Godinu i pol nakon gašenja ”Ferala”, u veljači 2010. ”Slobodna Dalmacija” ”razvalila” je kako je Splitsko-dalmatinska županija 2007. obnovila napuštenu školu u selu Gardun u Dalmatinskoj zagori ne bi li arheolozi pod vodstvom Mirjane Sanader, supruge bivšeg premijera, u njoj mogli – odlagati alat. [Read more…]
Vladavina kvantitete i znaci vremena
Kada sam prije nekoliko godina telefonskim putem bila zamolila, danas nažalost pokojnoga profesora Zorana Kravara, bi li napisao recenziju za djelo Renéa Guénona „Vladavina kvantitete i znaci vremena“, on je kratko zastao pa odgovorio: „Da, naravno da ću napisati, ali znajte… to neće biti pozitivna, nego negativna recenzija.“ [Read more…]
Sto godina izdaje
U našem obrazovnom sistemu na svim nivoima, od Vukovog otkrića Kosovskog deseteračkog ciklusa do danas, održava se mit o Kosovskom boju, o junacima i izdajicama, sve poimence. Naš najbolji poznavalac srednjevekovne književnosti, novosadska profesorka Jelka Ređep (1936.-2014.) prokopala je sva svedočanstva i relevantne arhive, od osmanskih do bečkih i peštanskih, te nošena kritičkim duhom u tradiciji sveštenog lica Ilariona Ruvarca otkrila šta se krije ispod naslaga mitskih dorađivanja istorije.
Povodom nedavne smrti gđe Ređep Radio Beograd je reprizirao razgovor sa njom (BGD 1, utorak, 2.dec. 04-05 čas.) u kultnoj dokumentarnoj emisiji ”Kod dva bela goluba”. Autorka tu otkriva frapantnu činjenicu koju su generacije patriotski ostrašćenih poznavalaca naše istorije prenebregle: prvih sto godina posle Kosovskog boja u pisanim i usmenim tragovima nema nijednog imena sa naše strane, osim čestitog kneza Lazara (kasnije je i on unapređen u cara!).
Povodom nedavne smrti gđe Ređep, Radio Beograd je reprizirao razgovor sa njom (BGD 1, utorak, 2.dec. 04-05 čas.) u kultnoj dokumentarnoj emisiji ”Kod dva bela goluba”. Autorka tu otkriva frapantnu činjenicu koju su generacije patriotski ostrašćenih poznavalaca naše istorije prenebregle: prvih sto godina posle Kosovskog boja u pisanim i usmenim tragovima nema nijednog imena sa naše strane, osim čestitog kneza Lazara
Kasnije, kad se pamćenje učesnika izgubilo, pojavljuje se ‘‘izdajnik Vuk Branković“ kao deo mitske narodne imaginacije, ali profesorka je u svojoj knjizi ‘‘Bistru vodu zamutiše“ dokazala da je VB jedini od Lazarovih zetova sudelovao u Kosovskom boju bez tragove izdaje!
Ali rad vremena je učinio svoje, uvek su potrebni izdajnici, do dana današnjih. Profesorka ukazuje da u podrobnim opisima nema pravog imena ubice turskog cara Bajazita, ali kasnije se javlja ime Miloša Obilića (negde i Kobilića), no u srpskim, albanskim i bugarskim analima njega prisvajaju sa svih strana! Istorija je surova, ali nauka o njoj mora da bude istinoljubiva. Težak zadatak!
Kad pomenuh Ilariona Ruvarca (1832.-1905.), jednog od utemeljivača kritičke istoriografije, dobro se podsetiti kako je prolazio u svom vremenu. Bio je crkveno lice, rano se zamonašio, studirao na najboljim školama, bio profesor Karlovačke bogoslavije, dobro poznavao pet-šest najvažnijih jezika – od starogrčkog i latinskog naovamo. Zamonašio se u sremskom manastiru Krušedol, a kasnije odbio zvanje vladike. Kad se setimo ko je sve vladika danas (jedan od njih neprekidno proglašava Sodomu i Gomoru zbog postojanja gay populacije i priziva lomaču Sudnjeg dana), valja imati poštovanja za taj čin.
Ruvarac je preuzeo temeljno načelo Leopolda von Rankea da istoriju valja proučavati na osnovu autentičnih dokumenata (dokaza) i surovo kritički. Još kao student objavio je ‘‘Dve studentske rasprave“ 1884. godine, u kojima je dokazao da se narodne epske pesme ne mogu smatrati pouzdanim izvorom za događaje o kojima pevaju. Među prvima je ukazao na ulogu Vuka Brankovića u Kosovskom boju, ali bez one potpune dokumerntacije koju je istražila profesorka Jelka Ređep.
U svom vremenu Ruvarac je imao žestoke polemike sa zastupnicima nacionalno romatičarske struje koja se držala legendi i naknadnih mitova, ali je ipak bio među prvim redovnim članovima Srpskog naučnog društva (današnje SANU).
Kad pomenuh Ilariona Ruvarca (1832.-1905.), jednog od utemeljivača kritičke istoriografije, dobro se podsetiti kako je prolazio u svom vremenu. Bio je crkveno lice, rano se zamonašio, studirao na najboljim školama, bio profesor Karlovačke bogoslavije, dobro poznavao pet-šest najvažnijih jezika – od starogrčkog i latinskog naovamo
Imao je Ruvarac do danas dostojnih nastavljača, no tradicionalna istoriografija, zasnovana na narodnim predanjima i precenivanju uloge srpske države, ostala je jaka i prisutna do dana današnjeg. Srpska pravoslavna crkva ima prava da neguje kult svog prvog patrijarha Rastka, u monaštvu nazvanog Sava, a danas prepoznatog kao Sveti Sava. Ovaj zaslužni državnik, sin velikog župana Nemanje, ima velike zasluge za očuvanje narodne tradicije, ali od toga je napravljena ideologija svetosavlja koja često sa imenom Savinim i njegovim stvarnim delanjem nema nikakve bliže veze.
Pomenuću samo da se neprekidno po novinama povlači misao Svetog Save da je Srbija na razmeđi Istoka i Zapada. To on, dokazano je, nikada nije izjavio, jer je Srbija u njegovo doba bila na Zapadu u odnosu na Carigrad (Konstantinopolj), a zapad kao geopolitička kategorija uopšte ne postoji.
Današnji nacionalno ostrašćeni istoričari (istoriografija je mnogo ozbiljnija kategorija do koje su valja vinuti) sa ponosom veličaju Dušanov zakonik iz prve polovine 14. veka, ali taj zakonik nikad nije zaživeo; ostao je u nacrtu, jer je Dušan ubrzo nestao (za mnoge pod nejasnim okolnostima).
Kad se o ovom zakoniku govori bez osvetljavanja istorijskog konteksta (to je prva metodološka zamka u koju mnogi dobrovoljno uskaču), proizilazi da je srpska srednjevekovna država jedna od najnaprednijih pre otkrića Novog sveta, a svesno se zabašuruje da je u tim decenijama trajala krvava seča bogumila (patarena) iz razloga koje ćemo u ovoj prilici preskočiti.
Današnji nacionalno ostrašćeni istoričari (…) sa ponosom veličaju Dušanov zakonik iz prve polovine 14. veka, ali taj zakonik nikad nije zaživeo; ostao je u nacrtu, jer je Dušan ubrzo nestao (…). Kad se o ovom zakoniku govori bez osvetljavanja istorijskog konteksta (…), proizilazi da je srpska srednjevekovna država jedna od najnaprednijih pre otkrića Novog sveta, a svesno se zabašuruje da je u tim decenijama trajala krvava seča bogumila (patarena) iz razloga koje ćemo u ovoj prilici preskočiti
Povod ovim beleškama je radijska emisija koja je reprizno emitovana u praskozorje. Pošto premijerno izdanje nisam slušao, na nju sam naleteo slučajno, pritisnut bliskim susretom sa mitskom pratiljom mojih noći, gospođicom Insomnijom. Profesorka Novosadskog univerziteta i autor nekoliko značajnih knjiga (zavirio sam samo u nekoliko) Jelka Ređep je mogla hladno da bude svrstana u rang uglednih akademika (ovo bi bio pleonazam u ozbiljnoj kulturi, a kod nas deluje cinično).
Ne bi ona tamo prošla lako, zapravo nikako, jer se tamo pri izboru predostrožno vreba da ne promakne neko ko ne udara u nacionalističke talambase ili makar neko ko ne talasa previše.
Kad smo pominjali Kosovski boj iz 1389., nije ni čudno što je nastava istorije dugo opstojala na mitskim predstavama preuzetim iz narodne epike. A šta reći za mnogo bliže istorijske događaje o kojima još postoje živi učesnici i svedoci, dok arhivi sa obiljem građe i dalje čekaju pažljive i trudoljubive istraživače? No ko bi se, sem gospođe Ređep i još ponekog (kao što je to sjajna istoričarka Dubravka Stojanović), petljao po prašnjavim arhivama i ko zna šta bi odande moglo da proistekne!
Videli smo u protekloj godini kojom se obeležavala 100. godišnjica izbijanja Velikog rata šta se sve događalo u izdavačkoj delatnosti: hrpe knjiga sa olakim improvizacijama o uzrocima ratnih strahota i nekritičkim veličanjem tragičnog mladića Gavrila Principa. Od kojeg su mnogi pokušali da načine Velikog Srbina, a on je krenuo u akciju nošen duhom jugoslovenstva (shvaćenim u onim vremenima kao veliki istorijski cilj, a ne onako kako se to danas prostački tumači kao povod za nacionalnu otimačinu).
Pa ipak, našao se neko da objavi najbolju knjigu o tom fenomenu: ‘‘Sarajevo 1914“ Vladimira Dedijera. Koju je malo ko primetio, jer je njen pisac u međuvremenu brzometno uklonjen kao Maršalov nekritički biograf.
Knjiga se prodaje na novinskim kioscima; ovaj sluđeni narod, koji sve teže vezuje kraj sa krajem posle lavine golih obećanja (…), valja suočiti sa novom vrstom nostalgije. U zemlju se vratio Šešelj, potpuno marginalna ličnost posle svih istorijskih užasa, a možda mu valja priključiti onog koji je, poput doktora Frankenštajna, stvorio svog ‘‘najomiljenijeg opozicionara“. Pa šta ispadne!
