Westminsterska opatija u Londonu jedna je od najvažnijih crkvenih građevina kršćanskog Zapada, ne samo zbog svoje veličine i gotičke kamene ljepote, nego i kao svjetionik kulture. Grobovi i spomenici podignuti čitavoj plejadi velikih engleskih umjetnika učinili od Westminsterske opatije pravi panteon velikana duha. Odajući im počast, poglavari Anglikanske crkve vodili su se u prvom redu kriterijem veličine njihovih djela ostavljenih čovječanstvu. [Read more…]
Dvije Amerike
Ovu kolumnu počinjem pisati u avionu između Bostona i Frankfurta na povratku u domovinu. Prije samog uzlijetanja sam razgovarao sa svojim zagrebačkim prijateljima koji žive u (polu)ratnom stanju u Baltimoreu, gradu ne puno manjem od Zagreba, udaljenom svega šesdesetak kilometara od američke prijestolnice Washingtona. [Read more…]
Poželjan ekumenski poučak
O elitnom američkom sveučilištu Notre Dame se vrlo malo zna u Hrvatskoj, a još manje u našim susjednim zemljama. Nešto će znati oni malobrojni koje zanima život velikog hrvatsko-američkog skulptora Ivana Meštrovića koji je svoju slavnu karijeru i životni put završio kao istaknuti profesori artist in residence na prelijepom kampusu u South Bendu u državi Indiani. Osobno, kad god se nađem u tim krajevima, redovito pogledam neke od poznatih skulptura, a posebice se odem diviti i pokloniti Meštrovom remek-djelu Pieta u prekrasnoj sveučilišnoj Bazilici Svetoga srca. [Read more…]
Je li banka pravde propala?
Kolegica Jadranka Brnčić piše o vjeri i o nadi uskrsnuća, pa popuštam pred damom i neću pisati o svetkovini Uskrsa, ”najvećem kršćanskom blagdanu” (iako će se naći u Hrvata i doktor fundamentalne teologije koji će reći da tomu nije tako, već da je najveći blagdan onaj kada se Crkva spominje misterija utjelovljenja, kada je Duh Sveti oplodio Mariju). Elem, pozabavio bih se prilično dramatičnom homilijom, odnosno pitanjima koja je Papa Franjo postavljao tijekom Cvjetnice koju je predvodio na prepunom trgu sv. Petra. Naime, pozvao je sve da preispitaju savjest tijekom Velikog tjedna. Franjo je postavljao pitanja s kojim se likom današnji čovjek može usporediti u odnosu na one koji su utjecali na sudbinu Isusa.
Čitam izvještaj Silvija Tomaševića u Večernjem listu. Papa nije čitao napisano. Djelovao je i umorno. Započeo je pitanjem: ”Tko sam ja, tko je svatko od nas, pred Gospodinom. Jesam li Juda koji ga je prodao za 30 novčića? Jesam li Pilat koji se pranjem ruku distancira od svega ili sebe vidim kao žene i druge osobe koje su pomagale Isusu. Perem li ruke kada dolazi do teškoća? Jesam li kao vojnici koji su vrijeđali Isusa? Jesam li kao oni koji su izabrali spasiti Barabu jer im je takav izbor bio zabavniji?
Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?
Zatim, jesam li onaj koji je zatvorio Isusov grob kako bih sačuvao doktrinu i spriječio izlazak novoga života. Možda je to pitanje najteže, najsugestivnije. Odnosi se na sve, od svećenika koji ne žele otvoriti Crkvu, do političara koji žele konzervirati stanje. Papa Franjo je pitao: ”Jesam li kao oni upravitelji koji su dan kasnije otišli Pilatu i kazali mu kako je ‘onaj govorio da će uskrsnuti, ali mi ne želimo još jednu prijevaru’ i blokirali su život, blokirali su mjesto pokopa kako bi obranili doktrinu, kako život ne bi izašao? Gdje je moje srce, kojoj od tih osoba nalikujem? Neka to bude pitanje koje će nas pratiti cijeli tjedan.”
Ta homilija puna pitanja zasigurno će ući u povijest, smatra kolega Tomašević. Papine riječi su zvučale gotovo dramatično. Franjo ih je izgovarao kao u nekoj drami. Dramatično je pogledati se u zrcalo i postavljati si ta pitanja, sučeliti se s Isusovim likom.
