U vrijeme kada sam išao u osnovnu školu, a bilo je to prije četrdeset i kusur godina, u mračna vremena komunizma, kada su književnost i umjetnost bili u funkciji vladajuće ideologije, ovi su živi pisci bili u obavezujućem programu školske lektire: Branko Ćopić, Ahmed Hromadžić, Ivan Kušan, Miroslav Antić, Anđelko Vuletić, Zvonimir Balog, Anđelka Martić… [Read more…]
Jesu li Križanić i Golub približili Miroslava Krležu Bogu?
(Opaska uredništva: U povodu smrti profesora Ivana Goluba – 88 -, koji je nakon kratke i teške bolesti preminuo u četvrtak 25. listopada u Zagrebu, donosimo raniji članak o njegovom izuzetnom odnosu s Miroslavom Krležom. Članak pokazuje širinu i konzistentnost dragog našeg pokojnog profesora Goluba).
S vremena na vrijeme se ovom novinaru događa da, ni sam svjestan kako se do toga dolazi, naleti na veliku temu. A moguća razmišljanja umirućeg Miroslava Krleže o Bogu i, prije toga, činjenica da je Krleža bio fasciniran, gotovo pa opsjednut likom i djelom Jurja Križanića (o kojem je počeo pisati još 1915.!), čovjeka čije je srce bilo ispunjeno najvećom ljubavlju prema Božanstvu, jer ni koraka, ni retka, ni trenutka nije prošlo u njegovom životu bez Boga i misli na Njega, svakako su velika tema! [Read more…]
50 godina: Zagrebačka Biblija je čudo!
(Opaska uredništva: U četvrtak 13. rujna je bila 50. godišnjica izlaska iz tiska Zagrebačke Biblije. Ali se kao službeni datum objave uzima 14. rujna. Tim je povodom u srijedu 26. rujna održan/a simpozij/komemoracija na zagrebačkom Kaptolu u organizaciji Kršćanske sadašnjosti, a u sklopu prvog međunarodnog znanstvenog skupa ”Hrvatski prijevodi Biblije – jezikoslovni i kulturni pristup”, kojeg su od 26. do 28. rujna priredili Odjel za kulturu hrvatskoga jezika Hrvatskoga filološkog društva (HFD) i Katolički bogoslovni fakultet (KBF) Sveučilišta u Zagrebu. Zanimljivo, slabo posjećen skup na koji nije došao niti zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Dapače, Informativna katolička agencija, kojom sada ordinira teološki i crkveno nepismeni novinar Siniša Kovačić, nije objavila niti jedan referat sa tog skupa. Niti sažetke kazanog! Odlučili smo se donijeti članak akademika Ivana Goluba koji je objavljen prije deset godina u Vijencu prilikom obilježavanja 40 godina Zagrebačke Biblije). [Read more…]
Jesu li Križanić i Golub približili Miroslava Krležu Bogu?
S vremena na vrijeme se ovom novinaru događa da, ni sam svjestan kako se do toga dolazi, naleti na veliku temu. A moguća razmišljanja umirućeg Miroslava Krleže o Bogu i, prije toga, činjenica da je Krleža bio fasciniran, gotovo pa opsjednut likom i djelom Jurja Križanića (o kojem je počeo pisati još 1915.!), čovjeka čije je srce bilo ispunjeno najvećom ljubavlju prema Božanstvu, jer ni koraka, ni retka, ni trenutka nije prošlo u njegovom životu bez Boga i misli na Njega, svakako su velika tema! [Read more…]
Ivan Golub i Miroslav Krleža
U okviru projekta ”Sjećanja Krležinih suvremenika” svoja je sjećanja u Memorijalnom prostoru Bele i Miroslava Krleže u Zagrebu u utorak 12. rujna sa slušateljima podijelio teolog, povjesničar, pjesnik, profesor emeritus akademik Ivan Golub. Razgovor je vodio autor projekta Goran Matović. [Read more…]
Uz Reformaciju 500: Sveto pismo na dlanu – Projekt Biblija365
Nikada neću zaboraviti silno uzbuđenje kada sam daleke 1968. godine po prvi puta u rukama držao jednu golemu crnu knjigu koja se isticala velikim naslovom – Biblija. Pomalo prkosno, ali s velikom dozom ponosa i konačno bez straha od omniprezentnih službenih kritičara religije i njihove milicije, počeo sam tu ”knjigu nad knjigama” demonstrativno čitati u tramvaju i javno se njome hvaliti. [Read more…]
Kardinal Bozanić ne vidi katedralu hrvatske kulture – Bibliju
Na zagrebačkom Kaptolu, ispred franjevačkog samostana, prije šest godina podignut je jedan mali spomenik. Povod je bila dijamantna obljetnica svećeničkog ređenja fra Bonaventure Dude. Taj veliki čovjek, znanstvenik i redovnik, kao vjeran sin svetog Franje Asiškog u vjeri, pjesništvu i skromnosti, sigurno ne bi dao da mu se živom, pred vlastitim samostanom podigne spomenik. [Read more…]
Nitkogovićkin diskontinuitet
U jesen 1948, nakon što je pukla tikva između naših i Sovjeta, s adrese Trg Republike broj 7 iseljeno je Društvo jugoslavensko-sovjetskog prijateljstva. Više se ne pamti tko su bili članovi društva niti koji su ga ljudi vodili i što je poslije bilo s njima, ali se zna da je tada u zgradu na Trgu, na jednu od ljepših zagrebačkih i hrvatskih adresa, useljeno Društvo hrvatskih književnika (ili Društvo književnika Hrvatske, ovisno o vremenskim i ideološkim prilikama).