I priđimo malo bliže, ovim decenijama kad srpsko društvo plaća visoku cenu zločinačke rušilačke politike Slobodana Miloševića.
Upravo je objavljena zamašna knjiga sociologa Slobodana Antonića ‘‘Miloševič: još nije gotovo“ (izdavač: Vukotič Medija). Tokom onih strašnih devedesetih zapazio sam Antonića kao oštrog analitičara destrukcije sprskog društva, čak imam jednu njegovu dobro dokumentovanu knjigu o ekonomskom i moralnom propadanju Srbije u tim suludim godinama.
U poslednjih desetak godina ovaj analitičar se ozbiljno primakao braniteljima srpskog nacionalnog identiteta (ma šta to značilo), zastupnicima srpskog stanovišta (ako Rusi, Kinezi, Severnokorejanci imaju takvo stanovište, a što ne bi i Srbi!). Nova ideloška formula o autošovinizmu u njemu je dobila jakog zastupnika (na radost fašističkog fronta Dveri, otačestvenih organizacija Gvozdeni front, Pokret 1389 i sličnih tvorevina).
Sve sam to shvatao kao nervozu pred zvanično kandidovanje za ulazak u redove SANU. Ali kad sam prelistao ovu knjigu o Slobi kao ‘‘simbolu otpora“ Novom svetskom poretku, NATO-u i drugim neprijateljima srpstva, sve do Haškog suda, odista sam se zapanjio.
Knjiga se prodaje na novinskim kioscima; ovaj sluđeni narod, koji sve teže vezuje kraj sa krajem posle lavine golih obećanja (a iza toga velika neizvesnost), valja suočiti sa novom vrstom nostalgije. U zemlju se vratio Šešelj, potpuno marginalna ličnost posle svih istorijskih užasa, a možda mu valja priključiti onog koji je, poput doktora Frankenštajna, stvorio svog ‘‘najomiljenijeg opozicionara“. Pa šta ispadne!
Damir Karakaš: Krv djedova
Damir Karakaš, “Blue Moon”, Sandorf, Zagreb 2014.
Novinarka Globusa u portretu pisca, u kojem se na nekoliko stranica uglavnom razmatra to gdje se u Zagrebu nekad mogla kupiti kožna jakna, ponesena majčinstvom ispovijeda čitateljima da je kćeri zavještala svoju kožnu jaknu.
Na tu ispovijed nadahnuo ju je Karakašev roman “Blue Moon” koji, kako ona veli, govori o rokabiliju, kokoticama i jednoj mladalačkoj potkulturi s kraja osamdesetih. O kultnim muzičkim klubovima i omiljenim bendovima.
Književna kritičarka Jutarnjeg u svojoj pretežito negativnoj kritici, rokabiliju i osamdesetima priključit će još i atmosferu studentskih domova, svjetujući autora da se vrati kratkim pričama. Ta preporuka zazvuči vrlo zlokobno, poput onoga Selimovićevog: “Pecaj ribu Ahmede Šabo!”
Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta
U Večernjaku nemušt prikaz napisat će kritičarka bez portfelja, koja će naći da je “Blue Moon” na početku “zamotan u duhanski dim” Kulušića, da bi joj se do kraja odmotalo kako “to nije laka knjiga”, ali ju je Karakaš “morao napisati”. Zašto je morao, da ga nisu oteli vanzemaljci, i, nastrani kakvi već jesu, prićerali ga da piše rokabili roman? Večernjakova kritičarka lucidno otkriva kako je to i roman o trudnoći, tojest o vremenu kada je, kako kaže, “trbuščić već vrlo zaokružen”.
Tu se Večernjak ne zaustavlja, nego, na tragu Globusovog masterpisa, šalje novinara da razgovara s piscem. Osim teme rokabilija i studentskih domova, tu se najednom pojavljuje i provokativno, pravo večernjakovsko pitanje: da, što pisac misli o svojim kolegama Anti Paveliću i Mili Budaku? Biva Ličani su, pa neka kaže.
Pokušajmo zamisliti novinara austrijskih novina – možda baš Kleine Zeitunga, pošto ga izdaje ista zaklada štajerske nadbiskupije – koji bi kojeg slavnog likovnog umjetnika, slučajem rođenoga u Gornjoj Austriji, upitao što misli o djelima akvarelista Adolfa Hitlera. A zašto bismo to zamišljali? Da bismo shvatili da je takvo pitanje izvan Hrvatske i hrvatskoga novinstva moguće samo među pijanom neonacističkom mladeži.
S Damirom Karakašem ne dijelim ništa. Prema književnoj zajednici iz koje je ponikao osjećam isto što i prema usmenoj bau-bau kulturi urođenika zapadnoga Senegala (koju sam upravo izmislio, pa mi je, možda, i ponešto bliža), savršeno sam ravnodušan prema kultu ličkoga barbarogenija i pariškoga uličnog svirača, i prema svoj toj površnoj mitomaniji u koju je čovjek upao valjda zato što mu se tako sviđa.
Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta.
Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru
Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru.
Ali to ne bi bio razlog za ovaj svojevrsni karakaševski outing. Prešutio bih pisca i knjigu, e da nije zavjere šutnje, tih laži i tog izluđivanja temom o kojoj Karakaš piše. Jesu li se to gospoda i mame uplašile, možda, logorskih vatri i lomača iz Savske, ili su, što je, pak, izvjesnije, naročito pošto ih zanima stručno i zavičajno mišljenje o hrvatskim književnim veličinama Budaku i Paveliću, s desnicom rukom uzdignutom do visine navlastite zadomspremnosti, solidarni s gospodom logornicima, pa imaju potrebu Damira Karakaša ekskulpirati i osloboditi od njegove teme?
Umjesto da knjigu spale, oni o njoj lažu. Umjesto da kažu istinu, majčinski ga savjetuju da peca ribu, a ne da vodi neku svoju osobnu pobunu. Pritom, gospođa u Jutarnjem smatra da je ta pobuna – koju i ne spominje – niskih literarnih dosega, što je naročito odvratno.
“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili.
Karakaš je nepodnošljivi mitoman kada govori o grubosti i primitivizmu svoga zavičaja. To što radi često je karikaturalno na način onoga balkanističkog orijetnalizma iz lošijih filmova Emira Kusturice (da se razumijemo: filmskog genija).
“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili
I to je ono što mi se u nekim njegovim knjigama ne sviđa, i što mi ide na živce u “Kino Lici” Dalibora Matanića. Ne bi mi toliko smetalo da nije načina glupavog i dubinski rasističkog na koji se urbana literarna klatež nad tim slojem Karakaševih sotija oduševljava. I to su, uglavnom, isti koji nas sad uvjeravaju da je “Blue Moon” roman o rokabiliju, studentskim domovima i neželjenoj trudnoći.
Ali kada ti njegovi nasilni očevi i djedovi iz svoje fundamentalne karikaturalnosti (koja, u boljim trenucima podsjeti na onaj divni, stari film Ettorea Scole…) najednom progovore o tome što je bilo, i što će opet biti, dakle o ratu i o klanju, priča biva neočekivano delikatna, u nekom višem smislu tačna i odgovorna prema svačijoj patnji. Uključujući patnju onih koji pate jer nisu u stanju da svoju nevolju artikuliraju, prožive i pregore. Iako to, možda, i ne želi, Karakaš nalazi empatiju za te stare ličke ustaše, za njihovu tragiku i njihovo kićenje tuđim krvavim perjem.
Drugi dio velike i istinske teme duže novele ili vrlo kratkog romana “Blue Moon” još je osjetljiviji i opasniji. Ustaška sotona koja se nad jamama pojavljivala na bijelome konju – kao što biva u mitskoj balkanskoj priči, kada na konju bijelcu dojaši spasitelj, heroj, maršal ili poglavnik – vraća se 1991. u liku ljubaznoga starčića u zahuktalom automobilčiću.
Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost.
Odgovornost Pisca pred pričom koja mora biti ispričana, premda se njezino pričanje skupo plaća. Damir Karakaš je treći hrvatski autor koji je u umjetničkoj fikciji ustvrdio da se sa Srbima u Hrvatskoj nešto dogodilo. Prvi je bio Simo Mraović, romanom “Konstantin bogobojazni”, drugi Ante Tomić, u priči “Pomoću trikova ili kako su nestali Srbi iz Hrvatske”.
Mraović je prezirom književnih komesara i životom plaćao svoju temu, dok je Tomić svoju platio onom kantom govana, iznad koje, kao intelektualni pokrovitelji i zaštitnici počinitelja, stoje Ivo Banac i Nino Raspudić, koji su ministra Ranka Ostojića obodrili u policijskoj odlučnosti da počinitelj zauvijek ostane neotkriven.
Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost
Karakašu se događa nešto opskurno, premda jednako represivno u duhu i izrazu: o knjizi mu govore, ali tako da zataje temu. Kao da su u Brežnjevljevom Sovjetskom Savezu objavili “Arhipelag Gulag”, i raspisali se kako knjiga govori o Beach Boysima i jahanju na valovima.
U jednom nedavnom intervjuu Damir Karakaš rekao je da se osjeća piscem boljim od svojih knjiga. Otprilike tako je rekao, a da njegovi sugovornici, kao ni ljubitelji ličke egzotike i pariških uličnih svirača, dakle ljudi koji ga ozbiljno nisu čitali, nikada ne shvate o čemu on, zapravo, govori. Napisao je roman koji mu neće donijeti dobra.
Ako ga ne budu čitali, bit će kao da ga nije napisao. Budu li ga čitali, život će mu postati teži, bit će više onih koji imaju potrebu da ga uvrijede, napadnu, pretvore u insekta; a u njegovoj književnoj zajednici hrvatskih bau-bau vračeva, bit će sve manje onih koji bi mu adorirali. Kako god, slijedi mu osamljenost.
A što bi istinski pisac – bolji od svake svoje knjige, pa zato piše sljedeću i najbolju – mogao i biti nego osamljen u zemlji u kojoj je sramota biti Srbin i peder, ali još je mnogo veća sramota poznati pradjedovsku krv na vlastitim rukama. Ta krv ono je što roditelji ostavljaju djeci, a ne kožne jakne i tambure.
