Imao sam predrasude prema mišićavim bodybilderima. Mislio sam da je nabijanje mišića u teretani posljedica zaljubljenosti u svoje tijelo i u samog sebe. Napumpani mišići i ispumpan mozak činili su mi se povezani. [Read more…]
Procurili transkripti sa sastanka o spašavanju Glavaša i svi šute?!
Moj prvi dojam je razočaranje.
Propustio sam čitati novine u nedjelju i izmakli su mi transkripti sa sastanka o spašavanju Branimira Glavaša iz pandži hrvatskog pravosuđa. [Read more…]
Daleko smo od katarze
Izjava za javnost povodom okončanja rasprave o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom (pravde) u Haagu
Sudski postupak zbog genocida pred Međunarodnim sudom (pravde) u Den Haagu, pokrenut po tužbama Republike Hrvatske i Republike Srbije, ušao je u svoju završnu fazu u kojoj će u složenom postupku odlučivanja i vijećanja 17-ero člano sudsko vijeće donijeti svoju konačnu presudu.
Iako su postojala očekivanja, posebice nakon inicijativa s najviše političke razine da dođe do povlačenja tužbi, da će se stranke voditi načelima stručnosti, objektivnosti i priznanja patnji svih a ne samo ”vlastitih“ žrtava, argumenti koje su iznijele Sudu su pokazali da su velika financijska sredstva neopravdano potrošena
Iako su postojala očekivanja, posebice nakon inicijativa s najviše političke razine da dođe do povlačenja tužbi, da će se stranke voditi načelima stručnosti, objektivnosti i priznanja patnji svih a ne samo ”vlastitih“ žrtava, argumenti koje su iznijele Sudu su pokazali da su velika financijska sredstva neopravdano potrošena.
Propuštena je prilika da se pred ovom respektabilnom međunarodnom instancom pošteno i časno iznesu i utvrde činjenice o stradanjima i patnjama te razmjeru i pozadini počinjenih zločina.
Rasprava, koja je s velikim interesom i još većim senzacionalizmom u izvještavanju, praćena u javnostima obiju zemalja, pokazala je da povjerenje između nekad zaraćenih strana još uvijek nije izgrađeno, da je i dalje prisutna retorika isključivosti s početka 90-ih godina koja je i dovela do oružanog sukoba, da se licitira s brojevima žrtava, minimizira i negira vlastita uloga u počinjenim zločinima te da se ide tako daleko da se manipulativno i tendenciozno interpretira pravna praksa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Tako je hrvatska strana pokušala oslobađajuću presudu MKSJ-a generalima Gotovini i Markaču protumačiti kao dokaz da se zločini počinjeni od strane pripadnika hrvatskih postrojbi protiv srpskog civilnog stanovništva nisu dogodili.
Tijekom sudskog postupka izložena pravna stajališta Hrvatske i Srbije pokazala su da se unatoč promjenama političke garniture, u nijednoj od dviju zemljama nije dogodila ona nužna društveno-politička katarza, potrebna da se društva suoče s mračnom stranom vlastite prošlosti i priznaju žrtve masovnih zločina počinjenih u ime vlastite države
Iako je MKSJ preglasavanjem i odskakanjem od svoje prijašnje prakse, presudom žalbenog vijeća zaista oslobodio kaznene odgovornosti spomenute hrvatske generale, on ničim nije doveo u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjske presude, kojom su vrlo detaljno elaborirani masovni zločini nad domicilnim srpskim stanovništvom počinjeni za vrijeme i nakon Vojno redarstvene akcije ‘‘Oluja“. Brojne su također pravomoćne presude MKSJ-a koje svjedoče o masovnim zločinima srpske strane počinjenim diljem Hrvatske nad hrvatskim civilima.
Tijekom sudskog postupka izložena pravna stajališta Hrvatske i Srbije pokazala su da se unatoč promjenama političke garniture, u nijednoj od dviju zemljama nije dogodila ona nužna društveno-politička katarza, potrebna da se društva suoče s mračnom stranom vlastite prošlosti i priznaju žrtve masovnih zločina počinjenih u ime vlastite države.
Očekivana presuda, utvrđivanjem razmjera počinjenih zločina obiju strana, mogla bi svojim autoritetom postati važan korak u pravcu prihvaćanja vlastitih pogrešaka iz prošlosti i priznanja patnje svih, a ne samo vlastitih žrtava.
