Uz obrazloženje da se ”način korištenja autorskih djela i predmeta zaštite srodnih prava bitno izmijenio u kontekstu razvoja digitalnih i informacijskih tehnologija”, predložen je u rujnu 2020. godine (u saborskoj proceduri) ”Nacrt prijedloga zakona o autorskom pravu i srodnim pravima”. [Read more…]
Granice i sudbine
Predrag Matvejević, ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015.
Iz recenzije izdavača:
Ova je knjiga nastajala u nelagodi: autor je pisao u inozemstvu o svojoj zemlji, u kojoj se vodio rat. Dio tekstova koji su ovdje sakupljeni bio je objavljen u domaćim i stranim glasilima, u prijevodu ili originalu, često i jednom i drugom. Većina ih je izišla, usprkos svemu, u nekoliko tomova koje su objavili razni izdavači, više strani nego domaći. [Read more…]
O Nobelu i hrvatskom Lukašenku
Odluka Švedske kraljevske akademije da ujesen 1986. Nobelovu nagradu za književnost dodijeli Nigerijcu Woleu Soyinki obradovala je čak šest jugoslavenskih izdavača, koliko ih je bilo potrebno da se objavi jedan jedini njegov roman. [Read more…]
Granice i sudbine
Predrag Matvejević, ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015.
Iz recenzije izdavača:
Ova je knjiga nastajala u nelagodi: autor je pisao u inozemstvu o svojoj zemlji, u kojoj se vodio rat. Dio tekstova koji su ovdje sakupljeni bio je objavljen u domaćim i stranim glasilima, u prijevodu ili originalu, često i jednom i drugom. Većina ih je izišla, usprkos svemu, u nekoliko tomova koje su objavili razni izdavači, više strani nego domaći.
Matvejević je gotovo svakoga mjeseca navraćao u domovinu, bivšu i sadašnju, da vidi i uvjeri se što se u njoj događa te o tome obavijesti strani i domaći svijet – bolji dio svijeta koji je dobronamjerno želio znati istinu. Branio je s najviše upornosti pisce i intelektualce koji su se našli u nevoljama, u raznim dijelovima bivše Jugoslavije ili, kako se danas kaže, “regije”.
Osim esejističko-poetskih ogleda, poput ”Mediteranskoga brevijara”, prevedenog na više od dvadeset jezika i ”Druge Venecije” koja je nagrađena nagradom ”Strega”, jednim od najznačajnijih književnih priznanja u Italiji, kritika je vrlo pozitivno ocijenila Matvejevićeve knjige eseja nastalih ”između azila i egzila”, napose djelo o ”Kruhu našemu” te, među ostalim, zbirku ”Otvorenih pisama” koja su pridonijela da autor bude uvršten u francusku “Legiju časti”.
Osim esejističko-poetskih ogleda, poput ”Mediteranskoga brevijara”, prevedenog na više od dvadeset jezika i ”Druge Venecije” koja je nagrađena nagradom ”Strega”, jednim od najznačajnijih književnih priznanja u Italiji, kritika je vrlo pozitivno ocijenila Matvejevićeve knjige eseja nastalih ”između azila i egzila”, napose djelo o ”Kruhu našemu” te, među ostalim, zbirku ”Otvorenih pisama” koja su pridonijela da autor bude uvršten u francusku “Legiju časti”
Matvejević je objavio niz članaka i eseja u kojima je iznosio oštre kritike o situacijama, ličnostima i pojavama u bivšoj Jugoslaviji, uoči, za vrijeme i nakon rata koji je zadesio naše gradove i sela. Knjiga “Granice i sudbine” nosi podnaslov “O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”.
“Jugoslavenstvo je širi pojam nego što mislite. Često to meni negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karađorđevića ni Pere Živkovića. Ja sam i Srbin i to bolji od Vlade Bulatovića ili Antonija Isakovića, a bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” (Krležino poimanje jugoslavenstva).
Izvadak iz knjige:
”Familije , mrzim vas”, napisao je u ljutnji poznati pisac, na početku XX. stoljeća. Neki to ponavljaju za njim, drugi upozoravaju da ”prljavo rublje valja prati u obitelji”. Ili pak da svoj narod treba voljeti ”kao vlastitu porodicu”. To je sastavni dio rodoljubnog odgoja.
Nije uputno otkrivati stvari koje se tiču srodnika i sunarodnjaka, ”mojih” ili ”tvojih”, pogotovo ”naših”. Stanovita otkrića, o kakvima je ovdje riječ, ne usrećuju. Zbog njih se često kajemo. Ponekad se moramo i stidjeti.
Veći dio ovoga poglavlja objavljen je najprije u inozemstvu, dok se rat još vodio u Jugoslaviji. Bilo ih je teško objaviti u zemlji u kojoj se ratovalo. Valjalo se izložiti optužbama jedne i druge strane: još jednom izdajama ili klevetama, s ove i s one strane.
Samoubojstva – i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti – razlikuju se od slučaja do slučaja. Na taj krajnji i nepopravljivi čin čovjeka navede jednom bolest ili nesreća, drugi put i žrtva ili vrlina. Mnogi se nađu na rubu ponora, malo ih je spremno sunovratiti se. Najodlučniji se vinu s onu stranu ruba, najočajniji također. Tko nije osjetio vrtoglavicu bezdana, ponekad i ne zna zašto je živio. Divio sam se kapetanima koji su tonuli zajedno sa svojim lađama. Mnogo je brodova na dnu mora, polomljenih jarbola i skršena kormila. Nemamo pravo olako suditi onima koji su se pokazali jačim od želje za životom – ponekad život i ne vrijedi živjeti.
“Jugoslavenstvo je širi pojam nego što mislite. Često to meni negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karađorđevića ni Pere Živkovića. Ja sam i Srbin i to bolji od Vlade Bulatovića ili Antonija Isakovića, a bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” (Krležino poimanje jugoslavenstva)
Nije najveća tragedija u samoj odluci da vlastitom odlukom okončamo svoj ionako prolazni vijek: tragično je kad oni koji su obilježeni tom sklonošću, naslijeđenom ili stečenom, predvode druge – navode ih da se sunovrate zajedno s njima ili, pogotovo, umjesto njih. Kad osobe, s takvim porivima i nagnućima, postanu vođama i predvodnicima nacije, države, naroda…
Upravo to se dogodilo u drami koju smo proživjeli.
Izložit ću njezin sažetak u četiri čina (u teatarskom smislu te riječi) i dodati im nekoliko kratkih didaskalija. Lica su preuzeta, kako se to kaže, ”iz same stvarnosti”: voždovi i vrhovnici, čelnici višega i nižega reda, časnici i hodočasnici raznih vjera. Radnja se odvija naizmjence u sadašnjosti i prošlosti, na više pozornica, diljem zemlje u kojoj se najprije ”dogodio narod”, a zatim krvav rat među narodima. Iza kulisa čuju se povremeno hitci i odjeci. Do scene i partera dopiru krik i bijes. U trenutku kad se podiže zastor u gledalištu je uznemirenost, nalik na mir.
Čin prvi
Otac Slobodana Miloševića posvetio se bogosloviji, ali nije postao popom. Ustrijelio se ne doživjevši starost. Slobodanova se majka objesila. I ujak po majčinoj strani digao je ruku ná se. I on je usmrtio sebe sama.
Djetinjstvo i mladost čovjeka koji je godinama vodio Srbiju suočeni su s takvim porodičnim nesrećama. Našao je utočište – ili možda utjehu u omladinskim komunističkim organizacijama. Tragovi prošlosti nisu uočljivi na njegovu licu, glatku kao u dječaka, s nevelikim, udubljenim očima i pogledom koji ne odaje ni čuvstvo ni namjeru.
Govor mu je izravan i jednostavan, na trenutke prividno i prisan. Glas energičan i pomalo hrapav. Ponašanje mu je naoko prirodno i odlučno, lišeno suvišne teatralnosti: to mu je vjerojatno pomoglo da se, stupivši na vlast, nametne generalima Armije koja se nekoć zvala narodnom i jugoslavenskom – koja će u narode Jugoslavije uperiti puške i topove, u Hrvatskoj i Bosni, u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, ”na Kosovu polju ravnom”.
Scenograf bi svemu tome dodao odgovarajući dekor: na ušću Save u Dunav okupila se masa, plješće svome predsjedniku, slave ga pisci i pjesnici, gotovo sva takozvana poštena inteligencija. Unaokolo su barjaci, grbovi, parole; iza scene tutnje kamioni, uskoro će prevoziti leševe sve do Dunava i Batajnice. Kamera pokazuje ubojstvo bivšega predsjednika Srbije Ivana Stambolića, bačena u jamu pokrivenu vapnom. Sin novoga predsjednika vozi novi luksuzni auto, sprema se sudjelovati na nekim trkama. Vide se korice knjiga koje je na domaćim i stranim jezicima objavila supruga čovjeka koji stoji na čelu srpske države.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm ”pribjeći samoubojstvu”. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu ”ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno”, no to je već druga priča.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm ”pribjeći samoubojstvu”. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu ”ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno”, no to je već druga priča. Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni ”Sloba, sloboda”. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana
Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni ”Sloba, sloboda”. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana.
Ove su bilješke nastale, većim dijelom, prije groteskne scene obračuna u vili obitelji Milošević na Dedinju – ispaljenih hitaca, lisica na rukama, uhićenja i odvođenja dojučerašnjeg šefa države u Haag. Vijest da je u zatvoru prestao uzimati lijekove i voditi brigu o zdravlju kako bi skratio svoj život i poniženje, nije nevjerojatna. Kao dekor za kulisu mogla bi poslužiti pomalo zamućena noćna fotografija, na kojoj se nazire silueta bivšega predsjednika, ”Slobe, slobode”, malo pognutog i pokunjenog, tek iskrcanog iz helikoptera, kako prilazi – privode ga – vratima zatvora u Scheveningenu. Vjerojatno se već razočarao i u svoj narod.
Čin drugi
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba ”Partizan”. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo.
Koju godinu kasnije, kad je već bio na putu ka generalskome činu, Franjo je Tuđman proširio vijest da su mu oca ubili hrvatski klerikalni nacionalisti – takozvani križari – to je čuo i avangardni zagrebački slikar, Tuđmanov drug iz rata i prijatelj u poslijeratnim godinama (Edo Murtić, pokojni prijatelj, koga ne kanim ovdje izvoditi na scenu). Devedesetih godina, nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske, pokušat će, usprkos nedvojbenim zaključcima vještačenja koje je provedeno nakon samoubojstva, prikazati očevu i maćehinu tragediju posve drukčije: kao mračno umorstvo koje su izvršili ne više ustaše, nego njegovi ondašnji drugovi: komunisti. Naveo je čak i ime svjedoka, istaknutog partizana hrvatskog porijekla. Taj ”jedini svjedok” odbio je, međutim, potvrditi Predsjednikovu izjavu, unatoč prijetnjama i neugodnostima kojima je bio izložen u novoj, demokratskoj Hrvatskoj.
