”Nije problem što Thompson voli Hrvatsku. Problem je što je ne zna voljeti bez trivijalizacije ili čak veličanja mračne NDH”, čitamo u zanimljivom osvrtu koji je za Jutarnji list napisao novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ) Michael Martens, prozvan od Marka Perkovića (MPT) da ga je njemački novinar ”prevario” nakon što je MPT pristao mu dati intervju. [Read more…]
Stanković je izgovorio nešto neizgovorljivo. Onu ”g” riječ
Kad bi u onim najtvrđim razdobljima komunizma netko politički ozbiljno zglajzao, za takve je postojao zanimljiv metaforički izraz. Reklo bi se, naime, da je “skrenuo s linije”. [Read more…]
Stop Marku Perkoviću ”Thompsonu” u Mariboru
Mariborski gradonačelnik Andrej Fištravec zatražio je zabranu održavanja najavljenog koncerta i u tome ga je podržalo više od pet stotina javnih osoba, a njihov glavni argument glasi da Marko Perković promovira ustaštvo.
[Read more…]
Boli Željku Markić neka stvar za zaklane Srbe
Tužna je istina da najuzorniji hrvatski domoljubi često ne znaju svoj jezik. Zazivaju hrvatsku mati, a jedva natucaju materinji. Komično je to gledati, što su veći Hrvati, gotovo u pravilu, gore vladaju hrvatskim.
Rasrdila se tako prvo Željka Markić, a za njom cijeli niz desničarskih portala da sam u jednom novinskom tekstu ja napisao kako su u Hudoj jami u Sloveniji nađena gnjila trupla ustaša i domobrana. [Read more…]
Nigdje sretna čovjeka!
Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.
Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.
Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.
Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.
Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.
Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.
Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.
Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.
Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…
Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.
Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.
Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.
Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.
A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Između bijesa i nesposobnosti
Jedno od važnijih obilježja opće entropije i disfunkcije hrvatskog društva kontinuirano je nepostojanje opozicije. U razdobljima vladavine HDZ-a, SDP je bio puki suučesnik čija se svrha svodila na to HDZ-u priskrbi privid pluralizma, poštedi ga ozbiljne kritike i, zapravo iskreno, pristane na njegove temeljne floskule. I u sadašnjoj konstelaciji u kojoj su Kurta i Murta zamijenili mjesta, Hrvatska zapravo nema opoziciju.
Istina je da HDZ glasno ukazuje na katastrofalnu ekonomsku politiku aktualne vlade, ali tvrditi kako je ta politika pogrešna ne predstavlja nikakav politički i intelektualni izazov. Također, HDZ se iz razumljivih razloga ne bavi stvarnim uzrocima krize. Konačno, ekonomska politika obaju stranaka ni po čemu se ne razlikuje, ni ideološki, ni po visokim porezima, ni po državnom intervencionizmu.
Obje su stranke podjednako antikapitalističke, podjednako pogubne za ekonomiju i na podjednak način je doživljavaju kao sluškinju države, kao puku raspodjelu, budžetsku otimačinu i plijen kojim će politička elita financirati sebe, svoje klijente i svoje laži.
HDZ i SDP spram devedesetih godina gaje tek različite stupnjeve licemjerja, obmane i samoobmane. Da bi konfuzija bila potpuna, postoje i oni koji u čežnji za totalitarnim jedinstvom u takvim beznačajnim razlikama vide ”tragične podjele”, ali to je druga tema
HDZ zamjera SDP-u da ”nije htio” državnu samostalnost Hrvatske. Nevjerojatna je drskost kojom se taj razuman i legitiman stav pokušava prikazati kao problem, čak i grijeh. SDP u tom stavu – koji je mogao spriječiti rat – nije ustrajao između ostalog i zato što je to bilo nemoguće u totalitarnom ozračju devedesetih godina, a ubrzo se svojim odnosom prema nacionalističkim mitovima potpuno približio HDZ-u.
Štoviše, SDP je posegnuo za intelektualnom vratolomijom po kojoj je srpsko-hrvatski, takozvani ”domovinski” rat bio svojevrsna antifašistička obrana demokracije.
