Ponešto nas je, ipak, u ovoj epidemiji iznenadilo, premda smo podosta o njoj mogli znati iz historiografskih, književnih i filmskih djela, počev od Biblije, “Decamerona”, preko Braudela, Le Goffa i Huizinge, pa do Barbare W. Tuchman, čije je “Daleko zrcalo” – svojevrsna povijest svijeta kroz epidemiju bubonske i plućne kuge, koja se odvila između 1348. i 1350. – objavljeno u prijevodu Mate Marasa i u nakladi Grafičkog zavoda Hrvatske, sredinom osamdesetih bilo vrlo zapaženo među hrvatskom i jugoslavenskom publikom, i svakako bi ga vrijedilo ponovo objaviti, u svjetlu infekcije svijeta Covidom-19. [Read more…]
Camusova Kuga, štivo na obali mora u kojem se utapaju izbjeglice
Što je saveznička vojska činila s gomilama mrtvih tijela koje je zatjecala u netom oslobođenim nacističkim koncentracijskim logorima? Naravno, pokapali su ih. Ali ne prije nego što su ih snimili. Ti grozomorni filmovi poslije su na sudovima poslužili kao dokazi protiv onih koji su osmislili, opskrbljivali i opsluživali tu paklenu industriju smrti. [Read more…]
Europo, kuga ti je ime
Madagaskar je otok uz obale Mozambika, na krajnjem jugoistoku Afrike. Barem dvostruko prostraniji od Velike Britanije, to je vrlo stari komad kopna, na kojemu prebiva pet posto svih svjetskih biljnih i životinjskih vrsta, od kojih osamdeset posto živi samo na Madagaskaru.
Stanovnika je sedamnaest milijuna, podijeljeni su u dvadesetak naroda, govore otprilike isto toliko jezika, službeni su malgaški i francuski. Polovina stanovništva ispovijeda neku od otočkih religija, a druga polovina su katolici i protestanti, te nešto malo njih i muslimani. Zemlja bogata biljnim, životinjskim i društvenim identitetima, kao i tradicionalnom kulturom, Madagaskar je među dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta, s BDP-om nižim od dvjesto pedeset dolara po stanovniku.
Tridesetih godina nacionalsocijalistička propaganda pokrenula je kampanju za preseljenje njemačkih i europskih Židova na Madagaskar. Sama ideja obično se pripisuje Hermannu Göringu, ali nije ona bila više od karlmajevske fantazmagorije, kojom se samo trebala provjeriti reakcija okoline.
Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave. Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije
Operacija Madagaskar u zbilji je predstavljala mjerenje razine antisemitizma unutar slavnoga europskog duha. Ali i priprema svijeta na mogućnost da se cijeli jedan rasuti i integrirani europski narod sakupi, dezintegrira i deportira: na Madagaskar, u nebo, to su tek nijanse.
Sve do 1960. bio je francuska kolonija. Nakon osamostaljenja, pokušavali su graditi neku svoju varijantu socijalizma s osloncem na Moskvu, ali to je zemlju dovelo samo do još većeg i strašnijeg osiromašenja. Nakon pada Berlinskog zida stigao je Međunarodni monetarni fond, čije su mjere prouzrokovale glad i totalno beznađe.
Osim što o Madagaskaru ne znamo ništa, teško nam je upamtiti i jedno jedino madagaskarsko ime i prezime. Jednom je, u kvalifikacijskoj utrci na 1500 metara, sudjelovao i jedan malgaški (ili madagaskarski) trkač. Stigao je posljednji, a reporter HTV-a se našalio: “Nije nam žao što je ispao. Da ne moramo još jednom lomiti jezik njegovim imenom.” Aktualni predsjednik Madagaskara zove se Hery Martial Rakotoarimanana Rajaonarimampianina.
Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave.
Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije.
Ako nam nisu bliski ljudi, trebala bi nam bliska biti bolest. Kuga je jedna od dvije-tri do danas najvažnije stvari koje su se čovječanstvu dogodile u posljednjih desetak tisuća godina. Bolest koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis prvu pandemiju u Europi imala je 1348. i 1349, kada je pomorila dvije trećine europske populacije. Drugi put, početkom sedamnaestog stoljeća, od još jedne općeueropske kuge pomrlo je 39.000 Londončana. Posljednja velika epidemija zbila se 1770. u Rusiji. Bile su to Londonska i Moskovska kuga.
Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više
Nakon toga, bolest se tajanstveno povlači iz Europe, i svodi se na neku vrstu endema. Postoji pretpostavka, koja je kao i mnoge druge pretpostavke dvojbena, da je kuga stigla u Europu iz dalekih azijskih tajgi. Prvi čovjek zarazio se kada je kao lovac ušao u šumu, i na njega su prešle buhe s mrtvih glodavaca. Prošla su zatim stoljeća prije nego što je kuga preplivala široke ruske rijeke, i stigla do nas.
A možda je bilo i drukčije.
Naime, sredinom šestoga stoljeća, u vrijeme cara Justinijana, zavladala je epidemija koja će trajati skoro dvjesto godina, i pomorit će šezdeset posto Europljana. Povjesničari Europe obično pišu da se radilo o buboničnoj kugi, ali povjesničari kuge, izgleda, nisu sigurni. Ako je slavna Justinijanova kuga doista i bila kuga, ostaje tajna zašto se bolest nakon toga pritajila, sve do četrnaestog stoljeća.
Osim bubonične postoji i plućna kuga. Prva se, možda, i preživi, ali druga nikad. Uzročnik je isti, ponovimo mu ime: Yersinia pestis.
Tokom povijesti, u crkvenim knjigama, ljetopisima i epskim spjevovima, svaka se epidemija nazivala kugom, pa tako i mnogo češće epidemije kolere i tifusa. (Kolera je stoljećima u Europi bila sezonska bolest: čim otopli, eto ti kolere. Kugi su, pak, pogodovale blage zime, kada se namnože i štakori i buhe…)
Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više.
Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara
Prvi: crkveno i kugino vrijeme mjere se u stoljećima i u tisućama godina, za razliku od društvenoga, porodičnog ili životnog vremena. Drugi razlog: Crkva se, obećavši puku, naravno pod određenim kondicijama, život vječni, poigrala smrću; a kuga je sama smrt. Treći razlog: epidemija kuge razorila bi svaki put sve društvene institucije, osim Crkve koju bi uzdigla. Čovjeku treba utjeha i nada, a usred opće morije takvo mu što može pružiti samo živ i organiziran doživljaj Boga.
Na kraju, kada su protutnjale sve srednjovjekovne epidemije, a bolest je polako prelazila u mit, krajem osamnaestog stoljeća kuga je dobila novo ime: Crna Smrt. Ili Mors Atra. Dvjestotinjak godina kasnije, u svome sjajnom romanu Albert Camus opisat će modernu sjevernoafričku epidemiju kuge. Većina čitatelja ovu će knjigu čitati kao globalnu metaforu, parabolu, alegoriju… Teško je povjerovati u nešto što je tako mitsko, arhaično, uneseno u našu dušu kao sveti i profani tekst, a ne kao bakterija.
Oni koji su se našli u dodiru s bolesnikom od bubonične kuge, trebali bi primiti profilaksu u obliku tetraciklina, 500 miligrama, svakih šest sati. Kuga se liječi streptomicinom, četiri puta dnevno 30 mg po kilogramu težine bolesnika.
Na Madagaskaru, valjda, nema tetraciklina ni streptomicina, budući da je čovječanstvu preskupo antibioticima snabdjevati pojedince koji ne privrede više od dvjesto pedeset dolara godišnje.
Međutim, kuga je – i to smo naučili kroz našu dubinsku povijest – najpravednija od svih morija. Od ebole, kolere i AIDS-a bogati će se lako zaštititi. Od kuge neće, ona zahvaća sve, i računa na stoljeća, a ne na dane, mjesece i godine. Stvara li kuga sojeve koji su rezistentni na antibiotike? To ćemo, možda, saznati.
Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara.
(Prenosimo s autorova postala).
Čačić je zreo za mirovinu
Izlazak iz zatvora bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića pokazao je svu sjaj i bijedu hrvatskog javnog, a napose medijskog prostora. Bez imalo kritičkog odmaka, a vrlo često i bez elementarne logike, “slobodni čovjek Čačić” predstavljen je kao neko vrhunaravno biće koje će, sada kad se oslobodio zatvorskih okova, jednim potezom riješiti baš sve naše probleme.
