Nastao na temelju novinskih članaka, policijskih izvještaja i izjava svjedoka o stvarnome događaju, roman “Spaljeni novac” donosi priču o bandi koja je 1965. opljačkala novac namijenjen javnim radovima i plaćama zaposlenika općinskog poglavarstva San Fernanda. Pobjegavši s plijenom iz zemlje oni u ukradenih sedam milijuna pesosa (cca 500.000 američkih dolara) nisu imali priliku uživati jer su se ubrzo našli okruženi s 300 policajaca i hordom senzacija gladnih novinara. [Read more…]
Igra krivotvorenja
U jednom razgovoru sa Stephenom Fryem, glumcem, humoristom, polihistorom i dugogodišnjim obožavateljem tvrtke Apple, Steve Jobs je izjavio kako Appleov logotip nije namjerno bio dizajniran tako da asocira na jabuku kojom si je Alan Turing možda oduzeo život – ali i da je prava šteta što nije. [Read more…]
Samozatajni mirotvorac
Krunoslav Sukić, iako autentični humanist i svojevrsna legenda mirotvorstva, zbog svoje je skromnosti i samozatajnosti za života bio premalo poznat, a još manje priznat u hrvatskoj javnosti. Danas se njegovo ime uglavnom spominje po nagradi koju je u njegovu čast prije pet godina osnovao Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku. Na taj način Centar dodjelom priznanja pojedincima istaknutim u promicanju mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava istovremeno odaje priznanje jednom od svojih najzaslužnijih utemeljitelja i mirovnih aktivista, nažalost tragično i prerano preminulom 2008. godine.
Ovogodišnji dobitnici Nagrade za promicanje nenasilja, mirotvorstva i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” su engleski metodistički pastor Clive Richard Fowel, Staša Zajović i njezine Žene u crnom iz Beograda te u javnosti sve prepoznatljivi Bojan Glavašević, mladi hrvatski lider mudrih izbora i plemenitih stavova. O svakome od njih, o njihovim zaslugama na području mirotvorstva i nenasilja i njihovim porukama prigodom primanja ove nagrade mogli smo ponešto saznati iz prošlotjednog tiska.
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku je službeno osnovan 1992. godine, iako su njegovi utemeljitelji otpočeli mirotvornim inicijativama godinu dana ranije kada su se međuetničke tenzije u gradu na Dravi počele sve češće i žešće manifestirati u gaženju ljudskih prava manjina i erupciji nekontroliranog nasilja kao uvoda u sveobuhvatni rat s tragičnim posljedicama po grad i većinu njegovih stanovnika.
Krunoslav Sukić, iako autentični humanist i svojevrsna legenda mirotvorstva, zbog svoje je skromnosti i samozatajnosti za života bio premalo poznat, a još manje priznat u hrvatskoj javnosti. Danas se njegovo ime uglavnom spominje po nagradi koju je u njegovu čast prije pet godina osnovao Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku
Među najznačajnije vizionare i utemeljitelje Centra svakako spada Katarina Kruhonja, njegova hrabra i međunarodno afirmirana liderica, liječnica specijalist nuklearne medicine koja je prekinula svoju uspješnu profesionalnu karijeru kako bi se mogla puno vrijeme posvetiti pitanjima mirotvorstva i zaštiti ljudskih prava. Za svoj rad u kontekstu koji im nije bio sklon su Centar i njegova dugogodišnja ravnateljica Katarina Kruhonja primili ugledna nacionalna i međunarodna priznanja.
Utemeljitelji i njihovi suradnici su od početka jasno definirali svoju misiju kao izgradnju društva utemeljenog na kulturi mira. Osim hrabrog i proročki obilježenog aktivističkog angažmana u mnogim konkretnim situacijama Centar je svoju misiju provodio obrazovnim pothvatima osnaživanja pojedinaca, inicijativama pravednosti i pomirenja te promicanjem razvoja i suradnje udruga civilnog društva za odgovorno sudjelovanje u pozitivnim društvenim promjenama.
Temeljne vrijednosti za koje se Centar preko svojih članova i mnogobrojnih suradnika iz zemlje i inozemstva svestrano i intenzivno zalagao su ljudska prava, uvažavanje različitosti, humanost, tolerancija, pluralizam, osobna odgovornost, pacifizam, ravnopravnost spolova i nenasilje. Posebno treba pohvaliti promicanje i primjenu kreativnih metoda rješavanja problema, sukoba i nepravdi na individualnoj, grupnoj i političkoj razini.
