Da nije bilo boraca Narodnooslobodilačke borbe i njihovog maršala Tita, danas Hrvatska i Slovenija ne bi pregovarale o granici u Piranskom zaljevu. [Read more…]
Černobil, velika bjeloruska tragedija
Prvi maj padao je u četvrtak. Već se u srijedu kraće radilo: radni je narod krenuo na proljetne odmore, jedni na selo da obiđu roditelje i provjere kako su voćke zametnule plod, drugi na more, da rastvore persijane i prozrače vikendice pred ljeto. Ćeif im je kvarilo to što se u srijedu naoblačilo, a za vikend se najavljivala kiša. Novi radni dan bio je tek u ponedjeljak. [Read more…]
Zrela i samosvjesna kultura
Nad pozornicom se do u visine dižu dva zida načinjena od socijalističkoga sobnog namještaja, ormara, regala i polica, sve moda sedamdesetih i osamdesetih, koji u dubini otvaraju perspektivu na gigantski uvećanu ilustraciju Andrije Maurovića za jugoslavenski turistički plakat iz 1952: preplanula crnka u bijelom dvodijelnom kostimu, ljepote i stasa Ave Gardner, leži na pješčanoj plaži, dok je dječarac u kratkim hlačicama i s dalmatinskom kapom na glavi nudi košaricom sa smokvama, grožđem i šipcima. [Read more…]
Porfirije Perić: ”Ćirilica u Vukovaru je pitanje ljudskih prava Srba”
Piše: Saša Kosanović
(Napomena uredništva: Objavili smo, 20. rujna, razgovor koji je dr. Porfirije Perić dao Radio Beogradu uoči ustoličenja kao mitropolit zagrebačko-lubljanski. Zašto ga tako brzo opet ugošćavamo? Jer je ovo njegov prvi nastup za jedan medij u Hrvatskoj otkako je inauguriran i zato jer smo procijenili da su njegove mirotvorne i ekumenske poruke iako vrijedne te zaslužuju da ga još jednom s pažnjom saslušamo a, bude li sreće i poslušamo).
Iako su se mnogi iznenadili kada su čuli da dužnost mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga, nakon Jovana Pavlovića koji je umro u travnju ove godine, preuzima dr. Porfirije Perić, toj su se vijesti obradovali svi koji su imalo pratili dosadašnji rad toga 53-godišnjaka, donedavnog igumana manastira Kovilj u Vojvodini. Mitropolita Porfirija prati glas pristupačnog intelektualca velike životne energije, koji je od vojvođanskog manastira napravio mjesto susreta i istinski rasadnik dobrih ideja i dobre duhovne energije. Postao je, uz ostalo, poznat kao veliki ekumenist, borac protiv bolesti ovisnosti i duhovni prijatelj mnogih ljudi iz svijeta filma i muzike.
Sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju
Zastupajući manje krute stavove o mnogim društvenim pitanjima, dosta se razlikovao od tradicionalnog imidža većine sveštenika SPC-a. Njegov je izbor posebno zanimljiv u svjetlu toga što dolazi u sredinu opterećenu ratnom prošlošću, u zajednicu koja se bori za očuvanje svoga religijskoga i nacionalnoga identiteta, u okružje u kojem joj se širom otvaraju tek vrata asimilacije. Srpska pravoslavna crkva dobro je procijenila da je mitropolit Porfirije prava osoba koja vjernicima, ali i svim građanima srpske nacionalnosti u cijeloj mitropoliji, može pružiti novu nadu i hrabrost da ne zaborave svoj identitet. Čast nam je da je za svoj prvi intervju od stupanja na novu dužnost izabrao upravo “Novosti”.
Dolazite među vjernike koji su i u materijalnom i u duhovnom smislu pretrpjeli velike nedaće i u Drugom svjetskom ratu i u onom devedesetih. Kakva je vaša poruka pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, koji puno očekuju od vašega duhovnog vodstva?
Pre svega, želim da izrazim zahvalnost vama lično, kao i uredništvu uspešnog nedeljnika, na prilici da se obratim čitaocima “Novosti”, koje nisu samonikle: one rastu i razvijaju se na tradiciji srpskog izdavaštva u Hrvatskoj, koje traje veoma dugo. Ako se setimo “Srpskog zabavnika”, “Srbobrana”, pa i “Privrednika”, za koji sam i lično vezan a koji kao podlistak izdaju “Novosti”, jasno je da tu veliku tradiciju uspešno nastavljate i u ovim izmenjenim okolnostima.
U Hrvatskoj, Bogu hvala, pored mene su još četiri arhijereja. Mi svi zajedno činimo duhovno vođstvo pravoslavnih Srba u Republici Hrvatskoj. Osim vladike osečko-poljskog i baranjskog, g. Lukijana, na čije se životno iskustvo u mnogo čemu ugledamo, nas petorica smo, ne samo generacijski nego i po sagledavanju mesta Crkve u društvu, veoma slični. I episkopi sremski, g. Vasilije, i hercegovački, g. Grigorije, imaju ovde delove svojih eparhija. Dakle mi zajedno, u duhu sabornosti koja je imanentna Pravoslavnoj crkvi, treba da damo odgovore na sva važna pitanja i probleme koje na planu identiteta i duhovnog života imaju naši vernici.
Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje
Moja uloga koju, ex officio, imam kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski je da osnažim saborno sagledavanje crkvenih pitanja na ovom prostoru, s obzirom na to da delujemo u jednoj državi, jedinstvenom ustavno-pravnom prostoru u kojem naš narod živi u istim ili sličnim socijalnim okolnostima. I napokon, mi pravoslavni hrišćani koji živimo ovde treba da život sagledavamo i poučavamo se biblijskim primerima. Pogotovu posle nedaća koje ste pomenuli. Knjiga o Jovu kaže da, kad me Gospod iskuša, izaći ću čist kao zlato. To znači da sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju.
SPC ima važnu ulogu u životu pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj, ali mnogi ovdašnji Srbi odgojeni su kao ateisti i agnostici. Želite li ih okrenuti Crkvi? Poznato je da su vaša vrata uvijek bila otvorena i onima koji nisu vjernici…
Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje. Zbog toga je naš zadatak da ukažemo da jevanđelje Hristovo upućuje na život u zajednici, neprestano davanje sebe drugima, nesravnjivo teži. Potrebno je, uz lični primer, autentično svedočenje, izgraditi i novi pristup, novu semantiku koja će mladima ukazati da je Hristov put jedini koji daje smisao životu i gasi metafizičku žeđ. Ali sve te prepreke i iskušenja, koji su kod Srba u Hrvatskoj i teži zbog nedaća koje ste pomenuli, savladaćemo samo ukoliko mi sveštenici budemo slušali tihi glas Hristov.
Rat je mnoge građane srpskog porijekla pokolebao i uplašio u definiranju njihovoga nacionalnog identiteta. Mislite li da se SPC treba aktivnije uključiti u zaustavljanje procesa asimilacije?
U pristupnoj besedi dao sam obrise programa svog rada. Budući da sam upoznat sa tim problemom, citirao sam svetog vladiku Nikolaja, ohridskog i žičkog, koji za svetog Savu kaže da je svet poštovao i zavoleo njega, pa zatim i njegov narod, ne zato što je proslavljao Srbe nego zato što je proslavljao Hrista. Vladika Nikolaj rekao je zapravo šta je posao Crkve i sveštenika: da služe liturgiju, da propovedaju jevanđelje, da čine dobro svim ljudima. To je najviše, najdelotvornije i, rekao bih, jedino šta Crkva treba da radi i po pitanju asimilacije, odnosno očuvanja identiteta.
Otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti
Patrijarh Irinej i vi poznati ste ekumenisti. Nedavni susret carigradskog patrijarha Bartolomeja i pape Franje ohrabrio je mnoge koji se nadaju jačem povezivanju pravoslavlja i katoličanstva. Mislite li da ekumenizam ima budućnost u Hrvatskoj?
Za pojedine je ekumenizam zlo, izdaja pravoslavnog identiteta. Za mene je nasušna potreba za svedočenjem, bratoljubivim dijalogom, kao suštinom Crkve. Hristos je rekao: “Da svi jedno budu, kao Ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu, da svet veruje da si me Ti poslao.” Često zaboravljamo da imamo više godina jedinstva nego razdeljenosti. Nadam se da će ovaj novi milenijum voditi jedinstvu. Imperativ je jevanđelja da radimo na jedinstvu, uprkos svim preprekama, uzdajući se uvek u Božju pomoć i promisao Njegovu.
