Vijest je tako bajkovito ljupka i lijepa da mi danima iz glave ne izlazi. Ulazio sam s njom u otužni aviončić Croatia Airlinesa, jedan od preostalih jedanaest, na čijem je nosu ispisan sav hrvatski ponos, Hvala Vatreni!, piše tamo, koji će me odnijeti do Züricha, bila mi je u glavi dok sam obavljao svoje književne poslove u tom gradu, i opet mi se vraćala dok sam ulazio u drugi, autobusu sličan Croatijin aviončić, na čijem je nosu također pisalo Hvala Vatreni! [Read more…]
Prevareni na Sudu u Strasbourgu, dođite u četvrtak u Novinarski dom
Guido Raimondi, predsjednik Europskog suda za ljudska prava, treba sudjelovati na Okruglom stolu o Europskom sudu za ljudska prava koji će se održati 9. studenoga 2017. (četvrtak) u 16 sati u Novinarskom domu u Perkovčevoj ulici br. 2, Zagreb. [Read more…]
Pravosudne zajebancije s ljudskim pravima
Čitatelj (podaci poznati redakciji) je od Hrvatske odvjetničke komore tražio uvid u spis DS-52-2016 (predmet Disciplinskog suda Komore protiv Dubravka Veže, odvjetnika u Rijeci). [Read more…]
Važan poziv oštećenima na Europskom sudu u Strasbourgu
Pozivam čitatelje čije su tužbe Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu proglašene nedopuštenima bez pisane i obrazložene sudske odluke, a kojima je na taj način uskraćeno pravo na sudsku zaštitu, da se organiziraju i zajednički zahtijevaju pravo pristupa sudu. [Read more…]
U ovom se ratu dobro i zlo smjenjuju u jednom danu
Evo nam vijesti koju nisu objavile nijedne hrvatske novine. Što samo po sebi i ne bi bilo čudo vrijedno pažnje da istu vijest nisu neobjavile ni sve europske novine. Dva su izuzetka: Le Monde i The Independent. I da, naravno: vijest je silno važna. Ili, možda, i nije važna, nego je signifikantna. Toliko signifikantna da njezino neobjavljivanje biva veće od same vijesti. [Read more…]
Slavko Goldstein: “Ideolog nove desničarske Hrvatske je Hasanbegović”
Intelektualac, publicist i pisac objasnio što se zbiva u Hrvatskoj, tko su pravi ideolozi ultrakonzervativnog pokreta u našoj politici te zašto smatra da se mora snažno stati u obranu demokracije. [Read more…]
Vukovar je uzalud pao
Novinar Jutarnjeg lista, Globusa i Slobodne Dalmacije, te kolumnist sarajevskog Oslobođenja i ljubljanskog Dnevnika Boris Dežulović dobitnik je ovogodišnje novinarske nagrade European Press Prize u kategoriji najboljeg komentara. Nagradu je dobio za tekst ”Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, objavljen u tjedniku Globus 19. studenoga 2013. godine povodom godišnjice pada Vukovara.
Nagradu mu je u Londonu u ponedjeljak dodijelio međunarodni žiri u kojem sjede urednici iz nekih od najuglednijih medijskih kuća poput Thomson Reutersa, Le Mondea, El Paisa i Jyllands-Postena.
European Press Prize pokrenuta je 2012. godine, a dodjeljuje se u ukupno četiri kategorije. Dosad nije bilo laureata iz Hrvatske.
U nastavku pročitajte nagrađenu kolumnu Borisa Dežulovića.
Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini
Prije dvadesetak godina među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara neobično je popularna bila zamisao da se njegove ruševine sačuvaju za buduće naraštaje, kao grad-muzej ili memorijalni park. Ukratko, da se Vukovar uredi kao vlastiti spomenik
Sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, odlagalište svijeća i vijenaca, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao
U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara neobično je popularna bila zamisao da se njegove ruševine sačuvaju za buduće naraštaje, kao grad-muzej ili memorijalni park. Ukratko, da se Vukovar uredi kao vlastiti spomenik.
Ova bizarna ideja nije uopće dolazila s ruba, kao kuriozitet. Među onima što su je oduševljeno dijelili bili su i neki tada vrlo važni ljudi, profesori, akademici i takozvana domoljubna inteligencija, što se među sobom natjecala u ritualnom pijetetu za žrtvu Grada Heroja. Kako bi se to izvelo, nije do danas ostalo do kraja jasno, iako je stvar bila neobično jednostavna: sve u Vukovaru trebalo je ostaviti onako kako je bilo dan nakon što su “oslobodioci” smrtno ranjenom gradu ispalili tenkovski hitac u čelo.
