Ako je pokojni njemački predsjednik Richard von Weizsäcker imao smjelosti ”dan kapitulacije” Hitlerove Njemačke preimenovati u ”dan oslobođenja” od nacizma, ne bi li bilo krajnje vrijeme da se i kod nas počne misliti u kategorijama kritičkog nadvladavanja prošlosti putem kritičke kulture sjećanja? [Read more…]
Odričem se nasilja – Dođi!
”Vjernici za mir” je međureligijska inicijativa nastala 2006.godine. Desetočlanu grupu vjernika i vjernica, koja nosi ovu inicijativu, čine kršćani – katolici, pravoslavci i muslimani koji dolaze iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i već su dugo godina aktivni/e u izgradnji mira. [Read more…]
Gruba katolička ideologija
Hrvatska biskupska konferencija od 21. do 23. listopada održala je svoju redovitu, 49. plenarnu sjednicu, nakon koje je javnosti upućena poruka o ”rodnoj ideologiji”, naslovljena ”Muško i žensko stvori ih!” (koju smo donijeli u ovoj rubrici prošle nedjelje, op. D.P.). Nažalost je očitovanje hrvatskih biskupa o ”rodnoj ideologiji” prošlo prilično nezapaženo u javnosti, jer kada se pročita ono čega su se Želimir Puljić i ostatak uvaženih biskupa domislili, postaje jasno kako je riječ o jednoj od radikalnijih kritika Katoličke crkve, njezine povijesti i – da mutatis mutandis upotrijebimo biskupsku terminologiju – katoličke ideologije.
(Razlog zašto ”rodnu ideologiju” pišem pod navodnicima jest to što ju je kao takvu definirala Katolička crkva u skladu sa svojim interesima, a katoličku ideologiju neću pisati s navodnicima, jer je riječ o samodefiniranju kroz Katekizam, na koje RKC, naravno, ima potpuno pravo.)
Naime, hrvatski su biskupi objašnjavanjem svojeg viđenja ”rodne ideologije” ujedno objasnili i kako je Katolička crkva došla kroz stoljeća na poziciju koju drži, i to ”djelovanjem prema zakonu postupnosti”, koji sada crkveni velikodostojnici zamjeraju suparnicima u definiranju paradigme svijeta u kojem živimo.
HBK ”rodnoj ideologiji” zamjera to što se navodno ”usmjerava na odgojno-obrazovni sustav” i želi ”implementirati u zakonodavne sustave”. No što je onda traženje zakonske zabrane pobačaja nego ”implementacija u zakonodavne sustave” katoličke ideologije, i što je sad već višegodišnja kampanja protiv zdravstvenog odgoja nego crkveno ”usmjeravanje na odgojno-obrazovni sustav” jedne sekularne države?
”Iako smo nerijetko svjedoci njezina gruba i bezobzirna nametanja, rodna ideologija više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore”, poručuje HBK, a maštovitiji čitatelj samo treba sintagmu ”rodna ideologija”’ zamijeniti ”katoličkom ideologijom” i rečenica će imati jednako, ako ne i mnogo više smisla.
”Gruba i bezobzirna nametanja” katoličke ideologije kojima smo ”nerijetko bili svjedoci”, primjerice, bila su masovna prisilna pokrštavanja tzv. barbara, provođena ognjem i mačem, a prethodno i nametanje kršćanstva kao službene državne religije raspadajućeg Rimskog Carstva.
”Gruba i bezobzirna nametanja” katoličke ideologije bili su i križarski ratovi, spaljivanje Giordana Bruna, inkvizicija, zatiranje cijelih civilizacija u Južnoj Americi itd. ”Rodna ideologija” možda je problematična na razne načine (kao i svaka druga ideologija), ali iza sebe ipak nema masovne pokolje i genocide kao katolička ideologija. ”Kultura smrti”, reklo bi se u RKC-u.
No baš kao što HBK ističe, Katolička crkva ”više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore”, primjerice uvođenjem vjeronauka kao izbornog predmeta u javne škole, s time da se oni koji se usude ne izabrati ga mogu često očekivati raznolika šikaniranja.
Jer taj navodno izborni vjeronauk u hrvatskim javnim školama zapravo je bio dokaz da su one katoličke (?!), kako je komentirajući poruku HBK na Hrvatskom radiju izjavio predsjednik Udruge katoličkih intelektualaca Mladen Milić, koji je razočaran jer se pokušajima uvođenja zdravstvenog i građanskog odgoja pokazalo da to ipak nije tako.
