“Govoreći o vjernosti Pirandellu, dosad nisam vidjela kazališnu interpretaciju koja mu je dosljednije na tragu. Kako god da publika prihvati ‘Šest likova’, Kerempuh ima umjetnički prijelomnu predstavu čije će se gledalište nakon svake pojedine izvedbe malo manje bojati Velikih Inkvizitora”. Ovako je uz manje primjedbe poznata kazališna kritičarka Nataša Govedić u riječkome “Novom listu” ocijenila najnoviju režiju i adaptaciju predstave Olivera Frljića “Šest likova traži autora” u zagrebačkom Satiričkom kazalištu “Kerempuh”. [Read more…]
Kapetan Laptalo: sam u našoj tamnici
Umro je Kristo Laptalo, čovjek čiji život, pa onda ni smrt, u ovakvoj zemlji nikako nisu trebali biti javna stvar.
Čestit i radan, starovremeni pomorski kapetan, Dubrovčanin u vremenu u kojemu više nije bilo Dubrovčana, pomalo ekscentričan, obrazovan, načitan i pametan, trebao je svoje odživjeti i u miru partiti, a da nikome osim bližnjima, susjedima i pokojem prijatelju pomorcu ne bude važno da je ikad živio. [Read more…]
Rajhsštrumpfirer Bujanec
Jedan od popularnijih mitova u mojoj profesiji jest onaj o političkim redikulima, živopisnim likovima negdje sa same margine prirode i društva, koji opstaju samo na interesu javnosti, jednako senzacionalističkih medija i društvenih higijeničara, te preživljavaju hraneći se njihovom ironijom i sarkazmom. Nikad zapravo ta rasprava nije završena: treba li politički talog ignorirati ili na njega treba upozoravati na vrijeme?
Bezbroj je primjera za to. Jako dobro sjećam se vremena kad je politički redikul nedostojan pažnje ozbiljnog novinarstva bio, recimo, Vojislav Šešelj. Visoki, ćosavi četnički vojvoda s naočalama iz socijalnog na Čukarici i šubarom sa štanda na željezničkom kolodvoru, što je sa staturom i intelektom dvolitrene Coca-Cole izgledao poput poslovođe dućana u Staroj Pazovi – i nije znao izgovoriti slovo ”r“, pa je gvanice Svbije bez gveške utvvđivao na cvti Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica – dušu je bio dao za ismijavanje ideje o Vevikoj Svbiji.
A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića
Stvari su, kako znamo, uskoro prestale biti smiješne, i nakon svega, dvadeset pet godina kasnije, ostale su hiljade trulih kostura u plitkim grobnicama i pitanje: je li Vojislav Šešelj proizvod medija ili društva, treba li dakle pisati o političkim redikulima?
Velimira Bujaneca posljednji put sam spomenuo valjda prije dvadeset godina, kad je kao perspektivni kadar Mladeži HDZ-a, a onda i mlada pravaška naci-zvijezda, narcisoidno pozirao za novine u crnoj SS-uniformi s kukastim križem na nadlaktici, nudeći se Hitler-Jugendu izjavama kako ”njemački neonacisti prezrivo nastupaju prema Srbima, ali prema Hrvatima nastupaju kao prema sebi srodnoj i bliskoj rasi, kao ljudima koji su im intelektualno i borbeno dorasli“, učeno tješeći naciju kako ”dugoročno gledano možda sve i nije tako crno, jer ukoliko nakon uništenja njemačke vojne moći 1945. internacionalisti unište i njemačko gospodarstvo, moglo bi se dogoditi ono što smo već jednom u povijesti vidjeli.“
”Nisu u Jasenovcu Židovi završavali po nekom rasnom ključu, nego zato što su, isto kao i Srbi i komunisti, bili protiv hrvatske države“, govorio je tada rajhsštrumpfirer Velimir Bujanec, upozoravajući kako taj model historijski nije potrošen.
”Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov ”Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: ”Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše – Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između.“
Omaleni, crnokosi nacistički i narcistički kamarad s pažljivo njegovanom frizurom i obrvama mladog Führerova privatsekretära Rudolfa Hessa, što je sa staturom i intelektom limenke Coca-Cole Zero izgledao poput nesigurnog ministranta u župi u Šestinama koji ne zna s djevojkama – ”treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, ispovijedio se na kraju novinarima – dušu je bio dao za ismijavanje razbuđenog nacifašizma u Hrvatskoj. I nije, kako pamtimo, bio jedini.
Namnožili su se u to vrijeme politički redikuli poput štakora, ali iste stvari kao oni već su govorili i predsjednik države i njegovi ministri i generali, i nesretni Bujanec je nestao u masi.
”Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov ”Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: ”Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše – Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između“
Nakon svega, dvadeset godina kasnije, ostala je nacistička retorika ”naših djedova ustaša“ kao jezični standard hrvatskog javnog govora.
I pitanje: jesu li redikuli bili tipovi poput Šešelja ili Bujaneca, ili smo redikuli zapravo bili mi? Tko je, naime, bio tamo, na samoj margini prirode i društva?
I što? Dvadeset godina kasnije, opskurni je mladi rajhsštrumpfirer izrastao u nadrkanu televizijsku zvijezdu, sad već stature i intelekta cisterne Coca-Cole Zero iz dućana s autićima, s vlastitim kabelskim televizijskim showom što ga je narcisoidno i maloumno, kopirajući Latinovu ”Latinicu“ kopiranu Marićevom srpskom ”Ćirilicom“, nazvao – ”Bujica“.
A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića.
Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. ”Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom.
Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. ”Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom
Nekako, naime, baš nakon tog skandala – kako je već običaj da nacionalna zvijezda ima kokainski skandal, i kako je već red da ne naudi njegovu renomeu, jer znamo da mu je i kokain i prostitutku smjestila Udba – Bujanca je baš onako krenulo, i u predizbornoj kampanji Kolinde Grabar Kitarović njegova će emisija postati glavni HDZ-ov komunikacijski kanal, kojim će u sljedećim mjesecima prodefilirati svi likovi iz Kolindinog štaba u Hypo Centru i VIP-lože na Markovom trgu.
Dvadeset godina kasnije, eto, nekadašnji tupavi palanački neonarcist u uniformi Schutzstaffela jedan je od stupova društva, opinion-maker kojega će novoizabrana predsjednica na koncu izabrati za prvi ekskluzivni intervju te večeri, rado viđen gost u štabovima i šatorima, na domjencima, koncertima, tribinama i predsjedničkim inauguracijama – a da se ni u jednom trenutku, ni za jedno slovo, nije odmakao od adolfescentske retorike iz vremena kad smo mislili da je marginalni politički redikul i pitali se treba li o takvima pisati.
Pa zaključili da ne treba.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Boli ministra neka stvar
Nekoliko bosanskohercegovačkih medija objavilo je ekskluzivnu vijest staru skoro pune četiri godine. A ona glasi: Darko Šarić, svježe uhapšeni balkanski kralj kokaina, krio se 2010. godine u Sarajevu i okolini, pored ostalih mjesta i u hotelu “Radon Plaza”, čiji su vlasnici bili Fahrudin Radončić i Naser Keljmendi. O svemu tome je Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), uredno izvijestio Tužilaštvo BiH 29. travnja 2010. godine.
Tamo negdje, na onim mjestima na koja mislimo kada kažemo da je neka država normalna, bio bi to prvorazredni skandal. Treslo bi se što se tresti ima: od Tužilaštva, gdje su se, očito, pravili blesavi ako već nisu bili korumpirani, pa nadalje. Nešto bliže Bosni, na onim mjestima na koja neupućeni misle kada kažu da je neka država normalna, policija bi u roku odmah barem saslušala Fahrudina Radončića i zatražila od kosovskih kolega razgovor sa Naserom Keljmendijem, veletrgovcem heroinom, zatvorenim u Peći nakon nestanka iz Sarajeva i višegodišnjeg bijega.
