(Opaska uredništva: Nakon 200 objavljenih kolumni ”Imam pravo”, kolega Ivica Grčar donosi odlukui o prestanku objavljivanja u tjednom ritmu na Autografu. Od sada će se javljati po potrebi, barem jednom mjesečno. Mi i dalje upućujemo čitatelje da se s konkretnim poteškoćama u ostvarivanju svojih prava jave Ivici Grčaru, našem ”pučkom pravobranitelju”, čiji doprinos portalu Autograf i pravdi u Hrvatskoj neizmjerno cijenimo). [Read more…]
Novinarstvo u slučajnoj državi
Kad čovjek radi posao koji ja radim – posao novinara – s tim poslom pod ruku ide i neugodno iskustvo sudovanja. To nije tako samo od danas, niti od jučer. Čak i u kasnom socijalizmu, u doba kad su mediji bili krotkiji, a društvo manje divlje, u krugu novinskih doajena kolala je rečenica: jebeš novinara koji nikad nije bio na sudu. [Read more…]
U Strasbourgu sudske spise uništavaju radi zametanja tragova
Dostavljeno mi je pismo iz zatvora u Lepoglavi. Pismo je datirano 17. siječnja 2017. godine, ali potrajalo je dok je stiglo do mene, a onda sam morao i sam zastati. [Read more…]
Hrvatska protiv hrvatskih građana
Javila se čitateljica (podaci poznati redakciji) da Porezna uprava rješenjem osporava autorske honorare zaposlenika i vanjskih suradnika ustanovi u kojoj je zaposlena.
Čitateljica je zaguglala problem osporavanja autorskih honorara i, između ostalih, prikazao se i novinarski prilog koji sam o toj temi napisao u poslovnom tjedniku Lider još 3. svibnja 2012. godine. Čitateljica pita ima li što novo o poreznom osporavanju autorskih naknada. [Read more…]
Fuj registri i hrvatsko doušništvo
Središnje mjesto za prikupljanje podataka o građanima i stvaranje raznih registra umjesto obavještajnih službi i nekadašnje Udbe postalo je Ministarstvo financija, uz Finu kao paradržavnu službu, ”naše banke u stranom vlasništvu”, odvjetnike, računovođe, knjigovođe, revizore i ostale doušnike u Republici Hrvatskoj. [Read more…]
Pohvala ludosti
Jedan moj prijatelj iznio je zanimljivu tezu. Tvrdi da je ludost sastavni dio politike i da pravi vođa treba biti bar malo zaražen nekom duševnom bolešću. Tvrdi da pravi lider uvijek u sebi nosi zrnce paranoje. Takav čovjek uvijek oko sebe vidi zavjere, sumnja i u najbolje prijatelje, oprezan je i prema odanim obožavateljima. Kao takav voli, ali je otporan na laskanje, ne vjeruje izrazima obožavanja. Ne vjeruje nikome. [Read more…]
Milanović je smijenio sebe
Zoran Milanović nije podnio ostavku na dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske ni na funkciju predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske. Milanović je, uvjeren da smjenjuje drčnog ministra financija Slavka Linića, zapravo smijenio sam sebe s oba čelna mjesta.
Dok je na izvanrednoj konferenciji govorio o razlozima zbog kojih smjenjuje Linića, Milanović je, zapravo, govorio o sebi i razlozima zbog kojih ponajprije on treba otići. “Ujutro sam se susreo s ministrom Linićem i rekao mu da više ne uživa moje povjerenje iz nekoliko razloga i da zbog toga ne vidim više mogućnost za nastavak naše suradnje”, pojasnio je, dodavši kako je riječ o političkoj odluci jer je povjerenje “ozbiljno narušeno”.
O čistim rukama nije baš najpozvaniji govoriti lider partije koji ima dva člana Predsjedništva osumnjičena za ozbiljnu korupciju, a da im on nije poništio stranačke iskaznice. Ima i dojučerašnju šeficu Porezne uprave protiv koje se također vodi istraga zbog predstečajne nagodbe, kao i gradonačelnicu koja se na sjednice Sabora dovozi vatrogasnim vozilom, ali uredno sebi uzima putne troškove. Na ostalu, ne malobrojnu, stranačku sitnež kojoj nije mrsko zamračiti nešto javnog novca nećemo se ni osvrtati
Zahvaljujem ministru Liniću za doprinos Vladi, kazao je još premijer, te za good-bye kiss svom, sada već bivšem, najpopularnijem ministru lagano imputirao i upetljanost u kriminal porukom “da su izbori bitni, ali su čiste ruke još bitnije”.
