Vjerujte mi da nisam htio pisati o masonima i tajnim društvima. Meni su ta druženja izgledala kao djetinjaste igre sa strogim ceremonijama, druženja djece koja se drže za ruke, oblače u doktore ili zazivaju majku s kolodvora. Možda nisam htio o tome jer mi nikad nitko nije predložio takvu igru. Tko sam zaboga ja i kakav je moj ugled, kad mi nijedan od prijatelja nije predložio da postanemo braća masoni. [Read more…]
Nisam mason ali ću se borit za njihovu slobodu i ravnopravnost
Događaj prvi: rasprava o himni, nikako i sama njena izvedba
Od svih stvarno važnih događaja našu su medijsku i društvenu scenu obilježila dva najvažnija, ona, politički naoko potpuno nevažna događaja. Onaj zaista važan, inauguraciju novog predsjednika Republike Zorana Milanovića i njegov vrlo dobar govor te projekcije naše buduće političke scene, zasjenila je rasprava o himni u izvedbi naše velike dive Josipe Lisac. Da, bila je tu i rasprava (u jednoj dnevnoj novini čak na tri velike strane) o toaleti visokih uzvanika, posebice prve dame. Ipak, rasprava o himni bila je najvažniji nevažni događaj. [Read more…]
Pohlepa u Hrvata je sistem
Jedna od tvrdnji koje sam napisao, a prošla je nezamijećeno, je da pohlepa nije pitanje knjigovodstva i financija, već duha i kulture. Malo me je sram hvaliti se time, jer to nije ništa novo, već je banalno. To vrijedi svugdje i traje preko postavljenih granica povijesnih razdoblja. [Read more…]
Teorije zavjere kao nova religioznost
Katkada me stvarno susretne pitanje hoćemo li se ikada osloboditi religije ili ćemo samo nastaviti srljati iz jednog oblika u drugi.
Naravno da ne znam konačan odgovor, ne spadam u one društvenjake koji misle da postoji neka čarobna metoda – poput Marxove dijalektike – koja nam može točno predvidjeti što će se i kako događati u bližoj i daljoj budućnosti. [Read more…]
Hrvatska u ratu
Ne znamo kada se točno naša zemlja priključila međunarodnom vojnom savezu protiv takozvane Islamske države, a čini se da za to nismo ni trebali znati.
Hrvatska je trebala biti tajni partner, kao kad se osnivaju trgovačka društva s nečasnim namjerama, netko čije je ime tvrdo zaključano u čeličnom sefu javnobilježničkog ureda. Postali smo neprijatelji arapskih islamista u diskreciji, poput preljubnika u sobi za dnevni odmor provincijskog motela.
Pridružili smo se borbi navodnog slobodnog svijeta krišom, kao masonskoj loži.
Vlada nije raspravljala o ovome pitanju, ono nije došlo ni na dnevni red Sabora. Zastupnici, koji se inače hvataju za grkljane zbog budalaština, ostali su savršeno ravnodušni, ni politička ljevica ni desnica ni centar baš ništa o tome pametno nisu kazali, a vrijedilo bi, složit ćemo se, barem ugrubo čuti o kondicijama sporazuma zbog kojega će određeni broj hrvatskih muškaraca i žena u najboljim godinama poginuti daleko od kuće
Premijer Milanović nije našao potrebnim javnosti objasniti zašto smo to učinili, predsjednik Josipović nije stao pred kamere rastumačiti koje su naše obaveze u ratu sa srednjoazijskim glavosječama, a vjerojatno o tome ne bi znala mnogo kazati ni Kolinda Grabar-Kitarović, Karamarkova predsjednička kandidatkinja na napuhivanje, koja je u emisiji Aleksandra Stankovića pokazala upravo zapanjujuću odsutnost mišljenja i o čemu, premda je gospođa stanovito vrijeme bila odlično plaćen činovnik NATO-ova saveza.
Vlada nije raspravljala o ovome pitanju, ono nije došlo ni na dnevni red Sabora. Zastupnici, koji se inače hvataju za grkljane zbog budalaština, ostali su savršeno ravnodušni, ni politička ljevica ni desnica ni centar baš ništa o tome pametno nisu kazali, a vrijedilo bi, složit ćemo se, barem ugrubo čuti o kondicijama sporazuma zbog kojega će određeni broj hrvatskih muškaraca i žena u najboljim godinama poginuti daleko od kuće.