Meni lično, koliko god bio hladan prema svima, i slučajnom smatrao svoju prebivališnu okolnost, milo dođe što će se “Blue Moon”, u izdanju LOM-a, čitati i u Beogradu. Pomisle li da je Karakaš suvremena hrvatska književnost, valja im samo reći: jest, ali svakim danom sve manje.
To je za pisca dobro, a kako je za čovjeka, nije ni važno. Čitatelja ne zanima kako je piscu kao čovjeku.
(Prenosimo s autorova portala).
Izdavački red i jad
Sredinom sedamdesetih prošlog veka posećivao sam London, stizalo se lako, nije bila potrebna viza, a od novinarske plate sam mogao da dva puta godišnje izdvojim za avionsku kartu. Sve me je zanimalo; London je, kako je pisao S. Johnson, uvek povod da se razmišlja o slatkoći života u svetskoj metropoli. Knjižare na svakom koraku, od čuvenog Foylesa na nekoliko spratova do manjih, udobnih knjižara, uvek sa foteljama da se sedne i prelistava knjiga.
Uđem u jednu blizu prometnog Oxford Streeta, malo uvučena i ne baš na udaru prolaznika i namernika. Privuklo me što je ispred naziva knjižare stajala sintagma Publishing House from 1886. Knjižara je delovala vrlo skromno, ali dovoljno elegantno. U sebi sam pomislio: baš da vidim da li još uvek nešto objavljuju. Niko me sa vrata ne presreće pitanjem: šta želite, kao u mom gradu, a kad im kažeš tek da vidiš reakciju, ovaj nedužni mladi svet (koji radi za banku, kako se to kaže u žargonu) ostane u čudu. Prošetam po knjižari, birane knjige složene po vrstama: crime, fiction, non-fiction, modern, film, music…
Izbor knjiga sužen, ali vrlo znalački probran. Uzmem jednu, pitam starijeg gospodina iza pulta da li mogu da sednem i prelistavam, a on sa srdačnim osmehom: ”Ma, molim vas!”
A ko je vlasnik? To sam ja, kaže nasmejani čovek, nastavljam ono što je započeo moj deda. Upitah: ”A gde stoje vaša izdanja”, on mi pokaže jednu izdvojenu policu sa približno tri stotina knjiga. Zavirih u naslove, uglavnom meni nepoznati autori, nikakvo čudo. Da bih održao konverzaciju: ”Koje je vaše najstarije izdanje?” Sav radostan, ovaj čovek skromno obučen no gospodskog ponašanja izvadi jednu knjigu, objavljenu još 1910. godine, roman nepoznatog (barem meni!) imena
Odaberem dve knjige za kupovinu i rešim da upitam ono što me je kopkalo. Vi ste odista i izdavač? On pomalo pogođeno. ”Na sreću jesmo!” Izvinim se i kažem da sam stranac, uzgred i književni kritičar, a on meni: ”Nema razloga izvinjenju, čini nam čast da se neko raspituje o nama”. I doznam, to je porodična tradicija, poslednjih godina objave nekoliko knjiga godišnje, po ličnom ukusu vlasnika. A ko je vlasnik? ”To sam ja”, kaže nasmejani čovek, ”nastavljam ono što je započeo moj deda”. Upitah: ”A gde stoje vaša izdanja?”, on mi pokaže jednu izdvojenu policu sa približno tri stotina knjiga.
Zavirih u naslove, uglavnom meni nepoznati autori, nikakvo čudo. Da bih održao konverzaciju: ”Koje je vaše najstarije izdanje?”. Sav radostan, ovaj čovek skromno obučen no gospodskog ponašanja izvadi jednu knjigu, objavljenu još 1910. godine, roman nepoznatog (barem meni!) imena.
Upitah: ”I vi još imate ovo izdanje”, a on: ”Naravno”. Rekoh: ”Mogu li da kupim ovu knjigu?”, a on mi ozareno reče: ”Izvinjavam se, ne, jer nam je to poslednji primerak, služi nam kao dokaz porodičnog ponosa, ali ako izaberete bilo koju drugu knjigu iz srodnog godišta, vaša je!”
Zašto mi se ovaj susret urezao u pamćenje svojim višestrukim kulturološkim značenjem? Tih dana sam prvi put otkrio novi pojam slow-seller, koji u ozbiljnu kulturu vraća poimanje dostojanstva knjige kao nezamenljivog stuba civilizacije novog doba. Slow-seller, eto reči zbog koje će se nabrati čela jezičkih čistunaca. Ovaj soj kulturnih pregalaca nije svestan da posle čišćenja jezika mogu da uslede i neka opasnija čišćenja. No to je u ovom trenu sporedna tema.
Ne sumnjam da će ovaj pojam poslužiti kao još jedan u nizu ubedljivih dokaza o opasnom ekološkom zagađenju našeg jezika. Pa ipak, nije bilo druge: da sam hteo da ga preskočim, morao bih da prećutim koliko mi je uživanja donelo čitanje članka engleskog književnog kritičara Godfreyja Smitha u novogodišnjem Sunday Timesu (za 1978.).
Ako vladavina bestselerskih lista u masovnoj kulturi treba da nagovesti koje knjige narod hoće, konkurencija za slow-listu bi valjda značila trku ka naslovu najnepotrebnije i najsuvišnije knjige na svetu. Smithova osnovna teza se oštro suprotstavlja ovako uprošćenom zaključku: pošto je naveo desetak naslova koji neodoljivo pobuđuju smeh, autor ukazuje da svaki od njih ima neku svrhu, smera na nekog čitaoca, krije hranu za nečiju radoznalost. Slow-selleri postoje, ali se ne mogu rangirati za razliku od best–sellera
Verovatno iznerviran poplavom bestselerskih lista i tabelama ”najboljih” knjiga, koje se po pravilu prekomerno javljaju na prelazu jedne godine u drugu, Smith je napisao novinski esej pod naslovom ”Slow-selleri 77”. Pokušao je da načini listu knjiga koje zaobilaze liste best-sellera. Što bi rekli Rusi, naoborot!
Ako vladavina bestselerskih lista u masovnoj kulturi treba da nagovesti koje knjige narod hoće, konkurencija za slow-listu bi valjda značila trku ka naslovu najnepotrebnije i najsuvišnije knjige na svetu. Smithova osnovna teza se oštro suprotstavlja ovako uprošćenom zaključku: pošto je naveo desetak naslova koji neodoljivo pobuđuju smeh, autor ukazuje da svaki od njih ima neku svrhu, smera na nekog čitaoca, krije hranu za nečiju radoznalost.
Slow-selleri postoje ali se ne mogu rangirati za razliku od best-sellera. Pritom Godfrey Smith navodi zanimljiv podatak: godišnje se na stolove kulturne rubrike ovog lista sruči poplava od oko 15 hiljada knjiga. Uz najbolju volju i najveći trud tek vrlo mali deo tih knjiga doživi recenziju i kritički osvrt.
Da li nam termin slow-seller nešto pomaže kad danas razmišljamo o našim književnim i izdavačkim prilikama? Živimo u kulturi u kojoj se poodavno pokazalo da liste bestselera sastavlja ko stigne, bez ikakve proverljive metodologije, osim da zbuni ono malo ozbiljnih čitalaca što je preostalo oko nas.
Kome bi sastavljanje lista slow-sellera nešto govorilo ako ni samim izdavačima ne bi ponudilo nešto novo. Niko se ovde ne bavi proučavanjem knjižarskog tržišta (spala knjiga na dva slova!) niti ispitivanjem knjižarske i bibliotečke publike.
Većina izdavačkih kuća radi u gerilskim, underground uslovima, ne vole da daju podatke o prođi knjiga, pogotovu ne o knjigama savremenih domaćih pisaca koji još nisu ušli u čitanke i antologije. Uostalom, ni ovo poslednje pomenuto ne pomaže mnogo. Sem nekoliko starijih pesnika epsko-nacionalne inspiracije, svi ostali, ako i objave novu knjigu, nemaju pristup u knjižare. Autori će biti srećni ako na vas nalete i stave vam u ruke svoje novo delce.
Ali ne, sad je na čelu tela koje je skrojilo neka nakaradna pravila po kojima će izdavačima biti dodeljen prostor za izlaganje i prodaju. Merilo je broj knjiga, što znači da će tajkunske kuće sa gomilama trash-izdanja imati povlašćeno mesto. Drugo merilo, o kojem je dotični govorio na TV ST B, ozbiljnim tonom kao da je našao formulu za lečenje ebole, jeste broj zaposlenih u preduzeću
U međuvremenu se dogodila još jedna tehnološka revolucija koja je izmenila način štampanja knjiga. Digitalne mašine sklapaju knjigu za pola minuta (okvirno), tako da je izbegnuto skladištenje knjiga u velikim tiražima. Kad se naruči knjiga preko svetske distributivne mreže Amazon, tog trenutka se u dogovoru sa prvobitnim izdavačem doštampava primerak. Ove nove mašine odgovaraju velikim izdavačima, dok manji, a naši su u toj zoni, još računaju na štampu klasične tehnologije i predviđenog tiraža u jednom cugu.
Kao i obično, u ovo doba godine, pred 69. tradicionalni međunarodni Sajam knjiga u Beogradu (26. oktobar – 2. novembar) zavladala je opšta nervoza sa elementima histerije. Promenjen je organizator, udruženja izdavača su sada samo nemi posmatrači u odlučivanju načina ulaska u sajamske prostore.
Grad je uzeo sve u svoje ruke, oduzeo organizaciju Kulturnom centru Beograda, postavljeni su novi ljudi koji poslednjih godina žare i pale kako im se prohte. Novi predsednik saveta sajma ili upravnog odbora, ko će znati šta se kako zove, je dr. Zoran Avramović, koji je kratko, do dolaska novog ministra kulture Ivana Tasovca, bio izvršni sekretar u Ministarstvu kulture i odmah se proslavio sramotnom knjigom o rodoljupcima i srbomrscima, ponudivši u ovoj drugoj kategoriji spisak pisaca za odstrel: Radomir Konstantinović, Biljana Srbljanović i slični, prva imena naše kulture.
