Ekstatično urlanje, skandiranje aktualnom vođi partije i frenetično mahanje zastavama do aktualnog su predizbornog vremena bili svojevrsni politički trademark HDZ-a, stranke koja je dosad najviše profitirala na busanju u prsa domoljubljem. [Read more…]
Kultura u znaku Holokausta
Službeno, preporučeno pismo, sa zaglavljem, datumom, protokolirano. Pismo iz Berlina. Njegov potpisnik veli da mu je sam Fürer povjerio zadatak da očisti muzeje od djela izopačene umjetnosti, a u takva djela spadaju i stotine slika adresata, čije “slike ne doprinose napretku njemačke kulture u njenoj odgovornosti njemačkom narodu i naciji.
Premda ste morali biti svjesni uputa Fürerovog govora na otvaranju Velike njemačke umjetničke izložbe u Münchenu, vaše skorašnje slike koje ste nam pokazali naznačuju da ste čak i danas ostali daleko od kulturnih temelja nacional-socijalističke države. … Tome shodno, ja vas isključujem iz Nacionalnog ureda za lijepe umjetnosti i zabranjujem vam, sa stupanjem na snagu odmah, svaku djelatnost – profesionalnu ili amatersku – u području likovnih umjetnosti”.[1]
Izložba Izopačene umjetnosti je otvorena u Münchenu 19. VII 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…
Tako slikar Adolf Ziegler (1892-1959.), koji je godine 1933. imenovan za predsjednika Ureda za likovne umjetnosti i ubrzo očistio ovo udruženje od “boljševičkih i židovskih elemenata”, piše u svojstvu selektora izložbe Izopačene umjetnosti Karl Schmidt-Rottluffu.
U Zieglerov zadatak je spadalo da izvrgne ruglu sva djela koja su po svojoj prirodi “kozmopolitska” (što je značilo židovska) i/ili “boljševička” (što je značilo protivna nacističkoj politici), da ova djela predoči obmanjenom njemačkom narodu, a potom da ih spali. U muzejima i galerijama, a ni na drugim javnim mjestima više nije smjelo biti takvih djela, njihovi autori – osim u pejorativnom smislu – više nisu smjeli biti spominjani, a oni koji su im bili skloni, poput raznih direktora muzeja i galerista, odmah otpušteni. Duhovna čistka je prethodila fizičkoj.
Izložba Izopačene umjetnosti je otvorena u Münchenu 19. VII 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…
Nacisti su htjeli pokazati da se oni bore protiv izopačenog, ružnog, nakaznog i društveno opasnog, čemu je njihova provincijalna ljepota stajala nasuprot. Pozivanje na očuvanje i poštovanje “tradicionalnih vrijednosti” je slogan onih koji ne razumiju umjetnički novum. U takvoj vizuri “tradicionalno” označava poznato, prepoznatljivo, kanonizirano, usvojeno, prihvaćeno, odobreno.
Sličan nazor je još od pojave impresionizma do danas pružao otpor novim nastojanjima i borio se protiv subverzivnog i transformacijskog karaktera umjetnosti.[2] Otpor prema umjetničkoj “nakaradnosti” unekoliko ostaje stvar ukusa – unekoliko, jer se o ukusu uvijek može diskutirati, pošto se iza receptorovog “sviđanja” krije cjelokupni Weltenschauung, od intelektualnog i emocionalnog, pa sve do nivoa obrazovanja, moralnog i političkog držanja – sve dok se iza takvog otpora ne pojavi prijeteći politički program.
U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće. Takva umjetnost je proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici
Pitanje “ugla gledanja” je pitanje cjelokupnog bića koje gleda. Jedan od Rosenbergovih bliskih suradnika je bio arhitekta i teoretičar kulture Paul Schultze-Naumburg koji, u jednoj od svojih knjiga, Umjetnost i rasa (Kunst und Rasse, 1928) uspoređuje fotografije deformiranih, zaraženih i poremećenih ljudi sa djelima modernog slikarstva i skulpture, da bi ilustrirao kako je stajalište modernih umjetnika po sebi bolesno i degenerirano.[3] Izopačeno je bolesno i nakazno, arijsko prirodno i lijepo.