Njihove obitelji imaju pravo to znati prije nego što im čarterom iz Bagdada dođe limeni sanduk pokriven zastavom.
“Ah, nemojte se glupostima opterećivati, šta će vam to”, odmahnuli bi zacijelo odgovorni da ih je tkogod pitao, kao da ih mališani gnjave nečim što ne priliči njihovu uzrastu, i tako je stvar prošla u tišini, bez ikakvog odjeka, dok u State Departmentu nisu napokon, između dvadesetak europskih država, pročitali i našu.
Kao i mnogo puta u povijesti, bez ikakvog ćemo razumnog razloga ratovati za tuđe vladare, uludo gubiti glave u afganistanskim planinama, kao što smo ih nekad gubili u Galiciji ili pod Staljingradom, tek sa sitnijom razlikom da su onda prolazili i mjeseci dok s fronta ne bi stiglo pismo o nečijoj slavnoj pogibiji, a danas ćemo za smrt najmilijih, zahvaljujući strelovitom razvoju komunikacijske tehnologije, saznavati odmah.
Pridružili smo se borbi navodnog slobodnog svijeta krišom, kao masonskoj loži. Premijer Milanović nije našao potrebnim javnosti objasniti zašto smo to učinili, predsjednik Josipović nije stao pred kamere rastumačiti koje su naše obaveze u ratu sa srednjoazijskim glavosječama, a vjerojatno o tome ne bi znala mnogo kazati ni Kolinda Grabar-Kitarović, Karamarkova predsjednička kandidatkinja na napuhivanje, koja je u emisiji Aleksandra Stankovića pokazala upravo zapanjujuću odsutnost mišljenja i o čemu, premda je gospođa stanovito vrijeme bila odlično plaćen činovnik NATO-ova saveza
Koji put i uživo, preko YouTubea, u snimkama smaknuća kojima se fundamentalisti nešto i neumjesno vole razmetati.
Štoviše, nećemo morati ni putovati da bismo sudjelovali u tome ratu. On će nam sam doći, kao poštanska narudžba, na kućnu adresu. Prijetnja Abu Mohameda al-Adnanija, glasnogovornika Islamske države, bila je vrlo rječita i nedvosmislena.
“Ako možete ubiti američkog ili europskog nevjernika – napose zle i prljave Francuze – ili Australca ili Kanađanina, ili bilo kojeg (…) građanina zemalja članica koalicije protiv Islamske države, uz Božju pomoć ih ubijajte na bilo koji način”, kazao je ovaj neobično pomirljivi i ekumenski raspoložen muhamedanac, sljedbenicima prilažući i upute što im je činiti: “Preplavite ceste eksplozivom postavljenim za njih. Napadajte njihove baze. Upadajte im u domove. Sijecite im glave. Ne dopustite da se osjećaju sigurnima.”
Nehotično i nesvojevoljno, ne znajući, da nas nitko nije pitao, svatko je od nas postao Al-Adnanijev neprijatelj, a nipošto mu nismo daleki i nedohvatljivi kao što bismo željeli biti i kako neki od nas naivno pretpostavljaju.
Komunikacijska tehnologija koju smo već spominjali, vrag je odnio, učini da prijetnja izrečena u nekakvoj pećini u planini Tora Bora u treptaju oka dođe do Gornje Maoče u susjednoj Bosni i Hercegovini, i da se nekakav zaluđeni mladić otamo uputi u starom golfu nakrcanom eksplozivom.
Zaustavi li vas takav netko da vas upita za smjer, s dugom neurednom bradom, u hlačama neobično kratkih nogavica, ljubazno mu pokažite najbliži put do Markova trga, a još bi možda i korisnije bilo ako znate adrese prebivališta premijera Milanovića, predsjednika Josipovića, Kolinde Grabar-Kitarović ili tako nekoga važnog i moćnog tko nas je uvalio u ovu svinjariju.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Bolje masoni nego jarani
Zabavna je ova Hrvatska. Sad ćete imati predsjedničke izbore na kojima će, kako stvari stoje, glavni konkurenti biti komunjara i članica Trilateralne komisije. I sad se pošten glasač mora odlučiti kad u svakom slučaju masoni kolo vode. U jednom jedinom zaokruživanju skupit će se sve predrasude i frustracije koje iz njih proizlaze. A predrasude su posvojena djeca neznanja, neukosti i strahova koji se na njima lako zasiju. Josipović kao “crveni” i Kolinda kao članica Trilaterale, globalne organizacije koja koketira sa svjetskim centrima razgranate mreže tajnih moći, vlade nad vladama i ljudima. Čini se da nam nije ostavljen nikakav izbor.