”Suptilno ucjepljivanje u najrazličitije društvene pore” vidi se i u djelovanju Caritasa, činjenici da Crkva ima svoje medije i još mnogo toga drugoga, ali čini se da HBK misli kako sve što Katolička crkva smije drugi društveni akteri ne smiju. HBK napadom na ”rodnu ideologiju” čuva vlastitu poziciju moći i privilegije koje ima u hrvatskom društvu, a da ih ima, to je svima poznato.
HBK ističe i da se ”rodna ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži”, što je za biskupe neproblematično kad oni sami isto čine. Što je krštenje i krizmanje nego ”obraćanje najvećim dijelom djeci i mladeži” i po čemu je to prihvatljivo ako nije prihvatljivo tuđe obraćanje istoj društvenoj skupini? Dapače, znakovito je to što HBK svoju poruku završava naglašenim obraćanjem ”vama, draga mladeži”, ali se ”dragoj mladeži” izgleda nitko drugi ne smije obratiti niti joj išta drugačije reći od onoga što propisuje Crkva
Nadalje, HBK ”rodnoj ideologiji” zamjera to što se navodno ”usmjerava na odgojno-obrazovni sustav” i želi ”implementirati u zakonodavne sustave”. No što je onda traženje zakonske zabrane pobačaja nego ”implementacija u zakonodavne sustave” katoličke ideologije, i što je sad već višegodišnja kampanja protiv zdravstvenog odgoja nego crkveno ”usmjeravanje na odgojno-obrazovni sustav” jedne sekularne države?
”Rodnoj ideologiji” zamjera se i već spomenuto širenje ”kulture smrti”, što je naročito smiješno kada dolazi od skupine celibatnih muškaraca koji nikakav život sa sobom na Zemlji ostavili nisu niti neće (ako su se držali svojeg obećanja). Zar nije najefikasnije sudjelovanje u ”kulturni smrti” odlučiti se na život u celibatu i tako svjesno i unaprijed poništiti svaku mogućnost roditeljstva, pa i posvajanjem? Zašto hrvatski biskupi takvim svojim izborom ne šire ”kulturu smrti”, dok to čini, recimo, lezbijski par koji se odlučuje na roditeljstvo i odgajanje djece?
HBK ističe i da se ”rodna ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži”, što je za biskupe neproblematično kad oni sami isto čine. Što je krštenje i krizmanje nego ”obraćanje najvećim dijelom djeci i mladeži” i po čemu je to prihvatljivo ako nije prihvatljivo tuđe obraćanje istoj društvenoj skupini?
Dapače, znakovito je to što HBK svoju poruku završava naglašenim obraćanjem ”vama, draga mladeži”, ali se ”dragoj mladeži” izgleda nitko drugi ne smije obratiti niti joj išta drugačije reći od onoga što propisuje Crkva.
Sa zebnjom hrvatski biskupi ističu da se tako uvodi ”drukčiji pogled na vrijednosti” i legaliziraju ”novi načini ponašanja”, a Crkva bi da se kroz stoljeća zadrži jedan jedini ”pogled na vrijednosti” (slučajno onaj njezin!), a da se ”novi načini ponašanja” neumitno kriminaliziraju. Taj film smo već gledali i rekao bih da nam spaljivanje vještica na gradskim trgovima u 21. stoljeću ipak ne treba.
Cijela je poruka ”Muško i žensko stvori ih!” koncipirana tako da se svakome tko ima drugačije mišljenje i sliku svijeta od onog nastalog na katoličkoj dogmi poručuje: ”Kako se samo usuđujete pokušati sve ono što mi slobodno radimo i čime se dičimo?! Kako se usuđujete misliti da ste nama ravnopravni u hrvatskom društvu?!”
Cijela je poruka ”Muško i žensko stvori ih!” koncipirana tako da se svakome tko ima drugačije mišljenje i sliku svijeta od onog nastalog na katoličkoj dogmi poručuje: ”Kako se samo usuđujete pokušati sve ono što mi slobodno radimo i čime se dičimo?! Kako se usuđujete misliti da ste nama ravnopravni u hrvatskom društvu?!”
