Jedan od najvećih srpskih pisaca Filip David gostovao je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, kao autor romana “Knjiga sjećanja i zaborava” i scenarija za film “Kad svane dan” u režiji Gorana Paskaljevića, također prikazanog na festivalu. Za roman koji govori o stradanju Židova u Srbiji u Drugom svjetskom ratu dobio je NIN-ovu nagradu, najpoznatiju književnu nagradu u Srbiji te nagradu “Meša Selimović” regionalnog književnog festivala “Cum grano salis” u Tuzli. [Read more…]
Ovo su ljudi, nisu migranti, europejci su!
Onih dana kada sam dolazio na svijet, godina je bila 1966, Jugoslavija je već podijelila pasoše svima (ili skoro svima) koji su ih tražili, i započinjala je kratka i plodonosna era gastarbajtera.
Švicarski pisac Max Frisch upravo je tad bio izgovorio rečenicu koju ne zaboravljam otkako sam je prvi put pročitao, a danas je aktualnija nego ikad: [Read more…]
Čeka li Berlin da mu svane Zlatna zora?
Ne zaustavlja se klevetanje Grčke, a u novinama naslovi kao da je, Bože mi prosti, 1942, pa saveznica velikoga njemačkog reicha trijumfalno kliče: Grčka kapitulirala pred Njemačkom! Pa hajde da se, makar i nakratko, vratimo u sadašnjost, ili da iz 1942. koraknemo u budućnost, čak u sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog stoljeća, pa da provjerimo tko je to, u čije ime i s kakvim jamcima, u ime koje političke ideje i kakvih ideala, zadužio Grčku. [Read more…]
Što je ”Istočna Europa”?
Dajte nam standardnu definiciju Istočne Europe. Tako je u vidu sažete zamolbe zapravo glasilo složeno pitanje jednog zbunjenog postdiplomca u tijeku mog nedavnog predavanja na jednom američkom sveučilištu. Većina Amerikanaca još uvijek razmišlja u jednostavnim kategorijama hladnoratovske podjele svijeta u kojoj je Istočna Europa donedavno jednostavno značila ”istočni blok”, zemlje ”iza željezne zavjese” pod komunističkom vlašću. Urušavanjem totalitarnih sustava, raspadom Sovjetskog Saveza i nastankom većeg broja novih država takva hladnoratovska geografija, kolikogod neprecizna, postaje irelevantna. [Read more…]
Dan idiota
Nekidan sam u Makedoniji održao razmjerno nezapaženo predavanje za studente novinarstva na sveučilištu u Skopju. Odmah na početku upozorio sam studente kako ih o našem tegobnom i prezrenom poslu nemam čemu posebno pametnom naučiti, osim možda dvije stvari: ako se ikad u životu nađu u prilici držati predavanje, da večer prije izbjegavaju kafane, a nađu li se pak ikad u životu u prilici pisati kolumnu, da svakako izbjegavaju ponedjeljak.
Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota.
Razlog je razvidan: kako piše u rječniku parlamentarne demokracije – jedinoj knjizi tanjoj od rječnika sportskog novinarstva – nedjelja je ”praznik demokracije“. U nedjelju se uglavljuju i referendumi i izbori, kako oni lokalni tako i europski, u nedjelju se bira i sastav parlamenta i predsjednik države, sve važne stvari u takozvanim demokracijama, ukratko, događaju se nedjeljom.
Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota
Sutradan će to biti glavna novinska tema: već u nedjelju navečer znat će se svi postotci i decimale, cijelu noć nacija će brujati o rezultatima i sinoćnjim izjavama, već do ujutro izbori će na internetu biti arhivska priča i mreža će brujati o pjevačici koja je zametena na autocesti zatrudnjela s vozačem vučne službe, i dok se na trafici pojave novine, relikt prošlog stoljeća, ljude će od cijelog jučerašnjeg izbornog cirkusa zanimati još samo mudroserski pravorijek novinskih kolumnista. Ne, jasno, zato što osobito štuju njihovo mišljenje, već – upravo obrnuto – zato da se nasmiju. Da vide kako se idiot osramotio.
Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota.
Zbog toga, eto, kolumnisti bježe od ponedjeljka kao tamjan od biskupa. Zato, kad se dijele kolumne, oni pametniji traže kod urednika vezu da uzmu, primjerice, utorak ili subotu. Ivica Ivanišević, recimo, lagodni je subotnji termin – pouzdano znam – platio hiljadu eura. A kad sam, još samo ovaj primjer, onomad u restoranu Feniks u Dugopolju slučajno zatekao Antu Tomića s nehajno na stolicu odloženim pršutom u škartocu solinskog Cemexa, prepredeni me Vlaj bezočno uvjeravao kako ga nosi na analizu: dok sam shvatio, bilo je kasno.
Najvećeg idiota u redakciji, da skratim, lako ćete prepoznati po fotografiji u kolumni od ponedjeljka.
Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota
Njemu pak preostaje da pribjegava raznim sitnim profesionalnim trikovima. Početnika među ponedjeljnim idiotima, na primjer, prepoznat ćete po dirljivoj vjeri kako se od svih ponedjeljnih kolumnista u povijesti štampanog novinarstva on prvi dosjetio genijalne ideje da potpuno ignorira cijelu stvar.
