uvede novi porez, a ugovori između Hrvatske i Svete Stolice podvrgnu reviziji – način na koji je on pristupio tomu pitanju još je jednom pokazao svu raskoš političkoga diletantizma političara Grubišića.
Naime, premda su spomenute teme, kojima se Grubišić posljednjih godina periodično vraća, postale svojevrsnim ”zaštitnim znakom” njegova političkog angažmana, on ni ovaj put, kao ni ikad prije, taj svoj politički program nije uobličio ni u kakav konkretan prijedlog. U dvije godine saborskoga mandata zastupnik Grubišić nije učinio ama baš ništa da taj svoj ”nedosanjani san” uobliči u konkretnu političku akciju.
Samo nekoliko mjeseci nakon što je, po vlastitom priznanju, morao odustati od kandidature na izborima za Europski parlament, jer nije uspio prikupiti potrenih 5.000 potpisa, zastupnik-građanin Grubišić prijeti da će ih uskoro, ne udovolje li Crkva i država njegovim zahtjevima, prikupiti koliko god bude trebalo!
O toj se temi sa saborske govornice ama baš nikad nije oglasio (nisam, doduše, siguran je li se sa saborske govornice oglašavao o bilo čemu), u dvije godine nije posegnuo ni za jednim instrumentom koji mu, kao saborskome zastupniku, stoje na raspolaganju. Nije čak uputio nikom neki pisani zahtjev, ni s crkvene ni s državne strane, tko bi o reviziji tih međunarodnih ugovora po svojim ovlastima mogao odlučivati.
Umjesto svega toga, sad se, evo, sjetio da bi o tome mogao inicirati ”narodni referendum”, politički instrument namijenjen ”običnim građanima”, a ne saborskim zastupnicima, (koji se, usput budi rečeno, upravo ovih dana novim ustavnim promjenama potiho nastoji eutanazirati).
Dakle, samo nekoliko mjeseci nakon što je, prema vlastitom priznanju, morao odustati od kandidature na izborima za Europski parlament, jer nije uspio prikupiti potrebnih 5.000 potpisa, zastupnik-građanin Grubišić prijeti da će ih uskoro, ne udovolje li Crkva i država njegovim zahtjevima, prikupiti koliko god bude trebalo! Preuzeo je neke, pokazalo se, netočne podatke ”s portala” i pritom ih, priznaje, ”nije provjeravao”, sazvao presicu i – evo ga, donkihotski je ponovno krenuo ”na juriš”.
No, osvrne li se Grubišić slučajno oko sebe, primijetit će da ga u tome jurišu, premda su ga mnogi možda i tapšali po ramenu, zapravo nije pridružio nitko. Najvećoj vladajućoj stranci, izuzmemo li verbalna načelna soliranja ponekoga SDP-ova zastupnika, zasigurno nije ni nakraj pameti tako ozbiljnome pitanju pristupati na tako neozbiljan način, dok oporbene HDZ-ovce, razumljivo, ne treba niti spominjati.
No, ono što bi eventualno moglo biti zanimljivo u cijeloj ovoj priči – uz ovog našeg domaćeg Don Quijota (El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Spalato) ne stupa čak niti Sancho Panza! Uistinu, otkad su se već prvih dana u Saboru sukobili, a potom i politički razišli zbog nekog razloga koji su u međuvremenu svi zaboravili, zastupnik Jakša Baloević, koji je svoj mandat osvojio na Grubišićevoj listi, dosad nije podupro ni jednu njegovu inicijativu, pa tako ni ovu.
U dvije godine saborskoga mandata zastupnik Grubišić nije učinio ama baš ništa da taj svoj ”nedosanjani san” uobliči u konkretnu političku akciju. Nije posegnuo ni za jednim instrumentom koji mu, kao saborskome zastupniku, stoje na raspolaganju. Nije čak nikom uputio neki pisani zahtjev nikomu, ni s crkvene ni s državne strane, tko bi o reviziji tih međunarodnih ugovora po svojim ovlastima mogao odlučivati
Pa, ako za svoje ideje ne može pridobiti ni jedinog zastupnika sa svoje liste, pitat će se netko, kako političar Grubišić uopće kani, ako uopće i kani, politički djelovati?
Međutim, potporu medija taj jedinstveni politički fenomen na hrvatskome političkom nebu još uvijek nije izgubio. Ni kad ga je SDP u Splitu iskoristio kako bi dobio svoga gradonačelnika Baldasara, a Grubišić potom zauzvrat ipak nije uspio postati županom splitsko-dalmatinskim; ni kad je u jednom hrvatskom tjedniku iz garsonijere u neposrednoj blizini Trga bana Jelačića opisivao svoj opušteni dnevni ritam, uključujući i obavezan popodnevni odmor; čak ni kad je, po povratku s molitvenog doručka u SAD-u najavio da će u Saboru utemeljiti neku kapelicu i osnovati molitvenu skupinu, pa ni u tome nije uspio!
Pa evo i ovih dana, nakon najnovije referendumske inicijative, Grubišić ”ponovno jaše”. U samo nekoliko dana imao je kudikamo više medijskih nastupa, negoli u pune dvije godine mandata – saborskih istupa. Da li zbog dosad neviđene kombinacije upornosti i političke jalovosti, koja je sama po sebi raritetan javni fenomen; ili zbog tog svog donkihotskog diskursa, koji naprosto izaziva svojevrsnu medijsku sućut; ili je njegova tajna naprosto u tome što uvijek iznova zasvira tu popularnu žicu ”čačkanja Crkve”, koju i mediji tako rado sviraju – bilo kako bilo – Grubišić i mediji naprosto se vole!
No, ta unisona i idilična medijska slika ne bi trebala zavarati ni njegove političke sljedbenike, ali ni njegove protivnike. Jer, vrijeme je pokazalo, od tako silnoga dima ipak neće biti ama baš nikakve vatre. Vjeroučitelji u školama, bar kad je Grubišić u pitanju, ne trebaju se previše brinuti, a oni pak koji bi vjeronauk rado vidjeli izvan školskog sustava, na njegovu djelovanju ne trebaju graditi svoju nadu.
I ova će njegova inicijativa, kao i sve dosadašnje, tek donekle uzbibati svjetonazorske strasti, te će, pritisnuta novim vijestima i medijskim pričama, polagano zgasnuti. Do nove prilike.
(Prenosimo s tportala)