Tko je bio zaslužan da se hrvatski književnici nađu na tako uglednom i dobro vidljivom mjestu, također se ne pamti. Mogao je u toj stvari presuditi Vladimir Bakarić, mogao je netko drugi, ali tko god bio, bilo mu je stalo do zasebnog položaja hrvatske književnosti unutar zajedničkoga kulturnoga i jezičnog prostora, i do toga da se u okvirima jugoslavenske paradigme (kako će se kasnije ta stvar učestalo nazivati) istakne hrvatsko ime i značenje.
Kako su se 1948. zvali glavni hrvatski književnici? Miroslav Krleža, Ivan Dončević, Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb, Jure Kaštelan, Šime Vučetić, Marijan Matković, Drago Ivanišević i duga kolona onih čija imena čitateljima više ništa ne znače. Tin Ujević? Ne, njega su smatrali sumnjivim ridikulom. Za velike Hrvate bio je Jugoslavenčina, a za one druge bio je sumnjiv jer je nešto malo objavljivao u vrijeme NDH
Tako je bivalo u svakoj federaciji ili višenacionalnoj zajednici: malobrojniji narod pred onim višebrojnijim uvijek traži da se za njega jasno čuje, Ukrajinci i Bjelorusi u Sovjetskom Savezu ili Hrvati u današnjoj Bosni i Hercegovini, svuda je to isto. I svuda oni najveći i najbrojniji prema toj stvari imaju zazor, i punim srcem zalažu se za prevlast zajedničke i sveobuhvaćajuće paradigme.
Kako su se 1948. zvali glavni hrvatski književnici? Miroslav Krleža, Ivan Dončević, Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb, Jure Kaštelan, Šime Vučetić, Marijan Matković, Drago Ivanišević i duga kolona onih čija imena čitateljima više ništa ne znače. Tin Ujević? Ne, njega su smatrali sumnjivim ridikulom. Za velike Hrvate bio je Jugoslavenčina, a za one druge bio je sumnjiv jer je nešto malo objavljivao u vrijeme NDH.
Kako god, na adresi Trg Republike 7 Tin nije nalazio svoje prirodno mjesto. Naći će ga nakon što umre. Te 1948. je, inače, pod sumnjivim okolnostima u zatvoru skončao Ilija Jakovljević, jasenovački mučenik i svjedok, pjesnik “Lirike nevremena”, ali on se hrvatskih književnika tog vremena više nije ticao. Otkrivat će ga, tridesetak godina kasnije, sarajevski pjesnik i antologičar Slobodan Blagojević.
No, uza sve to, adresa je otpočetka bila važna i ugledna. Odmah je tu otvorena i hrvatska književna krčma, tojest klub. Otvorio ga je Slavko Kolar, veliki, socijalno i politički vrlo snalažljiv književnik.
Što se zbivalo sljedećih šezdeset šest godina, sve do dana današnjeg, na adresi koja će promijeniti ime, ali ne i broj, na Trgu bana Jelačića broj 7, duga je priča, koja, međutim, neće biti ispričana, uglavnom zbog hrvatske nesklonosti povijesnim kontinuitetima u životu i u mišljenju.