Gost na vašem ustoličenju bio je i sisački biskup Vlado Košić, kojeg ste predstavili kao prijatelja iz studentskih dana, ali koji u svojim istupima nerijetko koristi antisrpsku retoriku i djeluje suprotno pravilima ekumenskog dijaloga. Kako s braćom poput njega graditi ekumenizam?
Nedavno sam proveo nekoliko sati u otvorenom i iskrenom razgovoru sa bratom, biskupom Košićem. Dotakli smo se mnogih aktuelnih pitanja, pa i ovih koja mi postavljate. Na neke pojave ne gledamo isto. Slušao sam ga i on je slušao mene. Pokušao sam da ga razumem, slušajući njegove argumente koji su bili logični i čvrsti, ali i ja sam se trudio da moje reči budu bratske i blage, a argumenti jaki i jasni. Verujem da iskrenim dijalogom možemo razumeti jedan drugoga i postati bliži i da samo tako i mi, kao crkveni pastiri, skromno možemo, blagodaću Božjom, doprineti da svaki čovek, ne ugrožavajući drugog i drugačijeg, na ovim prostorima živi potpuno slobodno. Uskoro ćemo se opet sresti i nastaviti razgovor.
Godinama ste u Srbiji bili na čelu Republičke radiodifuzne agencije (RRA). Jeste li zadovoljni količinom programa religijskog sadržaja u Srbiji?
Nikad dosta Božje reči. Čovek ne živi samo o hlebu, nego o svakoj reči koja izlazi iz usta Božjih. Bio sam neko vreme na čelu nezavisnog regulatornog tela, ali time nisam imao veći uticaj na televizijske programe. Uostalom, svaka medijska kuća, pa i javni servis, ima svoju programsku koncepciju, svoju uređivačku politiku.
Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana
Na HRT-u pravoslavci nemaju svoju emisiju, a svoju redakciju nemaju ni građani srpske nacionalnosti. Mislite li da bi se to trebalo promijeniti?
Na RTS-u postoje emisije, sedmična “Verski mozaik Srbije” i svakodnevna “Verski kalendar”, u kojima su, po principu pozitivne diskriminacije, ravnomerno zastupljene sve crkve i verske zajednice koje su istorijski utemeljene u Srbiji. Prema tome, u njima je redovno zastupljena i Katolička crkva. Nije teško zapaziti da HRT ne primenjuje ovakav princip. Svih ovih meseci otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti. Treba primeniti evropske standarde i svakome dati isto pravo da ravnomerno bude zastupljen na javnom servisu. Lično ću se, po meri svojih mogućnosti, za to zauzeti, a verujem da ću naići na razumevanje.
Predajete na Bogosloviji i to pastoralnu psihologiju. Možete li nam reći nešto o tom dijelu vašeg rada? Hoćete li ostati profesor?
Da, ostajem profesor. Mislim da je važno biti u dodiru sa studentima i naučnicima, imati uvide u dostignuća ne samo iz teologije, nego i iz psihologije, filosofije, sociologije, politikologije, bioetike i drugih nauka. Ta saznanja mogu da obogate naš pastirski pristup vernicima. Bitno je razumeti antinomije modernog čoveka. To je nemoguće bez saznanja, a najvitalniji istraživači na tom polju su studenti. Mladost je otvorena prema večnim pitanjima. Isusu je mladi čovek postavio pitanje: “Učitelju blagi, šta da učinim da zadobijem život večni?”
Puno ste se bavili mladima koji boluju od različitih ovisnosti i posljedica drugih štetnih aktivnosti: mislite li, u nekom obliku, s time nastaviti i u Hrvatskoj?
Mislim da je nužno nastaviti sa društvenim radom. Bolesti zavisnosti su jedan od novih oblika otuđenja. Biti ravnodušan znači biti lišen socijalne empatije, to jest kvijetistički i uskogrudo zabijati glavu u pesak i bežati od naše budućnosti, a to su mladi. Razbijene porodice i društvo okrenuto srebroljublju upravo uzrokuju devijacije kao što su narkomanija, alkoholizam, zavisnost od kompjuterskih tehnologija. Crkva nije istinska crkva ako ne izlazi u susret palom čoveku. Ako mu ne pruži obe ruke, ona je samo relikt prošlosti i estetika ljubitelja obreda, bilo koje konfesije ili denominacije.
SPC je prije Drugog svjetskog rata imao brojna dobra i zgrade koje su nacionalizirane. Je li vam poznato u kojoj mjeri je izvršena denacionalizacija?
Pokazalo se da je denacionalizacija veoma složen proces, zato što je u međuvremenu promenjeno više titulara imovine. Radi se o neotuđivim pravima. Država je već dosta oduzetog vratila. Budući da je Hrvatska članica Evropske unije, uveren sam da će oduzeto biti vraćeno koliko god je to moguće. Sa druge strane, to jeste bitno pitanje za SPC, ali ne i najbitnije. Naša služba Hristu je suština našeg postojanja. Rečeno je: “Ištite pre svega carstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve ostalo će vam se pridodati.”
Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga
Ne možemo pobjeći od teških pitanja. Kakav je vaš stav o beatifikaciji Alojzija Stepinca, o čemu su mišljenja katolika i pravoslavaca često dijametralno suprotna?
Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana.
Kakav je vaš stav o aktualnom problemu postavljanja ćiriličnih ploča u sredinama u kojima je trećina stanovnika srpske nacionalnosti?
Nažalost, to je pitanje u velikoj meri negativno ispolitizovano. Pojedinci zloupotrebljavaju bol onih koji su u nesretnim i bezumnim krvoprolićima devedesetih godina prošlog veka izgubili svoje bližnje. Taj bol razumem i svakodnevno se kolenopreklonim i molim Bogu da im da utehu onako kako samo on ume. Isto tako, celim srcem se molim da svakoj nevinoj žrtvi, bez obzira kom narodu i kojoj veri pripada, podari carstvo nebesko. Ali politizacijom pitanja kao što je ćirilica, radi postizanja koristoljubivih, dnevnopolitičkih ciljeva, pojedinci ne samo da ne doprinose ublažavanju bola, nego ga još više produbljuju i otvaraju mogućnosti za nove i teže rane.
Da budem jasan: svako ko živi u Hrvatskoj treba da poštuje zakone ove zemlje, da razvijajući lične i kolektivne potencijale doprinosi opštem dobru i razvoju države. A država i društvo su dužni da štite i afirmišu negovanje duhovne i nacionalne posebnosti, lično-sabornog identiteta svakog naroda i pojedinca. To važi i za Srbiju, za Hrvate u Srbiji, kao i za Srbe u Hrvatskoj. Izražavam nadu da će i Katolička crkva doprineti očuvanju verskog i kulturnog identiteta Srba, onako kako to nastoji da čini Pravoslavna crkva u Srbiji.
Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga. Ono što se danas naziva zapadnom civilizacijom, a ja je bez obzira na mane i iskušenja izjednačavam sa hrišćanskom civilizacijom, stvorio je Milanski edikt, davši pre trinaest vekova slobodu savesti svakom narodu i svakoj ličnosti. Ako smo hrišćani, to vrhunsko načelo slobode ćemo negovati, a ne gušiti.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
”Ajmo ustaše”
Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.
Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.
Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.
Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane. Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo
Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. Travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.
Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima – pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije – prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.
Societa Calcio Spalato
U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.
Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.
Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije – Hajduk NOVJ – s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.
Epska utakmica 1944.
U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini
Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.
Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma.
Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.
Nacističke kite
Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.
Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana.
Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi
Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad – kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha – nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.
Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.
Belmondo kao Matošić
Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.
Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.
Uklanjanje zvijezde
Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja.
Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe
Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”
Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se – baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske – te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se – baš kao i ostatak Hrvatske – odriče svoje jedine europske titule.
Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”.
Konačno, – sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige – školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara – “Spremni!”.
Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali – kako danas znamo – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.
HNK Ustaša
Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače
Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub – sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži – izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”
Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.
Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili – zašto ne – kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću – klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni.
Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.
Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite ”Ajmo ustaše!”.. Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima
Obratite se Benitu
Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali – shvatili ste već – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”
Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.
Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.
Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži – ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.
Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite ”Ajmo ustaše!”.. Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.
Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.
(Esej je objavljen 30.11.2013. u Jutarnjem listu).
Porfirije Perić: ”Mi se, pravoslavni i katolici, istinski razumemo”
Piše: Ana Tomašević
Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve ga je na svom redovnom majskom zasedanju 24. maja 2014. izabrao za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Prvoslav Perić, Bečej, 22. jul 1961) bio je vikarni episkop jegarski od 1999. do 2014. Osnovnu školu završio je u Čurugu, a Zmaj-Jovinu gimnaziju u Novom Sadu. Zamonašen je po činu male shime od svog duhovnog oca, tada jeromonaha Irineja (Bulovića), u manastiru Visoki Dečani, na Tominu nedelju 1985. godine.
Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu 1986. godine i iste godine, na Drugi dan Duhova, tadašnji Episkop raško-prizrenski Pavle, a potonji Patrijarh srpski, rukopoložio ga je, u manastiru Svete Trojice, u Mušutištu, u čin jerođakona.
Potom odlazi na stručno bogoslovsko usavršavanje, na poslediplomske studije iz oblasti Svetog Pisma Novog Zaveta, u Atinu, gde ostaje do 1990. godine, kada se po blagoslovu Episkopa bačkog Irineja vraća u zemlju i 23.sept./6.oktobra dolazi u Manastir Svetih arhangela u Kovilju.
Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem
Na Sabor svetog arhangela Mihaila 8/21. novembra iste godine biva rukopoložen u čin prezvitera. Ubrzo potom, dolaskom mnogih mladih ljudi za iskušenike, Manastir počinje da se razvija i Episkop Porfirije biva postavljen za igumana iste obitelji. Živeći u manastiru Kovilju, drži mnoga bogoslovska predavanja na raznim tribinama, a posebno se zalaže u radu protiv raznih destruktivnih verskih sekti koje su prisutne na našim prostorima; takođe duhovno rukovodi mnoge mlade ljude iz sveta.
Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog Sabora SPC u Beogradu 1/14. maja 1999. godine izabran je za Episkopa jegarskog (pri Eparhiji bačkoj).
Godine 2004. na Bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Atini, uspešno brani doktorsku disertaciju na temu Mogućnost poznanja Boga kod apostola Pavla po tumačenju svetog Jovana Zlatousta. Predsednik je Fondacije Privrednik, a 29. jula 2008. godine Savet Republičke radiodifuzne agencije (RRA) u Srbiji ga je izabrao za svog predsednika. U periodu 2010—2011. bio je episkop vojni, a zatim koordinator za saradnju Srpske pravoslavne crkve i Vojske Srbije.
Novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija hrvatska javnost je dočekala iznenađujuće srdačno i s poštovanjem. On sam izjavio je da dolazi bez predrasuda i otvorenog srca. Razgovor je vođen u manastiru Kovilju, njegovom duhovnom zavičaju; razgovarali smo o njegovom odlasku, dočeku, izazovima i željama. Vladiko, rekli ste da u Zagreb idete i s radošću i sa strahom. Šta Vas raduje, a šta plaši?
Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem. To će, zapravo, biti osnov i snaga kojima ću da doprinesem životu naše Crkve tamo. Ako uopšte budem uspeo nešto da doprinesem.
To je ono što Vas delimično raduje, ali šta je ono pred čim zebete?
S jedne strane me raduje ta dobrodošlica, takvo raspoloženje. A u isto vreme strahujem da možda neću uvek biti na visini zadatka i da neću moći da ispunim sva očekivanja koja su izražena u toj dobrodošlici, iako to nikada neće biti plod moje volje, već možda nekih nedostataka i slabosti. Naravno, strahujem i zbog razmišljanja o odluci našeg Sabora koji pred mene postavlja određene zadatke; i u tom smislu nisam siguran da li ću moći da im odgovorim. Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom.
Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom
Umereniji deo opisuje Vas kao politički otvorenog i ekumenski nastrojenog duhovnika, a onaj slobodniji kao izvanrednog čoveka širokih pogleda.
To su utisci drugih o meni, ja sâm ne mogu o sebi da govorim. Na kraju krajeva, i kada bih govorio, pitanje je da li bi moja zapažanja bila istinita. U svakom slučaju, kad govorimo o otvorenosti, mislim da ne postoji drugi način čovekovog postojanja ako hoće da se nazove hrišćaninom, ako hoće da ispunjava volju Božju, a Sveto pismo prihvata kao svoju knjigu. Čovek je stvoren kao biće dijaloga i on, ako nije u dijalogu – i ako bitiše – ne postoji suštinski. Na prvim stranicama Biblije je zapisano da je čovek stvoren po slici i prilici Božjoj. Mi verujemo u Boga kao Svetu Trojicu. Dakle, u Boga koji je jedan, a zajednica. Osnovna karakteristika ili dimenzija te slike Božje, čoveka kao slike Božje, je upravo to da je biće zajednice. Kad kaže u Svetom pismu: ”Stvori Bog čoveka”, odmah nastavlja: ”muško i žensko stvori”. Hoteći da kaže da je stvorio zajednicu.
Onaj koji ne živi u zajednici, koji ne živi u dijalogu samo lišava sebe. To nije naprosto razmena informacija, nego darivanje sebe drugome, prožimanje. Sapostojanje! Onaj koji ne živi tako lišava sebe dostojanstva, autentičnog života i dostojanstva čoveka. Naravno da smo suočeni s vremenom koje je vreme individualizma. Dakle, ovo je vreme afirmacije pojedinačnosti koje je iskušenje za ovo autentično postojanje. Upravo iz tog razloga je i naša odgovornost neuporedivo veća. Dakle, dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim. Uvek, naravno, poštujući okolnosti u kojima se nalazim, što znači da apsolutno ne samo da prihvatam drugoga onakvim kakav on jeste, nego da moj život, kao život hrišćanina, treba da bude život za tog drugog.
Ali, oprostite što Vas prekidam, da li ste svesni potencijalnih i mogućih problema u tom dijalogu koji ste najavili i koji očekujete?
Ja sam toga svestan. Kada sam pomenuo dijalog, nisam mislio na velike reči, u smislu pretpostavki ili očekivanja da ću ja biti neko ko je naznačen da spaja svetove, spaja kulture… Mislio sam, pre svega, na taj konkretan, mali dijalog, na konkretnog čoveka, na svakog čoveka koga sretnem na ulici, u prodavnici, na pijaci; već sam ovih dana imao tu priliku. Od tog čoveka do visokih funkcionera, bilo državnih, bilo crkvenih. Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju. Do koje mere ćemo mi stići na tom putu, to je drugo pitanje. To ne zavisi od mene. To zavisi od volje Božje i od niza drugih faktora. Ja ne vidim drugu mogućnost i drugačiji način svoga postojanja i svoga poslušanja u Crkvi tamo u Hrvatskoj osim da zaista sledim ono što Gospod kaže. Šta će Gospod hteti da bude od tog mog sledovanja, to je Njegova stvar, a ja sam uvek blagodaran i zahvalan, makar i rezultati takvih investicija bili suprotni mojim očekivanjima.
U redu! Svesni ste izazova koji već decenijama srpsko stanovništvo u Hrvatskoj ima na svakodnevnom i na svim drugim nivoima. Sa čim izlazite pred njih?
Naravno da su problemi na ovim prostorima duboki, i to ne od juče, i da se oni ciklično ponavljaju. Nema veće tragedije ili većeg izopačenja ni većeg otuđenja čoveka od samog sebe od situacije u kojoj čovek ubija čoveka. Svi smo stvoreni da budemo braća; stvoreni smo za Carstvo Nebesko gde nema razlikovanja po boji kože, po nacionalnosti, po polovima. Jednaka ljubav Gospodnja se izliva na svakoga i svi smo pozvani da jednako odgovorimo na tu ljubav. Kroz tu ljubav smo pozvani da prihvatimo čitav svet kao dar Božji. Kako ja mogu voleti Boga, a da ne volim bilo kog čoveka kojeg je Bog stvorio. Dakle, nema veće tragedije od toga! Imao sam prilike da srećem zaista svete ljude koji su plakali nad sudbinom čovečanstva i, pre svega, nad činjenicom da čovek proliva krv drugom čoveku. Toga sam potpuno svestan.
Dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim
Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude. Da pokušam, bez obzira na prethodne promašaje u kojima smo svi gubitnici, da zidamo svoju sadašnjost tako da stičemo mir u sebi. Bol je nemir. Gnev je nemir. Mržnja je nemir i ona stvara problem onome ko je nosi u sebi. Dakle, da pokušamo da steknemo mir u sebi stičući ga s Bogom kako bismo onda mogli da budemo makar malo u miru s drugima. S druge strane, hoću da pokušam da prenesem članovima naše Crkve neku vrstu elementarnog osećanja dostojanstva i da pokušam da pomognem da se oslobode straha koji evidentno postoji. Da budu ono što jesu. Oslobađajući se straha, moći će oni koji strah imaju oživeti ljubav koja će da hrabri.