U Bosni i Hercegovini, međutim, postoji problem sa bilo kakvom ozbiljnijom akcijom iniciranom starom, tajnom informacijom o sarajevskom proljeću Darka Šarića i njegovih suradnika, 2010. viđanih na Jahorini, pa u Sarajevu, na, je li, poslovnim sastancima. Kokain, naime, ne može da trpi zbog policijske potjere koja, svakako, i nije bila nešto efikasna. Fahrudin Radončić je, da podsjetimo, još uvijek ministar sigurnosti BiH
U Bosni i Hercegovini, međutim, postoji problem sa bilo kakvom ozbiljnijom akcijom iniciranom starom, tajnom informacijom o sarajevskom proljeću Darka Šarića i njegovih suradnika, 2010. viđanih na Jahorini, pa u Sarajevu, na, je li, poslovnim sastancima. Kokain, naime, ne može da trpi zbog policijske potjere koja, svakako, i nije bila nešto efikasna.
Fahrudin Radončić je, da podsjetimo, još uvijek ministar sigurnosti BiH, jer odluka Parlamentarne skupštine BiH o njegovoj smjeni nije potvrđena u Domu naroda! Naravno, jedini razlog zbog kojeg nije, recimo tako, djelimično smijenjen taj je što je bio domaćin Darku Šariću i pratnji. Skandalozno? Ni najmanje…
Kada je prije nekih godinu i pol Fahrudin Radončić imenovan za ministra sigurnosti, Naser Keljmendi je, navodno, bio pod nadzorom američke DEA-e, Darko Šarić je, kažu, lutao Latinskom Amerikom, a SIPA i Tužilaštvo su, vidimo, imali informaciju o vezi čelnika Saveza za bolju budućnost i crnogorsko-kosovskog dvojca. Zapravo, znali su daleko više nego se pretpostavljalo i o čemu se u rijetkim, neovisnim bosanskim medijima govorilo. Izvan obavještajnog svijeta je tek bilo poznato kako je Keljmendi sina oženio upravo u “Radon Plazi”, ali i da je Dnevnom avazu, odnosno njegovom vlasniku Radončiću, prodao blindirani automobil.
Novi ministar se od optužbi branio tako da je bilo jasno kako ga živo zaboli međunožje za njih. Rekao je tek nešto o tome kako kupovinu automobila nije vodio on, već direktor jedne od tvrtki u njegovoj imperiji, dok Šarića ni riječju spomenuo nije.
Krajem 2012. godine Radončić je bio poželjan politički partner, dakle neko ko se ne pita ništa što bi ga moglo naljutiti, pa je onaj dopis iz SIPA-e sklonjen iz vidnog polja rijetkih kojima bi, možda, palo na pamet da ga pročitaju i postupe po pravilima službe.
Nesreća očajnika koji doživljavaju orgazmičke trenutke prateći vijesti o vezi Radončić – Šarić – Keljmendi, uzdajući se u pamet birača i vjerujući kako, eto, oni neće glasati za nekoga ko Šarića nije viđao samo na potjernici, a Keljmendija u prolazu kroz Ilidžu (gdje je imao hotel talijanskog imena), u tome je što su ili stvorili moćnog Fahrudina Radončića ili izveli završne radove na izgradnji njegovog puta do vrha piramide moći
“Prema izvoru informacija, Darko Šarić je boravio i u hotelu Radon Plaza u Sarajevu, suvlasništva Nasera Keljmendija i njegovog sina Elvisa Keljmendija. Prema trenutno raspoloživim operativnim saznanjima, Darko Šarić se i dalje nalazi u BiH, te se s njemu poznatim licima nastavio baviti neovlaštenom nabavkom i transportom opojnih droga do krajnje destinacije, radi međunarodne prodaje”, pisalo je u dokumentu koji je Tužilaštvu poslao bivši direktor SIPA-e Mirko Lujić.