Utoliko je najproblematičniji aspekt biskupske poruke implicitno negiranje evolucije, s obzirom na to da se ljudi opisuju kao bića koja su jednom zauvijek definirana i nepromjenjiva, što je svakome sa srednjoškolskim znanjem biologije posve neuvjerljivo.
Katolička dogma izražena u poruci HBK-a smatra da je čovjek ovakav kakav jest pao na Zemlju s Marsa, dok brojne prirodne znanosti uvjerljivo dokazuju dugi, višestoljetni evolucijski put ljudi, od pogrbljenih dlakavaca do uspravljenih i malo manje dlakavih bića kakva danas jesmo.
Što još evolucija u budućnosti nosi ljudskom rodu, ne možemo naravno predvidjeti, ali je činjenica da je ljudska priroda – kao i sve što ovisi o biokemijskim i genetskim procesima – itekako promjenjiva. Baš to je čini prirodnom, jer samo stalna mijena jest!
Dapače, u to je nekad davno vjerovala i Katolička crkva odbacujući definiranje čovjeka kakvo su osmislili stari Grci i Rimljani i uspješno namećući svoje vlastito, koji sada opisuje kao ”temeljni oslonac na kojemu počiva njegov identitet i dostojanstvo”.
”Muško i žensko stvori ih!” vrlo je kontradiktoran, neuvjerljiv i prilično licemjeran tekst, prožet proizvoljnim zaključcima, širenjem panike i paranoje te i natruhama teorija zavjere…
Uostalom, ”rodna je ideologija” s evolucijom kompatibilna, što naravno ne znači da je ispravna niti da će se neizbježna evolucija ljudskih bića nastaviti po željama ”rodne ideologije”, a katolička ideologija jednostavno nije, nego evoluciju direktno negira. Barem ova ideologija koju promovira HBK, dok je papa Franjo – kao u toliko toga – posve druga priča.
”Muško i žensko stvori ih!” vrlo je kontradiktoran, neuvjerljiv i prilično licemjeran tekst, prožet proizvoljnim zaključcima, širenjem panike i paranoje te i natruhama teorija zavjere kada se govori o ”centrima moći” i tome da se ”rodna ideologija širi prema točno razrađenom planu”. Dakle, standardno priopćenje HBK-a.
Ali ako će se poruka HBK-a uzeti zdravo za gotovo, onda je riječ o radikalnoj i bespoštednoj kritici povijesti, metoda, stavova i djelovanja Katoličke crkve. Izostanak (samo)svijesti hrvatskih biskupa o tome nije iznenađujući i baš se u tome najviše ogleda opasnost za hrvatsko društvo.
Biskupi izgleda doista ne znaju što čine kada se obrušavanjem na ”rodnu ideologiju” obrušavaju i na vlastitu katoličku. Stoga im, u skladu s Isusovim naukom, treba oprostiti.
(Prenosimo s tportala).
Srbija pred bankrotom?
Zvanični podaci pokazuju da je Srbija najzaduženija zemlja u Evropi, da je zaduženost prešla 70 procenata bruto društvenog proizvoda, iako po zakonu ne bi smela da pređe 40 i nešto procenata. Zemlja je pred bankrotom, čujemo sa raznih strana, od fiskalnog saveta, političara, ekonomista. U državi u kojoj oko malo čega ima saglasnosti, o ovome postoji puna saglasnost.
Šta zapravo znači bankrot države? Da li je to samo raspad sistema? Oni stariji koji se prisećaju devedesetih godina i totalne izolacije Srbije mogu u neku ruku da zamisle takvu situaciju sveopšte bede i bezizlaza koja nam opet ozbiljno preti. Ono što prvo nailazi jeste obezvređivanje svega. Ne samo novca, čija vrednost vrtoglava pada, banke prestaju da rade, štediše gube svoj uloženi novac, penzije se spuštaju ispod svakog minimuma (prisetimo se da su penzije iznosile oko jednu marku!), u radnjama nema više šta da se kupi, stvarni život postaje virtuelni život, život u nestvarnosti.
