Godina 1977, peti dva razred, Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević. Sat likovnog držat će studentica akademije. To joj je ispit. U zadnjim klupama sjedi profesorska komisija, a s njom i nastavnik likovnog, inače razrednik petoga dva, Hrvoje Filipović. [Read more…]
Kako sam preživio ustašku strahovladu i NDH (prvi dio)
(Opaska uredništva: Ovim tekstom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde započinjemo prisjećanje na užase koje su počele prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske).
Sve gušći oblaci približavali su se iz Evrope. Novine su bile pune katastrofičnih naslova, ljudi pričaju o ratu. Abesinija… Maginotova linija… Sudeti… Hitler… Chemberlain… Anschluss… Politika se bistri na svakom koraku. Koliki su izgledi da i Jugoslavija bude uvučena u sukobe? Pokoriti se Silama osovine (Njemačka-Italija-Japan) ili se izjasniti protiv njih? [Read more…]
Svijet je dom, a ovdje si stranac
Jerko Bakotin, ”Bratstva i ubojstva, gajđin”, Algoritam, Zagreb, 2015.
Publiciranje svojih zapisa s putovanja po stranim zemljama sadrži u sebi neke staromodne elemente, osim ako se putnik ne odluči iskustva uobličiti u neke propulzivnije forme. Može se potencijalni autor orijentirati recimo na tzv. znanstveni diskurs i napisati serioznu monografiju o zemlji koju je obašao. Ako se putovanja žele eksploatirati u drugom ključu, onda se može okrenuti snimanju i pisanju turističkih bedekera, pa tako postati drugi Michael Palin ili pisati za ”Lonely Planet”. [Read more…]
Amerika, Amerika…
Proljeće 1944. Divno je bilo gledati bezbrojne leteće tvrđave kako uz uzbudljivo brujanje motora lete preko nas prema rumunjskim naftnim poljima na sjeveroistoku, a nakon nekoliko sati u suprotnom smjeru, prema Italiji. Bilo je to u Požarevcu, istočno od Beograda, gdje sam s ocem brojao zadnje dane nacističke okupacije 1944. godine. [Read more…]
Uzdravlje! Živjeli!
Kroz svoju historiju ljudi uživaju u raznim pićima, a počeli su s vodom koju im je Bog poklonio kao neophodnu delikatesu. Nekidan su nam mediji javili da je tekuća voda pronađena na Marsu, što pokazuje da na Marsu može biti (ili je bilo) živih bića. Uzrečica ”pao s Marsa“ dobija na relevantnosti. Znači, naši preci već su davno prije pronalaska američkog modula znali za marsovce! [Read more…]
Kakvu politiku prema Srbiji?
Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema. Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann.
I dok se 2014. u cijelom svijetu obilježava stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, u to vrijeme najvećeg vojnog sukoba u povijesti čovječanstva, odmah treba istaknuti da je njegova glavna posljedica bilo stvaranje uvjeta za izbijanje još većeg i strašnijeg rata samo dvadeset i jednu godinu nakon njegova završetka 1918.
Zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti
Kako bi spriječili sličan razvoj događaja nakon Drugog svjetskog rata, Saveznici su povukli nekoliko ključnih poteza. Poražene države nisu ponižavali kontraproduktivnim uvjetima mira kao poslije Prvog svjetskog rata, niti ih u političkom, socijalnom i ekonomskom smislu prepustili ponovnom usponu zagovaratelja mržnje i osvete.
Za potonje je bilo iznimno bitno organiziranje suđenja optuženima za ratne zločine pri čemu su vođe Trećeg Reicha procesuirani u Nürnbergu, a japanski militaristi u Tokiju. Pritom ova dva procesa nisu bili samo suđenja pojedincima nego i ideologijama i politici koje su u Njemačkoj i Japanu doveli do najgorih zločina i desetina milijuna ubijenih.
Upravo zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti.
Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje je inicirao režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića nisu ni približno završeni jasnom osudom agresora iako je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda još 1993. svojom rezolucijom 827 utemeljilo Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju tj. Haški tribunal koji je trebao imati isti pravni i politički učinak kao i Nürnberški proces.
No, niz ishoda, što pravnih, što prirodnih, onemogućilo je pretvaranje Haaškog tribunala u neprijepornog arbitra kada su posrijedi ratni zločini počinjeni na tlu Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova. Posljednja odluka tamošnjeg Sudskog vijeća o privremenom, ali neuvjetovanom puštanju na slobodu Vojislava Šešelja u iščekivanju presude u postupku protiv njega, nije samo pravno, nego i prvorazredno političko pitanje. Neovisno što se i u Srbiji i u Hrvatskoj zagovara stav o Šešeljevoj irelevantnosti za aktualni trenutak.
Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva
Problem je, naime, što Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva.
I dok će Vojislav Šešelj sa svojom reanimiranom Srpskom radikalnom strankom sigurno djelovati protiv sadašnjeg predsjednika i premijera Srbije, to u konačnici neće biti ništa drugo nego li obračun otvorenog zagovaratelja četništva i postčetničkih političara koji su iz pragmatičnih razloga napravili ideološki zaokret, ali ne i preokret.