Sve su poruke nacističke propagande ponovljene na ovoj izložbi. Za naslovnu stranu sa izvjesnim zakašnjenjem napravljenog kataloga, na kome je uz pridjev izopačena riječ umjetnost stavljena pod navodnike (današnji znalci pod navodnike stavljaju riječ Entartete), da ne bi bilo nikakve sumnje da nije u pitanju Umjetnost, izabrana je skulptura Otto Freundlicha Novi čovjek (1912.). Nacisti nisu znali da je Freundlichovo djelo bilo inspirirano Nietzscheovom filozofijom, na koju su se i sami nespretno pozivali. Znali su ko je Freundlich. Umro je u koncentracionom logoru Lubin-Majdanek 1943.
Na ovoj izložbi je bilo izloženo 730 djela 112 umjetnika, od kojih su samo šestorica bili židovskog porijekla, ali je izložba ipak uveliko smatrana “židovskom”, jer je tako bilo moguće (kao “židovske izume”) istovremeno diskvalificirati inače nespojive kulturne, društvene i političke pojave.
A od takvih su bili i boljševizam, i anarhizam, i imperijalizam, ukratko: sve što nije nacizam. Djela Adlera, Barlacha, Beckmanna, Dexela, Dixa, Chagalla, Grossa, Ernsta, Feiningera, Jawlenskog, Kandinskog, Kirchnera, Kleea, Kokoschkae, Schmidh-Rottluffa, Marca, Moholy-Nagya, Mondriana, Müllera, Pankoka, Picassoa… su bila eksponati izložbe “izopačene umjetnosti”.
Trebalo je pokazati što umjetnost i što nova Njemačka nije. A u njoj više nije bilo mjesta Kirchnerovom vojniku (Autoportret vojnika, 1912.), Corinthovom Ecce Homo (1925.), Chagallovom rabinu, Müllerovoj ciganci…
Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva
Tijelo ne smije biti deformirano, boje moraju biti sukladne prirodi, ideal ljepote ne smije biti “crnački”. Ziegler nije poštedio ni Marca ni Mackea, koji su poginuli za Njemačku u Prvom svjetskom ratu, jer se rukovodio isključivo “estetskim kriterijima”.[4] Sintagma “estetski kriterij” je za Rosenbergovog savjetnika za likovna pitanja Zieglera u stvari značila “po ukusu vladajuće partije”.
Politika nacističkog Ureda za umjetnost “može biti shvaćena kao oblik kulturne eugenike. Razlika između ‘vrijednog’ i ‘nevrijednog’ oblika života, koju je nacistički režim primjenjivao u biološkoj sferi, imala je svoju kulturnu protutežu u razlici između ‘rasno čiste’ (arteigene) i ‘tuđe’ (artfrende) umjetnosti i umjetnika”.[5]
Za naciste ono što je bilo Entartete nije i ne može biti umjetnost. U nacističkoj medicinsko-biologističkoj terminologiji, nasuprot “zdrave” umjetnosti stoji “izopačena”.
Entartete ima prije svega biološko značenje i označava fizičku, ali i moralnu degeneraciju, zakržljalost, pad u razvoju, skoru smrt vitalnih funkcija. Izopačena umjetnost pripada onima koji su po sebi izopačeni, bolesni, koji su parazitski organizmi što ih se u ime društvenog ozdravljenja valja osloboditi. U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće.
Takva umjetnost je proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici.
Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture
Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva.
Takva politika je organizirala antiboljševičke i antižidovske izložbe i ustala protiv “izopačene umjetnosti”. Nigdje se tako jasno ne pokazuje karakter vlasti kao u onome što zabranjuje. U onome što misli da joj je suprotno vlast kazuje što sama jest. Avangarda je za naciste bila “mrak prošlosti”, slika “židovsko-boljševičkog rugla”. Zato je valjalo izvrgnuti ruglu “izopačenu umjetnost”, razotkriti njenu perverznu, bolesnu i pljačkašku prirodu.