Isto, vidimo, piše i danas, samo što se na više adresa naglo probudila čitateljska strast, praćena kopiranjem i distribuiranjem podataka na koje se žilavi ministar i ne osvrće. Fahrudin Radončić je, naime, jači nego ikada i vrlo utemeljeno čeka da postane novi bošnjački lider nakon izbora najavljenih za jesen ove godine.
Nesreća očajnika koji doživljavaju orgazmičke trenutke prateći vijesti o vezi Radončić – Šarić – Keljmendi, uzdajući se u pamet birača i vjerujući kako, eto, oni neće glasati za nekoga ko Šarića nije viđao samo na potjernici, a Keljmendija u prolazu kroz Ilidžu (gdje je imao hotel talijanskog imena), u tome je što su ili stvorili moćnog Fahrudina Radončića ili izveli završne radove na izgradnji njegovog puta do vrha piramide moći.
Lista njegovih današnjih neprijatelja – ne političkih protivnika, već baš neprijatelja – ujedno je i who is who u stvaranju bošnjačkog Berlusconija kojem je inicijalni kapital i stotinu i jednu privilegiju za Dnevni avaz dala Stranka demokratske akcije, da bi ga Socijaldemokratska partija montirala za ministra sigurnosti, očekujući ko zna šta, a dobivši državnog službenika kojem ministarstvo služi isključivo za samopromociju.
Kako drugi nisu htjeli učiti od prvih, tako su na poprilično bolan način shvatili da ih je Radončić napravio megabudalama, pa im i nije ostalo ništa drugo nego da dilaju službene spise i nadaju se da će od toga biti neke koristi. To što je šteta koja je učinjena igrama moći sa Radončićem tolika da se ne može značajno umanjiti, nije nešto o čemu imaju volje, želje i snage razmišljati
Kako drugi nisu htjeli učiti od prvih, tako su na poprilično bolan način shvatili da ih je Radončić napravio megabudalama, pa im i nije ostalo ništa drugo nego da dilaju službene spise i nadaju se da će od toga biti neke koristi. To što je šteta koja je učinjena igrama moći sa Radončićem tolika da se ne može značajno umanjiti, nije nešto o čemu imaju volje, želje i snage razmišljati.
Nije nemoguće, sasvim suprotno, kako je Zlatko Lagumdžija, kada je ono proizvodio novog ministra sigurnosti, znao šta je SIPA pisala Tužilaštvu, ali je, valjda, računao kako su mu se konačno zvijezde poklopile: da će dobiti pouzdanog partnera kojeg će, kada ovaj poželi da zamijene mjesta u vlasti, primiriti licitiranjem imena sa crne liste State Departmenta, na kojoj je, uz ostale, Keljmendi bio izuzetno dobro plasiran. U pričuvi je pak trebao biti i Darko Šarić, tadašnji bjegunac, čije sarajevsko proljeće kompromitira svakog ko ga je na putu sreo one 2010. godine. Samo…
Samo što je mjesto radnje trilera bez pozitivnih karaktera Bosna i Hercegovina, dok je jedan od glavnih junaka čovjek koji je za četvrt stoljeća prešao dug put od izdavača sandžačkih narodnih priča do najozbiljnijeg kandidata za lidera najbrojnijeg naroda u BiH.
Nakon što ga je stvorio Izetbegović stariji, Radončiću je dosadilo da proizvodi njegove nasljednike kada već u ogledalu, dok se brije svakog jutra, vidi idealnog kandidata, a nije da nema kako i čime doći do cilja. Pokušaj da mu se on, taj put, barem učini težim, kasni skoro četiri godine. Dovoljno da informacije koje, inače i drugdje, vode u pritvor, ostanu tek posljednja nada sigurnim gubitnicima.
(Zbog spriječenosti autora tekst prenosimo s portala tjednika Novosti).
Duh Sveti u Ferrariju
Nikad dovoljno opreza. Valja biti budan, napet, trzati se na svaki šum, izoštrenih se osjetila osvrtati i natrag i lijevo i desno, vazda u strahu od nevolje koja obično dođe iz neočekivanog smjera, zaskoči vas iz mraka, obori na tlo i zgrabi za vrat kad se najmanje nadate.