Stoga Srbija ni ne može biti poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata jer teško može proći kroz vlastitu inačicu denacifikacije.
Hrvatska, naravno, ni na koji način ne može biti po strani kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina počinjenih na njezinu tlu. Stoga Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema.
Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann i sama osudivši puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu te njegov aktivan nastavak ratnohuškačke politike.
Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika
Slijedom njezina prijedloga o obraćanju članicama Vijeća sigurnosti koje je i osnovalo Haaški tribunal, Hrvatska će se obratiti najvažnijem tijelu Ujedinjenih naroda uz iščekivanje hoće li njegov način donošenja odluka uz mogućnost veta i odnos snaga među stalnim članicama Vijeća biti u korist hrvatske inicijative ili ne.
Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika.
Neovisno o recentnim događajima, Hrvatska mora imati osmišljenu politiku prema Srbiji kao susjednoj državi i izglednoj članici Europske unije unatoč svim srbijanskim vanjskopolitičkim žongliranjima.
Sankcioniranje ratnih zločina, istina o nestalima i pravedan mir kao trajni kontekst odnosa, moraju biti temelj te politike bez obzira jesu li na čelu Srbije političari koji se hrvatskim kolegama više ili manje sviđaju.
Hrvatskoj je u interesu da Srbija promiče iste vrijednosti kao i članice Europske unije, bez obzira koliko je ona sama udaljena od članstva. Samo u tom slučaju Vojislav Šešelj može biti iznimka unutar jednog političkog pravca. Na žalost, njegovo je ponašanje više pravilo, i to bez pravde.
(Prenosimo s tportala).
Milost na rijeci Kwai
Svakom je čovjeku njegova životna priča najvažnija na svijetu; svakom veteranu još i više.
Rad na izradi Željezničke pruge Burma-Sijam, 415 kilometara dugog uskotračnog kolosijeka pri čijoj je gradnji živote izgubilo oko devedeset tisuća azijskih civila i više od dvanaest tisuća savezničkih ratnih zarobljenika, svakako je bilo prijelomno iskustvo u životu svakoga dovoljno nesretnog da na njega bude primoran.
Japanske carske vlasti pristupile su tom projektu kako bi ojačale infrastrukturu svojih indokineskih kolonija tijekom Drugog svjetskog rata, iskoristivši za taj projekt prinudni rad nesretnika pod svojom vlašću, njih gotovo četvrt milijuna.
Životna priča Erica Lomaxa, vojnika jedne imperijalističke sile kojeg je zarobila druga imperijalistička sila, počinje se rasplitati zbog ljubavi – ljubavi koja zataškava postojanje prethodnog braka. Bio bi to sasvim pristojan predložak za film, kad bi se iskreno suočio s prošlošću
Kao što saznajemo u knjizi ”The Railway Man” i na njoj zasnovanom filmu ”Tragovi prošlosti”, radilo se o tako tehnički zahtjevnom projektu da ga ni prethodne britanske imperijalne vlasti nisu imale snage provesti u djelo. Latentno rivalstvo dvaju kolonijalnih carstava krije se podno svake priče dosad ispričane o ovome poprištu Drugog svjetskog rata – a ovo je tek, zapravo, druga.
”Most na rijeci” Kwai napisao je Pierre Boulle, budući autor ”Planeta majmuna”, kao fiktivno djelo posvećeno izgradnji famozne “Pruge smrti”; ekranizacija Davida Leana iz 1958. bila je u isti mah najgledaniji i najnagrađivaniji film te godine, a potom je prerasla u omiljeni klasik, usprkos činjenici da potpuno izobličava stvarne činjenice – uključujući klimaktično rušenje mosta od strane nepokolebljivih zarobljenika, do kojeg nikad nije došlo.
”Tragove prošlosti” (knjiga i film u izvorniku se zovu jednako) napisao je Eric Lomax, pripadnik britanskog Kraljevskog signalnog korpusa, zarobljen u Singapuru u veljači 1942. i prisiljen na rad na Burmanskoj željeznici. Lomax je tijekom tri nesnosno duge godine uzništva izradio radioprijemnik koji je njemu i ostalim ratnim zarobljenicima služio kao spasonosan izvor informacija o zbivanjima u ostatku ratnim vihorom zahvaćenog svijeta – te, budući da je sreća htjela da kao pravi Britanac bude gorljiv ljubitelj željeznice, skicu dionice na kojoj su radili.
Nicole Kidman se kao zrela žena, lišena maske glamura, može otkriti u punini tankoćutne krhkosti na koju su njezine najbolje uloge dosad ukazivale, dok Colin Firth ovdje ima mnogo sočniji zadatak nego u mnogim ulogama koje izabire otkako je osvojio Oscara
Zbog oba je čina naposljetku bio otkriven i mučen. Među torturama kojima su ga japanski isljednici podvrgli bio je i notorni waterboarding, mučenje vodom omiljeno i među današnjim borcima za istinu, slobodu i američki način života (napose otkako što su njihovi mjerodavni ustvrdili kako zapravo i nije riječ o mučenju). Lomax je zbog svega toga vrlo teško podnio uklapanje u civilni život. Doduše, samo tri tjedna nakon oslobođenja stupio je u brak. Iz ljubavi, ili možda pak iz želje da ostavi ratne strahote za sobom – e, to film ne govori.