U brošuri za ovu izložbu stoji da je ona pregled “gnusnog posljednjeg poglavlja onih dekada kulturne dekadencije koja je prethodila velikoj promjeni”, dekadencije o kojoj sada treba da bude donesena “zdrava presuda naroda”. Za naciste je umjetnost moderne bila “namjerni i sračunati napad na samu srž i opstanak umjetnosti kao takve”, pa je valjalo iznijeti na vidjelo “zajedničke korijene političke i kulturne anarhije”, razotkriti “filozofske, političke, rasne i moralne ciljeve i namjere onih koji promoviraju subverziju”.
Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture.[6]
Narod je hrlio na ovu izložbu. Jedni su dolazili po “partijskom zadatku” ili pak da se rugaju “nerazumljivim (im) škrabotinama”, često bili instruirani kako da izložbu vide i šta da o njoj misle, čak neki posebno poput kakvih glumaca pripremani da gnjevno reagiraju, drugi iz znatiželje, privučeni aurom skandala i opscenosti koji su pratili ovu izložbu, treći zato što su znali da se ova djela izlažu zadnji put, a sigurno je bilo i ušutkanih poštovalaca.
Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogovi Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode
Sa svoja 3 milijuna posjetilaca izložba Entartete Kunst postala je najposjećenija izložba svih vremena. U Minhenu je znalo biti i po 20.000 posjetilaca dnevno. Hitler je oglasio da on nije “protiv umjetnosti, nego protiv dekadencije”. On je dakle smatrao da zna što je umjetnost, onako kao što svi tirani i despoti misle da sve znaju.
Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogovi Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode.
Iskaz subjektivnosti nije stvar mentalne bolesti ili dokaz zastupanja politike kaosa, nego slobode, kojoj nije nasuprot “zdravlje” i “red”, nego ropstvo, u kome više nitko neće smjeti da vidi stvari drugačijima nego kakve one jesu, a jesu onakve kakvima im diktatura odredi da budu.
Strah od kaosa je vodio diktaturi, kolektivizam ukidanju svakog ličnog prava. U vizuri nacističkog totalitarizma više nema pojedinaca, niti se na nekoga gleda kao na pojedinca. Postoje “arijci” i “strani elementi”, što su Židovi u nacionalnom, a svi neprijatelji nacizma u političkom pogledu. Svi su oni “bolesni”, a takvi treba da budu izolirani, operirani, eliminirani. Stranac je uljez, parazit koga treba istrijebiti, kozmopolitizam neprijatelj “nacionalne teritorije”. Sve što ti je strano, sve što nije tvoje, tvoj je neprijatelj. Spremi se za rat – takva je bila poruka ove političke didaktike.
Razlozi otpora prema umjetnosti moderne bili su višestruki. Rasni (jer je to bila “židovska umjetnost”), nacionalni (jer je bila kritična prema svakom, pa i nacionalnom, obliku mitologizacije), populistički (jer je bila “nerazumljiva”, “elitna” umjetnost), financijski (jer je bila navodno skupa), psihološki (jer je izazivala uznemirenje), politički (jer je zastupala individualizam i prava pojedinca naspram populističkog kolektivizma i uniformnosti), vojni (jer je pozivala na pacifizam i u vrijeme mobilizacije nije kliktala žrtvovanju za “zajedničko dobro”), estetski (jer nije bila “lijepa”), konspiracijski (jer je bila “uvezena” i tajno trovala narod). Umjetnost kao provokacija je destabilizirajuća.
Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega
Moderna umjetnost je zahtijevala misaoni angažman, poticala upitnost o biću i svijetu. A u dogmatizmu se zna što jest biće i svijet. Zato je na slici trebala biti ponovljena vječna pravednost i ljepota dogme. Ono “izopačeno” joj stoji nasuprot.
