Da, premda sam svojedobno bio među relativno malobrojnim otvorenim kritičarima Franje Tuđmana, ne bih danas glasao protiv prijedloga da se zračna luka u Zagrebu nazove njegovim imenom, kaže mi ovih dana Slavko Goldstein, podsjećajući da je 1993. zajedno s grupom istomišljenika (Ivo Banac, Krsto Cviić, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec) uputio Tuđmanu javno pismo sa zahtjevom da se zbog svog uplitanja u sukobe u Bosni i Hercegovini pouče s funkcije predsjednika države. [Read more…]
Umjesto ”Mir vama”, ”Rat nama”
Očito su zastave pod kojima su dosad vodili rat protiv legalno izabrane vlasti jako olinjale. Nakon što je HDZ ovladao Vukovarom, čekićarski ustanak protiv ćirilice naglo je zamukao, više nema smisla.
Bojna protiv jugoslavena, programatska parola pod kojom je šator na Savskoj ustoličen, nekako se nije primila. Preočito je da nema veze sa stvarnošću. [Read more…]
Lažni branitelji: tko će reći stop?
Posve suprotno normalnoj logici da se uspjeh na izborima gradi na popularnosti i sviđanju javnosti, Tomislav Karamarko na vlast želi doći strahom, plašeći narod. Recentna kriza, jedan od najdramatičnijih trenutaka u četvrt stoljeća dugoj povijesti samostalne države, pokazala je da se njegove vlasti treba bojati.
Cijela se Hrvatska u jednom času našla na plinskoj boci, zaslugom njegove politike. [Read more…]
Misa za ustaše u HDZ-molu
Kao što sam najavio u prošloj kolumni u kojoj sam se pozvao na povjesničara Danijela Ivina i pokušao pojasniti odakle stiže mit o Bleiburgu (koristeći obilato sadržaj njegova članka iz zbornika o Bleiburgu koji je objavljen 2007. u izdanju Saveza antifašista RH), i u ovoj se kolumni bavim tzv. bleiburškom tragedijom i to s nekoliko povoda: najprije zato što mi je neprihvatljivo da Predsjednica Republike Hrvatske polaže vijenac (i to dva puta) u ime naše države na spomeniku poražene ustaške vojske, zatim zato što je i ove godine, 70. obljetnice predaje ustaša partizanima, prilika iskorištena za relativiziranje ustaških zločina i činjenice da su ustaše izdali narod i lažima ga povukli prema Bleiburgu (i u tome smislu ako je netko tu bio izdajnik, onda je to bio Ante Pavelić prema Hrvatima), [Read more…]
Država sjedi na bombi
Samo su još mafijaška ubojstva po ulicama hrvatskih gradova nedostajala pa da povratak u prošlost bude kompletan.
Smaknuće jednog od moćnih ljudi hrvatskog podzemlja Vinka Žuljevića Klice nalikuje na već viđene obračune i međusobne likvidacije svojedobno posve raspojasanih kriminalnih skupina.
Bez obzira na to što je trenutno nemoguće nagađati tko je u ovom slučaju i za čiji račun potegao obarač, nadati se da najnovija egzekucija ipak nema političke konotacije s kakvima su bili skopčani nekadašnji smrtonosni pohodi sukobljenih gangova. [Read more…]
Predsjednica zbunjuje građane
Najvažnija poruka koja je s jučerašnje komemoracije u Jasenovcu upućena javnosti izostanak je predsjednice Republike s tužne svečanosti ispod Kamenog cvijeta. Obilježavanje sedamdesete obljetnice proboja logoraša iz ustaške tvornice smrti proteklo je bez šefice hrvatske države.
