Vjerojatno će mi trebati vremena da sasvim sredim dojmove s najnovijeg prosvjeda kojim su, kako bi ih kardinal Bozanić nazvao, ”manje skupine” zatražile da se raskinu ugovori koji – kako on veli – ”imaju trajnu vrijednost”. [Read more…]
Oštra kritika Europe upućena hrvatskoj Vladi
Pluralizam i socijalna kohezija su na udaru u Hrvatskoj. Zbog toga apeliram na hrvatsku vlast da počne dijalog na javnoj sceni kako bi se zaštitili pluralizam, a izbjegle podjele u ovdašnjem društvu. Politički lideri trebaju poslati jasnu poruku protiv nasilja, diskriminacije i netolerancije kojima su izvrgnuti pripadnici nacionalnih manjina i novinari” [Read more…]
Anna Maria Gruenfelder: ”Stepinac je bio čovjek proturječnosti”
U danima u kojem će odgovor na pitanje ”što je nama Uskrs” kroz Poslanice, propovijedi i nagovore ponuditi mnoštvo crkvenih službenika, od poglavara i biskupa do župnika, posebno je zanimljivo čuti mišljenje osobe poput Anne Marie Gruenfelder. [Read more…]
Imenovanje Hasanbegovića i Crnoje gura nas u kaos
Kad su objavljena imena ministarskih kandidata za vladu Tihomira Oreškovića, postalo je jasno da nije riječ o stručnoj, nego prvenstveno o stranačkoj vladi, u kojoj će dominirati ideologija Tomislava Karamarka i katolički konzervativci. [Read more…]
Propalica kreira politiku
Ustavotvorna i legislativna ambicija Željke Markić beskrajna je i neiscrpna. Stvar bi bila sasvim legitimna da je riječ o takmacu na političkom terenu na kojem se boj vodi kakvim-takvim idejama, programima, inicijativama i, ponajprije, ljudima pa kom’ opanci, kom’ obojci. Međutim, nakon neslavne propasti u politici Željka Markić svoju je političku aktivnost mimikrirala plaštom građanske udruge ”U ime obitelji” i kao nelojalna konkurencija političkim strankama na mala vrata, preko civilnog sektora pokušava postati respektabilan politički faktor.
Naime, gospođi se Markić, nakon što je – izazvavši antigay histeriju i uvalivši nam pastoralu sretne katoličke obitelji – uspješno organizirala referendum o braku na kojeg je država skršila 40-ak milijuna kuna, osladilo mijenjati Ustav pa je navalila na novu promjenu temeljnog akta države.
Nakon neslavne propasti u politici Željka Markić svoju je političku aktivnost mimikrirala plaštom građanske udruge ”U ime obitelji” i kao nelojalna konkurencija političkim strankama na mala vrata, preko civilnog sektora pokušava postati respektabilan politički faktor
Ovoga puta bacila je oko na izbornu legislativu pod zavodljivom egidom ”Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Nakon što smo prošloga prosinca bacili desetke milijuna kuna na riječ ”brak” u režiji Markić&co., nije zabilježeno da je bilo tko zbog toga postao sretniji niti mu je u životu krenulo nabolje. Bilo je to pokazivanje mišića svemu mislećemu u ovoj žalosnoj zemljici.
Izbornim referendumom, pak, obiteljaši se nadaju da će napokon postati oni koje se pita kada je o politici riječ.
Kada vidimo našu jalovu političku scenu nije teško složiti se sa zahtjevima da se na parlamentarnim izborima uvede preferencijalno glasanje i da se zabrane predizborne koalicije tako da i dobijemo onoga za koga smo glasali, a ne one koje nam u konačnici isporuče stranačke mašinerije i koalicijski inženjerinzi.
No, zahtjevom da se izborni prag s pet smanji na tri posto, obiteljaši su razotkrili da iza svega ipak stoji njihov sitni interes, a ne briga za dobro građana i države. Jednako kao što su tvrdili da referendum o braku nema nikakve veze s njihovim ekstremnim fobijama od LGBT osoba, da bi sada histerično tražili da se medijima zabrani korištenje sintagme ”gay brak”.
Zahtjevom da se izborni prag s pet smanji na tri posto, obiteljaši su razotkrili da iza svega ipak stoji njihov sitni interes, a ne briga za dobro građana i države. Jednako kao što su tvrdili da referendum o braku nema nikakve veze s njihovim ekstremnim fobijama od LGBT osoba, da bi sada histerično tražili da se medijima zabrani korištenje sintagme ”gay brak”
Elem, gospođa Markić prvo je lice udruge ”U ime obitelji”, iako nije i njena predsjednica, no, istodobno, prema Registru političkih stranaka, Željka Markić još uvijek je predsjednica političke stranke Hrvatski rast. Stranka je u registar upisana 12. siječnja 2011. godine pod registarskim brojem 218, a službeno je predstavlja i zastupa Markić.
Izbio je i skandal u kojem su Markić i njezina stranka morali platiti 50 tisuća kuna kazne jer 2012. godine nisu predali izvješće o financiranju izborne promidžbe na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine. Markić je potom tvrdila kako o kazni ne zna ništa te da je Hrvatski rast, sukladno zakonskim obvezama, dostavio sva potrebna izvješća državnim tijelima, pa tako i izvješće o financiranju izborne promidžbe. Uz to, tvrdi i kako ne zastupa stranku Hrvatski rast, jer je ostavku na mjesto predsjednice stranke podnijela još u ožujku 2013. godine, o čemu je obavijestila nadležna tijela. Službeni dokumenti, međutim, govore suprotno.
E, ta stranka kojoj Markić je/nije na čelu na prošlim je parlamentarnim izborima osvojila jedva 30-ak tisuća glasova od 2,38 milijuna izašlih birača. Ili, gledano po izbornim jedinicama, od najboljeg rezultata u prvoj izbornoj jedinici – 2,41 posto do najlošijeg – 0,59 posto u petoj.