Nekolicinu hrvatskih poslovnih ljudi, čitamo tako u novinama, nasamarila je izmišljena vatikanska banka, premda se naoko sve činilo čisto.
Ništa stvarno nije upućivalo da bi tu mogao biti zajeb. Posrednici financijske ustanove pod okriljem jedine svete i apostolske crkve ljubazno su i čovječno, da ne kažemo kršćanski, našim poduzetnicima ponudili kredite s niskim kamatama i dugim rokom otplate, a bez jamaca. Poduzetnici su pažljivo odvagnuli i učinilo im se sve prirodno i logično.
Mogli su razumjeti kako prebogati prelati nisu lakomi i ne ustrajavaju ako je gdjekoji kamatni postotak gore ili dolje, i kako ih Crkva koja postoji dvije tisuće godina neće neodgojeno gnjaviti zakasne li koji dan. Pod takvim uvjetima svatko je od njih dao beznačajan depozit od desetak tisuća dolara i tvrdo obećanje kako će kredit biti utrošen na bogougodan, moralan biznis i spremno se potpisao na ugovor u čijem se zaglavlju kočilo Banco di Santo Spirito.
Plameni jezičci u kojima se obično prikazuje Duh Sveti jasno su se vidjeli kako izlaze iz auspuha mašine od dvije i po tisuće kubika. Grmljavina sportskog automobila zvučala je navlas jednako kao Božji glas sa Sinaja
Ovo posljednje im je naročito ulijevalo povjerenje, spoznaja da se zadužuju u banci koju vodi jedna od tri Božje osobe. Još od vjeronauka u osnovnoj su pamtili kako funcionira nebeska korporacija svetog Trojstva: Otac je u burzovnom biznisu, Sin mešetari nekretninama, a Duh Sveti ima banku.
Poletno su došli u Rim i tamo ih je, na aerodromu Fiumicino, dočekao bankar u Ferrariju, a našim je gospodarstvenicima, ako su ih još imali, to raspršilo i posljednje dvojbe.
Plameni jezičci u kojima se obično prikazuje Duh Sveti jasno su se vidjeli kako izlaze iz auspuha mašine od dvije i po tisuće kubika. Grmljavina sportskog automobila zvučala je navlas jednako kao Božji glas sa Sinaja.
Otišli su onda na večeru u restoran, gdje im je objašnjeno da se kredit može realizirati samo preko tvrtke u Tajlandu. Ni ta stvar hrvatske privrednike nije zbunila.
Naravno da Crkva posluje preko Tajlanda, kad se ima na umu kakav se strahoviti trud ulaže u evangelizaciju Trećeg svijeta. Na poslovnom sastanku pojavile su se zatim neke vrlo mlade bludnice u kožnim minicama i mrežastim čarapama, a našijencima je zalupalo srce i zažarile su im se oči sjećajući se slavne pripovijesti o Mariji Magdaleni.
U novinama ne spominju, ali lako je moguće da su se kasnije u predsjedničkom apartmanu svi zajedno počastili kokainom, u spomen na biblijsku zgodu kad je Isus Krist s dvije lajne cijelo mnoštvo našmrkao.
U novinama ne spominju, ali lako je moguće da su se kasnije u predsjedničkom apartmanu svi zajedno počastili kokainom, u spomen na biblijsku zgodu kad je Isus Krist s dvije lajne cijelo mnoštvo našmrkao
Sve je, da ne duljimo, bilo veoma čedno, veoma ćudoredno, moralno i bogougodno kako biste i očekivali kad poslujete s vatikanskim bankarima. Hrvatski poduzetnici uplatili su depozit i s krunicom u rukama smjestili se na stolici kraj prozora čekajući da se u neko doba s nebesa spusti arkanđeo Gabrijel da im reče kako su dobili kredit po Duhu Svetomu.
I tako su oni skrušeno i ponizno molili, i molili, i molili, i molili, i molili… i ništa. Izbrojali su Zdravomarija više nego je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan uplate, a crkvene pare svejedno nisu stizale.