Činjenicu da je rat proizišao iz teritorijalnog spora dvaju podjednako nedemokratskih režima i njihove zajedničke težnje da uspostave tvrdu granicu između svojih novih država sustavno prikrivaju obje stranke. No čini se da je licemjerni pokušaj SDP-a da jedan užas i jedan autoritarizam naknadno uljepšaju demokratskim legitimitetom u nacionalističkim redovima izazvao dodatnu nervozu.
Naime, iako su svjesni da od demokratske retorike mogu imati taktičke koristi – kako god je ”iskomunicirali” – nacionalisti vrlo dobro znaju da im devedesetih godina, dok su njihovi eskadroni smrti upadali u stanove i dok su pjevali ustaške pjesme, ni demokracija ni antifašizam nisu bili na kraj pameti. Danas su nervozni jer su zbog tih ispada i zločina raspeti između ponosa i banalne potrebe da ih prikriju.
Socijaldemokrati se kao pristojni ljudi tih zločina užasavaju ali u njima ne žele vidjeti odraz suštine tadašnjeg režima nego tek sporadične incidente, iznimke koje ne dovode u pitanje ”dignitet” jednog – ni više ni manje – rata. Drugim riječima, i HDZ i SDP spram devedesetih godina gaje tek različite stupnjeve licemjerja, obmane i samoobmane. Da bi konfuzija bila potpuna, postoje i oni koji u čežnji za totalitarnim jedinstvom u takvim beznačajnim razlikama vide ”tragične podjele”, ali to je druga tema.
Jedno od važnijih obilježja opće entropije i disfunkcije hrvatskog društva kontinuirano je nepostojanje opozicije. U razdobljima vladavine HDZ-a, SDP je bio puki suučesnik čija se svrha svodila na to HDZ-u priskrbi privid pluralizma, poštedi ga ozbiljne kritike i, zapravo iskreno, pristane na njegove temeljne floskule. I u sadašnjoj konstelaciji u kojoj su Kurta i Murta zamijenili mjesta, Hrvatska zapravo nema opoziciju
Kako bilo, usprkos upadljivim sličnostima, HDZ je strastveno bijesan na SDP i taj bijes nekontrolirano raste. Zašto?
Zato što je u biću svakog nacionalizma (a HDZ je stožerna nacionalistička stranka u Hrvatskoj) da ne podnosi razlike, čak i kada se svode na puka simbolička ili emotivna obilježja ili upravo zato što se svode na simbolička ili emotivna obilježja.
Riječ je o totalitarnom mentalitetu koji samo postojanje različitosti doživljava kao ugrozu i uvredu i drži kako ga ta zabluda oslobađa svakog civilizacijskog i moralnog obzira. U tom svijetu postoji samo bezgranična ljubav prema nečemu što se naziva ”domovinom”, što god to bilo, i mržnja prema svakome tko na bilo koji način ne pristaje na tu ucjenu.
Otud i nesposobnost HDZ-a da postane racionalna opozicija, a kada bi odustao od iracionalizma, izgubio bi vlastitu svrhu i suštinu. HDZ se u političkom diskursu ne obraća razumu i ne koristi se argumentima jer opstaje na neograničenom emotivnom kreditu onih glasača koji misle da su država, politika i ekonomija dražesne sličice iz zavičajnog spomenara, a takve emocije svojim sljepilom potiču iluziju kako im pripada ”prirodno” pravo na autoritarni monopol što se zorno ogleda i u potrebi da se od svakoga tko drugačije misli ultimativno traži isprika.
Težnja da se zarad svake, pa i beznačajne razlike u Drugome izazovu krivnja i strah i ga se ponizi isprikom pokazuje da se iza (nezaslužene) mržnje koju HDZ gaji prema SDP-u krije duboka i opasna mržnja prema demokraciji, vladavini koja po definiciji počiva na svakovrsnom pluralizmu i slobodi od straha.