I tu je kvaka 22 zbog čega sva ta fertutma oko izbornog zakonodavstva. Kontaju valjda obiteljaši, hrastovci, grozdovci i ostali iz političko-civilnog botaničkog vrta: ako su prošli puta mogli dobaciti do 2,38 posto, sada će, na krilima referendumskog uspjeha, općeg nezadovoljstva aktualnim političarima, potrage za novim licima i uz svesrdnu pomoć mantijaša prebaciti i preko tri posto, pogotovo ako se zabrane predizborne koalicije.
Izbio je i skandal u kojem su Markić i njezina stranka morali platiti 50 tisuća kuna kazne jer 2012. godine nisu predali izvješće o financiranju izborne promidžbe na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine. Markić je potom tvrdila kako o kazni ne zna ništa te da je Hrvatski rast, sukladno zakonskim obvezama, dostavio sva potrebna izvješća državnim tijelima, pa tako i izvješće o financiranju izborne promidžbe. Uz to, tvrdi i kako ne zastupa stranku Hrvatski rast, jer je ostavku na mjesto predsjednice stranke podnijela još u ožujku 2013. godine, o čemu je obavijestila nadležna tijela. Službeni dokumenti, međutim, govore suprotno
Prohibitivna klauzula od tri posto posebno je opasna za ovaj fragilni sustav kojega volimo nekritički nazivati demokracijom. S tim bi pragom u Sabor, iako se sada čini da je to potpuno nemoguće i da smo ih sve već vidjeli, upalo još više redikula i lunatika pa bi se lako moglo dogoditi da nakon idućih izbora plačemo za mizerijom od sadašnjeg sastava.
Sve da Markić i dalje nastavi demantirati liderstvo u stranci Hrvatski rast, tu je bratski Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku Ladislava Ilčića (upisan u Registar 30. siječnja 2013. godine), koji je ionako neizostavni dio obiteljaške klike, kao i dopredsjednik Krešimir Miletić, i svi će, neovisno o razmiricama iz zajedničke stranačke prošlosti, dijeliti politički kolač uspiju li progurati i ovu referendumsku inicijativu.
Svoju frišku referendumsku ideju Markić je objasnila argumentima da treba ”omogućiti da svaki glas jednako vrijedi i da nema diskriminiranih, a ova promjena izbornoga sustava, ako tako odluče hrvatski birači, omogućiti da u Hrvatski sabor ulaze ljudi koji imaju sposobnosti, a ne podobnosti”, uz zaključak kako će tako izabrani biti ”ljudi koji će biti odgovorni biračima i znati zastupati interese svih nas, a ne interese nekih odabranih skupina”.
Kako je to točno Markić mislila da nema diskriminiranih? Onako kako ona ne diskriminira gay populaciju? Protiv koje to podobnosti se ona bori? One po kojoj je većinu hrvatskih medija u referendumskoj noći označila nepoćudnima i, zabranivši im dolazak u svoj stožer, onemogućila im da rade svoj posao?
Ili kada zahtijeva poništenje natječaja za neprofitne medije Ministarstva kulture jer njezina udruga na njemu nije prošla, iako diskrecijskim odlukama političkih moćnika, mimo natječaja, dobiva i javni prostor i javni novac?
I je li gospođa zastupala interese svih nas ili nekih odabranih skupina kada je pokrenula referendum o braku? Očito ovih drugih, čim uporno odbija reći tko joj je isfinancirao referendumsku kampanju i prikupljanje potpisa, vadeći se na volonterski rad, premda je jasno da tako ozbiljnog posla bez velikih novaca nema. Samo što mi nismo, niti ćemo ikada saznati čiji su. Kao ni za predstojeće prikupljanje potpisa za referendum.
Kvaka 22 zbog čega je sva ta fertutma oko izbornog zakonodavstva je da kontaju valjda obiteljaši, hrastovci, grozdovci i ostali iz političko-civilnog botaničkog vrta: ako su prošli puta mogli dobaciti do 2,38 posto, sada će, na krilima referendumskog uspjeha, općeg nezadovoljstva aktualnim političarima, potrage za novim licima i uz svesrdnu pomoć mantijaša prebaciti i preko tri posto, pogotovo ako se zabrane predizborne koalicije
Koliko su mutne vode po kojima Markić i klika brode pokazuje i udruga U ime obitelji. Javno dostupnog statuta udruge iz kojeg bi se u potpunosti vidjelo polje njezina djelovanja, naravno, nema.
U Registru udruga Republike Hrvatske kao svoju djelatnost su naveli: “Preko svojih predstavnika djelovati ili aktivno promicati zaštitu naravnog braka, obitelji kod državnih, regionalnih, lokalnih te međunarodnih tijela i ustanova; zaštita prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku, a sukladno posebnom propisu; zaštita kolektivnih interesa rođene i nerođene djece, mladih, trudnica, roditelja, obitelji, pripadnika svih vjerskih zajednica, nezaposlenih, osoba s invaliditetom, siromašnih i socijalno ranjivih skupina; organizirati edukacijske kampanje i inicijative prijateljske prema braku i obitelji te ostale socijalne djelatnosti.”
I kako je odjednom benigna, nevina građanska udruga “prijateljska prema braku i obitelji”, daleko izvan djelatnosti koje je službeno navela, postaje i nakladnik općeinformativnog portala, a da izdavačka djelatnost pred službenim državnim tijelom nije deklarirana?
Otkud se iz skuta civilne udruge bez, gluho bilo, skrivenih namjera ispiliše čak dva organizacijska odbora za referendume ustavotvornih intencija? Za inspekcijski nadzor bilo bi tu i hrpe prekovremenih radnih sati.
A zapravo je sve vrlo jednostavno. Nakon što je u politici prošla kao bosa po trnju, Željka Markić pronašla je by-pass koji joj daje privid da je neka faca u politici i društvu. A da jest faca, dala bi se na političko tržište s konkretnom pričom umjesto što se razbacuje najjeftinijim populizmom i podiže najniže strasti. Krajnji su joj domet prodavanje – sačuvaj nas Bože i zakloni ‘vake prostake – muda pod bubrege. I nešto unosnijih kontracepcijskih pilula.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Juditin sabah sa Šejtanom
U ovoj se rubrici dosledno ne bavim tzv. dnevnom politikom, bar ne onom regionalnom, a pogotovo ne srpskom; o tome se već dovoljno toga govori na drugim mestima. A i preterano podražavanje trivijalnosti i niskosti prirodno se izmetne u podržavanje trivijalnosti i niskosti…
Kako god, ipak ima jedan detalj sa margina netom završenih – po mnogo čemu deprimirajućih – izbora u Srbiji koji mi izgleda kao zgodna ‘‘cveba“ za razmatranje mnogo širih, globalnijih tokova.