Nazvali su napokon provjeriti da Duh Sveti nije možda krivo napisao broj njihovog računa, no ovaj je isključio mobitel.
Banco? Nema Banco! Zatražili su potom fiksni broj, a žena na telefonskim informacijama, očito ateistica, ih je obavijestila da Banco di Santo Spirito nije u popisu pretplatnika. Možda da pokušaju preko centrale u Međugorju. Hrvatski privrednici su ostali paf. Do danas im još nije jasno jesu li sanjali onaj trenutak kad je Duh Sveti u Ferrariju došao na aerodrom po njih i kad im se za večerom ukazala sisata mlađa punoljetnica i sve drugo baš po kršćanskoj mjeri, pobožno uređeno.
Takva savršena prevara, i u glumi i u scenografiji, bez ijedne, ma i najmanje pukotine. Tko bi živ pomislio da ništa od toga nije istinito? Teško je bilo iskušenje njihove vjere i nemojte im zamjeriti ako koji od njih nešto sustao i neredovitije pohodi nedjeljne službe i posti petkom.
Da ste izgubili deset tisuća dolara kreditnog depozita, i vi biste danas, bez nade u spasenje, zurili u zvjezdano nebo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Roman s kokainom
Mihail Agejev (pravo ime Mark Lazarevič Levi, patronim katkad i Leontjevič ili Ljudvigovič) ruski je književnik, germanist i prevoditelj, rođen u Moskvi 1898. godine. U građanskom ratu sudjelovao je na strani crvenih, a poslije je zbog posla prevoditelja mogao slobodno putovati u inozemstvo. Tako je neko vrijeme proveo u Njemačkoj i završio studij u Leipzigu, potom je kratko boravio u Parizu, a 1930. skrasio se u Istanbulu, da bi sudjelovao i u akcijama sovjetske obavještajne zajednice. Godine 1942. protjeran je u SSSR, nastanio se u Erevanu, gdje je radio kao sveučilišni profesor do smrti 1973. godine.
Književnošću se bavio samo kraće vrijeme, intenzivnije sredinom 30-ih godina, kada je 1936. objavio “Roman s kokainom”, psihološku prozu u kojoj pripovjedač Vadim Maslenikov izlaže svoj “slučaj” moralnoga i tjelesnoga propadanja tijekom burnih godina ruske povijesti.
Priča počinje 1914. godine, kada junak ima 16 godina i mašta o budućnosti… opisujući svoje kolege u školskoj svakidašnjici. Vadim Maslenikov istodobno iscrtava tipove koji daju ton društvenopolitičkoj zbilji Rusije u vrijeme prije revolucije. Poslije se otkriva Maslenikovljev ljubavni odnos sa starijom gospođom, nezadovoljnom ženom u potrazi za pravim vrijednostima života, a svoj osjećaj odbačenosti Maslenikov je radikalno dočarao u trećem poglavlju, u sasvim drugom ambijentu, u kokainskom svijetu, među ljudima koji su mu nepoznati, gdje kreće u vlastitu potragu za srećom i smislom…
Ukratko, Vadim Maslenikov slaba je ličnost, podvojen karakter poput Arkadija Dolgorukog iz “Mladića” F. M. Dostojevskog. Kritika je često uspoređivala “Roman s kokainom” i spomenuto djelo Dostojevskog, posebno motiv odbacivanja majke, potom sklonost intenzivnom samopromatranju, težnju za društvenom afirmacijom, simpatiju prema “krotkim” ženama te, uz ostalo, podudarnosti između činjenica iz života autora i postupaka glavnih junaka.
Autor: Mihail Agejev (Mark Levi)
Naslov: Roman s kokainom
Prijevod: Irena Lukšić
Broj stranica: 180
Uvez: tvrdi uvez
Godina izdanja: listopad, 2013.
ISBN 978-953-260-205-0
Izdavači: Disput i Hrvatsko filološko društvo
(Pratite nas i na Moderna vremena Info)