I što onda vidimo? Kakvi smo mi zaista? Neka svatko odgovori to samome sebi. Ja neću generalizirati i neću uzeti prerogativu da govorim: mi smo takvi, oni su onakvi. Pošto sam se uspio razgolititi u knjizi ”Argentinski roman”, prilično duboko, pokazujući neke dileme i izazove kroz koje sam prolazio i prolazim i pošto sam knjigu dao sudu javnosti (a ta javnost mi, začudo, odviše blago sudi, pa knjiga ne silazi s vrha najprodvanijih naslova, što ni u snu nisam smatrao mogućim), onda ne smatram umjesnim i pristojnim, jer to ne dolikuje novinskom prostoru, javno se ovdje ”ispovjediti”.
Radije bih vas pozvao da još jednom pročitate papina pitanja i obavite taj ispit savjesti.
Ukoliko niste ljudi vjere, evo i mala pomoć: ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Eto, u tom sam krugu i ja, mali miš Drago Pilsel.
Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke
A za sve bez razlike: vjernike i nevjernike, bilo da su agnostici, ateisti ili indiferentni, možda samo jako razočarani i umorni – kažem: ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?
Naša društva tek traže svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska, ni pravna država, ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.
Nakon ulaska u treći milenij pitanje svih pitanja mora biti da li mi kao čovječanstvo moralno napredujemo ili pak nazadujemo? Često se mnogima od nas postavlja pitanje može li postojati neka politička etika, odnosno politički moral, onako kako se to govori općenito o profesionalnom moralu, prema kojem se formuliraju etički kodeksi pojedinih profesija. Mi bismo kao novinari na to trebali odgovoriti potvrdno.
Čovjek današnjice obitava u civilizaciji smrti. Čini se da je u 20. stoljeću nasilnom smrću umoreno oko 175 milijuna ljudi. Okružuje nas toliko zla i laži da jednostavno moramo reći i vjerovati da je zlo vrijeme za dobro. Danas, naime, postaje sve očitije i jasnije da moralno djelovanje nije samo potrebno nego da je ono uopće temelj ljudskoga života.
Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću
Situacija kod nas, dakle, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Ipak, osuđivati uvijek znači nedostatno razumjeti kažu oni koji zagovaraju toleranciju; govoriti o ljudskoj odgovornosti, krivnji, zločinu, pokvarenosti predstavlja samo jedan od načina da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta intelektualne, društvene ili vjerske klime, nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Uskrs je vrijeme kada na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Zato smo došli unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Moramo jasno znati reći sebi, ali i novoj vlasti, da si ne možemo više dozvoliti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti. Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.
Ključna je rečenica iz Drugog vatikanskog koncila koja kaže da se Bog manifestira u svakom čovjeku (…), a najvažnije što čovjeku treba reći je da zaviri u sebe. Rastresenost je procijep u čovjekovoj nutrini, zbog nje se nikad neće susresti sa samim sobom, ona mu priječi pogled u zrcalo vlastitoga srca. I tu je začetak: obuzdati sama sebe. Tu započinje dijalog
Ali ovako, ovom vizurom, ovim raspoloženjem: nema budućnosti svijeta bez svjetske etike, nema mira u svijetu bez mira među religijama i nema mira među religijama bez dijaloga religija. Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Tek bi tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi promašiti naše vrijeme i izdati Boga na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima. Može li biti, dragi ljudi, išta bitnije od toga da tražimo plodove pravednosti? Ja mislim da ne može.
Počeo sam Papom i s njim završavam. O tome koliko mu je stalo do dijaloga, do međusobnoga uvažavanja, do poštivanja drugoga, govori sljedeća njegova poruka:
”Ključna je rečenica iz Drugog vatikanskog koncila koja kaže da se Bog manifestira u svakom čovjeku (…), a najvažnije što čovjeku treba reći je da zaviri u sebe. Rastresenost je procijep u čovjekovoj nutrini, zbog nje se nikad neće susresti sa samim sobom, ona mu priječi pogled u zrcalo vlastitoga srca. I tu je začetak: obuzdati sama sebe. Tu započinje dijalog”.
Pred navalom govora mržnje, netrpeljivosti i preziranja kojem smo svjedoci u sjećanje mi dolaze riječi Vlade Gotovca koje su u potpunoj korelaciji s duhom o kojem govori papa Franjo: “Priznati raznolikost znači priznati drugoga. Jedino tako može se onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni”.