“Projekt” je podrazumijevao konzerviranje cijelog ubijenog grada, eventualno tek učvršćivanje ruševina čija bi statika prijetila budućim posjetiteljima. Ikonični izbušeni vodotoranj, unakaženi hotel Dunav, sravnjeni barokni centar, spaljeni dvorac Eltz, sve je trebalo ostati kako je bilo “day after”, 19. studenoga 1991. godine, tek valjda ograđeno žicom, kao spomenik na tu strašnu jesen, i opomena za buduće naraštaje, “da se” – kako se obično u tim prilikama ukleše – “ne ponovi”.
O četrdeset hiljada ljudi koji su do te jeseni živjeli u Vukovaru nije se pak previše razmišljalo. Snaći će se oni valjda, započeti novi život iz gimnastičkih dvorana i prognaničkih kampova – ljudi svakako nisu bili problem.
Domoljubni neimari svih su tih godina, naime, vrijedno radili na projektu i, dvije decenije kasnije, Vukovar je konačno konzerviran onakav kakav je bio ratnih devedesetih, uređen kao vlastiti spomenik. Ispražnjen svakog urbanog, društvenog i ljudskog smisla, danas nije baš ništa drugo doli spomenik samom sebi, spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini
Najbizarnije u cijeloj priči jest što su na istu zamisao tih dana došli i u – Srbiji. Nije u Beogradu bilo malo zagovornika grada-spomenika, i to ne među srpskim antiratnim aktivistima, već upravo među velikosrpskim patriotima, koji su tu ideju propagirali po beogradskim medijima s potpuno jednakim obrazloženjem – “da se ne ponovi”.
Zamisao o gradu-memorijalu nikad, međutim, nije zaživjela, i ostala je tek zapisana u požutjelim novinskim isječcima iz toga doba. Ili se barem tako mislilo.
Domoljubni neimari svih su tih godina, naime, vrijedno radili na projektu, i dvije decenije kasnije, Vukovar je konačno konzerviran onakav kakav je bio ratnih devedesetih, uređen kao vlastiti spomenik. Ispražnjen svakog urbanog, društvenog i ljudskog smisla, danas nije baš ništa drugo doli spomenik samom sebi, spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini.
Izvan te svoje simboličke funkcije Vukovar jednostavno ne postoji. Posljednju vijest koja bi bila lišena ratnog konteksta, novine su iz toga grada objavile valjda negdje kasnih osamdesetih. Nakon toga, sve do danas, svaka vijest iz Vukovara nosila je njegov ratni predznak, čak i onda kad nije bila u izravnoj vezi s ratnim naslijeđem. Rijetki proplamsaji civilnog života u tom gradu, poput Vukovar film festivala, dobit će svoj javni značaj – pa tako i smisao – upravo i samo kao nevjerojatno otkriće života u mrtvom gradu. Izvan ratnog konteksta slučajevi života u Vukovaru niti su važni, niti uopće postoje. Slobodni od njega, oni preostaju tek kao podmukla diverzija, bomba pod spomenik Gradu Heroju.
Živog Vukovara, bez postamenta s uklesanim “da se ne ponovi”, na karti nema. Vukovar je među petnaest najvećih hrvatskih gradova, ali nema njegovih košarkaških ili nogometnih klubova: jedini put kad je Nogometni klub Vukovar igrao u prvoj ligi, bilo je to onih dana kad je grad integriran u hrvatski ustavno-pravni poredak, a klub političkom odlukom lansiran u najviši natjecateljski razred, odakle je već sljedeće godine ispao, netragom tako nestavši čim je ispunio svoju ceremonijalnu svrhu.
Ima samo Grada Heroja, ima Domovinskog rata, ima Jastreba i starijeg i mlađeg, ima odvojenih hrvatskih i srpskih razreda, ima grafita sa Hrvatima i Srbima, ima ćirilice i dvojezičnih tabli, ima demonstracija i povorki sjećanja, transparenata, crvenih lampaša, zastava i misa zadušnica, ima samo četnika i branitelja, biskupa, generala i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara: možete li se uopće sjetiti kad ste posljednji put iz toga grada pročitali vijest u kojoj nije bilo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara?