Da je umjetnik ne znam koliko slavio Njemačku, nije valjao ako nije bio arijac, da je ne znam koliko bio arijac, nije valjao ako je bio sklon “izopačenosti”. Heine više nije bio dobar pjesnik, Nolde dobar član partije.
Jedan od mogućih razloga osionih napada na Entartete Kunst počivao je i u strahu nacista da bi u takvoj umjetnosti mogli biti oslikani u svom stvarnom svjetlu, potpuno suprotnom onoj iluziji koju su sami o sebi imali i koju im je njihova umjetnost potvrđivala, da bi im moglo biti rečeno da “Portret više liči na vas nego vi sami na sebe” – kao što je u jednom drugačijem kontekstu Neuman rekao jednoj dami koju je portretirao.
Što se pak tiče nacističkog “portretiranja” Židova, taj “portret Židova koji su nacisti ponudili svijetu je u osnovi njihov vlastiti autoportret”.[7]
Nacisti su optuživali Židove za ono što su (im) sami spremali: za uzurpaciju društva, pljačku, agresiju. Ovdje je na djelu Hegelova “nečista svijest”, koja iz sebe izbacuje ono prljavo i pripisuje ga Drugom. Nacisti su htjeli oduzeti Židovima onu moć za koji su oni vjerovali da je Židovi imaju eda je nikada ne bi posjedovali, da bi ih učinili nemoćnim, obespravljenim, do kraja raspoloživim, ništavnim i da bi sami posjedovali ono za što su optuživali Židove.
Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega.
J. Petropoulos veli da je Treći Reich bio “kleptokratija”.[8] Bogati kolekcionari su bili česta meta ovih otimačina. Primjera radi, u Beču su nacističke vlasti uhapsile baruna Louisea de Rothschilda i dozvolile mu da napusti zemlju tek kada je pristao da preda nacistima i svoju izuzetno vrijednu kolekciju slika.[9]
Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim
“Izopačena umjetnost” je bila izložena javnom ruglu, a ispotiha bila unosna trgovina. Kada nisu bila uništavana (kao u dvorištu berlinske vatrogasne stanice, u kome je 20. marta 1939. spaljeno 500 djela moderne umjetnosti),[10] onda su prodavana tajno ili na javnim aukcijama (poput one u Galeriji Fischer u Lucernu 1939.),[11] pa je i sama izložba Izopačene umjetnosti tokom kružne turneje po Njemačkoj i Austriji izgubila mnoga od svojih najmarkatnijih djela.
Populistička podvala protiv “elitizma”, koji je dakle bio “nerazumljiv narodu” i samo “za odabrane”, “elitizma” koji je ipak na neki volšeban način uspijevao da “zaluđuje narod”,[12] u osnovi je samo jedna od demagoških podvala nacističke diktature. U odnosu prema umjetnosti ogleda se sva netolerantnost nacističkog režima, njegova goropadna težnja ka uništenju razlike, individualne slobode i svakog prava Drugog, pa i pukog prava na postojanje.
Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim. Svijet Reicha bi bio isti, držao se svojih korijena, samo da nisu u njega nahrupili demoni sa Istoka.
U procesu “ozdravljenja nacije” najprije je trebalo poraziti “unutarnje neprijatelje”, rasne i duhovne uljeze koji su podrivali korijenje nacije. Politika totalnog nadzora hoće da svaki segment društva i svaki njegov član bude onakav kakvim ga ona hoće. Ili, kako je to 1941. formulirao Franz Alexamder Kauffman, cilj umjetnosti je da pokaže “kako Nijemci treba da se osjećaju i žive u budućnosti”.[13]
Krajnji cilj ovakve politike jest kontrola estetskih moći bića. A kada se takvo što ostvari, onda ništa ne stoji na putu neometanom raspolaganju, čemu pristalice takve ideologije sa zanosom hrle. I slikar Ziegler je bio od takvih. Revnosno je provodio svoj zadatak. Kasnije je pao u nemilost: optužen je za “defetizam”, nekoliko sedmica bio zatočen u koncentracionom logoru, a od 1943. ga u njemačkim novinama više ne spominju. Poslije rata je imao još jednu izložbu, 1955. u Ben Uri Gallery u Londonu.