Građanski odbor za ljudska prava
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek
Bezdimna ubojstva
Posljednjih mjeseci ponešto saznajemo o našoj nedavnoj prošlosti, to ”ponešto” uvelike se odnosi na način rada jugoslavenske tajne policije, na to kako su likvidirani emigranti u svijetu, tko (ni)je umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine, a uza sve te navodno nove spoznaje spominje se kako smo dvojbe o tom dijelu prošlosti mogli riješiti, kako se te udbaše već odavno moglo istražiti, vidjeti tko je od njih što činio.
No, po svemu sudeći nije bilo nekog naročitog interesa da se Perkoviću, Mustaču i ostalima postavi pitanje ”što ste radili u Njemačkoj osamdesetih, dečki?”. Bilo bi to njima neugodno pitanje, a nije red da država zaslužnim građanima postavlja neugodna pitanja.
Od ljeta 1995. godine znalo se da se mnogo zla događalo na dijelu područja oslobođenih ”Olujom”, znalo se da su sela masovno paljena, da su se događala ubojstva civila, zločini. No, državu to naprosto nije zanimalo, vlast punih šest godina nije bilo briga…
U tjednu za nama saznali smo da još jednom zaslužnom građaninu, zapovjedniku specijalne policije u ratu Mladenu Markaču, država nije htjela postavljati neugodna pitanja. Markač je svjedočio na suđenju za zločin počinjen nad civilima u Gruborima 25. kolovoza 1995. godine. Markača o događajima u Gruborima, zna li on išta o tome, zna li tko bi mogao znati išta, a tko štošta o tome, nitko ništa nije pitao do 2001. godine.
Od ljeta 1995. godine znalo se da se mnogo zla događalo na dijelu područja oslobođenih ”Olujom”, znalo se da su sela masovno paljena, da su se događala ubojstva civila, zločini. No, državu to naprosto nije zanimalo, vlast punih šest godina nije bilo briga zato što je na njenom području netko palio, netko pljačkao, netko starce ubijao.
Vlast, dakle, nije hajala zato što netko po teritoriju kojega bi morala kontrolirati divlja, pa se onda, valjda, može zaključiti i da je ta vlast bila divljačka. Šest godina tu vlast nije bilo briga zato što je netko ubio šest državljana, među kojima je i starica od 90 godina.
Vlast nije htjela punih šest godina postavljati neugodna pitanja Markaču jer bi odgovori bili neugodni po vlast samu. Nakon toga svakome bi konačno moralo biti jasno zašto je Hrvatska više od desetljeća bila pod paskom međunarodne zajednice kad je riječ o procesuiranju ratnih i poratnih zločina.
Vlast nije htjela punih šest godina postavljati neugodna pitanja Markaču jer bi odgovori bili neugodni po vlast samu. Nakon toga svakome bi konačno moralo biti jasno zašto je Hrvatska više od desetljeća bila pod paskom međunarodne zajednice…
Svrha je i smisao te paske bila odgojna i civilizacijska, a ne, kako se to u Hrvatskoj često tumačilo, nepravedna i kaznena.
Da ne bi bilo zabune Grubori su takorekuć istoga trena kad je zločin počinjen izazvali neugodu, barem kod Markača. Dan nakon zločina u Gruborima kroz to je područje prošao ”Vlak slobode”, a Markač je osobno pratio osiguranje vlaka. Iznad tog područja, baš u vrijeme kad je njime prolazio ”Vlak slobode” u kojemu je bio prvi putnik Franjo Tuđman, Markač je primijetio da se diže ”neki dim”, a to ga je razljutilo ”jer nije smjelo biti nikakvih aktivnosti. Bojao sam se da nas predsjednik Tuđman ne prozove zbog toga”, svjedočio je ovog tjedna Markač.
Eto, dakle, što je mogao biti razlog za strah i neugodu: moguće Tuđmanovo estetičko nezadovoljstvo koje bi ga razbjesnilo jer se dim vije nad Gruborima, a nikakvoga dima nad Gruborima ne bi trebalo biti.
Tako smo u tjednu za nama saznali da bi mnogo toga u ovoj zemlji bilo bolje, a poneki ne bi ni strahovali od Tuđmana samo da su na vrijeme obavljena bezdimna ubojstva.
(Prenosimo s portala Novoga lista)