Poznati gay aktivista Predrag Azdejković objavio je tekst (v. Beton, Danas, 18. 3. 2014.) u kojem je analizirao predizborne ‘‘ponude“ nekoliko parlamentarnih stranaka LGBT populaciji, to jest njihov odnos prema toj problematici, u jednom patrijarhalnom društvu još pipavoj i rizičnoj, onoj na kojoj je lakše izgubiti glasove nego dobiti ih – ili se barem tako čini poslovičnim političkim kalkulantima preplašenim i od sopstvene senke.
Na jednoj strani Juditine klackalice je LGBT populacija kao svojevrsna manjinskost i Drugost. Da se Juditu i njezine liberale pita, oni bi im posigurno dali sva prava ovog sveta jer su oni, eto, takvi, liberalni. Ali, šta ćeš, ima i drugačijih Drugosti, na primer, eto, Drugosti u vidu verskog velikodostojnika – koji je istovremeno i politički tribun – a koji drži da je LGBT populacija neka vrsta bolesnog tkiva koje valja odstraniti. I tu ljutitu i agresivnu Drugost takođe treba, je li, ‘‘uvažiti“…
Sve do nedavno smatralo se da je Liberalno demokratska partija (LDP) Čedomira Jovanovića najotvorenija prema LGBT populaciji, kao što je i inače slovila za ‘‘najemancipovaniju“ po mnogo čemu, za svojevrsnu ‘‘avangardu“ građansko-demokratske Srbije (šta god to bilo).
No, u poslednje vreme ugušen raznim sumnjivim pseudopragmatičnim lupinzima LDP je u (pokazaće se, sasvim opravdanom, ali i neizlečivom) strahu od propadanja ispod granice parlamentarnog cenzusa sklopio neka čudna savezništva, a taj je trend uvrhunio u sklapanju predizborne koalicije sa ultrakonzervativnom i kleronacionalističkom partijom sandžačkih muslimana-Bošnjaka, iza koje stoji muftija Muamer Zukorlić, poznat po rigidnim stavovima i autoritarnom ponašanju.
Pseudopragmatična računica i jednih i drugih u ovom bizarnom savezu govorila je da su jedni drugima potrebni, jer će zbirno lakše preći cenzus. No, biće da dve jabuke i dve kruške ne čine četiri kruškojabuke, tako da cenzus ipak nisu prešli, a LDP je po prvi put od osnivanja vanparlamentarna stranka.
Sad natrag k Azdejkovićevom tekstu. Evo kako on opisuje jedan zanimljiv predizborni susret: ‘‘Sandžačko muftijstvo s muftijom Muamerom Zukorlićem na čelu izdalo je saopštenje u kojem se kaže da su pripadnici LGBT populacije duhovno i moralno devijantni i da ih treba preventivno lečiti. Na sastanku LGBT aktivista sa predstavnicima političkih stranaka, Judita Popović iz LDP upitana je kako objašnjavaju svoje partnerstvo s Muamerom Zukorlićem i njegov odnos prema LGBT populaciji.
Sledio je odgovor da ako želimo da ljudi poštuju našu različitost, treba da poštujemo tuđu, što valjda znači da ako želimo da ljudi ne misle da smo duhovno i moralno devijantni treba da poštujemo da Muamer Zukorlić misli da smo duhovno i moralno devijantni. Zvuči logično, zar ne?!“
Azdejković je napipao pravi problem i vrlo pregnantno ga izrazio. Na drugoj strani, ne dvojim da je Judita Popović dobronamerna osoba kojoj je uistinu – a ne samo zarad potreba njene stranke – stalo do famoznog uvažavanja Drugosti, gde god se ova pojavi. Pa, zašto onda sve ovo ništa ne valja, to jest, zašto je njena argumentacija primer ispraznosti, štaviše, vrednosnog nihilizma?
Ako izdvojite neku grupu recimo po kriterijumu nominalnog ili delatnog pripadanja nekoj religijskoj organizaciji, pa na nju počnete da primenjujete ‘‘niže“ standarde proglašavajući to sopstvenim visokim razmevanjem za Drugost, vi tu grupu ljudi zapravo vrednujete kao bar kulturno nižerazrednu, u najboljem slučaju ‘‘ometenu u razvoju“
Stvar je u tome da reči zlosrećne LDP-ovke odlično detektuju neke od ključnih slabosti multikulturalizma kao kulturnog relativizma koji, sve se koristeći levo-liberalnom retorikom, učvršćuje ultrakonzervativne ‘‘identitetske“ predstave.
Na jednoj strani Juditine klackalice je LGBT populacija kao svojevrsna manjinskost i Drugost. Da se Juditu i njezine liberale pita, oni bi im posigurno dali sva prava ovog sveta jer su oni, eto, takvi, liberalni. Ali, šta ćeš, ima i drugačijih Drugosti, na primer, eto, Drugosti u vidu verskog velikodostojnika – koji je istovremeno i politički tribun – a koji drži da je LGBT populacija neka vrsta bolesnog tkiva koje valja odstraniti. I tu ljutitu i agresivnu Drugost takođe treba, je li, ‘‘uvažiti“…
Na ovaj se način neko nad kim se vrši represija i neko ko zagovara represiju ili je i aktivno vrši tamo gde je u mogućnosti postavljaju kao tek dve ravnopravno postojeće Drugosti koje bi nekako volšebno imale da ‘‘poštuju“ jedna drugu, a onda će srećno da supostoje u (kvazi)liberalnoj utopiji.
Ovo ‘‘kvazi“ dodajem zato što to s liberalnim i liberalističkim zapravo nema nikakve veze, nego je samo još jedno infantilno naivno ospoljenje multikulturalističke doktrine, a multikulturalizam je konzervativna (čak do i preko granice rasizma) negacija svakog liberalizma.