SDP je, naime, kakav-takav simbolični dokaz da u Hrvatskoj postoji nekakvo višestranačje. Koliko god je u Hrvatskoj demokracija dekorativna i lišena svakog sadržaja, ona ipak u sebi krije potencijalnu mogućnost da će netko nekada u samom Saboru (bez straha po vlastiti život i zdravlje ili usprkos tom strahu ili pak bez obveze da se ispriča) početi postavljati neugodna pitanja o stvarnim ishodištima i uzrocima ove kataklizme.
HDZ se u političkom diskursu ne obraća razumu i ne koristi se argumentima jer opstaje na neograničenom emotivnom kreditu onih glasača koji misle da su država, politika i ekonomija dražesne sličice iz zavičajnog spomenara, a takve emocije svojim sljepilom potiču iluziju kako im pripada ”prirodno” pravo na autoritarni monopol što se zorno ogleda i u potrebi da se od svakoga tko drugačije misli ultimativno traži isprika
Utoliko ulični nasrtaj na aktualnu vlast – a posezanje za ulicom samo po sebi je oblik nasilja – sa svojim moralnim ucjenama i kičastom zloupotrebom ratnog stradalništva – i srednjoškolaca – nema nikakve veze s prividnim antagonizmom HDZ i SDP-a. Iz njega progovara iskonski prezir prema demokraciji i podjednako iskonska potreba da se demokratska procedura, kompromis i dijalog zamijene strahom i moralnom panikom te da se dokine pluralizam i uspostavi totalitarizam ”nacionalnog” jedinstva.
Lažni pluralizam čija uzavrela retorika prikriva potpuni konsenzus političke elite o svim bitnim pitanjima samo je inačica narcizma malih razlika koji suštinski iste pojave doživljava i prikazuje kao zastrašujuće različite.
Na djelu je dosljedna logika jednog kontinuiteta. Kao što današnji HDZ svoju mržnju prema aktualnoj vlasti artikulira ponavljanjem besmislica, izmišljotina, laži i domoljubnih prijetnji, tako je i 1990. obrazlagao svoj iracionalni državotvorni program.
Paradoksalno je da stranka koja sebe naziva konzervativnom s tolikim erosom nasrće na svoje neprijatelje koji se pak od nje ni po čemu značajno ne razlikuju. Istim bijesom kojim danas proklinje SDP, HDZ je svojevremeno vodio rat s režimom koji je bio njegova zrcalna slika i prilika.
Miloševićev režim bio je podjednako nedemokratski i gajio je podjednak prezir prema građanskim slobodama, vladavini prava, slobodnom tržištu i bilo kakvom obliku srpsko-hrvatske suradnje. Svoj rušilački pohod započeo je tako što su navodno obespravljeni i ugroženi zauzimali ulice i moralnim ucjenama zahtijevali ostavke, sve u ime jednog drugog podjednako iracionalnog državotvornog programa.
Opozicija u Srbiji također je (uz časne iznimke) bila nacionalistička, ekonomija je, kao i u Hrvatskoj, počivala na kriminalnoj sprezi države i politički podobnih tobožnjih ”kapitalista”, građanski orijentiranim medijima onemogućavan je rad, crkva je postala politički autoritet, a lažne književne veličine bi povremeno objavljivale svoje poslanice, u Srbiji protiv ”mondijalizma”, u Hrvatskoj protiv ”novčarske Europe”.
No neovisno o tome tko je počeo prvi a tko drugi, stvarnoj žrtvi, čovjeku i građaninu koji je htio upravljati svojom sudbinom i živjeti u demokratskom i građanskom društvu, bilo je svejedno hoće li ga osakatiti, ubiti ili protjerati fantom sa šahovnicom ili s dvoglavom orlušinom, hoće li mu prodike o seksualnosti držati Jezerinac ili Amfilohije, hoće li ga opljačkati politički pouzdanik Hrvatske demokratske zajednice ili Socijalističke partije Srbije, hoće li trpjeti zvukove Marka Perkovića ili Svetlane Ražnatović, ili će mu se kao književna vrijednost predstavljati Slobodan Novak ili Matija Bećković, a Dražen Budiša ili Vojislav Koštunica kao ”demokratska” opozicija
Činjenica da je Milošević započeo rat i da su njegove vojske počinile odvratne zločine toliko je nesporna i očita da je nisu uspjeli dovesti u pitanje čak ni oni koji u svakom suvislom osvrtu na rat vide ”izjednačavanje agresora i žrtve”.
