Ona njemu Radosti, on njoj Lipa. U nekoliko je sati to postala jedna od upečatljivijih dramskih situacija u ovih trideset i kusur hrvatskih godina. Publika je žudno čekala nastavke serijala. Dok se službena javnost skandalizirala nad time što joj deklarirani, premda ne i učlanjeni hadezeovac i prijatelj – ili poznanik s kave! – svih uglednijih kriminalaca u državi postaje državni odvjetnik, ili kako se to preciznijim jezikom kaže, državni tužitelj, običan svijet bio je opčinjen nečim drugim. [Read more…]
Svaki dan u džungli – bez mačete!
Dvije vijesti – sasvim različite u karakteru, ali obje vezane uz (kako bi rekla Elena Ferrante) ”moju genijalnu prijateljicu” – obradovale su me prošlog tjedna. [Read more…]
MOST-ovci: Osjećam se prevarenim!
Nakon što je saznao da su mu zabranili ulazak na današnji sastanak Nacionalnog vijeća Mosta, Drago Prgomet napisao je pismo svojim bivšim kolegama iz Mosta nezavisnih lista, u kojemu ih je pozvao da ne glume ”slijepo zajedništvo gdje ga ne može biti jer je ono negacija liberalne demokracije na čijim temeljima počiva današnja Europa”. Iznad svega, poručio im je, ne smiju izdati svoje birače. Pismo prenosimo u cijelosti: [Read more…]
Žica se više i očajnije
Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?
Iz Zagreba sam, solidno vrijeme sam izbivao iz njega, no u posljednjih pola godina što ga kontinuirano nastanjujem ne mogu povući paralelu ni s jednim prošlim vremenom po pitanju javnog žicanja para. Financijski brodolomci praktički su postali kulturološki brend centra, nezaobilazan dio urbanog kofeinskog iskustva. Vlasnici kafića mogli slobodno umetnuti u cjenike stavke tipa ”kava s mlijekom i pet žicera – 15 kuna”, a gradske vlasti mogle bi razmisliti o postavljanju spomenika ”nepoznatom prosjaku”.
Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?
Institucija moljakanja siće mogla bi se uvrstiti u zagrebačke tradicionalne znamenitosti, opisati na engleskom i korejskom po turističkim vodičima, pa da horde stranaca koji lunjaju centrom uveseljavaju ekipu ispružene ruke misleći kako sudjeluju u drevnom hrvatskom obredu.
Frekvencija uleta s libretom ”jel’ imaš koju kunu”, ”pomozite ako ikako možete”, ”znaš što, al’ treba mi 10 kuna za pivo” u prosjeku se odvija brzinom od pet do deset na sat.
Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji.
No nisu samo terase u igri. Zaustavit će vas na cesti, dočekati ispred kolodvora, a u najnovijem izdanju domaćeg žicarskog genija, obilazit će parkirališta šoping-centara i umoljavati ljude koji izlaze ili ulaze u aute.
Par mlađih Zadrana s glazbalima priča mi neki dan – u sat, dva zgrnuli su 400 kuna, daleko više nego sviranjem na ulici. Pada mi na pamet Havana gdje je populacija u permanentnom domišljanju kako revolucionarno osloboditi još jedan konvertibilni pesos iz džepova turista.
Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji
Provest će s tobom pola dana, omađijati te gomilom lažnih priča i agilno se potruditi za bakšiš. Kod nas pak imaginacija žicera vjerno odražava imaginaciju nacionalnog gospodarstva. Daj mi pare jer… jer… jer ih nemam.
Čak su i hahari minulih vremena imali minimalno razrađenu scenografiju za utjerivanje kovanica. Prodavali bi ti ciglu, ili barem kratko objašnjenje zašto im sada i ovdje moraš iskrcati neku lovu. Tipa, frendu je umrla baka i ovaj je sad toliko utučen da bi mogao reagirati nepredvidljivo. Prilično uvjerljiva uvertira nakon koje sam kao klinac definitivno bio spreman uručiti im lovu spremljenu za sladoled.
Nesposobnost za kreativno izvlačenje iz govana skoro pa mistički tijesno povezuje one na hrvatskom vrhu i one na hrvatskom dnu. U trenutku kada su ljudi shvatili da im je kratkoročno isplativije progutati ponos i vratiti se doma s par stotina kuna instant love, značilo je da su oni na boljem kraju prehrambenog lanca jednako tako žrtvovali više funkcije ove zemlje u ime brzog profita.
Jednom kada je obavljena ta psihološka odnosno politička amputacija, žicanje postaje skroz prihvatljiv stil života. Štoviše, postaje savršena anestezija narkotičkog djelovanja iz koje se više nisi sposoban vlastoručno izvući.
Trudnici iz zagrebačke periferije koja pita za kusur oko stolova Cvjetnog trga to najčešće neću zamjeriti, ali hoću gradu i državi koja joj je tu narkozu priuštila. Očito da je jedini preostali hrvatski izazov gdje još postoje ljudi kod kojih nije potrošen kredit za žicanje. A oni će rekordno nestati u sveopćoj maniji od pet kuna.
Dati pet kuna ili investirati pet kuna? Razlika koju još dugo nećemo shvatiti bez obzira na broj znamenaka.
(Prenosimo s tportala).
Važne zagrebačke table
Neki dan sam se nekim poslom zatekao u zapadnim dijelovima grada, tamo oko Vinogradske.
Gledam gdje ću parkirati, nerviram se, neki mi kreten trubi, biva da mu se sklonim s puta umjesto da se parkiram… I tako na kraju iskočim iz auta, ljut kao leptir (kako bi to rekao jedan moj odavno pokojni prijatelj), i skoro slučajno pogledam u jednu od onih novih ploča s imenima ulica.
Piše: Nad Lipom. A ispod, sitnijim slovima, tako da se treba malo i zagledati: na početku ulice nekad je rasla lipa. I učas me prođe ljutnja, pomislim kako bi bilo dobro prehodati Zagreb, obići ploče, pročitati tu neobičnu knjigu grada, koja se, neočekivanim bljeskom lucidnosti gradskih otaca, rasula po uličnim uglovima.
Nove ploče, a naročito na njima brojke, kao što se već pisalo, nepregledne su, izrazito loše dizajniranog fonta (oblika i vrste slova, ako tko ne zna što je font). U povijesti Zagreba nije bilo nečitljivijih. Čudno je jedino što se nije pobunio nitko iz Hrvatskog dizajnerskog društva. Loš bi ih se dizajn, valjda, trebao ticati
Nekoliko desetaka koraka dalje gledam: Ulica Đure Čanića, austrijskoga podmaršala i narodnog dobrotvora. Nije taj Čanić bio neka velika figura narodne povijesti, Krleža ga nije volio, rugao mu se u svojim Marginalijama, ali dragocjeno je znati, onom tko ne zna, po kojem se vražjem Čaniću ulica zove Čanićevom. A ima tu i još nešto: kada si dijete, sričeš slova, upoznaješ svijet, ovakvi ti natpisi na pločama s imenima ulica mogu promijeniti život.
U istom kraju je i Bleiweisova ulica. Njeno ime jedno je od zvučnijih i nekako zagrebačkijih uličnih imena. Ali tko bi trebao biti narečeni Bleiweis? Janez vitez Bleiweis pl. Trsteniški, kako se uglednik punim imenom zvao, bio je slovenski veterinar, publicist i političar, narodni preporoditelj, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik Slovenske matice, živio je od 1808. do 1881.
Po Bleiweisu ulica je ime dobila u neko već prilično davno vrijeme, a crveni ni crni revolucionarci nisu našli za shodno da ga promijene. Zahvaljujući takvima kakvi su bili Đuro Čanić i Janez Bleiweis, zapadni dio zagrebačkog središta, od Iličkog trga sve do Črnomerca, zadržao je u imenima ulica izraziti prohabsburški i protohabsburški identitet.
Tu je negdje i ulica barnuna Filipovića, hohštaplera i prilično nemilosrdnog vojskovođe, koji je 1878. prilično bezobzirno pregazio otomansku Bosnu, ne vodeći naročitog računa o razlikama u identitetima, niti o onome zbog čega se ulice nadijevaju ovim ili onim imenima. Ali dobro je što je i on tu, još su bolja objašnjenja, ispisana sitnim slovima, na ploči s ugla ulice.
Ali ono što na tim pločama piše, u svakom je pogledu dragocjeno. Promijeni se čovjeku odnos prema jednome gradskom uglu, nakon što dozna da je nekada davno tu rasla lipa
Na drugome kraju grada, nekoliko kilometara zapadnije, tamo oko Martićeve, prije nekoliko mjeseci dogodila se fina kvartovska afera, o kojoj su izvještavale ove novine. Ljudi iz Vojnovićeve shvatili su da žive u ulici ‡ Koste Vojnovića, a ne njegova sina Iva. To ih je bilo načas razljutilo. Sada na ploči, ispod Kostina imena lijepo piše tko je on bio.
Kao i na ploči, ispod imena onoga bosanskog fratra, narodnog pjesnika i tribuna fra Grge Martića. Istina, pisce legende snebljivo su izbjegli da uz ono franjevac, dodaju pridjev bosanski, tako da bi fra Grga sad mogao biti i kakav hrvatski misionar u Kongu, ali bolje ikakva nego nikakva legenda.
Nove ploče, a naročito na njima brojke, kao što se već pisalo, nepregledne su, izrazito loše dizajniranog fonta (oblika i vrste slova, ako tko ne zna što je font). U povijesti Zagreba nije bilo nečitljivijih. Čudno je jedino što se nije pobunio nitko iz Hrvatskog dizajnerskog društva. Loš bi ih se dizajn, valjda, trebao ticati.
Ali ono što na tim pločama piše, u svakom je pogledu dragocjeno. Promijeni se čovjeku odnos prema jednome gradskom uglu, nakon što dozna da je nekada davno tu rasla lipa.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).