Za liberala svi građani i građanke jednaki su pred zakonom i imaju načelno ista prava i obaveze; etničko poreklo ili kulturološko-religijski background bilo kojeg pojedinca ili grupe tu su sasvim pravno i politički irelevantni, to jest, niko ne može legitimisati nasilje, zagovaranje nasilja ili neke druge mere represije i diskriminacije prema nekoj ‘‘drugoj Drugosti“ tako što će se naprosto pozvati na svoje poreklo, tradiciju, uverenja ili nešto slično.
Neznanje, površnost, olako prihvatanje seksi zvučećih, ali sasvim ispraznih pojmova (npr. ‘‘multikulturalizam“) – sve to prirodno dovodi do političke besprincipijelnosti. I pre nego što shvatite šta vam se dešava, već ste dočekali sabah sa Šejtanom. A Šejtan nije ni musliman ni hrišćanin – on nema nikakvih doktrinarnih predrasuda kao ni prehrambenih tabua. Taj fino poždere sve što mu dođe na trpezu
U redu, ali gde je tu multikulturalizam i to sa svojim rasistoidnim aporijama? LDP naravno nije napravio predizborni savez sa nekom od stranaka ‘‘pravoslavne“ ultradesnice, takođe vrlo klerikalne i homofobne, niti je ispuštao zvuke nežnog razumevanja sa nekim od visokih prelata Srpske pravoslavne crkve koji figuriraju kao pokrovitelji ovakvih stranaka i organizacija. Naprotiv, LDP je – što mu služi na čast – uvek bio u oštrom principijelnom sukobu sa njima.
No, ovde dolazi na red sledeće pitanje: zašto? To jest, odakle taj svesno različit odnos prema pravoslavnim (ili uopšte hrišćanskim) i muslimanskim klericima kad i jedni i drugi govore manje-više identične stvari? Ili, zašto onda LDP nije uputio dobrodušni savet LGBT populaciji da se ne protivi crkvenoj i desničarskoj homofobiji, nego da je naprosto tolerantno shvati kao još jednu stavku u beskrajnom pandemonijumu mogućih Drugosti koje imaju pravo i dužnost miroljubivo koegzistirati u multikulturalističkoj edenskoj bašti?
Iza disproporcionalno ‘‘tolerantnog“ odnosa prema doktrinarnoj netolerantnosti ‘‘manjinske“, suštinski ‘‘Nama Strane“ religijske grupe krije se duboko interiorizovani, sebe-nesvesni rasistički prezir prema njoj. Naprosto: od nje, takve, ništa se bolje ni ne može očekivati.
Ako ste lišeni kulturnog rasizma i verujete u bazičnu jednakost ljudi, onda ćete za sve – a naročito za sve ljude koji participiraju u istom, zajedničkom društvenom prostoru, unutar jedne države i društva! – imati iste kriterijume kada su u pitanju ljudska prava, uključujući dakako i prava žena ili prava seksualnih manjina. Ako izdvojite neku grupu, recimo po kriterijumu nominalnog ili delatnog pripadanja nekoj religijskoj organizaciji, pa na nju počnete da primenjujete ‘‘niže“ standarde proglašavajući to sopstvenim visokim razmevanjem za Drugost, vi tu grupu ljudi zapravo vrednujete kao bar kulturno nižerazrednu, u najboljem slučaju ‘‘ometenu u razvoju“.
Neznanje, površnost, olako prihvatanje seksi zvučećih, ali sasvim ispraznih pojmova (npr. ‘‘multikulturalizam“) – sve to prirodno dovodi do političke besprincipijelnosti. I pre nego što shvatite šta vam se dešava, već ste dočekali sabah sa Šejtanom. A Šejtan nije ni musliman ni hrišćanin – on nema nikakvih doktrinarnih predrasuda kao ni prehrambenih tabua. Taj fino poždere sve što mu dođe na trpezu.
Samac
Britanski autor Christopher Isherwood u svojim djelima intimnim je svjedokom vremena, bilo to Berlina za uspona Hitlera (“Mr. Norris Changes Trains”, “Goodbye to Berlin” koji je poslužio kao osnova za film “Cabaret”), kinesko-japanskog rata (“Jouney to War”, napisan zajedno s pjesnikom W.H. Audenom) ili buđenja LGBT pokreta (“A Single Man”).
Roman “Samac” iz 1964., prema mnogima najbolje djelo ovog britanskog pisca, prati tijek jednog dana: George Falconer koji je prije osam mjeseci izgubio partnera u automobilskoj nesreći, budi se jedno jutro siguran u odluku kako ne može više živjeti bez Jima.
Uz mnoga razmišljanja o životu i njegovoj vezi s preminulim partnerom ova knjiga predstavlja jednu od najpoznatijih knjiga koja daje uvid u život gejeva u tom vremenu.
Iza britanske rezerviranosti krije se velika količina tuge, bijesa kao i čiste usamljenosti – no ono što se otkriva je da čovjek koji voli može živjeti bez obzira na sve životne nepravde. Nakon pojave ovog romana Christopher Isherwooda, mnogi su bili šokirani iskrenošću, suosjećajnošću i dirljivošću pri portretiranju zrelog gej muškarca, a sam autor je više puta istaknuo kako se radi o omiljenom njegovom romanu koji je postao kultnim djelom o autsajderskom životu, prema kojem je Tom Ford snimio i vrlo uspješno ufilmljenje 2009. godine.
Naslov: Samac
Autor: Christopher Isherwood
Prevela: Mira Gregov
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 143
Uvez: meki
ISBN 9789537730185
Izdavač: Domino
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Povijest se ponavlja
Svatko tko razmišlja o fašizmu i holokaustu vjerojatno se i danas pita kako se moglo dogoditi da progoni, masovni zločini i pljačka budu općeprihvaćeni model ponašanja. Enigma je to veća jer Nijemci između dva svjetska rata, premda pogođeni dugogodišnjom gospodarskom krizom, sve do dolaska na vlast Adolfa Hitlera nisu bili opterećeni šovinizmom i rasističkim nacionalizmom više od ostalih Europljana.