Kao i Papa, i ja sanjam tolerantan i pomireni svijet. To možda jest utopija. Ali ja vjerujem da je drugačija Hrvatska moguća.
U potpunosti sam uvjeren da bi se Papa složio da nam trebaju nježnost i snaga. Ili, kako bi rekao Ernesto Che Guevara de la Serna: da se moramo učvrstiti, ali bez gubljenja nježnosti. To je jedini način da obranimo slobodu i zaštitimo dignitet čovjeka.
Obama tada i sada
Sveučilišne i ine međunarodne obveze su me prije tjedan dana opet dovele u SAD. Stigao sam pravovremeno da odslušam najvažniji govor godine: Izvješće i viziju predsjednika SAD-a o stanju nacije. Živo me zanimalo kako će i što će sve manje popularni i trenutno ranjivi Barack Obama, inače poznat po svojoj sjajnoj retorici i optimističnoj viziji budućnosti, sada reći narodu a da se ne ponavlja ispraznim frazama i idealizmom bez utemeljenja.
Što obećati narodu koji je duboko zabrinut za budućnost iako postoje neki pokazatelji da je zemlja na dobrom putu oporavka i izlaska iz duboke recesije i svestranog očaja koji mu je konzervativni prethodnik George Bush mlađi ostavio u nasljeđe? Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je svaki treći Amerikanac (33 posto) ”pesimistično zabrinut”, a dodatnih 26 posto ”nesigurno i s puno pitanja” o tome kako će Obama za tri godine završiti svoj drugi mandat. Mnoga obećanja koja je dao pri prvom izboru, ali i drugom, nisu do sada ispunjena.
Podsjetimo se: Obamin izbor za predsjednika najmoćnije zemlje na svijetu i useljenje crnačke obitelji u Bijelu kuću bilo je pravo političko čudo. Amerika je poslije katastrofične osmogodišnje vladavine konzervativnih republikanaca bila otvorena i spremna za najradikalnije promjene. Narodu je bilo dosta gospodarskog nereda, pretjeranih zaduživanja i načina na koji su Bush i njegovi pohlepni neokoni zamalo uništili ekonomiju najbogatije zemlje na svijetu. Pred sam kraj Bushovog drugog mandata doneseni su po kratkom postupku zakoni kojima je konzervativni predsjednik na ”socijalistički” način spašavao američki kapitalizam ogromnim upumpavanjima državnog novca u propadajuće privatne biznise i neodgovorne banke.
Što obećati narodu koji je duboko zabrinut za budućnost iako postoje neki pokazatelji da je zemlja na dobrom putu oporavka i izlaska iz duboke recesije i svestranog očaja koji mu je konzervativni prethodnik George Bush mlađi ostavio u nasljeđe? Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je svaki treći Amerikanac (33 posto) ”pesimistično zabrinut”, a dodatnih 26 posto ”nesigurno i s puno pitanja”
Amerikanci su usred sveopćeg nereda i očaja počeli čeznuti i tragati za barem nekom svijetlom točkom nade i izlaska iz domaće krize i međunarodne izolacije. Ipak, nitko nije očekivao da svijetla točka bude tamnopute kože u zemlji u kojoj je crnački lider za građansku ravnopravnost ne baš tako davno mučki ubijen. Na začuđujući način i od ni odkuda odjednom se na javnoj sceni pojavio slabo poznati, tek novopečeni senator iz Chicaga čiji su optimistični govori nade i sposobnost za promjene slušani kao pjesma s refrenom ”We can do it!”
Počeli su mu vjerovati ne samo Amerikanci nego je ovaj nadahnuti navjestitelj nade (klasična definicija: vjera okrenuta prema budućnosti!) preko noći postao planetarno popularan i prihvaćen kao prvi globalni predsjednik. Za njega je ”glasovalo” čak 80 posto Nijemaca, da ne govorimo o ostatku svijeta, koji je zbog američke arogancije i nekritične primjene pretjerane vojne sile i tamo gdje nije bilo prijetnji, ali je bilo nafte, počeo mrziti Busha i njegove ključne ministre pa time i čitav SAD.