Film, zapravo, uopće ne govori o Lomaxovu prvom braku, u kojem je imao troje djece. Ne, što se filma tiče, priča počinje kad Lomax, već u poodmakloj srednjoj dobi, upozna sedamnaest godina mlađu kanadsku medicinsku sestru Patti, čija ga ljubav natjera da se suoči s mučnom prošlošću. Bio bi to sasvim pristojan predložak za film, kad bi se iskreno suočio s prošlošću.
Nicole Kidman daje sve od sebe u ulozi Patti, prije svega time što prvi put dosad na velikom ekranu odustaje od uobičajene vamp-persone i prihvaća realnost svojih godina. Kidman se kao zrela žena, lišena maske glamura, može otkriti u punini tankoćutne krhkosti na koju su njezine najbolje uloge dosad ukazivale: ali njezina je uloga ovdje zaista efemerna.
”Tragovi prošlosti”, naime, razotkrivaju svoju dramaturšku jezgru kao da ljušte slojeve lukovice; upoznavanje Lomaxa s Patti tek je prvi među njima. Uprizoren kroz slučajan susret u vlaku, gdje dugogodišnji obožavatelj voznih redova British Railwaysa naočitoj Kanađanki dade precizne upute o tome kako joj i gdje valja presjesti na što, taj prizor jedini u filmu eksplicitno referira Leana – ali ne kroz ”Most na Rijeci Kwai”, nego kroz istinski klasični ”Kratak susret”.
Nakon toga, Patti se beznadno zaljubi, i njezina uloga preraste u suprugovu skrbnicu i uzdanicu na putovanju u suočavanje s nepodnošljivom prošlošću. Time ona prestaje biti protagonistica radnje; ključno pitanje Lomaxova života – zašto se uz suprugu s kojom je proveo tri i pol desetljeća nije mogao suočiti s ratnim iskustvom, a uz Patti jest – film namjerno zanemaruje.
Colin Firth, kao istinski protagonist filma, ovdje ima mnogo sočniji zadatak nego u mnogim projektima koje izabire nakon osvojenog Oscara (poput, recimo, ”Tajne jezera Devil’s Den”). Ali ni njegovom Lomaxu ”Tragovi prošlosti” ne daju istinski dramsku građu za tumačenje.
Stvar je u tome da je Lomaxova životna priča suštinski priča o praštanju: o ulaženju od trag jednom od svojih japanskih mučitelja, i o korespondenciji s njim, i o saznavanju da je i taj tadašnji mladić – unovačen i snažno ideologiziran doktrinama o japanskoj superiornosti – proveo poratno vrijeme u nastojanjima da okaje prošlost.
Pravi se Eric Lomax nakon niza pisama uživo susreo s tumačem svojih mučitelja, Japancem Takashijem Nagaseom – koji je i sâm napisao knjigu o svojim ratnim i poratnim iskustvima – 1985. godine, kako to prikazuje nagrađeni dokumentarac Mikea Finlasona ”Enemy, My Friend?” (”Neprijatelj, moj prijatelj?”). Životno uvjetovani imperijalističkim ideologijama koje su ih poslale u rat i pretvorile u neprijatelje, obojica su pronašli put do izmirenja. Pronalazi li ga i ovaj film?
Pa, da: ali na način koji nepotrebno falsificira stvarna zbivanja. U ”Tragovima prošlosti” Lomax nenajavljeno bane Nagaseu u muzeju posvećenom žrtvama Pruge, gdje Japanac u okviru svojeg okajanja sad radi, te se s njim počne poigravati na način sličan središnjoj situaciji filma ”Smrt i djevojka” Romana Polanskog. Ali to ovdje nije središnja situacija: to je tek jedan od unutarnjih slojeva lukovice koju scenarij Franka Cottrella Boycea i Andyja Patersona guli i guli u iščekivanju suza koje bi u jednom trenutku morale napokon poteći. A kako to s pretjeranim nastojanjem na melodramatičnosti već biva, gledatelj daleko prije samog filma zna u kojem se smjeru odnos Lomaxa i Nagasea mora okrenuti.
Nijednog se trenutka priča ne posvećuje problemu koji bi u ovoj drami morao biti središnji: zašto se Lomax usredotočuje na tumača? Čovjek ga, napokon, nije mučio – samo je simultano prevodio između njega i njegovih isljednika. Isljednike je zanimalo je li radioprijemnik izradio da bi se javljao svojoj zaraćenoj strani. Lomax je tvrdio da je to bio prijemnik, ne predajnik, pa time nije imao mogućnost dvosmjerne komunikacije. Je li Nagase netočno preveo te riječi? Je li zato sukrivac u patnjama koje je Lomax proživio? Čini se da ”Tragovima prošlosti” ta ključna prijeporna točka nije važna: važno je tek da je Nagaseovo lice Lomax najčešće gledao dok je trpio muke.