U neuspjelom pokušaju parafraze najvažnije sentence Ivice Račana, po kojoj SDP izbore smije izgubiti, ali obraz ne, Milanović je najviše rekao o sebi. Linića oduvijek bije glas da je okružen suspektnim tipovima, da su problematični njegovi koncepti fiskalizacije i predstečajnih nagodbi, da nije baš najugodniji lik, ali Milanović je tek sada primijetio kako je “ministar Linić jedan intenzivan, katkad i jedan vrlo agresivan čovjek prema suradnicima i sve mi to znamo”. Mi bismo dodali: Rugala se sova sjenici…
Fiskalizaciju i predstečajne nagodbe branio je kao velika postignuća svoje Vlade, iako je riječ o procesima koji su vođeni po vrlo arbitrarnim, proizvoljnim i diskrecijskim kriterijima.
Unatoč brojnim negodovanjima i dokazima Milanović kao najodgovorniji u izvršnoj vlasti nije bio voljan preispitati te projekte koji su jedne doveli na prosjački štap, a druge spašavali i očuvali im milijune prema vrlo mutnim kriterijima. Sve dok mu Linić, iz još uvijek ne potpuno razvidnih razloga, nije stao na žulj.
O čistim rukama nije baš najpozvaniji govoriti lider partije koji ima dva člana Predsjedništva osumnjičena za ozbiljnu korupciju, a da im on nije poništio stranačke iskaznice. Ima i dojučerašnju šeficu Porezne uprave protiv koje se također vodi istraga zbog predstečajne nagodbe, kao i gradonačelnicu koja se na sjednice Sabora dovozi vatrogasnim vozilom, ali uredno sebi uzima putne troškove. Na ostalu, ne malobrojnu, stranačku sitnež kojoj nije mrsko zamračiti nešto javnog novca nećemo se ni osvrtati.
Hiperproduktivan u proizvodnji neprijatelja svake vrste i iz svih miljea, a ponajprije u svom najbližem okruženju, Milanović već danas može početi čistiti svoje ladice i u Banskim dvorima i na Iblerovom trgu. To mu je, potpuno neuvijeno, tri sata nakon smjene Linića, poručio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel koji do sada Milanovića ni na koji način nije doveo u pitanje
Unatoč uvjerenju Zorana Milanovića da je SDP drugačiji čak i kada griješi, imamo vijest za njega – lopovluk i korupcija su uvijek lopovluk i korupcija, neovisno o tome je li riječ o kuni ili milijunu kuna, nevažno je li u režiji HDZ-a ili SDP-a.
Kada Milanović Liniću kaže da više ne uživa njegovo povjerenje, sam ne čuje 75 posto javnosti, koja mu to već mjesecima, iz ankete u anketu, poručuje. Kada kaže da više ne vidi mogućnost za nastavak suradnje s Linićem, Milanović ne registrira da suradnju s njim nemogućim smatra najveći dio stranke, od jake osovine Zagreb – Rijeka, pa nadalje, dok se masovno nezadovoljstvo njegovim vođenjem stranke i države ubrzano kapilarno širi svim stranačkom organizacijama.
Njegovi vlastiti ministri mu se uklanjaju s puta, saborski zastupnici jedva da ga vide, još manje komuniciraju s njim, a koalicijski partneri u paničnoj su potrazi za izlaskom iz neuspješne koalicije i rezervnim položajem. Jakovčić već javno ašikuje s reformistima Radimira Čačića, a i ostali će, ne treba sumnjati, ubrzano u potragu za novim savezništvima.
Za Zorana Milanovića ovo je lose-lose situacija i ne postoji način na koji bi iz nje izašao ne kao pobjednik, nego kao netko tko se uopće u stanju održati na nogama. Hiperproduktivan u proizvodnji neprijatelja svake vrste i iz svih miljea, a ponajprije u svom najbližem okruženju, Milanović već danas može početi čistiti svoje ladice i u Banskim dvorima i na Iblerovom trgu.
“Izgubio sam povjerenje u vrijednost i važnost komunikacije unutar stranačkih tijela, u predsjednikovo poštovanje prema bazi stranke”, poručuje Obersnel (…) uz znakovitu, prijeteću poruku Milanoviću kako “ni jedan premijer do sada nije postavljen ukazom, nego upravo voljom svoje baze”
To mu je, potpuno neuvijeno, tri sata nakon smjene Linića, poručio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel koji do sada Milanovića ni na koji način nije doveo u pitanje.
Obersnel tako sada kaže da više nije siguran da će odnosi u SDP-u ostati jednaki, nepomućeni i stabilni. Smjena Linića za njega je doista neočekivan postupak, nimalo kolegijalan ni ljudski, pa je duboko razočaran kao član stranke, ali i na ljudskoj razini kao prijatelj i kolega obojice.
“Izgubio sam povjerenje u vrijednost i važnost komunikacije unutar stranačkih tijela, u predsjednikovo poštovanje prema bazi stranke”, poručuje Obersnel ne osporavajući pravo premijera na odabir ministara, ali uz znakovitu, prijeteću poruku Milanoviću kako “ni jedan premijer do sada nije postavljen ukazom, nego upravo voljom svoje baze”.