U nedjelju su tako održani neizvjesni i dramatični predsjednički izbori, dežurni su noćni urednici posljednje izdanje napunili velikim fotografijama pobjednika, optužbama poraženih i svim onim postotcima i decimalama, televizija i internet analiziraju kako je nacija skrenula lijevo ili desno, cijela država komentira jučerašnje izbore, a naš idiot u kolumni demonstrira intelektualnu nadmoć razvlačeći društveni kontekst slučaja iz Sračinca kraj Varaždina, gdje je velečasni Siniša Dudašek u skandaloznom proglasu upozorio svoje župljane da se one obitelji kojima svećenik dvije godine uzastopno nije blagoslovio kuću više neće smatrati vjerničkima, te time gube sva prava u Crkvi.
Iskusniji među idiotima koriste stoga ponešto sofisticiranije spisateljske alate, pa pribjegavaju i esejistici ili proznoj fikciji, a neki čak i poeziji. Satiričari, recimo, pišu izborne humoreske ili dijaloške skečeve, oni ambiciozniji sklanjaju se u meandre postmodernističkog metateksta, a najambiciozniji već desetljećima domišljaju sam sveti gral ponedjeljne kolumnistike: Polivalentni Komentar PK4 koji se može čitati sa sve četiri strane – ili koliko već ima predsjedničkih kandidata – pokrivajući sve opcije i ubojito precizno analizirajući rezultate izbore bez obzira tko je na njima pobijedio.
Najkukavnije očajnike među njima prepoznat ćete pak po bijednom dvosmislenom autoironijskom tekstuljku o nesretnicima koji kolumnu o predsjedničkim izborima moraju pisati dan ranije, u nedjelju, dok pošteni svijet radi na Konzumovim kasama – dok se dakle još ni izbliza ne zna koji će od predsjedničkih kandidata pobijediti, i koji će od njih četvoro sutrašnje novine čitati u uredu na Pantovčaku.
Pa u posljednjoj rečenici zaključi kako se upravo po njima ponedjeljak nakon predsjedničkih izbora zove Dan idiota.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Strah i hrabrost u jednom
Telefonski pozivi s lošim vijestima događaju se obično predvečer, govorio je jedan moj prijatelj, kojemu je u kasno ljeto 1945. javljeno da mu je ubijen brat.
Bio sam aktivist Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava u kolovozu 1995., u trenutku kada je taj odbor bio zatrpan mnogim lošim vijestima. Takvih vijesti bilo je toliko da je HHO morao uvesti telefonska dežurstva tokom vikenda, jer su ljudi s raznih strana javljali o tragedijama koje su se događale posljednjih dana rata u Hrvatskoj.
Sjećam se da je bila nedjelja popodne, 27. kolovoza: u uredu HHO-a zrak je bio težak od sparine, ali ono zaista loše bila je tužna i zastrašujuća atmosfera kraja rata u kojemu se puno toga ružnog događalo, kada su mnogi obični ljudi bili u opasnosti. To su bili oni ljudi, po nacionalnosti Srbi, koji nisu željeli bježati nakon zadnjih akcija Hrvatske vojske i policije na Kordunu, u Lici i Dalmaciji.
Strah i hrabrost bili su u tim teškim vremenima spojeni u jednoj točki: nesumnjivo je bila velika odvažnost u kolovozu 1995. prijaviti ubojstvo sedmoro ljudi “krive” nacionalnosti u Gošiću kraj Kistanja proskribiranoj organizaciji kakav je bio HHO, ali samo je goli strah nagnao tog čovjeka da u prvoj rečenici, prijavljujući nešto što se svugdje pred Bogom i pred ljudima zove zločin, kaže “ja sam Hrvat”
U tu nedjelju popodne duge zrake zalazećeg sunca probijale su kroz spuštene rolete ureda HHO-a u Zagrebu. Vidjela se prašina u zraku i gomile papira koje su se ocrtavale svugdje uokolo. Osjećao se ustajali vonj duhana, neopranih šalica kave i ljudskog znoja, jer puno je nesretnih ljudi tih dana prošlo kroz prostorije HHO-a.
Tada je zazvonio telefon.
Bio je to glas starijeg čovjeka. Prva rečenica je glasila: “Želim vam najprije reći da sam ja Hrvat.” Nakon toga, drhtavim je glasom rekao da se upravo vratio iz sela Gošića kraj Kistanja, gdje je zatekao sedmoro ubijenih staraca, nabrojavši ih imenom i prezimenom.
Ono “Hrvat” značilo je da je u ženidbenim vezama s nekima od stradalih Srba i – to sam shvatio kasnije – da mu nacionalna identifikacija daje pravo da uopće može govoriti.
U predstavljanjima tih godina, “Hrvat” je značilo neku vrstu dokaza etničke pravovjernosti, u odnosu na neku vrstu nacionalne hereze ili nečeg “domoljubno lošeg” što je netko svojom izjavom upravo htio učiniti.