No neovisno o tome tko je počeo prvi a tko drugi, stvarnoj žrtvi, čovjeku i građaninu koji je htio upravljati svojom sudbinom i živjeti u demokratskom i građanskom društvu, bilo je svejedno hoće li ga osakatiti, ubiti ili protjerati fantom sa šahovnicom ili s dvoglavom orlušinom, hoće li mu prodike o seksualnosti držati Jezerinac ili Amfilohije, hoće li ga opljačkati politički pouzdanik Hrvatske demokratske zajednice ili Socijalističke partije Srbije, hoće li trpjeti zvukove Marka Perkovića ili Svetlane Ražnatović, ili će mu se kao književna vrijednost predstavljati Slobodan Novak ili Matija Bećković, a Dražen Budiša ili Vojislav Koštunica kao ”demokratska” opozicija. (Zanimljivo je da su se posljednja dvojica povukli s političke scene nesvjesno naslutivši koliko su suvišni u toj farsi).
Rat je i na simboličkoj i stvarnoj razini vođen protiv različitosti i završen je eklatantnom pobjedom svih sudionika, pa i onih koji su izgubili vojničke bitke. Nacionalisti su dobili ono što su htjeli: države, teritorije i ono najvažnije: pobjedu nacije nad demokracijom i poraz pluralizma, kako etničkog i vjerskog tako političkog i svjetonazorskog.
Zato se u tom Gleichschaltungu, u toj beznadnoj odsutnosti alternative i zdravog razuma sve nepregledno bogatstvo raznolikosti koje odlikuje civilizirana društva svelo na žaloban izbor između straha koji izazivaju HDZ-ove falange i tragikomične nesposobnosti SDP-a (i njegovih satelita).
Sve do ”događanja veterana” postojala je izvjesna, zapravo očajnička nada, da će HDZ (njegova racionalna, menadžerska frakcija), suočen s imperativom liberalizacije ekonomije, kada dođe na vlast provesti kakve-takve privredne reforme. Uzalud.
Stranka čija politika nikada nije bila ni htjela biti ništa drugo nego visceralna mržnja prema svim oblicima pluralizma ne može i ne želi ponuditi ništa osim prijetnje nasiljem. U takvom se zrcalu nesposobnjakovići iz Kukuriku-koalicije svojim licemjerjem i bojažljivom političkom pristojnošću doimaju kao reinkarnacije Montesquieua i Jeffersona. To je svakako manje zlo, ali upravo u tome je problem.
(Prenosimo s tportala).
Teški grijeh biskupa Košića
Baš mi je žao što se opet moram, umjesto da napišem nešto u povodu misterija Uskrsa, svetkovine koje slavimo za tjedan dana, vratiti na skandaloznu propovijed sisačkoga biskupa Vlade Košića na misi za ratnog zločinca Darija Kordića, odnosno na cijelu tu paradu beščašća na kojoj se na najbrutalniji način vrijeđalo ubijene i ranjene Bošnjake u Ahmićima i na kojoj je biskup bogohulio jer je kazao da je Kordić, pravomoćno osuđen kao odgovorna osoba za sirovo ubojstvo 116 mještana Ahmića 16. travnja 1993., osuđen iako je nevin i to na isti način na koji je, iako nevin, osuđen Isus Krist!
A moram se vratiti jer je biskup odlučio reagirati tako da je dao pravo svima onima koji se skandalizirali njegovim ponašanjem: naime, on stoji iza svake riječi i geste kojima je stao veličati Darija Kordića. Ponavljam, volio bih da se ne moram ovaj tjedan ovime baviti, ali je stvar prestrašna i zaslužuje komentar.