Najveći poraz Zorana Milanovića nije u tome što će mu vrlo brzo presuditi ili partija ili javnost; njegova je politička i ljudska nesreća u tome što neće biti nikoga da za njim zazove Whitmanove stihove “Oh, captain! My captain!”, kao što ih je on upisao u knjigu žalosti za Ivicu Račana. Milanović ionako nikada nije bio materijal za kapetana, tek kapacitet za malog od palube.
(Prenosimo s portala Forum.tm)
Epoha hard rock poglavica
Ovih dana ‘‘svi“ pišu o novo-starom mađarskom kralju, caru, predsedniku, premijeru, ocu nacije i šta li je već sve većinskoj Mađarskoj Viktor Orban u ovo vreme rapidnog opadanja snage i smislotvorne moći evropskih demokratija, naročito onih istočno od nekadašnje linije blokovske podele.
Čitam to portretističko-biografsko trunje bez mnogo entuzijazma, ali ipak istrajavam, valjda tražeći u njemu objašnjenje kakvo se u njemu sigurno ne može naći – a gde može, ako može, još je nejasno – kadli naletim na bizarnu triviju: navodno je omiljeni bend Orbana (rođenog 1963.) Creedence Clearwater Revival, klasik američkog ‘‘južnjačkog“ rokenrola, onu vrstu muzike koja vas odmah asocira na beskrajnu vožnju kamionom iz Alabame u Minesotu, ili tome slično.
…a na koncertu je, u počasnoj loži, uslikan i predsednik Republike Srbije Nikolić Tomislav (…) i to u nekakvom ‘‘rockerskom“ outfitu, s amblematskom kožnom jaknom, valjda onom istom koju je nedavno dobio na poklon od ljutih ruskih bajkera, onih koji od svih rokenrol zvezda najviše vole kantautora Putina, Vladimira Putina
Orban i ja gotovo smo vršnjaci, tek sam dve godine mlađi. Slušali su se i u nas ‘‘Kridensi“, kako smo ih svi zvali, svaka je poštena rockerska kuća imala u svojoj kolekciji onu njihovu kako-se-već-zvala kompilaciju, i nisi mogao ozbiljno shvatati nekoga ko ne zna Suzie Q, Have You Ever Seen the Rain ili Bad Moon Rising, ali ipak, ipak… CCR bili su nešto kao ‘‘muzejska činjenica“, svakako respektabilna i stvar jedne nove opšte kulture, ali živa muzika tog vremena bilo je ipak nešto sasvim drugo, kako u Engleskoj tako i na Balkanu…
No, opet, možda je u Mađarskoj pod sovjetskom okupacijom bilo drukčije, ko će ga znati. Njihove su vedete poput Omega i Locomotiv GT naginjale hard rock zvuku… Pre koju godinu gledao sam odličan slovački film smešten u ta vremena; neki klinci, Slovaci, učeći skidaju ‘‘po sluhu“ tekstove s mađarskih ploča (ne treba zaboraviti da je Mađarska bila ‘‘najveselija baraka u lageru“!) mada mađarski ne umeju ni da beknu, a onda odu u neko mađarsko selo u Slovačkoj na gažu, gde jedva izvuku živu glavu jer ih seljaci pojure vilama, misleći da se klinci svojim besmislenim pseudomađarskim mumlanjem namerno rugaju njihovom jeziku.
Nekako malo pre mađarskih izbora, dinosaurusi zvani Deep Purple (bili su dinosaurusi i onda kada sam kupio njihov Live in Japan, što je moglo biti recimo 1977. i 78., kada sam imao 12-13 godina) došli su u Beograd – na istoj će turneji, logično, posetiti i Budimpeštu – a na koncertu je, u počasnoj loži, uslikan i predsednik Republike Srbije Nikolić Tomislav (još ranije ‘‘outovan“ kao njihov prekaljeni obožavalac, što u prevodu s jezika mistifikacija po svoj prilici znači da je nekoliko puta zadrmao glavom uz Hush na igranci u Domu kulture u Kniću oko 1976.), i to u nekakvom ‘‘rockerskom“ outfitu, s amblematskom kožnom jaknom, valjda onom istom koju je nedavno dobio na poklon od ljutih ruskih bajkera, onih koji od svih rokenrol zvezda najviše vole kantautora Putina, Vladimira Putina.
Biće da je to kulturološki portret neokonzervativističkog lidera današnjice, bar u poluperiferijskim zemljama, tek malo izvan epicentra Zapada (tj. zapadne Evrope i severne Amerike): bio je i on nekad, kao da nam se poručuje, ‘‘mlad i lud“ (…), ali onda je sazreo i shvatio da su Prave Stvari dom i porodica, otadžbina i crkva…
Društvo mu je pravila, dakako, supruga Dragica, za koju je objektivnom posmatraču odmah jasno da je odrasla na postpunk-hardcore-industrial trashu. Čini mi se da je se sećam s Einsturzende Neubauten.