Što se zbivalo sljedećih šezdeset šest godina, sve do dana današnjeg, na adresi koja će promijeniti ime, ali ne i broj, na Trgu bana Jelačića broj 7, duga je priča, koja, međutim, neće biti ispričana, uglavnom zbog hrvatske nesklonosti povijesnim kontinuitetima u životu i u mišljenju
Ta nesklonost lako se može objasniti, ona se tiče činjenice da je svatko od njih, hrvatskih književnika i književnih suputnika, tokom tih desetljeća igrao različite životne, književne i ideološko-političke uloge.
I kod drugih je naroda tako, i u drugim kulturama ljudi su prelivode čim zavladaju revolucionarne okolnosti ove ili one vrste, ali samo u onim nesolidnim i nepovijesnim zajednicama diskontinuitet u biografijama proizvodi diskontinuitet u kulturi i u društvenom pamćenju.
Upravo to je, možda, razlog što adresa Jelačićev trg 7 danas zajednici ne znači ono što bi morala značiti, i što se hrvatska kultura nije sva nadigla da brani suverenost prostora Društva hrvatskih književnika pred ugrozom vrlo sumnjivih špekulacija koje se vode između privatnih suvlasnika prostora te grada i države, koji na prostor također polažu dio vlasničkih prava.
Upravo zbog nedostatka svijesti o povijesnim kontinuitetima i o tradiciji koja iz njih proizlazi nekoj je Sandi Švaljek na um palo da potpisuje likvidaciju adrese na Trgu bana Jelačića 7.
Ona s pravom računa na anonimnost unutar zajednice, na anonimnost pred povijesnim sjećanjem, jer se već sutra nitko neće sjećati kako se zvala persona koja je prenamijenila prostor koji, možda, jest dijelom privatni, i na koji, možda, DHK privatnim suvlasnicima prostora nije uredno plaćalo zacijenjenu najamninu, jer cilj suvlasnika, jasno je to iz njezine visine, i nije bio da najamnina bude plaćena nego da književnici budu izbačeni iz prostora, ali na taj prostor, koliko god on bio privatni, zajednica polaže pravo snagom svoga povijesnog sjećanja i kulturne tradicije.
Istina je, međutim, da se ukidanjem najstarije hrvatske književne adrese neće ukinuti oni koji su je koristili za proizvodnju originalnoga hrvatskog mraka, nego će se ukinuti upravo ono što je motiviralo nekoga Vladimira Bakarića, recimo da je to bio on, da hrvatskim književnicima daje takav značaj. Ukinut će se ona imena s početka priče, od Krleže do Drage Ivaniševića, a sve u ime povijesnog zaborava, diskontinuiteta i mraka u kojemu će sve opet biti moguće
Ako nema sjećanja i tradicije, hrvatsku književnost valja izbaciti s Jelačić placa. Vunbaciteljima je, rekosmo, zagarantirana anonimnost.
Svega je, reći će netko, bilo u toj krčmi, naročito od kraja osamdesetih pa do danas, pa i onoga najgoreg unutar jedne društvene zajednice. To je istina, i toga će se sigurno sjetiti oni koji bi da se sad odšuti cijela stvar, a onome tko bi tu nešto glasno pridometnuo spremni su privaliti sve ono ružno i mračno što se izgovorilo u kancelarijama i u klubu Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića broj 7, svako zlo koje je s ovoga mjesta poteklo i razlilo se Hrvatskom.
Iz njihove perspektive trebalo bi sve odšutjeti, privatnim suvlasnicima dati za pravo, zapljeskati Sandi ili Sandri Švaljek, pa neka se u ove prostore useli netko bolji i ugledniji, neka ambasada ili neko novodobno Društvo jugoslavensko-sovjetskog prijateljstva, recimo Opus dei ili netko takav.
Istina je, međutim, da se ukidanjem najstarije hrvatske književne adrese neće ukinuti oni koji su je koristili za proizvodnju originalnoga hrvatskog mraka, nego će se ukinuti upravo ono što je motiviralo nekoga Vladimira Bakarića, recimo da je to bio on, da hrvatskim književnicima daje takav značaj. Ukinut će se ona imena s početka priče, od Krleže do Drage Ivaniševića, a sve u ime povijesnog zaborava, diskontinuiteta i mraka u kojemu će sve opet biti moguće.
U prostorije DHK nisam ugazio već skoro petnaest godina. Barem deset godina nisam zašao ni u tamošnju krčmu. Ne znam tko bi pred očima vidio nešto strašnije, ja ili hrvatski književnici, kada bih se, makar i u snu, pojavio među njima, na Trgu bana Jelačića 7. Ali ne bih se dobro osjećao da sam ovu stvar prešutio.
(Prenosimo s autorova portala).