Strah i ljubav su dve stvari koje se međusobno isključuju. To je nešto što proizvodi frustraciju, nešto kao hod u duboke psihološke probleme gde vi ne osećate ni svoje dostojanstvo, ni svoju vrednost, a onda nemate ni poštovanja za ono što je oko vas. Imate rezervu u odnosu na sve, i na sebe i na druge, potpunu nesigurnost. Tada vam se život pretvara u svoj antipod, u potpuni pakao. Ako uspem da, zajedno sa svima koji su tamo, Jevanđelje učinim prioritetom u životu onih koji budu hteli da učestvuju u tome, mislim da će doći do nekog, makar elementarnog ili minimalnog, pomaka i u širim društvenim okvirima. Naravno, uz pomoć svih drugih episkopa koji su tamo jer smo mi potpuno jednaki i svi smo na istom zadatku.
Na ustoličenju ste u besedi rekli da se politikom u modernom smislu te reči nećete baviti, ali da ćete se baviti politikom u njenom izvornom smislu. Šta ste time hteli da kažete?
Savremena politika, kao borba različitih partija za vlast, znamo šta sve podrazumeva i često u sebi nosi i dosta neprijatnosti, prljavih odnosa i aktivnosti. Borbu grupa koje se udružuju da bi se borile protiv drugih grupa jednostavno ne vidim kao politiku u izvornom smislu te reči. Politika u izvornom smislu te reči, u antici gde se i pojavila kao pojam, recimo kod Aristotela, smatrana je brigom za zajednički život. U toj brizi su učestvovali svi građani i svi su jednako delili odgovornost za društvo, za ono što je zajedničko. Dakle, tom vrstom politike ne samo da hoću nego i treba da se bavim; svaki čovek je dužan da se time bavi u meri u kojoj je mu je dato. Od najelementarnijeg, od toga da li će hleb koštati ovoliko ili onoliko, da li će cena tog hleba biti objektivna, da li će siromasi biti zbrinuti, da li će svakom bolesnom da bude ukazana prava briga.
Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju
Pa do pitanja ćirilice?
Pa do pitanja, recimo, ćirilice koja je društveni problem, društvena tema, ali je i, naravno, tema vezana za identitet srpskog naroda. Dakle, u tom smislu politikom ja naprosto moram da se bavim.
Jasno! Hajde da sada vidimo pitanje ćirilice koje je sada pogotovo aktuelno jer je i kulturno i političko, a tiče se dobrim delom i prava Srba u Hrvatskoj na sopstveno pismo. Kako ćete to pravo braniti?
Da. Već u pitanju koje ste postavili nazire se odgovor. Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru. U skladu sa svim ovim što sam govorio smatram da mi vekovima delimo isti prostor, iste probleme, da smo veoma slični kao ljudi i kao narodi. Naprosto, potreba pojedinaca da ukinu srpski identitet dovodi nas u situaciju da, hteli-ne hteli, moramo na sve načine na koje možemo da se borimo protiv takvih ideja.
Ali svesni ste da, na primer, samo u Vukovaru 65% ispitanika u nekoj anketi smatra da treba ukinuti ćirilicu kao zvanično pismo, dvojezične table i sl.
Razumem. Nedavno sam razgovarao sa ambasadorkom Francuske u Zagrebu i rekao da potpuno razumem, mogu da razumem tih 65% u Vukovaru koji su protiv ćirilice, a koji su deo korpusa hrvatskog naroda. Razumem zato što i dan-danas u Vukovaru za više od hiljadu lica ne znamo gde su i šta se s njima desilo tokom onih nesrećnih zbivanja devedesetih godina. Možda su mnogi od onih koji su sada protiv ćirilice izgubili nekog svog bližnjeg i reaguju kako reaguju. S druge strane, rekao sam i to da isto tako moramo da razumemo da tamo postoji veliki procenat ljudi koji imaju drugačiji identitet. Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu.
Moram da kažem i to šta je rekla francuska ambasadorka, a čini mi se da nije daleko od istine. Navela je primer odnosa francuskog i nemačkog naroda posle Drugog svetskog rata kad je potpisana Deklaracija o pomirenju. Izrekla je sledeću rečenicu: ”Do mira i do rešavanja svih problema može doći ako postoji politička volja”. Ja to isto mislim. Ako postoji politička volja, onda će i tokovi unutar jednog društva i jedne države ići u skladu s tom političkom voljom. Ali ako neko zloupotrebljava volju ljudi koje sam pomenuo, tih vukovarskih 65%, ili ako se zloupotrebljava strah druge grupe ljudi zbog nekih političkih ciljeva, to je onda politika kojom ne želim da se bavim. Naravno, taj koji zloupotrebljava ove dve dimenzije će doći do nekog svog cilja, ali taj cilj suštinski neće biti u skladu s dubinskim potrebama jednog društva. On će imati korist, ali zajednica i društvo će gubiti. Dakle, mora da postoji politička volja. Moj utisak je da ona u Hrvatskoj postoji.
Mislite u hrvatskoj Vladi?
Na hrvatskoj političkoj sceni. Ne znam do kraja detalje i nisam se nikad bavio aktivnostima hrvatske Vlade, ali čini mi se da u političkoj eliti hrvatske države postoji volja da svi građani Hrvatske mogu da ostvaruju svoja ljudska prava.
Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude
Srpske organizacije i kulturne institucije tvrde da je i dalje u toku osipanje srpskog nacionalnog tela tzv. pokrštavanjem, birokratskim menjanjem nacionalne pripadnosti. Da li Vas je za ove dve nedelje neko na to već upozorio?
Usput su mi, u razgovorima koje sam imao s nekim ljudima, rekli da se broj pravoslavnih vernika smanjuje od devedesetih godina. Međutim, niko nije uspeo, ni moji saradnici tamo, da mi argumentovano potvrdi da je neko na silu promenio veru. Može biti da se neko iz utilitarnih razloga ili se zbog jednostavnijeg funkcionisanja priklonio rimokatoličkoj veri. Nije bilo činjenica ili argumenata koji ukazuju na to da je neko vršio prinudu prema onima koji su istinski članovi Crkve, onima koji zaista sebe osećaju pravoslavnim hrišćanima. Može biti da je bilo onih koji su bili prosto Srbi po svom nacionalnom identitetu i samim tim se pretpostavljalo da su pravoslavni, ali koji nisu imali nikakav odnos prema veri. Dakle, nominalno bismo mogli da ih smatramo pravoslavnim hrišćanima, ali oni u suštini, de facto to nisu bili. Ako je neko iz koristoljublja, što je njegovo lično pravo, u okolnostima u kojima je živeo, naročito prethodnih godina, izmenio svoju veru koju zapravo nije ni imao, nije zapravo ni ranije bio vernik, niti je postao novi vernik. Nominalno je bio pravoslavni hrišćanin, a sad je nominalno rimokatolički hrišćanin. Moj zadatak, kao i zadatak Crkve i sve ostale bratije episkopa, je da, ukoliko eventualno vidimo da postoji tendenciozno, nasilno prelaženje iz jedne vere u drugu, ne samo reagujemo nego da onda sva raspoloživa sredstva upotrebimo da se to spreči. Ja do sad nisam imao priliku da čujem tako nešto.
Vi ste već rekli da ste izneneđeni izborom i novom funkcijom, ali svejedno moram da Vas pitam da li ste uspeli da sagledate probleme Srba u Hrvatskoj i da li biste sada naveli glavne probleme njihovog života?
Pa izneneđen sam, pre svega s obzirom na to da sam živeo u manastiru i da sam nekako i svoj crkveni deo života organizovao ovde u Srbiji. Takođe, društveni deo života i društvene aktivnosti su mi bile rasprostrte na raznim poljima naše srpske javnosti i u tom smislu je za mene to bilo izneneđenje, pogotovo što je to odgovorna i visoka funkcija. U Hrvatskoj vidim svoj zadatak, opet to da kažem, pre svega ne kao ličnost koja je politička, nego kao episkop Crkve. Moje je da služim Liturgiju, da propovedam Jevanđelje, moje je da krštavam one koji hoće da se krste u Pravoslavnoj crkvi, naravno, pre svega je reč o Srbima, ali može biti da će neki Hrvat ili Slovenac hteti da bude pravoslavni hrišćanin. Moje je da propovedam Hrista. U svojoj pristupnoj besedi sam citirao vladiku Nikolaja koji je, govoreći o svetom Savi, rekao: ”Sveti Sava nije propovedao srpstvo, nego je propovedao Hrista, i bio nadahnut Hristom. Hristos je taj koji ga je učinio svetim”.
Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru
Mnogi će reći da mnogi kršteni narodi nisu Srbima uvek prilazili kao braći u Hristu?