Dalekosežna vizija postizanja održivog mira i stalnog unapređenja civilnog društva je od samih početaka fokusirana i na zalaganje za uključivanje u izgradnju Europske unije kao kontinentalnog mirovnog projekta i za preuzimanje odgovornosti za zajedničku sudbinu čovječanstva i planeta Zemlja.
Krunoslava Sukića sam osobno upoznao u njegovim predratnim disidentskim godinama (isključen iz Partije s gubitkom radnog mjesta srednjoškolskog nastavnika), kada je intenzivno tragao za smislom i skladom života. Posebno ga je zainteresirala jedna moja propovijed o emancipatorskoj moći istine na tragu Isusovog poznatog načela: ”Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ev. po Ivanu, 8).
Sukić je bio inicijator i aktivna podrška nastajanju i razvoju različitih građanskih inicijativa u gradu i regiji. Sudjelovao je i u osnivanju GONG-a, a gradom još i danas kruže simpatične anegdote o tome kako je biciklom odlazio u Baranju na nadgledanje prvih lokalnih demokratskih izbora u Podunavlju
Počeo je čitati evanđelja te u njima otkrio još jednu isusovsku tajnu života – radost. U kontekstu tog njegova traganja i naših razgovora formulirao je svoj često citirani moto života: ”Nastojim otkriti istinu i živjeti je u radosti”.
Sukić je po svom obrazovanju bio filozof kojeg su kontemplativno-nemirni um, probuđena savjest i turbulentni kontekst prisilili na to da se počne ozbiljno baviti politološkim temama. Bio je jedan od prvih osječkih intelektualaca koji je shvatio društvenu pogubnost oskudnog znanja i nedostatka iskustva civilnoga društva.
Rijetko je bio sasvim zadovoljan inače zavidnim teoretskim uvidima do kojih je dolazio na putu traganja za političkim alternativama i optimalnim rješenjima za miran suživot u pravednoj i solidarnoj ljudskoj zajednici. Neprestance je težio dubljem razumijevanju, jasnijoj spoznaji i uvjerljivijoj formulaciji istine.
Krunin cilj je uvijek bio odgovoran pojedinac, svjestan svojih potencijala i prava, ali i konstruktivno i nesebično angažiran u promicanju nenasilja i pozitivnih društvenih promjena koje će afirmirati slobodu, jednakost i dostojanstvo svih građana bez obzira na nacionalnost, vjeru i spol, kao i očuvanje svih stvorenja. Zajednica za koju se zalagao se mora temeljiti na kulturi uvažavanja života, odricanja od svake vrste nasilja, ljudskoj sposobnosti slušanja drugih i prepoznavanja njihovih potreba, ideja i kreativnosti te na solidarnoj ljubavi kao spontanom i prirodnom izrazu naše ljudskosti.
Uvijek smiren, ali nikada ravnodušan, Kruno Sukić je bio čovjek izuzetne širine i tolerancije, otvorena uma i srca, uvijek spreman naučiti nešto novo i srdačno prihvatiti svakoga s kim je dolazio u susret. Kao takav je bio magnet koji je u Centar za mir, ljudska prava i nenasilje u Osijeku privukao mnoge mirovnjake, idealiste i dobrohotnike.
Svi poznavatelji osječkog Centra za mir će vam potvrditi da je Kruno Sukić bio dio svih ključnih akcija i aktivnosti koje su postupno prerastale u programe, nacionalne i regionalne mreže organizacija civilnoga društva prepoznatljive u Hrvatskoj, regiji i u svijetu. Stoga svi dosadašnji i ovogodišnji laureati mogu biti ponosni na nagradu koja nosi ime hrabrog mirotvorca i velikog humanista Krunoslava Sukića
Živio je ozbiljno i odgovorno, ali istovremeno nenametljivo i samo naizgled ležerno. Njegova samozatajna narav, praćena staloženošću i principijelnim uvjerenjima, je uvijek stvarala prostor za promišljanje i kreativan angažman drugih.
Kruno nije bio samo mislilac nego i aktivistički angažiran u nenasilnom otporu kršenju ljudskih prava, posebice istjerivanju ljudi iz stanova. Takve akcije su u tim opasnim vremenima pretpostavljale izuzetnu hrabrost i svijest o ozbiljnom riziku. Djelatnici Centra su mnogim svojim akcijama i javno izraženim stavovima plivali protiv dominantne struje.