Posebna sramota za ovog naučnika je što nije obratio pažnju da posle Sterijine gorke satire ”Rodoljupci” ovaj pojam u našoj kulturi ima samo pogubno, negativno značenje, kao oznaka za ljude koji preko noći presvlače partijske košulje, bez ikakvih etičkih ubeđenja. Da li je čudno što je stvari postavio naopako? Ne, jer je to vladajući trend. Kakva doslednost, kakvi bakrači! Onda je u javnosti ismejan i najuren iz Ministarstva.
Ali ne, sad je na čelu tela koje je skrojilo neka nakaradna pravila po kojima će izdavačima biti dodeljen prostor za izlaganje i prodaju. Merilo je broj knjiga, što znači da će tajkunske kuće sa gomilama trash-izdanja imati povlašćeno mesto. Drugo merilo, o kojem je dotični govorio na TV ST B, ozbiljnim tonom kao da je našao formulu za lečenje ebole, jeste broj zaposlenih u preduzeću. Kakvo je to merilo?
Kaže ovaj silnik, uputili smo pisma autorima da otkupe svoje knjige. Nažalost, Schopenhauer, Nietzsche, Hanna Arendt, D. H. Lawrence, pomenimo samo neke, trenutno su odsutni. To ih ne opravdava. Ljušić se ponaša kao brižni domaćin koji ne trpi rasipništvo. Ali Glasnik je državno preduzeće, sa povlašćenim monopolskim položajem. Ako je privatni izdavač Laguna poklonio 5 hiljada knjiga u humanitarnoj akciji za oštećene biblioteke u nedavnim nedaćama, zašto Glasnik ne bi unesrećenoj biblioteci u Obrenovcu, a takvih ima koliko hoćete, ustupio makar prevedene knjige? A Basara i njegovi srpski sapatnici će preživeti ovaj udar. Neće biti poslednji
To znači da niz malih izdavača u čijoj ekipi rade dvoje-troje, kao što su Kov (Vršac), Karpos (Loznica), XX vek (Ivan Čolović), Gradac (Branko Kukić), Agora (Nenad Šaponja), imaju sreću da se nađu po nekim budžacima. Dok će starlete, splavuše, voditeljke najgnusnijih reality-showa u glavnom, reprezantivnom delu hale deliti autograme i pokazivati silikonske umetke sluđenoj publici.
Gledali smo sve to zapanjeni i uglavnom pomireni. Može im se! Pobunio se mali izdavač, izvrsna kuća Rende koja vodi računa o najboljim piscima sa ex-yugo područja. Dobili su mesto u samom uglu, pored ulaska u sajamski toalet. Osetili su se povređeni. Razumem ih. Ali, da ne ispadnem cinik, to je odlično mesto da je neko primeti jer će stotinak hiljada posetilaca barem jednom tokom posete sajmu proći pored vas i možda zagledati šta nudite. Taj marketing i PR niko ne može da plati. Ozbiljno mislim, bez zezanja.
Za manje od godinu dana jedna od najznačajnijih izdavačkih kuća u zemlji – Službeni glasnik – spao je na najniže grane. Dolazak novog direktora Radoša Ljušića (promenio čovek partijski dres preko noći i odmah nagrađen, vešt neki čova) odmah se proslavio smenivanjem 5-6 najznačajnijih urednika koji pod ovom šljivom postoje.
Ali, ovaj Herkul (to je onaj helenski junak koji je očistio Augijeve štale) rešio je potom da se otarasi oko 200 knjiga, jer je pronašao rupu u zakonu (teška rabota, nema šta) na osnovu koje te knjige moraju da odu u rastur, stari papir, otpad, to ćemo brzo videti. Nije shvatio da klauzula o zaštiti autorskih prava ne podrazumeva da valja kazniti i knjige kao kulturna dobra. Neko lepo reče, on njih tretira kao jetrenu paštetu.
Kaže ovaj silnik ”Uputili smo pisma autorima da otkupe svoje knjige”. Nažalost, Schopenhauer, Nietzsche, Hanna Arendt, D. H. Lawrence, pomenimo samo neke, trenutno su odsutni. To ih ne opravdava. Ljušić se ponaša kao brižni domaćin koji ne trpi rasipništvo.
Ali Glasnik je državno preduzeće sa povlašćenim monopolskim položajem. Ako je privatni izdavač Laguna poklonio 5 hiljada knjiga u humanitarnoj akciji za oštećene biblioteke u nedavnim nedaćama, zašto Glasnik ne bi unesrećenoj biblioteci u Obrenovcu, a takvih ima koliko hoćete, ustupio makar prevedene knjige? A Basara i njegovi srpski sapatnici će preživeti ovaj udar. Neće biti poslednji.
Mark Thompson: Identitet Kiš
Ako je Danilo Kiš svoj život i sudbinu ulagao u književnost, tada bi se o Kišu i njegovoj književnosti trebalo pisati isto tako: nudeći svoj život kao potvrdu vjerodostojnosti priče o Kišu. Mark Thompson toga se drži. Ovo je knjiga njegova života.
*
Biti žestoki antikomunist, a iskazivati jednako žestok prezir prema nacionalistima, rugati se srpskome i hrvatskom independentizmu i hegemonizmu, biti zavazda protuklerikalno opredijeljen, protivan Crkvi, Partiji, totalitarnoj državi i svakoj drugoj petrificiranoj instituciji, dosljedno izjednačavati nacističke i staljinističke logore, tvrditi kako nema razlike između sovjetske i jugoslavenske komunističke prakse, i kako ne postoji, niti može postojati takozvani jugoslavenski socijalizam s ljudskim likom, grčevito biti protiv račvanja svoga jedinog srpskohrvatskog jezika na srpski i hrvatski, slutiti antisemitizam i logore u još nepomućenoj iluziji bratstva i jedinstva, istovremeno biti užasnut Sovjetskim Savezom i zgađen Zapadom i njegovim potmulim šovinizmom i neokolonijalizmom; sve to mogao je u jedan životni svjetonazor sabrati samo Danilo Kiš.
Ako je Danilo Kiš svoj život i sudbinu ulagao u književnost, tada bi se o Kišu i njegovoj književnosti trebalo pisati isto tako: nudeći svoj život kao potvrdu vjerodostojnosti priče o Kišu. Mark Thompson toga se drži. Ovo je knjiga njegova života
Sada se već mirne duše može reći, osim njega u bivšoj Jugoslaviji i u zemljama nastalim na njezinim ustavnim pretpostavkama nije bilo čovjeka koji je istovremeno u svakom času mogao biti antikomunist i antinacionalist.
U balkanskome slučaju, to su ulje i voda. I što je veći bijes onih koji će tvrditi suprotno, to je istinitija, kao u nadgrobni kamen uklesana, ova konstatacija.
Svi jugoslavenski i postjugoslavenski antikomunisti osim Danila Kiša nacionalisti su i šovinisti. Samo je Danilo Kiš uspoređivao Staljina s Hitlerom bez nakane da opravdava Hitlera i njegove balkanske sljedbenike te relativizira i osporava njihove zločine. Mirne duše to možemo reći i napisati u zemlji Hrvatskoj u kojoj visoki crkveni i javni djelatnici, s autoriteta državnih sinekura, danas tvrde kako su zločin u Jasenovcu počinili partizani da bi za njega poslije okrivili Hrvate (ustaše).
Mark Thompson (1959) britanski je povjesničar koji se devedesetih godina krajnje upućeno bavio našim slučajem. Bile su mu trideset tri kada je objavio priču o raspadu, komemorirajući Jugoslaviju metaforom “kuće od papira”. Potom je radio za Unprofor, prokrstario Balkan uzduž i poprijeko, i sjajno naučio materinji jezik Danila Kiša. U Hrvatskoj je prevedeno Thompsonovo akribično istraživanje o ulozi medija u pripremi, izazivanju i vođenju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Objavio je i u nas neprevedenu knjigu “The White War: Life and Death on the Italian Front 1915 – 1919”.
Mark Thompson jedan je od onih ljudi sa Zapada, francuskih i engleskih putnika po Bosni i Srbiji, avanturista, diplomata i špijuna, fantasta, pjesnika, geologa, paleontologa, biologa, inženjera šumarstva ili najobičnijih turista, koji su se još od početka devetnaestog stoljeća sudbinski vezivali za svoju balkansku temu.
U načinu na koji Thompson obilazi puste zavičaje i domovine Danila Kiša, u načinu na koji razgovara s ljudima, i čita Kiševe knjige, ima nečega što nadilazi povod i okvir povijesnog, književnokritičkog ili biografskog istraživanja
Nešto što je trebalo biti predmet kratkoga seminarskog istraživanja, putopisa, diplomatskog izvještaja, pretvorilo bi se u cijeli jedan život. Na maru takvih ljudi stvarane su i naše kulture, oni su nam donijeli brojne specijalističke znanosti, struke i zanate, a katkad i najpouzdanija saznanja o nama i o onome što bismo sami o sebi najbolje mogli znati. Recimo o epskim junačkim pjesmama, narodnim običajima i nošnjama. Tako je bilo u devetnaestom stoljeću, a tako je ponekad i danas.
Knjigu “Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” Thompson je pripremao dugo, mnogo duže nego što je uobičajeno. Uvelike se služeći biografskom metodom u čitanju i dočitavanju Kišova književnog djela, istovremeno je ispisivao i njegov životopis.
Kao početni predložak, ili neka vrsta hiperteksta, poslužio mu je “Izvod iz knjige rođenih”, kratka, namjenski sastavljena autobiografija iz 1983, što ju je Kiš sastavio, a zatim i pročitao za potrebe neke radio emisije. Sadržajem, stilom, pa ni emocionalnim nabojem, ovaj tekst nije ključan ni sveobjašnjavajući. Nije napisan s onom vrstom kiševske koncentracije s kojom su pisani drugi njegovi tekstovi: odštampan u prvopisu na pisaćoj mašini, a zatim ispravljan rukom, nalivperom, tekst sadrži niz namjernih ili nenamjernih nepreciznosti, i barem jednu uočljiviju faktografsku grešku, ovome piscu naročito dragu.
Kiš je počivšega cara i kralja nazvao Franjom Josipom Drugim, što se i njemu, ne znajući za Kiša, jednom dogodilo, te ga je tom prigodom spopao jedan hrvatski pas greškosljednik. Danas mu je milo što s Danilom Kišom dijeli barem omašku, ako ne i sudbinu da ga džukele grizu za petne tetive, čim prošeće mračnim i zapišanim sokacima njihove metropolice.