Zvanični podaci pokazuju da je Srbija najzaduženija zemlja u Evropi, da je zaduženost prešla 70 procenata bruto društvenog proizvoda, iako po zakonu ne bi smela da pređe 40 i nešto procenata. Zemlja je pred bankrotom, čujemo sa raznih strana, od fiskalnog saveta, političara, ekonomista. U državi u kojoj oko malo čega ima saglasnosti o ovome postoji puna saglasnost
To je obezvređivanje i obesmišljavanje ukupnog života, života dostojnog čoveka. Inflacija dostiže vrtoglave visine koje se mere svetskim rekordima, radnje su prazne, apoteke ostaju bez lekova, a bolnice bez najosnovnijih materijala za operacije i lečenje. Sve se raspada, država prestaje da postoji, a jedino cvetaju šverc i crna berza.
Ovoj crnoj i sumornoj slici, ovom opisu stanja bankrota nedostaju mnogi detalji koji takvu katastrofu čine još bolnijom i sumornijom. Raspadaju se institucije, ali se raspada i sistem, nestaju poslednji ostaci morala, postaje najvažnije preživeti u vučjoj borbi za opstanak.
Na vanrednoj konferenciji za štampu premijer Aleksandar Vučić prihvatio je ostavku ministra finansija Lazara Krstića. Krstić je u svom programu sređivanja katastrofalne finansijske situacije u Srbiji, među ostalim merama, kao najvažnije tražio smanjivanje penzija za najmanje 20 procenata, plata u javnom sektoru za petnaestak procenata, a poskupljenje struje za 30 procenata. Ove brojke šokirale su novinare na konferenciji za štampu, a bez sumnje još više televizijske gledaoce koji su pratili konferenciju.
Tada je reč uzeo premijer Vučić koji je izjavio da potpuno podržava Krstića, da su njegove mere prave, ali da on kao čovek “mekog srca“ (kako ga je nazvao ministar Krstić) te mere ne može da prihvati jer zna da većina ljudi u Srbiji ionako mizerno živi i da bi ih ove mere egzistencijalno dotukle. Koliko se moglo razumeti, mere će biti primenjene, ali ne u procentima kako ih je saopštio Krstić.
Krstić je u svom programu sređivanja katastrofalne finansijske situacije u Srbiji, među ostalim merama, kao najvažnije tražio smanjivanje penzija za najmanje 20 procenata, plata u javnom sektoru za petnaestak procenata, a poskupljenje struje za 30 procenata. Ove brojke šokirale su novinare na konferenciji za štampu, a bez sumnje još više televizijske gledaoce koji su pratili konferenciju
Ipak, sve je to mirisalo na nesumnjiv dogovor. Narod, užasnut visokim procentima koje je izneo Krstić, sa olakšanjem će, kako Vlada veruje, prihvatiti Vućićeve umanjene procente. Tako će premijer sačuvati svoju reputaciju političara koji voli svoj narod i brine o njemu.
Naravno, jedno od nezaobilaznih pitanja jeste ko je kriv za ovakvu situaciju u kojoj se nalazi Srbija. Premijer Vučić, predsednik držve Tomislav Nikolić i njihove stranačke kolege za to optužuju prethodnu vlast Demokratske stranke. Dok su bili na vlasti, sličnim rečnikom demokrate su nalazile krivca u vladi Vojislava Koštunice, a Koštunica je za ekonomske nevolje nalazio u periodu vladanja Slobodana Miloševića, vremenu međunarodnih sankcija i izolacije.
Istina je zapravo da su svi krivi, ko manje, ko više, jer je jedna ista politička garnitura, na vlasti u različitim kombinacijama, U Srbiji je već dugo prihvaćena politička istina da svako može sa svakim. Uverenja više nisu važna, jedino je važan interes. I to ona vrsta najnižeg i najbeskrupuloznijeg interesa – partijski interes. I tu se zatvara začarani krug krivice.
Opšte prihvaćena istina jeste da se politička vlast osvaja ne zbog opšteg dobra, nego da se zadovolje ambicije partijskog političkog vrha i zaslužnog dela članstva. Postalo je pravilo da se do rešenja stambenih problema, zapošljavanja i svega drugog može doći jedino partijskim kanalima. Zaludna su sva predizborna obećanja o ukidanju partijskih privililegija i nepotizma, uvođenja profesionalizma – sva ta obećanja zaustavljaju se pred moćnim partijskim bedemima. Srbija je poput sličnih balkanskih država i državica temeljito partitokratska.