Strah i hrabrost bili su u tim teškim vremenima spojeni u jednoj točki: nesumnjivo je bila velika odvažnost u kolovozu 1995. prijaviti ubojstvo sedmoro ljudi “krive” nacionalnosti u Gošiću kraj Kistanja proskribiranoj organizaciji kakav je bio HHO, ali samo je goli strah nagnao tog čovjeka da u prvoj rečenici, prijavljujući nešto što se svugdje pred Bogom i pred ljudima zove zločin, kaže “ja sam Hrvat”.
Takvih “etničkih” predstavljanja bilo je tih godina dosta; kao što je to bio onaj čovjek koji je došao u ured HHO-a i rekao da je porijeklom Hrvat, Hercegovac nastanjen u Vinkovcima, koji je želio ispričati drugu stranu priče o početku rata u Slavoniji.
Bilo je i onih koji su došli u ured HHO-a i naglasili da su Hrvati, a onda prijavili da su im pripadnici Hrvatske vojske opljačkali vikendicu, pokraj koje su mjesecima bili na položajima. “Gospodine, razumijem da su mi odnijeli stari auto ispred kuće, valjda im je trebao, ali zašto su mi odnijeli sve štokove s vrata i prozora”, govorili su. Takvih ljudi koji bi najprije istaknuli svoju “pravu” nacionalnost, a tek onda ispričali “krivu” priču, bilo je tih godina dosta
Ili onaj koji je najprije morao reći da je Hrvat da bi ispričao što se događalo iza zidova zgrade za obuku specijalnih jedinica u Lučkom početkom 1990-ih, ili pak onaj koji je kroz plač govorio da je Hrvat i dragovoljac Domovinskog rata, ali da se nije borio za Hrvatsku u kojoj bi morao mrziti svog najboljeg prijatelja zato što je Srbin…
Bilo je i onih koji su došli u ured HHO-a i naglasili da su Hrvati, a onda prijavili da su im pripadnici Hrvatske vojske opljačkali vikendicu, pokraj koje su mjesecima bili na položajima. “Gospodine, razumijem da su mi odnijeli stari auto ispred kuće, valjda im je trebao, ali zašto su mi odnijeli sve štokove s vrata i prozora”, govorili su. Takvih ljudi koji bi najprije istaknuli svoju “pravu” nacionalnost, a tek onda ispričali “krivu” priču, bilo je tih godina dosta.
Kada sam te nedjelje popodne, 27. kolovoza, zapisao sve što je taj čovjek rekao, obavijestio sam nadležne u HHO-u o strašnom događaju u selu Gošiću i sve nakon toga je više-manje poznato. Naravno, nije poznato tko su bili zločinci koji su, metkom iz blizine, ubili ovo sedmoro ljudi prosječne dobi od 70 godina, ali slučajevi ubojstava srpskih civila, kao što su Varivode i deseci drugih mjesta, u kojima su počinitelji “nepoznati”, bili su tih mjeseci masovni.
Tako je primjerice terenska ekipa HHO-a početkom 1996. izvijestila o pronalasku tijela starice u dobi od 92 godine i njezinog sina od oko 60 godina u jednom seocetu kraj Udbine. Pronašli su ih u snijegu, nekoliko metara ispred kućnog praga: “Starica je imala crnu haljinu i crni kaput, a oko nogu, kao i njezinom sinu, bila je omotana bodljikava žica…”
Ili slučaj iz susjednog sela, kamo ih je odvela kći čija je majka u svojoj kući bila živa zapaljena: “Ovdje je bio šporet, ovo je šerpa u kojoj sam majci grijala ručak. Ovdje je bio krevet u kojem je ležala majka jer je bila nepokretna. Čula sam našeg psa kako laje i jedan vojni transporter. Ovo je brdo iza kuće na koje sam pobjegla. Sljedeće što sam vidjela je naša kuća koja gori kao šibica…”
Ljudi koji su radili u HHO-u tih godina i koji su bili zatrpani ljudskim tragedijama, često preko mjere koju su mogli izdržati, zaista se nisu bavili ničijim nacionalnim porijeklom. Ono što su pronalazili bili su ljudi u nesreći ili raspadnuta tijela, a ne Srbi, “četnici” ili Jugoslaveni. I uvijek su to bili civili a ne vojnici i gotovo uvijek stariji a ne mladi ljudi. U crnohumornom tonu, aktivisti su svoje očajničke misije nazivali “borba za svaku baku” i nije ih zanimalo je li baka “srpska”, “hrvatska” ili “makedonska”
Ljudi koji su radili u HHO-u tih godina i koji su bili zatrpani ljudskim tragedijama, često preko mjere koju su mogli izdržati, zaista se nisu bavili ničijim nacionalnim porijeklom. Ono što su pronalazili bili su ljudi u nesreći ili raspadnuta tijela, a ne Srbi, “četnici” ili Jugoslaveni.
I uvijek su to bili civili a ne vojnici i gotovo uvijek stariji a ne mladi ljudi. U crnohumornom tonu, aktivisti su svoje očajničke misije nazivali “borba za svaku baku” i nije ih zanimalo je li baka “srpska”, “hrvatska” ili “makedonska”.