Osim da se skrušeno molimo po crkvama. To će nam pomoći, jer to uvijek pomaže. No što u stvari znademo o tajnim društvima, osim da su, naravno, tajna? Kakva to zla iskustva imamo s njima? Kolike su nesreće posljedica njihovih opskurnih djelovanja, a koliki su jad izazvale organizacije koje javno slavimo i u čije se toteme, idole i vođe kunemo? Kolika su ti na sceni samo vanjska pokrića za tajne rabote?
Predrasude su posvojena djeca neznanja, neukosti i strahova koji se na njima lako zasiju. Josipović kao “crveni” i Kolinda kao članica Trilaterale, globalne organizacije koja koketira sa svjetskim centrima razgranate mreže tajnih moći, vlade nad vladama i ljudima. Čini se da nam nije ostavljen nikakav izbor
Ljudska povijest premrežena je nesuvislim, logici i moralu posve stranim potezima pa ih je najlakše opravdati zakulisjem, izvanjskim, tajnim djelovanjem, a ne posve jednostavnim objašnjenjem da smo to mi. Priznati si kako ljudskost nije najveći stupanj humanosti, naravno, nije lako, ali to je početak objektivnog sagledavanja činjenice da su Hrvatskoj posve sigurno više zla učinila zavičajna nego tajna društva.
Kada pogledamo koja su imena u ne tako dalekoj povijesti bila pripadnici tajnih društava; recimo koji su to hrvatski biskupi, književnici, kipari, znanstvenici, umjetnici, političari bili masoni i kad pogledamo rezultate njihova djelovanja, teško je povjerovati da su svi sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu kojim su se okomili na najsvetije tradicijske temelje ovog naroda.
Osim što mislim da je tradicija nešto najgore što se čovjeku ikada dogodilo i da je doista treba rušiti i podrivati na svakom koraku budući da iz nje proizlaze neodrživa pravila ponašanja i svetinje koje to nisu, a nalažu klečanje pred njima, uvjeren sam da je baš to tradicionalno, nepopustljivo konzervativno otjeralo u jednom trenutku pamet u ilegalu i odredilo joj da stvari na bolje mijenja decentno.
Jasno, ne gajim iluziju, nijedna ljudska organizacija, javna ili tajna, nije lišena glavne opasnosti, a to je već spomenuta ljudskost pa se i najsvetija ideja može pretvoriti u blato. Ono što želim reći da se konačno i jednom zauvijek treba osloboditi predrasuda i ostaviti mogućnost da možda, makar samo malo možda, stvari odudaraju od tradicionalne podjele dobro – loše.
Kada pogledamo koja su imena u ne tako dalekoj povijesti bila pripadnici tajnih društava; recimo koji su to hrvatski biskupi, književnici, kipari, znanstvenici, umjetnici, političari bili masoni i kad pogledamo rezultate njihova djelovanja, teško je povjerovati da su svi sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu kojim su se okomili na najsvetije tradicijske temelje ovog naroda
Svijet je mjesto prožimanja. Dobro i zlo lako zamijene mjesta u društvenoj iskoristivosti, ali ne mogu promijeniti vlastitu suštinu. Zlo ostaje zlo čak i onda kada vas na sav glas uvjerava da radi za vaše dobro. Osvrnite se malo i razmislite koliko vas je njih javno i glasno uvjeravalo da radi za vas i što ste imali od toga. U pravilu, najdragocjenija je kroz život ona pomoć kojoj se ne nadate, koja je diskretna i koja u toj diskreciji ne traži ropsku zahvalnost.
Na spominjanje tajnih društava padat ćemo u katatoničnu nacionalnu euforiju, dok ćemo zloglasna, neformalna ali čitljiva zavičajna društva prihvaćati s odobravanjem. Premda bi nam iskustvo trebalo govoriti da nas je baš svakovrsno rođaštvo i jaranstvo uvaljivalo u najveća govna i da nema sumnjivije organiziranosti s dalekosežno opasnijim posljedicama kao što je zavičajno organiziranje.