“Tragovi prošlosti” razotkrivaju svoju dramaturšku jezgru kao da ljušte slojeve lukovice – polagano, uz neprestano očekivanje da će napokon poteći suze, sve dok ne otkrijemo da se u samoj srži radnje ne nalazi jedna od potresnijih priča Drugog svjetskog rata
Australski redatelj Jonathan Teplitzky u ovako polovično postavljenoj dramaturškoj strukturi ne može biti više od koliko-toliko umješnog realizatora zadanih prizora; iz njegovog je mizanscena jasno da ima želju naslijediti raskošan vizualni vokabular posljednje velike angloameričke produkcije posvećene patnjama zarobljenika na dalekoistočnoj bojišnici “posljednjeg pravednog rata” – Spielbergova ”Carstva sunca” – ali niti mu sredstva to dopuštaju, niti je intimistički sadržaj priče kongenijalan takvom pristupu.
Od Spielberga tako Teplitzky nasljeđuje tek Jeremyja Irvinea, mladog protagonista ”Puta rata”, u izvrsno utjelovljenoj epizodi mladog Lomaxa, ali ne i redateljsku mudrost: dok su se stvarni Lomax i njegovi zarobljeni suborci još mjesecima nakon kraja rata borili s glađu i preživljavanjem u džungli, recimo, ”Tragovi prošlosti” bez mnogo kajanja prikazuju američke G. I.-jeve koji padaju s neba i oslobađaju ih iz sužanjstva. Sjetimo se samo kako je ekvivalentna sekvenca izgledala u ”Carstvu sunca”.
Svakom je čovjeku njegova životna priča najvažnija na svijetu; svakom veteranu još i više. Priča Erica Lomaxa u široj slici Drugog svjetskog rata i nije među potresnijima. Da bi ostavila trajniji dojam, ona mora pronaći vlastiti, iznimni rakurs na tu temu. Čini se da bi to trebao biti rakurs dugogodišnjeg življenja s traumom ratnog zarobljeništva; čini se da bi to trebala biti sudbinska spona ljubavi prema vlakovima i robovskog rada na pruzi.
Ništa od toga ne uspijeva steći specifičnu snagu u ”Tragovima prošlosti”, nažalost. Lomaxova će se istinita (premda za film izobličena) priča vjerojatno zaboraviti već sljedeće sezone; Leanova će se neistinita (ali na filmu više nego životno uvjerljiva) priča pamtiti dok filma ima.
Osovina Moskva-Peking
Rusija i Kina namjeravaju se suprotstaviti miješanju drugih zemalja u unutarnje poslove i protiv su jezika jednostranih sankcija. To se navodi u zajedničkoj izjavi lidera dviju zemalja nakon razgovora Vladimira Putina i Xija Jinpinga u Šangaju u utorak 20. lipnja.
Rusija je jako zabrinuta zbog pojačane djelatnosti NATO-a na svojim granicama jer to ne pridonosi, kažu u Kremlju, sigurnosti u Europi. S druge, pak, strane, Peking je američkom veleposlaniku uručio prosvjed zbog podizanja optužnice protiv petero kineskih vojnih časnika koje Washington tereti za krađu trgovačkih tajni, objavilo je u utorak kinesko Ministarstvo vanjskih poslova i upozorilo Amerikance da mogu očekivati i druge akcije.
Putin je izjavio da će Moskva i Peking zajednički odgovoriti Zapadu u tehnološkoj sferi zahvaljujući vojnotehničkoj suradnji i stvaranju klastera na ruskom Dalekom istoku: u ekonomiji će promet robe dostići 200 milijardi dolara, a na političkom planu Kina se protivi antiruskim sankcijama Zapada
Moskva i Peking su preko Putina i Xija Jinpinga naglasile potrebu poštivanja povijesnog nasljeđa zemalja, njihovih kulturnih tradicija, društvenopolitičkog ustrojstva, sistema vrijednosti i samostalno izabranih putova razvoja, kao i potrebu suprotstavljanja miješanju u unutarnje poslove drugih država i odbacivanja jezika jednostranih sankcija.
Osim toga, Rusija i Kina namjeravaju proširiti suradnju u naftnom segmentu i što prije isporučiti ruski prirodni plin Kini. Ruski predsjednik Vladimir Putin je bio u dvodnevnom posjetu Kini, a posljednjih mjeseci narasla su očekivanja obje strane da se konačno potpiše ugovor o Gazpromovoj isporuci plina kineskom CNPC-u. Radi se o godišnjoj isporuci 38 milijardi kubičnih metara prirodnog plina tijekom 30 godina.
Naime, članice EU-a pokušavaju smanjiti svoju ovisnost o ruskom plinu zbog ukrajinske krize, pa su Rusiji važna nova tržišta. Analitičari procjenjuju vrijednost tog ugovora na otprilike 400 milijardi dolara. Kineski državni mediji prenijeli su u ponedjeljak Putinove riječi da su pripreme za plinski ugovor ušle u “završnu fazu”, dok je ruski plinski div Gazprom priopćio tijekom vikenda da je “na korak” do sporazuma. Mislilo se da se neće postići dogovor, ali se to ipak dogodilo. Stvoren je energetski div.
Dakle, Rusija je našla novo tržište za svoj plin koji bi 2018. godine plinovodom ”Moć Sibira” preko Vladivostoka stizao u Kinu, u područje Pekinga, gdje je najviše potrošača. Dogovor je to dviju zemalja koji je okrunjen posjetom ruskog predsjednika Vladimira Putina Kini. ”Zapad je zaboravio zaključati stražnja vrata, gurnuo je Rusiju u plinski posao s Kinom”, piše Russia Today. Pregovori Rusije i Kine počeli su još 2004., ali nije bilo velikog napretka; sporna je bila cijena plina kao i financiranje sibirskog plinovoda koji će stajati između 22 i 30 milijardi dolara.
Rusija je našla novo tržište za svoj plin, koji bi 2018. godine plinovodom ”Moć Sibira” preko Vladivostoka stizao u Kinu, u područje Pekinga, gdje je najviše potrošača. Dogovor je to dviju zemalja koji je okrunjen posjetom ruskog predsjednika Vladimira Putina Kini. ”Zapad je zaboravio zaključati stražnja vrata, gurnuo je Rusiju u plinski posao s Kinom”, piše Russia Today. Pregovori Rusije i Kine počeli su još 2004., ali nije bilo velikog napretka; sporna je bila cijena plina kao i financiranje sibirskog plinovoda koji će stajati između 22 i 30 milijardi dolara
Ruski mediji navode da bi cijena plina za Kinu bila podjednaka cijeni koju plaća EU – oko 380 dolara za tisuću prostornih metara. Rusi bi, dakle, godišnje iz Kine zaradili više od 14 milijardi dolara. No drugi misle da Rusija mora popustiti Kini u pogledu cijene kako bi smanjila svoju ovisnost o europskom tržištu.
Inače, pregovori između Ukrajine, Rusije i Europske unije o rješenje spora između Kijeva i Moskve oko isporuke plina trebali bi se održati 26. svibnja u Berlinu, najavio je u ponedjeljak europski povjerenik za energiju Guenther Oettinger njemačkoj TV postaji ARD. Podsjetimo, prvi trostrani pregovori u Varšavi 2. svibnja nisu završili postizanjem ikakvog dogovora. Ruski predsjednik Vlade Dmitrij Medvedev je u intervjuu za Bloomberg Europi zaprijetio obustavom isporuke plina ukoliko Ukrajina ne podmiri svoje dugove. ”Možemo sada plin preusmjeriti i na istok”, poručio je Medvedev.
U rusko-kineskim odnosima nema političkih problema i prepreka za suradnju, rekao je predsjednik Rusije Vladimir Putin u intervjuu za vodeće kineske medije uoči posjete Šangaju. Istaknuo je da su ruski i kineski stavovi o glavnim globalnim i regionalnim pitanjima ”bliski ili potpuno identični”, naglašavajući da je suradnja između dviju država ”bolja nego ikada u našoj višestoljetnoj povijesti”.
Putin je izjavio da će Moskva i Peking zajednički odgovoriti Zapadu u tehnološkoj sferi zahvaljujući vojnotehničkoj suradnji i stvaranju klastera na ruskom Dalekom istoku: u ekonomiji će promet robe dostići 200 milijardi dolara, a na političkom planu Kina se protivi antiruskim sankcijama Zapada.
Sporazumi koji su potpisani u Šangaju između ruskog i kineskog lidera svakako će utjecati na raspoloženje Europe prema Moskvi. Iako su oni uglavnom ekonomskog karaktera, posjet Putina Kini ima veliki geopolitički podtekst. Potpisujući energetske i druge dokumente, Rusija i Kina kao da na taj način pojačavaju centre snage u svijetu. Kina, koja je zauzela službeno neutralnu poziciju u pitanju Ukrajine, de facto prijateljski podržava poziciju Moskve. Tu kinesku strategiju formuliramo kao ”prijateljsku neutralnost”
Sporazumi koji su potpisani u Šangaju između ruskog i kineskog lidera svakako će utjecati na raspoloženje Europe prema Moskvi. Iako su oni uglavnom ekonomskog karaktera, posjet Putina Kini ima veliki geopolitički podtekst. Potpisujući energetske i druge dokumente, Rusija i Kina kao da na taj način pojačavaju centre snage u svijetu. Kina, koja je zauzela službeno neutralnu poziciju u pitanju Ukrajine, de facto prijateljski podržava poziciju Moskve.
Tu kinesku strategiju formuliramo kao ”prijateljsku neutralnost”. Rezultati posjeta mogu biti kompenzacija za moguće zapadne ekonomske sankcije Rusiji. Osim sporazuma koji ulaze u službeni paket izdvojiti treba i poluslužbeni dio pregovora. Moguće je da se taj dio neće objavljivati. Poznato je, naime, da je predsjednik Viktor Janukovič još u prosincu prošle godine potpisao s Kinom ozbiljan investicijski ugovor o izgradnji velike dubokovodne građanske luke na Krimu te još nekoliko velikih investicijskih projekata.
Jasno je da će ti milijarderski ugovori biti preformulirani u rusko-kineske. Osim toga, tu treba dodati još i inicijativu Krima za izgradnju mosta preko Kerčenskog tjesnaca. Sumiramo li perspektive posjeta, možemo reći da ovo nije samo početak ekonomskog nego i daljnjeg političkog zbližavanja Rusije i Kine.
No hoće li Kina prijeći od politike ”prijateljske neutralnosti” na otvoreniju podršku političke djelatnosti Rusije? To će se dogoditi samo u slučaju da američki predsjednik Barack Obama nastavi s velikom konfrontacijskom politikom u Aziji. Poznato je da je nedavno posjetio Japan, Južnu Koreju i druge države. U Japanu je izjavio da otoci, oko kojih se vodi rasprava između Pekinga i Tokija, u potpunosti pripadaju Japancima, što je razjarilo Kineze.
No hoće li Kina prijeći od politike ”prijateljske neutralnosti” na otvoreniju podršku političke djelatnosti Rusije? To će se dogoditi samo u slučaju da američki predsjednik Barack Obama nastavi s velikom konfrontacijskom politikom u Aziji (…) U Japanu je izjavio da otoci, oko kojih se vodi rasprava između Pekinga i Tokija, u potpunosti pripadaju Japancima, što je razjarilo Kineze
Čak štoviše, SAD je gotovo zaprijetio da će vojnim putem braniti suverenitet Japana, budući da ti otoci ulaze u zonu dogovora o sigurnosti između Amerike i Japana. Odnosno, govorilo se o mogućem stvaranju, reći ćemo tako, ”kolektivnog azijskog NATO-a” antikineskim raspoloženjem.
U tom smjeru Amerikanci vuku i Vijetnam i Filipine. Ako se taj trend i dalje bude razvijao, ako Peking jasno vidi da se na njegovim južnim granicama de facto i de iure formira neprijateljski vojno-politički blok, koji čak poduzima vojne akcije, onda će se, naravno, format rusko-kineskog strateškog plana promijeniti.
Dakle, je li mogućnost vojnog saveza između Rusije i Kine realna? Ipak, teško da će doći do klasičnoga vojno-političkog saveza. To je i za sada odbacio i sam Putin govoreći o tomu da su ”blokovski dani završeni”. No ipak, postoji jasan 9. članak famoznog rusko-kineskog sporazuma o strateškom partnerstvu i međusobnom djelovanju, koji govori o režimu konzultacija o sigurnosti u slučaju postojanja prijetnji za jednu od strana.
Po svemu sudeći, taj će se članak dopuniti, proširiti i obnoviti. Već postoji godišnja institucija velikih kopnenih i vojno-morskih bilateralnih rusko-kineskih vježbi. U sljedećih 3-5 godina sporazum će se dopunjavati novim člancima iz oblasti sigurnosti i strateške suradnje.
(Članak je izvorno napisan za tjednik Express i naknadno je proširen).
Treba li Bosni Noa?
Kažu da ovakve kiše i povodnji nisu upamćeni otkad postoje meteorološka i hidrološka mjerenja na našim prostorima. Nemamo razloga ne vjerovati. Na to samo, po holivudski, možemo reći – priroda uzvraća udarac! Tako je bilo i lani s vrućinama, sušama, požarima. Od nekih smo čelnika Srpske pravoslavne crkve ovaj put, međutim, dobili objašnjenje da nam se to događa zbog izopačenosti svijeta, gay-populacije i sl. Božja kazna! [Read more…]
“Godzilla” ima stila
Nema zemlje s većom količinom fanovske zagriženosti po glavi stanovnika od Japana, kao što nema ni zemlje čija se fanovska zagriženost izvan vlastitih granica slabije shvaća.
Primjera radi, Godzilla: taj orijaški “dinosaur” koji gazi gradove i bori se sa sebi sličnim čudovištima – zvanima kaiju – odavno je postao predmet ako već ne poruge, onda bar dobrodušne zezancije u ostatku svijeta, čak i kad se prihvaća da se davne 1954. radilo o razmjerno inovativnom načinu na koji se Japan suočio s traumama atomskog ratovanja, traumama koje ta nacija zasad jedina nosi.
Neočekivano cjelovit i počesto izvrstan “Godzilla” Garetha Edwardsa najugodnije je iznenađenje među revitaliziranim franšizama još otkako je Rupert Wyatt obnovio “Planet majmuna”
Opći dojam nije baš poboljšala američka inačica iz 1998., premda je tu Godzilla bar prestao biti glumac u zdepastu kostimu koji se gega kroz kartonske makete: nejasnog tonaliteta, karikiranih likova i zapleta posvećenog bombastici, film Rolanda Emmericha pokazao se kao slijepa ulica.
Japanski studio Toho uveo je 2004. desetogodišnji moratorij na snimanje novih filmova o Godzilli, snimivši u prethodnih pet desetljeća čak dvadeset i osam nastavaka. Taj moratorij sada istječe, premda ne pod ingerencijom studija Toho. Iza novoga ”Godzille” stoji produkcijska kuća Legendary Pictures, najzanimljivija žanrovska radionica suvremenog Hollywooda još od 2005., kad je debitirala filmom ”Batman: Početak”.
Doduše, Legendary se koliko lani nije baš proslavio svojim prvim pokušajem u žanru kaiju – ”Bitka za Pacifik” Guillerma del Tora pokušala je utrti svoj put prema ishodištu sličnom Godzilli, ali del Torovo već uobičajeno posezanje za tradicijom H. P. Lovecrafta i antagonistima iz drugih dimenzija, u sprezi sa začudnim količinama melodrame između razmjerno nezanimljivih likova, od početka je obilježilo taj film predikatom ”samo za zagrižene fanove”.
Ljudski protagonisti filma listom su zaštitnici po pozivu: nitko od njih nije proaktivan lik, premda svi nose prezime obitelji šerifa iz Spielbergovih “Ralja” – filma s kojim “Godzilla” dijeli polagan pristup otkrivanju naslovnog lika
Aktualni ”Godzilla” dosad je najbolja prilika za dovođenje nove publike cijelom ovom podžanru. Neočekivano cjelovit i počesto izvrstan ”Godzilla” Garetha Edwardsa najugodnije je iznenađenje među revitaliziranim franšizama još otkako je Rupert Wyatt obnovio ”Planet majmuna”.
Edwards je veteran industrije vizualnih efekata i dosad za sobom ima tek jedan film – ”Monsters” iz 2010., kultno djelo snimljeno s ekipom od samo pet članova. Njegov visokobudžetni debi ipak ne djeluje kao početnički rad, a ni kao djelo zagriženog fana: poštovanje prema tradiciji Godzille vidljivo je iz svakog kadra, ali još je vidljivije poštovanje prema danas već i odviše zaboravljenoj tradiciji dobrog filmskog pripovijedanja.
Dramaturška struktura ovoga ”Godzille” – završni scenarij potpisuje Max Borenstein, ali na njemu je radila još legija pisaca, među kojima i cijenjeni Frank Darabont – može se opisati kao dvije inverzne krivulje: film počinje jakim naglaskom na ljudskim likovima i njihovoj interakciji, te postupno svrće žarište pozornosti s njih na čudovišta i njihov međuodnos.
U početku imamo obiteljsku cjelinu; iz nje se najprije gubi majka, pa i otac, sve dok preživjeli sin ne bude prisiljen poduzeti sve što treba (uključujući povratak u vojsku, iako se upravo razvojačio nakon služenja u američkim bliskoistočnim ratovima) ne bi li nekako sačuvao novu obitelj koju je sâm sazdao.
Istovremeno, obje su cjeline definirane zaštitničkim pozivima svojih članova: prvotni majka i otac (Juliette Binoche i Bryan Cranston) stručnjaci su za osiguranje u atomskoj centrali, dok je u novom roditeljskom paru majka (Elizabeth Olsen) medicinska sestra, a otac (Aaron Taylor-Johnson) pirotehničar, stručnjak za uklanjanje mina.
Premda se svi oni prezivaju Brody, baš kao i obitelj šerifa koji je u žarištu ”Ralja” Stevena Spielberga, nitko od njih po definiciji nije proaktivan lik – oni čuvaju, umjesto da mijenjaju. U svakoj katastrofi takvi su ljudi najpotrebniji, uostalom: a ”Godzilla” ne zaboravlja suštinsku ideju žanra kaiju kao žanra prirodne katastrofe prouzročene ljudskim djelovanjem.
Edwardsov film umješno spreže veću količinu objašnjenja o podrijetlu Godzille i inih kaijua iz japanske ostavštine u njihovu možda najzanimljiviju premisu dosad. Ovdje su to ponovo praiskonske nemani, i to iz doba kad Zemlja nije imala ozonski omotač, te je površinu neprestano bombardiralo zračenje iz svemira – i upravo im je to zračenje služilo kao hrana. Tek je osvit atomskog doba iznova probudio te levijatane iz eonskog drijemeža: nuklearni testovi Hladnog rata bili su pokušaji da se najvećeg od njih uništi, ali samo su ga dodatno osnažili.
(Film ostavlja mogućnost da je odatle proistekla urbana legenda nadahnula Toho za snimanje prvoga ”Godzille” i ostatka serijala, premda je ne eksplicira; u svakom slučaju, Amerikanci bez oklijevanja kaijua nazovu Godzillom, a njihov japanski kolega Gojirom. Je li svijet filma zaista ovaj naš svijet, svijet u kojemu je Godzilla lik iz popularne kulture? Možda; svijet u kojem je pop-kultura spremište kolektivnog sjećanja bila bi zanimljiva, a i vrlo meta-meta koncepcija.)