Kao tajnik Centra za mir Kruno Sukić je koordinirao brojne posjete mirovnih organizacija iz cijeloga svijeta. Aktivno je sudjelovao u provedbi jednog od prvih projekata povezivanja Hrvatske i Europe 1993. godine kada je, u suradnji s poglavarstvima grada Osijeka i nizozemskog Wageningena, osnovana prva Agencija lokalne demokracije Vijeća Europe u ratnom Osijeku.
Kruno se iskazao kao uspješan operativac kada je u zapadnoj Slavoniji neposredno nakon vojne akcije ”Bljesak” upravljao Koordinacijom desetak organizacija za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj uz terensku suradnju sa civilnom policijom te pružanjem pravne i ine pomoći preostalom ranjivom civilnom stanovništvu.
Bio je on i inicijator i aktivna podrška nastajanju i razvoju različitih građanskih inicijativa u gradu i regiji. Sudjelovao je i u osnivanju GONG-a, a gradom još i danas kruže simpatične anegdote o tome kako je biciklom odlazio u Baranju na nadgledanje prvih lokalnih demokratskih izbora u Podunavlju.
Svi poznavatelji osječkog Centra za mir će vam potvrditi da je Kruno Sukić bio dio svih ključnih akcija i aktivnosti koje su postupno prerastale u programe, nacionalne i regionalne mreže organizacija civilnoga društva prepoznatljive u Hrvatskoj, regiji i u svijetu. Stoga svi dosadašnji i ovogodišnji laureati mogu biti ponosni na nagradu koja nosi ime hrabrog mirotvorca i velikog humanista Krunoslava Sukića.
D. Radović i S. Petrović
Jubileji su utešni, napisao je gotovo pre pola stoleća veliki pesnik, nepravedno zanemaren i lucidni komentator kulturnih prilika Dušan Matić.
Šta je pisac hteo da kaže? Pokazao je na nekoliko primera da su jubileji, okrugle godišnjice, sećanja na značajna imena kulture prilika da im se ukaže hommage. Ne zbog njih, odlutalim u aleje sećanja, koja Francuzi oslovljavaju lepim imenom Jelisejska polja, po Jeliseju, mitskoj ličnosti helenske Grčke. Njima mi više nismo važni, ali oni mogu biti važni nama, kulturi koja na njima počiva.
Ukazati hommage značajnoj stvaralačkoj ličnosti prilika je da se podsetimo na dela koja nisu zamakla u spokoj tihog zaborava. Nažalost, negovanje kulturne memorije, sa retkim izuzecima, u nas je uglavnom prepušteno onima koji (poput ovog potpisnika, budimo iskreni) mogu samo da podsete na današnji značaj određene ličnosti, na delo koje zaslužuje ozbiljnu proveru i dokaz da je odolelo zubu vremena. To će reći da ima šta da nam otkrije od svog neumitnog sjaja. To naravno u ozbiljnoj kulturi nije dovoljno jer – gde su kulturne institucije da i one nešto obave? Ove poslednje najčešće ne daje ni traga ni glasa.
Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame
Ovih dana (16. avgusta) navršile su se tri decenije kako nas je napustio veliki Dušan Radović, pesnik, dramski i tv-pisac, nepotkupljivi satiričar, hroničar epohe, čiji oštar uvid u nevolje čoveka neuprljanog političkim igrama i marifetlucima i danas deluje poražavajuće aktuelno.
Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame.
Jedino se plašio prostakluka i pasa. Ne i političara koji su ga pred smrt osudili na ćutanje.
Sredinom avgusta u medijima su se javili znani i neznani da se prisete Duška. Bilo je nekoliko zanimljivih svedočenja, ali i mnogo neobaveznih, lako mistifikatorskih tekstova. Kad se sve sabere, stekao bi se utisak da je Radović samo šetao gradom i jedva čekao da sretne nekoga da mu saopšti nešto od svojih misli i jada. To naknadno, nepouzdano sećanje je endemska disciplina na ovim našim prostorima.
Prisetimo se kako je posle smrti Ive Andrića, povučenog čoveka koji za života nijedan intervju nije dao novinarima, odjednom nastala lavina prisećanja na silne susrete sa ovom spisateljskom brbljivicom!