Baveći se Kišom, bavi se svojom sudbinom. To je i najveći kompliment koji ovaj čitatelj može pružiti njegovoj knjizi. Osim što je ovo, ali bez ikakve sumnje, do sada najznačajnija knjiga o Danilu Kišu, nismo nikada čitali takvu književnu biografiju o nekome južnoslavenskom piscu
Ali Thompsonu Kišov “Izvod iz knjige rođenih” nije trebao kao vjerodostojan književni ili biografski tekst. Njime se on poslužio kao pronađenim dokumentom, koji će slijediti, rekonstruirati, mistificirati, i koristiti se tako fikcionalnim postupkom u komponiranju svoje nefikcionalne knjige.
Kako je riječ o Kišovoj metodi fikcionalizacije, koju je ovaj pisac preuzeo od svojih predšasnika i pisaca na koje se pozivao, a zatim ga razvio i razradio do poetičkih ekstrema, može se reći da je Mark Thompson rabeći ovakav postupak ispisao vlastitu posvetu Danilu Kišu. Osim posvete, eksplicirao je i jedno važno književno i čitalačko načelo: o književnom djelu ima smisla govoriti samo iz perspektive samoga djela, i uz pristanak na pravila igre koja je zadao pisac o čijem se djelu govori.
U petnaestak godina svog istraživanja, Mark Thompson razgovarao je s mnogim Kišovim suvremenicima, prijateljima i poznanicima, obilazio je Beograd i Pariz, išao na Cetinje, mjesto piščeva odrastanja, i u jugozapadnu Madžarsku, u ono danas jednako zatureno selo, gdje je Kiš prije toga živio s majkom i sestrom, a madžarski mu je bio prvi, djetinji jezik.
Sjećali su ga se, u mjesnoj kafani, stariji ljudi iz Kerkabarabása, zvali su ga Dani, i bilo im je žao što se sve tako zbilo, i što je Dani ostao bez oca: “Odveli su Jevreje jer je Hitler tako naredio. – Šteta što nisu odveli više Cigana, njih će sada biti više nego Mađara. Kad smo u novinama čitali nekrolog Daniju, cijelo se selo okupilo jer smo bili ponosni što je tako slavan čovjek došao iz našeg sela.” U Kerkabarabásu Židova nema, ali tu su, piše Thompson, još dvije ciganske porodice, među tristotinjak Madžara.
U načinu na koji Thompson obilazi puste zavičaje i domovine Danila Kiša, u načinu na koji razgovara s ljudima, i čita Kiševe knjige, ima nečega što nadilazi povod i okvir povijesnog, književnokritičkog ili biografskog istraživanja.
Bio je jugoslavenski pisac, srpskohrvatskoga jezika, Jevrejin, sahranjen pod pravoslavnim krstom. Taj krst zbunio je mnoge, i stvorio neku vrstu zagrobne intrige, koja je i danas živa. Stvar je bila jednostavna: tražio je da ga pokopaju pod znakom koji mu je kao dječaku spasio život
Čitatelj ne zna kakvi bi još mogli biti njegovi motivi, što je tog čovjeka, osim znatiželje, čitateljske strasti i jugoslavenske teme, odvelo Danilu Kišu, ali od početka do kraja se čini da od svega toga postoji i još nešto veće i sudbinskije u njegovu interesu. Kao da život ovoga pisca Mark Thompson istražuje i rekonstruira zbog vlastitog života.
Baveći se Kišom, bavi se svojom sudbinom. To je i najveći kompliment koji ovaj čitatelj može pružiti njegovoj knjizi. Osim što je ovo, ali bez ikakve sumnje, do sada najznačajnija knjiga o Danilu Kišu, nismo nikada čitali takvu književnu biografiju o nekome južnoslavenskom piscu.
Thompson nije Kišov idolopoklonik, ne koncelebrira u akademskim liturgijama jednome kanoniziranom piscu, niti daje previše na ono što se diljem Jugoslavije u Kišovu čast do danas sastavilo i ukoričilo, tako da i o njegovim proznim knjigama ima svoje diferencirano, dobro obrazloženo mišljenje. Divi se “Peščaniku” i “Grobnici za Borisa Davidoviča”, dobro ne misli o “Psalmu 44”, tek malo bolje o “Mansardi”, i nije baš siguran – dopušta i jedan i drugi oprečni stav – je li Kišu “Čas anatomije” bio uzaludan, suvišan spis.
“Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” objavljen je kod sarajevskog Buybooka, u prijevodu Muharema Bazdulja. Osim što je vjeran Kišov posvećenik, njegov čitatelj, interpretator i prozaist koji zna ispisivati palimpseste preko Kišovih proznih tekstova, Bazdulj je Thompsonovu knjigu preveo na onaj srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik u čiju je obranu Danilo Kiš pisao onako kako je pisao.
Dobro je i važno da je tako, i da sve u vezi ove knjige bude tako sretno sklopljeno, bez suvišnih riječi, krivih svjetonazora i pogrešnih ljudi, bez pogleda na svijet, imena i stavova iz vremena koja Kiš nije doživio, pa o njima nije ni mogao da ima konačni stav.
Bio je jugoslavenski pisac, srpskohrvatskoga jezika, Jevrejin, sahranjen pod pravoslavnim krstom. Taj krst zbunio je mnoge, i stvorio neku vrstu zagrobne intrige, koja je i danas živa. Stvar je bila jednostavna: tražio je da ga pokopaju pod znakom koji mu je kao dječaku spasio život.
(Tekst je objavljen u Jutarnjem listu. Prenosimo ga s autorova portala).
Seid Serdarević: ”Publika je željna ozbiljnog razgovora i promišljanja, i o knjigama”
Piše: Đorđe Krajišnik
Izdavačka kuća Fraktura iz Zagreba organizuje početkom septembra drugi Festival svjetske književnosti.
Tim povodom razgovarali smo sa Seidom Serdarevićem, idejnim tvorcem Festivala i glavnim urednikom Frakture, o konceptu ovog književnog događaja, njegovom značaju, festivalizaciji književnosti, književnoj kritici, izdavaštvu…
Nije čest slučaj da se organizuju festivali književnosti, stoga me zanima kako je koncipiran Festival svjetske književnosti i otkud uopšte jedan takav festival u Zagrebu?
Mi smo prošle godine nakon čitavog niza održanih tribina i nakon što smo vidjeli da postoji jedno ozbiljno zanimanje zagrebačke publike za žive razgovore o književnosti i sa piscima odlučili pokrenuti Festival svjetske književnosti. Bez obzira na to što postoji taj trend festivalizacije, vi jednostavno u određenom trenutku možete dovesti vrlo respektabilne autore koji podržavaju jedan drugoga i koji će književnost na najbolji način predstaviti.
Već je prošlogodišnje izdanje pokazalo da smo bili u pravu. U desetak dana je te događaje posjećivalo nekoliko hiljada gledatelja, sale su uvijek bile pune. Nakon toga smo znali da nismo pogriješili i krenuli smo, naravno, dalje sa festivalom, tako da se on ove godine održava po drugi puta.
Živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti…
Ugostićemo ovoga puta zaista reprezentativan broj autora iz regiona i cijeloga svijeta, koji će učestvovati u niz naših programa koji imaju za cilj približiti pisce publici, pokazati im kroz razgovor kako jedno književno djelo nastaje i brojne druge probleme u vezi sa književnošću.
Pomenuli ste festivalizaciju književnosti. Koliko je ona, i to što Vi radite sa ovim festivalom, jedan modus da se književnost učini prijemčivijom široj publici, imamo li na umu da ona i ne kotira baš najbolje kao medij?
Pa to je istina što kažete. Jednostavno živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti… U vremenima kada su i druge umjetnosti također posegnule za festivalima, ne bez razloga, kao što je film, također imamo kazališne festivale… Razlog tome dakako jeste što festival kao forma pruža trenutno mogućnost da dođete i do većeg broja eventualnih sponzora, do bolje vidljivosti u medijima. Dakle, do nečega što će zapravo publiku dovesti književnosti.
A kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni. Publika je željna ozbiljnog razgovora, ozbiljnog promišljanja i o knjigama, i o problemima koji autore muče. Jer ti ili vrlo slični problemi muče i publiku. Međutim, ono što nedostaje jeste posredovanje na pravi način između autora i izdavača sa jedne, i publike sa druge strane. Dakle, mediji se bave puno manje ozbiljnim stvarima nego što bi trebali.
U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše
Pomenuli ste književnu kritiku. Kako stoje stvari u Hrvatskoj po tom pitanju i koliko je ona uopšte zastupljena u medijima?
Moram reći da je to sada postalo gotovo marginalno. Tjedni kulturni dodaci gotovo da i ne postoje. U Jutarnjem listu imate maksimalno jednu kritiku tjedno, u Večernjaku bude također jedna… Dakle, potpuno nedovoljno. Kada to uspoređujemo sa vremenima od prije desetak godina, da ne govorimo ranije, onda su to nemjerljive stvari. U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše.
Jer koliko god se pratile internetske stranice, one specijalizirane za književnost se ne prate ipak toliko i nisu navidjelu široj publici. Dakle, nemamo književne kritike u tiskanim medijima, ali i javna televizija je već poslije prve sezone emitiranja sklonila jedinu emisiju koja je bila posvećena knjizi. Ipak, ono što mi, koji se bavimo ozbiljnom knjigom, primjećujemo i u kontaktu s knjižnicama saznajemo jeste da ljudi posuđuju knjige, da ljudi čitaju knjige. Ona je od svih, hajdemo kazati, medija možda ponajbolje zastupljena u domovima. Ljudi se najviše daju knjizi. Međutim, ta je knjiga jednako tako najmanje atraktivna za medijsku prezentaciju.
Kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni
Kako stoji stanje sa izdavaštvom u Hrvatskoj?
Mislim da je trenutno, u posljednje dvije-tri godine, izdavaštvo u najdubljoj krizi od devedesetih. Ta je kriza, čini se, dublja i opasnija nego što je bila za vrijeme rata. U izdavaštvu se dogodilo da je od 2006. do 2010. godine Hrvatska uspjela doći do nekakvog europskog prosjeka da se na sto tisuća stanovnika izda oko četiri tisuće novih naslova godišnje.