[1] Cit. prema: Joachim Remak, Ed., The Nazi Years. A Documentary History, 1986, str. 66-67
[2] Ne treba svakako zaboraviti ni da je u “podvige” evropskih kolonijalnih sila spadalo i uništavanje stranih, “poganskih”, “nevjerničkih” kultura, a sve u ime uspostavljanja civilizacijskog reda i poretka.
[3] Usporediti: David Eliot, A Life and Death Struggle, u: Art and Power, str. 270. Naumburgove ideje nisu ipak bile nikakva znanstvena novotarija. Prethodila su mu stajališta Cesare Lambrosoa (Genij i ludilo, 1864.), Max Norauova Izopačenost (1895.) i T. B. Hyslopova studija Postiluzionizam i umjetnost sumanutih (1911.). Usporediti: Colin Rodhes, Outsider Art: Spontaneous Alternatives, 2000, str. 86-88
[4] J. Petropoulos, Art as Politics, str. 57
[5] Alan E Steinweis, Art, Ideology, and Economics in Nazi Germany. The Reich Chamber of Music, Theater and the Visual Arts, 1993, str. 103
[6] Vodič kroz izložbu Izopačene umjetnosti, reprint originalnog izdanja (str. 1-30) objavljen u Barron, Degenerate Art, str. 358-390
[7] Th. Adorno i M. Horkheimer, Dijalektika prosvjetiteljstava, str. 168
[8] Jonathan Petropoulos, The Faustian Bargain, str. 5
[9] J. Petropoulos, Art as Politics, str. 84
[10] Andreas Hüneke, On the Trial of Missing Masterpieces, u: S. Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 128
[11] O tome vidjeti: S. Barron, The Galerie Fischer Auction, u: Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 135-146
[12] Katalog, str. 22
[13] Cit. prema: Davidson, Kunst in Deuchland, str. 31
(Iz knjige Umjetnost uništenog, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2005).
Ljevičari, pravi domoljubi
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist.
Sve ono što se nekad vezalo uz hrvatski nacionalni pokret treba ostaviti u 19. stoljeću, vremenu budnica i davorija, kojim nas još danas unesrećuju i dosadno trabunjaju oni što se vole smatrati političkom i analitičkom desnicom. Čuvajte se takvih.
Oni vam ne govore ono što je istina, nego govore ono što biste voljeli čuti. Oni su kapitalistički hipnotizeri što imaju zadatak uspavati vas, skretati pozornost na sporedne teme, kvazikonzervativizmom konzervirati postojeće stanje, ispaljivati bogougodne fraze za interes svjetovnih šefova. Pa to naplaćuju.
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist
Njihova tragedija jest u tome ne samo da nisu autentični glasovi svog naroda, nego, naravno, nisu ni autentična desnica.
S druge strane nazovi ljevica zadovoljit će se s nekoliko doskočica iz područja opće političke kulture, poslušno fingirajući društvenu bipolarnost, nevješto skrivajući da i ona, kao i “desnica”, rokću nad istim koritom. Pamet ne može imati ideologiju niti ideologija može imati pamet.
Ipak, glasovi o kojima govorim pridonose monokromatskom svijetu bez alternative i uvjeravaju nas da je on baš takav. No, da postoji nešto što bi se moglo jasno i pošteno politički odrediti, nešto što bi tražilo izlaz, nudilo rješenje, proizvelo izbor svijetu bez izbora, onda bi to, po zdravoj logici, mogla jedino ljevica.
Pitanja koja bi danas trebalo istaknuti kao ona od posebnog nacionalnog interesa apsolutno su socijalna pitanja. Za “igre gladi” u Hrvatskoj nitko ne vidi epilog ni artikulaciju koja bi omogućila stavljanje interesa čovjeka, a ne interesa kolektiva (bilo nacionalnog što je magla, bilo korporativnog što je provalija) u prvi plan.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza
Počevši sa Zakonom o radu koji će štititi radnika, s obzirom na to da su to pitanja s najvećim nacionalnim nabojem. U stvari, bila bi kada bismo odlučili štititi svakog Hrvata kao građanina i činjenicu, a ne kako ga se štiti danas, kao potpunu fatamorganu.