Kolinda Grabar Kitarović nije objasnila svoj nedolazak, premda nema važnijeg mjesta, nema ga na cijelom svijetu, gdje je u to vrijeme trebala biti. [Read more…]
Ivo Josipović: ”Nisam imao podršku u vodstvu SDP-a”
Zajedno s autoriziranim intervjuom, Ivo Josipović poslao je, kako je napisao, i nekoliko prijedloga za naslove. Na primjer, ”Propali predsjednik o svojim nebuloznim planovima”. Zatim, ”Josipović kao kugina kuća, sam i napušten, ni supruga više ne kuha ručak”. Onda, ”Josipović na zid stavio Milanovićevu sliku i gađa je pikadom, drhte mu ruke od PTSP-ja pa ne pogađa”. Ili, ”Bahato odbio Milanovićevuponudu da bude zamjenik šefa partijske ćelije u Špičkovini”. [Read more…]
Prgomet protiv barbara
Jedan je blog prošlog tjedna postao prvorazredna politička činjenica i po medijskoj je atraktivnosti uspješno konkurirao godinama čekanoj odluci Međunarodnog suda pravde u Haagu o međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. Drago Prgomet, zanemareni zamjenik predsjednika HDZ-a, objavio je poziv pobunjenim braniteljima da raspuste svoj prosvjed i postao ne samo politička senzacija, nego i svojevrsni junak dana.
Cijenjeni liječnik dočekao je da se novinari oko njega otimaju, prvo, zato što se usudio da veteranskoj buni otvoreno, u lice, kaže popu pop, a bobu bob.
Drago Prgomet, zanemareni zamjenik predsjednika HDZ-a, objavio je poziv pobunjenim braniteljima da raspuste svoj prosvjed i postao ne samo politička senzacija, nego i svojevrsni junak dana. Cijenjeni liječnik dočekao je da se novinari oko njega otimaju, prvo, zato što se usudio da veteranskoj buni otvoreno, u lice, kaže popu pop, a bobu bob
Prgomet je i sam bio branitelj i zna što je ratno ranjavanje. Svojim, kako ih naziva, prijateljima pod šatorom u Savskoj poručio je da imaju pravo prosvjedovati, tražiti i smjenu ministra, ali ne mogu biti iznad zakona i države. Nemaju pravo kršiti zakone i ne poštovati institucije države. Ni podleći histeriziranim podjelama, još manje da i vlastitim protestom, kako konstatira, antagoniziraju hrvatsko društvo, pa ih zato poziva neka ga privedu kraju “prije nego što se dogodi nekakav incident koji nitko ne želi”.
Zamjenik predsjednika HDZ-a morao je biti svjestan da se takvim apelom odvaja od politike koju prema šatorskoj frakciji branitelja prakticira njegova stranka.
HDZ figurira kao politički pokrovitelj logorovanja usred Zagreba, premda više nije sigurno tko tu koga vodi: pumpaju li Karamarko i njegova sljedba pobunjene branitelje ili Klemm i Glogoški, kao kolovođe bune, sada diktiraju ritam HDZ-u.
No, ovaj poziv braniteljima da borbu za svoje ciljeve premjeste u institucije države može imati važnost svojedobnog poteza Stipe Mesića, kad je prijeteći puč grupe hrvatskih generala presjekao njihovim umirovljenjem. On je to učinio s pozicije šefa države, Prgomet nema moć funkcije, ali mu je snaga u javnosti, gdje je dobio veliku podršku. Premda se na njega odmah nasrnulo, stotine poruka potpore koje su mu zatrpale mobitel pokazuju da je dobro odjeknuo.
Drugo, Prgomet je postao politički događaj dana zbog svog protivljenja uznapredovalom militariziranju hrvatske stranačke i političke scene. Za njega je politika natjecanje ideja, a ne sudar ideoloških blokova u ratu do međusobnog istrebljenja.
Napominjući da je “politika sraz vizija, a ne samoproglašenih dobra i zla”, dižući glas protiv raspirivanja najnižih političkih strasti, protiv slijepe mržnje prema političkim rivalima, on ispisuje svoj politički credo: “Ne mogu prihvatiti da u ovoj zemlji mogu živjeti samo oni ili mi. Ne mogu prihvatiti da su hajdučija svi oni koji nisu za SDP. Ne mogu prihvati da nije domoljub onaj tko nije za HDZ. Ne mogu prihvatiti da su kriminalna zadruga svi oni koji nisu dio Kukuriku koalicije. Ne mogu prihvatiti da je ova vlast nenarodna”.
“Ne mogu prihvatiti da u ovoj zemlji mogu živjeti samo oni ili mi. Ne mogu prihvatiti da su hajdučija svi oni koji nisu za SDP. Ne mogu prihvati da nije domoljub onaj tko nije za HDZ. Ne mogu prihvatiti da su kriminalna zadruga svi oni koji nisu dio Kukuriku koalicije. Ne mogu prihvatiti da je ova vlast nenarodna”
Nije teško razumjeti da se autor ovih poruka distancira od politike verbalnog građanskog rata, borbe svjetla i tame, domoljuba i izdajica, koja se forsira s vrhova njegove stranke, baš kao i vladajućeg SDP-a.
Prgometov blog rukavica je bačena u lice i Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću, kao jahačima nepomirljivih podjela i unutarnacionalnih raskola.
Politika za njega očito nije svijet u crno-bijelim kategorijama. Na barbarski zakrvljenoj hrvatskoj političkoj sceni djeluje kao glas razuma i praktični promicatelj tolerancije te međusobnog uvažavanja svih nacionalnih sastavnica, cijele duge političkih opcija i svakog pojedinog građanina. Razlika koju Prgomet čini dolazi prije podjele na ljevicu i desnicu. To je razlika između civilizirane Hrvatske i one koja se ukopava u mržnju svih vrsta.
Treće, reagiranje javnosti pokazuje koliko je Hrvatska gladna pozitivnih političkih poruka i konstruktivnih političara. Na političku se klasu ovdje gotovo bez iznimke gleda negativno, s prezirom i gađenjem. Kao čovjek od ljudskog i političkog integriteta, Prgomet bi mogao djelovati na vraćanje povjerenja u politiku.
E sad, umjesto da ga u stranci drže kao malo vode na dlanu, jer im podiže rejting, formalno drugi čovjek HDZ-a ponovo je dobio status trouble makera kojega se jedva trpi.
Istina, ovaj ga put ne napadaju kao SDP-ova zeca iz šešira, kako se već znalo događati. Ali šef mu je stranke, notorno podesničareni Karamarko, odmah poručio da bi osobna stajališta trebao iznositi u stranci, a ne u javnosti. Premda mu je upravo on začepio usta. Na predsjedništvu HDZ-a omogućio je svojedobno napade na svog zamjenika, ali odgovor nije dopustio.
Činjenica da je zbog svojih političkih uvjerenja i petlje da se za njih javno zalaže postao junak dana Prgometa bi na neki način morala obavezivati. Ako njegova stajališta, koja je velik dio javnosti prihvatio s odobravanjem, zaista nemaju ništa s HDZ-om, to gore za HDZ
Usto je Prgometu javno održao lekciju i bivši ministar Jandroković, tvrdeći da su mu stajališta bliža nekom trećem putu nego politici HDZ-a, ali da sankcija neće biti.
Svašta, o kažnjavanju izravno izabranog zamjenika predsjednika stranke oglašava se figura iz drugog ili trećeg HDZ-ova ešalona.
Također je prilično skandalozno da podobnost političkih stajališta drugog čovjeka stranke ocjenjuje čovjek koji se čuvajući svoju poziciju dao pretvoriti u političku krpu.
Činjenica da je zbog svojih političkih uvjerenja i petlje da se za njih javno zalaže postao junak dana Prgometa bi na neki način morala obavezivati. Ako njegova stajališta, koja je velik dio javnosti prihvatio s odobravanjem, zaista nemaju ništa s HDZ-om, to gore za HDZ.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Kolinda kao Mugabe
Paradiranje s predsjedničkom lentom, koju novoizabrana predsjednica Republike već od svoje inauguracije kani reaktivirati, nije samo pitanje stila nego je prvorazredna politička poruka. Kolinda Grabar Kitarović možda voli ekstenzije, ali ovakvim potezom neće pojačati državničku važnost predsjedničke funkcije. U njenom timu, pozivajući se na zakonsku formulaciju, objašnjavaju da je lenta znak predsjedničke časti.
Ali njenim konzumiranjem nova šefica hrvatske države neće osnažiti svoj državnički kapacitet. Upravo suprotno!
Kićenje lentom Franje Tuđmana, koja je u međuvremenu – za vrijeme predsjednika Stipe Mesićai Ive Josipovića – bila izvan upotrebe, danas djeluje još anakronije i bizarnije nego devedesetih kada je prvi hrvatski predsjednik, inzistirajući na državotvornim insignijama, sam konstruirao hrvatske državne simbole, pa su neki od njih i danas opterećeni njegovom fascinacijom uniformama i staromodnim ceremonijalima.
Stavljanjem lente Kolinda Grabar Kitarović vodi Hrvatsku u red latinoameričkih i afričkih država. U europskim razmjerima – gdje je Hrvatskoj, valjda, mjesto – predsjednici države preferiraju decentnu ozbiljnost, a ne vlastito dekoriranje lentama
Stavljanjem lente Kolinda Grabar Kitarović vodi Hrvatsku u red latinoameričkih i afričkih država. U europskim razmjerima – gdje je Hrvatskoj, valjda, mjesto – predsjednici države preferiraju decentnu ozbiljnost, a ne vlastito dekoriranje lentama.
Franjo Tuđman ulogu je predsjednika države formatirao sukladno svojem shvaćanju demokracije, odnosno vlastitim autokratskim sklonostima, takoreći u kraljevskim gabaritima. “Nije vjerovao u demokraciju nego u izuzetnu ulogu izabranog pojedinca”, “govorio je da Sabor uopće nije potreban, nego postoji samo kako bi se zadovoljili zahtjevi Zapada” – prisjećao se kasnije svjedok vremena Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora samostalne Hrvatske, koji je Tuđmana proglasio predsjednikom i prvi put mu stavio tek kreiranu lentu preko ramena.
Hrvatska je tako dobila formalno polupredsjednički, a praktično naglašeno prezidencijalistički sustav, Tuđman se nazivao državnim poglavarom (ta je formulacija kasnije, 2000. prilikom rekomponiranja predsjedničke funkcije i smanjenja ovlasti brisana iz Ustava), simbolički pokušavajući podebljati svoj položaj ukrasio se lentom, kasnije je navukao i bijelu maršalsku uniformu, u kojoj je djelovao kao frapantna replika Josipa Broza, ured na Pantovčaku nazivao se Dvorima, formirao je gardu u lažnim povijesnim kostimima…
Svaka zemlja, logično, drži do svoje tradicije. Ali ovdje se nije radilo o tradiciji, nego o njenim instant surogatima. O izmišljanju povijesti. Generalno, lenta je bila izraz Tuđmanova shvaćanja predsjedničke uloge.
Njenim ponovnim aktiviranjem te najavljenim pompoznim krojem ukupne inaguracije, Kolinda Grabar Kitarović pokušava se nasloniti na Tuđmanovo naslijeđe. Je li taj postupak rezultat manjka samopouzdanja ili nerazumijevanja duha vremena?
Funkcija predsjednika države značajno je, naime, u međuvremenu redizajnirana, postala je u svakom pogledu mnogo decentnija, pa je logično da su tim slijedom reducirane i neke njene insignije. Tuđman je sa svojim simbolima predsjedničke vlasti djelovao nazadno i kičasto. Na međunarodnoj je sceni bio predmetom ironiziranja. Izazivao usporedbe s južnoameričkim diktatorima. Europa ga je smatrala reliktom 19. stoljeća.
Njenim ponovnim aktiviranjem te najavljenim pompoznim krojem ukupne inaguracije, Kolinda Grabar Kitarović pokušava se nasloniti na Tuđmanovo naslijeđe. Je li taj postupak rezultat manjka samopouzdanja ili nerazumijevanja duha vremena?
Govorilo se o njegovom arhaičnom poimanju nacije, o pretvaranju države u pozornicu za operetski stiliziran državni protokol. Petnaest godina kasnije vraćati se na tadašnju ikonografiju i pretendirati zauzeti njegovu poziciju – pa, to već djeluje prilično farsično. Ako je devedesetih sve to i imalo nekog smisla, danas je takva inscenacija apsolutno deplasirana.
Kad na inauguraciji prebaci lentu preko desnog ramena, Kolinda Grabar Kitarović nikako neće izgledati poput moderne europske državnice, kakav bi dojam, vjerujemo, htjela postići. Kad njene fotografije sa svečanog polaganja prisege obiđu svijet, nova će se hrvatska predsjednica naći rame uz rame uz Huga Chaveza, Eva Moralesa, Fernanda Lugoa, Roberta Mugabea…
Jer, kao simbol predsjedničke časti lenta se gotovo isključivo koristi u južnoameričkim državama (gdje je na djelu republikansko uređenje predsjedničkog tipa) te u nekim afričkim državama s jakim predsjednikom.
Predsjedničku lentu na predsjedničkim inauguracijama u Europi ne nosi nitko. Po medijima se sada može pročitati da austrijski, finski i portugalski predsjednik u tom smislu predstavljaju izuzetak. Ali lenta koju na svom ustoličenju stavlja predsjednik Finske dio je odlikovanja koje predsjednici imaju po funkciji (The Order of the Lion of Finland).
Supružnicima pripada nešto niže odlikovanje, koje nose istom prigodom. Austrijski predsjednik pojavljuje se s lentom samo na Bečkom novogodišnjem balu. Isključivo tada. Ponekad je u svečanim prilikama nose i europske okrunjene glave u parlamentarnim monarhijama u kojima je njihova uloga ceremonijalne prirode ili ceremonijalni predsjednik Portugala koji nasljeđuje monarhističku tradiciju. Ali u tim slučajevima lenta je dio najvišeg državnog odlikovanja. No takvo prešetavanje sa znamenjem kraljevske vlasti sve je rjeđe.
Europski monarsi pokušavaju živjeti životom običnih građana i čuvaju se nepotrebnog isticanja statusnih simbola. Princeze se ponašaju poput građanki, a neke predsjednice države htjele bi, eto, ikonografiju kraljevske ili prezidencijalne vlasti. U Europi lentu u svečanim prilikama nose valjda još samo gradonačelnici u Italiji i Francuskoj. Liberalni gradonačelnik Rima Ignazio Marino okitio se lentom i prilikom velikog vjenčanja gay parova u gradskoj vijećnici, kao i dok je marširao na čelu gay pride povorke.
Ponovnim stavljanjem u funkciju Tuđmanove lente, koja zakonom nije ukinuta, ali su nasljednici na Pantovčaku od njenog nošenja davno odustali, Kolinda Grabar Kitarović šalje posve pogrešne signale. Nova predsjednica Hrvatske pokazuje da ne razumije ni europski kontekst ni političku modernost, što je od diplomatkinje koja je gradila karijeru i u Bruxellesu posve neočekivano.
Pokazuje također da ne razumije promjene koje su se dogodile u Hrvatskoj. Mesićeva i Josipovićeva decentnost u obnašanju predsjedničke funkcije, vidljivo naglašena i njihovim odustajanjem od paradiranja s lentom, primjerena je današnjoj ustavnoj ulozi hrvatskog predsjednika, koju najbolje definira formulacija “predsjednik građanin”. Na koncu, nije ovdje riječ o obnovi hrvatskih tradicija. Riječ je obnovi Tuđmanu tako dragog provincijalnog kiča.
Najave da će se Kolinda Grabar Kitarović dati inaugurirati po Tuđmanovom ceremonijalu, s gardom, lentom, navodno i počasnim plotunima, te još nekim zasad nepreciziranim “novim nacionalnim elementima”, govore o opasnom gubitku mjere i ukusa. U Europi izabrani predsjednici svečanu prisegu uglavnom polažu u parlamentu, bez obzira jesu li birani neposredno ili posredno.
Ponovnim stavljanjem u funkciju Tuđmanove lente, koja zakonom nije ukinuta, ali su nasljednici na Pantovčaku od njenog nošenja davno odustali, Kolinda Grabar Kitarović šalje posve pogrešne signale. Nova predsjednica Hrvatske pokazuje da ne razumije ni europski kontekst ni političku modernost, što je od diplomatkinje koja je gradila karijeru i u Bruxellesu posve neočekivano
Tako je u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Finskoj, Rumunjskoj… Drugdje se inauguracijske svečanosti održavaju u predsjedničkoj palači ili ispred nje, na primjer, u Mađarskoj, Rusiji, Grčkoj, Francuskoj, Slovačkoj… Nakon prisege u parlamentu prateći ceremonijal, ako ga ima, uglavnom ne pati od ekstravagancije. Važnost predsjedničke funkcije ne bilda se populističkim efemerijama.
U kontekst najava o nemodernom i prekomjernom šušuru, u koji Kolinda Grabar Kitarović kani upakirati svoje ustoličenje, mnogo jasnijim postaje i njeno nedavno nevjerojatno problematiziranje pojma “građanin”.
Ako nova hrvatska predsjednica zaista još nije uspjela usvojiti notorno, da okosnicu civiliziranih država čini ideja građanina – ne kao stanovnika grada, nego kao pripadnika političke zajednice koja ne razlikuje ljude po nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj vrsti pripadnosti – onda to može značiti samo jedno: da joj nisu jasni elementarni politički pojmovi i ne razumije karakter moderne države.
Iz tog pojmovnog košmara proizlazi, valjda, i zamisao o reanimaciji Tuđmanove lente. Nije ovdje riječ o simboličkim značenjem impregniranoj vrpci, nego o shvaćanju države, s implicitnim odricanjem od njenog građanskog, liberalnog karaktera.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Šatoraška država u državi
Ni nakon sto dana prosvjeda hrvatski branitelji još nisu imali priliku da u hrvatskom Saboru kažu što zaista žele – ustvrdio je Josip Klemm, jedan od kolovođa braniteljske bune, na sjednici saborskog Odbora za ratne veterane, tražeći da se Đuri Glogoškom, njegovom drugu iz šatora u Savskoj, omogući obraćanje zastupnicima. Naravno da Klemm nije u pravu.
Glogoški je bio u Saboru na velikom skupu koji je organiziran upravo radi razgovora s prosvjednicima, ali je on odbio svaku komunikaciju. Popeo se do Markova trga samo kako bi okupljenim zastupnicima rekao da razgovora s njima neće biti, a potom okrenuo leđa i otišao. Njegova demonstrativna gesta visoki je kor izabranih sabornika ostavila pokisla perja.
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge.
Ustupanje saborske govornice bilo bi svojevrsni presedan. S istim pravom sutra će svoje službeno obraćanje državnom parlamentu tražiti i neke druge grupacije, recimo, radnici Ine, otpušteni ili deložirani, žrtve podivljalog švicarca, uništeni poljoprivrednici…. Vrata Sabora svakome moraju biti otvorena, ali najviši organ državne vlasti ne može biti prostor proceduralne improvizacije i voluntarizma.
Nije uostalom točno ni to da su stavovi branitelja nepoznati javnosti. Vođe aktualne pobune jednog dijela veteranske populacije svojim izjavama danima i tjednima već prebukiraju medije, premda je prezentnost njihovih razloga i dalje uglavnom zakukuljena. Možda i zato jer ni sami ne znaju što bi.
Volja za prosvjedima bila je veća od sposobnosti artikuliranja vlastitih zahtjeva. No, sigurno je da svoj poseban, ekstra položaj u društvu već konzumiraju. Kome bi još bilo moguće podići šator i skoro već tri mjeseca logorovati usred grada, na javnoj površini, na ključnoj prometnici, i da ih nitko ne dira?
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo.
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo. Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti
Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti.
Tako najteži ratni invalidi imaju pravo na auto svakih sedam godina, ljudi slične vrste, ali koji nisu stradali u ratu, na nova kolica, uz vlastitu financijsku participaciju, svakih pet godina. Osobe koje njeguju najteže vojne invalide, a najčešće su to bračni partneri, država svakog mjeseca plaća 3800 kuna, ljudi koji njeguju vlastitu invalidnu djecu primaju 2500 kuna. Jesu li majke koje brinu o nepokretnoj djeci manje vrijedne, rade li manje zahtjevan posao, od žena ratnih vojnih invalida?
Materijalna prava visoke razine, kakva Hrvatska osigurava svojim braniteljima, a posebno onima koji su zdravstveno nastradali, nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Ali istodobno, primjerice, slijepe osobe u Hrvatskoj primaju naknadu koja je višestruko manja nego u nekim ne bogatim, nego u susjednim, slično siromašnim zemljama.
Veteranska populacija morala bi biti svjesna da je svojim mirovinama i drugim pravima privilegirana u odnosu na druge segmente hrvatskog društva. Ta izdvojenost može biti razlogom distanciranja, pa i sve primjetnije javne zlovolje prema njihovim zahtjevima. Nastavi li se od njih stvarati posebna kasta u socijalno sve ugroženijoj zemlji, mogu postati omrznuti slično kao odnarođena politička klasa.
Sličnu vrstu izdvojenosti iz društva trebalo bi osigurati i zatraženo podizanje braniteljske problematike na razinu ustavnog zakona. Postoji oko toga mnogo nerazumijevanja i prodavanja magle. Iz redova braniteljskih velmoža često se zna govoriti da Domovinski rat i branitelje treba ugraditi u hrvatski Ustav. Ne treba!
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije
Ništa ne treba ugrađivati, jer se i Domovinski rat i branitelji već nalaze u Ustavu (doduše, branitelji rame uz rame s hrvatskim narodom, gdje je u međuvremenu u realnom životu nastala prilična pukotina). Nešto je posve drugo sa zahtjevom da zakon o braniteljima dobije status ustavnog zakona.
Ako bi, kako to ovih dana formuliraju šefovi veteranskih prosvjeda, “zakon o vrijednostima Domovinskog rata i pravima branitelja” dobio karakter ustavnog zakona, to znači da bi se morao donositi i mijenjati samo voljom dvotrećinske parlamentarne većine, što znači da bi praktično mogao postati gotovo pa nepromjenjiv.
Zašto je braniteljima toliko stalo do takvog cementiranja vlastitog statusa? Zato što je vjerojatno i njima jasno da vrijeme odricanja tek dolazi. Da se javne financije raspadaju i da su rezovi nužni. Ali oni u tome, izgleda, ne žele sudjelovati. Svoje jahanje na ustavnom zakonu objašnjavaju potrebom “da ne može svaka nova vlast koja dođe mijenjati prava hrvatskih branitelja”. Svima ostalima prava se mogu mijenjati.
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije.
Je li im zaista cilj da za sebe izbore status države u državi?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6
- 7
- 8
- Next Page »