Barack Husein Obama, čovjek izuzetne karizme, natprosječne inteligencije, metodičke strogoće, suverene smirenosti i zdravog samopouzdanja, pojavio se i u američkoj kao i svjetskoj javnosti percipiran kao kombinacija mladog Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga. Umjesto skupih i nepotrebnih ratova najavljivao je mir, umjesto bombardiranja pravih i(li) izmišljenih neprijatelja – pregovore, a na domaćoj fronti zaustavljanje nezaposlenosti i obnovu povjerenja građana u njihov na više mjesta ozbiljno napukli političko-gospodarski sustav.
Osim liderskih sposobnosti glasače je impresioniralo Obamino osobno i političko poštenje. Za njim se nisu vukle nikakve afere niti skandali. Ništa skriveno što bi njegovi konzervativni oponenti, rasni neprijatelji i Clintonovi uporni istraživači mogli iskopati i medijski plasirati u žestokoj predizbornoj kampanji najprije unutar demokratske stranke za nominaciju (protiv Hillary Clinton), a zatim i u izravnom nadmetanju protiv vjetnamskog narodnog heroja, republikanskog senatora Johna McCaina.
Na začuđujući način i od ni odkuda odjednom se na javnoj sceni pojavio slabo poznati, tek novopečeni senator iz Chicaga čiji su optimistični govori nade i sposobnost za promjene slušani kao pjesma s refrenom ”We can do it!”
Vizionar Obama, nositelj nade za promjene je ipak bio u velikom minusu protiv mnogo starijeg i iskusnijeg McCaina. Objektivni analitičari i ne uvijek dobrohotni kritičari su u medijima neprekidno naglašavali Obamin nedostatak iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike. Obama je i na ta pitanja našao učinkovit odgovor kada je za potpredsjedničkog kandidata izabrao 66-godišnjeg političkog veterana i svestrano iskusnog senatora Josepha Bidena.
Osobno sam u trenutku tog imenovanja povjerovao da bi Obama mogao pobijediti jer sam Bidena imao prilike upoznati izbliza kao karakternog čovjeka i ”političkog proroka” koji je mnoge stvari znao unaprijed prepoznati i imenovati pravim imenom. Joe Biden je, recimo, već u travnju 1993. usred Beograda pogledao Miloševiću u oči i rekao mu: ”You are a damned war criminal and you will be judged for it!” Bio sam prisutan i, priznajem skeptičan, kada je Biden 1999. javno izjavio da za godinu dana Milošević više neće vladati Srbijom.
Obama i Biden su bili pobjednički tim, pravi partneri komplementarnog optimuma. Protestant Obama je trebao katolika Bidena, mladi crnac je trebao starijeg bijelca, idealist bez iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike je trebao velemajstora svih tih političkih disciplina. Snažan Bidenov um, oštar jezik, lijepi smiješak i smisao za humor mogli su samo pomoći.
Barack Husein Obama, čovjek izuzetne karizme, natprosječne inteligencije, metodičke strogoće, suverene smirenosti i zdravog samopouzdanja, pojavio se i u američkoj kao i svjetskoj javnosti percipiran kao kombinacija mladog Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga
I tako je dvojac Obama-Biden dva puta dobio izbore a uz pomoć društvenih mreža i mobilizaciju mladih. Amerika je po prvi puta izabrala crnačkog predsjednika. Usput: nakon Obamina mandata može se lako dogoditi da Amerika po prvi puta izabere ženu za predsjednicu. Hillary Clinton, vrlo inteligentna i sposobna žena, strateški se izuzetno dobro pozicionira, raste joj popularnost, dok republikanci nemaju prepoznatljivog kandidata u stranci koju su dodatno razjedinili reakcionarni i nerealni ultrakonzervativci, tzv. cajankaši iz The Tea Party, koji zemlju žele vratiti unazad umjesto povesti u budućnost.
Osobno sam kritizirao prerano dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir ovom mladom navjestitelju nove vrste politike. To je bila nagrada više za nadu i nadahnuće nego za realna ostvarenja i očekivane rezultate do kojih nije ni moglo doći preko noći. Koliko je Nobel kasnio najuspješnijem američkom post-presidentu Carteru, toliko je preuranio tek devetomjesečnom predsjedniku Obami. Ratovi se nisu mogli završiti preko noći niti zloglasni Guantanamo zatvoriti, kako je Obama predizborno oduševljeno obećavao svim neprijateljima američkih ratova od kojih je Afganistan ipak bio rat iz nužnosti vlastite sigurnosti, a Irak rat po izboru.