Odavno je prošlo vrijeme da nacionalnom interesu pristupamo kao totemu, nečemu ekskluzivnom, kojem pristup imaju odabrani vračevi. Nacionalni interes posve je jasan, ali baš zbog toga ga se ne smije doticati jer bi ozbiljno bavljenje njime rušilo ustaljeni poredak u kojem, recimo, kakve li bedastoće, Udruga poslodavaca nastupa kao socijalni partner.
Ljudi s plaćama koje su više od sto tisuća kuna mjesečno trebali bi generirati socijalni razum i osjetljivost?! Prema kome?! Pa oni ni sami sebe, zbog novca koji im pleše pred očima, ne mogu sagledati realno, a kamoli da onima koji rade za njih imaju namjeru osigurati poštene plaće i uvjete za taj rad. Jedino što su uspjeli proizvesti svih ovih godina je svijet bez slobodne volje u kojem se izvrsno snalaze.
S druge strane, narod sve više traži artikulaciju svojih problema, glas koji će u njihovo ime viknuti, alternativu koja će otvarati izlaze. Od SDP-a je više ne očekuju pa su se u jednom trenutku okrenuli laburistima. Ovi su ih brže-bolje izdali, kao što će to vjerojatno napraviti i ORaH, jer svi oni u početku zvuče obećavajuće, ali svi stanu na frtalj ili na pola puta, nitko nema jaja ići do kraja.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom
Kada počnu kalkulirati, odreknu se prava na autentično transformiranje trenutka u kojem se živi loše u budućnost u kojoj bi se trebalo živjeti bolje. I ljudi to prepoznaju i bježe od njih. Dosta im je svijeta bez izlaza i pognutih glava u ime trobojnice.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom. Fuj!
I za sve bivše Jugoslavije i za takvu Hrvatsku u kojoj se domoljublje određuje strahom i služi za ušutkavanje. Društvena apatija i jest zavladala zato što se strah od gladi uvukao u sve pore. A kada se pojavi ideja koja će rušiti taj poredak užasa i pokornosti, posve lakonski moći će ustvrditi: Ovih se dana osjećam tako domoljubno.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Ljevičarske litanije
‘‘Jučer je, u Washingtonu, nekoliko mudrih ekonomista, financijskih stručnjaka i kapitalista sjelo za stol s Dalaj Lamom te su ga na kraju, pomalo bogobojažljivo, zapitali što to čovjeka čini sretnim. To očigledno nije novac, rekoše, valjda iz vlastitog iskustva.“ Tako, u Delu od 22. veljače svoju kolumnu, u dragoj mi rubrici Dobro jutro, započinje jedna od najboljih novinarki – Zorana Baković. Dalaj Lama je ponovo, a što bi drugo, rekao ono što stalno ponavlja: ‘‘Prvo moramo početi od sebe. Na svijetu živi sedam milijardi pojedinaca, a sreću i mir gradi baš svatko od nas. Isto vrijedi za nesreću i nasilje.“
Zorana Dalaj Lamu opisuje ‘‘s osmijehom od kojeg se ne možete obraniti, koji razotkriva naivnu ironiju svetačkog života“, te dalje izvještava: ‘‘Nakon toga su brižno počešljani akademici, bankari i ulagači sa živim Budom razmijenili nekoliko dosjetki i prigovorili mu kako se u javnosti govori da je marksist i da ne voli kapitalizam. I na to se samo osmjehnuo i dio svoje kase1) prebacio na lijevo (pozor! op. M. K) rame te nekoliko puta ponovio da pojedinac, u kojega vjeruje, dobije više kad daje, nego kad uzima, te ako im se takvo razmišljanje čini protukapitalističkim i ljevičarskim, tada neka sami potraže odgovor na pitanje o sreći.“