Zaboravite glumce u zdepastom kostimu koji se gegaju kroz kartonske makete: film Garetha Edwardsa, praktički debitanta, vraća nas u tradiciju dobro ispripovijedanih priča od prvog do posljednjeg kadra
U svakom slučaju, protiv kolosa koji se hrane baš onime što mi smatramo svojim najrazornijim oružjem sva uvriježena pravila ratovanja ne vrijede. Eto još jednog obrata u ustaljenom tropu blockbustera – vojna sila američke Pacifičke flote potpuno je bespomoćna u srazu s kaijuima.
Da, kaijuima u množini: Godzilla ovdje nije jedino čudovište. Naprotiv, nije čak ni ono čudovište koje ugrožava čovječanstvo. Ne, ovdje su to paraziti iz te hipotetske ere živih bića pogonjenih radijacijom. Film im daje kodno ime MUTO, u nedostatku presedana iz japanskih filmova, i upravo oni rade sve što se očekuje vidjeti u poštenom filmu o Godzilli – gaze ljude, napadaju prigradske vlakove, nastoje se razmnožiti ne bi li opet zavladali svijetom i tome slično.
Godzilla se u radnji javlja tek na polovici filma, kad težište pripovijedanja napokon posve prijeđe na postupanja kaijua, jer su se gotovo sve ljudske mogućnosti suprotstavljanja izjalovile. Isprva nije jasno je li on prijatelj ili neprijatelj, tek je više nego očito da je on nepojmljiva sila koja u čovjeku ne može ne izazvati osjećaje krajnjeg strahopoštovanja.
Dovoljno je kao glavne antagoniste uvesti čudovišta koja doslovce jedu ono što mi smatramo svojom najrazornijom silom – atomske bombe – da se svi tropi uobičajenog blockbusterskog militarizma izvrnu naglavce
Kad se vojska u odsudnom trenutku odluči umiješati padobranskim skokom s velike visine ne bi li izbjegla glavno oružje MUTO-a – elektromagnetski udar koji prži svu elektroniku – Edwards privremeno odustaje od inače izvrsne originalne partiture Alexandrea Desplata (koji je, nakon ”Odreda za baštinu” i ”Hotela Grand Budapest”, nedvojbeno već sada filmski skladatelj godine) i prati prizor ”Rekvijemom” Györgyja Ligetija, glazbom koju povijest filma ponajprije pamti kao temu Monolita iz Kubrickove ”Odiseje u svemiru”. Jer to je tu koncepcija kaijua: koncepcija onostranog.
Koliko god u konačnici bilo katartično olakšanje otkriti da je Godzilla iskonska sila koja će spasiti sve nas – ne zato što mu je iole stalo do čovječanstva, nego zato što oduvijek po prirodi stvari brani ovaj planet od žgadije poput MUTO-a – veće je olakšanje razmotriti što je sve Gareth Edwards vratio na ekrane multipleksa.
Popis nipošto nije iscrpan, ali tu su, među ostalim: jasno kadrirani prizori u kojima se nikad ne zaboravlja iz čije se perspektive promatraju, a da nisu snimljeni nečijom privatnom kamerom (uz dužnu počast ”Cloverfieldu”), polagani razvoj likova i priče bez potrebe za ubacivanjem akcije svakih x minuta, pri čemu obično vrijedi pravilo x<20, izbjegavanje melodramatskih trenutaka poput spašavanja djeteta i/ili psa u zadnji čas, odbacivanje jasnih aluzija na buduće nastavke u završnici i tijekom odjavne špice, jer kino ipak nije mjesto za prikazivanje televizijskih serija, ma kako velike one bile (je li, Marvele), prikaz čudovišta kao živih bića koja rade to što rade zato što im je to u prirodi, a ne zato što to scenarij od njih zahtijeva (i nikad, baš nikad, ne dobiju potrebu doći na pedalj od čovjeka i onda samo riknuti slinavim raljama, umjesto da ga jednostavno proždru), prikaz prirode kao nečeg većeg, starijeg i nedokučivijeg od nas samih, te prikaz nas samih kao običnih ljudi koji se nastoje snaći u novonastalim okolnostima što bolje mogu, a ne kao hrpe blesana kojima je više stalo do dovitljivih opaski za redateljevu kameru nego do općenitog preživljavanja.
Ima razloga zašto je notorna američka prerada prvoga ”Godzille” odlučila preimenovati kaijua zvanoga Gojira. Da, Godzilla bi morao biti to što na engleskom znače prva tri slova njegova imena ako misli imati ikakvu arhetipsku snagu: on mora biti toliko superioran specifičnoj snazi čovjeka u ovom svijetu da ga se ne može ne doživjeti kao boga (s malim b, koliko god velik bio).
Danas, dok živimo u svijetu koji tek naznačuje razmjere kazne koja nam slijedi zato što smo ga se usudili oštetiti do točke pucanja, novi ”Godzilla” podsjeća nas na pravo značenje uniznosti.
I, hvala svim bogovima, bez obzira na veličinu početnog slova, zauvijek iz popularne kulture briše svaku aluziju na onu mutiranu iguanu iz Emmerichova filma. E, ovome se može postati zagriženi fan.