Ipak, velika je većina šutjela kada se počelo s progonom i odvođenjem u koncentracijske logore, prvo svih antinacista (uglavnom komunista), LGBT osoba (koje se, jednako kao i danas u Hrvatskoj, na početku slobodno mlatilo po ulicama) i osoba s poteškoćama u razvoju i onih s psihičkim poteškoćama (ubijalo ih se već u bolnicama), jer se oni “nisu uklapali u čistu arijevsku klasu”. Židovi su došli na red poslije…
Možda najbolji odgovor na to pitanje, jednako kao i na pitanje zbog čega neonacizam danas ponovo jača u svim europskim zemljama, s tim da je najvidljiviji u zemljama gdje gospodarska kriza traje godinama, može se pronaći u knjizi cijenjenoga njemačkog povjesničara Götza Alyja “Hitlerova socijalna država – pljačka, rasni rat i nacionalni socijalizam”, koja je lani u izdanju Frakture objavljena u Hrvatskoj.
Velika je većina šutjela kada se počelo s progonom i odvođenjem u koncentracijske logore, prvo svih antinacista (uglavnom komunista), LGBT osoba (koje se, jednako kao i danas u Hrvatskoj, na početku slobodno mlatilo po ulicama) i osoba s poteškoćama u razvoju i onih s psihičkim poteškoćama (ubijalo ih se već u bolnicama), jer se oni “nisu uklapali u čistu arijevsku klasu”. Židovi su došli na red poslije
Za razliku od mnogih znanstvenih i publicističkih radova o nacionalsocijalizmu i holokausta, to je prvi rad u kojem se jedan autor bavi fiskalnom, socijalnom i financijskom politikom tog režima, a upravo to otkriva zbog čega su mase, čak i kada se nisu slagale s režimom, uspijevale biti ravnodušne prema onome što se događalo oko njih.
Poznato je da je u Weimarskoj Republici, kako se Njemačka zvala poslije Prvoga svjetskog rata, uglavnom vladao opći kaos. Politička nestabilnost, stalni štrajkovi i hiperinflacija 1923. dodatno su pogoršali standard građana koji je još u ratu, kako je izračunao autor knjige, pao oko 65 posto. Ipak, od 1923. do 1929., u vrijeme kancelara Gustava Stresemanna, koji je izdao novu valutu – zlatnu marku – i odbijao tiskati dodatni novac koji je poticao hiperinflaciju, te uveo mjere štednje – ekonomija se donekle počela oporavljati.
Stresemannova smrt početkom listopada 1929. i krah burze u New Yorku, koji se dogodio 26 dana poslije, označio je ne samo početak Velike depresije, nego i daljnji slom Weimarske Republike. Od tada pa do dolaska Hitlerove vlade studenata i apsolvenata 1933., kako ih je Aly nazvao, za građane je sve išlo nizbrdo. Hitler je mase pridobio stalnim obećanjima o “izgradnji narodne – socijalne države” u kojoj će se postupno ukidati sve socijalne barijere.
U trenutku preuzimanja vlasti Josephu Goebbelsu bilo je 35 godina, Reinhardu Heydrichu 28, Albertu Speeru 27, Adolfu Eichmannu 26, Josephu Mengeleu 21, Heinrichu Himmleru i Hansu Franku bile su 32 godine, dok je Herman Göring sa svojih 40 godina bio jedan od starijih članova vlade.
Hitler je nakon dolaska na vlast nezaposlenima, kojih je bilo šest milijuna, obećao “rad, rad i rad”, navodi se u dijelu knjige u kojem se opisuje privid napretka nakon njegova dolaska. Zahvaljujući ponajprije jačanju vojne industrije, četiri godine poslije broj nezaposlenih smanjen je na 1,6 milijuna. Premda su satnice, plaće i mirovine stagnirale, autoritarna odlučnost novog vođe i osjećaj ekonomskog oporavka bili su dovoljni za očuvanje lojalnosti građana.
Usporedo s propagandom Josepha Goebbelsa o nejednakosti rasa, čime se pripremao teren za pljačku i masovna ubojstva Židova, protivnika režima i druge pripadnike ”nearijevskog” naroda, događalo se još nešto s čime je kupljena lojalnost širokoga kruga građana
Socijalnom i poreznom politikom nastojao se olakšati život obiteljima: Zakonom o porezu na prihod iz listopada 1934. znatno je povišen prag neoporezivoga dijela primanja, čime se kupila lojalnost onih koji su najmanje zarađivali (takvih je bilo najviše), a posebnim poreznim opterećenjem neoženjenih i neudanih te onih koji su imali samo jedno ili dvoje djece lojalnost višečlanih obitelji. U sklopu populacijske politike obitelji su dobivale brojne povoljne zajmove, dotacije za uređenje stana, pripomoći za obrazovanje, dječji doplatak…
Usporedo s propagandom Josepha Goebbelsa o nejednakosti rasa, čime se pripremao teren za pljačku i masovna ubojstva Židova, protivnika režima i druge pripadnike ”nearijevskog” naroda, događalo se još nešto čime je kupljena lojalnost širokoga kruga građana.
“Budući da su mnogi dužnosnici nacističke partije u prethodnom režimu živjeli u takvim okolnostima da su upoznali sudske ovršitelje, već su se u prvim tjednima nove vlade pobrinuli da ublaže patnje ovrhe i deložacija kojima je u doba krize bila ugrožena većina Nijemaca. Među prve nacionalsocijalističke zakone spadali su i oni koji su prava vjerovnika ograničavali u korist dužnika, što je trebalo pridonijeti ‘oplemenjivanju’ naroda”, navodi se među ostalim u knjizi, a kako je to izgledalo u stvarnosti, najbolje pokazuje citat iz njemačkoga glasila sudskih ovršitelja: “Sudski ovršitelj koji je socijalno osjetljiv na svoje Volksgenossen (sunarodnjake), neće ih moći žrtvovati potpunoj bijedi, oduzimajući im zajedno s njihovom sirotinjom i povjerenje u državu koja ih štiti, lišavajući ih ljubavi prema domovini u kojoj, kako vjeruju, imaju pravo izlaziti na kraj s onim najnužnijim za život.”