Pročitavši taj tekst odmah mi je postalo jasno da je Zorana Baković ljevičarka! U nju sam sumnjala već dugo vremena čitajući njene potresne tekstove o ropskom iskorištavanju djece i žena u Kini, ali i kojekuda drugdje, o srušenoj zgradi koja je pobila šivačice košulja za razvikane robne marke, o đacima naguranim u negrijane, ledene učionice…
Najgore od svega je što se u ljevičarskom okruženju nalazi i sam papa Franjo. Dokaze o tome na www.autograf.hr možete čitati u redovnoj kolumni posvećenoj njemu, pa neću o tome. Kada se sam Papa vraća osnovama kršćanstva, Kristovom nauku o ljubavi, suosjećajnosti, bratstvu i sestrinstvu, pravednosti i suradnji za dobrobit sviju, tada je to jasan dokaz da na svijetu više ništa nije onakvo kakvo je do malo prije bilo
Istovremeno je postalo neupitno jasno da sam i ja ljevičarka jer ovdje pišem te ljevičarske litanije. Dapače, sukriva sam što se u Sloveniji uspostavlja Udružena ljevica, u kojoj su, na početku, ulazak u savez potvrdili Stranka za trajni razvoj Slovenije – TRS (izrasla iz istoimenog pokreta koji sam ja, njegova majka, suustanovila u jesen 2011. godine), Demokratska stranka rada i stranka Inicijativa za demokratski socijalizam. U subotu 1. ožujka u Ljubljanu dolaze osobno oni Aleksis Cipras2) kako bi nas povezao s europskom ljevicom, a onda u zajednički boj za europski parlament: ‘‘U boj za drukčiju Sloveniju, ali i za drukčiju Europu i svijet, u kojem na prvom mjestu više neće biti profit već čovjek!“
Ljevičarstvo se širi poput epidemije! Mislite kako? Poput gljiva poslije kiše u Sloveniji raste nenovčana razmjena, što je sigurno ljevičarska urota! Imamo Zelerazmjenu (Zelemenjavo), Knjigomenjačnicu (Knjigobežnico), Tekstilnicu (Tekstilnico), da nabrojim samo nekoliko robnih mjenjačnica: doneseš povrće, gljive orahe, sadnice, domaću marmeladu, čajeve i ljekovito bilje i zamijeniš za ono što trebaš. Doneseš knjige koje si pročitao i uzmeš jednak broj onih koje još nisi. Doneseš odjeću koja ti je dodijala i odneseš isto toliko komada koji su dodijali drugima. Odjeću možemo pokloniti malenim socijalnim poduzećima koja ju prerađuju i jeftino preprodaju.
U tim poduzećima –strepite, sve ih je više – imaju posao i plaću, zajedno sa svim ostalim davanjima, ljudi koji se teško zapošljavaju: invalidi, bivši narkomani, poneki bivši zatvorenik… Trgovinicu s rabljenom odjećom imaju i moji frendovi Kraljevi ulice3). To su klošari koji stvaraju i prodaju časopis Kraljevi ulice, popravljaju nekakve stare aparate, pomažu kod najrazličitijih radova, stvarno pravi dečki. Okuženi ljevičarskom bolešću, he, he…
Posljednjih se godina Slovenijom trči posebna štafeta – Štafeta sjemenja. Ljudi razmjenjuju autohtono sjemenje kako bi sačuvali domaće sorte. Sjemenka za sjemenku, bez novaca! A da ne govorimo o lokalnim zajednicama koje su počele upotrebljavati svoj vlastiti novac. Postoje. I bit će ih još više. Jer zašto bi plaćali novcem koji nam posuđuju velekapitalisti kako bi nas njime vezali za sebe, a onda isisavali naše prenapuhane kamate te jeftino kupovali državno ‘‘obiteljsko srebro“.? Fuj i fuj takav novac koji od nas radi ovisnu koloniju – ljevičarska je litanija!
