Osoba godine, prijelomni i presudni događaji, pozitivci i negativci koji su obilježili proteklih 12 mjeseci, izbori i proglašenja naj ovoga i naj onoga, vječne su medijske teme dok se kalendar približava kraju, uz nezaobilazno pitanje: Što očekujete od nove? [Read more…]
Janicu je vrijeđala rulja koju je HDZ uzgojio
Događaj je komičan, idiotski, zapanjujući i za ovu komičnu i idiotsku zemlju koja nas ne prestaje zapanjivati. Da je sedam osoba završilo pet dana iz rešetaka jer su pjevali nekakvu pjesmu, a pjesma, suprotno očekivanju nekog naivca, nije pozivala na vjersku, nacionalnu ili rasnu mržnju, nema u njoj ni Jasenovca ni Stare Gradiške, već je bezazlen, prostački bećarac na temu oralnog odnosa, graniči s čudom. [Read more…]
Orjuna sa Sjevera
Da se ne zajebavamo, svi su u Splitu znali što se sprema, znalo se da će biti sranja, Torcida je čak i javno najavljivala prekid utakmice. Kao što su svi znali – naravno da jesu – kako nije riječ tek o besmislenom, pijanom huliganskom nasilju, već o otvorenom ratu protiv nogometnog saveza, do kraja, ”bez zarobljenika“. [Read more…]
Koje smo mi ušljive sreće
Velika se graja posljednjih dana nadigla zbog jednog kluba u susjedstvu katedrale, koji je glasnom muzikom ometao u molitvi jednog starog svećenika. Šibenski biskup Ante Ivas bio je tako iživciran da se na propovijedi na Veliku Gospu oglasio protiv akustičkog nasilja pod svojim prozorom i na njega se čak, kažu, požalio Tomislavu Karamarku, vođi najveće opozicijske stranke.
Kada je policijska patrola naposljetku ugasila stereo uređaj u rečenom klubu, rastjerala goste, a ugostitelju nakon kraćeg verbalnog okršaja dala besplatni polupansion, noćenje i doručak u postaji, javnost je to doživjela kao odmazdu crkvenog velikodostojnika. Krenula je onda polemika, neumjerena i uvredljiva, upravo onakva kakve polemike i trebaju biti.
Biskupovi su simpatizeri na jednoj strani inzistirali na pravu na počinak jednoga vremešnog muškarca, a s druge su im žestoko uzvraćali protivnici, većinim mlađi i željni zabave, kojima idealna večer ne završava u deset, sa šalicom toplog mlijeka, krunicom i životopisima svetih Kuzme i Damjana
Biskupovi su simpatizeri na jednoj strani inzistirali na pravu na počinak jednoga vremešnog muškarca, a s druge su im žestoko uzvraćali protivnici, većinim mlađi i željni zabave, kojima idealna večer ne završava u deset, sa šalicom toplog mlijeka, krunicom i životopisima svetih Kuzme i Damjana.
Nema tu zaista ništa neobično. Jednak se sukob mogao zapravo dogoditi bilo gdje, u Švicarskoj ili Norveškoj kao i u nas, i teško je jednostavno i bez ostatka izabrati stranu, odlučiti tko ima veće pravo, oni što bi spavali ili oni što bi plesali. Ipak, šibenski slučaj ima nekoliko lokalnih osobitosti i folklornu boju kakve Norvežani ili Švicarci, lucky bastards, ne bi poznaju.
Šibenski biskup Ante Ivas, za početak, i sam je na neki način, ne naročito uspješan, ali estradni radnik. On je prijatelj i suradnik Marka Perkovića Thompsona, koji je na posljednjem albumu uglazbio jednu njegovu pjesmu, a Thompson, kako znamo, ne svira nekakvu nježnu i tihu baroknu crkvenu muziku na lutnji i čembalu. To je hard rock, uštekano i žestoko, praskavi gitarski rifovi i bjesomučno čekićanje basova.
Da je pajdo Thompson napržio Telecastera, koji na užas dijela građanstva, i u doba i u nedoba, prži iz mnogih naših kafića i klubova, Ivas ne bi zvao redarstvo, nego bi se široko smiješio i pljeskao, razdragano mrdajući ugojenim biskupskim tijelom.
Šibenskom biskupu nesnosno su agresivni klarineti i kontrabasi jazz muzičara u havajskim košuljama i slamnatim šeširićima, dok je na drugoj strani sušta bogougodnost, čisti kršćanski sklad, sama ljubav i dobrota kad netko pozove na mikrofon osuđenog ratnog zločinca, kao što je prije dva tjedna u Čavoglavama učinio Marko Perković Thompson s Darijem Kordićem
Đavlu i kućni red, nek’ se mlađarija zabavlja, zaključio bi zacijelo časni monsinjor. Ništa mu decibeli ne bi smetali. Nikakvo nasilje on tu ne bi vidio, pa ni ako bi pjevač u nekom trenutku izvukao mač i dugačku čeličnu oštricu zvonko zabio u pozornicu. Šibenskom biskupu nesnosno su agresivni klarineti i kontrabasi jazz muzičara u havajskim košuljama i slamnatim šeširićima, dok je na drugoj strani sušta bogougodnost, čisti kršćanski sklad, sama ljubav i dobrota kad netko pozove na mikrofon osuđenog ratnog zločinca, kao što je prije dva tjedna u Čavoglavama učinio Marko Perković Thompson s Darijem Kordićem.