Teško je objasniti zašto bi baš titovska policija likvidirala, bez ikakva posebna razloga, bivšega partizana i člana ZAVNOH-a, koji se inače isticao žestokim kritikama ”izdajničkog” vodstva Hrvatske seljačke stranke – to su bile teške optužbe u poratnim godinama, moglo se glavu izgubiti zbog njih ili barem dopasti zatvora. Samoubojica je, srećom, bio otac visokoga oficira – mladoga majora, pukovnika i budućega generala Jugoslavenske armije Franje Tuđmana. Ovom posljednjem će ubrzo biti povjerena, s obzirom na njegovu tadašnju odanost režimu i ideologiji, važna ”kadrovska politika” u Generalštabu Jugoslavenske narodne armije. Istaknut će se posebno u borbi protiv ”đilasovaca” i ”ibeovaca” u Armiji. Nismo uspjeli istražiti je li tko, prema njegovoj dostavi, završio u gulagu Gologa otoka.
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba ”Partizan”. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo
Nedugo nakon što je postao hrvatskim predsjednikom Tuđman je javno priznao da je i sam bio spreman, već 1942. godine, počiniti samoubojstvo: razočarao se, veli, već na samu početku u onaj isti komunizam kojem će revno – vjerujemo i iskreno – služiti još gotovo četvrt stoljeća! Kako bi svoje priznanje učinio što uvjerljivijim, upro je u sljepoočnicu dva ispružena prsta oponašajući samoubilački čin (samo djelomično), u nastupu na televiziji. Nije ni pomislio kako bi možda takva gesta šefa države pred brojnim gledateljstvom mogla biti neprilična. No, pomogla mu je režija, primjerena ulozi.
Poznati novinar, koji je imao priliku da dugo i u više navrata razgovara s Franjom Tuđmanom, kad je već bio predsjednikom, objavio je podatak da je prvo ljubavno (tjelesno) iskustvo budući vođa imao sa svojom još mladom maćehom, koju će njegov otac ustrijeliti. Premda to nitko nije demantirao, valja uzeti s rezervom takve stvari – to malo rodoskvrnuće nije, očito, potaknulo oca na fatalan čin.
U trenutku kad je srušen Stari most u Mostaru, Mate Boban, tadašnji glavar ili doglavnik Herceg-Bosne, dičio se na sav glas da ”ostvaruje viziju” Franje Tuđmana. Domišljati Hercegovac pokušao je tako prebaciti na njega svu odgovornost za ono što se činilo po Hercegovini, prije nego što je tog istog Bobana zadesila smrt za koju se govorilo da nije slučajna. Predložio sam u to vrijeme Tuđmanu, u pismu koje dugo nije našlo izdavača, da podnese ostavku. Ali predsjednici ne haju za prijedloge pisaca, čak ni u našoj Hrvatskoj!
Predsjednik Franjo Tuđman uredio je da se izglasa Zakon o privatizaciji imovine i jeftino prisvoji, tj. ”privatizira” i proširi stan u kojem je živio. Supruga mu je nosila nevjerojatne sume na bankovni račun, koje skromna činovnica nije smjela prihvatiti te je kažnjena gubitkom posla u banci i izvrgnuta raznim drugim neprilikama. Još je živa, knjiga joj se zove ”Istina – savjest iznad bankarske tajne”. Potištena je.
Treći čin
Međunarodni sud u Haagu, koji su osnovale Ujedinjene nacije s namjerom da ispituje zločine počinjene u Jugoslaviji i Ruandi, zatražio je da mu se izruči general Ratko Mladić, optužen za ”genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječanstva”. Taj vojskovođa, naoko veselkast i neobuzdan u svojoj ulozi, održavao je stalne veze s Generalštabom u Beogradu, čiji je rad bio podređen samome Miloševiću. Nije nam poznato je li komandant jedinica na Palama u svakoj prilici tražio mišljenje svoga pretpostavljanog ili je pak imao, kako izgleda, i vlastitih inicijativa – na primjer kad je naredio da se strijelja još neutvrđeni broj muškaraca muslimanske vjeroispovijesti, koji su, goloruki, bježali iz Srebrenice pred njegovom vojskom, željnom osvete za višestoljetni turski zulum i ubojstvo srpskoga cara Lazara. Bosanske statistike, koje također nisu sasvim pouzdane, govore o deset tisuća pobijenih.
Uzdržaniji strani istraživači smanjuju tu brojku, nakon iskopavanja leševa, na šest ili sedam tisuća. Službeni izvori u Srbiji – Crnoj Gori o tome nisu izvještavali ili su pak svodili cijelu tu operaciju na običan ratni incident, ”uzajamno obračunavanje”, ”svatko je kriv”, ”i njihovi su ubijali” i tome slično. Stanoviti intelektualni i književni krugovi u Beogradu i okolici ne smatraju to uopće vrijednim spomena. U svakom slučaju, generalova se popularnost među žestokim nacionalistima nije time umanjila. U očima najžešćih dobio je aureolu junaka, usporedivog s Milošem Obilićem.
U Shakespeareovim tragedijama, kao i u samom životu, ima plemenitih smrti, poput Ofelijine. Suočena sa zločinima rođenoga oca, mlada djevojka Ana Mladić oduzela je sebi život. Ostavila je za sobom pismo. Vijesti koje su u nekoliko navrata došle do javnosti, govore o teškim ”nervnim krizama” i ”depresijama” proslavljenog vojskovođe, koje su uslijedile nakon gubitka jedine kćeri. Slične je scene oduvijek bilježilo pero tragičara.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na ”činjeničnom stanju”. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima
Mržnja Ratka Mladića prema Hrvatima i Bosancima muslimanskoga porijekla nije, vjerojatno, potaknuta idejama stanovitih intelektualnih krugova, koji su rado osuđivali ”kozmopolite” i ”mondijaliste” kao strane ”plaćenike” ili ”izdajice” naroda; pogotovo ne pod utjecajem učenih štiva, poput Akademijina ”Memoranduma”, nedostupnih junakovu obrazovanju i inteligenciji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše su mu zaklali oca Neđu pokraj sela Šunj, na Ivan-sedlu u Bosni. Članu Generalštaba JNA Blagoju Adžiću, Srbinu ili Crnogorcu (?) po narodnosti, stradalo je od ustaške kame u Drugom svjetskom ratu devetero članova obitelji, s očeve i majčine strane. To je odredilo njegove stavove u životu, ali se ipak pokazao uzdržanijim od ratobornog Mladića. Ubrzo je, po Miloševićevu nalogu, smijenjen s dužnosti i otjeran u prikrajak. U zatvoru u Haagu proveo je posljednje dana života.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na ”činjeničnom stanju”. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima.
Četvrti čin
Radovan Karadžić u nacionalističkim je krugovima postao još cjenjeniji i dragocjeniji nakon što je bio maknut s predsjedničkog položaja i prisiljen da se potuca stazama i bogazama, po gudurama Bosne nam ponosne. Jedan rado čitani pisac takozvane lake literature prozvao ga je ”srpskim Robinom Hudom”. Po profesiji je liječnik, po specijalizaciji psihijatar (”etničko čišćenje” mu je najuža specijalizacija), po navadi pjesnik. Uza sve ostalo je i guslar: vidjeli smo ga kako svira na tom drevnome narodnom instrumentu i pjeva epsku pjesmu o četrdesetorici kapetana, i to pred širokom publikom (na televizijskom ekranu). Za takvim je čovjekom Međunarodni sud u Haagu raspisao potjernicu, optužio ga za ”zločine protiv čovječanstva” i za ”genocid”. Pjesnici koji nose neobična bosansko-hercegovačka imena – poput Noga ili Đoga – rezervirali su zâ nj mjesto u srpskom panteonu.
Mnogi Bosanci ili Bošnjaci, ne samo oni muslimanskoga roda i zakona, napominju pak da je njega i njegova kompanjona Krajišnika osudio komunistički titovski režim ne zbog srpstva, nego za najobičnije otuđivanje narodne imovine. Taj je banalni podatak možda jedino važan dramaturgu. Važniji su nam, recimo, razlozi zbog kojih je Karadžićev otac suđen, opravdano ili ne, za silovanje i rodoskvrnuće: jer je, navodno, nasrnuo na maloljetnu djevojku, koja je u uskoj krvnoj ili rodbinskoj vezi s njim (opet taj ”rod” i ”porodica”, dobacit će netko iz partera, tko ne voli vidjeti takve scene na pozornici).
Pisac ovih redova dužan je priznati da u ovom slučaju nije uspio dobaviti sudski zapisnik prijestupu Karadžića-oca, jer mnogi dokumenti još uvijek nisu pristu pačni u dijelovima brdovite Bosne. Teško je reći jesu li u pravu oni koji smatraju da takav ”rodoskvrni čin” nagovješćuje silovanja kojima će biti podvrgnute stotine mladih muslimanki – neke su od tih djevojaka iz patrijarhalnih sredina izvršile samoubojstvo. Ne zna se pouzdano koliko je bilo i momaka koji su na poseban način također razdjevičeni. To, očito, budi znatiželju rafiniranijeg dijela gledališta. U staroj Heladi sličan se odnos s mladim efebima smatrao ponekad dijelom spolne pedagogije. Teško je ipak zamisliti da su se na našem dijelu Balkana, u ratu u Bosni, činile takve stvari samo u pedagoške svrhe.
Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisateljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sarajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u ”balije”. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako ”teatru okrutnosti” – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski
Karadžić nije posve običan pjesnik: sam sebe opisuje kako gleda s brda – i mrzi grad kao brđanin; prijeti mu u stihu – i ostvaruje svoju prijetnju kuršumima; nagovješćuje rušenje i ruši; opsjednut nacionalnom idejom – dok traje opsjeda Sarajevo, više od 1000 dana i noći. Neke su od tih scena zapisane u njegovu opusu i prije nego što su s Pala ispaljene prve granate. Posrijedi je možda i stanovita vidovitost, avaj.
U emisiji koju su snimili zapadni reporteri, smatrani nesklonim ”Srbiji na Istoku”, Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisateljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sarajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u ”balije”. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako ”teatru okrutnosti” – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski.
Eduard Limonov, bivši ”disident”, slabašan pjesnik i jakušan ruski nacionalist, koji je čak i u Putinovoj demokraciji dopao zatvora zbog prljavih stvari, opisao je svoj podvig nakon povratka u domovinu. Taj su njegov opis ženerozno prenijeli stanoviti beogradski mediji, bliski režimu, a vjerojatno i paljanska televizija. Čuli smo da Edička još uvijek šeće trgovima Zapadne Evrope, neometan od prezaposlenih službenika Međunarodnoga suda u Haagu. Možda su podcijenili njegove streljačke vrline ili ga nisu uzeli zaozbiljno. A i nije na njima da određuju razlike između komedije i tragedije, pogotovo u šekspirovskim inspiracijama.