Duško Radović, strastveni šetač po beogradskim bulevarima i sokacima, uvek je delovao natušteno i namrgođeno, ponesen svojim mislima i nevoljama. Imao je sužen krug prijatelja, ali i među njima se retko javljao svojom rečju, uvek sažetom i aforističnom. Često sam ga sretao između Beograđanke (sa Radiom St B na vrhu) i Pravnog fakulteta, nije gledao unaokolo, i sa njim sam imao nekoliko kratkih razgovora samo kad se on meni obratio. I uvek je pitao šta mi se događa, bio je brižan za druge, a pamtim šta mi je rekao na moje pitanje: ‘‘Ništa mi nije teško, dok sve zavisi od mene, ali mi je muka kad moram da budem ljubazan sa budalama i neznalicama“.
Ali pošto je uvek delovao natušteno, baš kao na karikaturi kojom ga je ovekovečio njegov dugogodišni saradnik i sjajni karijaturista Dušan Petiričić, bio je na puškomet daleko od ‘‘profesionalnih brisača znoja sa lica“, kako je jedan sloj spektakularnih dušebrižnika (uvek dobro materijalno zbrinutih) sjajno označio Duškov ispisnik, legenda kulturnog novinarstva Dragoslav Zira Adamović.
I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“ Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“
Ali, uz svu tu vrevu, ako ste očekivali da će bilo koji izdavač obnoviti neko izdanje Radovićevih knjiga, gorko ste se prevarili. U knjižarama ništa od ovog pisca, bogatiji i razmetljiviji izdavači jure sigurnije probitke, domaće ‘‘hitove“ (u ozbiljnijim kulturama hit se na kraju dokazuje na tržištu, u nas je to od početka razmetljiva i obmanjivačka marketinška oznaka). A te hitove ispisuju najčešće zvezde turbo-kulture, tv-voditeljke i (s)plavuše koje lansiraju nezasitni tabloidi. Radoviću u tako strogom društvu naprosto nema mesta.
Mnogi su i ovih dana pominjali onaj sramotni, traumatični trenutak kad je odlukom partijskih moćnika Radovićev pozdrav ‘‘Beograde, dobro jutro“ uklonjen sa radio talasa. Dogodilo se to krajem novembra 1982. uoči Dana Republike (29. novembar)
Ali tri zbirke Radovićevih tesktova iz serije ‘‘Beograde, dobro jutro“ zastaju sasvim neočekivano kod 1978. godine. Slično se dogodilo i u dragocenoj hrestomatiji svih Radovićevih tekstova ‘‘Baš svašta“ (1116 stranica sitnog, dvostubačnog sloga) koju je sastavio Miroslav Maksimović. I ovde pregled Radovićevih komentara staje sa 1978. Ni u piščevoj zaostavštini, pa ni u arhivama matične stanice nema tragova šta je Duško izgovarao sve do 1982. Neverovatno!
E, pa stvar nije propala. U svojoj arhivi ovaj potpisnik ima transkripte svih Radovićevih tekstova, sve do ključne emisije koja je izbezumila partijske moćnike. Otkud meni to? Jednostavno, bio sam od onih koji su svakog jutra sačekivali Duškovo obraćanje svima nama, a jednostavnim pritiskom na dugme magnetofona snimio sam sva njegova upozorenja, do poslednjeg!
I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“
Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“.
Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje
Ili ovako: ‘‘Čuvajmo rukovodioce, jer nemamo druge. Za svakog povređenog rukovodioca biće streljano pedeset novinara“. U ovom surovom ogledalu koje i danas deluje korozivno našla se i ova Duškova napomena: ‘‘Neki mladi ljudi postali su činovnici visokog ranga. Njihova obaveza nije da tumače i štite interese svojih vršnjaka, već da se bore protiv njih“.
Duško Radović, naš savremenik.
Ali, pošto se svi pisci i kritičari jednoglasno slažu (hm, jednoglasno, tu je već nešto sumnjivo) da je reč o velikom i značajnom pesniku, pomislili biste da je dobio mesto u nekoj od savremenih antologija. Ali, tamo ni traga! Strpali su ga u ladicu pesnika za decu, ogradili prostor da bi svojim pajtosima, generacijskim i zavičajnim drugarima otvorili prostor. I ne samo to, ima antologičara koji su i sebe svrstali u izbor. A što ne bi – skromnost i samokritičnost su na ovom delu Balkana osobine naivčina i budala!
Da je neko od antologičara samo pročitao Radovićevu knjigu ‘‘O plakanju“ (Rad, 1986., 94 str.), video bi da je reč o melanholičnoj misaonoj poeziji koja pripada vrhuncima savremene srpske lirike.
Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje. Država, bačena već decenijama u ruke onih kojima je autentična kultura, sem one gučansko-turbo-narodnjačke, deveta rupa na svirali, nema ni volje ni snage da se filmskim nasleđem pozabavi na dostojanstven način.