Posebno se sjećam Obamina odmjerena inauguracijskog govora u kojem je pokazao da nije demagog niti cinik, nego dostojanstven lider, ozbiljan realist u procjenama kompleksne stvarnosti koja se ne smije simplificirati kada se jednom preuzme odgovornost za vlast. Istovremeno novi je predsjednik demonstrirao sposobnost da mobilizira narod za društvene i gospodarske promjene bez kojih nema mjesta za nadu i optimizam po kojima je postao prepoznatljiv doma i u svijetu.
Tada sam u Bostonu sudjelovao u interdisciplinarnim sveučilišnim konzultacijama na temu ”Što bismo savjetovali novom predsjedniku?” Ne zato što američki predsjednik nema dovoljno savjetnika, već zato što je obveza intelektualaca da javno i kritički promišljaju aktualne realnosti i projiciraju alternativne scenarije budućnosti.
Obama i Biden su bili pobjednički tim, pravi partneri komplementarnog optimuma. Protestant Obama je trebao katolika Bidena, mladi crnac je trebao starijeg bijelca, idealist bez iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike je trebao velemajstora svih tih političkih disciplina
Bez razumijevanja korijena i razloga onoga što se danas događa oko nas mi ne možemo zamišljati a nemamo pravo ni priželjkivati bolje sutra. A sadašnjost je toliko bremenita teško rješivim problemima da se može govoriti ne samo o neizvjesnoj nego čak i ozbiljno ugroženoj budućnosti u svijetu (o tome sam nešto ovdje već pisao prije nekoliko tjedana), a isto ili slično vrijedi i za našu situaciju u Hrvatskoj i u njezinu susjedstvu.
Vrijeme je pokazalo da Obama nije Mesija, da nema nadnaravne moći ”izbavitelja”, iako je ispunjavao neke ključne liderske preduvjete da postane ”novi Mojsije” koji je svoj napaćeni i dezorijentiran narod trebao povesti prema ”Obećanoj zemlji”. Da li je i u kojoj je mjeri uspio?
Upravo u traganju za odgovorima na ta i slična pitanja zanimalo me je što će Obama reći najvišim zakonodavnim tijelima svoje zemlje i milijunima Amerikanaca koji su poput mene tih sat i pol vremena proteklog utorka navečer bili prikovani uz svoje televizore da čuju najvažniji govor godine od predsjednika od kojeg su previše očekivali kada su ga prije šest godina po prvi puta izabrali za čelnika zemlje u krizi, ali i kada su mu prije dvije godine poklonili povjerenje za još jedan četverogodišnji mandat. Prisjetimo se da je raniji demokratski idealist, Jimmy Carter, bio predsjednik samo jedan mandat.
U protekloj godini Obama nije dobro prošao sa svojom vizijom i inicijativama. Zakonodavci su odbili njegove nakane da stavi pod kontrolu lako dostupno oružje zbog kojega moderna Amerika sve više postaje zemljom nasilja. Bojkotirali su i od njega predložene promjene Zakona o imigraciji. Desni i bogatiji dio Amerike, naročito u južnim konzervativnijim državama, frustriran je njegovim zdravstvenim reformama te je protiv njih isforsirano više od 40 glasovanja u Predstavničkom domu američkog Kongresa koji kontroliraju republikanci.
Vrijeme je pokazalo da Obama nije Mesija, da nema nadnaravne moći ”izbavitelja”, iako je ispunjavao neke ključne liderske preduvjete da postane ”novi Mojsije” koji je svoj napaćeni i dezorijentiran narod trebao povesti prema ”Obećanoj zemlji”. Da li je i u kojoj je mjeri uspio?
Meni kao Europljaninu izgledaju neuvjerljivo pa čak i smiješno neki od argumenata kojima se optužuje predsjednika da je njegov Obamacare jedan od glavnih krivaca za lošu gospodarsku situaciju.
Odbili su i njegovu ”socijalističku” ideju da se financijski pomogne dugotrajno nezaposlenima. Usput: iako su nam povijesti radikalno različite u suvremenoj (?) Hrvatskoj i u konzervativnoj Americi ”socijalizam” i ”komunizam” spadaju među najgore političke psovke.
Barack Obama je kao vrhunski intelektualac (bio je odličan student prava na Harvardu) skupa s mnogima u sveučilišnim krugovima, u kojima se osobno krećem ovdje u liberalnom Bostonu (sveučilišnom centru svijeta), zabrinut što ”bogatiji postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji.” Da nije od nas prerano otpisani ali genijalni Karl Marx u nekim analizama kapitalizma ipak bio u pravu?