Karadžić je primio za svoju pjesničku ”dejateljnost”, u novom Savezu ruskih pisaca prepunom starih prerušenih staljinista, kraj drevnih kremaljskih zidina, nadomak hrama Vasilija Blaženoga, nagradu koja nosi ime Mihaila Šolohova, jednog od rodonačelnika ”socijalističkog realizma”. Objesili su mu (Karadžiću) o junačke grudi viteško odličje – krst svetoga Andreja. Ne znam tko je odlučivao o tome u Rusiji, kojoj je u tome času bila na čelu tragikomična figura Borisa Jeljcina.
Na ceremoniji, prožetoj posebnom vrstom teatralnosti, prisustvovali su i članovi Karadžićeve porodice. Bilo je tu i oficira u carskim mundirima, s epoletuškama i ordenjem po grudima i ramenima, sadašnjih bogatuna travestiranih u nekadašnje ”bojare”, plemića ”samozvanaca” u crnim kaftanima i narodnjaka u kričavim rubaškama, monaha s dugom sijedom bradom koji su dijelili prisutnima naforu i blagoslov.
Ne zaboravimo napomenuti da je u Haagu, u čuvenom ševingenskom zatvoru, sam sebi oduzeo život i Milan Babić, bivši prvak krajiških Srba. U Krajini su za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše ubile više članova njegove obitelji, šire i uže.
Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije ”Ferhadije”, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. ”Ne ostade ni kamena na kamenu”, kaže naš narod u Bosni
Ovaj je čin, kao što vidite, nešto duži od ostalih. To iziskuju zahtjevi dramskoga zapleta i teškoće raspleta u drami. Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije ”Ferhadije”, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. ”Ne ostade ni kamena na kamenu”, kaže naš narod u Bosni.
Profesor Koljević bio je inače poznat kao vrstan šekspirolog. Poznavao sam ga. Bio mi je nekoć blizak, premda nije krio svoj srpski rod i nacionalizam. Pokoj mu duši.
Didaskalije
I sama mjesta na kojima se odvija radnja igraju važnu ulogu u dramaturgiji. ”Prokletstvo mjesta” poznato je od homerovskih vremena. Operacija ”Oluja” koja se odigrala u Hrvatskoj, u Krajini ljeta Gospodnjega 1995., izgnala je možda više od stotine tisuća Srba, koji su tu živjeli stoljećima, braneći Zapad i Mitteleuropu od najezde s Istoka. Među onima koji su protjerani nisu bili samo ekstremisti ili zagovornici Velike Srbije, nego i običan puk koji je u tim krajevima već bio gonjen i klan, odvođen u ustaške logore, bacan u jame. To su inače ”punopravni građani Hrvatske”, koji se, unatoč svemu, žele vratiti u svoje domove, makar i popaljene i poharane.
Ne zna se točno koliko ih je pobijeno, napose starica i staraca koji nisu imali kud te su ostali kraj svoga kućnoga praga. Jedan od protagonista te proslavljene operacije bio je Gojko Šušak, kojeg je predsjednik Hrvatske proglasio svojim ”najboljim ministrom”. Pretpostavlja se da su se među režiserima ”Oluje” našli, kao šaptači i pomoćni redatelji, neki umirovljeni američki komandanti, koji su svoj zanat ispekli na vijetnamskim pozornicama. Šušak nije skrivao da mu je otac bio ustaša.
Nije smatrao da su ustaše zločinci, kako to tvrde stanoviti krugovi na Zapadu i Istoku, koji su ”nasjeli komunističkoj propagandi”. Imali smo priliku vidjeti ga svojim očima, kao Predsjednikova izaslanika na stanovitim priredbama, u teatralnoj pozi: diže ruku i pozdravlja ”za dom spremni” na način kako su to činili nacistički gauleiteri – u Posušju, na primjer, gdje se pjevalo na sav glas u čast ustaškim vitezovima Juri i Bobanu ili pak na Sinjskoj alki, koja se jednako gostoljubivo, u bivšim režimima, ubadala ”u sridu” pred drugom Titom i, još prije, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.
Šuškova oca ubili su četnici ili partizani, ne znamo točno koji. Sin je stoga zamrzio komuniste i Jugoslaviju. Prije nego što je postao ministrom u Tuđmanovoj Hrvatskoj i prikupio novce za njegove izbore, djelovao je u antijugoslavenskoj i ustaškoj emigraciji u Kanadi. Prilikom Titove smrti, položio je svinju u mrtvački lijes, napisao na njemu ”Tito” i ostavio ga kradomice pred vratima jugoslavenske ambasade u Torontu. Ta ne osobito civilizirana gesta dovoljno predstavlja ličnost i kulturu pokojnika: antropolozi tvrde da su zaostalija plemena Amazonije, osobito ona ljudožderska, na sličan način ispraćala omrznute pokojnike.
Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu ”šiptariju”, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na ”Rikarda III.”…
Unatoč tome, provincijalni ga duhovi uzdižu do nebesa: ”Blažene oči koje su ga vidjele”, piše jedan od živućih ”klasika” hrvatske književnosti. Dok se bavio poviješću jugoslavenske revolucije u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, sam predsjednik Tuđman osuđivao je ustaške masakre u Krajini, po Lici i Baniji, na Kozari, u glinskoj crkvi. Tad je, kao general Jugoslavenske narodne armije, pisao pozitivno o ”bitnim obilježjima razvitka NOB-a i socijalističke revolucije u Hrvatskoj”. Nije rijedak slučaj da se u jednom času brani ono što se u drugom napadalo, ili obrnuto: to stvara bizarnu napetost na sceni, u kojoj se tragično miješa s komičnim.
U nesretnoj nam povijesnoj geografiji, bosanske kasabe poput Foče (prekrštene u ”Srbinje”), Srebrenice ili pak Goražda nisu obične kulise. Tu su 1942. i 1943. četnici hametice klali muslimanske Slavene ”srpskoga porijekla” (prema srpskim historičarima) ili pak ”hrvatskoga” (prema hrvatskim povjesničarima), uz samu ”krivu Drinu”. Pamti se da je ta živopisna rijeka, koja je zahvaljujući geniju Ive Andrića postala slavnom u svijetu, bila sva crvena od krvi zaklanih. Nosila je ”turska trupla” – tako su ih zvali četnici – prema Savi i Dunavu.
Međutim, jedna od visokih ličnosti u Republici Srpskoj, svojedobno bliska suradnica Karadžićeva, bivša predsjednica Biljana Plavšić (koja se pokajala za svoje grijehe i priznala genocid) konstatirala je, dok je još bila na dužnosti, da su bosanski muslimani u stvari ”degenerisani Srbi” – ona se, tvrdi, kao doktor biologije u to razumije. Za potpredsjednika Miloševićeve vlade vojvodu Vojislava Šešelja Bošnjaci su srpski ”genetski otpad”.
Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu ”šiptariju”, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na ”Rikarda III.”: na bjesomučnog vojvodu Gloucestera, opakog Buckinghama ili odvratnog Edvarda IV., na omraženu Margaret i njihove suradnike i srodnike. Na tolike zločine bez kazne i kazne bez zločina. Na histeriju u historiji. U ovoj vrsti rodoslovlja, s toliko ubojica i samoubojstava, odnosi genetike i geopolitike ne mogu se zanemariti.
(Prenosimo iz knjige Predraga Matvejevića ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015. uz dopuštenje autora. Zahvaljujemo redakciji tjednika Nacional).
Potraga 2-2
KO JE UBIO ČOVEKA KOJI JE VOLEO LJUDE ?
Na pismu poslatom iz Šapca – moja adresa. U koverti desetak fotografija različitih formata. Na njima vojnici u stroju ili kako maršuju, a predvodi ih kapetan Velimir Čikarić. Čovek za koga nisam ni znao, dok ga u svojim sećanjima za DANAS, kao primer teškog ranjenika, nije pomenuo doktor Edo Jaganjac, hirurg u sarajevskoj ratnoj bolnici.
Zapravo, sećajući se ratnih užasa, života i smrti u opsednutom gradu, ni doktor Edo, ni sestra Senči, ni hrabri vozač Mirso… u početku se nisu mogli setiti imena kapetana… Zato sam pisao POTRAGU, tekst koji je izazvao brojna reagovanja i ponudio nova svedočenja…
Ko je i kakav bio Velimir Čikarić, kapetan JNA, za čiji su se život u sarajevskoj ratnoj bolnici, cele noći 23. maja 1992, borili doktor Jaganjac i njegovi saradnici? Ko je pucao u čoveka koga su prijatelji, kolege, vojnici i komšije zvali kapetan Čiki, ili samo – Čiki?
Ko je i kakav bio Velimir Čikarić, kapetan JNA, za čiji su se život u sarajevskoj ratnoj bolnici, cele noći 23. maja 1992, borili doktor Jaganjac i njegovi saradnici? Ko je pucao u čoveka koga su prijatelji, kolege, vojnici i komšije zvali kapetan Čiki, ili samo – Čiki?
***
Šest meseci sam proveo u kasarni Maršal Tito u centru Sarajeva a starešina mi je bio kapetan Velimir Čikarić Čiki, piše mi u mailu Vladan Ljubičić, izvršni direktor fabrike Čokolend u Paraćinu. – Kasarna je praktično bila jedna velika škola za pitomce srednje škole, akademije i nas koji smo se obučavali za oficire u rezervi. Kapetan Čikarić je bio jedini plavac u kasarni.
Plava uniforma ga jeste činila lako uočljivim u sivo-maslinastom okruženju, ali se on od drugih razlikovao pre svega po atletskoj konstituciji, pravilnim a oštrim crtama lica, držanju … Svašta nas je učio… Da pucamo, bacamo bombe… a sve bez bilo kakvog incidenta. Bio je ozbiljan i strog oficir ali nije vikao na vojnike. Svih nas tridesetorica u vodu smo ga obožavali! Čiki je bio gospodin čovek!
***
Mirko Jelčić, Sarajlija iz Praga, omogućava mi kontakt sa Čikarićevim bliskim prijateljem u Sarajevu. – Bili smo komšije ovdje na Breki, kaže Mlađo koji je sve vreme opsade proveo u gradu. – Čiki je bio raja i volela ga je raja. Bio je boem, dobar čovek, voleo je ljude… Volio je kafanu, imao jednu svoju… Volio je da peca, išao na pastrmku, a što ulovi donese mojoj djeci…
Je li pričao o ratu? – pitam. – Nije volio rat, kaže Mlađo. – Ma, bio je potpuno antiratni čovjek! Još dok su dolazili kući on je odbio da po gradu ide u uniformi. – Kada pekari budu išli na posao u uniformi, govorio je, tada ću i ja! – Još prije no što se nije moglo izić iz grada dolazio je vojni bezbednjak i raspitivo se po komšiluku… Šta Čiki govori, dal nekoga napada … On je bio protiv rata i njegovi su to znali!