I ne samo to, netko neupućen bi mogao pomisliti da ovaj dojučerašnju uznik ima nevjerojatnu narodnu podršku. Barem onakvu kakvu, na primjer, ima bivši slovenski premijer Janez Janša kojega je u zatvor ispratilo više od dvije tisuće simpatizera, ako ga već ne obožavaju kao legendarnog Fikreta Abdića Babu kojemu je na rođendan znalo klicati nekoliko tisuća ljudi ispred zatvora.
Izlazak iz zatvora bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića pokazao je svu sjaj i bijedu hrvatskog javnog, a napose medijskog prostora. Bez imalo kritičkog odmaka, a vrlo često i bez elementarne logike, “slobodni čovjek Čačić” predstavljen je kao neko vrhunaravno biće koje će, sada kad se oslobodio zatvorskih okova, jednim potezom riješiti baš sve naše probleme
Radimir Čačić nije ni na vrhuncu popularnosti mogao osigurati svojoj Hrvatskoj narodnoj stranci neku značajniju podršku. Ne može mu se osporiti da je vještom trgovinom uvijek osigurao svojim sljedbenicima više političke moći i unosnih sinekura nego što im je to objektivno pripadalo po izbornim rezultatima. Sada kada ga se odrekla i njegova stranka koja ima podršku od “strašnih” dva posto, nije teško zaključiti da je popularnost bivšeg prvog potpredsjednika vlade mizerna.
Još bih i mogao razumjeti njegovu kanonizaciju u medijima da je Čačić zaista nešto napravio dok je u vladi bio zadužen za gospodarstvo. Uvijek je u povijesti bilo vizionara koji su radili korisne stvari za svoju državu i podanike, ali koji nisu bili prepoznati od svojih suvremenika. Bilo bi lijepo da nešto tako mogu reći i za Čačića.
Nisam, međutim, stekao dojam da je ikada iskreno želio raditi za opće dobro. Cijela njegova karijera se razvijala tako kao da građani i država postoje da bi se ostvarile njegove megalomanske ambicije. Počelo je još u komunizmu kada je kao pripadnik privilegirane socijalističke zlatne mladeži započeo privatni biznis, a sve je kulminiralo u demokratskoj Hrvatskoj kada mu je HNS počeo služiti uglavnom kao sredstvo za gomilanje političke i ekonomske moći.
Koristio je političku moć kako bi tvrtke povezane s njim sklapale unosne poslove s državom. Kada je bio ministar obnove u vladi Ivice Račana pokrenuo je cestogradnju, što mu se ne može osporiti. Pritom se prešućuje da su njegove tvrtke jako profitirale. Neću sada raspravljati o tome koliko je nerealna ekspanzija cestogradnje dugoročno ugrozila državne financije, ali je zato jako pogodovala građevinskom lobiju.
Hrvatska je europski rekorder po gospodarskoj depresiji koja, poput kuge, hara zemljom već 30 mjeseci. I sada nam se takav Čačić nakon izlaska iz zatvora predstavlja kao spasitelj
Sve je to nekako zaboravljeno kada je dolaskom Kukuriku koalicije na vlast Radimir Čačić ponovo predstavljen kao veliki gospodarski guru. Prihvatio se ministarske funkcije iako je znao da mu slijedi suđenje i moguća zatvorska kazna.
Sve što je uspio napraviti jest to da je stavio probrane ljude na čelo lukrativnih javnih poduzeća. A kakvu je gospodarsku politiku vodio to i danas vrlo intenzivno osjećamo na vlastitoj koži. Hrvatska je europski rekorder po gospodarskoj depresiji koja, poput kuge, hara zemljom već 30 mjeseci. I sada nam se takav Čačić nakon izlaska iz zatvora predstavlja kao spasitelj.
A zapravo je riječ o neuspješnom ministru i nepopularnom lideru koji na hrvatskom političkom tržištu ne vrijedi puno više od jedan posto. To bi za svaku odgovornu osobu kojoj je stalo do općeg dobra bio dobar znamen da napokon ode u političku mirovinu. Uvjeren sam da bi to bilo neprocjenjivo za Hrvatsku, ali dobro i za Radimira Čačića.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).