Što se pak tiče stava o prirodi režima u tzv. Krajini, Srpsko narodno vijeće još je 1990-ih bilo više nego jasno: “‘RSK’ nikad nije dobila međunarodno priznanje, kao što nije imala ni unutrašnju demokratsku legitimaciju. Uz ekonomsku bijedu i opće bezakonje karakterizirale su je teror te progoni i brojna ubojstva nesrpskog stanovništva.”
Konačno – to ljudi opterećeni nacionalističkim predrasudama nikada neće razumjeti – u ukupnom broju svih koji su se javljali HHO-u za pomoć u 1990-ima, Srba je bilo tek oko 50 posto.
Kao što se sjećam Hrvata kojima je HHO 1994. dostavljao pomoć u okupiranom Kninu, tako se sjećam zagrebačkih Roma, Bošnjaka oko Siska i Albanaca porijeklom s Kosova koji su čitav život živjeli u Hrvatskoj, ali nisu mogli dobiti domovnicu i prijetila im je deložacija. Ti ozbiljni ljudi, patrijarhalnog ponosa, plakali su kao mala djeca.
Kako plaču najrazličitiji ljudi u punoj životnoj snazi pamti samo svemir i oni koji su slušali njihove jecaje.
Ta potmula jeka nakon puno godina govori nam da se, nažalost, tek na strašnom mjestu najdublje ljudske napuštenosti i poniženosti krije mogućnost ljekovitog obrata u ljudskoj savjesti, opterećenoj zločinima i etničkom mržnjom.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
HND protiv ”sramoćenja”
Zahtijevamo brisanje ”sramoćenja” iz Kaznenog zakona
Hrvatsko novinarsko društvo zahtijeva da Ministarstvo pravosuđa i Vlada potpuno brišu (novouvedeno) kazneno djelo sramoćenja iz prijedloga izmjena Kaznenog zakona.
Novinarska struka ne može prihvatiti nedovoljna predložena ”poboljšanja” članaka 147. i 148. Kaznenog zakona prema kojima ”ne bi bilo kaznenog djela teškog sramoćenja ako počinitelj dokaže istinitost činjenične tvrdnje koju je iznosio ili pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je povjerovao u njezinu istinitost.”
Novinarska struka ne može prihvatiti nedovoljna predložena ”poboljšanja” članaka 147. i 148. Kaznenog zakona…
Počinitelj dakle mora dokazati istinitost umjesto da tužitelj osporava istinitost tvrdnje, a osim toga ni dokazivanje istinitosti ne oslobađa optuženog optužbe ako se ”činjenične tvrdnje odnose na osobne ili obiteljske prilike.”
Podsjećamo da kad se radi o javnoj osobi, onda objava informacija uglavnom preteže nad zaštitom njegove privatnosti – ako novinar informira u javnom interesu.
Istina, uvodi se isključenje protupravnosti za uvredu i teško sramoćenje pa nema kaznenog djela ako je počinjeno u novinarskom poslu, u umjetničkim i znanstvenim djelima ili drugoj javnoj djelatnosti, ako je učinjeno u javnom interesu ili iz drugih opravdanih razloga. No, je li javni interes ili nije, to po slobodnoj procjeni ocjenjuje sudac, a dosadašnja praksa ne daje razlog za optimizam.
Minimalno rješenje koje bi prihvatila novinarska struka bilo bi to da u KZ-u kao kazneno djelo protiv časti i ugleda ostane jedino kleveta…
Prijedlog HND-a je posvemašnja dekriminalizacija kaznenih djela protiv časti i ugleda, dakle – i sramoćenja i uvrede i klevete. Dekriminalizaciju je provela ne samo Velika Britanija nego i BiH, Crna Gora, Srbija i Makedonija.
Minimalno rješenje koje bi prihvatila novinarska struka bilo bi to da u KZ-u kao kazneno djelo protiv časti i ugleda ostane jedino kleveta, uz isključenje protupravnosti u novinarskom i umjetničkom poslu, ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti proizlazi da počinitelj nije postupao s pretežitim ciljem da škodi časti i ugledu.
Inače, izmjene KZ-a koje vlasti predlažu nastavit će štititi moćnike a nauštrb medijskih, novinarskih sloboda i nauštrb kvalitete novinarskog posla koji su bitni za demokraciju svake zemlje.
Za HND:
Zdenko Duka, predsjednik
U Zagrebu, 23. srpnja 2014.
Kako ištekati Twitter
Do sada su već mogli naučiti tu lekciju, ali je zabavno kako je zapravo nikada ne nauče: početak kraja svakog diktatora je onaj trenutak kada učini nešto što ga načini smešnim. Dobro, turski premijer Redžep Tajip Erdogan nije baš diktator, ali nije baš ni demokratski vladar, nego je nešto između, jedna autoritarno-populistička pojava koja s vremenom sve samovoljnije upravlja nečim što ima sve spoljne odlike demokratije, ali u dubinskoj strukturi od tih odlika ostaje sve manje i manje.