Kućni red, građanska doličnost, red i mir, zanimljivo, nemaju ništa protiv Darija Kordića. Zbog ratnog zločinca biskupi neće zvati policiju. Da se slučajno zatekao prije mnogo godina u Ahmićima, Antu Ivasa možda ne bi ni probudili hici i lupanja, jauci i zapomaganja muslimanskih žena.
Premda se zora jedva digla i bilo je upravo skandalozno da netko u tu uru, kad pošten svijet spava, diže takvu divljačku larmu, stari svećenik ne bi revoltirano skočio iz postelje i zvao policiju. Jazz improvizacije pod prozorom katedrale uznemirile su ga daleko strašnije nego što bi se uzrujao vrištanjem tromjesečnog djetešca, najmlađe žrtve ahmićkog pokolja, zbog kojega je prijatelj njegova prijatelja Thompsona u Haagu fasovao cijelih četvrt stoljeća robije.
Pa i ova ugledna i učena gospoda što danas brane Ivasa, redom su jednaki. Nijedan se ne bi pobunio da ga je usred noći probudio dernek Merčepovih štakora iz kuće mesara Mihajla Zeca.
Uvijek kad u novinama vidim bezvrijednog Antu Ivasa, ja se sjetim njegova prethodnika, veličanstvenog Srećka Badurine, i pomislim: “Eto, koje smo mi ušljive sreće”
Nitko od njih ne bi izašao na prozor i u mrzli prosinački mrak ogorčeno viknuo: “Pa, dobro, kakav je to način, ovdje ljudi spavaju!” premda je kričanje dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, da ga je netko mjerio u decibelima, nesumnjivo prekoračivalo dopuštenu količinu buke. Mnoga bi zla bila spriječena da se u takvim prilikama netko pozvao na jednostavni akt poput kućnog reda i savjesno alarmirao predstavnike represivnog aparata, ali opisane akustičke agresije tada zbog nečega nisu smetale čvrstom i krepkom snu naših biskupa, a ne smetaju im, kako vidimo, ni danas.
U čitavoj je biskupskoj konferenciji bio zapravo samo jedan koji je imao poštenja i hrabrosti dignuti glas protiv takvih gadosti, ali njegove kosti odavno leže ispod kamenog poda šibenske katedrale.
Skoro je dvadeset godina prošlo od prerane smrti biskupa Srećka Badurine, a još se uvijek osjeća tragični gubitak toga mudroga, ekumenski pomirljivog franjevca. Govorilo se kako će on naslijediti Kuharića na čelu Crkve i možemo, nažalost, samo pretpostaviti kakva bi ta crkva danas bila da je vodi netko tko se jedva mjesec nakon Oluje u Biskupiji kod Knina pred dvije tisuće ljudi drznuo zažaliti za izbjeglim Srbima i osuditi pljačku i palež njihovih kuća, riječima kako “nas evanđeoski sadržaj, moralnost i duhovnost koju baštinimo obvezuje” da se “kajemo za nepravde koje smo sami počinili, za zlo koje smo sami prouzročili”, te da izrazimo “spremnost da se sve nepravde isprave”.
Uvijek kad u novinama vidim bezvrijednog Antu Ivasa, ja se sjetim njegova prethodnika, veličanstvenog Srećka Badurine, i pomislim: “Eto, koje smo mi ušljive sreće”.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Dobro plaćeno domoljublje
Marko Perković, poznatiji kao Thompson, rođen u Čavoglavama 27. listopada 1966., hrvatski je glazbenik i izvođač pjesama s domoljubnom, ljubavnom i religijskom tematikom. Tako bar piše na Wikipediji, uz prilično detaljno objašnjenje kako je ”učestalo optuživan za fašizam, nacizam i ustaštvo”. Jedan je od razloga to što neki njegovi obožavatelji nose ustaška obilježja na koncertima, što Thompson smatra propustom policije, a ne organizatora. Thompson se nije ogradio od ustaštva, ali je osudio ustaške simbole na svojim koncertima. Od fašizma se nekoliko puta javno ogradio.
Na dušu mu se najviše stavljao argument da je publiku na svojim koncertima pozdravljao uzvikom ”Za dom!”, koji je najpoznatiji po tome što su se njime kao službenim pozdravom koristili ustaše. Doduše, valja podsjetiti i kako su prije ustaša taj pozdrav prvi upotrebljivali hrvatski domoljubi iz 19. stoljeća. No već na sam spomen tog usklika asocijacija su upravo Pavelićevi ustaše, ma kako tko tumačio ovu činjenicu.