Stoga Obama često naglašava, kao i u spomenutom prošlotjednom govoru naciji, važnost pravednije porezne politike koja će ojačati sve tanju srednju klasu i izvući što veći broj građana iz od neoliberalnog kapitalizma nametnutog im siromaštva.
Evo njegove izravne retorike: ”Nejednakost se povećala. Mobilnost prema gore se zaustavila… prevelik broj Amerikanaca radi više nego ikad da bi jedva preživio, a kamoli napredovao. I preveliki broj Amerikanaca uopće nema posao.” Sličnosti s Hrvatskom i zemljama u okruženju mogu ali ne moraju biti sasvim slučajne.
Meni kao Europljaninu izgledaju neuvjerljivo pa čak i smiješno neki od argumenata kojima se optužuje predsjednika da je njegov Obamacare jedan od glavnih krivaca za lošu gospodarsku situaciju. Odbili su i njegovu ”socijalističku” ideju da se financijski pomogne dugotrajno nezaposlenima
U Americi je popularna izreka nastala u jednoj drugoj predizbornoj kampanji – It’s the economy, stupid! Građane posvuda u svijetu ipak najviše zanima gospodarska situacija, jer o njoj ovisi standard života njihovih obitelji. Tome je Obama i posvetio najveći dio svog govora, najavljujući 2014. kao ”godinu velikih akcija jer se mora ojačati srednja klasa, koja više nije ono što je nekada bila, dok onima na vrhu nikada nije bilo bolje.”
Uz nekoliko snažnih apela na jedinstvo nacije kako bi mogli brže napredovati, pohvalio se kako je u vrijeme njegove vladavine otvoreno osam milijuna novih radnih mjesta te kako je nezaposlenost u posljednjih godinu pala za 1,2 posto, iako još uvijek iznosi previsokih 6,7 posto. ”Amerikanci su umorni od svađa i žele mogućnosti za bolji život. Danas 98 posto izvoza čine mala poduzeća i njih treba jačati poreznom politikom i novim zakonima…” I ove bi se Obamine riječi mogle relevantno uputiti hrvatskim zakonodavcima i narodu.
Sada pred (polu)izbore za parlament konzervativne republikance hvata panika jer se gospodarstvo SAD-a ipak postupno i vidljivo oporavlja, što ide u prilog vladajućim demokratima. Treba voditi računa o tome da je Obama upravo ušao u šestu godinu vladanja te da će izbori za novog stanovnika Bijele kuće i najmoćniju osobu na svijetu doći vrlo brzo, a republikanci nemaju pravog kandidata na horizontu, barem ne za sada, koji bi se mogao uspješno suprotstaviti sve popularnijoj gospođi Clinton.
U Americi predizborne kampanje počinju rano jer treba skupiti ogromna sredstva da bi se moglo barem donekle uspješno ući u veoma skupu proceduru (O tome vidi moju kritiku ”Demokracija kao dolarokracija” u knjizi Vrijeme i vječnost: etika, politika, religija).
Slušajući pažljivo Obamu i reakcije na njegov govor naciji i ovaj puta se ne mogu oteti snažnom dojmu kako je povremeno patetičan a istovremeno i na neki način simpatičan suvremeni američki patriotizam ipak mnogo uvjerljiviji i impresivniji od naših balkanskih anakronih nacionalizama
Drugi mandat ima svoje prednosti, jer se predsjednik više ne mora truditi da se dopadne svima u kalkulacijama o tome kako će proći na sljedećim izborima. To dobro zna, a još bolje sluti, i naš Ivo Josipović, a lekciju je preslabo i prekasno počeo učiti njegov bivši beogradski kolega Tadić. Stoga ne čudi što je Obama upozorio podijeljena zakonodavna tijela da će ako ne budu slijedili njegove inicijative za brze promjene u Americi, koristiti gdje god je to moguće svoje izvrsne ovlasti dekretima. Američki predsjednik naime nije samo fikus jer su njegove ovlasti zapravo i premijerske, te o mnogo čemu može odlučivati samostalno.