Naime, Ured za odnose s javnošću Biskupskoga ordinarijata Sisačke biskupije objavio je 7. travnja priopćenje u povodu članka novinara Ante Tomića “Imati ratnog zločinca na nedjeljnoj službi zgoda je vrijedna osobite propovijedi” (kojeg smo mi prenijeli kao osvrt dana prošlog četvrtka). Tekst priopćenja prenosim u cijelosti da bi svima bilo jasno zašto još jednom reagiram:
Nije Ante Tomić ustao protiv mise za grešnika kao takvog, ne smeta Tomiću potrebna pastoralna briga za osobe lišene slobode, već je konsterniran, kao što sam ostao šokiran i ja tom paradom, statusom zvijezde koje je Kordić dobio, nedostatkom ikakva spomena žrtava i sadržajem Košićeve homilije
“Potaknuti natpisima kolumnista g. Ante Tomića objavljenih na portalu Jutarnjeg lista u subotu 5. travnja u kolumni pod naslovom ‘Imati ratnog zločinca na nedjeljnoj službi zgoda je vrijedna osobite propovijedi’ i vodeći brigu o našim vjernicima kao i cjelokupnoj zainteresiranoj javnosti dužni smo reći sljedeće činjenice:
Ne ulazeći u dio kolumne kojim je g. Tomić prešao sve granice dobrog ukusa, već u samom naslovu vidljiva je površnost kojom je dotični pristupio pisanju ovoga članka, pa tako misno slavlje koje spominje nije održano u nedjelju već u petak 28. ožujka o.g. i to na zahtjev samog uznika g. Darija Kordića.” Stanimo tu odmah.
Tko o čemu, Košić o površnosti. Za krepat. Ako je baš tako važna ta Tomićeva ”greška u datumu”, zašto biskup na svojoj web stranici čak na dva mjesta navodi da je misa bila ne u petak 28. ožujka već u subotu 29. ožujka?! Citiram, kao primjer biskupova nepotrebna trkeljanja, početak njegove propovijedi što je službeni dokument sisačke biskupije:
”Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi s Dariom Kordićem
Frohleiten, 29. ožujka 2014.
Dragi naš Dario, poštovana suprugo Venera s kćerima, poštovana obitelji Kordić, dragi biskupi, oče provincijale, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi prijatelji!…..”.
Nastavlja Košić svoje priopćenje ovako: ”To je vrijedno svake pohvale, jer je g. Kordić taj dan mogao iskoristi za bilo koju drugu aktivnost sa svojom obitelji i prijateljima, ali je baš želio slaviti sv. misu, a kako je poznato na misi se može moliti za svakoga, to kao ni druga djela milosrđa ne može biskupima ni svećenicima zabraniti nitko, pa ni g. A. Tomić.”
Biskup podvaljuje. Jer Tomić nigdje ne piše tako da bi ispalo da on ”zabranjuje misu”. Dapače, čak bi se reklo da takvu misu za Kordića i priželjkuje pod uvjetom da se čovjek pokajao javno, pa kolega piše: ”Nevoljni sluga Dario vrijedan je Njegove dobrote, ljubavi i utjehe kao i svaki drugi grešnik koji se iskreno i ponizno pokajao za svoja nedjela, kazao bi razuman svećenik.”
Ako je Tito ”politički odgovoran”, a jest, za zločine koje je počinila komunistička vlast nakon sloma NDH, a valjda smo se dogovorili oko toga da Ante Pavelić nije baš kandidat za vaš svetački kalendar (jesmo li?), onda je, kume moj, i Dario Kordić, shvatite već jednom, politički odgovoran za zločin u Ahmićima
Nevolja je u tome, piše Tomić, što ”za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao.” Dakle, nije Ante Tomić ustao protiv mise za grešnika kao takvog, ne smeta Tomiću potrebna pastoralna briga za osobe lišene slobode, već je konsterniran, kao što sam ostao šokiran i ja tom paradom, statusom zvijezde koje je Kordić dobio, nedostatkom ikakva spomena žrtava i sadržajem Košićeve homilije.
Ide priopćenje dalje ovako: ”Također, nemoguće se oteti dojmu da je ovaj tekst napisan kako bi se pred javnošću obezvrijedilo i etiketiralo sisačkog biskupa Vladu Košića. Biskup Košić nije bio jedini biskup na toj misi, predvodio ju je vojni ordinarij u HR biskup Juraj Jezerinac, te koncelebrirao zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić i pedesetorica svećenika. Nakon mise potporu uzniku g. Dariju Kordiću izrazio je i mjesni biskup Egon Kapellari.”