Retorikom koja bi se prije mogla očekivati od ljevičara koristio se i sam Hitler: “Njemačka će biti najveća tek kada njezini najsiromašniji građani postanu oni najvjerniji.” Göring je sekundirao: “Kućevlasnik koji svoje siromašne sunarodnjake zbog oholosti nemilosrdno i beskrupulozno pretvara u beskućnike pronevjerio je svojim djelovanjem zaštitu države.” To, naravno, nije vrijedilo za sve obitelji, nego samo za one “čistih arijevaca”, koje su od ovrha i deložacija bile zaštićene do samoga kraja Drugoga svjetskog rata.
Jasno je da se povijest ponavlja ponajprije zbog ekonomske nestabilnosti tih zemalja. Svima im je zajednička velika prezaduženost, velika nezaposlenost, smanjenje radničkih prava, obezvređivanje uloge sindikata, nestanak srednjeg sloja (ostaju samo siromašni i bogati), rezanje prava na zdravstvenu zaštitu, kao i mnogo toga drugoga
“Židovski poslovni ljudi, liječnici i službenici postali su do 1937. žrtve posebnih zakona. Mnogi od njih izgubili su svoja radna mjesta, uništene su im karijere, a poduzeća koja su dotad još cvala bila su prisilno rasprodana. Svaka je gospodarska aktivnost Židova bila izložena bezbrojnim i različitim šikaniranjima… Njemačka država pokušala se obogatiti na račun poreza na prebjege, kao i sve restriktivnijim izvoznim propisima za devize, dionice, poštanske marke, nakit, zlato, dragulje i srebro, umjetnička djela i antikvitete.
Dotad su fizičke osobe arijanizirale poduzeća i nekretnine židovskih vlasnika putem djelomice dobrovoljnih sporazuma, a gdjekad i državnim ili društvenim terorom. Židovi su još mogli raspolagati svojim životnim osiguranjima i dionicama, još su mogli birati u što će investirati svoj kapital. Sve do 1937. ne može se govoriti o sustavnoj eksproprijaciji, već o sve bolje organiziranoj parcijalnoj konfiskaciji i istodobnoj dodjeli privatnih pogodnosti, u čemu su sudjelovali deseci tisuća Nijemaca ne – Židova”, navodi se, među ostalim, u dijelu knjige gdje se opisuju metode nastavka pljačke Židova, a taj “testirani” model koji je proveden u Njemačkoj i 1938. Austriji, poslužio je poslije za temeljitu pljačku u cijeloj Europi i šire.
Bilo bi previše da opisujemo sve detalje monstruoznih pljački poslije okupiranih zemalja i detalje prisilnog rada ne samo u koncentracijskim logorima nego i u brojnim tvrtkama, na kojima su se temeljile brojne povlastice i dobar život i najsiromašnijih Nijemaca, čak i u jeku Drugoga svjetskog rata.
“Obične kućanice iz hamburške četvrti Veddel odjednom su nosile krznene kapute, trgovale kavom i nakitom, a kod kuće su imale starinski namještaj i sagove iz Nizozemske i Francuske… Neki od mojih čitatelja pozvali su i mene da se u luci opskrbim sagovima, namještajem, nakitom i krznima. Bila je to opljačkana imovina nizozemskih Židova, koji su, kako sam saznala nakon rata, već bili deportirani u plinske komore. Nisam htjela imati ništa s tim. No unatoč tomu morala sam biti na oprezu s tim pohlepnim ljudima koji su se na tome bogatili, osobito sa ženama, i prikrivati svoju odbojnost prema tome. Mogla sam tek oprezno utjecati na nekolicinu žena koje nisu bile toliko euforične i za koje sam znala da su im muževi prekaljeni socijaldemokrati te ih prosvijetliti tako što sam im rekla odakle dolaze ti brodski tovari puni najboljih kućnih potrepština i predmeta za domaćinstvo”, napisala je, između ostalog, knjižničarka Gertrud Seydelmann.
Vidljiva je i nemoć i neznanje države da koliko-toliko ublaži golemu socijalnu nesigurnost sve većeg broja građana. Radikalna desnica profitira na toj ekonomskoj i društvenoj krizi, a u nedostatku drugoga – nudi mržnju prema migrantima i drugim manjinama (Romima, muslimanima, u Hrvatskoj prema Srbima, LGBT osobama…). Nitko od tih desničara nema smisleni ekonomski program koji će ponuditi izlazak iz krize ili stvoriti kakvu novu vrijednost
Ta sveopća kupovina lojalnosti, a pismo je tek sitan detalj onoga što se sve događalo, otkriva zapravo mentalni sklop ljudi koji su šutke, mnogi i iz straha, prelazili preko užasa kojeg su morali biti svjesni. Oni pak koji su se pobunili, o čemu svjedoči izvrsna knjiga Hansa Fallade, koju je napisao 1946. po istinitom događaju – otporu starijega bračnog para Hitlerovoj politici – brzo bi bili pogubljeni.
Povuče li se paralela s onim što se danas događa u Europi, u kojoj neprestano jača radikalna desnica (Francuska, Španjolska, Italija, Grčka, Mađarska, Hrvatska…), jasno je da se povijest ponavlja ponajprije zbog ekonomske nestabilnosti tih zemalja. Svima im je zajednička velika prezaduženost, velika nezaposlenost, smanjenje radničkih prava, obezvređivanje uloge sindikata, nestanak srednjeg sloja (ostaju samo siromašni i bogati), rezanje prava na zdravstvenu zaštitu, kao i mnogo toga drugoga.
U svima njima vidljiva je i nemoć i neznanje države da koliko-toliko ublaži golemu socijalnu nesigurnost sve većega broja građana. Radikalna desnica profitira na toj ekonomskoj i društvenoj krizi, a u nedostatku drugoga – nudi mržnju prema migrantima i drugim manjinama (Romima, muslimanima, u Hrvatskoj prema Srbima, LGBT osobama…). Nitko od tih desničara nema smisleni ekonomski program koji će ponuditi izlazak iz krize ili stvoriti kakvu novu vrijednost.