‘‘Jedan od filozofski raspoloženih kapitalista objasnio je kako su mu joga i vjera osjetno pomogle u donošenju pravih poslovnih odluka“, zaključuje izvještavanje izvrsna Zorana Baković. Dalaj Lama, ‘‘svetac koji nikako ne prestaje biti čovjekom“, je rekao: ‘‘Molitva ne ostvaruje želje. Budist sam i dnevno molim pet ili šest sati. Ali sretnim me ne čini to što radim, već ono što pružam ljudima oko sebe.“
Čitam novine i vidim kako ljevičarstvo prodire preko granica i prelazi vremenske udaljenosti. Uvjerena sam da je i k nama od nekamo uletilo. Čitam kako na Zemlju dolazi sve više vanzemaljaca. Zato jer vide u kojoj smo mjeri uništili naš planet, zato jer misle da ćemo ga pogubiti ako odmah ne stanemo na kočnicu i kažemo NE iskorištavanju, potrošaštvu, profiterstvu, dakle svemu što je svojstveno vulgarno pohlepnom neoliberalizmu. Pa neka se radi samo o zatrovanom zraku, vodi i zemlji u nekoj Nedođiji, adio čovječanstvo!
I dolaze vanzemaljci da bi nas osvijestili, piše, kako bi nam pomogli ponovo uspostaviti prirodnu ravnotežu i kako bi nas podržavali u trajnom, prirodi prijaznom razvoju. Pri tome se ne govori o povećanom gospodarskom rastu, o konkurentnosti i nadmetanju, nimalo! Ma gledaj, ovdje se sigurno radi o ljevičarskoj uroti iz svemira čim se govori o brižnom čuvanju onoga što nam je dano na upravljanje i korištenje: života! Našeg vlastitog, pa života svih životinja i biljaka, uopće svega što diše i živi. Svi smo Jedno, svi smo međusobno suodgovorni tobože mrmljaju tu ljevičarsku litaniju ta bića s drugih planeta…
Policija više ne čuva palaču ukrajinskog predsjednika, stala je na stranu ustanika. Ljevičarska urota! Ustanici su obećali: Ne, više nećemo uništavati, pa ni rezidenciju Viktora Janukoviča u kojoj je golf igralište, pa čak i zoološki vrt, nećemo to uništiti; i to je, najvjerojatnije, posljedica uputa ljevičarskih vanzemaljaca. Jer kako bismo inače objasnili činjenicu da su policajci stali na stranu poniženih i obespravljenih, te da u bijesu nije spaljena rezidencija čovjeka koji utjelovljuje korupciju, diktaturu i odnarođenost vlasti?
Najgore od svega je što se u ljevičarskom okruženju nalazi i sam papa Franjo. Dokaze o tome na www.autograf.hr možete čitati u redovnoj kolumni posvećenoj njemu, pa neću o tome. Kada se sam Papa vraća osnovama kršćanstva, Kristovom nauku o ljubavi, suosjećajnosti, bratstvu i sestrinstvu, pravednosti i suradnji za dobrobit sviju, tada je to jasan dokaz da na svijetu više ništa nije onakvo kakvo je do malo prije bilo.
‘‘Jedan od filozofski raspoloženih kapitalista objasnio je kako su mu joga i vjera osjetno pomogle u donošenju pravih poslovnih odluka“, zaključuje izvještavanje izvrsna Zorana Baković. Dalaj Lama, ‘‘svetac koji nikako ne prestaje biti čovjekom“, je rekao: ‘‘Molitva ne ostvaruje želje. Budist sam i dnevno molim pet ili šest sati. Ali sretnim me ne čini to što radim, već ono što pružam ljudima oko sebe.“
Tako neka bude! Amen.
_________________
1) Kasa, odjeća budističkih redovnika.
2) Aleksis Cipras (Alexis Tsipras) lider grčke oporbene partije SYRIZA
3) Kralji ulice, ne odnosi se na zagrebačku glazbenu skupinu Kraljevi ulice.