Danas je ta bastardna forma ideologije i tehnike vladanja jako popularna u nekim regijama sveta, pa tako i u našoj, onoj koja se nalazi između starih i koliko-toliko stabilnih demokratija zapadne Evrope i arapsko-persijskih diktatura, što teokratskih, što sekularnih. Tu je Mađarska, tu je Makedonija, sve više i Srbija, Rusija, Belorusija i Ukrajina su priča za sebe, a Erdogan – taj obožavani princ-spasilac malog, slabo obrazovanog i verski umereno zatucanog, ali ekonomski potentnog čoveka iz provincije – u tom je društvu neka vrsta preteče.
Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“, i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado
Kako god, trenutak o kojem govorim desio se kada je Erdogan bio naumio – pa još to i sproveo ili barem pokušao – da u Turskoj zabrani famozni Twitter kao takav. Naprosto: gazda se jako naljutio na Twitter jer je mislio da mu je preko njega zapržena čorba oko navodnih korupcionaških aktivnosti njegovog sina, te zato Twitter ima da nestane za Turke i basta!
U redu, priznajem: da sam Turčin, ne bih bio privatno pogođen Erdoganovom zabranom i ne bih prolio suzu za Twitterom. Naprotiv, Allah mi je svedok da sam duboko uveren da kada bi, evo ovog trenutka, nekim čarobnim štapićem ili svevišnjom intervencijom sa lica ovog sveta nestali svi ti tviteri i ostali fejsbuci, da svet zbog toga ‘‘gubitka“ ne bi pretrpeo ama baš ni najmanju civilizacijsku štetu. Ali, to je samo moj privatni pogled na stvari, a ostali su slobodni da se s njim ne slože i da, recimo, twittuju do mile volje. Ima, uostalom, i glupljih načina provođenja slobodnog vremena (doduše, trenutno mi ni jedan ne pada na pamet, ali i to je možda samo moj problem).
Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“ i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado.
A sve to zarad Erdoganovog duševnog mira, to jest po onoj matrici iz parafraze Staljina: ‘‘Nema Twittera – nema problema“. Tako to može da se radi još samo u Severnoj Koreji, a i tamo sve teže. Ako ste iole umreženiji u svetski političko-ekonomski sistem od sumanute tiranije dinastije Kim, to već nikako ne ide.
Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu, pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći
Na drugoj strani, famozne bi ‘‘društvene mreže“ možda i trebale da budu zahvalne preostalim svetskim (polu)diktaturama, jer samo im još one podaruju obol nečega slobodarskog, emancipatorskog, nečega što na svoj način participira u širenju fundamentalnih ljudskih sloboda. Jer, tamo gde stvari sa slobodom izražavanja stoje bolje, stvarni ili navodni emancipatorski potencijal ‘‘društvenih mreža“, ‘‘interaktivnog interneta“ i sličnog pokazuje se kao, najblaže rečeno, snažan faktor banalizacije javnog diskursa. Evo nekih meni domaćih primera, tek dnevno aktuelnih, otuda suštinski slučajnih.
Poznata dramska spisateljica, autorka upečatljivih i suptilnih komada, iz nekog razloga je trajno fascinirana ovim ‘‘prizemnim“ komunikacijskim formama, te je tako ranije uredno blogovala i forumašila, a sada neumorno twittuje; njena stvar, ali znakovito je da joj se u tom njenom samosvrhovitom cyberangažmanu malo-malo pa omakne neka besprimerno trivijalna, uvredljiva i ružna opaska na račun tamo-već-nekoga ko joj trenutno ide na živce.
Najnoviji slučaj je njena ‘‘analiza“ navodne parodontoze od koje da boluje izvesna televizijska novinarka. Novinarka joj je odvratila da nema parodontozu nego ožiljak od davnih batina koje je dobila od bivšeg supruga i tako je spisateljica ispala, u najmanju ruku, ‘‘glupa u društvu“, mada je to nije omelo da nastavi u istom tonu.
Primer drugi: na izvesom, dosta posećenom forumu, trojica su veseljaka (jedan od njih nije ime baš nepoznato ‘‘intelektualnijem“ delu javnosti, osobito supkulturi neolevičarskih aktivista) razmatrala lik i delo stanovitog filmskog režisera, desničarskog aktiviste i tipa na svoj način prilično mutnog, kako već takvi obično jesu. No, strasti su se usijale, pa su ova trojica ne samo izvređala tog filmažiju, nego su počeli da razmatraju i to kako bi mu možda koristilo prevaspitavanje metalnom šipkom, kako bi možda progledao ako bi mu se odgovarajućim sredstvima zatvorilo oko na neko vreme, etc. Sve su to, dakako, radili ne pod svojim imenima, nego nickovima, kako je u toj vrsti komunikacije već uobičajeno.
Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora. Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće
No, režiser ih je tužio, nadležni Organi su im ušli u trag, i eto ti presude: godina dana zatvora zbog pretnji i ugrožavanja, uslovno na tri godine. Oni se sada ibrete da šta ih je to snašlo na pravdi boga, vade se da to što su pisali ‘‘nisu mislili ozbiljno“, da je to bilo ‘‘izrečeno u afektu“, da je bilo izrečeno na poluzatvorenom forumu, da su takve stvari, uostalom, uobičajeni način komunikacije u tom svetu (!) i sve u tom stilu… Što može biti i sasvim tačno, ali je pitanje koliko je relevantno, to jest: zašto bi se neko uopšte na to obazirao?