Hoće, ali to je njihova stvar. Međutim, oni koji su zavoleli, u doba svetog Save, njegov narod kroz kontakte s njim, oni su znači, zavolevši svetog Savu koji im nosi Hrista, zavoleli i narod svetog Save. Prema tome, ako mi u Hrvatskoj kao pravoslavni Srbi budemo živeli Jevanđeljem, ako naš život bude sveti život, oni koji budu dolazili s nama u kontakt imaće priliku da kroz sve to zavole Hrista, da nâs zavole, a onda zavole i sve ono što jeste naše. Sve ostalo je ideologija. Ako mi propovedamo bilo koju drugu vrednost mimo Hrista, to su sporedne vrednosti. To su prolazne vrednosti. To su vrednosti od ovoga sveta. Dakle, moj primarni zadatak je, i ja hoću samo to, da svedočim Hrista, da propovedam Hrista, da pozivam ljude da pristupe Hristu jer sam siguran da je to jedini način da ljudi koji dođu do Hrista postanu stabilni, postaju sigurni u sebe. Nema jačeg oružja uz pomoć kojeg će onda otići i strah i nesigurnost. Nema jačeg oružja koje će, jednostavno rečeno, od ljudi koji su u Hristu učiniti prave ljude. To je suština, sve ostalo može samo u vezi s tim da se tumači.
Patrijarh Irinej je u Zagrebu ponovio da su naša i Rimokatolička crkva bile jedno, pa smo pozvani da činimo sve da dođemo do željenog i veoma potrebnog jedinstva.
Ja se slažem sa ovim rečima koje je Njegova Svetost izrekao. Pri tom, pre svega mislim na obične ljude, na hrišćane. Ukoliko svako od nas bude živeo u skladu s jevanđeljskim zapovestima, onda ne može da se desi da se ne približavamo jedni drugima. Moramo, pre svega, da negujemo međusobnu ljubav. Isti problemi, isti prostor, isti ambijent delimo i to jedinstvo koje je hiljadu godina vezivalo dve Crkve je ogroman kapital.
Ali mnoga opterećenja u poslednjim decenijama su se nagomilala.
Opterećenja se jesu nagomilala, ona su često indukovana. Kada je reč o ljudima koji, zaista, veruju u Boga, veruju u Hrista i imaju slobodnu komunikaciju s pripadnikom druge Crkve, tu gotovo da nema problema. To je moje lično iskustvo i navešću primer. Mi smo dve hiljadite godine, ovde u manastiru Kovilju, kad je to bilo nepopularno kod nas u Srbiji, a bilo je naročito nepopularno za one koji su došli iz drugih zemalja, organizovali kamp za dve stotine mladih ljudi iz dvanaest evropskih zemalja među kojima su bili iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine i tu su bili više od deset dana. Nadalje, imam lično kontakte sa mnogim biskupima, s mnogim manastirima iz Rimokatoličke crkve i među nama, zaista, postoji ne samo prijateljstvo, nego istinska bratska ljubav. Mi se istinski razumemo.
Zapadnu civilizaciju ste svojevremeno opisali kao civilizaciju uspeha, a pravoslavnu kao civilizaciju ljubavi koja je trpeljiva, koja se nada i koja veruje. Sada ćete se naći nekako na pragu te zapadne civilizacije, pa Vas pitam da li očekujete sudar i da li je moguće prožimanje ta dva sveta? Mada ste mi delimično na to već odgovorili.
Ja sam tu pre svega mislio, a mislim i sada, na tu novu zapadnu civilizaciju koja dolazi iz Amerike, ono što je definisao Noam Čomski već u naslovu svoje knjige ”Profit iznad čoveka”. Dakle, biti uspešan na bilo kom polju je nešto za šta se priprema moderni čovek zapadne civilizacije i kroz obrazovanje, kroz kulturu. To uspešan često znači biti potpuno usamljen. Taj ideal i taj model zapadne civilizacije ne znače da ne postoje milioni i milioni ljudi koji čeznu za ovim drugim. Ta samoća, koja je često sadržaj uspeha, je možda odskočna daska za glad i žeđ za nečim drugim, a to je ljubav. Ništa nije vrednije od zajednice, od susreta čoveka s čovekom, od gledanja lica drugoga.
Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu
Taj kontrast, u smislu o kome sada govorite, je i u Srbiji.
Sigurno, to nisu geografski pojmovi, danas je zapadna civilizacija, kao model života, prisutna u čitavom svetu.
Novinar Drago Pilsel je napisao: ”Radujem se vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina – pastira kojem mogu otvoriti dušu”. Najavili ste već da ste otvoreni za sve dobronamerne ljude, ali kako ćete se boriti sa onima koji to nisu i koji to ne budu bili?
Pre svega da kažem da mislim kao i novinar koga ste pomenuli. Brat nije biološka kategorija i u tom smislu nije nacionalna kategorija. Dakle, brat je duhovna kategorija i ako u duhu možemo da se prepoznamo, bez obzira kome pripadamo: kojoj civilizaciji, kom narodu, kojoj kulturi, onda zaista jesmo braća. Možemo biti biološki, nacionalno i državno pripadnici jedne te iste skupine, a da smo milijarde kilometara daleko jedni od drugih makar kako god se zvali. Dakle, kako se boriti? Jedino tim putem, tražiti u duhu bliskost, tražiti u konkretnom čoveku ono što je u njemu vredno. Mi smo, nekako, navikli da govorimo u opštim kategorijama i tako izbegavamo život. Govorimo o narodu, o državi, o kulturi, a zapravo svugde, i ovde u Srbiji i u Hrvatskoj, postoje oko nas stotine hiljada ljudi koji imaju svoje konkretne gladi i žeđi za životom, za drugim, za ljubavlju, za Bogom ako hoćete. Imaju svoje konkretne probleme. Na nivou konkretnih ljudi, o konkretnim pitanjima i temama, siguran sam da svako sa svakim može postati blizak ako je otvoren. Može postati jedno!
(Intervju je najprije emitiran na Radio Beogradu, a u Hrvatskoj ga je prenio i srpski mjesečnik Identitet. Mi ga objavljujemo u nešto, što se jezika tiče, izmijenjenom obliku jer smo tekst dali lektorirati čuvajući izvornost govora gospodina Porfirija Perića).
Monsinjore Sotono, odlazi!
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: ma da sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropolite, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubok i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava, pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića.
Naime, gospodin Porfirije je istančana duša, brižan duhovnik i apsolutno suvremen teolog, pa sam si rekao, vraćajući se doma nakon razgovora: Blago nama, Srbima i Hrvatima, što dobismo tako kvalitetna pastira.
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: mada sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropilitu, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubog i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića
I zato sam u subotu bio preneražen, osupnut, užasno žalostan i demoraliziran, zašto bih vam lagao i zašto bih bio škrt u opisivanju mojeg emocionalnog i dugovnoga stanja? Ukratko, paraliziran i u stanju šoka i straha nakon što sam pročitao što je sisački biskup Vlado Košić izgovorio toga dana ”dragim štovateljima hrvatskih mučenika” na proslavi u Udbini, u tzv. nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, kada se ”jednim blagdanom slave hrvatski sveci, blaženici i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane, tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim (što će reći, hrvatskim) oltarima, a koji su dali svoje živote za Krista.”
Najprije to su, nabrajao je biskup Košić, ”sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice – bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista.
Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj.”
A što bi to moglo biti tako strašno, tako skandalozno, tako necivilizirano, tako antikršćanski, tako barbarski, tako zločinački, tako bogohulno, tako… što bi jedan hrvatski katolički biskup, čak i da je riječ o notornom veličatelju ratnih zločina Vlade Košića, mogao reći ako i kada se govori o onima koji su nastradali ”zbog vjere” i ”zbog ljubavi prema domovini”?
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine itd, itd, pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma koji promovira ovaj veličatelj ustaša (da, ustaše su mu jedini izvorni junaci, od onih koji su se digli protiv Turaka, pa sve do onih koji se kanili pobratimiti s Englezima na Bleiburgu iako im se još nije bila osušila srpska, židovska i romska krv na rukama), to jest da ćete svjedočiti još jednoj dozi divljaštva, ništa različitog od filozofije Dide Kvaternika ili Maksa Lubrića, ništa manje inspirativne od one koju demonstriraju fanatički borci Islamske države, dok mole Boga i režu glave novinarima pred tv-kamerama.