Druge svrhe u Vukovaru, naime, nema: nema vukovarskih slikara ili glumaca, nema vukovarskih bendova ili repera, nema vukovarskih starleta, glumaca, dizajnera ili skejtera, nema vukovarskih kuća u prilozima za nekretnine, nema vukovarske Parade ponosa, nema nekog senzacionalnog Vupikovog cabernet sauvignona, nema ni čudaka za YouTube i Živu istinu, nema ni svečano presječenih vrpci ni ulovljenih šarana kapitalaca ni oborenog nekog blesavog Guinnessovog rekorda, nema čak ni tajkuna i lopova, nema skandala i afera, ni prometne nesreće ili oružane pljačke u Vukovaru nema bez hrvatsko-srpskog ratnog konteksta, nema u Vukovaru ukratko ničega.
Ima samo Grada Heroja, ima Domovinskog rata, ima Jastreba i starijeg i mlađeg, ima odvojenih hrvatskih i srpskih razreda, ima grafita sa Hrvatima i Srbima, ima ćirilice i dvojezičnih tabli, ima demonstracija i povorki sjećanja, transparenata, crvenih lampaša, zastava i misa zadušnica, ima samo četnika i branitelja, biskupa, generala i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara: možete li se uopće sjetiti kad ste posljednji put iz toga grada pročitali vijest u kojoj nije bilo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara?
Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja.
Neće se svima svidjeti, ali za takav simbolički Vukovar, duboko neživ i besmislen – sav od teških riječi ispisanih jeftinim stiroporom – posve je zapravo svejedno tko je pobijedio u Domovinskom ratu. Jednako bi prema projektantima “grada-memorijala” mrtvi Vukovar izgledao i da je ostao okupiran, tek ljuštura grada i spomenik samom sebi. Jednako bi opomena “da se ne ponovi” bila jednojezična, samo isklesana, jasno, na ćirilici.
Samo takav, sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao.
(Prenosimo sa portala Jutarnjeg lista)
Bijela kuća kaže da SAD špijunira kao i sve zemlje
Bijela kuća je u ponedjeljak umanjila važnost novoga spora koji je izbio nakon otkrića o američkoj špijunaži u Francuskoj tvrdeći da Washington u inozemstvu prikuplja podatke “kakve prikupljaju i sve druge zemlje”, javile su agencije i mediji.
“Nećemo javno komentirati rad obavještajne službe (…) i otvoreno smo rekli da Sjedinjene Države prikupljaju u inozemstvu obavještajne podatke kakve prikupljaju i sve druge zemlje”, rekla je za agenciju France Presse glasnogovornica Predsjednikova ureda Caitlin Hayden.
“Kako je predsjednik (Barack Obama) rekao u svom govoru na Općoj skupštini UN-a, počeli smo preispitivati način na koji dobivamo podatke, kako bismo postigli ravnotežu između zakonite zabrinutosti za sigurnost naših građana i saveznika i zabrinutosti koju svi ljudi osjećaju u vezi sa (zaštitom) privatnosti”, dodala je Hayden.
Prema pisanju Le Mondea, američka agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) prikupila je 70,3 milijuna podataka o telefonskim razgovorima Francuza između 10. prosinca 2012. i 8. siječnja 2013. Mrežna stranica Le Mondea spominje dokumente bivšeg konzultanta američke agencije Edwarda Snowdena koji je odgovoran za otkrića u lipnju.
Pariz je odmah zatražio od američkog veleposlanika kojeg je pozvao u Ministarstvo vanjskih poslova da mu zajamči kako će se praćenje komunikacija “prekinuti”.
BBC ocjenjuje kako je ogorčenje Francuza uglavnom namijenjeno javnosti jer je i Francuska vlada optužena da i sama provodi špijunsku operaciju sličnu američkoj.
Le Monde je u srpnju izvijestio kako Francuska vlada pohranjuje goleme količine osobnih podataka svojih građana na superračunalo u glavnom stožeru obavještajne službe DGSE.
Veze unutar Francuske i između Francuske i drugih zemalja nadziru se, izvijestio je Le Monde. E-mailovi, tekstualne poruke, podaci o telefonskim razgovorima i internetskim komunikacijama pohranjuju se već godinama, izvijestio je list.
O američkoj špijunaži u Francuskoj u utorak u Quai d’Orsayju trebaju razgovarati francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius i njegov američki kolega John Kerry, prije sastanka Prijatelja Sirije u Londonu.
Marie Harf, Kerryjeva glasnogovornica, rekla je u Washingtonu da državni tajnik održava “snažnu poslovnu suradnju s Fabiusom”.
“Razgovarat ćemo s Francuzima” o operacijama američke obavještajne službe, dodala je, istaknuvši da treba “pronaći ravnotežu” između sigurnosti i prava na zaštitu privatnosti.
HINA