Ostaje nada, zasada ničim potkrepljena, da će se dogoditi neko čudo i da će se Srbija izvući iz živog blata u koje je upala. Uostalom, krize, i male i velike, dođu i prođu, baš kao i ljudski život
Nema sumnje da su Vučićeve reči o katastrofalnoj dubini srpske krize istinite. Ali isto tako, bez obzira na sva suprotna uveravanja, ovoga puta, kao i više puta ranije, kola se slamaju na najbespomoćnijima i najsiromašnijima, koji ionako imaju malo ili gotovo ništa. Mnogi već žive u mraku jer račune za struju ne mogu da plate, a hrane se u besplatnim ”narodnim kuhinjama” ako i one nisu već ukinute.
U takvoj atmosferi siromaštva i bede koji će se za običnog prosečnog građanina Srbije samo uvećati, a ne smanjivati, spominjanje mogućnosti ”grčkog” ili ”argentinskog” scenarija deluje kao upozorenje da je kraj sveta blizu. Šta je sledeće? Možda ono što nas čeka sa dolaskom zime. Sa mnogim nagoveštenim porezima i poskupljenjima, nestašicama struje i mnogih roba i gašenjem radnih mesta.
Ipak, a to može da donekle deluje smirujuće, iako se loša budućnost čini izvesnom, budućnost, ni dobra ni loša, ne može se sasvim predvideti. Ima i događaja koji su neočekivani. To je slamka za koju se hvataju optimisti. Na ovim našim prostorima uglavnom se živelo u vremenima većih i manjih kriza. Ostaje nada, zasada ničim potkrepljena, da će se dogoditi neko čudo i da će se Srbija izvući iz živog blata u koje je upala. Uostalom, krize, i male i velike, dođu i prođu, baš kao i ljudski život.
A u opticaju je opet ko zna koliko već puta ponovljena ”mudrost” nekadašnjeg ministra finansija, lukavog “gedže“ Nikole Pašića:
”Spasa nam nema, propasti nećemo!”
Između Sarajeva i Osijeka
U lipnju su u našoj regiji održane dvije značajne međunarodne teološke konferencije sa sličnom tematikom – uloga religija u postkonfliktnim društvima. Prva je održana od 9. do 12. lipnja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a druga na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku 20. i 21. lipnja.
Usprkos očekivanjima i nekim najavama ostalo je nedovoljno elaborirano izuzetno aktualno kontekstualno pitanje kakav treba biti relevantan teološki govor nakon Srebrenice (u Sarajevu više spominjana od stranaca nego domaćih govornika) i nakon Vukovara čije su pak spominjanje, stekao se dojam, izbjegavali religijski mislioci na skupu u Osijeku. To eksplicitno prešućivanje najvećih rak-rana naše nedavne povijesti se može pripisati ekumenskom senzibilitetu iako se jasnim osudama nasilja i konsenzualnim pozivom na metanoju to pitanje ipak implicitno “odradilo.”
Sveopći naslov konferencije u Sarajevu je bio prikladan kontekstu i povijesti – ”Teologija u postkonfliktnom društvu – Religija i identitet”. Skup je održan u okviru obilježavanja pedesete obljetnice izlaženja poznatog međunarodnog teološkog časopisa Concilium, pa je najveći broj sudionika konferencije dolazio iz kruga njegovih različitih nacionalnih izdanja.
I sarajevska i osječka konferencija stavile su veliki naglasak na kritiku identifikacije nacionalnog i religioznog. Svako precjenjivanje i uzdizanje vlastite nacije na pijedestal svetoga vodi u idolatriju i inherentno sadrži animozitete s opasnim potencijalima konfliktnosti, a u ekstremnim slučajevima i nasilja
Među njima su najistaknutiji globalno prepoznatljivi predsjednik Vijeća ravnatelja međunarodnog Conciliuma, poznati indijski teolog Felix Wilfried (dugogodišnji član Teološke komisije kojoj je predsjedao tadašnji kardinal Joseph Ratzinger) i potpredsjednik Erik Borgman iz Nizozemske te filipinski teolog Daniel Pilario.
Međunarodno uredničko vijeće su zastupale i dvije istaknute teologinje feminističke orijentacije – Regina Ammicht-Quinn (katolkinja) iz Tubingena i Sarojini Nadar (protestantkinja) iz Južne Afrike. Najveće bogatstvo sarajevskog skupa je upravo u tome što su se čuli glasovi čija iskustva i ideje u našu regiju prerijetko ili nikada ne dopiru.