Sada je to već palo dosta ispod tog europskog prosjeka. Također, prosječne naklade su pale na povijesne minimume. Kada čitamo knjige iz devetnaestog stoljeća, znamo da su prosječne naklade bile tisuću komada, sada su prosječne naklade ispod toga. Kriza je dosta duboka. Razlozi su višestruki, oni su i u samoj branši.
U nekim megalomanskim, nerazumnim potezima koji su se vukli u vremenima debelih krava, kada su se otvarali ogromni knjižarski prostori koji se nisu mogli sami isplaćivati. Pa je tako u krizu uvučen čitav niz nakladnika. Tu je i jedna neprofiliranost nakladnika, jer veliki broj njih želi biti obiteljskog tipa da izdaje sve – od knjiga za djecu, preko kuharica, do ozbiljnih romana. A, naravno, i politika ministarstva kulture se, nažalost, prema knjizi nije mijenjala čitav niz godina. To se stalno radi po jednom istom modelu za koji neću kazati da je posve neefikasan, ali mu ipak treba mnogo izmjena.
Uza sve te probleme koji opterećuju nakladništvo, knjige ne uspijevaju na pravi način naći put do svojih čitatelja, a njih itekako ima. Ali nema te komunikacije, ili što se voli danas u marketingu reći: knjiga nije dovoljno sexy.
(Prenosimo iz lista Oslobođenje).
LiDraNo 2014.
Na državnoj Smotri literarnog, dramskog-scenskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo, koja se održala od 25. do 27. ožujka 2014. u Primoštenu sudjelovalo je preko 490 učenika i njihovih mentora, učitelja i nastavnika koji su ih pripremali i pratili. Ovaj zbornik sadrži literarne i novinarske radove učenika osnovnih i srednjih škola, koji su i ove godine u svojim literarnim i novinarskim tekstovima, radijskim emisijama te scenskim nastupima pokazali iznenađujuću ljepotu izričaja, senzibilnost za kritiku i razumijevanje stvarnosti.
Svojim su nastupima i izvedbama vrlo zrelo i kritički progovorili o životu koji ih okružuje. Hrabro su preispitivali mnoge društvene probleme, kao što su obiteljsko nasilje, istospolne zajednice, sustav odgoja i obrazovanja te stereotipi u društvu. Jednako uspješno scenski su uprizorili i u svojim radovima opisali probleme s kojima se svakodnevno susreću u školi.
Zbornik predstavlja 45 literarnih (proza, poezija) i 25 novinarskih radova učenika osnovnih i srednjih škola, od kojih izdvajamo dva prozna uratka i jedan poetski. Zbornik je dostupan u e-obliku (pdf), na poveznici www.azoo.hr.
Naslov: LiDraNo 2014.
Urednik: Miroslav Mićanović
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 225
Uvez: meki
ISSN 1848-4344
Izdavač: Agencija za odgoj i obrazovanje
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Imaš vatre?
Zrinka Pavlić studirala je sociologiju, a za život zarađuje prevođenjem i pisanjem TV kritika. Dosad je objavila knjigu eseja “Svijet i praktična žena” i knjigu priča “Pet priča i krafne”. Iako je priče iz njezine treće zbirke “Imaš vatre?” bez problema moguće čitati svaku za sebe, likovi iz njih – saznat ćete kada pročitate knjigu do kraja – povezani su brojnim važnim, ali i naizgled sporednim vezama.
Žena koja s ubilačkim namjerama putuje u malo paško selo, 143-godišnja starica koja svoje zadnje dane proživljava u futurističkom Zagrebu, nenadano prijateljstvo sklopljeno između dva pacijenta koja u bolnici čekaju presađivanje organa, pjesma koju je predani američki misionar pjevao svojoj bezbožnoj prijateljici i jedan tužan reality show – svi su pustili korijenje ili doživljavaju životne epiloge jedni u drugima.
‘‘Znam samo da sam htjela napisati takvu zbirku priča i po mojem mišljenju, to doista i jest zbirka priča. Možda ima neke elemente romana, ali ipak se svaku priču u njoj može čitati zasebno. Zajedno tvore jednu dodatnu cjelinu, povezanost zbirci daje još jedan ‘‘štih” ili dimenziju, ali čak i ako netko kojim slučajem ne skuži sve veze između priča, i dalje može shvatiti svaku priču zasebno. Povrh toga, ja volim priče, kratke ili ne baš tako kratke – ove moje ubrajaju se u potonju kategoriju jer se svaka proteže na kojih dvadeset stranica.“ (Zrinka Pavlić u razgovoru za Moderna vremena)
Iza svih ispričanih priča u zbirci “Imaš vatre?” neumoljivo prolazi vrijeme, svake se godine, poput neobičnog keramičkog sata u koji netremice zuri jedna junakinja, pretvarajući u nešto drugo.
Naslov: Imaš vatre?
Autor: Zrinka Pavlić
Književnost
Godina izdanja: 2013.
Broj stranica: 126
Uvez: meki
ISBN 9789532226867
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Gabriel García Márquez: ”Mene fantazija uopće ne zanima. Mene zanima imaginacija”
Piše: Gordana Tintor
(Želeći sačuvati od zaborava onaj bolji dio hrvatskog novinarstva, nastao prije Googlea, Forum kreće sa serijom tekstova iz tog vremena. Prvi je “pretisak” razgovora novinarke Gordane Tintor s nedavno preminulim Kolumbijskim piscem i nobelovcem Gabrielom Joséom Garcíjom Márquezom objavljenog u magazinu Start 1979. godine).
Autor knjige “Sto godina samoće” jedini je književnik koji se odvažio na štrajk, a da to nije bio odraz stvaralačke nemoći nego političkog opredjeljenja. Gromoglasno hvaljen, kako u svijetu tako i kod nas, isto toliko napadan, čak i zbog tobožnjeg plagiranja Balzaca, Gabriel García Márquez jedna je od najznačajnijih ne samo književnih nego i društvenih pojava u Latinskoj Americi. Kolumbijski pisac Gabriel García Márquez, autor romana “Sto godina samoće” (Cien años de soledad) koji mu je donio međunarodnu slavu, kao i niza drugih renomiranih djela što su ga približila i našoj čitalačkoj publici, nedavno je boravio u Dubrovniku kao član Komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što boljeg i slobodnijeg informiranja u svijetu.
Ja sam vrlo loš književni kritičar i vrlo loš kritičar svojih djela. Zapravo, uopće ne razumijem kritičare. Oni, kao posrednici između autora i čitatelja, samo prave zbrku. Sad ću ti ispričati zgodnu anegdotu. Imam sina od 17 godina koji ide u englesku školu u Meksiku. Ispitna pitanja dolaze iz Londona. On je baš izvukao pitanje “Što simbolizira pijetao u (mojoj) knjizi ‘Pukovniku nema tko da piše’?” Moj je sin odgovorio: “Nakon dugih i iscrpnih razgovora s autorom, zaključio sam da pijetao nije ništa drugo do običan pijetao”
Uz druge značajne latinoameričke pisce, kao što su Borges, Cortázar, Fuentes i drugi, uvelike je pridonio da svijet obrati pozornost na značajne društvene i duhovne fenomene cijeloga južnoameričkog kontinenta. Odmah nam je rekao da želi, više od samog sudjelovanja na sastancima Komisije, što više razgovarati s novinarima, jer je, po njegovu mišljenju, upravo to način da se odmah počne provoditi u djelo osnovna svrha toga skupa. Već je počeo osjećati “jezičnu nostalgiju” pa je – budući da je razgovor vođen na španjolskom – inzistirao da odmah prijeđemo na ti. Za sebe kaže da uopće ne može nikome reći vi, jer to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji.
Razgovor koji objavljujemo vođen je u nekoliko navrata zbog njegove prezauzetosti, pa smo tako, prije samog njegova odlaska, na putu do dubrovačkog aerodroma, razgovarali o njegovom pristupu stvarnosti preko mašte i o tome kako je, bez ikakvih ograničenja, koristi u svojim djelima, s jedne, i njegovu sasvim konkretnom političkom angažmanu s druge strane. U vezi s tim napomenuo je sljedeće: “Ne poznajem nijednog luđaka koji radi toliko razumnih stvari poput mene.”
U Latinskoj je Americi običaj da se pisac, osim samo književnog stvaralaštva, bavi i teorijom i analizom književnog djela. Koliko je meni poznato, ti si se opredijelio “samo” za stvaranje.
Točno. Ja sam vrlo loš književni kritičar i vrlo loš kritičar svojih djela. Zapravo, uopće ne razumijem kritičare. Oni, kao posrednici između autora i čitatelja, samo prave zbrku. Sad ću ti ispričati zgodnu anegdotu. Imam sina od 17 godina koji ide u englesku školu u Meksiku. Ispitna pitanja dolaze iz Londona. On je baš izvukao pitanje “Što simbolizira pijetao u (mojoj) knjizi ‘Pukovniku nema tko da piše’?” Moj je sin odgovorio: “Nakon dugih i iscrpnih razgovora s autorom, zaključio sam da pijetao nije ništa drugo do običan pijetao.” Vidiš, moja djela ne znače ništa drugo nego upravo ono što je u njima, i svaki bi im čitatelj trebao baš tako i prilaziti. Kritičari obično sugeriraju simbole i ”dubine” koje ne postoje. Ja pišem vrlo jednostavno, i taj se jednostavni rad gubi kad se umiješaju posrednici. Želio bih da čitatelji vjeruju meni, a ne kritičarima.
Tvoju posljednju knjigu “Jesen patrijarha” smatraju – osim što je opća ocjena da je to vrlo dobar i zanimljiv roman – teškom za čitanje…
Ne, ja mislim da je to vrlo jednostavna knjiga. Možda otežava čitanje to što je puno karipskih lokalizama i narodnog govora. Ljudi s malo literarnog obrazovanja rekli su mi da su je lako razumjeli. A, upravo kritičari, koji sebe smatraju privilegiranom elitom, nametnuli su shvaćanje da je ta knjiga teška.
Moja djela ne znače ništa drugo nego upravo ono što je u njima, i svaki bi im čitatelj trebao baš tako i prilaziti. Kritičari obično sugeriraju simbole i ”dubine” koje ne postoje. Ja pišem vrlo jednostavno, i taj se jednostavni rad gubi kad se umiješaju posrednici. Želio bih da čitatelji vjeruju meni, a ne kritičarima
Ipak, mora se priznati da je spiralna struktura u tom romanu pomalo neobična običnom čitatelju.