Šalu na stranu, nije li se i onaj pričuvni Putin, zvan Medvedev Dimitrij, znao nešto izjašnjavati kao ljubitelj tvrđeg zvuka, tj. heavy metala? Ne mogu da se setim (dobro, lako bih ga izgooglao, ali čemu?) koji mu je ono bend najviše pri srcu, ali mislim da je neki užas i ljiga, nešto kao Scorpions, ili takvo šta.
I gle, evo baš pre dan-dva, čitam kako se i predsednik Venecuele Nicholas Maduro, ne samo formalni nego i ideološki naslednik neumrlog Uga Chaveza, izvoleo očitovati o svojim muzičkim nazorima koji kao da su prepisani od nekog obožavaoca Divljih jagoda i Teške industrije iz poznih sedamdesetih.
Maduro trenutno, doduše, nema baš mnogo vremena za slušanje muzike jer mu u zemlji besni pobuna ‘‘antichavista“ (koji su inače odreda, znamo već šta: američki agenti, kao što su to onomad bili i rokenroleri, hipici i ostali punkeri u istočnom bloku), ali govoreći upravo u kontekstu tih dešavanja, Maduro opovrgava priče da je autokrata sklon nasilju i represiji i čelnik jednog ne baš jako demokratskog režima saharinskom pričom kako su on i njegovi ministri zapravo ‘‘neka vrsta hipija i boema“, a kako se on muzički, duhovno i politički kalio uz Led Zeppelin i Johna Lennona, borca za prava potlačenih.
Da li stvarno ima nečega potmulo, ali neotklonjivo zabavnog u ovim primerima, ili je u pitanju vic koji je smešan samo onome ko ga priča, tj. meni?
Taj rokenrol je ionako izmislila CIA, a onaj agent Elvis je zavrteo kukovima samo zato da izludi pošten svet i da radni narod otera iz crkve, iz partijske ćelije, ili već s tako nekog mesta na kakva se, izgleda, ponovo vraćamo, čak prividno dobrovoljno. Doduše, danas se vrti kukovima više nego ikada, ali to više nikome ništa ne znači, a najmanje znači pobunu
‘‘Začudni“ i manje-više kontrastni efekat proizvodi to što rokenrol kulturu povezujemo s nečim antiautoritarnim i emancipatorskim, a ovi drmoglavci uz glasne, u struju uštekane džitre su autoritarni vladari i zastupnici tzv. porodičnih vrednosti, većinom i ljudi koji su skloni vrlo mračnim, ultrakonzervativnim pogledima, a pri tome ne biraju mnogo sredstva da svoje poglede nametnu i drugima.
Šta onda to znači? Da su oni licemeri i lažovi, koji se predstavljaju za nešto što nisu, misleći da će tako ostaviti bolji utisak? Ne, ili bar ne nužno. Mnogo pre će biti da to samo pokazuje koliko je supkultura rokenrola – ne kao striktno muzičkog idioma, nego u najširem značenju te reči – postala sastavni deo teškog mejnstrima, opšte mesto bezbrojnih miliona globalnih muškobanjastih ‘‘macho odrastanja“. Da, naravno, nisam slučajno rekao macho: nije bez neke da se tu gotovo uvek radi o hard rock i heavy metal vedetama, pa bilo da su to neki natapirani bezveznjaci ili istinski velikani kao Led Zeppelin.
Biće da je to kulturološki portret neokonzervativističkog lidera današnjice, bar u poluperiferijskim zemljama, tek malo izvan epicentra Zapada (tj. zapadne Evrope i severne Amerike): bio je i on nekad, kao da nam se poručuje, ‘‘mlad i lud“ (evo, negde na dnu ormara još čuva crni kožnjak i izgrebani LP nekog prangijanja kosmatih brkajlija iz kaubojske pripizdine), ali onda je sazreo i shvatio da su Prave Stvari dom i porodica, otadžbina i crkva (ili svetska proleterska revolucija, u ‘‘levoj“ varijanti, suštinski srodno puritanskoj).
A i čemu se tu čuditi, zar nije tome tako, i zar baš tako ne treba da bude? Taj rokenrol je ionako izmislila CIA, a onaj agent Elvis je zavrteo kukovima samo zato da izludi pošten svet i da radni narod otera iz crkve, iz partijske ćelije, ili već s tako nekog mesta na kakva se, izgleda, ponovo vraćamo, čak prividno dobrovoljno. Doduše, danas se vrti kukovima više nego ikada, ali to više nikome ništa ne znači, a najmanje znači pobunu.