Neka djela, neki čini, neke geste i kad im u intenciji to nije ni na kraj pameti, znaju tako drastično i dramatično promijeniti povijest ili sliku svijeta da to poslije zdrav razum teško može pojmiti. Jedno od takvih djela postalo je čak neizbježnom udžbeničkom lekcijom ”Sarajevski atentat – povod za Prvi svjetski rat”. Nema djeteta koje tu lekciju u prethodnoj državi u svojim školskim danima barem jednom nije moralo ne samo susresti nego i podrobno znati. [Read more…]
Ateist na ti s Bogom
Po načinu na koji je Hrvatska televizija izvijestila svoje gledateljstvo o smrti Jacquesa Le Goffa, ni po čemu značajnog osim po tome što je volio Hrvate, napisao im jedan predgovor za neku njihovu knjigu i bio dopisni član njihove akademije, čovjek bi mogao pomisliti da je to umro Alain Finkielkraut. A ne samo da Finkielkraut nije umro, nego i nema dvojice toliko različitih ljudi, jednako opsjednutih Europom, njezinim značenjem i sadržajem.
U Finkielkrauta, međutim, svaki angažman, francuski, europski, hrvatski, potekne iz neke opsesivne mržnje – zadnjih godina, recimo, prema Arapima, Turcima, muslimanima, općenito svim nedovoljno bljedolikim – i iz izolacionizma, potrebe za ograđivanjem, zazidavanjem i razlikovanjem u odnosu na Barbare, koji mogu biti i Srbi, i Azijati, i afrički davljenici kod Lampeduze.
Sve što je pisao i govorio Jacques Le Goff o srednjevjekovnim intelektualcima, o istočnim granicama Europe ili o Hrvatima bilo je, nasuprot Finkielkrautu, obilježeno potrebom da se razumije, rekonstruira i objasni. Dakle, empatijom. Jedan je Hrvate prihvatio njedrima svoje mlijekodajne mržnje, drugi je u njima vidio svoju manju braću
Sve što je pisao i govorio Jacques Le Goff o srednjevjekovnim intelektualcima, o istočnim granicama Europe ili o Hrvatima bilo je, nasuprot Finkielkrautu, obilježeno potrebom da se razumije, rekonstruira i objasni. Dakle, empatijom. Jedan je Hrvate prihvatio njedrima svoje mlijekodajne mržnje, drugi je u njima vidio svoju manju braću.
Pisao je o trgovcima i bankarima u srednjem vijeku, o intelektualcima i o njihovom položaju, o lepri, kugi i seoskim porezima, o svetom Franji Asiškom, kojim je bio opsjednut ne kao historičar, nego kao romanopisac. Pisao je o srednjevjekovnim teolozima, blisko surađivao s dvojicom slavnih dominikanaca Marie-Dominiquem Chenuem i Yvesom Congarom.
Otac Chenu pozvao ga je da sudjeluje u radu njegova seminara, što je Le Goff s oduševljenjem prihvatio. Bilo je to vrijeme Drugoga vatikanskog koncila, na koji je Chenu bio pozvan kao expert i vrlo je aktivno sudjelovao u radu. Le Goff mu je bio sjajan sugovornik, jer je bio i upućen i očaran srednjim vijekom.
Pritom, naravno, Jacques Le Goff bio je ateist, a marksističkim učenjima koristio se doživotno kao dobrim intelektualnim alatom. Šteta što o svemu tome do Hrvatske nije došla vijest. Do Rijeke, istina, jest, i do začudno lijepog antikvarijata Ex libris, u kojemu stoluju urednici hrvatskoga izdanja Chenuovoga i Congarovog teološkog časopisa Concilium. I ako se pitate kome je u Hrvatskoj umro Jacqes Le Goff, znajte da je umro njima. I hrvatskom medijevalistu u ostavci Ivi Goldsteinu. Drugi nemaju razloga za brigu: Alain Finkielkraut je živ i zdrav i budno stražari da mu Arapi kakvom svojom ćirilicom ne opogane domaju.
Evo kako Feralov kolumnist i Jamarev bliski savjetnik, hrvatski povjesničar Ivo Banac u jednoj genijalnoj hrvatskoj rečenici ispisuje apologiju napadača na Antu Tomića: “Čini se da su u Splitu zaboravili na naše mediteranske tradicije kada su se bokarini puni govana bacali na nepopularne ljude.”
Od Fernanda Braudela historija nije nizanje datuma i događaja. Događajnoj historiji on je suprotstavio dubinsku historiju. Njegovo “Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II” početak je novoga doba u razumijevanju svijeta i teksta. Od Braudela povjesničari osjećaju potrebu da pišu kao prozaisti, da pjesnički stiliziraju svoje rečenice, pripuštaju prvo lice u historiografski tekst, povijesnu raspravu privode formi romana… Historiografija je istovremeno sociologija, antropologija, etnologija, kompendij društvenih znanosti koje obuhvaćaju i opisuju stanje epohe, određenog vremena i mjesta. A Mediteran je, znamo, gosparska hrvatska tema.
Evo kako Feralov kolumnist i Jamarev bliski savjetnik, hrvatski povjesničar Ivo Banac u jednoj genijalnoj hrvatskoj rečenici ispisuje apologiju napadača na Antu Tomića: “Čini se da su u Splitu zaboravili na naše mediteranske tradicije kada su se bokarini puni govana bacali na nepopularne ljude.” Po Bancu je svaki pokušaj razotkrivanja napadača udarac “našoj mediteranskoj tradiciji”, pri čemu je riječ “naša” umjesno upotrijebljena, budući da je u pripremama rečene “tradicije” sudjelovao sam Banac ispisujući potjernicu za Antom Tomićem u emisiji “Pola ure kulture”.
Dug je put od Braudelova Mediterana do Bančevih tradicija, ali i taj put zorno kazuje da Jacques Le Goff u Hrvatskoj nije imao kome da umre. Ili jest: Le Goff je umro onoj Hrvatskoj koju se u ime “naših tradicija” zalijeva govnima.
Le Goff očeve Europe nalazi među otvorenim duhovima srednjega vijeka. Njegova Europa je, za razliku od Finkielkrautove Europe, moguća samo kao otvoreni prostor, kao duh koji neprestano radi na vlastitom preoblikovanju i postoji u kretanju
Jedna sjajna, u Zagrebu neprevedena Le Goffova knjiga nosi naslov “Da li je Evropa stvorena u Srednjem veku?” (Srpski prijevod Clio Beograd 2010.) U naslovu je ostavljen znak pitanja, jer pisac ne daje izričit odgovor. On stiže na rodno mjesto Europe, da u pravom času, u srednjem vijeku, istraži stvar. Dok neprofesionalni čitatelj (dakle, netko tko nije povjesničar) čita Le Goffa, Georgesa Dubyja ili Braudela prije svih, ima dvostruki dojam: da se našao u vremeplovu i da čita subjektivno intoniran tekst.
Le Goff piše kao naš suvremenik iz srednjega vijeka, a knjigu posvećuje Bronislawu Geremeku, bivšem poljskom ministru vanjskih poslova i povjesničaru, jednom od najzanesenijih Europejaca našega doba. Geremek je bio francuski student i – medijevalist. Mogući odgovor na pitanje postavljeno u naslovu bio bi upućen njemu. Le Goff očeve Europe nalazi među otvorenim duhovima srednjega vijeka.
Njegova Europa je, za razliku od Finkielkrautove Europe, moguća samo kao otvoreni prostor, kao duh koji neprestano radi na vlastitom preoblikovanju i postoji u kretanju. Tako s neskrivenim oduševljenjem piše o Nikoli Kuzanskom (1401.-1464.), utjecajnom renesansnom teologu, autoru rasprave “O učenom neznanju”, koji je dopuštao intelektualni pristup čovjeka Bogu, smatrao je da Zemlja nije nepokretno nebesko tijelo u središtu Svemira, i radio je na ostvarivanju “mira u vjeri”.
Jacques Le Goff, kako za djecu tako i za odrasle, u svojim knjigama piše i o dvadesetostoljetnom grijehu Europe, grijehu totalitarizma, ali tako da vrlo jasno hijerarhizira zlo: na vrhu su Hitler i nacionalsocijalizam, sa neusporedivim zločinom holokausta. Iza su, ali nikako u istoj rečenici, zločini staljinizma, koje će ekstenzivno nabrojati, ali ih neće dovesti u istu ravan s nacizmom
Zabrinut i zaplašen pred turskim osvajanjima, Nikola Kuzanski smatrao je “da treba prevazići unutrašnje granice svakog verovanja i smatrati da u osnovi svakoga od njih postoje iste pretpostavke”. Na šokantan način, i danas duboko neprihvatljiv svim konzervativcima, izolacionistima i fundamentalistima, Nikola je slobodno, usred Le Goffova srednjeg vijeka, koji će njemu potrajati sve do devetnaestog stoljeća, propovijedao da “doktrinarna razilaženja između islama, judaizma, zoroastrizma i, čak, poganstva i filozofije, jesu samo razilaženja na obrednom planu”. Sve njih, i sve nas, u jedno veže kršćanstvo. I to je onda ono što Europu čini Europom!
Samo što između onoga što pod kršćanstvom smatra Nikola Kuzanski i onoga što je kršćanstvo takvima koji bi danas taj pojam unijeli u europski Ustav postoji tolika razlika da smo slobodni govoriti o jednoj riječi i dva suprotna sadržaja.
Jacques Le Goff, kako za djecu tako i za odrasle, u svojim knjigama piše i o dvadesetostoljetnom grijehu Europe, grijehu totalitarizma, ali tako da vrlo jasno hijerarhizira zlo: na vrhu su Hitler i nacionalsocijalizam, sa neusporedivim zločinom Holokausta. Iza su, ali nikako u istoj rečenici, zločini staljinizma, koje će ekstenzivno nabrojati, ali ih neće dovesti u istu ravan s nacizmom. Slijede fašistička Italija, Francova Španjolska i Salazarov Portugal.
Današnja Europa stvorena je iz zajedničke pobjede nad Adolfom Hitlerom. O tome je, u svome malom pariškom stanu, pisao vedar i velik pisac Jacques Le Goff. Napisao je i u nas neprevedene memoare pod naslovom “Avec Hanka” (S Hankom). Hanka je bila Poljakinja, liječnica, njegova žena.
(Prenosimo s autorova portala)
Taoci batinaša i ubojica
Željeli bismo da se ova Vlada ne poigrava sa svetinjom koju je dobila u ruke. Opet vidimo petokrake i neke čudne kape koje asociraju na Golgotu koju je već prošao hrvatski narod.
Ove je rečenice 15. siječnja 2014. izrekao Tomislav Karamarko na tribini koju je HDZ organizirao u povodu 22. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Nije to jedina isprazna i beskorisna floskula koju je predsjednik HDZ-a izgovorio u dvorani Hrvatskog novinarskog doma. Evo još jedne kako je u navodnicima donosi T-portal:
“Nećemo dopustiti da se ova neovisnost i kvaliteta koja se stvarala desetljećima relativiziraju nikakvim titoizmima, nikakvim nesvrstanima ili sličnim pojavama iz prošlog vremena”.
Predsjednik HDZ-a iskoristio je i ovu prigodu da naglasi kako će u HDZ-u uvijek biti antifašisti, ali i antikomunisti. Karamarko je tu temu otvorio još u kolovozu 2011. godine, na tribini u Dubrovniku posvećenoj žrtvama komunističkog pokolja na otočiću Daksi. Tada je još bio nestranački ministar unutarnjih poslova postavljen od Ive Sanadera i proslijeđen u Vladu Jadranke Kosor. Upućenim promatračima bilo je već tada jasno da su mu ambicije veće i da počinje kampanju da ih i ostvari.
Karamarko ni 2011., ni 2012. nije imao suvisli odgovor na vrlo logično pitanje, a nema ga ni danas: zašto Titovo mrsko ime i spomen nije izbrisao Franjo Tuđman, jedini čovjek koji je imao političku snagu i zgodu da tako nešto učini? Karamarko očito samo glumi da tu sastavnicu tuđmanizma namjerava odbaciti, kao što je odglumio i s ćirilicom
Godinu dana kasnije, na isti datum, Karamarko je ponovno bio na tribini u Dubrovniku, sada već kao predsjednik opozicijskog HDZ-a. Opet se govorilo o neistraženim komunističkim zločinima, o Hrvatskoj u raljama komunista i njihove djece, o kultu Josipa Broza Tita i lustraciji.
Jedan detalj jako lijepo pokazuje u kolikoj su mjeri sve te priče samo topli zrak za raspirivanje bijesa i napuhavanje političkih “veličina”. Na dubrovačkoj tribini u kolovozu 2012. Karamarku su otvorenu podršku dali, uz njega sjedili i o istim temama govorili Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac. Kad je bila riječ o još uvijek prisutnom kultu Josipa Broza Tita predsjednik HHO-a Čičak napomenuo je predsjedniku HDZ-a Karamarku da i u Mariji Gorici, središtu općine u kojoj Čičak živi, jedna od glavnih ulica još uvijek nosi ima Maršala Tita.
– To ćemo prvo promijeniti – obećao mu je Karamarko.
Zato svaki put kad Tomislav Karamarko počne o titoizmu, petokrakama, kozaračkim kolima, harmonikama i ostalim reliktima komunističke prošlosti kojih se moramo osloboditi, ja na internetu provjerim kako se danas zove ulica kojom se svojoj kući vozi predsjednik antitotalitarnog HHO-a Ivan Zvonimir Čičak. Ako lažu karte na Googleu, ne laže državna administracija. U jednom od najsvježijih dokumenata objavljenom prije dva mjeseca o glasačkim mjestima u Mariji Gorici i dalje lijepo piše: Ulica maršala Tita.
A kako bi to opozicijski prvak mogao utjecati na preimenovanje ulice u nekom selu, pardon, općini? Vrlo jednostavno. U Mariji Gorici na vlasti je bio i ostao HDZ.
Dakako, postoji mogućnost da će se s akcijom uklanjanja Tita s hrvatskih trgova i ulica još malo pričekati dok ne počne neka od predstojećih predizbornih kampanja. Zašto bi, naime, Karamarko tek tako, radi nečijih principa ili samo kaprica, potrošio potez kojim se u nekom predizborju može bez imalo truda i pameti osvojiti puno pažnje medija i birača.
Nije više pitanje kada je Perković govorio istinu, da li Vjesniku 1998. ili Večernjaku 2013., niti komu je Sindičić lagao, njemačkom sudu ili danas čitavoj hrvatskoj javnosti? Pitanje je zašto je itko ikada bilo kome iz tog udbaškog kola išta vjerovao? I zašto su iz emigrantskih redova važna mjesta u domovini zauzeli redom oni koji su od te iste Udbe kontaminirani i vrbovani?
Pri tom Karamarko ni 2011., ni 2012. nije imao suvisli odgovor na vrlo logično pitanje, a nema ga ni danas: zašto Titovo mrsko ime i spomen nije izbrisao Franjo Tuđman, jedini čovjek koji je imao političku snagu i zgodu da tako nešto učini? Karamarko očito samo glumi da tu sastavnicu tuđmanizma namjerava odbaciti, kao što je odglumio i s ćirilicom.
Svojim izlaganjem na tribini HDZ-a Tomislav Karamarko samo je potvrdio svoju neuvjerljivost, nevjerodostojnost, neiskrenost i nesposobnost da kao predsjednik najveće opozicijske stranke bude vođa snažne opozicije prema kojoj bi većina biračkog tijela mogla gledati s nadom.
Nažalost po sve nas, Tomislav Karamarko i njegov HDZ još uvijek su najsnažnija karika i poluga na kojoj se održava vlast Kukuriku koalicije i Vlade premijera Zorana Milanovića.
Upravo ta Vlada i Milanovićev SDP ovih dana ispisuju neke od najsramotnijih stranica političkog beščašća suvremene tobože slobodne, samostalne, nezavisne, europske i demokratske Hrvatske. Naši mediji, naša javnost, naš politički život, naše misli i politiku prekrila je udbaška mreža intriga i laži. Nije više pitanje kada je Perković govorio istinu, da li Vjesniku 1998. ili Večernjaku 2013., niti komu je Sindičić lagao, njemačkom sudu ili danas čitavoj hrvatskoj javnosti? Pitanje je zašto je itko ikada bilo kome iz tog udbaškog kola išta vjerovao? I zašto su iz emigrantskih redova važna mjesta u domovini zauzeli redom oni koji su od te iste Udbe kontaminirani i vrbovani?
Još malo pa će nam početi stizati sudske tužbe što te tvorce hrvatske države i slobode uopće nazivamo udbašima, tim među poštenim svijetom ipak još uvijek zloglasnim, zloslutnim i uvredljivim imenom.
Baš kao što su nekada žandarski batinaši jugoslavenskoga kralja postajali voljni ustaški ubojice, tako nijednom pravom udbašu nije bio problem postati veliki antikomunist i nacionalist. Za batinaše i ubojice uvijek je bilo posla u svim režimima
Mrki Karamarko, međutim, radije priča o petokrakama, kapama, titoizmu i nesvrstanima dok Perkovića i Mustača kao sasvim konkretnu temu i vrlo živ i ozbiljan problem prepušta Andriji Hebrangu.
Karamarko svjesno i namjerno javnosti podmeće pogrešne pojmove kad ovu vlast optužuje da je komunistička ili titoistička. Ma kakav komunizam? Toga ne može biti ni u natruhama u stranci koja danas više ne može opravdati čak ni svoje socijaldemokratsko ime.
Ma kakav titoizam, kakve petokrake? Svi smo mi danas taoci Udbe i udbaša i njihovih međusobnih obračuna i ucjena, a udbaštvo nije ideološka kategorija. Baš kao što su nekada žandarski batinaši jugoslavenskoga kralja postajali voljni ustaški ubojice, tako nijednom pravom udbašu nije bio problem postati veliki antikomunist i nacionalist. Za batinaše i ubojice uvijek je bilo posla u svim režimima.
Vjerovali smo i nadali se, ili nam se barem koji put prisanjalo, da će u demokratskoj i već 22 godine priznatoj Hrvatskoj biti drugačije. Ali nije bilo, od samog početka. Kilere je najprije angažirao HDZ, a danas Hrvatsku, njene građane i svoje birače sramoti i Milanovićev SDP. Moj glas za socijaldemokraciju potrošili su na sprdanje s pravom i pravdom. Na čitavu političku antifašističku ljevicu svalili su hipoteku udbaškog naslijeđa.
Nema to veze s ideologijom. Oni se jedni drugih boje, jedni drugima duguju, međusobno se potkupljuju, ucjenjuju i ubijaju. I u pravilu lažu. Takvi su bili i ostali. I Karamarko je jedan od njih, osobito kada s petokrakama odvlači našu pažnju od stokrake nemani koja nas pljačka, guši i ubija.
(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista)
Andrić i “zemlja mržnje” (2)
“U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog bivanja, suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njihove kuće i varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u životima bosanskih Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost. Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o iznevjerenju njihove izvorne dobrote.”
Ovo i ovako piše Rusmir Mahmutćehajić u tekstu Andrićevstvo – Protiv etike sjećanja (Forum Bosnae, 61-62/2013, uredili fra Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić), s naznakom da je riječ o dijelu iz istoimene knjige. Sudeći po ovome tekstu, kao i po tekstu Andrićism. An Aesthetics for Genocide istoga autora objavljenom u časopisu East European Politics & Societies, Mahmutćehajićeva knjiga bit će najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog.
U dosadašnjim pokušajima te vrste primat je nosila knjiga profesora Muhsina Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu (1995), u kojoj je na 700 stranica suhom pozitivističkom metodom sačinjen katalog svih “grijeha” protiv muslimana u Andrićevu djelu, kako ih autor vidi. Nešto novijega datuma je zbornik radova Andrić i Bošnjaci (2000), u kojemu po ideološkim diskvalifikacijama prednjači članak profesora Esada Durakovića.
Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s interpretacijom (bosanske) povijesti
U njemu se i dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću tumači kao perfidno djelovanje “ideologije evrocentrizma”, a krajnji zaključak je zlokoban: “Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije – jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova.” Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje stvaranje svojevrsne pedagoške policije, tj. da se “nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.”
Profesor Ivo Banac, pak, svu tu dosadašnju protuandrićevsku produkciju sažima u tri površna iskaza, književno i činjenično neistinita – da je Andrić “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, da je “sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, te da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s ideološkom interpretacijom (bosanske) povijesti.
Mahmutćehajićevi problemi s književnošću već su uočavani i precizno definirani. Povodom njegove “perenijalne” interpretacije Kamenoga spavača Maka Dizdara, recimo, književna teoretičarka Maja Abadžija piše kako je riječ o “manipulativnom, skolastički intoniranom labirintu koji na pojedinim mjestima potpuno gubi vezu sa književnošću samom”, te kako “Mahmutćehajićev pseudofilozofski poduhvat dovodi do zaključka da čitanje književnosti kao književnosti, dakle sredstvima i metodima književne kritike i teorije, nije poželjno, jer udaljava od istina kojima nas uče religijske dogme i objave”. Ona resko zaključuje kako se ne radi ni o čemu drugome do o “književnokritičkom šarlatanstvu” i “nedostojnom konglomeratu skolastičke hermetičnosti, newageovskog uvijek-prividnog eskapizma i potpunog pomračenja znanstvenokritičkog razuma”.
Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”.
Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”
Na to Mahmutćehajić: “Nikada niko od Bosanskih Muslimana – čak ni uz prihvatanje da je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, ‘najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti’ – neće moći u njegovim prikazima Turaka, u svem njegovom bosanskom panoptikumu, pristati na to da su to upravo oni sami u svome dijahronijskom trajanju, oni koji nasljeđuju svoje krstjanske pretke, te kao sljedbenici vjesnika Hvala štuju i Merjemu i njenoga Sina, blaguju i Jurijevdan i Ilindan, i to upravo zato što jesu to što jesu.”
Koja preuzetnost u uzimanju riječi ispred baš svih bosanskih muslimana, i to čak u njihovom “dijahronijskom trajanju”, i koja sigurnost u poimanju identiteta bosanskih muslimana kao gvozdene homogenosti i nepromjenljivosti! I koje vratolomno pretumbavanje planova – s mojega rezigniranog konstatiranja kulturne situacije u Bosni i Andrićeva statusa u njoj, na primordijalistički izmaštan kolektivni kontinuitet bosanskih muslimana, identitet i “nasljeđivanje”, sve od “krstjanskih predaka” do danas!
Time dolazimo i na Mahmutćehajićev problem s interpretacijom bosanske povijesti, koja i jest temeljni motiv svih njegovih tobože perenijalističkih a zapravo nacionalno-ideološki zainteresiranih elaboracija, pa i ove u kojoj je Andrić samo prividno glavna tema. Taj problem odlično je uočio Riccardo Nicolosi u eseju Dijaloška tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama (devedesete godine), objavljenom u časopisu Sarajevske sveske (27-28/2010):
“S osobitom emfazom Mahmutćehajić podcrtava usidrenost bosanskoga kulturalnog identiteta u islamu. Pri tom postaje jasno da on pod kulturalnim modelom ‘jedinstva u različitosti’ podrazumijeva prilično jednostavan sadržaj: tolerantno držanje islama prema prethodničkim monoteističkim religijama židovstvu i kršćanstvu, čije pravo na postojanje islam ne negira, već ga shvaća kao od Boga željeno mnoštvo stvarnosti. Polazeći od te teološke opće mudrosti, koja u svojoj neizdiferenciranosti opet nije baš sasvim točna, Mahmutćehajić konstruira povijesno osporivu ‘istinu’ jedne neprekinute tradicije tolerancije u Bosni, utoliko što projicira fundamentalni postulat islama na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske; i, kao drugo, utoliko što politiku Osmanskoga carstva vidi kao vođenu isključivo tim diktatom religiozne tolerancije, što je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne političke situacije.”
Moja figura o Andriću kao piscu “apsolutne, nulte estetske vrijednosti” kod Mahmutćehajića izaziva naročito žestoku iritaciju pa joj se opetovano vraća, a konačni i neopozivi sud o njoj glasi ovako: “O apsolutnoj vrijednosti ne može znati niko do Apsolutni. Zato je i najviša estetska vrijednost istodobno i etička. A one su dva pokazanja apsolutno Dobrog Koji je isti s apsolutno Lijepim.”
To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974)
Tako to izgleda u perenijalističkoj estetici, kakvu prakticira Mahmutćehajić. Kao da još s Aristotelom nisu postavljeni temelji znanosti o poetici, i kao da se od Aristotela u povijesti poetike, teorije književnosti pa i same književne prakse nije dogodilo ništa, te kao da je sav hod racionaliteta od renesanse do danas tek zla kartezijanska zabluda koju valja ispravljati i vraćati se “svetom znanju” kao jedinome spasu. Spomenuti Nicolosi o tomu ovako piše: “Sa zapanjujućom lakoćom i lakomislenošću Mahmutćehajić proglašava pet stotina godina povijesti civilizacije za ništavne i pledira na povratak jednome obliku života u kojemu vodeći princip više nije kritički um, već ‘potčinjavanje’ ljudi Bogu i njegovim zakonima.”
Sad se možemo vratiti Mahmutćehajićevu citatu s početka ovoga teksta. Da u suptilniju analizu ovom prilikom ne ulazimo, ono što je u tim tvrdnjama doista frapantno i intelektualno sablažnjivo jesu dvije stvari: materijalna neistinitost i zastrašujuće generaliziranje. Jedno i drugo pokazuje do potpune očiglednosti da Mahmutćehajićev tekst uopće ne komunicira sa svijetom (Andrićeve) književnosti u namjeri da ga razumije i korektno interpretira, nego ga surovo falsificira s nekim posve drugim namjerama.
A što se tiče optužbi za “turčenje”, Andrić je sam na najjednostavniji način objasnio o čemu se radi, stavljajući na sva izdanja svojih novelističkih knjiga napomenu: “Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.”
To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974).
Izvoditi krupne i drastične zaključke iz podmetnute zle namjere “turčenja” Ivi Andriću, kako to čini Mahmutćehajić, moguće je, dakle, samo uz zaprepašćujuću ahistoričnost i ignoriranje povijesne stvarnosti, uz ignoriranje političkih i identitetnih promjena u dinamičnom historijskom procesu, ali i uz ignorantski odnos prema relevantnoj historiografskoj i etnografskoj literaturi. Očevidno, takav postupak ne pripada ni znanstvenom ni teološko-filozofskom govoru (čak ni kada bi htio biti perenijalistički), nego je riječ o tipičnom ideološkom diskursu kojim se hoće voluntaristički intervenirati u stvarnost, podešavajući je prema vlastitim (političkim i nacionalnim) željama i himerama.