No, šta se ovim primerima hoće reći? Izgleda da ima nečega u izvesnoj komunikacijskoj formi što ljude dovodi u snažno iskušenje da idu ispod mogućih sopstvenih standarda… Naravno, nije puška nikada stvarno kriva ako je neko njome ubio nekoga, ali opet – hm, da nije imao pušku, možda bi sve prošlo uz poneku ćušku… Da je, recimo, spisateljica o svemu onome, umesto lahorastog tvitanja, pisala za neki ‘‘klasičan“ medij ili za neki kvalitetan sajt poput Peščanika koji ne pušta pizdarije, sigurno ne bi razglabala o nečijoj stvarnoj ili navodnoj parodontozi. Eh, ali zašto se opterećivati standardima koji nas obavezuju, lakše je i lepše ovako…
Da je onaj forumaški veseljak pisao autorski tekst o nepodopštinama režisera umesto što se anonimno iživljavao u sajber-bandi svojih suforumaša (ta me tehnika međusobnog podsticanja u niskostima, da prostite, podseća na neku vrstu uzajamne masturbacije), sigurno bi stvorio nešto pametnije od onoga što je stvorio i pri tome ne bi kršio norme elementarne uljuđene komunikacije, a koje dugujemo doslovno svakome ne zbog tog nekog, nego zato što su nužan civilizacijski pretekst.
Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći. Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora.
Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće.
Protestantski pomiritelj
Privremeni predsjednik Ukrajine Oleksandr Turchinov (49) nalazi se pred teškim izazovima. Po mišljenjima nekih komentatora njegova protestantska vjera bi mu mogla koristiti u složenoj misiji gradnje mostova u duboko podijeljenoj zemlji. S druge strane mu novinski naslovi poput “Baptistički pastor upravlja Ukrajinom” mogu samo naštetiti u zemlji koja je većinski pravoslavna i u kojoj se na protestante gleda kao na zapadne uljeze koji razbijaju jedinstvo naroda i ugrožavaju njegovu tisućljetnu nacionalnu vjeru.
No u Ukrajini se ni pravoslavci ne mogu pohvaliti crkvenim jedinstvom jer su ozbiljno podijeljeni na tri crkve. Najbrojnija među njima je Ukrajinska pravoslavna crkva – Kijevski patrijarhat, koja obuhvaća oko 50 posto Ukrajinaca. Tu crkvu Ruska pravoslavna crkva ne priznaje te je stoga bez autokefalnosti, vrlo slično Makedonskoj pravoslavnoj crkvi kojoj autokefalnost osporava Srpska pravoslavna crkva.
Oko 26 posto pravoslavaca pripada “pravovjernoj” Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi – Moskovski patrijarhat, a zatim je tu i treća – Ukrajinska autokefalna crkva kojoj pripada nešto više od 7 posto ukrajinskog stanovništva. Treba istaći i fenomen Grkokatoličke crkve (unijati) koji su sa 8 posto stanovnika najbrojnija nacionalna grupacija vjernika koji Bogu služe po istočnom obredu iako su pod papinskom jurisdikcijom te stoga predstavljaju najveći kamen spoticanja između pravoslavnog i (rimo)katoličkog kršćanstva u svijetu.
O Borisu Trajkovskom (1956. – 2004.) proteklih je dana opet izrečeno mnogo pohvalnih rijeci na mnogim visokim mjestima od makedonskih, europskih i američkih lidera koji ga smatraju “spasiteljem moderne Makedonije” jer je spriječio građanski rat, svojom politikom pomirenja Makedonaca i Albanaca spriječio raspad Makedonije te svoju domovinu nepovratno usmjerio u pravcu zapadnih demokracija i asocijacija
Rimokatolika je u Ukrajini malo, oko 2 posto, slično kao i baptista i pentekostalaca koji predstavljaju najbrojniji i najvitalniji dio protestantizma ne samo u Ukrajini nego i u Rusiji i većini bivših republika Sovjetskog Saveza.
Turchinov je izabran za predsjednika Verkhovne Rade (parlamenta), a zatim i države kao naširoko prepoznatljiva desna ruka Julije Timošenko. On je mnogima poznat i po svom romanu ”IIuzija straha”, knjige koja je krcata biblijskim citatima i slikama i po kojoj je snimljen film koji je 2008. godine nominiran za Academy Award kao najbolji inozemni film.
Osobno sam Turchinova upoznao na jednom od razvikanih Molitvenih doručaka u Washingtonu kada nam je kao političar posvjedočio da redovito propovijeda Evanđelje u svojoj matičnoj baptističkoj crkvi Riječ života u glavnom gradu Ukrajine. U vrijeme nedavna susreta s njim u Kijevu jedan mu je američki kolega komplimentirao kao “prvom evangeliku koji je predsjednik jedne pravoslavne zemlje.”