Opet, naravno podvala, jer Tomić, iako je trebao, ne bavi se koncelebrantima već isključivo jednim od njih koji je, zato je završio i u mojoj i u Tomićevoj kolumni – propovjednikom. I da: nema nikakve sumnje da je Košić zaslužio prozivku jer bogohuli na zaista bestijalan način. I ustraje u bogohuljenju jer opravdava što je rekao, pa to čak brani novom usporedbom. Pazite sad:
”Prema razmišljanju g. Tomića, mi, Hrvati, ne bismo smjeli smatrati bana Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana nacionalnim junacima nego zločincima, budući da ih je – i to na smrt – osudila tadašnja vlast, naime austrijski car i hrvatski kralj Leopold. Ipak mi tu presudu ne smatramo pravednom, pa smijemo i haške presude vrednovati po vlastitom uvjerenju, tim više što svi dobro znamo da je to politički sud.”
Biskup novinaru Tomiću podvaljuje i po treći puta ovim ”mi, Hrvati…”. A zašto smatra Kordića nevinim, kao Isusa ili kao Zrinskog i Frankopana, objasnit će ovako:
”U konkretnom slučaju Dario Kordić jest osuđen za zločin u Ahmićima, ali njemu nije dokazana krivnja budući da nije bio vojnik nego civilni predstavnik i nije niti planirao, niti sudjelovao u tom zločinu. Biskup Košić osuđuje taj zločin i veoma je nepošteno pripisivati mu da odobrava ubijanje djece i civila, budući da je poznato da je on osobno oduvijek, kao i Katolička Crkva u cjelini, osuđivao svaki zločin, pogotovo ratni. No, ako je zločin počinjen, to ne znači da je trebalo osuditi bilo koga, samo da se nekoga kazni za to, nego onoga tko je to doista počinio.”
Biskup Vlado Košić ne samo što bogohuli time što Isusa uspoređuje sa ratnim zločincem, ne samo što podmeće, što sam ovdje pokazao; on se ponaša nasilno, kao kakav katolički ”taliban” jer ne prihvaća Tomićev slobodni odabir da bude osoba koja ne vjeruje u Boga
Rekli bismo da smo stigli do merituma stvari: biskup, ne samo Košić, nego većina onih koji imaju tu funkciju, a Hrvati su, vjeruju da su a priori svi političari koji su se našli u ratu, počevši od Franje Tuđmana i Gojka Šuška – nevini jer nisu pucali, svejedno, Bošnjacima ili Srbima u glavu. Kažu oni, otprilike, ”mi ne priznajemo taj Haški sud, jer donosi političke presude”.
Slaba im je to logika, kao što im je slaba crkvenost i još slabija duhovnost. Jer, slijedom te iste logike kojom se rukovode i oni i monsinjor Košić, ni Ante Pavelić nije nikoga zaklao niti ga razvalio toljagom da bi ga nogom gurnuo u neku jamu. Želi li nam kazati sisački biskup da je Ante Pavelić nevin kao Isus Krist, ili kao Zrinski, ili kao Frankopan, jer su mu komunisti namontirali ”nekakve optužbe” ili jer su ga ”politički osudili”?
Hajdemo, pak, ovako, dragi gospodine biskupe: pošto je za vas Josip Broz, zvani Tito, pravi pravcati zločinac, možete li nam dokazati da je vlastoručno ubio, a držimo se vaše omiljene teme da je bilo ”jako teško” biti svećenikom nakon 1945., bilo kojega od onih svećenika čija su imena nabrojena u martirologiju vaše Katoličke crkve?