Na dvadesetu godišnjicu smrti Alesandra Saše Petrovića, 20. avgusta Jugoslovenska kinoteka stavila je na program ovu novu kopiju, a u novom zdanju, u Uzun Mirkovoj, zajedno sa pomenutom Fondacijom priredila okrugli sto posvećen delu velikog reditelja. Aleksandar Saša Petrović (1929.-1994.) je među najznačajnijim filmskim autorima Evrope u drugoj polivini stoleća. Čovek ogromne filmske i likovne kulture, izvrstan esejista, pesnik i memoarista ostavio je filmsko delo koje je početkom sedamdesetih presečeno kad je pod udarom birokratskog udara na tzv. ‘‘crni film“ Petrović otišao u izgnanstvo i vratio se posle desetak godina. Tragična sudbina stvaraoca!
Ali kad se pogleda njegovo dokumentarni opus ‘‘Let mrtve ptice“, fantastična poema o životu i smrti, ‘‘Putevi“ posvećeni slikarskoj viziji Save Šumanovića, potom jedan od najboljih ratnih filmova druge polovine stoleća ‘‘Tri“, kultni ‘‘Skupljači perja“, da ne ređamo dalje, Sašina poetika zaslužuje najveće poštovanje.
Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika, ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika. Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane…
Na okrugli sto o delu Saše Petrovića tog tropskog dana došlo je stotinjak filmskih radnika, kritičara i novinara. Ne sanjajući da će ubrzo uslediti hladan tuš, skandal bez presedana!
Nije jasno ko je sastavljao spisak govornika, ali ko je slutio šta će se dogoditi! Izbor prvog govornika, profesora Petra Volka, bio je vrlo nesrećan jer je njegovo učešće u čuvenom linču, izbacivanju Saše Petrovića sa Filmske akademije, bilo prilično ambivalentno, da ne pominjem težu reč.
Sam PV je odmah ukazao da nije bio sa Sašom u dobrim odnosima (prosto se čudim zašto!), a onda se zakačio za ključni, traumatičan i sramotan trenutak u progonu Žike Pavlovića i Saše Petrovića sa Fakulteta (simboličan povratak na mesto zločina). I onda je kazao, parafraziram naravno, da je sporni film ‘‘Plastični Isus“ Petrović ocenio najvišom ocenom i dodao skandalozni stav: da profesori i ne moraju da vide i pročitaju ono što ocenjuju, mogu oni to i na poverenje!
Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom: Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika.
Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane. Ostali su, to saznajem kasnije, zadržali akademski mir (svaka im čast, mi smo valjda napustili tu svečanost iz puke obesti!) kao da se ništa neprirodno nije dogodilo. Čak je, doznajem, meni nepoznati doktor filma na kraju Volkovog izlaganja zahvalio govorniku na dragocenom doprinosu!
Kad smo se pribrali posle izlaska, ovaj potpisnik i njegova dva prijatelja, sapatnika iz kulturnog novinarstva (ukupno, 150-ak godina praćenja kulturnih zbivanja) zaključili su da se veći kulturni skandal nije dogodio u našim životima.
Dok su neki partijski jurišnici i poslušnici napredovali u svojim univerzitetskim karijerama, Petrović je u izgnanstvu režirao ‘‘Grupni portret s damom“, a po povratku, sredinom osamdesetih, započeo za RTV Beograd osmodelnu tv-seriju ‘‘Seobe“, po velikom eposu Miloša Crnjanskog. Projekat je zapao u nevolje, inostrani koproducenti su zaplenili deo snimljenog materijala, a Saša Petrović nije dočekao da vidi premijeru filma ‘‘Seobe“ (zapravo prva dva dela serije), jer se već u maju 1994. našao pod udarom neizlečive bolesti.
Da ima Boga i gornjeg sveta, da je Saša imao prilike da prati šta se tog dana događalo pod krovom Jugoslovenske kinoteke, verovatno bi zaključio: ponovo su simbolički pucali u mene!