Globalizacija čini imperativom i naše sučeljavanje s teološkim promišljanjima i iskustvima vjere u zemljama takozvanog Trećeg svijeta, gdje je teologija manje opterećena nasljeđem zapadne civilizacije i filozofsko-teološke misli, a više ukorijenjena u razumijevanju vlastite (post)kolonijalne situacije i transformacijski angažirana unutar svojih kontradiktornih društveno-političkih situacija. Tu je činjenicu u javnom predavanju posebice naglasio i najpoznatiji sudionik, salvadorski isusovac i teolog oslobođenja Jon Sobrino.
Kao plenarni govornici su se istakli i hrvatski teolozi Miroslav Volf (Osijek/Yale), odnedavni član međunarodnog uredništva Conciliuma i dekan Franjevačke teologije Mile Babić te sarajevski biskup Pero Sudar. Njima treba pridodati ugledne bosanske književnike Dževada Karahasana i Aleksandra Hemona, sociologa religije Dina Abazovića te prorektora sarajevskog univerziteta filozofa Ugu Vlaisavljevića.
Srpski i hrvatski sugovornici u Osijeku su se složili da u njihovim matičnim zemljama glavnu riječ vode privilegirane nacionalne crkve koje su politički i ekonomski moćne i društveno utjecajne, ali su istovremeno duhovno i moralno slabe i bez većeg utjecaja na obiteljski moral, radnu etiku, društvenu odgovornost i uopće pravdu i poštenje u zajednicama koje su kontaminirane sveprisutnom korupcijom i drugim vidovima vladavine grešnih struktura
Na sve kršćanske sudionike izuzetno je snažan dojam ostavio progresivnom vizijom prožet referat islamskog teologa Dževada Hodžića o tome što znači biti evropski musliman.
Za uspjeh kompleksnog sarajevskog skupa su najzaslužniji agilni (su)organizatori Zoran Grozdanov (utemeljitelj riječke izdavačke kuće Ex libris) i sveprisutno neumorni domaćin fra Mile Babić. Njima, last but not least, kao i Grozdanovim suurednicima Alenu Kristiću i Entoniju Šeperiću te sarajevskom suizdavaču (Synopsis) Ivanu Pandžiću, idu čestitke za ideju i upornost petogodišnjeg izlaženja hrvatskog izdanja Conciliuma.
Usput: Grozdanov je najzaslužniji i za u međuvremenu odlično posjećenu i intelektualno izuzetno poticajnu tribinu u Zagrebu o knjizi ”Javna vjera” Miroslava Volfa, a na kojoj su uz autora govorili Žarko Puhovski i Željko Tanjić.
Desetak dana nakon Sarajeva na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku održan je znanstveni skup na temu ”Religija, odgovornost, pomirenje i tranzicijska pravda”. Pokrovitelj mu je bio National Endowment for Democracy a glavni organizator novosadski Centar za istraživanje religije, politike i društva (direktor Nikola Knežević) u suradnji s domaćinom i beogradskim Hrišćanskim kulturnim centrom dr. Radovan Bigović.
Za razliku od sarajevske konferencije na kojoj je sudjelovao samo jedan pravoslavni intelektualac, grčki teolog Pantelis Kalaitzidis, u Osijeku se je najintenzivnije dijalogiziralo upravo između pravoslavnih teologa iz Srbije i katoličkih i protestantskih teologa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sa srpsko-pravoslavne strane treba posebno istaći konstruktivan doprinos Blagoja Pantelića, direktora Hrišćanskog kulturnog centra dr. Radovan Bigović i o. Aleksandra Đakovca, glavnog i odgovornog urednika Pravoslavlja.
Slična razmišljanja konferencija u Sarajevu i Osijeku bi se mogla sumirati zaključkom kako postkonfliktna teologija mora prije svega biti teologija pomirenja, a da bi ona to postala, potrebna su nam analitičko-kritička, komparativno otvorena i ekumenski iskrena promišljanja društvenog konteksta kao i samokritična refleksija o ulozi religije i nužnosti individualne i kolektivne promjene svijesti o etičkoj odgovornosti
Paradoksalnu ulogu religije dobro su svojim naslovom izvješća s osječke konferencije sažele jedne dnevne novine – ”O religiji kao promotoru mira, ali i netolerancije”. Najzanimljivija je bila živa diskusija o deficitu kontekstualno relevantne političke teologije i nasušno potrebne proročke dimenzije teološkog govora, a najviše se vremena posvetilo pitanju kako desakralizirati naciju i prihvatiti neke elemente sekularizacije koja će distancirati vjeru od politike.