Dobro informirani i uvijek trezveni i samozatajni Turchinov ga je ispravio podsjetivši da je prije njega u “pravoslavnoj Makedoniji predsjednik bio isto evangelik, metodist Boris Trajkovski.” Iznenadio se kada sam mu priopćio da nekoliko dana kasnije u Skopju trebam sudjelovati na Međunarodnom forumu prigodom desete obljetnice tragične smrti Trajkovskog.
O Borisu Trajkovskom (1956. – 2004.) proteklih je dana opet izrečeno mnogo pohvalnih rijeci na mnogim visokim mjestima od makedonskih, europskih i američkih lidera koji ga smatraju “spasiteljem moderne Makedonije” jer je spriječio građanski rat, svojom politikom pomirenja Makedonaca i Albanaca spriječio raspad Makedonije te svoju domovinu nepovratno usmjerio u pravcu zapadnih demokracija i asocijacija. Mi koji smo ga dobro poznavali, smo u trenu njegove iznenadne smrti ali i danas, deset godina kasnije, prizivali jednu od mnogih mudrih izreka velikog Lava Tolstoja: “Što dublje poznaješ život, tim manje vjeruješ da se on može uništiti smrću.”
Kobni udar njegova aviona (26. veljače 2004.) u onu hercegovačku planinu nadomak Mostara odjeknuo je u mojim polugluhim ušima teško prihvatljivom po(r)ukom kako mi ljudi, čak i u najboljim godinama i pri odličnom zdravlju, ipak nismo gospodari svoje budućnosti te kako smrt i vječnost relativiziraju svaku sadašnjost.
Neki antiekumenski i antieuropski orijentirani episkopi većinske Makedonske pravoslavne crkve nisu mogli prihvatiti protestanta kao svog predsjednika. Povremeno su objavljivali, a još češće naručivali novinske napade, okrivljujući ga za širenje netradicionalnih vjera, za modernističke ideje, za nedostatak patriotizma i kao promotora neprihvatljivog etničkog i vjerskog pluralizma
Borisa Trajkovskog sam upoznao prije točno četrdeset godina. Tadašnji superintendant (nešto poput biskupa kojeg na crkvenoj sinodi demokratski biraju delegati mjesnih crkvi) Evangeličke metodističke crkve u bivšoj Jugoslaviji, makedonski pastor Krum Kalajlijev, došao je u Zagreb pripremati put za metodističke kandidate za studij teologije na Evanđeoskom teološkom fakultetu (tada Biblijsko teološki institut). Taj izuzetno elokventan propovjednik i sveti čovjek bio je duboko zabrinut za duhovno stanje u svojoj crkvi.
Odgovor je tražio u kadrovskoj obnovi pa je stoga kanio poslati nekoliko studenata na naše učilište. Među njima je posebno spominjao predanog i ambicioznog Borisa Trajkovskog, “duhovno probuđenog mladića” iz Strumice koji je silno želio studirati teologiju. Boris je već tada, kako je uobičajeno među duhovno probuđenim metodistima, propovijedao evanđelje u svojoj mjesnoj crkvenoj zajednici. Vidjelo se da je talentiran i privlačile su ga mnoge stvari, ali ljubav za teologiju i Sveto pismo ga je pratila sve do posljednjeg dana života.
Tada je iz obiteljskih razloga prevagnulo mišljenje da ostane u Makedoniji te da u Skoplju studira pravo. Usput je nedjeljom propovijedao, vodio tjedna biblijska proučavanja mladih i odlazio na teološke tečajeve u zemlji i inozemstvu. Često je znao reći da mu je žao što nije mogao upisati redoviti studij teologije te da mu stoga trebaju najbolji biblijski komentari i teološki priručnici za permanentno teološko obrazovanje.
Na više mjesta u svijetu je govorio o tome kako visoko cijeni Teološki fakultet u Osijeku, a sredinom devedesetih je imao najozbiljnije namjere da tu magistrira. Kako je ranije planove za studij teologije prekinulo pravo, tako se neovisnošću Makedonije umiješala politika.
Poslije njegova iznenađujućeg izbora za predsjednika Makedonije imao sam čast preporučiti ga za počasni doktorat na Ausbury Theological Seminary, najvećem metodističkom visokom teološkom učilištu u Americi. Zadnji naš razgovor išao je u pravcu da mu se ta časna diploma uruči u okvirima svečane promocije na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku u lipnju 2004., na kojoj je bio planiran kao glavni govornik.
Boris Trajkovski se dostojanstvenom dosljednošću, srdačnošću i otvorenim pristupom svima, kao i zdravorazumskom politikom vrlo učinkovito suprotstavio bučnoj, ali ispraznoj retorici političke scene uveliko zagađene isključivostima i pljesnivom frazeologijom. Bio je protiv svakog samozavaravanja i manipulacije, protiv nacio-religijske igre nekontroliranim strastima i zloupotrebljavanim simbolima
Imali smo brojne susrete u različitim dijelovima svijeta i plodonosno surađivali na nekoliko projekata od međunarodnog značaja. U jednom me je uglednom društvu u Washingtonu predstavio kao svog “neplaćenog političko-teološkog savjetnika.”