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada, već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine, itd., itd., pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma
Najprije je bubnuo da su kršćani više stradali od Židova u XX. stoljeću, i to nije novo jer u modi je da katolički biskupi u RH relativiziraju stradavanje Židova ili se rugaju holokaustu! Ali, nakon što je naširoko i s pravom biskup Košić opisao strahote koje se događaju kršćanima koje kao zvjeri progone fundamentalisti, postajući eho molbi i želja pape Franje da sve svugdje moli, recimo, za preostale kršćane Iraka (dapače, nihil obstat), sisački se biskup vratio omiljenoj temi, a to je suvremeno mučeništvo kroz koje prolaze Hrvati, što je pak posljedica ili nastavak velikosrpske agresije 90-tih godina prošlog vijeka, pa kaže, u izravnom prijenosu HRT-a, i ja tada pomislih na brata Porfirija i na njegovu pastvu, jer ih putem Hrvatske televizije napada jedan naš fundamentalist:
”Nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam ‘med i mlijeko’, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?”
A gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima?
Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima? Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Kako bi nam što vjerodostojnije prenio stradavanja Hrvata u Vukovaru, koja se dešavaju dok vi šetate vašu lijenu guzicu po Zrinjevcu, riječkom Korzu ili splitskoj Rivi, biskup navodi riječi koje je o svom iskustvu Vukovara progovorio fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o. g. rekavši između ostaloga i ove riječi: ”Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin.
Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru…”.
Da, to je to, ćirilica, to je taj sotonski program kojim će doći do istrebljenja, najprije, vukovarskih Hrvata, a onda cijele naše nacije, pa dalje, sve dok ne bude ubijen posljednji Hrvat u Punta Arenasu, na jugu Čilea, u Buenos Airesu, Chicagu, Stuttgartu i u Sydneyju.
Jer, joj, kako ste slijepi, kako ne razumijete?! ”Uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita: a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe.
U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…”, rekao je Košić, kojem bi valjda i Mojsije, predvodeći izabrani narod nakon bijega iz Egipta, tjeran od faraonove vojske, zavidio na dalekovidnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, odlučnosti i snazi.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud
Mučenici smo svi, ne samo oni u Vukovaru ili u Sarajevu, gdje Hrvate na roštilju peku ti odvratni muslimani, jer, kaže biskup, mučenici smo ”zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku crkvu”.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud.
Dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću, onaj koji umire za Krista, taj dobiva život vječni. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji se spreman žrtvovati za druge.
Ne dopustimo, dakle, da nam se dogodi ćirilica, da Ivo Josipović dobije drugi mandat, da lijeva koalicija konačno napravi nešto za naše dobro, da Ivica Šola ne bude sposoban sačuvati kolumnu u Večernjem listu i nastaviti jebati mater četničku Dejanu Joviću jer to je poruka Kristove riječi, ako ste shvatili biskupa Košića.
A ako ga ne želite shvatiti, ako pak mislite, kao i ja, kako je pak teško zvati se Porfirije Perić i kako je knjiga Slavka Goldsteina ”1941., godina koja se vraća” fundamentalna, ako ste voljni biti u manjini, ako ste spreman da vas neki Košić zakolje nakon nadahnutih poruka sa slavlja na Udbini, ako možete na trenutak biti Milorad ili Jovanka, jer nije teško, znate već da sam ja bez problema postao Jovo Pilsel, onda recite to, nemojte dozvoliti da oni budi glasniji, viknite ako treba: ”Ja nisam fašist, a ti, Sotono, odlazi!”
Ne treba!
Kada je mirna i tiha, tada mi je Ljubljana najdraži grad na svijetu. Upravo je takva danas, dok ovo pišem (subota), uskršnja, praznična i spokojna. Ulice su prazne, pa čak i kod moje povrćarke, na tržnici, gdje se subotom vuku repovi, nije bilo nikoga, a i u pošti su bile samo službenice. [Read more…]
Moja učiteljica – SMRT
Eto, dogodilo se i meni. To da sam nastupila na prestižnoj priredbi TEDx, u dvorani hotela ‘‘Slon“, u Ljubljani. Neka se zna za taj povijesni datum: 3. travnja 2014. godine.
Nije ovo povijesni događaj zbog toga što je TEDx prestižna priredba, već zbog onoga što ću vam povjeriti u nastavku. Prvo o onome što, možda, još ne znate – što je TEDx. Iz SAD se raširio po mnogim državama, pa i u Hrvatsku (iako je zamro u Zagrebu, u drugim je gradovima još živ).
Kako ukratko kaže službeno predstavljanje: TED je neprofitna organizacija posvećena širenju ideja. Godišnja TED konferencija ugošćuje vodeće svjetske mislitelje i aktere koji svoje ideje prikazuju u obliku govora dugih od 3 do 18 minuta. Kasnije su ti govori, besplatno, dostupni na internetskoj stranici www.TED.com. U duhu ideja vrijednih širenja nastao je TEDx, pri čemu ono ‘‘x’‘ znači neovisan, lokalni događaj.
To što sam nastupila za mene je važno jer sam bila uvjerena da neću nastupiti. Naime, na prvom mi je susretu voditelj rekao da su najslabiji oni – ponekada sami odustanu ili nakon vježbi ne bivaju izabrani među govornike – koji su navikli improvizirati ili govoriti prema nadahnuću. Kao da je slikao moj portret! Dakle, što uopće radim među njima, onima koji su spremni na učenje, redovite odlaske na vježbe, doći na generalku i tek onda nastupiti? Po primitku poziva sam mislila da ću doći na pozornicu, izreći ono što mi nametne nadahnuće, riječi koje mi naiđu i točka.
U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la? Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE. Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života
Te točke nije bilo. I to zbog toga što su prije toga održani prednastupni govori, vježbe… Na jednoj sam bila. Nakon što sam imala oštar razgovor sama sa sobom, ‘‘Hej, ti,’‘ rekla sam si, ‘‘svima tumačiš kako je tvoj životni moto ‘Učim, dakle jesam!’, a sada, kada to treba ostvariti, ti ćeš pokleknuti?“ Prigovore neću nabrajati. Reći ću samo rezultat: stisnula sam zube jer je nadvladalo moje unutrašnje, učenju sklono JA. Takve okolnosti još nisam doživjela, još nisam prisustvovala američkom načinu promocije ideja i još nisam nastupila u takvom formatu. Da jednom i to iskusim bio je odličan argument.
Prije prve sam vježbe nekoliko noćnih sati namijenila dubokoj koncentraciji na temu učenja, odnosno mog učitelja, jer je ovaj TEDx kao polazište imao Park Tivoli. Pred očima sam si zacrtala govor, ponovila ga i nakon toga mirno zaspala. Na prvoj sam vježbi upravo ja bila najosupnutija. Govor sam, od početka do kraja, izrekla bez zamuckivanja. Tako da više nisam trebala ići na vježbe. Otišla sam još na generalku i nakon toga nastupila. Moja je priča bila posljednja na redu.
Malen događaj, ali za mene velika pobjeda. Improvizatorica, koja se oslanja na nadahnuće i koja ne podnosi nikakve vježbe i ponavljanja. Pa to je i bio razlogom prekida moje nadobudne kazališne karijere, he, he… U filmovima sam uvijek molila režisere da sa mnom vježbaju samo korake, da mi kažu gdje stoji kamera i da od mene ne zahtijevaju višekratno ponavljanje prizora, jer ću se nakon toga sigurno slomiti. Dok sam predavala, rado sam vrludala amo-tamo, navodila jednu, drugu i treću knjigu i nikada nisam znala kamo će me to predavanje odvesti…
Ne mogu točno ponoviti ono što sam izrekla u dvorani hotela ‘‘Slon“. Usprkos tome rekonstruiram govor, jer sam progovorila o najvažnijim životnim lekcijama. I ne samo mojim, osobnim. Svi smo, prije ili kasnije, učenici najveće učiteljice – SMRTI.
Od kada znam za sebe moje je geslo: ‘‘Učim, dakle jesam“. I zbog toga stalno učim! Kada pomislim koliko li sam samo škola završila, koliko tečajeva, seminara, kolikim sam radionicama prisustvovala…
Osmogodišnja, gimnazija, diploma iz matematike i fizike na pedagoškoj akademiji, diploma iz novinarstva, magisterij, doktorat. Sve skupa oko 30 godina neprekidnog formalnog studiranja. A uz to još brdo kojekakvih tečajeva: za vođu izviđača, dobrovoljnu bolničarku, tečaj za švelju i krojačicu, vozački škola, tečaj stranog jezika… A da o raznim konferencijama, seminarima i radionicama i ne govorim. Još jedno desetljeće dopunske izobrazbe…
Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi bez poziva nemamo pravo posezati. Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU
U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la?
Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE.
Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života.
Tih njegovih šest mjeseci života bili su moj najvažniji fakultet. S njim sam bila do njegovog prolaza kroz vrata, kroz koja pri rođenju uđemo, a kad umremo, izađemo. Ili obrnuto, ta vrata su jedna te ista, i za rođenje i za smrt. Vrata života, OVDJE i SADA, i vrata u život prije i poslije toga.
Nikada neću zaboraviti dan u kojem sam naučila prve i najvažnije lekcije. On je, slabašan, s metastazama u kostima, ležao na onkološkoj klinici. Bio je tako sramežljiv da je htio nuždu obavljati u zahodu, u bolničkom hodniku, iako je do tamo jedva dolazio, a povratak u bolničku postelju bio mu je još teži. Jednog je dana na zahodu ostao cijelu vječnost. Živčano sam hodala po hodniku, gore, dolje, i razmišljala: ‘‘Ako padne, razletjet će se, ta od metastaza ima tako krhke kosti. Da uđem u zahod i pomognem mu, prije no što postane prekasno? Da pozovem pomoć?“
Otišla sam njegovoj sobnoj liječnici, doktorici Metki Klevišar, baš onoj liječnici koja je osnovala slovensko društvo hospicija, čija sam članica i ja. Plačući sam joj rekla da je voljeni mi čovjek još uvijek u zahodu te da me strah da se možda povrijedio i da, možda, upravo umire… Zapitala sam ju da li da otvorim vrata i pomognem mu. Odgovorila mi je: ‘‘Nikako, ne ulazite u prostor koji nije namijenjen vašim očima“. Bila sam potresena: ‘‘Ali što ako padne, što ako umre?“ Klevišarica mi je odgovorila: ‘‘Ako padne, sačuvat će svoje ljudsko dostojanstvo. Ako vi provalite u zahod, tada će to dostojanstvo izgubiti.“
Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi, bez poziva, nemamo pravo posezati.
Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU.
Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“
Moja me učiteljica smrt naučila najvažnijim stvarima u životu. Nakon obavljene lekcije iz dostojanstva na redu je bio školski sat iz OPRAŠTANJA. Naime, osjećala sam da prijatelja nešto tišti, pa sam ga nježno zapitala možda nekome još nije oprostio. ‘‘Sve sam svima oprostio, ali ne znam je li netko meni oprostio.“ Nadodao je kako se prijatelj iz djetinjstva, s kojim je dijelio sve dane na sportskim terenima, jednoga dana jednostavno povukao. Nešto mu je zamjerio, a on ne zna što. Ne zna zbog čega ga je počeo izbjegavati. Prije smrti bi ga tako rado ponovo vidio i o tome zapitao…
Požurila sam kući, otvorila telefonski imenik i potražila njegovog prijatelja iz djetinjstva. No ljudi s prezimenom, kakvo je imao njegov prijatelj, bilo je više od jedne stranice. Zatvorila sam oči i i molila Svemir, Boga, sve uzvišene sile da mi se prst zaustavi tamo gdje će biti pomoć. Sjećam se i danas da se zaustavio na imenu Marija. Žena? Ali, on je muškarac!
Okrenula sam broj, ispričala se što, najvjerojatnije, zovem pogrešan broj, ali da bih željela razgovarati s tim i tim… Marija je odgovorila: ‘‘Imate sreću, to je moj brat.“ ‘‘Gdje živi?“, zapitah ju. Odgovorila je: ‘‘U Skopju“. Joj, u Skopju, promucah u suzama, a ovdje, u Ljubljani, na Onkološkoj klinici, umire njegov prijatelj koji bi ga prije smrti želio još jednom zagrliti. Hitno je, stvarno je hitno. Na to će ona: ‘‘Ponovno imate sreću. Sutra će doći u Ljubljanu.“ ‘‘Molim vas, molim vas“, preklinjala sam ju, ‘‘neka u pola tri bude ispred zgrade D.“
Kada čovjek otvori srce i stvarno misli na sreću nekog drugog, kada pri tome nekome želi pomoći u onome što taj želi najviše na svijetu, kada si stvarno, stvarno pomoćnik nekom drugom, tada je Svemir na tvojoj strani. To već dugo znam. U to sam uvjerena od onog dana kada je Marija rekla da će njen brat sutra sigurno doći pred Onkološku kliniku.
Sljedećeg je dana u dogovoreno vrijeme tamo bio čovjek, više ne mladić, sportskog tijela i toplih smeđih očiju. Primila sam ga za ruku i ukratko mu ispričala o čemu se radi, te ga odvela u sobu umirućeg prijatelja. Bez riječi su se zagrlili i počeli ridati, a zatim i glasno plakati. Izašla sam posve tiho i za sobom zatvorila vrata. Otišla sam na dvorište i vratila se za kakvih deset minuta. A njih su se dvojica i dalje grlili i plakali…
Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš. Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV? Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“
Tako me smrt podučila o važnosti praštanja. Koliko je važno biti ZAHVALAN. Zahvalan za život, zahvalan za disanje! Zahvalan za svaki trenutak na tom lijepom božjem svijetu, pa i kad boli, iako je teško, ali JESAM i već će nekako ići! Naučila me koliko je važno imati POVJERENJE i NADATI se. Kako je vrlo važno biti VJERAN. Vjeran samome sebi i vjeran ljudima koji su u tvojoj blizini. PRIJATELJSTVO je najdragocjenije bogatstvo vrijedno čuvanja, njegovanja, koje treba zalijevati. A svemu me tome naučila SMRT…
Nakon šest je mjeseci prijatelj smršavio do kostiju, počeo neravnomjerno disati, gubiti svijest… znala sam da će uskoro otići kroz ona sudbonosna vrata… otišla sam k njegovoj supruzi, doma, njoj koja ga je voljela najviše na svijetu i koju je on volio najviše na svijetu…
Rekoh joj: ‘‘Osjećam da će tvoj ljubljeni uskoro otići. Predlažem ti da ga ja prestanem posjećivati, a ti te dane, do njegova kraja, iskoristi da s njime budeš sama. Ti i on. Reci mu da sam oboljela, da imam vrućicu, da ne mogu doći, da…“ Na to je ona tiho odgovorila: ‘‘Kad bi se radilo o meni, tada bih to najradije učinila. Ali ne radi se o meni, radi se o NJEMU. Tako se raduje tvojim posjetima. Zato dolazi i dalje, kao sve prošle mjesece, dolazi do kraja…“
Srce mi je zastalo na tren, tresla sam se od zimice, kao da se u mojoj duši dogodio potres. Do posljednje sam stanice, do posljednjeg tjelesnog vlakna shvatila što je to ISTINSKA LJUBAV.
Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“
Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš.
Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili bila ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV?
Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“
(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).
Živjele razlike!
Kad ovo budete čitali, Međunarodni je dan žena već prošao, no dok pišem ovu kolumnu nalazim se usred njega. Dolaze čestitke SMS-om, čestitke na FB-u, čestitke elektroničkom poštom… Čestitke zbog toga što sam žena? Ne, hvala! To što sam žena za mene je užitak i zahvalna sam na tome. Ni s jednim se muškarcem ne bih mijenjala ni na jedan dan.
Mediji javljaju o jezivim okolnostima u kojima su žene svakodnevno silovane, napadane, zloupotrebljavane i iskorištavane. Afrika, Azija… Tamo je biti ženom smrtonosno opasno! U tim je krajevima bitka koje su izvojevale žene diljem svijeta tek na početku.
U Demokratskoj Republici Kongu, koja slovi kao po žene najopasnija zemlja na svijetu, muškarci su se bojali toga prihvatiti. Denis Mukwege1), izniman liječnik koji je osnovao kliniku za liječenje žrtava silovanja na istoku DR Konga, nalazi se na čelu dvadesetorice muškaraca koji su prije nekoliko dana osnovali feministički pokret rekavši: ‘‘Radi se o našoj zajedničkoj ljudskosti i budućnosti društva!“
Ali mene još od nekada zanimaju i neke druge stvari povezane s muškarcima i ženama. Naše međusobne razlike. Naime, vjerujem kako nas upravo razlike čine bogatijima: razlike među spolovima (a kako znamo, na svijetu ne postoje samo dva, neki govore o čak pet spolova), razlike u dobi, različite narodnosti, vjere i ideologije, karakteri i sudbine. Živjele razlike, živjele!
Već je Karl Marx pisao o tome kako je rješavanje ženskog pitanja spašavanje cjelokupnog društva. Žena je ključ. Jer lanac je toliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika.
U tamnim, kriznim vremenima na tom kraju svijeta na kojem muškarci misle kako ne treba osnivati feminističke pokrete žene su za isti posao još uvijek lošije plaćene, žene su još uvijek one koje pretežno brinu o domaćinstvu i obitelji, a najviše se nasilja dešava upravo nad ženama… O tome čitam ovih dana i svjesna sam koliko je važna ZAJEDNIČKA borba kako bi se promijenilo ponašanje prema ženama. Jer ako se promijeni prema ženama, promijenit će se i prema muškarcima, mladima, starima i bolesnima. Prema svima.