Ništa drukčije nije ni u Hrvatskoj. Referendum koji se održao u nedjelju 1. prosinca bio je udar na ljudska prava LGBT osoba (na ulici ih, jednako kao i za vrijeme Hitlera, tuku već dosta dugo), a potom je planirano dodatno smanjenje ljudskih prava ne samo Srba nego svih manjina (referendum o ćirilici).
Pridoda li se tomu povijesni revizionizam kojim se 23 godine u Hrvatskoj tvrdi da u Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima nije bilo masovnih pokolja, masovna podrška onima koji se pozdravljaju s ustaškim pozdravom ”Za dom spremni”, zveckanje oružjem hrvatskih Freikorpsa (hrvatska inačica njemačkih dragovoljaca iz Prvoga svjetskog rata i antikomunističkih paravojnih formacija u vrijeme Weimarske Republike) te nesposobnost Vlade da vidi dubinu problema – možemo se samo pitati što je sljedeće na redu.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Šeprtljavi Milanović
Nakon referenduma o braku Vlada je krenula u protuofenzivu. Mediji su puni izjava ministra uprave Arsena Bauka i potpredsjednice Vlade Milanke Opačić da ”evo, samo što nije” novi Zakon o životnom partnerstvu koji bi trebao dati puno više prava istospolnim parovima. Vijest se čini potpuno novom, skoro kao vladin as iz rukava. Stječe se dojam da Vlada poentira nakon udara konzervativne inicijative U ime obitelji. A zapravo nije tako.
Ministarstvo uprave na Zakonu radi već više od godinu dana. Lani u rujnu formirana je radna skupina za izradu novoga propisa. Plan je bio da prijedlog dođe na Vladu u prvom tromjesečju ove godine. To se nije dogodilo, već se dogodila inicijativa U ime obitelji. Od svibnja ”obiteljaši” su skupili potpise, odradili svoju kampanju, zagušili javnost zamumuljenim argumentima o braku kao životnoj zajednici isključivo između žene i muškarca i – uspjeli su. Gotovo 66 posto izašlih građana zaokružilo je ”za”.
Za to vrijeme, Vlada je tek sporadično spominjala da priprema novi Zakon, a u Saboru je SDP trošio energiju na tehničke stvari oko nadolazećeg referenduma i na obračunavanje s Ustavnim sudom.
A mogli su imati asa u rukavu punih osam mjeseci prije pojave društva predvođenog Željkom Markić. Ili je u proljeće barem dočekati s gotovim prijedlogom. Propustili su i jedno i drugo.
”Obiteljaši” su počeli diktirati tempo, a Vlada je kaskala. Istina, od kraja ljeta mediji su povremeno prenosili glavne novosti u Zakonu, ali rokovi za njegovo usvajanje iz nepoznatih razloga opet su se pomicali.
Umjesto da Vlada promovira koje su dobre strane Zakona, kako za LGBT zajednicu, tako i za čitavo društvo, svojom je šeprtljavošću doprinijela napetostima u društvu. Dopustila je da joj Markićka i društvo diktiraju tempo, a sve u želji da ugodi baš svima, pa i onima kojima se nikada neće moći ugoditi
Prvo je u rujnu najavljeno da će Zakon biti u proceduri taj mjesec, ali ništa. U listopadu je puštena informacija da će u proceduri biti istodobno s Obiteljskim zakonom, ali Obiteljski je krenuo, a Zakona o životnom partnerstvu još nema. I kada je konačno 6. studenoga započela i formalna javna rasprava na internetskim stranicama Ministarstva uprave, ta informacija samo je protrčala kroz medije. Tek sad – ovaj ponedjeljak – dan nakon referenduma i nekoliko dana prije završetka javne rasprave 6. prosinca, Vlada je putem svoje FB stranice pozvala građane da pročitaju prijedlog i napišu komentare. Zašto to nije učinila ranije, nije jasno.
Kao što nije jasno zašto je gotovo godinu dana radna skupina samozatajno radila na prijedlogu bez puno informacija u javnosti. Posebno je to nejasno zato što je istodobno sve više rasla napetost, pa i histerija u društvu oko inicijative ”U ime obitelji”. Dio građana bio je zbunjen i preplašen. Mnogima nije bilo jasno što se događa i tko zapravo ima pravo. Želi li doista Vlada ugroziti ”klasični” brak, želi li uništiti ”svetost” obitelji?
A Vlada ne da to nije planirala, nego je korak po korak činila ustupke konzervativnim krugovima i Crkvi. Koji su ustupci?
Prvo, prava homoseksualnih parova regulirana su posebnim zakonom, nisu dio Obiteljskog zakona, dakle ne miješaju se s heteroseksulanim brakom ili izvanbračnom zajednicom muškarca i žene. Štoviše, na Zakonu uopće ne radi matično ministarstvo nego Ministarstvo uprave. To, naravno, kritizira dio LGBT udruga nezadovoljnih što se homoseksulane parove segregira izmještajući ih iz obiteljskog zakonodavstva. No, Vlada je na tome ustrajala. Ministar Bauk objasnio je da se to čini ”uvažavajući stajalište da se kod obitelji radi o drugoj instituciji koja ima odvojenu tradiciju i društveni kontekst” te da se ”radi o pragmatičnom kompromisu koji je doličan demokratskom društvu”.
Također, ni u jednom trenutku nije bilo ni spomena da bi se homoseksualnom paru dopustilo posvajanje djece, već samo skrbništvo nad biološkim ili posvojenim djetetom jednog od partnera. Očito se i u odnosu prema djeci u istospolnim vezama vodilo računa o trenutačnim društvenim, a ponajprije političkim okolnostima. Pa shodno tome i da se ne naljute konzervativni i crkveni krugovi.
I nakon svega, Vlada prijedlog Zakona servira ”kao odgovor na referendum”. Dakle, kao post festum, a ne kao stvarnu želju da se priznaju osnovna prava LGBT zajednici. A uz to idu i šlampave izjave poput one potpredsjednice Vlade Milanke Opačić da će se prijedlog Zakona vrlo skoro naći u proceduri, ”možda baš na Svetog Nikolu, pa da bude jedan poklon LGBT populaciji”
Nije jasno zašto Vlada svih ovih mjeseci to nije objasnila građanima i stotinu puta ako je trebalo, punim rečenicama, priznajući da su spremni na kompromis, ali i objašnjavajući dobre strane novoga Zakona. A toga, doista, nema malo.