No, tu smo: ako je Tito ”politički odgovoran”, a jest, za zločine koje je počinila komunistička vlast nakon sloma NDH, a valjda smo se dogovorili oko toga da Ante Pavelić nije baš kandidat za vaš svetački kalendar (jesmo li?), onda je, kume moj, i Dario Kordić, shvatite već jednom, politički odgovoran za zločin u Ahmićima. A sud je ustanovio i nekakvu drugu odgovornost osim ove političke. Ali zašto biste se zamarali činjenicama kad vi volite mitove?
Mit je, biskup to ne shvaća, kontaminacija prošlosti potrebama naše stvarnosti, ali istovremeno i dotjerana vizija današnjice slikama iz herojske prošlosti. Duboko u čovjeku ostaje nostalgija, sentimentalno sjećanje o prošlom kao nečem izvjesnom i provjerenom, nečem što pamtimo posredstvom memorabilne selekcije. To postaje prijatnije i privlačnije nego što je objektivno bilo. Otuda stare predstave, slike, osjećanja koja lako oživljavaju i u novim uvjetima. U novom se traži poznato, prepoznaje se već iskušano da bi se barem na virtualnom planu ublažili stresovi društvenih kriza i radikalnih promjena.
Meni je najžalosnije to da uoči tjedna kada se prisjećamo Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je bilo potrebno da se dogodi kako bi se čovječanstvo otkupilo biskup, trenutno vodeći glas tzv. Crkve u Hrvata pokazuje potpunu nesposobnost kategoričkog moralnog imperativa pred kojim se nalaze, kako je rekao kardinal Kuharić i njegove kolege u svibnju 1995., ovdašnji kršćani (i svi drugi): da se svaka žrtva do kraja osmisli
Kao i religijski, i politički mitovi imaju jednu važnu karakteristiku: fluidnosti – nestalnosti, promjenjivosti, prilagodljivosti. Njihova granica je neodređena, a sadržaj podložan promjenama. Ono što im je relativno stabilna karakteristika je funkcionalna uklopivost, sposobnost da očuvaju svoju upotrebljivost i aktualnost.
Ni unutrašnja značenjska proturječnost i nekoherentnost ne može naškoditi njihovoj uvjerljivosti. Zanimljivo: čak ni tema zavjere nema isključivo negativan predznak: jer, sveto zavjereništvo predstavlja protutežu demonskoj uroti. Ako postoje prijeteće sile mraka, postoji i tama koja je zaštitnička, pa tako guslar suvremene nacionalističke mitologije Marko Perković, zvani Thompson, pjeva o sinovima svjetla koji biraju noć da bi vodili svoju borbu.
Biskup završava svoju tiradu pozivom Tomiću da se ugleda na pravoga katolika: ”Očito je i kako g. Tomić ne poznaje Darija Kordića i ne zna u kakvu je duhovnu veličinu izrastao upravo u ovim godinama svoga zatvora koji izdržava strpljivo i uzorno. Njegova vjera i njegov primjer, kada bi ga g. Tomić susreo, sigurno bi promijenili mišljenje o njemu, a i g. Tomić imao bi što i naučiti od Darija.”
Dakle, biskup Vlado Košić ne samo što bogohuli time što Isusa uspoređuje s ratnim zločincem, ne samo što podmeće, što sam ovdje pokazao; on se ponaša nasilno, kao kakav katolički ”taliban” jer ne prihvaća Tomićev slobodni odabir da bude osoba koja ne vjeruje u Boga.
Meni je najžalosnije to da uoči tjedna kada se prisjećamo Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je bilo potrebno da se dogodi kako bi se čovječanstvo otkupilo, biskup, trenutno vodeći glas tzv. Crkve u Hrvata, pokazuje potpunu nesposobnost kategoričkog moralnog imperativa pred kojim se nalaze, kako je rekao kardinal Kuharić i njegove kolege u svibnju 1995., ovdašnji kršćani (i svi drugi): da se svaka žrtva do kraja osmisli.
Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve kojima se bavimo (žrtve Ahmića) pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru Tuđmanova i Šuškova režima u BiH, što je u Srednjoj Bosni personificirao Dario Kordić, ako se ideologe ”Herceg-Bosne” i njena vojnog krila HVO-a iz tog razdoblja uzdiže u zaslužne Hrvate, u vrhunaravne katolike, onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu.