Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek. [Read more…]
Hrvati u induciranoj komi
Kad je onomad u prostorijama NK Borac na Jarunu osnovan HDZ, još nije bilo interneta i mobitela: Robert Zemeckis snimao je tih dana nastavak Povratka u budućnost, a Nirvana svoj prvi album, Ronald Reagan tek je iselio iz Bijele kuće, a Berlinski zid još je čvrsto stajao između dva svijeta.
Kad su koji mjesec kasnije u socijalističkoj Hrvatskoj raspisani prvi višestranački izbori, svijet je čekao Nelsona Mandelu na kapiji zatvora Victor Verster, bivši talijanski predsjednik Sandro Pertini, rođen u devetnaestom stoljeću, još je bio živ, homoseksualnost je na listi Svjetske zdravstvene organizacije bila zavedena kao bolest, a u američkim putničkim avionima još je bilo dopušteno pušenje. Onda znate koliko je to davno bilo. [Read more…]
Zašto ipak ne mrzim Tita?
Počinjem pisati ovaj komentar točno u 15:05 sati kada je, prema informaciji Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, objavljene preko televizije u pet sati popodne tog 4. svibnja 1980., umro drug Tito.
Od svih mogućih pitanja i od svih mogućih rasprava koje se nude u povodu današnje, trideset i pete godišnjice smrti Josipa Broza meni se nameće sljedeća tema: imamo li danas, 35 godina nakon njegove smrti, više ili manje nego za Titova vremena? [Read more…]
Kako su izumrli građani u RH
Uz 100. godišnjicu rođenja Ivana Supeka (Zagreb, 8. travnja 1915. – Zagreb, 5. ožujka 2007.).
Na rastanku, prije nego što ću ugasiti diktafon, još sam ga pitao ima li, po njegovu mišljenju, Boga. Nasmiješio se samouvjereno, i odgovorio da za njega Boga nema. Godinu kasnije, na radiju su jednoga jutra objavili vijest o njegovoj smrti. [Read more…]
Whisky za Tita!
”Otac”, Miljenko Jergović, Rende, Beograd, 2010.
Naslov ”Otac“ beskrajno je pristojna skromnost, iako knjiga počinje kao udarac u timpan, s porukom o očevoj smrti. Pristojna skromnost već iz tog razloga, jer će fokusirati povijest cijele obitelji. I kada riječ dođe na baku, Miljenko Jergović formulira važni princip svog eseja: ”Misleći o njoj, vazda sam mislio o sebi“. [Read more…]
Psihoza političkog nadmetanja
Snaga javne riječi posjeduje izrazito sugestivan učinak. Ukoliko pokušamo, i više nego skromno i sažeto, analizirati hrvatski suvremeni, javno-politički narativ, možda je najsvrsishodnije ako za ishodišnu točku postavimo temeljnu političku podjelu na lijeve i desne. Ovdje najprije mislim na dvije najveće političke opcije – SDP i HDZ.
Ona fiktivna opcija centra zapravo služi kao manipulativno izmišljeni međuprostor koji se po potrebi ispunjava lijevim ili desnim dnevno-politikantskim ispraznim obećanjima ovisno o izbornim potrebama; takozvani politički melting pot. [Read more…]
Handke: Pravda za pisca
Iste se knjige nisu dvaput prevodile pa su neki pisci prevođenjem postajali hrvatski, neki su postajali srpski. Zahvaljujući prije svih Isi Velikanoviću Čehov je hrvatski pisac. Dostojevski je, opet, srpski pisac, kao, recimo, i Thomas Mann. I danas, tridesetak godina kasnije, ovaj čitatelj neće rado čitati Čehova na srpskoj ekavici, niti će vjerovati Dostojevskom na hrvatskoj ijekavici. [Read more…]
In memoriam: Dušan Bilandžić
Bio je početak zimskog semestra negdje potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Lijepo listopadsko prijepodne, dušu dalo za šetnju Zagrebom, a ne sjedenje u skučenim predavaonicama Fakulteta političkih znanosti u Lepušićevoj 6, tada slijepoj uličici u blizini stare zagrebačke uljare iz koje je dopirao gust i zasićen zrak od kojega se teško disalo. [Read more…]
Dopizditi i dokurčiti
Negdje pri dnu lijevoga stupca na 46. stranici ”Rječnika šatrovačkog govora” što ga je sačinio Tomislav Sabljak, a 1981. godine u biblioteci ”Globus” objavili ljubljanski i zagrebački nakladnici ČGP Delo i OOUR Globus – izdavačka djelatnost, smjestio se glagol ”dopizditi” s pripadajućim tumačenjem ”dozlogrditi, dozlojaditi”. U istom stupcu, nešto poviše spomenutoga glagola, nalazi se i glagol ”dokurčiti” s dvojakim značenjem – ”dokučiti (nešto); dozlojaditi”.
Negdje pri dnu lijevoga stupca na 46. stranici ”Rječnika šatrovačkog govora” što ga je sačinio Tomislav Sabljak, a 1981. godine u biblioteci ”Globus” objavili ljubljanski i zagrebački nakladnici ČGP Delo i OOUR Globus – izdavačka djelatnost, smjestio se glagol ”dopizditi” s pripadajućim tumačenjem ”dozlogrditi, dozlojaditi”. U istom stupcu, nešto poviše spomenutoga glagola, nalazi se i glagol ”dokurčiti” s dvojakim značenjem – ”dokučiti (nešto); dozlojaditi”
Rečeni su glagoli dobili svoje zasluženo mjesto i u ”Hrvatskom enciklopedijskom rječniku” što su ga priredili prof. dr. Vladimir Anić, prof. dr. Ranko Matasović, prof. dr. Ivo Pranjković, dr. Dunja Brozović Rončević, prof. dr. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, mr. Ljiljana Jojić i Ljiljana Cikota, a 2003. godine objavio zagrebački Novi Liber: ”dopizditi (komu, čemu) svrš. (prez. -im, pril. pr. -ivši, prid. rad. dopizdio) žarg. vulg. dodijati (dopizdilo mu je)” i ”dokurčiti (komu) svrš. (prez. dokurčim, pril. pr. -ivši, prid. rad. dokurčio) žarg. vulg. popeti se na glavu komu; dodijati, smučiti se, dosaditi”.