Nadalje, Thompsonu se stalno nošenje crne odjeće spočitavalo također u kontekstu ustaštva jer, navodno, aludira na crne odore nekih ustaških postrojbi. Tako je svojedobno nakon koncerta na Dinamovu stadionu u Maksimiru iz Centra Simona Wiesenthala stiglo priopćenje Vladi RH u kojemu se izražava zgražanje nad ustaškim znakovljem što se isticalo na koncertu, a i nad pozdravom “Za dom spremni!”.
No taj je isti, nekoć bezubi kosati Thompson seoski lukavo naučio kako naplatiti svojim Hrvatima domoljublje, kako se iz straćare preseliti u velebnu vilu na prestižnoj zagrebačkoj adresi, ali ovaj put sa svim zubima i uredno podšišanom kosom. Pa je tako svojedobno HSP-u pjevao za velik novac, a potom ga je, plativši mu oko 500 000 eura samo da – ne pjeva, preuzeo HDZ
Optuživali su ga i da je sudjelovao u izvođenju pjesme “Jasenovac i Gradiška Stara”, što on nikada nije priznao, ali je snimku, kojoj autentičnost nije potvrđena, a na kojoj navodno Thompson pjeva tu ustašku pjesmu u kojoj se slavi ubijanje Srba i ostali ustaški zločini, objavio jedan internetski portal. Čak mu je i u Nizozemskoj 2003. zabranjeno izvođenje koncerta u Amsterdamu, uz obrazloženje da je fašistički pjevač, a dan poslije dopušteno je izvođenje koncerta njegovoj grupi u Rotterdamu, ali bez njega.
Mišljenja su o ovom kontroverznom pjevaču godinama podijeljena: dok jedni smatraju da je Thompson klasičan hrvatski domoljub koji u svojim pjesmama veliča tradicionalne vrijednosti, primjerice vjeru u Boga i ljubav prema obitelji i domovini, drugi ga smatraju ekstremnim nacionalistom, a neki su čak uvjereni kako on doista potiče mržnju prema svima koji nisu Hrvati.
No zašto uopće pišemo o Thompsonu, tome mračnom liku hrvatske estrade? Pa baš zato što je taj isti Marko, kojega smo prvi put vidjeli na televiziji 1991. godine u spotu jeftine proizvodnje krezuboga, dugokosoga, zarasloga, u vojnoj odori, u tom trenutku simbolizirao borbu protiv velikosrpske agresije. Bio je simpatičan čak i onima koji se inače zgražaju nad takvom vrstom pjesama, ali i ljudi. Kao da je ujedinio sve nas, u tom trenutku napadnute, potlačene i u strahu.
Ali taj je isti, nekoć bezubi kosati Thompson seoski lukavo naučio kako naplatiti svojim Hrvatima domoljublje, kako se iz straćare preseliti u velebnu vilu na prestižnoj zagrebačkoj adresi, ovaj put sa svim zubima i uredno podšišanom kosom. Pa je tako svojedobno HSP-u pjevao za velik novac, a potom ga je, plativši mu oko 500 000 eura samo da – ne pjeva, preuzeo HDZ. Ne zato što ga hadezeovci nisu voljeli, već stoga što su bili svjesni da Marko donosi bodove pravašima, a njih je valjalo eutanazirati. Ostavimo, međutim, te međupolitičke borbe po strani.
Thompson je naučio lekciju koju su savladali svi Hrvati koji su, s rukom na srcu, kunući se u Hrvatsku, ostavili ”spaljenu zemlju”. Pa je tako sada već notorni nekadašnji HDZ-ov rizničar Mladen Barišić prije nekoliko dana na suđenju u slučaju Fimi medije, govoreći o novcu kojim je ta stranka potkupljivala vodeće pjevače u državi, posebno izdvojio Thompsona, koji je, tvrdi, prvo pristao na 150 000 do 200 000 pa potom tražio 515 000 eura kako ne bi pjevao. “Pristali smo, no slijedio je poziv”, kazao je Barišić. “Sutra me nazvao gospodin Litre i rekao da u tom iznosu od 515 000 eura nedostaje 8000 eura. To sam isplatio. Znam da sam se ponašao kako nisam smio, a sve sam odlučio priznati kako bih si olakšao savjest”, rekao je na kraju svoje obrane Barišić.
Lijepo od njega, no građani su Hrvatske u najmanju ruku čudni; možda ne svi, ali neki sigurno. Unatoč tomu što ga je kupio HDZ i što nije platio porez državi koju toliko voli, mase i dalje hrle na njegove koncerte, na kojima vrište protiv navodnih ljevičara i Jugoslavena. Baš zgodno, posebice kada najžešći Hrvati toliko vole svoju domovinu da jednostavno zaborave platiti cijenu života u njoj.