I sarajevska i osječka konferencija stavile su veliki naglasak na kritiku identifikacije nacionalnog i religioznog. Svako precjenjivanje i uzdizanje vlastite nacije na pijedestal svetoga vodi u idolatriju i inherentno sadrži animozitete s opasnim potencijalima konfliktnosti, a u ekstremnim slučajevima i nasilja. U Osijeku je citiran veliki židovski rodoljub Martin Buber koji je desetljećima prije osnivanja priželjkivane države Izrael isticao distinkcije koje su relevantne i za našu konfliktnim nacionalizmima opterećenu regiju: ”Narod je fenomen života; nacija je fenomen svijesti; nacionalizam je fenomen prenaglašene svijesti”.
Sve što je prenaglašeno je samo po sebi neuravnoteženo te u svojim ekstremnim oblicima ugrožava one koji su nacijom i vjerom drugačiji. Opasna simbioza strasnog nacionalizma i pregrijane političke religioznosti je lako podložna zloj instrumentalizaciji vlastitog zanosa.
Srpski i hrvatski sugovornici u Osijeku su se složili da u njihovim matičnim zemljama glavnu riječ vode privilegirane nacionalne crkve koje su politički i ekonomski moćne i društveno utjecajne, ali su istovremeno duhovno i moralno slabe i bez većeg utjecaja na obiteljski moral, radnu etiku, društvenu odgovornost i uopće pravdu i poštenje u zajednicama koje su kontaminirane sveprisutnom korupcijom i drugim vidovima vladavine grešnih struktura. Tako, nažalost, sve velike etnoreligijske manifestacije i impresivne demonstracije brojčane snage ostaju bez primjetnog moralnog i preobrazbenog učinka ”soli i svjetla”’ o kojima je govorio utemeljitelj kršćanstva.
Slična razmišljanja konferencija u Sarajevu i Osijeku bi se mogla sumirati zaključkom kako postkonfliktna teologija mora prije svega biti teologija pomirenja, a da bi ona to postala, potrebna su nam analitičko-kritička, komparativno otvorena i ekumenski iskrena promišljanja društvenog konteksta kao i samokritična refleksija o ulozi religije i nužnosti individualne i kolektivne promjene svijesti o etičkoj odgovornosti.
I mene je pipao jedan don
Iako se zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić pokušao oprati kerozinom i višestruko ispričao žrtvama i skandaliziranoj javnosti, osobno izrazivši kako je i on ”žgrožen” i šokiran, izostala je isprika za sramotno ponašanje msgr. Puljića kada je slučaj pedofilska ponašanja nekadašnjeg župnika u Bibinju don Nedjeljka Ivanova. [Read more…]
Fenomeni isključivosti u Republici Hrvatskoj 1990-ih
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću u suradnji s Centrom znanja u području promicanja i zaštite ljudskih prava Kuće ljudskih prava organizira jednodnevnu konferenciju
Konferencija će se održati u petak 18. listopada 2013. u Kući ljudskih prava Zagreb, Selska cesta 112c, s početkom u 10 sati. Na konferenciji će govoriti Zoran Pusić, Milena Čalić Jelić, Srđan Dvornik, Orhideja Martinović, Veselinka Kastratović, Ante Lešaja, Marko Sjekavica i Snježana Kordić.
Povod za održavanje konferencije je knjiga Ante Lešaje Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih.
Na konferenciji će se kroz tri panela tematizirati teška kršenja ljudskih prava devedesetih godina u Republici Hrvatskoj, pravosudna dimenzija te problematike u devedesetima i danas, kao i odgovori koje su na te izazove ponudile organizacije civilnog društva i organizacije za ljudska prava.
Poseban panel posvećen je problematici stanarskih prava i deložacija. U posljednjem panelu problematizira se fenomen knjigocida i recepcija djela Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih godina, razmjeri sustavnog uništavanja kulturne baštine i mogućnosti pravne zaštite, te fenomen isključivosti u području lingvistike.