Vitomil LEGENDA
Vitomil Legenda, napisao je jedan od njegovih brojnih obožavatelja na FB-u (Facebook-u), a mi, naravno, znamo kako misli na pisca Vitomila Zupana, jednog jedinog, kojeg ovih dana u Sloveniji u povodu stote obljetnice rođenja, naveliko slavimo. Legenda, koji je u gradivu za svoj životopis nabrojao sedamnaest djelatnosti od kojih je živio prije no što su ga 1948. godine zatvorili zbog, navodno, seksualnih delikata i amoralnog ponašanja. Ovako je nabrojio čime se sve bavio: “Mornar, brodski ložač, soboslikar u Francuskoj, profesionalni boksač, učitelj skijanja itd. Mnogo je putovao, naučio jezika…”
I cijelo je vrijeme pisao i pisao. Romane, novele, literaturu za djecu i mladež, drame i scenarije za film i televiziju, reklamne slogane, a u zatvoru bezbrojne pjesme koje je, požrtvovna čuvarica sjećanja na njega, pjesnikinja Ifigenija Simonović 1), prije nekoliko godina pretipkala s izblijedjelih stranica četrnaest svezaka prošvercanih iz zatvora. Napisanih kistom, napravljenim od raznih dlaka, namočenim u smećkastoj vodi, koja je kapala iz pokvarene zatvorske vodovodne instalacije, pomiješanom s pepelom, a možda ponekad i s krvlju, te izdala čak sedam opsežnih knjiga Pjesme iz zatvora.
Kulturni prostori bivše Jugoslavije poznaju Vitomila Zupana nadasve po romanu Levitan2), te po romanu i znamenitom filmu Žike Pavlovića Doviđenja u sljedećem ratu3). Neki ga također poznaju, bit ću neskromna, po mojem intervjuu s njim, objavljenim u beogradskoj Književnoj reči, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a poslije i drugdje.
Legenda je u gradivu za svoj životopis nabrojao sedamnaest djelatnosti od kojih je živio prije no što su ga 1948. godine zatvorili zbog, navodno, seksualnih delikata i amoralnog ponašanja. Ovako je nabrojio čime se sve bavio: “Mornar, brodski ložač, soboslikar u Francuskoj, profesionalni boksač, učitelj skijanja itd. Mnogo je putovao, naučio jezika…” I cijelo je vrijeme pisao i pisao. Romane, novele, literaturu za djecu i mladež, drame i scenarije za film i televiziju…
S Legendom sam se družila sve do njegove smrti. Pročitala sam sve što je bilo objavljeno, a kao popisivačica njegove ostavštine i mnogo onoga što nije bilo objavljeno. I učinila da javnost zavoli Legendu u svoj njegovoj manje ili potpuno nepoznatoj opsežnosti.
Za mene je dječja priča, u zatvoru napisana za Zupanova mlađeg sina, kasnije oca jedne od mojih dviju kćeri, Putovanje u tisućite gradove 4) njegovo najljepše djelo. Zato što se u njemu ne vrti oko svojeg Ja, nego sinu poklanja maštu i snažne etičke poruke za uspravan, hrabar i moralan život.
Knjiga želi djetetu približiti istinu svijeta i našeg bivanja: “Na svijetu mnogo dobroga nastane iz lošega, i mnogo lošeg iz dobrog, ali te je stvari teško znati. Grozno je kada se dobro pokvari. I lijepo kada se loše popravi. (…) Dobro je poput dobra konja: ako je kočijaš loš, a cesta zaleđena, konj padne i slomi nogu. I najljepšeg konja uzme živoder i mora ga ubiti.” Ovaj je svijet takav da su na njemu uvijek dan i noć, sreća i nesreća, radost i žalost, strah i hrabrost… i smrt, koja je ”strašna i čudesna. Tko na nju misli, ne pati od dosade i nadmenosti. (…) Klas umire i daje zrnje, zrnje umire i daje brašno, brašno umire i daje kruh, kruh umire i daje snagu čovjeku – i čovjek umre – a od njega ne nastane ništa.”
Vitomil Legenda je, dok je sinu pisao priču, preko svojih likova napisao svojevrstan etički kodeks: treba biti pošten i istinoljubiv, laž je odurna. Nužno je držati riječ, a ne figu iza leđa. Hrabrost je prava, a u posla se treba upuštati s nadom. Prijateljstvo se vrednuje najviše i prijatelja nikada u nevolji ne smiješ napustiti. Misli na druge i djeluj za druge, ne bavi se hvatanjem vlastita repa. Vrlo je važno svoj posao raditi radosno. Najgori su dosada, nadmenost i neprijateljstvo. A nema ničeg boljeg nego “biti svijetao i čist.”
Mladinska knjiga, prigodom stogodišnjice rođenja Legende, izdala je impresivnu monografiju Važno je priti na grič. U njoj je objavljeno i moje pismo, kojim sam željela upozoriti na njegovu duhovnu dimenziju; o njoj još nitko nije pisao, a najvjerojatnije još dugo ni neće. Kao što je Vitomil napisao: ”Tko nije vidio, ne umije. / Tko je vidio, / svejedno je govori li ili ne.”