Za razliku od vrlo površnog Zakona o istospolnim zajednicama donesenog prije deset godina, prijedlog Zakona o životnom partnerstvu priznaje gotovo sva bračna prava istospolnim parovima, osim posvajanja djece.
Regulirano je sklapanje veze kod matičara i upotreba zajedničkoga prezimena, postoje odredbe o mirovinskim i zdravstvenim pravima, porezne olakšice te prava iz sustava socijalne skrbi. Propisuje se i nasljeđivanje te raspodjela imovine nakon prekida veze ili smrti partnera. Osim skrbništva nad partnerovim djetetom, u slučaju prekida veze predviđena je i mogućnost viđanja djeteta bivšeg partnera. Također, predviđeno je neformalno životno partnerstvo – svojevrsni pandan izvanbračnoj zajednici kod heteroseksualnih parova.
I umjesto da Vlada promovira koje su dobre strane Zakona, kako za LGBT zajednicu – tako i za čitavo društvo, svojom je šeprtljavošću doprinijela napetostima u društvu. Dopustila je da joj Markićka i društvo diktiraju tempo, a sve u želji da ugodi baš svima, pa i onima kojima se nikada neće moći ugoditi.
I nakon svega, Vlada prijedlog Zakona servira ”kao odgovor na referendum”. Dakle, kao post festum, a ne kao stvarnu želju da se priznaju osnovna prava LGBT zajednici.
A uz to idu i šlampave izjave poput one potpredsjednice Vlade Milanke Opačić da će se prijedlog Zakona vrlo skoro naći u proceduri, ”možda baš na Svetog Nikolu, pa da bude jedan poklon LGBT populaciji”.
I sada, nakon besmislenog i diskriminirajućeg referenduma, koji je uz to koštao 48 milijuna kuna, Vlada ima mogućnost popravnog. Iz inicijative ”U ime obitelji” ne miruju. Samo dva dana nakon, za njih uspješnog referenduma, ponovno su stisnuli gas. Nezadovoljna Željka Markić tvrdi da je prijedlog novog Zakona u suprotnosti s novom odredbom Ustava i da se homoseksualnim parovima zapravo daju ista prava kao u braku.
Sad će se tek vidjeti dosljednost Vlade, hoće li ustrajati na prijedlogu ili će se neke odredbe novog Zakona naprosto pogubiti na putu od Ministarstva uprave, preko Vlade, pa do prvog i drugog čitanja u Saboru, što bi sve moglo potrajati do proljeća.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Svjetski mediji: referendum duboko podijelio Hrvatsku
Svjetski mediji javili su u nedjelju da se u Hrvatskoj održava referendum na kojem će se odlučiti hoće li u Ustav RH ući odredba o braku kao zajednici muškarca i žene te da je referendum izazvao duboke podjele u najnovijoj članici Europske unije.
“Hrvati su duboko podijeljeni. Već tjednima samo jedna tema dominira javnom raspravom – treba li definicija braka kao zajednice muškarca i žene biti unesena u Ustav RH”, piše Deutsche Welle i dodaje da je u hrvatskom Obiteljskom zakonu brak već definiran na taj način, ali da u Ustavu nema jasne definicije braka.
“U parlamentu, medijima i na ulicama sve se, čini se, svodi na to tko je ‘za’, a tko ‘protiv’. Takva polarizacija nije viđena od rata za neovisnost ranih ’90-ih godina”, navodi Deutsche Welle.
Glas Rusije također navodi da je pitanje istospolnih brakova izazvalo “duboku i neprijateljsku podjelu u hrvatskome društvu” te da se vjeruje kako su pristaše istospolnih brakova u manjini.
Portal euinside pod naslovom “Referendumska histerija u Hrvatskoj” piše da Hrvati nisu sretni zbog referenduma, naprotiv, “mnogi vjeruju kako je nepotrebno trošiti novac za nešto što trenutačno nikomu ne treba”, i to u vrijeme velike nezaposlenosti.
France24 piše da je referendum podijelio najnoviju članicu Europske unije. Liberalne skupine izjavile su da referendumsko pitanje zadire u temeljna ljudska prava, ali konzervativne skupine prikupile su 700 000 potpisa za održavanje referenduma.
“Hrvatska je tijekom zadnjih nekoliko godina napravila određene korake prema poboljšanju LGBT prava, ali pitanja poput istospolnoga braka i dalje izazivaju velike podjele u toj većinski katoličkoj zemlji”, ističe France24.
Agencija BETA prenosi da su najutjecajniji mediji u Hrvatskoj priopćili kako večeras neće izvještavati iz referendumskoga stožera građanske inicijative “U ime obitelji”.
“Oni su se pridružili bojkotu na koji je pozvalo Hrvatsko novinarsko društvo nakon što je ta konzervativna građanska inicijativa zabranila nekim medijima da izvještavaju iz njihova stožera, među ostalima i Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), zbog, kako su objasnili, pristranosti”, navodi BETA i dodaje da su zbog toga vodeći pisani i elektronički mediji u Hrvatskoj odlučili bojkotirati izvještavanja iz stožera građanske inicijative “U ime obitelji”.
Talijanska agencija ANSA izvijestila je da će “vrlo katolička” Hrvatska na referendumu u nedjelju najvjerojatnije “zatvoriti vrata homoseksualnim brakovima”. ANSA navodi i to da će vodeći listovi i televizije u Hrvatskoj bojkotirati stožer organizacije na čiju je inicijativu u Hrvatskoj i sazvan referendum “protiv gay brakova” jer je odbila dati akreditacije liberalnim medijima i javnoj televiziji.
Njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung piše da hrvatski građani glasaju treba li tradicionalni brak i ustavom zaštititi. Pokretači referenduma imaju protiv sebe ne samo lijevu vladu nego i najveći broj medija, ocjenjuje taj list.
HINA