Ali! Ali mene još od nekada zanimaju i neke druge stvari povezane s muškarcima i ženama. Naše međusobne razlike. Naime, vjerujem kako nas upravo razlike čine bogatijima: razlike među spolovima (a kako znamo, na svijetu ne postoje samo dva, neki govore o čak pet spolova), razlike u dobi, različite narodnosti, vjere i ideologije, karakteri i sudbine. Živjele razlike, živjele!
Zbog toga me smeta kada čitam o zahtjevima za JEDNAKOŠĆU spolova. Ravnopravnost je moguća, a jednakost između spolova nikada! Dakle, različiti smo i, barem zbog toga, jedni bez drugih ne možemo i ne smijemo biti. Kada je Simone de Beauvoir2) objavila legendarnu bibliju ženske emancipacije ‘‘Drugi spol“, u kojoj je ustvrdila da se žena ne rađa, već se gradi, da je društveno konstruirana, nisam se nalazila među onima koji su joj pljeskali.
Žena koja me nadahnjivala imala je sasvim drukčije poglede – filozofkinja, lingvistica, psihoanalitičarka i književnica Luce Irigaray (rođena 1932., u Belgiji). Njena studija ‘‘Ja, ti, mi – Za kulturu razlike“ na slovenski je prevedena 1995. godine (na hrvatski 1999. – kao ‘‘Ja, ti, nous“). Kada je moj uzor, u proučavanju razlika između spolova, došla u Ljubljanu, imala sam tu čast da s njom vodim razgovor. Nije samo potvrdila već je u mene urezala spoznaju kako se ‘‘ljudi neprestano međusobno dijele u najrazličitijim, često i smrtonosnim takmičenjima, a da ne shvaćaju kako je prava i nemilosrdna podjela samo ona na dva spola“.
Živimo u svijetu koji je uspostavila muška paradigma. Pravila još uvijek određuju muškarci. No, vrijeme je da se s njima prestanemo takmičiti, s muškim primjercima moći i vlasti i da se probudimo svjesni svoje ženstvenosti. Feminizam je obavio svoju iznimno važnu društvenu ulogu i sada je vrijeme da se vrati feminilnost!
Mnoge žene i mnogi muškarci međusobno se takmiče. Kako pogrešno i kako neproduktivno, kako je to štetno po njih, njihove obitelji i zajednicu u kojoj žive ti takmičari. Ipak se tu radi o kulturi dvaju subjekata, muškog i ženskog, različitih po biološkom i psihološkom ustroju, po svom etičkom kanonu. I muški I ženski subjekti podjednako su važni za građenje međusobnih harmoničnih odnosa, kao i ravnopravnih i pravednih društvenih odnosa.
Živimo u svijetu koji je uspostavila muška paradigma. Pravila još uvijek određuju muškarci. No, vrijeme je da se s njima prestanemo takmičiti, s muškim primjercima moći i vlasti i da se probudimo svjesni svoje ženstvenosti. Feminizam je obavio svoju iznimno važnu društvenu ulogu i sada je vrijeme da se vrati feminilnost!
Pri tome se Luce Irigaray oslonila na predsokratske kozmološke teze, u kojima glavnu ulogu ima dah kao oživljavajuća sila čija je čuvarica žena, na koncept prane3), odnosno qia 4, iz azijskih filozofskih tradicija. U knjižici ‘‘Marijina tajna“ prepoznaje ženi povjerenu temeljnu ulogu ‘‘utjelovljenja božanskoga na zemlji“. To znači da muška narav naše kulture sprečava žene ‘‘u cijenjenju svoje temeljne uloge u postajanju duhovnom supstancom čovječanstva“.
U muku i tišini, koja je uranjanje u se i počivanje u sebi kako bismo se obnovile i nahranile svoju punoću, dešava se ulazak u budućnost. ‘‘Budućnost koju još čekamo budućnost je ženske prisutnosti. Žene koja je, zahvaljujući svome djevičanstvu, brizi za dah i oživljavajuće nadahnuće, što nije moguće skučiti ni na jednu osobu ili stvar, vremenski most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i most u prostoru između svih kultura svijeta.“
Žena, kao čuvarica daha zna da život zahtijeva povezivanje. Da su osjećaji i socijalna osjetljivost podjednako važni čimbenici gibanja kao što je (nažalost još uvijek idealiziran, dominantan i instrumentaliziran) razum. Da je etika osnova osobnog i društvenog djelovanja, a ne profita ovakve i onakve vrste.
‘‘Tako FDA zahtijeva da svaki novi lijek mora biti isproban na oba spola, a isto tako sve više znanstvenih časopisa kod objavljivanja rezultata zahtijeva da su ispitivanja obavljena na oba spola.“ Što ako je farmaceutska revolucije ujedno i najavljivačica drukčijih vremena? Vremena kada će se poštovati čuvarice daha i života, kada će se otvoriti prostor za drukčiji način bivanja? Neka bude tako, neka dođe to vrijeme!
Vjerujem da u tom i takvom smislu dolazi žensko vrijeme. Najavljivala sam ga još prije tri desetljeća, no tada me nitko nije slušao. Sjećam se da sam, u Cankarevom domu, imala predavanje o ženskom načinu vođenja. Moje je predavanje u cijelosti objavio tadašnji jedini časopis za menadžere. No, promijenili su naslov koji je, nakon njihova ciničnog zahvata, glasio: ‘‘Pamflet o muškarcima“. Danas o ženskom načinu vođenja uče na svim ozbiljnim fakultetima, a uspješne ga tvrtke i prakticiraju.
Prije desetak sam godina bila izvrgnuta još većem podsmijehu kada sam za zdravstveno osoblje održala predavanje o različitosti doživljavanja boli kod muškaraca i žena. Ugledna se znanstvenica, gospođa dr. dr. izrugivala mojem uvjerenju kako nije daleko vrijeme kada će farmaceutske tvrtke početi izrađivati lijekove za žene. Naime, ovi na tržištu izrađeni su po ‘‘muškoj mjeri“.
A onda, prije nekog vremena, pročitam mišljenje svjetski poznatog profesora dr. Gregora Majdiča5) o lijekovima za muškarce i žene. U Delu, pod naslovom ‘‘Farmaceutska revolucija“ piše o tome ‘‘kako skoro sva tkiva i organi unutar našeg tijela, kod muškaraca i žena, djeluju različito, zbog čega se razne bolesti kod raznih spolova pojavljuju s različitom učestalošću“. To znači da se u proteklom vremenu tome pridavala premala pozornost.
Velika je većina kliničkih ispitivanja lijekova bila obavljena isključivo na muškarcima. No nedavno se dogodio povijesni obrat. Naime, kako piše dr. Majdič, američka je Uprava za hranu i lijekove, FDA, za neki lijek prvi puta izdala uputu da lijek muškarci i žene trebaju uzimati u različitim dozama. ‘‘Tako FDA zahtijeva da svaki novi lijek mora biti isproban na oba spola, a isto tako sve više znanstvenih časopisa, kod objavljivanja rezultata, zahtijeva da su ispitivanja obavljena na oba spola.“
Što ako je farmaceutska revolucije ujedno i najavljivačica drukčijih vremena? Vremena kada će se poštovati čuvarice daha i života, kada će se otvoriti prostor za drukčiji način bivanja? Neka bude tako, neka dođe to vrijeme!
___________________
1) Denis Mukwege, kongoanski ginekolog, operirao na stotine žena rastrganih genitalija, žrtava masovnih silovanja, dobitnik mnogobrojnih UN-ovih i inih nagrada za medicinu i zaštitu ljudskih prava. Godine 2012., 25. listopada, preživio je pokušaj atentata.
2) Simone de Beauvoir, francuska filozofkinja i književnica (Pariz, 9. siječnja 1908. – Pariz 14. travnja 1986.), istaknuta pripadnica francuskog egzistencijalizma, napisala je više romana te kultni ‘‘Drugi spol“, svojevrsnu bibliju ženske emancipacije.
3) Prana, riječ iz sanskrita, koja u prakticiranju orijentalne medicine, joge i borilačkih vještina označava životnu snagu.
4) Qi, u japanskom jeziku predstavlja energiju koja struji tijelom i oko njega.
5) Prof. dr. Gregor Majdič, slovenski znanstvenik, endokrinolog, embriolog, pisac. Doktorirao na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, te u Edinburgu, kao postdoktorant radio u SAD-u, 2003. godine izabran za stalnog gostujućeg profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Predaje na brojnim fakultetima diljem svijeta.