Neka na ovom izvrsnom portalu, autograf.hr, zablistaju odlomci nekih pjesama, koje govore o mističnim zatvorskim Legendinim doživljajima i prebliskim spoznajama, koje je zapisao u priči za svog sina: Nema boljega nego biti svijetao i čist.
Kada je Vitomil, prilikom njezina posljednjeg posjeta, razgovarao s mumijom, ona mu je predala spoznaju: “Robovanje razumu i sočnost strastima -/ dakle, u čemu je razlika? / Čovjek nije plamen, ni hladan kamen, / sve je to samo oblik…” Da, vidjeti i znati da je sve samo oblik koji je prolazan i donosi unutarnji mir i slobodu. Kao što mu je mumija rekla: “Sretan, u lance okovan muž, / pridobio si svu slobodu, / Jer sloboda je samo jedna: unutrašnja, u glavi i drobu”
Nisam u potpunosti razumjela zbog čega mi je u intervjuu rekao: “U svakom je slučaju (zatvor) bio i svojevrsna korisna akademija. Usprkos zabrani olovke i papira uspio sam prošvercati na kile rukopisa. Mnogo sam i čitao. Tamničari su ložili knjigama, pa sam došao do vrlo zanimljivih djela: kompleta Platona, Aristotela, Tome Akvinskog. Dakle, nisam samo ja kriv zbog svoje izobraženosti.” I nadodao je: “Došao je čas da sam za zatvorom osjetio pravu nostalgiju… S one strane zida čovjek može biti jasan, lagan i stvarno slobodan…”
Da, biti svijetao i čist. Kao što je Legenda u pjesmi napisao: ”Slobodan čovjek, snažan i svijetao, / pobjeđuje i posljednju bojazan.”
Kada smo se upoznali, autor se Vražjeg repa i Komedije ljudskog tkiva zaklinjao da “stvari treba postaviti tamo gdje im je i mjesto. U meso i krv.” Osjećati tijelom, osjetiti kolanje krvi i buđenje “mesa”, činilo se stanjem uvijek ozbiljnog i prirodnog čovjeka. Legenda je mrzio malograđanski moral, kulturne šablone, automatizirani život bez stvarnih iskustava pravog živoga. Zato je slavio erotiku, a njegov je penis postao piščevim alatom.
U zatvoru se bavio i drukčijom praksom, o čemu govore njegove pjesme. Sustavno je studirao budizam i daoizam5) i pisao si bilješke te prakticirao vježbe sada popularne meditativne prakse (engleski mindfulness), o čemu govore njegovi poetski zapisi o svijesti i spoznaji. Što li je ovo doli meditacija: “U predstavi sam jasnoj klizao / za zastor sviju predstava / gdje umine misao?” Odlična definicija usredotočene svijesti, koja je smirila um!
Ili: “Ti misliš da sam utonuo / na dno najcrnje nesreće. / Ali ovdje su još uvijek trenuci / u kojima duša može otpočinuti, / u blagu šutnju večeri / duša se poput rijeke razlije, / (…) u osjetilnosti milost se razlije, / ne peku više rane, / tijelo bešćutnim postane / a mir utješi maštu.” I: ” Minuli su trenuci zablistali / u velikom suncu -/ a ja sam ih / pasivno ostavljao minuti.” (kurzivom naglasila M.K.)
Vitomil je u zatvoru, mršav, ispijen tuberkulozom, pomišljao na smrt. Nije ju se bojao jer je u trenutku spoznaje shvatio da smo energija, a energija je neuništiva. Napisao je: “Zato je smrt promjena, a ne uništenje. Važna promjena, jer “tek u crnom, predsmrtnom trenu / shvatili smo neke stvari.”
Kada je Vitomil, prilikom njezina posljednjeg posjeta, razgovarao s mumijom, ona mu je predala spoznaju: “Robovanje razumu i sočnost strastima – / dakle, u čemu je razlika? / Čovjek nije plamen, ni hladan kamen, / sve je to samo oblik…” Da, vidjeti i znati da je sve samo oblik koji je prolazan, i donosi unutrašnji mir i slobodu. Kao što mu je mumija rekla: “Sretan, u lance okovan muž, / pridobio si svu slobodu, / Jer sloboda je samo jedna: unutrašnja, u glavi i drobu” (kurzivom naglasila M. K.).
Čini se da je Vitomil Legenda u zatvoru imao mističnih doživljaja. Pjesma Trenuci velike jasnoće kao da je opis doživljaja nadnaravnosti, svevidnosti:
Istinitosti i njenim spoznanjima pobjeći se ne
može. Pobjegni u zimski san, ukoči se,
provuci se kroz teške sate, poput penjača
na stijeni kroz opasna mjesta – svejedno će doći trenutak
prisilne jasnoće, da, svevidnosti, sveosjećajnost,
sveznanja; tada čovjek plaća omamom,
za bijeg, za opterećivanje sebe samog.
U rano jutro čovjek odlazi iz kraja,
u kome se zlatom premazao, možda
iz ljetovališta, na tren se zaustavi, u duhu okrene:
pred njim sve stoji, kao okamenjena šuma,
sada ugleda sve stvari, ljude i trenutke –
samog sebe u nemilosrdnoj istinitosti, u pravoj
vrijednosti, pravoj boji.
(…)
… … U toj jasnoći
nema nikakve tugaljive vječnosti, nikakva napeta
sadržaja, same smiješne stvari, jedna pored druge.
Ta je jasnoća među posljednjim tajnama,
Ostavljena onima koji su na svijet donijeli ključ
za nju. U obranu od nje svijet se ogradio
zidom neznanja i gorljivosti.
Ovdje je svako objašnjenje suvišno, svako tumačenje
neplodno. Tko ne vidi, ne umije. Tko je vidio,
svejedno je govori li ili ne.” (kurzivom naglasila M.K.)
Sada je Vitomil Legenda što već jest. Za što je trpio, psovao, disao, duboko disao.. Disao u mir i odlučno gledao svojim smjerom: “Samo svijest o smjeru vlastitog puta / nemilosrdno očisti sve prostore, / tek se čvrsta nada svakog smeća prihvaća, / samo hrabrost za svaku je prljavštinu spremna.”
O mističnom doživljaju govore i stihovi: “Bio (sam) tamo, gdje čovjek se bogovima približava / i u bijedi neka mi vrag smrt priušti, / U duši sam našao tvrđu najskriveniju, / (…) sada krila ima duša prosvijetljena” (kurzivom naglasila M.K.). Kao da je iz Svetog pisma spoznaja: “Tko vrata je otvorio svim vjetrovima,/ i prepao se nije mogućeg propuha, / tko zaključavao nije škrinju s počastima, novcem, / taj je, bez uzdaha, sve izgubio – sve dobio” (kurzivom naglasila M.K.). Njegova jasna misao sjenu nema. Nema sjenu, nema dualnosti, sve je jedno!
Vitomil je u zatvoru, mršav, ispijen tuberkulozom, pomišljao na smrt. Nije ju se bojao, jer je u trenutku spoznaje shvatio da smo energija, a energija je neuništiva. Napisao je: “Zato je smrt promjena, a ne uništenje. Važna promjena, jer “tek u crnom, predsmrtnom trenu / shvatili smo neke stvari.”
Ponekad se šalimo kako su Legendu prerano pustili iz zatvora. Da su ga zadržali punih osamnaest godina, na koliko je bio osuđen, postao bi prosvjetljenijim, he, he. Tada bi znao “tko ili što” kroz nas govori. A ispričao, najvjerojatnije, ne bi, kao što nije ispričao koješta što je “dobio bez uzdaha”.
Sada je Vitomil Legenda što već jest. Za što je trpio, psovao, disao, duboko disao.. Disao u mir i odlučno gledao svojim smjerom: “Samo svijest o smjeru vlastitog puta / nemilosrdno očisti sve prostore, / tek se čvrsta nada svakog smeća prihvaća, / samo hrabrost za svaku je prljavštinu spremna.”
Samo savjest.
__________________________
1) Ifigenija Zagorčnik Simonović (pravo ime Eva Batić) slovenska književnica, profesorica slavistike, esejistica, keramičarka…
2) Levitan, Zupanov roman pisan u prvom licu, objavljen 1982. godine.
3) Izvorni naslov Zupanova romana je Menuet za kitaro (Menuet za gitaru) objavljen je 1975. godine, a film je Pavlović snimio 1980.
4)Dječji roman-priča, izvorni naslov Potovanje v tisočera mesta, prvo izdanje 1956. godine, odonda izdan još nekoliko puta, a posljednje izdanje doživio 2012. godine
5) Daoizam, nekada nazivan taoizmom, sustav kineske filozofije i vjerovanja.