Baš tom spiralnom strukturom htio sam, na neki način, olakšati čitatelju. Da nisam odabrao takvu strukturu, knjiga bi bila mnogo duža i dosadnija. Htio sam dobro odraditi problem apsolutne moći u Latinskoj Americi, i ta mi je struktura za to odlično poslužila. Osim toga, svatko tko se u životu popeo ravnim stepenicama, zna se popeti i spiralnim.
Danas u Latinskoj Americi postoji nekoliko vrlo zanimljivih autora koji se bave diktaturom kao temom svojih romana, a preko latinskoameričkog magijskog realizma i mita… To se, pak, analizira pomoću koncepta vremena i prostora.
Mene uopće ne zanima intelektualističko prilaženju djelu preko vremena i prostora. Ono što me doista zanima apsolutna je moć utjelovljena u liku diktatora. Upravo je diktator jedini mitski lik koji je proizvela Latinska Amerika. Nismo stvorili ni lik Mesije, ni lik osvajača, nego upravo tropskog diktatora. I on je veliko iskušenje za nas.
Ipak, smatram, da je suviše lako reći da je riječ o bestijalnom liku koji apsolutno vlada svojom zemljom i svojim narodom, da postoje nijanse u kojima se vidi tvoj implicitni kritički stav spram primitivizma i stagnacije zajednice u kojoj je moguće provoditi takvu diktaturu. Osim toga, smatram da tvoj diktator doživljava metamorfozu, od zaštitnika zajednice, kojom vlada kao primus inter pares, do diktatora naših dana.
To je nešto što bih htio da se već jednom sasvim pojasni. Mitski latinskoamerički diktator opsežna je i teška tema. Svi koji se njime bave izađu operušani. Vjerujem da ćemo se još dugo time baviti. Ali, hoću napomenuti da mitski latinoamerički diktator ne postoji više. Danas je diktator rezultat američkog vojnog aparata i nema nikakve konkretne ljudske osobine. Patrijarh je obično bio narodnog podrijetla i njegova ga je vlastita klasa izdigla do toga. Upravo je zato zanimljiv kao literarna tema. On je produkt feudalnih odnosa u društvu, a na razini kulture bilo je najlakše mistificirati moć. U doba takvog diktatora narod nije patio, sam ga je narod mistificirao. Paternalizam mitskog diktatora zanosio je narod. To je povijesna stvarnost Latine Amerike i ne smijemo je miješati s nekim političkim shemama koje su posteriorne.
Mene uopće ne zanima intelektualističko prilaženju djelu preko vremena i prostora. Ono što me doista zanima apsolutna je moć utjelovljena u liku diktatora. Upravo je diktator jedini mitski lik koji je proizvela Latinska Amerika. Nismo stvorili ni lik Mesije, ni lik osvajača, nego upravo tropskog diktatora. I on je veliko iskušenje za nas (…) Mitski latinskoamerički diktator opsežna je i teška tema. Svi koji se njime bave izađu operušani. Vjerujem da ćemo se još dugo time baviti. Ali, hoću napomenuti da mitski latinoamerički diktator ne postoji više
Kako je nastalo to djelo?
Desetak godina čitao sam sve do čega sam došao o diktatorima. Onda sam to nastojao zaboraviti i ostati samo sa svojim vlastitim osjećajem o svemu tome. Bio je to kolaž zaključaka o meni. Nijedna anegdota koju sam opisao u “Jeseni patrijarha” ne odgovara stvarnosti, zbiljske su anegdote mnogo bolje i ponekad mnogo literarnije od mojih.
Jedna od važnih latinskoameričkih osobina i danas je mačizam (machismo). U “Jeseni patrijarha” eksplicitno je i u patrijarhovu uskliku: “Viva el macho!”
Mačizam je u Latinskoj Americi velik problem. Smatram da se održava zato što se još sviđa ženama. Ja ga, osobno, mrzim, ali dugo sam morao raditi na tome da ga prevladam. Naučio sam sve o njemu još u svojoj kući, gdje je moja majka najveću važnost uvijek pridavala mojemu ocu i jer je moja velika prednost za nju bila u tome što sam muškarac. No, mačizam nije, zapravo, latinskoamerička kategorija, ona je katolička. Bog je muškarac, papa je muškarac, i upravo crkva najviše ističe taj superiorni položaj muškarca naspram žene. To je velika društvena nepravda. Prava snaga društva je u ženi, i ja smatram da se to vidi u mojim knjigama. Muškarci mogu učiniti (i čine) bilo kakvu povijesnu glupost, a ipak povijest ne mijenja svoj stav spram žene. Od svega najviše mrzim mačizam, a nježnost je vrlina kojoj se najviše divim. Ipak, žene su izgubile strpljenje, ne daju više indulgencije, više nam ništa ne opraštaju. Mislim da je muškarac nježniji od žene; to je njezin način osvete, koji proizlazi iz želje da se obrani. I tako nastaju individualni kompleksi koji se onda održavaju kao društveni problemi. U Latinskoj Americi, baš zato što nam žene niječu nježnost, postoji tako velika sklonost spram homoseksualizmu. Pred zakonom žena ima sve više prava i jednakosti, ali mentalitet je teže izmijeniti od zakona. Žene bi nam mogle mnogo više pomoći svojom nježnošću. Ja kažem da su svi muškarci impotentni, i da samo ponekad naiđemo na ženu koja nam pomogne. A sve to potječe, rekao sam već prije, od katolicizma, pomiješano s arapskim utjecajima. Samo smo nekim čudom živi.
U Evropi su tvoje knjige, i knjige nekih drugih latinskoameričkih pisaca – kao što su Alejo Carpentier, Roa Bastos, Juan Rolfo, Asturias itd. – naišle na veliki odjek. Čini se da komunikacija s Evropom nije teška.
Dijelim mišljenje da nas Evropljani ne razumiju kad nas čitaju polazeći od vlastitih shema. To se odnosi naročito na Francuze. Ali, smatram da bi komunikacija s Evropom kroz umjetnost mogla biti odlična. Kažu mi da se moje knjige u Jugoslaviji mnogo čitaju, da se prodaju kao hrenovke. Zašto se baš ovdje moji romani više razumiju nego u drugim zemljama Evrope? Postoje, očito, neke točke identifikacije između naših naroda, ali vi, vjerojatno, niste toliko opterećeni nebuloznim literarnim teorijama kao neki drugi i imate više mašte. Za mene je bilo veliko veselje da je većina ljudi, s kojima sam ovdje razgovarao, pročitala barem neku moju knjigu.
Mačizam je u Latinskoj Americi velik problem. Smatram da se održava zato što se još sviđa ženama. Ja ga, osobno, mrzim, ali dugo sam morao raditi na tome da ga prevladam. Naučio sam sve o njemu još u svojoj kući, gdje je moja majka najveću važnost uvijek pridavala mojemu ocu i jer je moja velika prednost za nju bila u tome što sam muškarac. No, mačizam nije, zapravo, latinskoamerička kategorija, ona je katolička. Bog je muškarac, papa je muškarac, i upravo crkva najviše ističe taj superiorni položaj muškarca naspram žene. To je velika društvena nepravda
Spomenuo si maštu. Za tvoja se djela kaže da su tako puna mašte da graniče s fantazijom…
Ne, ne. Mene fantazija uopće ne zanima. Fantazija je Walt Disney. Mene zanima imaginacija, jer ona sve pronalazi u stvarnosti, a ne u spekulaciji.
Kako objašnjavaš latinskoamerički literarni boom?
Taj nagli interes za latinskoameričku književnost za mene je posljedica nečeg mnogo važnijeg. Mi smo i prije pisali dobre i zanimljive knjige, a nitko ih nije poznavao. Najbolje djelo tog takozvanog booma, “Pedro Páramo” Juana Rulfa, napisano je prije više od dvadeset godina. Imao sam pet objavljenih knjiga, a nisu me poznavali ni u mojoj kući. Od prvog izdanja mojega najboljeg romana “Pukovniku nema tko da piše” prodano je 70 (sedamdeset) primjeraka. Trebao sam napisati ”Sto godina samoće” da bi se počeo čitati ”Pukovnik”. Znaš što je bila prava eksplozija za Latinsku Ameriku? Kubanska revolucija. Svijet se počeo zanimati za nju, a preko nje za Latinsku Ameriku. Plakati Che Guevare obišli su svijet, odjednom su svi pokazali zanimanje za nas i tako se otkrila i naša literatura. Kubanska revolucija bila je “rezonantna kutija”. Ne samo što je Evropa počela čitati našu književnost, nego i mi sami.
Tako je u svjetskoj literaturi nekoliko latinskoameričkih pisaca izbilo u prvi red.
Točno. To je novi element u nas. Taj nagli, zarazni uspjeh nešto je što prije nije postojalo: pisac kao javna ličnost, kao zvijezda. Danas je nekima to toliko važno da ne znaš pišu ili radi pisanja ili radi toga da postanu poznati.
Što misliš o tom kulturnom elitizmu, o želji da se postane zvijezda?
Naravno da je ta pojava vrlo negativna. Ali “slava” se može kanalizirati i u pozitivnom pravcu. To je ono što ja nastojim. Na početku, kad sam postao slavan, vrlo sam se zbunio. Ja sam, zapravo, prilično stidljiv i ne volim se pokazivati u javnosti. Nikad ne idem na koktele, na književne kongrese i slične stvari. Ne pojavljujem se mnogo u javnosti, i to ima dobru stranu: čini me zanimljivijim, raste mit i intriga. To je kapital koji politički koristim, koji stavljam u službu Latinske Amerike.
Kažu mi da se moje knjige u Jugoslaviji mnogo čitaju, da se prodaju kao hrenovke. Zašto se baš ovdje moji romani više razumiju nego u drugim zemljama Evrope? Postoje, očito, neke točke identifikacije između naših naroda, ali vi, vjerojatno, niste toliko opterećeni nebuloznim literarnim teorijama kao neki drugi i imate više mašte. Za mene je bilo veliko veselje da je većina ljudi, s kojima sam ovdje razgovarao, pročitala barem neku moju knjigu
Ta opća latinskoamerička/kontinentalna tendencija kod vas već dugo postoji. Od ratova za otcjepljenje od Španjolske, kad je Bolívar želio ostvariti svoj veliki san o ujedinjenoj Latinskoj Americi, preko Martija i njegova koncepta “naše Amerike” i Che Guevere koji je socijalističku revoluciju s Kube htio prenijeti na kontinent, pa sada ti koji si i službeno u raznim zemljama Latinske Amerike…
Nastojanje da se razdvoji Latinska Amerika oduvijek je bilo nametnuto izvana; to je umjetna tendencija koja odgovara drugima. Bilo bi, naravno, utopijski misliti da je Latinska Amerika jedinstvena. Postoje objektivne razlike između Čileanca, Argentinca, Meksikanca ili Urugvajca, ali u svijesti tih ljudi ne postoje stvarne granice. Upravo je svijest jednog Čileanca i jednog Meksikanca faktor ujedinjenja. Mnogo sam naučio boraveći u Evropi. Gladovao sam u Parizu s latinskoameričkim izbjeglicama. Evropa nam je dala dobru perspektivu Latinske Amerike. Kolumbijac sam, sad živim u Meksiku, pripadam venezuelskoj partiji MALS (socijalistički pokret Latinske Amerike), bio sam u panamskoj delegaciji, sa službenim panamskim pasošem, na potpisivanju sporazuma o kanalu… Radim za kubansku vladu i osjećam veliku solidarnost spram kubanske revolucije.
Uz toliko političko angažiranje. Imaš li vremena baviti se literaturom?
Nije riječ o vremenu. Odlučio sam da ništa ne objavim do pada Pinochetove diktature…
Nije li to pomalo umjetna odluka za jednog pisca?
Ne, to je politička odluka. Ja sam pisac u štrajku!
Uspješno se baviš političkim novinarstvom. Dobio si 1977. godine nagradu za političko novinarstvo.
Političkim novinarstvom bavim se zato što mislim da ima mnogo političkih istina koje čitatelji u cijelome svijetu moraju točno saznati, a kapitalističkim novinama ne odgovara da se one iznesu. Ipak, sve novine u svijetu objavljuju moje članke. Tako sam stavio svoju književnu slavu u službu političkog novinarstva. Npr. članak o Angoli, kako sam je ja vidio, mnoge novine ne bi objavile da nije bilo mog potpisa. To je ujedno profesionalni i politički rad.
Trebao sam napisati ”Sto godina samoće” da bi se počeo čitati ”Pukovnik”. Znaš što je bila prava eksplozija za Latinsku Ameriku? Kubanska revolucija. Svijet se počeo zanimati za nju, a preko nje za Latinsku Ameriku. Plakati Che Guevare obišli su svijet, odjednom su svi pokazali zanimanje za nas i tako se otkrila i naša literatura. Kubanska revolucija bila je “rezonantna kutija”. Ne samo što je Evropa počela čitati našu književnost, nego i mi sami
Tvoja solidarnost s Kubom i kubanskom revolucijom dobro je poznata. Radiš na knjizi o svakodnevnom životu na Kubi u doba blokade. U autointervjuu o tome u jednom meksičkom tjedniku postavio si sam sebi pitanje “Jesi li objektivan?” i odgovorio “Objektivan sam, ali ne i nepristran”. Možeš li nam reći nešto više o tok knjizi?
Ovdje u Jugoslaviji govorio sam ponešto o tome pa sad ne bih želio ništa ponavljati. Želim samo napomenuti nešto što je za me vrlo važno da se pravilno shvati. Ja sam doista solidaran s kubanskom revolucijom, ali ne idem svijetom propagirajući je. Jednostavno zato što to njoj nije potrebno. Znaš li da sam ja dobar kritičar kubanske revolucije. Ali ne izvana nego iznutra. Vrlo dobro poznajem prilike na Kubi i često s Kubancima, koji su vrlo samokritični, razgovaram o tome kako da se nešto unaprijedi. Oni, u pravilu vrlo dobro primaju moju kritiku. Mene je vrlo razveselila odluka o puštanju na slobodu 3600 političkih zatvorenika. Znaš li što to znači? To znači da je kubanska revolucija dosegla stupanj zrelosti kad ti zatvorenici, kontrarevolucionari, nisu više nimalo opasni za revoluciju. Mnogo o tome raspravljam na Kubi, ali nikad nisam zauzeo stav onih intelektualaca koji su napadali Kubu. Kubancima je jasno da ja nisam zagovornik tih zatvorenika, nego upravo odvjetnik revolucije i, kao takav, s njima mnogo razgovaram i o potrebi za što boljim informiranjem posredovanjem radija, televizije, novina. Kubanci lako “hvataju” američke stanice, a informacije Radio-Miamija nisu uopće prijateljski naklonjene Kubi. Isto je tako i sa sjevernoameričkim televizijskim programom i informacijama koje se prenose u susretima s rođacima koji žive u SAD.
Tome je pridonijelo i otvaranje zemlje, dolazak stranih turista itd.
Da, na Kubi postoji svijest o potrebi da se poveže s ostalim zemljama. Njezina duga izolacija iz svog prirodnog ambijenta, Latinske Amerike, blokada koju su nametnule Sjedinjene Države, po mojem je mišljenju najveće kršenje ljudskih prava u ovom stoljeću. Naravno da nije lako prevladati sve probleme koji su zbog toga nastali. Ja se, na polju informiranja, zalažem za što bolji radio i TV program, za što slobodnije novinarstvo, jer smatram da je to najbolji način da se suoči s informacijama koje dolaze izvana. Kubanci prihvaćaju moju pozitivnu kritiku jer znaju da je riječ o shvaćanju njihove stvarnosti i ulaženju u probleme, a ne o uobičajenoj kritici cenzure.
Hoće li otvaranje Kube možda dovesti do eventualne pojave potrošačkog mentaliteta?
To je rizik koji se ne može izbjeći. Ali, smatram da na Kubi postoji dovoljno visok moral da bi se moglo suočiti s tim rizikom. Ne vjerujem da je to neka stvarna opasanost za revoluciju.
Pitanje latinskoameričke ljevice tako je delikatno i tako kompleksno da se ne može ukratko obuhvatiti. Ja se sad ne izvlačim nego smatram da imamo i previše neslaganja na ljevici da bismo se smjeli upustiti u parcijalne ocjene koje nikome ne bi koristile. Trebali bismo svi raditi na tome da se ljevica ujedini na bazi zajedničkih interesa i da na taj način svi pomognemo Latinskoj Americi
Kako gledaš na razvoj odnosa Kube sa SAD?
Ne znam žele li Kuba ili Sjedinjene Države te odnose, ali oni su sad neizbježni. I jedna i druga zemlja nastojat će da što više izvuče. Ono što je bilo umjetno, potpuno lažno, to je gotovo dvadesetogodišnja blokada. Na žalost, malo je poznato kolike je žrtve podnio kubanski narod, kako se svakodnevno borilo na svim poljima, od kuhanja do odgajanja i obrazovanja djece. Zato i kažem da kubanski narod ima zaista visok stupanj svijesti i ne brine me da bi ga bilo što moglo staviti na kušnju.
U Latinskoj Americi postoji mnogo lijevo orijentiranih partija i pokreta koji poduzimaju konkretne akcije da bi se pomoglo narodima zemalja u kojima vladaju fašističke diktature, prikupljaju pomoć za izbjeglice, organiziraju akcije solidarnosti s narodom Nikaragve, vrše pritisak na fašističke vlade štrajkovima glađu, da bi se barem objavile liste nestalih političkih zatvorenika itd. Ipak, uza sve to, čini mi se da je latinskoamerička ljevica previše raspršena zbog tako različitih pristupa o putu u socijalizam i prevladavanju dubokih povijesnih kontradikcija – revolucijom.
Pitanje latinskoameričke ljevice tako je delikatno i tako kompleksno da se ne može ukratko obuhvatiti. Ja se sad ne izvlačim nego smatram da imamo i previše neslaganja na ljevici da bismo se smjeli upustiti u parcijalne ocjene koje nikome ne bi koristile. Trebali bismo svi raditi na tome da se ljevica ujedini na bazi zajedničkih interesa i da na taj način svi pomognemo Latinskoj Americi.
A što, kao pobornik mira u cijelome svijetu, misliš o najnovijem južnoazijskom sukobu?
Namjeravam uskoro otići tamo da na licu mjesta vidim što se događa.
Nedavno si osnovao Fondaciju za ljudska prava u Americi pod imenom Habeas, sa sjedištem u Meksiku, koju ćeš sam financirati dvije godine. Što je, zapravo, Habeas?
Nisam znao da se u Jugoslaviji već zna o tome. Veoma me veseli, jer potrebna je što veća solidarnost svih progresivnih snaga svijeta. Fondacija je nazvana po zakonu “Habeas Corpus”, koji daje pravo svakom građaninu da se odmah i javno pojavi pred sudom da bi se, nakon saslušanja, odlučilo je li zatvoren zakonski ili ne. Stanje političkih zatvorenika, nestalih i izbjeglica u Latinskoj Americi je alarmantno, kršenje osnovnih ljudskih prava, progoni i tortura doveli su do degradacije ljudskog dostojanstva, do svakodnevne nesigurnosti i poniženja. Prijedlog da se osnuje Fondacija odmah su podržali napredni ljudi cijele Latinske Amerike i Kariba. Tu su tri šefa država, kubanski pisac Nicolas Guillen i argentinski pisac Julio Cortázar, udovica Pabla Nerude, Matilda Urrutia de Neruda i mnogi drugi. Fondacija je osnovana tek u prosincu prošle godine i – više od obavještavanja javnosti o strahovitim nedaćama, koje prolaze naši narodi pod fašističkim režimima – nastojat ćemo pokrenuti sve snage da se oslobode politički zatvorenici, da se omogući povratak milijuna latinskoameričkih izbjeglica u njihove zemlje i da se onemogući daljnje divljanje diktatura. Spremni smo prihvatiti svaku inicijativu, individualnu ili neke političke organizacije, da bismo što prije ostvarili naše ciljeve.
(Važno je imati na umu da je intervju vođen ”daleke” 1979. godine. Prenosimo ga s portala Forum.tm).