Snažno se dojmio i njegov apel za ravnopravnost spolova, jer žena u SAD-u još uvijek zaradi samo 77 centi po dolaru, koji za isti posao zaradi muškarac. ”To je sramota za Ameriku u 2014. godini, jer žene zaslužuju istu zaradu kao i muškarci… jer ja vjerujem da kada su žene uspješne, Amerika je uspješna.” Bravo, Obama! reci će s milijunima Amerikanki i moje tri sposobne i uspješne kćeri.
Najavio je i uskori executive order kojim će dići minimalnu plaću svim državnim uposlenicima za skoro tri dolara po satu (sa 7,25 na 10,10 dolara). Konzervativcima koji bi s Iranom radije ratovali nego pregovarali je vješto zatvorio usta ukazujući na njihova heroja Ronalda Reagana koji je radije pregovarao nego ratovao sa neprijateljski nastrojenim komunističkim Sovjetskim savezom. Američkim je vojnicima (braniteljima) obećao punu podršku, na čemu su mu pljeskali i s lijeve i s desne strane Kongresa. Najavio je da ove godine definitivno zatvara Guantanamo (konačno!) te da će, nakon što je vratio 60 tisuća vojnika iz Afganistana, povući ostatak trupa iz Iraka te time završiti ”najduži rat u povijesti SAD-a.”
Apelirajući na jedinstvo podijeljenog Kongresa i brže donošenje zakona bez kojih nema inozemnih ulaganja, novih radnih mjesta i općeg napretka, Obama je snažno poentirao pred milijunskim gledateljstvom: ”Svi mi dugujemo američkom narodu objašnjenje za što smo a ne samo protiv čega smo” te da se moraju prekinuti bitke oko prošlosti, kako bi se cijela zemlja mogla okrenuti prema budućnosti ako želi (opet) biti jači od europske i kineske konkurencije na svjetskom tržištu ideja i kapitala.
Slušajući pažljivo Obamu i reakcije na njegov govor naciji i ovaj puta se ne mogu oteti snažnom dojmu kako je povremeno patetičan a istovremeno i na neki način simpatičan suvremeni američki patriotizam ipak mnogo uvjerljiviji i impresivniji od naših balkanskih anakronih nacionalizama.
Možda je došlo vrijeme da i mi poslušamo Obamu te se definitivno okrenemo u pravcu budućnosti ”jer drugog puta nema” rekao bi veliki hrvatski teolog dr. fra Tomislav Janko Šagi Bunić u nešto drugačijem ali itekako relevantnom kontekstu.
Govori koji su promijenili svijet
Zanimljiva je profesionalna karijera Simona Sebaga Montefiorea (1965.), priređivača ove knjige, koji je predavao, doktorirao filozofiju, napisao nekoliko knjiga o povijesnim ličnostima, a objavio je i nekoliko romana.
Ova na mjestima i potresna antologija donosi više od pedeset govora koji su oblikovali povijest, govora različitih intonacija i pobuda, od objava rata do zahtjeva za mirom, od vapaja za slobodom do poklika pravedničkoga gnjeva, obuhvaća ere, nacije i mnoge glasove – revolucionara i tiranina, vojnika i državnika, monarha i mučenika…, počinje s prorocima velikih religija, a završava izbornim pobjedničkim zavjetom Baracka Obame.
U knjizi je pet ratnih poziva na okupljanje Winstona Churchilla, proročanski govori Martina Luthera Kinga, Olivera Cromwella, Georgea Washingtona, Napoleona Bonapartea, Abrahama Lincolna, Emmeline Pankhurst, Mahatme Gandhija, Adolfa Hitlera, Jozefa Staljina, Indire Gandhi, Franklina D. Roosevelta, pape Ivana Pavla II., Vaclava Havela, Mihaila Gorbačova te mnogi drugi govori velikih muškaraca i žena iz svjetske povijesti.
Svaki je govor popraćen uvodom, kojim su objašnjene njegove povijesne okolnosti i utjecaj na trenutačne događaje, kao i one koji su slijedili. Biografija govornika otkriva kako se svatko od njih našao na povijesnom raskrižju.
Autor: Simon Sebag Montefiore
Naslov: Govori koji su promijenili svijet
Prijevod: Josip Ivanović
Publicistika
Broj stranica: 274
Uvez: meki uvez
Godina izdanja: listopad, 2013.
ISBN 978-953-6751-97-6
Izdavač: Elitech d.o.o. – Edicije Božičević
(Pratite nas i na Moderna vremena Info)