***
Kao Jugosloven po opredeljenju, iako su mi oba roditelja Srbi, smatrao sam Sarajevo primerom tolerancije i Juge u malom… A tek moj komandir voda kapetan Čikarić! Bio je jedini plavac, ne samo u ŠRO, nego u celom Centru srednjih vojnih škola i akademija u Maršalci… Bili smo ponosni na njega, bio je prepoznatljiv, a samim tim i mi ko njegovi pitomci… Na logorovanju nam je pričao da je iz Šapca rodom, da trenira karate i da je nosilac crnog pojasa… Mislim da sam tada čuo i da je razveden a da nema decu
Neki od vojnika kapetana Čikarića, i posle više od četvrt veka od služenja vojske u JNA, i danas su u međusobnim kontaktima. Zahvaljujući tome, od Vladana iz Paraćina dobijam broj Krešimira Mažara iz Zagreba… Razgovaramo… Krešimir trenutno nema posla, a ima troje dece… Teško se živi… Ljudi su mislili da će ulaskom u Evropsku uniju rešiti sve probleme… Kapetan Čikarić?… Čiki je bio izuzetan čovek!
***
Za Sašu Todorovića, mog kolegu iz Knjaževca, nema novinarskog posla u njegovom gradu. Radi nešto u tamošnjoj fabrici obuće… Pročitao je tekst u Danasu i šalje mi fotku na kojoj se vidi Kapetan i on dok potpisuje svečanu obavezu u kasarni Maršal Tito u Sarajevu.
Piše mi: – Poslednja sam generacija u SFRJ koja je svoj “dug prema domovini” odužila u miru. U JNA sam otišao septembra 1989. Činjenica da odlazim u Sarajevo izgledala mi je kao pun pogodak. Obožavao sam ovaj grad, njegov rokenrol, Novi primitivizam, Top listu nadrealista, Zimsku Olimpijadu, njegovu bajkovitost, mešavinu kultura, vera i običaja…
Kao Jugosloven po opredeljenju, iako su mi oba roditelja Srbi, smatrao sam Sarajevo primerom tolerancije i Juge u malom… A tek moj komandir voda kapetan Čikarić! Bio je jedini plavac, ne samo u ŠRO, nego u celom Centru srednjih vojnih škola i akademija u Maršalci… Bili smo ponosni na njega, bio je prepoznatljiv, a samim tim i mi ko njegovi pitomci… Na logorovanju nam je pričao da je iz Šapca rodom, da trenira karate i da je nosilac crnog pojasa… Mislim da sam tada čuo i da je razveden a da nema decu…
***
U vreme kada je kapetan Čikarić teško ranjen 22. maja 92. u kasarni Maršal Tito, rat u Sarajevu već uveliko traje. Samo u aprilu te godine u gradu je poginulo 225 ljudi, ali će 2. maj 92. ostati zabeležen u istoriji kao poslednji pokušaj još uvek formalno postojeće JNA da zauzme centar grada, podeli ga i stavi pod svoju kontrolu. Napad je počeo u ranim jutarnjim satima granatiranjem sa mesecima već utvrđenih položaja na brdima oko Sarajeva.
Čitav sat ipo Mladićevi i Karadžićevi artiljerci tuku iz stotina tenkova i drugih oruđa po Predsedništvu, Skupštini, Narodnom pozorištu, Domu sindikata, Većnici… Po najužem gradskom jezgru, po opštini Stari Grad ali i po Novom Sarajevu i drugim delovima grada. Artiljerijski nastavak ostvarivanja nečijeg monstruoznog plana koji će se ispostaviti kao najduža opsada jednog grada u novijoj istoriji: – Sarajevska opsada od 1.425 dana!
***
Zahtevamo da nam vi sa svoje strane obezbedite bezbedan ulazak u Sarajevo, a onima koje bismo zamenili – bezbednu evakuaciju iz Sarajeva! Beograđani, ne dozvolimo da nedužni u BiH stradaju umirući i od gladi! Pomozimo im jer će sutra i nama biti potrebna pomoć! Građani Sarajeva – mi smo sa vama!
Potpukovnik Uroš Domazet, načelnik kadetske službe Vojne akademije u Beogradu, bio je kapetan JNA u sarajevskoj kasarni Maršal Tito u vreme početka rata u BiH. Kolega i prijatelj kapetana Čikarića, ne malo se iznenadio kada sam ga pozvao i rekao mu šta želim. – Da, kapetan Velimir Čikarić jeste bio moj prijatelj… i jeste teško ranjen u kasarni, ali – naglašava – ne tako kako vi to iznosite u vašem tekstu!
Šta vas, zapravo, zanima ? – Zanima me, kažem, vaše viđenje… Kako kapetan Čikarić jeste ranjen ? – Ako vas to zanima, kaže potpukovnik, o tome ne možemo ovako preko telefona.
***
– Čiki je bio pun duha, pun vica, priča mi Krešimir iz Zagreba. – Pravi čovjek, pravi čivijaš… Eto, od njega sam naučio čak i to zašto su Šapčani čivijaši… Da, voleo je žene… Bog te, kako smo živjeli!… Da mi je tada neko rekao da ćemo pucati jedni na druge…
***
– Negdje u maju, kad je već pucalo po gradu, pozove me Čiki da dođem u kasarnu, priča Mlađo. – Ja tamo, a on mi kaže da ne mogu izlaziti, i da neće više dolaziti kući … Izvadi ključeve od stana, da mi ih … – Evo ti, kaže, otvori i daj izbeglicama !
***
Beograd i Beograđani većinom se nisu proslavili svojom solidarnošću sa Sarajevom i Sarajlijama tokom njihovog ratnog pakla. Ali se ne može reći ni da nije bilo solidarnosti i nekakvog bar pokušaja otpora zločinu koji je iz dana u dan tog maja 92. eskalirao. Bilo je demonstracija, bilo je nekakvih manjih protesta… U svojim papirima nalazim tekst koji sam tih majskih dana pisao na – pisaćoj mašini…
***
APEL – ZAHTEV
Radovanu Karadžiću, Aliji Izetbegoviću i Stjepanu Kljujiću
Gospodo,
Milosav Pandžić je potpukovnik u penziji, rodom iz okoline Kalinovika. Pukovnik Domazet mi za njega tvrdi da najbolje zna kako je kapetan Čikarić nastradao. – Pomaže bog, pozdravlja me Pandžić, i odmah nastavlja razoružavajućom iskrenošću. – Nema razgovora, kaže, ako ste u bilo kakvim vezama sa Natašom Kandić, il sa Biserko, il nekim međunarodnim organizacijama za ljudska prava… Il s onima u Hagu… To vam otvoreno kažem!… Ne čeka bilo kakav odgovor, nastavlja rafalno: – Vaš list DANAS je izdajnička novina, ja ga ne čitam… To da vam je jasno!
Dok vi vodite kako vodite vaše politike – nastavlja se agonija građana Sarajeva i miliona drugih ljudi u BiH. U Sarajevu se više ne strada samo od topovskih granata i snajperskih hitaca, nego se i bukvalno umire od gladi!
Vi kao da ne želite da budete svesni tih činjenica SMRTI i BEZUMLJA, a mi više ne možemo da sa užasom slušamo i gledamo tragediju ljudi u BiH – nemoćni da joj se suprotstavimo. Zbog toga, Mi dolepotpisani građani, vođeni savešću i humanošću, smatrajući vas faktički odgovornim nosiocima vlasti, od vas zahtevamo:
Omogućite nam da svojim životima zamenimo stradalnike u Sarajevu! Neka princip bude jedan za jednoga ali da prednost imaju deca, žene, ranjenici i bolesni, pitomci u kasarnama…
Zahtevamo da nam vi sa svoje strane obezbedite bezbedan ulazak u Sarajevo, a onima koje bismo zamenili – bezbednu evakuaciju iz Sarajeva!
Beograđani, ne dozvolimo da nedužni u BiH stradaju umirući i od gladi!
Pomozimo im jer će sutra i nama biti potrebna pomoć!
Građani Sarajeva – mi smo sa vama!
***
Svoju spremnost da zamene stradalnike u Sarajevu, da i sami budu taoci, tokom nekoliko dana potpisivanja ove peticije, izrazilo više od hiljadu osamstotina Beograđana i drugih građana Srbije… Na papirima čije kopije čuvam, svoj potpis su stavili i Zoran Đinđić, Vladan Vasilijević, Vesna Rakić Vodinelić, Stojan Cerović, Goran Cvetković, Primož Bebler, Dobrila Stojnić, Grujica Spasović, Zinaid Memišević, Grada Ivanić, Vartkes Baronijan, Mihajlo Kovač, Goran Denić, Živorad Kovaćević, Milica Pešić, Miljenko Dereta, Voja Žanetić, Lazar Lalić, Suzana Jovanić, Geroslav Zarić…
***
Potpukovnik Uroš Domazet, dok čekamo da se pojavi njegov kolega potpukovnik Milosav Pandžić, sa setom i toplinom priča o svom prijatelju Čikiju. – Bio je predivan čovek… Sportista, karatista… Ljudi su ga voleli… On je bio plavac zato što je neko vreme bio upravnik restorana u kasarni u Railovcu, a tamo su plavci… Bili smo kolege u Školi rezervnih oficira intendantske službe, u kasarni Maršal Tito … On je bio komandir prvog voda pitomaca … – Da li je tačno, pitam potpukovnika, da je vaš prijatelj bio izrazito antiratno raspoložen ? – Da, Čiki je bio protiv rata !
Neko ko tako voli život i ljude, takav ne može da bude za rat… – I ja sam bio protiv rata, kaže! – A da li je tačno da je Čikarić omogućavao pitomcima da napuste kasarnu… tada u maju 92? –To nije bilo u maju, nego u aprilu, kaže Domazet. – Zajedno smo ih evakuisali helikopterima u Beograd… Bili smo ovde nekoliko dana… Predlagano je i da ostanemo ali smo se vratili u kasarnu… Bilo je to krajem aprila.
***
Čikarićev prijatelj Mlađo ima drugačija saznanja. – Oni su tamo u kasarni satima čekali da dođe helikopter da Čikija prebaci u Srbiju… Da nije bilo generala Jove Divjaka… koji je zvao doktora Nakaša, načelnika bolnice… ne bi ga prebacili ni u bolnicu!… A u Čikija je pucao bezbednjak… i to iz neposredne blizine
Milosav Pandžić je potpukovnik u penziji, rodom iz okoline Kalinovika. Pukovnik Domazet mi za njega tvrdi da najbolje zna kako je kapetan Čikarić nastradao. – Pomaže bog, pozdravlja me Pandžić, i odmah nastavlja razoružavajućom iskrenošću. – Nema razgovora, kaže, ako ste u bilo kakvim vezama sa Natašom Kandić, il sa Biserko, il nekim međunarodnim organizacijama za ljudska prava… Il s onima u Hagu… To vam otvoreno kažem!… Ne čeka bilo kakav odgovor, nastavlja rafalno: – Vaš list DANAS je izdajnička novina, ja ga ne čitam… To da vam je jasno! –Jasno mi je, mislim se, da sa tobom treba da ispoljim maksimalnu profesionalnu hladnokrvnost… Trenutak odmeravanja! … Takve sam imao sa… Šešeljem… Vučićem… Dačićem i sličnom klijentelom…
Gledam Milosava Pandžića, koji se obrazovao u vojnim školama socijalističke YU, bivšeg kapetana komunističke JNA, pa pripadnika Vojske Republike Srpske, pa sada potpukovnika Vojske Srbije u penziji… Gledam pravoslavnog vernika: – Gospodine potpukovniče, mogu li da znam šta vi čitate ako već ne čitate moj DANAS?
Pandžić me za trenutak meri… Premišlja se… Iz svoje torbe vadi i pokazuje mi knjigu Zabranjena istorija Srba, autora M. Milojevića, pisana još 1872.
***
Gotovo neverovatno! Dok razgovaram sa potpukovnikom Pandžićem stiže mi SMS od Nataše Kandić. – Kao da ju je prizvao, pomislim i nasmejem se pitajući se kako bi ovaj tek reagovao da vidi poruku?… Kasnije se čujem sa Natašom… Pročitala je moj tekst i u dokumentaciji svog Fonda za humanitarno pravo pronašla slučaj kapetana Velimira Čikarića… Ništa posebno … Zabeležena kratka izjava njegove majke Dušanke… Ona kaže da joj je rečeno da je njen sin Velimir pogođen iz snajpera u kasarni u Sarajevu… I još jedan detalj – pominje se i Čikarićev brat… I telefon u Šapcu.
***
– Čiki je bio jako hrabar i ničeg se nije plašio… Ni Boga! – Priča za DANAS potpukovnik Pandžić. – Ne pamtim da je ikada sa bilo kim bio u nekom sukobu… Svi su ga cenili!… Imao je svoje jarane i, kako se šalio, svoje jaranice… Voleo je pecanje i gljive…
Ko je u njega pucao ? Snajperista, kaže Pandžić, ali se posle svašta pričalo… Kao, pucao je neki Moamer, bivši pitomac… Ne znam… ali ja i sada osećam neku odgovornost što je Čiki pogođen!… Ne sećam se čija je bila ideja da izađemo, to smo radili i ranije… to da odemo u zabranjeni pojas… da ispitamo neka mesta za eventualni proboj… Kasarna je velika, i bila je izdeljena na sektore… Na one kojima smo se smeli kretati, i one koji su zbog izloženosti snajperskoj vatri bili zabranjeni… Išli smo tako i bili raspoloženi…
SMS od Vlaste Čikarića iz Šapca: Prijatelju, mama mi baš sada javi da ti je poslala slike kao vrednosno pismo. Znači, očekuj ih u petak… Svako dobro želim tebi i tvojim bližnjima! – Vlasto, svako dobro tebi i tvojoj majci! Tokom opsade koja je trajala bezmalo četiri godine – od aprila 92. pa do februara 96, u Sarajevu je ubijen 11.541 čovek! Računa li se među ovim žrtvama i Velimir Čikarić Čiki – čovek koji je voleo ljude?
Poskakivali levo, desno… On je bio s moje desne strane… I odjednom – samo se uhvati za leđa… – Pandžo, gotov sam ! – izgovori… Niti se čuo metak, niti ima krvi… Snajper iz pravca Ilidže… Možda sa Pofalića… Ja mu izvadim zavoj, raskopčam ga… On pri svesti… Sam stavlja zavoj pozadi… na samom kraju kičme… Bilo je negde oko… pola sedam, petnest do sedam… predveče.
***
Nakon našeg prvog, dramatičnog telefonskog razgovora, Vlasti Čikariću iz Šapca mejlom sam poslao tekst o njegovom starijem bratu Velimiru. Priča mi da je plakao dok ga je čitao… Da mu je još teže bilo dok ga je čitao majci…
– Razumeš, prijatelju, mi ništa nismo znali za to što se dešavalo u bolnici… za vreme operacije… Nama je rečeno samo da je poginuo od snajpera… na poligonu… u kasarni… Kada su ga helikopterom prebacili na VMA, mislim 23. maja… doktor Stanković je izvršio obdukciju. Razgovarali smo i rekao mi je da moj brat nije imao ni minimu šansi da preživi… Taman da je pogođen tu ispred VMA, tako je rekao.
***
Doktor Edo Jaganjac smatra da je kapetan Čikarić još i imao šanse da preživi da je ranije prebačen u bolnicu… A ne tek oko ponoći, pet sati nakon ranjavanja!… Za to vreme je izgubio ogromne količine krvi.
Zar se moralo toliko čekati? Bili smo u ratu, kaže Pandžić. – I to se jedva ispregovaralo.
***
Čikarićev prijatelj Mlađo ima drugačija saznanja. – Oni su tamo u kasarni satima čekali da dođe helikopter da Čikija prebaci u Srbiju… Da nije bilo generala Jove Divjaka… koji je zvao doktora Nakaša, načelnika bolnice… ne bi ga prebacili ni u bolnicu!… A u Čikija je pucao bezbednjak… i to iz neposredne blizine…
Zašto? – Zato što je Čiki omogućavao pitomcima da beže iz kasarne… Da dezertiraju! … Zato je došao u sukob sa tim nekim bezbednjakom… i ovaj je u njega pucao!
***
SMS od Vlaste Čikarića iz Šapca: Prijatelju, mama mi baš sada javi da ti je poslala slike kao vrednosno pismo. Znači, očekuj ih u petak… Svako dobro želim tebi i tvojim bližnjima! – Vlasto, svako dobro tebi i tvojoj majci!
***
Tokom opsade koja je trajala bezmalo četiri godine – od aprila 92. pa do februara 96, u Sarajevu je ubijen 11.541 čovek! Računa li se među ovim žrtvama i Velimir Čikarić Čiki – čovek koji je voleo ljude?
DANAS, Beograd, 18/19.01.2015.
Epohalno svedočanstvo zla
Filip David, “Kuća sećanja i zaborava”, Laguna, Beograd, 2014.
Šekspirov junak Hamlet je pre pola milenijuma postavio jedno od egzistencijalnih pitanja: “Biti ili ne biti pitanje je sada?” i svako vreme daje novi odgovor, a sada je srpski pisac taj koji može da se podiči uspešnom međunarodnom karijerom, Filip David, postavio, takođe, egzistencijalno pitanje: “Zaboraviti ili sećati se?” u novom romanu “Kuća sećanja i zaborava” u izdanju Lagune.
Odmah nakon objavljivanja, knjiga je dobila odlične kritike, neki su je proglasili za roman kakav srpska literatura nije imala već nekoliko godina, a sada je već ušla u uži izbor za NINovu nagradu što samo potvrđuje da se radi o izuzetnoj prozi, ali ovo delo poseduje onaj najvažniji kvalitet da je prijemečivo za najšire slojeve čitalaca što mu garantuje čitanost.
Roman Filipa Davida, koji je upravo dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman, već je označen kao delo koje je obeležilo proteklu 2014. godinu (…) Odmah nakon objavljivanja, knjiga je dobila odlične kritike, neki su je proglasili za roman kakav srpska literatura nije imala već nekoliko godina…
Ono što retko uspeva piscima – da se istom delu može prići na više načina – iskusnom i talentovanom piscu poput Davida je to ovoga puta savršeno pošlo za rukom. Dok neki prepoznaju da je pre svega želeo da Holokaust sagleda iz ugla dece koja su bila najnevije žrtve ove planetarne tragedije, drugima je to filozofski traktat o zlu (iako autor to negira), pisan u formi koncizne, veoma potresne fikcije bez traga patetike, a treće zanima, pre svega, kom je ocećanju pisac dao prednost – zaboravu ili sećanju.
David je na manje od 200 strana ispričao nekoliko uzbudljivih priča vodeći računa da ni jedna reč nije suvišna a da kroz svoje junake pokaže čitavu lepezu osećanja, razne forme zla, tragične sudbine žrtava Holokausta, koje nisu završile u gasnim komorama, ali nisu ništa manje patile: zbog griže savesti, osećanja krivice, gubitka najrođenijih ili, kao u slučaju glavnog naratora Alberta Vajsa, tuge za bratom koga nije uspeo da nađe kada ih je otac obojicu izbacio iz stočnog vagona svestan da ih čeka smrt u koncentracionom logoru.
Pisac se ne ustručava da prepliće krajnje realistične epizode koje ponekad zvuče kao novinski izveštaji, sa snovima ili maštanjima koji daju celom romanu elemente fantastičnog, metaforičnog.
Životnost i uverljivost nekih epizoda delimično su plod piščeve mašte, ali David nije krio da je u roman uneo neke autobiografske podatke kao i autentične događaje za koje je saznao od samih aktera ili su mi bili preneti iz prve ruke.
Dok neki prepoznaju da je pre svega želeo da Holokaust sagleda iz ugla dece koja su bila najnevije žrtve ove planetarne tragedije, drugima je to filozofski traktat o zlu (iako autor to negira)…
Da bi mogao da pred glavnog junaka stavi dilemu o izboru između sećanja i zaborava David uvodi jednu epizodu u kojoj Albert Vajs, koji je usred rata izabrao svoj jevrejski identitet u odnosu na nemački koji mu je nuđen, odlazi kao odrasla osoba u Njujork gde dospeva do kuće koja nudi mogućnost da sačuva sećanja ili da odabere da sve što je prošao u životu zaboravi.
Tu dilemu, barem u slučaju Vajsa, pisac rešava očuvanjem sećanja, jer u njima je i identitet i sve lepo ali, istina, i sve ružno što mu je doneo život.
Bez obzira na konačni ishod glasanja za najbolji roman godine kome će pripasti nagrada nedeljnika NIN (naš kolumnist Filip David je ipak dobio nagradu NIN-a, op. Drage Pilsela), Davidova “Kuća sećanja i zaborava” svakako će biti zapamćena kao delo koje je obeležilo 2014. godinu.
(Za beogradski ”Nedjeljnik” napisala Vera Kondev, novinarka Tanjuga).
Dirljiva Márquezova knjiga
Prošlu 2014. godinu, svakako je obilježila smrt markantnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. Bio je to jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća, cijenjen i kod najšire publike, ali i najstrožih kritičara.
Njegovi romani kao što su to “Sto godina samoće”, “Pukovniku nema tko da piše”, “Kronika najavljene smrti” ili pak zbirke pripovijedaka “Dvanaest hodočasnika” i “Ljubav u doba kolere”, među najčitanijim su i najutjecajnijim knjigama cijele epohe. Márquez je prije dvanaest godina objavio i prvi dio autobiografije “Živjeti da bi se pripovijedalo”, a 2010. godine na španjolskom je jeziku objavljena knjiga “Nisam došao držati govor”.
U toj su nevelikoj knjizi prikupljeni autorovi govori koje je održao u rasponu od 17. studenoga 1944. godine, pa sve do 26. ožujka 2007. godine. Knjigu je ove jeseni objavio VBZ u prijevodu Gordane Tintor.
Márquez je dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života
Posebnost hrvatskog izdanja ovog iznimno zanimljivog štiva je intervju koji je baš Gordani Tintor kolumbijski nobelovac dao za svog boravka u Dubrovniku kojem je bio u posjetu kao član komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što slobodnijeg informiranja u svijetu.
Márquez je inzistirao da s autoricom intervjua prijeđe na ti jer da nikome ne može reći vi budući da to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji. I inače je knjiga piščevih govora prepuna elegantnih indiskrecija i biografskih podataka koji Márqueza prikazuju ne kao literarnu ikonu nego kao čovjeka od krvi i mesa koji je prijateljevao s predsjednicima država, ali se znao i životinjski opijati i snalaziti se u totalnoj neimaštini.
Među intimističkim govorima, posebno mjesto zavređuje više nego živopisni govor koji je Márquez održao u čast sedamdesetog rođendana prijatelja i pjesnika Álvara Mutisa.
U tom je govoru Márquez dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života. U većem dijelu govora, pa i govoru koji je održao povodom dodjele Nobelove nagrade 1982. godine, Márquez se bavi Latinskom Amerikom, njenom sudbinom i položajem u svijetu.
Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”
Ne krije ni svoju političku angažiranost, afirmirajući političare koji su se po njegovom mišljenju borili protiv diktatora kojima je najsuvremenija povijest Latinske Amerike obilovala. Među diktatore Márquez nikako ne ubraja Fidela Castra, svog velikog prijatelja kojem je ostao vjeran do smrti. Uostalom, Márquez je u Kubi obnašao i pojedine kulturne dužnosti, pa je tako bio i na čelu kubanske Zaklade novog latinskoameričkog filma.
Treba reći i da je Márquez imao veze s filmom, jer je u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća studirao na Eksperimentalnom centru za kinematografiju (kada ga je upoznao i Veljko Bulajić), a bio je i filmski kritičar te pisac filmskih scenarija. Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”.
Dirljiva je i njegova posveta Juliju Cortázaru, ali i govor o bijedi u kojoj je živio kada je izdavaču slao rukopis romana “Sto godina samoće”, a nije imao niti osamdeset i dva pesosa za poštarinu!? Roman je kasnije dosegao nakladu od milijun primjeraka, a govor o nježnom siromaštvu slušao je i španjolski kraljevski par. Jer Márquezu malo tko može odoljeti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Potraga 1-2
Šta je Ajnštajn hteo da dokaže kada je tvrdio:
Rat je kada se ubijaju ljudi koji se ne poznaju,
po naređenju ljudi koji se dobro poznaju,
ali se međusobno ne ubijaju!
To sam se pitao dok sam čitao tekst doktora Ede Jaganjca, hrabrog i slavnog ratnog hirurga, koji ni sam ne zna koliko je, zajedno sa svojim kolegama, spasao ljudskih života tokom sarajevskog ratnog pakla. U svojim SEĆANJIMA za DANAS on, između ostalog, piše:
***
Svi znaju da postoje nerješive, smrtonosne povrede. Jedna od njih je povreda karlice sa nezaustavljivim krvarenjem iz tzv presakralnih venskih plexusa. Preporučeni postupak je loš i bespomoćno smo bezbroj puta gledali kako nam takvi pacijenti odlaze. Prvi medju takvima je bio kapetan JNA iz kasarne Maršal Tito, komandant artiljerije koji je odbio da bombarduje grad. Kaznili su ga tako što su pucali u njega i pozvali hitnu pomoć. Da, u to vrijeme je vojska već bila napustila bolnicu, ali je ostala u kasarnama. Vozači iz hitne pomoći nisu htjeli rizikovati život zbog ranjenog oficira JNA. Ipak su pozvali nas, bivšu vojnu bolnicu i naš vozač Mirso je pristao da vozi. Dobio je pratnju – dva vozila policije, koji su usput šmugnuli i nisu ni stigli do cilja.
Svi znaju da postoje nerješive, smrtonosne povrede. Jedna od njih je povreda karlice sa nezaustavljivim krvarenjem iz tzv presakralnih venskih plexusa. Preporučeni postupak je loš i bespomoćno smo bezbroj puta gledali kako nam takvi pacijenti odlaze. Prvi medju takvima je bio kapetan JNA iz kasarne Maršal Tito, komandant artiljerije koji je odbio da bombarduje grad. Kaznili su ga tako što su pucali u njega i pozvali hitnu pomoć
Mirso je hrabro ušao u kasarnu i preuzeo ranjenog oficira bez komplikacija. Ranjenik je bio pri svjesti. Obradovao se kad je vidio svoje stare prijatelje, bivše vojne doktore – Vuju, Naleta i Tambu. Operisao ga je Ranko Vujović zvani Vuja, bivši pukovnik JNA i tadašnji načelnik hirurgije u Gradskoj bolnici, a ja sam bio asistent. Činili smo sve što je bilo u našoj moći i nakon nekoliko napetih sati konačno je krvarenje zaustavljeno. Pacijent je dobio bar dvadeset doza krvi i ko zna šta sve još. Ali, nakon par sati su nas zvali jer jako krvari iz drenova. Opet sala, sati borbe i opet je krvarenje zaustavljeno. Treći put su nas pozvali poslije ponoći i sve se ponovilo.
Oko pola šest ujutro smo Vuja i ja, nakon cijele noći borbe, izašli iz sale u prohladno jutro ispred bolnice na cigaru. Pacijenta smo ostavili uspavanog na stolu u operacionoj sali iščekujući da li će ponovo prokrvariti. Uz sav naš trud i veliku želju da ga spasimo, nismo uspjeli. Kapetan je svoju hrabrost i ljudskost platio životom.
***
Da li samo nepoznati ili i poznati pucaju jedni u druge, moj Alberte ? Doktor Edo Jaganjac, koji je tokom svog ratnog staža operisao više od dve hiljade ranjenih !!! nije mogao da se seti kako se zvao hrabri kapetan. Pamti da je to bio elegantan čovek, da je, i pored teške rane, bio svestan, da su razgovarali, ali kako se zvao … Edova sećanja pisana za DANAS su, kao i njegov život, priča o Dobru i Zlu. Nežna i strašna kao i njegova Sarajevska princeza, delo o životu i smrti u opsednutom gradu, čiji su junaci njegove kolege i prijatelji i njima suprotstavljena bezdušna birokratija tzv međunarodnih predstavnika. Lepo i potresno, ali, kako da objavim SEĆANJA bez imena hrabrog kapetana ? Dado smo se u potragu i Edo, i ja.
***
Vlada Gogić, mladi ekonomista, sekretar NOVE stranke, bio je treći osnovne kada je počeo rat u Sarajevu. Njegova mama Svetlana bila je lekar u ambulanti na aerodromu i nije priznavala ni barikade, ni podele na ove i one. Vladin otac, Rajko Gogić, potpukovnik JNA, bio je načelnik Centra vojnih škola u Sarajevu… Dok je bilo Centra. Vlada se seća kako je sa sestrom Jelenom napustio svoj rodni grad 5. aprila 92, a onda se više nije moglo izaći… Zna mnoge. Raspitaće mi se za kapetana.
***
Oko pola šest ujutro smo Vuja i ja, nakon cijele noći borbe, izašli iz sale u prohladno jutro ispred bolnice na cigaru. Pacijenta smo ostavili uspavanog na stolu u operacionoj sali iščekujući da li će ponovo prokrvariti. Uz sav naš trud i veliku želju da ga spasimo, nismo uspjeli. Kapetan je svoju hrabrost i ljudskost platio životom
Senči, medicinska sestra na hirurgiji u Gradskoj ratnoj bolnici, jedna je od junakinja i Sarajevske princeze, i opsednutog grada. U Edovoj knjizi ona je oličenje lepote, dobrote, požrtvovanosti … svega najboljeg!
Šaljem joj e mail:
Draga gospođo Senči, ja sam … Divim se vašoj hrabrosti i humanosti … U nameri da saznamo ime i otkrijemo istinu o čoveku koji je odbio da puca po Sarajevu i ubija ljude, ja Vas najlepše molim da mi i vi iznesete svoja sećanja na hrabrog kapetana. Svako dobro…
***
Senčijev odgovor:
Gospodine Rade, kao prvo, hvala na lijepim rečima i lijepom pozdravu… Ja sam i svom dragom prijatelju dr. Edi naglasila da sam iz nekog razloga zaboravila imena čak i kolega sa kojima sam radila sve to vrijeme … Dovoljno da vam kažem, da je kroz moju smjenu za dvije godine i nešto više što sam bila u ratu prošlo sedam hiljada ranjenih i sl… Nisam brojala mrtve … Ne sjećam se čak da su prošli i moje školske kolege i prijatelji kroz taj spisak, poneko mi to potvrdi preko facebooka… Naravno, užih članova familije se sjećam jer to, ipak, najvise boli…
***
Senči se seća:
Mnogih situacija se sjecam, a vrate se na pomen, kao i ta za nesretnog kapetana, ne znam zašto mislim sve vrijeme da je bio kapetan prve klase… Ako poznajete Sarajevo, kasarna Maršal Tito je u samom centru grada i bila je povezana logistički sa vojnom bolnicom, relativno su blizu … Normalno da je bilo previranja i unutar JNA. Kao što znate bolje od mene, nisu svi srpski oficiri bili za taj tip akcije …U to vrijeme u Sarajevo su prebačeni bili i tzv niški specijalci koji su već, jadni, imali dve godine raznoraznih borbi i zadataka (?) u Sloveniji, potom Hrvatskoj, a onda su ih prebacili u Sarajevo, samo su osvanuli … Svi smo ih se bojali ali, bogami, i oficiri i te kako…
***
Čitam dalje:
Gospodine Rade, kao prvo, hvala na lijepim rečima i lijepom pozdravu… Ja sam i svom dragom prijatelju dr. Edi naglasila da sam iz nekog razloga zaboravila imena čak i kolega sa kojima sam radila sve to vrijeme … Dovoljno da vam kažem, da je kroz moju smjenu za dvije godine i nešto više što sam bila u ratu prošlo sedam hiljada ranjenih i sl… Nisam brojala mrtve … Ne sjećam se čak da su prošli i moje školske kolege i prijatelji kroz taj spisak, poneko mi to potvrdi preko facebooka… Naravno, užih članova familije se sjećam jer to, ipak, najvise boli…
E, sada u svim tim momentima i kuhanjima, propagande i antipropagande … dovezli su nam tog oficira, kapetana sa teškim ranjavanjem … Relativno iz bliza kako su rekli hirurzi, vojni u to vrijeme … Ne sjećam se svih dijaloga sa tim čovjekom. Znam da je potvrdio da je ranjen u krugu kasarne, a da li je to uradio Knindža, specijalac ili neki njegov nadrđeni ili podređeni …. e, to ne mogu reći jer se ne sjećam … Lijep pozdrav Rade i ako mogu ipak pomoći na neki način, tu sam.