Ukoliko barem jedan od ova dva glagola iskazuje kako na vas utječe svakodnevno nametanje priče o odnosu Franje Tuđmana prema Josipu Brozu Titu, vrijeme je da odustanete od čitanja ovoga teksta prije no što u njemu bude citirana izjava akademika Ivana Aralice novinaru Večernjeg lista: ”Tuđmanov odnos prema Titu bio je uvijek negativan.” I prije no što budete zamoljeni da tu izjavu zapamtite u cijelosti, s posebnim naglaskom na riječ ”uvijek”.
A kad već niste odustali, budite tako ljubazni da spomenute glagole iz hrvatskoga šatrovačkog i enciklopedijskog vokabulara ne koristite ni kada pročitate nastavak akademikova glagoljanja:
”Samo neupućen čovjek može misliti da je Tuđman pozitivno mislio o Titu. Tuđmanov stav prema Titu najbolje se vidi u njegovim dnevničkim zapisima. Mnogi Tuđmanovi ”tumači” uopće nisu pročitali ono što je napisao.
Tamo bi našli da je Tuđman najviše zamjerao Titu što je vodeći narodnooslobodilačku borbu iznevjerio težnje Hrvata. Tuđman je smatrao da je morao izvući veću samostalnost za Hrvatsku nego što je bila jugoslavenska federacija.
Da bi sačuvao svoj položaj na razini Jugoslavije, Tito je izdao vitalne interese hrvatskog naroda. Zato je danas smiješno govoriti da je Tuđman imao pozitivno mišljenje o Titu.”
Ne posežite za tim zlosretnim glagolima ni kada pročitate akademikov odgovor na novinarsko pitanje da li bi Tuđman uklonio Titovu bistu s Pantovčaka: ”Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van”
Ne posežite za tim zlosretnim glagolima ni kada pročitate akademikov odgovor na novinarsko pitanje da li bi Tuđman uklonio Titovu bistu s Pantovčaka: ”Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van.”
Sada, molim vas, primite najdublju ispriku što ću akademikove tvrdnje o ”uvijek negativnom odnosu Tuđmana prema Titu” potkrijepiti navodima iz tako nepouzdanih izvora kao što su knjige samoga Franje Tuđmana. U jednoj od njih, objavljenoj pod naslovom ”Stvaranje socijalističke Jugoslavije” (Naprijed, Zagreb, 1960.), na 33. stranici stoji:
”U ličnosti Josipa Broza Tita narodi Jugoslavije našli su takvog općejugoslavenskog vođu, u kome su bile sublimirane sve nacionalne i revolucionarne težnje, sve pozitivne tradicije i progresivne revolucionarne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Jugoslavije kao cjeline i svakog njenog naroda posebice…”.
Treba li nastavljati s tom Titu netitrajućom kobasičetinom od rečenice ili možemo na sljedeću, nešto jezgrovitiju: ”Jednom riječju, narodi Jugoslavije, u tom najsudbonosnijem času svoje historije imali su takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.”
U predgovoru monografiji ”Tito u Hrvatskoj 1945-1961” (Epoha, Zagreb, 1962.) neustrašivi i intelektualno nepotkupljivi Franjo Tuđman piše ono što se akademici u današnjoj Hrvatskoj boje i pročitati:
”Svojom politikom, koja je u nuklearnoj mori jedini putokaz prevladavanja blokovskog bespuća i daljeg društvenog progresa, Tito je dosljedni internacionalist i veliki humanist, pravi čovjek socijalizma i onog suvremenog svijeta koji lomi sve konzervativne okove na putu u neobretene društvene i nove kozmičke prostore.
Pustimo da to kaže sam Franjo Tuđman: ”Ovo izdanje predstavlja ne samo svjedočanstvo o neprekidnom živom dodiru druga Tita s našom Narodnom republikom već i o nama samima”
Jedna od osnovnih a vjerojatno i najsadržajnijih značajki Titove ličnosti kao partijskog i općenarodnog vođe i tribuna, političara i državnika jest ljepota sklada njegovih riječi i djela.”
A kako bi i posljednjem akademiku bilo jasno u kolikoj se mjeri s tom ljepotom uskladio autor predgovora, pustimo da to kaže sam Franjo Tuđman: ”Ovo izdanje predstavlja ne samo svjedočanstvo o neprekidnom živom dodiru druga Tita s našom Narodnom republikom već i o nama samima.”
Dalo bi se navesti još nebrojeno sličnih, iskrenih i ubojitih riječi kojima je Tuđman nedvosmisleno iskazivao svoj ”uvijek negativni odnos prema Titu”, ali je vrijeme da se zaustavimo. Prije nego što nam doglagole i Tuđmanov Tito i Titov Tuđman.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Opasne iluzije: Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji
Knjiga “Opasne iluzije : Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji” predstavlja značajan doprinos istraživanjima rodne i ženske povijesti u Hrvatskoj, dosad zanemarenim temama u hrvatskoj historiografiji. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 15
- 16
- 17
- 18
- 19
- …
- 24
- Next Page »