U najdubljem sjećanju mi je ostao zajednički nastup na “Molitvenom ručku” u Berlinu, u organizaciji njemačkog Bundestaga. Tamo smo upoznali “Kohlovu djevojčicu s Istoka” tada mladu ministricu Angelu Merkel i njezina oca, protestantskog pastora Horsta Kasnera. Providnost je htjela da godinu nakon Borisove prerane smrti Angela postane prva njemačka kancelarka.
Boris Trajkovski je poput Angele Merkel, u najboljoj duhovnoj tradiciji discipliniranih protestanata, od malih nogu memorirao ključne biblijske ulomke koji su značajno oblikovali njihov svjetonazor i vrijednosni sustav. U visokim vjerskim krugovima u Rimu i Skoplju se dugo prepričavalo kako je u svibnju 2000. Boris Trajkovski u Vatikanu impresionirao papu Ivana Pavla II. svojim izvrsnim poznavanjem Svetoga pisma. Dvije godine kasnije u Oslu je primio Svjetsku metodističku nagradu za mir, istu nagradu koju su prije njega primili Nelson Mandela, Kofi Annan, Jimmy Carter i Mihael Gorbačov. Tom je prigodom rekao: “Svi narodi čeznu za mirom, ali pravi i trajni mir nalazi se u osobnoj zajednici s Isusom Kristom.”
Tamo i na mnogim drugim mjestima Boris je isticao da su njegov osobni i obiteljski moral kao i sveukupni zbir etičkih uvjerenja oblikovani Božjom riječju. Svaki je dan otpočinjao i završavao čitanjem Biblije i molitvom. Pastoralno-prijateljski sam ga posjetio nekoliko dana nakon pucnjave na njegov ured i još danas pamtim kako mi je sa suzama u očima rekao kako se ne boji smrti jer – “moj život je u Božjim rukama.”
Neki antiekumenski i antieuropski orijentirani episkopi većinske Makedonske pravoslavne crkve nisu mogli prihvatiti protestanta kao svog predsjednika. Povremeno su objavljivali, a još češće naručivali novinske napade, okrivljujući ga za širenje netradicionalnih vjera, za modernističke ideje, za nedostatak patriotizma i kao promotora neprihvatljivog etničkog i vjerskog pluralizma.
Ne čudi ni što su o liku i zaslugama Borisa Trajkovskog prigodom desete obljetnice smrti progovorili vodeći bivši i sadašnji političari i najugledniji kršćanski i islamski vjerski lideri. Njegov predsjednički mandat predstavlja, prema riječima predsjednika parlamenta izrečenim na nedavnoj svečanoj akademiji, “spašavanje jedinstva Makedonije putem Ohridskog sporazuma i renesansu makedonske vanjske politike.”
Boris se nije dao isprovocirati, nije uzvraćao, ali se nije dao ni pokolebati u svojoj progresivnoj viziji, pomiriteljskoj misiji i proeuropskoj orijentaciji. Živio je iz svoje evanđeoski utemeljene i ekumenski otvorene vjere, ali je nikome nije nametao. Vjerovao je da nije slučajno postao predsjednikom te da ga je takvog drukčijeg upravo Božja providnost izabrala kako ga ni Makedonci (pravoslavci) ni Albanci (muslimani) ne bi mogli optuživati za pristranost.
Boris Trajkovski se dostojanstvenom dosljednošću, srdačnošću i otvorenim pristupom svima, kao i zdravorazumskom politikom vrlo učinkovito suprotstavio bučnoj, ali ispraznoj retorici političke scene uveliko zagađene isključivostima i pljesnivom frazeologijom. Bio je protiv svakog samozavaravanja i manipulacije, protiv nacio-religijske igre nekontroliranim strastima i zloupotrebljavanim simbolima.
Sanjao je Makedoniju koja je ne samo politički neovisna i sigurna unutar svojih granica nego i istinski demokratska i gospodarski napredna. To je vrlo uvjerljivo prikazano u dokumentarnom filmu “Predsjednik” a ovih dana opet potvrđeno na svečanoj akademiji u makedonskom parlamentu, na mjestu njegove pogibije u Rotimlju i na Forumu o religioznom liku političkog lidera.
Trajkovski je kao mlad protestantski vizionar okrenut prema budućnosti uz moderniziranu Makedoniju simultano sanjao i Europu. Stoga ne čudi što je glavni govornik na njegovu ispraćaju, na koji je, prema riječima britanskog Lorda Griffithsa, “došlo pola Makedonije plus who is who in Europe,” bio Hose Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije. U oba doma američkog kongresa Trajkovski je višestruko memoriran kao “progresivni pomiritelj” naroda i vjera, pri čemu se najviše ističe sjajno napisana rezolucija koju su sponzorirali tada najugledniji senatori (Vojnović, Luger i Biden).
Ne čudi ni što su o liku i zaslugama Borisa Trajkovskog prigodom desete obljetnice smrti progovorili vodeći bivši i sadašnji političari i najugledniji kršćanski i islamski vjerski lideri. Njegov predsjednički mandat predstavlja, prema riječima predsjednika parlamenta izrečenim na nedavnoj svečanoj akademiji, “spašavanje jedinstva Makedonije putem Ohridskog sporazuma i renesansu makedonske vanjske politike.”