***
Odgovarajući Senči na e mail, shvatim da čak ne znam ni gde i kako ova divna Sarajka živi. Ipak je sreća, pomislim, da se svih ti imena ne seća… Sedam hiljada ranjenih za nešto više od dve godine!!! … Može li se to pojmiti? … Nisam brojala mrtve… Ko li joj je stradao od članova porodice?
****
Pan doktor Edo Jaganjac, zvanično, već dve decenije poznati češki traumatolog u praškoj Univerzitetskoj bolnici Motol, u potrazi za imenom bezimenog heroja, priseća se kako je taj čovek nastradao.
– Kapetan nam je rekao da je u njega pucao Knindža, odnosno, borac iz Hrvatske, kako smo ih zvali po Kninu. Tamo se već godinu dana ratovalo, a onda su ih poslali i u Sarajevo. Kao, došli u pomoć JNA…
***
Mirso Pelko, koga svi zovu Majer, vozač sarajevske Gradske bolnice, još jedan je od istinskih a nepoznatih ratnih heroja. Pošaljem mu SMS, pomenem doktora Edu, kapetana… A Mirso, kao da smo ratni drugovi! … – Ako ste u Sarajevu, da se vidimo? … A, iz Beograda zovete! … Ovako je bilo… Zove mene doktor Abdulah Nakaš, kaže… Idi u Maršalku neko je tamo ranjen … Kad tamo… ko si, šta si… Kažem, ja vozim ljude… gledam da pomognem i našima, i vašima… Ako je tako… Uneše kapetana u kola, bio je teško ranjen… Pri svjesti, al ništa nije govorio… Ne mogu da se sjetim kako se zvao… znate kolko sam ih prevezo… Ne znam ni ko ga je ranio, nismo pričali…
***
Tamo je u kasarni, ko i u gradu, svega bilo, objašnjava Mirso. – Dok je nisu napustili početkom juna 92, ja sam išao deset puta po ranjene iz kasarne … Da, da moj prijatelju!… Deset ranjenih, deset pitomaca… General Baroš, komandant kasarne mi je zahvaljivao i čestitao što dolazim: – Svaka ti čast, momče! Ti imaš muda, govorio je … Ko je ranio pitomce? … Veruj mi, ne znam!
***
E mail od Senči:
Mirso Pelko, koga svi zovu Majer, vozač sarajevske Gradske bolnice, još jedan je od istinskih a nepoznatih ratnih heroja. Pošaljem mu SMS, pomenem doktora Edu, kapetana… A Mirso, kao da smo ratni drugovi ! … – Ako ste u Sarajevu, da se vidimo? … A, iz Beograda zovete! … Ovako je bilo… Zove mene doktor Abdulah Nakaš, kaže… Idi u Maršalku neko je tamo ranjen … Kad tamo… ko si, šta si… Kažem, ja vozim ljude… gledam da pomognem i našima, i vašima… Ako je tako… Uneše kapetana u kola, bio je teško ranjen… Pri svjesti, al ništa nije govorio… Ne mogu da se sjetim kako se zvao… znate kolko sam ih prevezo… Ne znam ni ko ga je ranio, nismo pričali…
Ja živim od 94. u Trstu, imam dvije ćerke bliznakinje rodjene 95. Kao i većina našeg svijeta koja se rasula po svijetu, ne radim svoj posao. Tezgarim i pomažem mužu kada ima više posla. Uglavnom, ne žalim se, po prirodi sam, valjda, skromna… Cijeli dan razmišljam o tom kapetanu … Jedina slika koja mi dolazi je kako leži na operacionom stolu… Ma sve su probali i on je hrabro izdržao sve … Nemate pojma kakva je u tom momentu ekipa lavova hirurga bila oko njega… Pukovnici JNA u sanitetu nisu bili bezvezni stručnjaci… Na žalost, profesionalci znaju kako raniti a da se osoba muči i da joj nema spasa… To sam vidjela dosta puta … Ranjavanje kroz vrat, i kroz kuk u pleksus.
***
Vlada Gogić nema bilo kakvih saznanja o kapetanu. Razgovarao je sa nekoliko poznanika svojih roditelja, ali, niko ništa. Mislio je da pita i generala Miloša Baroša, komandanta kasarne Maršal Tito, ali … general je umro.
***
Zove me Mirso Pelak:
– Molim vas, ako možete da objavite… Moje Ljubinje je bilo nešto neviđeno tokom rata… Znate, u njemu su Srbi apsolutno većinski, ali ni jednom Muslimanu nije falila ni dlaka s glave! … Ma, ni jednom! Takvi su moji prijatelji i susedi Srbi u Ljubinju, a tako nečeg nije bilo u cijeloj Bosni! … Jestel nešto saznali za kapetana? … Ništa! … Hajte, pa kad dođete u Sarajevo, obavezno da se nađemo!
Obećavam!
***
Još jedan e mail od Senči :
… Da znate, u mojoj porodici svi smo radili za JNA. Nekako figurativno rečeno, bila nam je neka vrsta majke, a jako boli kada majka izda… Otac mi je poginuo u Sarajevu od granate… navođene… Od iste mi je teško ranjen i brat, koji je radio u namjenskoj proizvodnji, u tehničkom birou…. Možda je i nju, tu granatu … crtao! … Skoro pa smiješno! …. Eto, izbacih i ovo, onako u dahu… Pozdravljam vas puno!
***
SMS iz Praga :
Baš bi bilo super da Čovjek, istina izađe na videlo makar i ovako sa zakašnjenjem.
Edo
***
Čujem se sa Mirkom Jelčićem. I on je jedan od Sarajlija biznismena koji žive u Pragu. Otkrivamo da se, možda, čak i znamo… Njegova sestra Vesna, vrhunski majstor tona i ja, zajedno smo realizovali bezbroj emisija u Radio Slobodna Evropa, u Pragu… Da, naravno, Mirko se seća Čikija, bili su komšije…
Konačno, zove me Vlada Gogić. Njegovi pouzdani izvori kažu da se hrabri kapetan zvao Velimir Čikarić. Plavac, verovatno komandir voda pitomaca u kasarni Maršal Tito… Ne zna više detalja, ali ovo što ima je pouzdano… Kakvo olakšanje! U DANASU od 5. – 6. decembra objavljujem SEĆANJA dr. Ede Jaganjca, ali i sa imenom kapetana Velimira Čikarića.
***
E mail od Ede :
Moj drug Mirko Jelčić je pročitao tekst u DANASU i rekao mi sljedeće:
Kapetan Velimir Čikarić Čiki je stanovao sprat iznad njega u Bogdana Zimonjića 1. Odlično su se družili, izlazili zajedno i posjećivali se. Bio je super čovjek, uz to lijep i visok … I ja se sjećam da je bio uredan i markantan, kao iz filmova. Mirko je čuo od susjeda da su Čikija ubili “njegovi”, jer je, navodno, nekoga branio. Eto, izgleda da je kapetan Čikarić stvarno drugi Srdjan Aleksić.
***
Dragi Edo,
Ko zna koliko je bilo Srđana Aleksića! Da li ćemo ikada saznati istinu?
Rade
***
Čujem se sa Mirkom Jelčićem. I on je jedan od Sarajlija biznismena koji žive u Pragu. Otkrivamo da se, možda, čak i znamo… Njegova sestra Vesna, vrhunski majstor tona i ja, zajedno smo realizovali bezbroj emisija u Radio Slobodna Evropa, u Pragu… Da, naravno, Mirko se seća Čikija, bili su komšije… Divan čovek, nije bio oženjen… Mogao je imati trideset i neku… Da, govorio je ekavicu i bio odnekud iz Srbije… Mirko misli – iz Šapca. Zvaće svog suseda Mladena, koji je ostao da živi u Sarajevu, a sa Čikijem se više i družio, pa ćemo se čuti… Potraga se nastavlja.
***
Od Senči dobijam poziv da budemo FB prijatelji… Prihvatam sa zadovoljstvom.
Svako dobro, ma gde bili, prijatelji!
***
DANAS, 31.12.14./3.01.2015.
Vitez Branko Pilsel
U prvim satima 23. listopada 1991. grupa hrvatskih branitelja, nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem 178. Jugoslavenske ratne mornarice, nestala je u vodama blizu otoka Šipana. Bili su to diverzanti IV. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, kasnije HV, koji su nastojali zadati udarac neprijatelju u široj akciji pokušaja da se zaustavi prodor prema Pelješcu, odnosno, magistralom prema luci Ploče.
U grupi su bili Andrés Branko Pilsel (rođen u Argentini) i Miljenko Tadić (iz Splita), Hrvati, pripadnici IV. brigade, te Fernando De Lucchi i Alejandro Patrón (Argentinci), također pripadnici iste postrojbe. S njima je nestao i pripadnik posebnih postrojbi I. gardijske brigade iz Zagreba, Arnold Nožić (iz Mostara).
Približavajući se otoku Šipanu, oko dva sada iza ponoći, odakle su se namjeravali prebaciti ”iza leđa” neprijatelju, koji je dvadeset dana ranije bio zauzeo Slano i tako presjekao magistralni put prema Dubrovniku, pred njima se stvorio jugoslavenski brod koji je mještanima toga dijela Dubrovačkog primorja bio poznat po napadima na civile, što je PČ. 178 JRM još jednom dokazao pucanjem po gradskoj jezgri Dubrovnika. To najžešće bombardiranje grada zbilo se 6. prosinca 1991.
Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili. Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez
Hrvatski branitelji, vjerujući da će ionako biti potopljeni ili zarobljeni i ubijeni, prvi su otvorili vatru na jugoslavenski brod a iz njega je vraćeno smrtonosnom paljbom. Iako okolnosti nestanka petero branitelja do dana današnjega nisu sasvim poznate, prema iskazu preživjelog kormilara čamca tipa leut, Ivice Kaznačića, koji je skočio u more prije razmjene vatre, nestali su branitelji navodno razneseni u eksploziji.
Drugu verziju sam godinama kasnije čuo od jednoga mornara koji je te večeri bio na jugoslavenskome brodu 178 a kojeg sam sreo u luci Bar u Crnoj Gori – nje se bitno razlikovala. Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili.
Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez.
Mama i tata su dobili mirovinu i invalidninu. Mama k tome i manji stan na Laništu (njega smo bili prisiljeni prodati kako bih spasio obiteljsku kuću nakon razvoda od Nataše kojoj sam trebao isplatiti polovinu vrijednosti naše zajedniče kuće), a predsjednik Franjo Tuđman dao joj je i odlikovanje (uručila joj ga je tadašnja veleposlanica u Argentini, Neda Rosandić). Branko i drugi s njim stradali branitelji dobili su – zahvaljujući prijateljima, suborcima, vlastima općine Dubrovačko primorje, ali i tadašnjoj ministrici branitelja Jadranki Kosor – spomenik u uvali kod mjesta Doli, nadomak Stonu, odakle su krenuli u posljednji borbeni zadatak bez povratka.
Imam silnu potrebu da kažem nešto više o herojstvu mojega brata, neustrašivoga borcu te hrvatske brigade. Možda da, za početak, kažem nešto meni vrlo važno i povijesno neoborivo: zapadni političari su u ranu jesen 1991. godine vjerojatno bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj.
Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života
No, taj je stav postao neodrživim već nakon dva mjeseca kada je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila veliki dio zemlje te kada se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva s praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez da se osnaži anarhija u dubini društvenoga tkiva zemlje.
To se, nažalost, dogodilo kad više nije bilo generala Ive Jelića, utemeljitelja 4. brigade i njezinoga prvog zapovjednika – postao je smetnjom onima kojima je (dogovoren) produžetak rata služio tek za učvršćenje osobne vlasti i koristi.
Kada mi je moj bivši zapovjednik, general Jelić, ponudio da budem recenzent njegove knjige 4. Brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92, te da joj napišem predgovor, znao sam da se nemam pravo dvoumiti te da moram prihvatiti tu obavezu, tešku ali i časnu, iz duga koji sam osjećao, i osjećam, prema tom čovjeku, prema suborcima 4. brigade kojoj sam se pridružio nakon bratova nestanka želeći ga ”zamijeniti” te prema uspomeni rođenoga brata Andresa Branka Pilsela koji je, s još četvoricom branitelja, poginuo kao njegov vojnik.
Ivo Jelić me još u ratu naučio postavljati pitanja koja nam daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i časnika, svakog visokog časnika sve do vrha naših oružanih snaga, kao, uostalom, i svakog građanina koji bi se usudio dovesti u pitanje naš patriotizam, čvrsto gledamo u oči. Poslije prizora iz Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta, Pakračke poljane, Osijeka, Medačkog Džepa, Gospića, Varivoda, Grubora i drugih stratišta gdje su Hrvati okrvavili ruke, svijet je brzo zaboravio prizore iz Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Škabrnje, Zadra…
Ljudi poput Ive Jelića imaju pravo postaviti pitanja: Što se dogodilo? Kako to objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao ”oni”? Zašto se sve to ponavlja i nakon važnih pobjeda Hrvatske vojske u ”Bljesku” i ”Oluji”? Zašto su počinjeni zločini u Gruborima i Varivodama? Zašto su se dogodile pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave?
Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život
General Jelić me odabrao za recenzenta iako sam od djela javnosti – budući da sam bio jedan od pokretača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te, kao član HHO-a i kao nezavisni novinar, među prvima stao opisivati zločine što ih je počinila hrvatska ruka – bio žigosan kao izdajnik. Učinio sam to ne stoga da bi se te zločine moglo koristiti u izjednačavanju krivnje agresora i branitelja, nego da bi jednom zasvagda povijest Domovinskog rata bila oslobođena tereta pojedinačnih izdaja.
Jelić je iskreno zatražio pomoć svih svojih suradnika, pa i moju, ne bi li moguće neprecizne informacije u tekstu bile svedene na najmanju moguću mjeru. Nije to učinio iz oholosti, nego iz dubokog poštovanje za svakog svog vojnika, bio on živ, ranjen ili mrtav. Moj zadatak je bio vrednovati djelo u cjelini, nakon čitanja i vrednovanja stavova osjetiti da je riječi o konzistentnom djelu s potrebnom dozom samokritike i kritike objektivnih poteškoća što su ih stvarali neki zaista nedorasli političari, a kadikad i vojnici koji nisu znali osjećati bilo naroda koji se branio, ponegdje i protiv svake nade.
Pročitavši njegovu knjigu u miru, zaključio sam da je riječ o neobično poučnom djelu. Ne samo za one koji će tražiti sjećanja na važne vojne zadatke kakav je bila, primjerice, vrlo složena i uspješna obrana Zadra i njegova zaleđa, već i za one koje će tražiti humanističko, pedagoško, filozofsko, sociološko, psihološko, čak i teološko tumačenje fenomena rata.
Knjiga generala Ive Jelića odisala je koherentnošću i iznenađujuće svojom iskrenošću. Iskren je čak i onda kada bi kao zapovjednik mogao biti optužen za prekomjernu lakovjernost, za mekoću u zapovijedima kojima je želio – imajući viziju čovjeka koji se brani a ne osvetnika koji mora nužno ubijati – spasiti što više života i dobara.
O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca
Iako je jednim okom pratio što se događalo na relaciji Zagreb-Beograd, general Jelić morao je izvršavati zapovijedi i paziti da njegova vjernost kao vojnika ne pogazi humanost intelektualca. Intelektualac nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestajao biti.
Čitajući Jelićevu knjigu i dan-danas se prisjećam tih napetih i izazovnih dana. Poput generala Jelića vjerujem da za današnju političku situaciju u Hrvatskoj nisu krive ni međunarodne zavjere i brojni unutarnji (trebam li navesti njihova imena?!) i vanjski neprijatelji, nego naša nesposobnost da iskreno odgovorimo na pitanja: Za kakvu državu se ovaj narod borio, a kakvu je dobio? Da li je to što je dobio i ono što je očekivao i čemu se nadao?
Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života.
Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život.
Pitanje je, dakle: ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Nadam se i vjerujem da su mnogi među vama, čak vrlo brojni, takvi heroji te da moj brat nije umro uzalud.
Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast
O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca.
Ovo što pišem, iako je kratko, promišljeno je i više puta odvagnuto. Više sam puta gledao u sebe prije nego sam krenuo pisati, a pisao sam zato jer je trebalo reći vojnički, građanski i humani ”ne” svima onima koji su željeli propast Hrvatske, svima koji nastavljaju ponižavati naš narod i planiraju porobiti naše ljude i opljačkali ih.
Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja.
Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: ”Mi ne ujedinjujemo države, mi ponajprije zbližavamo ljude”. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj kao dijela Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, ljude koji su heroji građanskog društva.
Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu
Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime kakvog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska je vlast mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Dok bilježim u ovoj knjizi svoja sjećanja i komemoriram važne događaje, na neki način obnavljam i vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Stoga kažem da treba unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu.
(Iz knjige ”Argentinski roman”, Profil, 2014).
Drukčiji pogled na branitelje
Blagdan pomirenja i pokajanja Jom Kipur stoji kao simbol u naslovu novog romana osječke književnice Ivane Šojat Kuči koja se od “Unterstadta” nadalje, u književnom smislu, bori s utvarama prošlosti, ratova i traumama pojedinaca. “Jom Kipur” tematski je blizak prethodnom romanu “Ničiji sinovi” u kojem je kroz dvoglasnu priču o bračnom životu načela temu svakodnevice razvojačenih branitelja u kojoj se neke davne slike utapaju u alkoholu i besmislu koji razaraju brakove, obitelji, na kraju krajeva i pojedinca samoga, u prenesenom, ali i doslovnom značenju.
Novi roman preuzima tematiku i strukturu u kojoj se sučeljavaju dvije osobnosti, ovaj put iz pozicije pripovjedača u 3. licu koji nam donosi priču o gospodinu Matijeviću i doktoru Romiću. Matijević je bivši branitelj koji je u nježnim godinama prošao užase vukovarske bojišnice i logora Stajićevo, a Romić psihijatar s kojim razgovara u bolnici.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina
No, ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja, njegova svakodnevica nije ispunjena alkoholom, kladionicama, obiteljskim nasiljem i suicidalnim mislima.
Istina, u bolnici se našao nakon što je “pukao” na javnom skupu na kojem je prepoznao retoriku nasilja, nacionalne netrpeljivosti i nepravde za koje sam najbolje zna kako mogu završiti, svoj je stan “opremio” isječcima krvavog nasilja sa svih strana svijeta, obilježavaju ga brojni neriješeni i traumatični obiteljski odnosi, no njegov je problem, ako tako možemo reći, podignut na višu, gotovo filozofsku, svakako i religijsku razinu.
U razgovorima s psihijatrom, koji je podjednako glavni lik ovoga romana i nosi svoju traumu onoga “drugog” i “drukčijeg”, usvojenog sina s nerazriješenim brojnim pitanjima prošlosti, Matijević će se prije svega baviti pitanjima krivnje, oprosta, žrtve i krvnika. Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata.
Ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja…
No, naglasak nije na tome, premda je to kontekst bez kojeg se ne može, već na kompleksnom ulaženju u aspekte zla koje se Matijeviću ukazuje na javi i u snu i o kojem konstantno razmišlja, zbog čega je cijela priča odmaknuta od lokalnog i podignuta na univerzalnu razinu.
S jedne strane rješavaju se privatni demoni koji onemogućavaju funkcioniranje u svakodnevici, a s druge pitanja na koja čovjek, umjetnost, literatura pokušava pronaći odgovore od samih početaka svoga postojanja.
Istovremeno s pacijentovom ispovijedi i njegov psihijatar doživljava razvoj i promjene, na što ga na posredan način navodi lucidno pacijentovo promišljanje, a među njima se razvija neobična, ali ne prenaglašena i patetična blikost.
Doktor Romić, kojeg je kao dječaka romskog podrijetla usvojila uštogljena i ne baš topla zagrebačka obitelj, ipak je donekle ostao u drugom planu, nešto nedorađeniji, premda je njegova trauma i njezino razrješavanje odmacima, pomacima i bijegovima, jednako potentna i zanimljiva tema.
Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata
U romanu se, dakle, u lokalno obojanom prostoru postavljaju pitanja pojedinčeve slobode, odnosa prema ideologijama, mogućnostima izbora i sl., zbog čega roman nadilazi svoju polazišnu temu i uranja u kompleksne slojeve promišljanja, ali se srećom u njima ne gubi, nego uspijeva priču logično posložiti, u epskom zamahu koji ionako pripovjedačkom temperamentu ove autorice najviše odgovara.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina.
Ono što se bi se tom romanu plemenite teme moglo prigovoriti jesu mjestimično umjetni, dugački, dramatski dijalozi kojima nedostaje spontanosti i ono što sam već povodom “Ničijih sinova” nazvala mjestimičnom “prenapisanošću”.
No, iskorak iz klišejiziranog prikaza branitelja, korak naprijed unutar vlastita opusa i hrabrost suočavanja s vrlo složenom i “skliskom” tematikom, nadoknađuje sve tehničke nedostatke i “Jom Kipur” čini romanom koji bi trebali pročitati ne samo oni koji se posredno ili neposredno bave ovom temom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
- 1
- 2
- 3
- …
- 7
- Next Page »