Ono ne samo da uporno sprečava logičnu integraciju u društveni global, nego tipičnom agresivnom inferiornošću društvo dovodi u stadij radikalne osvetoljubivosti. Dodamo li tome poslovne planove, ihaj, sve se svodi na folklorno-interesnu razinu iz čijeg kola mogu isplesati jedino glasne, zaslinjene, supijane i novca gladne grupe.
Zadnje namjere zavičajnih društava nisu ništa manje tajanstvene od namjera tajnih društava. I dok kod tajnih društava imamo dilemu postaješ li velik čovjek tek kad postaneš njihov član ili njihov član postaneš zato što si već velik čovjek, kod zavičajnih društava te dileme nema; naš si i samim time možeš biti koristan bez obzira na to kakav karakter kriješ u sebi. Činjenica da si “naš” onemogućuje ti razvoj da postaneš svoj, da u svijetu različitosti potražiš vlastiti identitet i njime, svojom autentičnošću pridoneseš toj različitosti. Jer u svijetu bez različitosti i zavičaj postaje mjesto iz kojeg nema smisla otići.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Čokoladni holokaust
Umjetnik je u Jasenovcu pronašao i otkupio gomilu cigli koje su prije sedamdeset godina, pri ropskome radu, izrađivali jasenovački mučenici: Srbi, Židovi, Romi, komunisti, ljevičari, masoni, slovenski katolički svećenici i homoseksualci. Od tih cigli neka je partizanka sagradila sebi kućicu, pa su tako i sačuvane.
Umjetnik je od njih sagradio niz obeliska nepravilnog oblika, koje je, kao ruševine porodičnoga i kolektivnog sjećanja, izložio ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika. Ranije je tu ugovorio izložbu i to je bio njegov rad. Kako se datum izložbe poklopio s Danom sjećanja, kada Europa komemorira 27. siječnja 1945. i oslobođenje sedam i pol tisuća preživjelih zatočenika Auschwitza, pred Dom hrvatskih likovnih umjetnika, koji Zagrepčani dobrohotno nazivaju Džamijom, pristigli su Zoran Milanović, profesor Josipović i Josip Leko.
Umjetnik je u Jasenovcu pronašao i otkupio gomilu cigli koje su prije sedamdeset godina, pri ropskome radu, izrađivali jasenovački mučenici: Srbi, Židovi, Romi, komunisti, ljevičari, masoni, slovenski katolički svećenici i homoseksualci. Od tih cigli neka je partizanka sagradila sebi kućicu, pa su tako i sačuvane. Umjetnik je od njih sagradio niz obeliska nepravilnog oblika, koje je, kao ruševine porodičnoga i kolektivnog sjećanja, izložio ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika
Sljedećih dana padao je snijeg, pa se otapao, magla je pritisnula Zagreb, a zatim je granulo sunce i mijenjale su se meteorološke prilike, baš kao u Jasenovcu dok je logorska ciglana radila punom parom. Po monumentima koji su u samo nekoliko dana pridobili dodatna značenja, uklopili se u prostor kao da su oduvijek tu i kao da su stariji i od Meštrovićeva paviljona, ostale su posivjele krunice snijega.
Ništa ne izgleda tako zlokobno, tako jasenovački, kao ružni prljavi snijeg po crvenilu cigli kada ga pritisne ta magla zagrebačka, a ustvari savska i jasenovačka, ista ona gusta magla iz hrvatske narodne pjesme, kao u zimskim sezonama 1942., 1943., i sljedeće, i sljedeće…
Tako je trebalo biti, sve do 8. veljače 2014., do kada je, prema ranijem dogovoru, umjetnik izlagao svoje djelo. A tada će se jasenovačke cigle ukloniti i sve će biti kako je i bilo. U Zagrebu, u Hrvatskoj, u ljudima, u, u, u, uglavnom u svemu i svuda…
Ali prije isteka izložbe započinjao je u Domu hrvatskih likovnih umjetnika “Zagreb Coffe&Chokofest”, gospodarska i trgovačka manifestacija za koju je, pretpostavljamo, uprava muzeja iznajmila prostor. Prostrt je crveni tepih, a oko ulaza, iza monumenata od cigli, pojavili su se štandovi s toplom čokoladom, čokoladnim krofnama i inim, tipično zagrebačkim oblizekama.
Kada je zdvojna i snebljiva likovna kritičarka telefonirala nadležnoj “Zagreb Coffe&Chokofesta”, dotična joj je rekla: “Pa što? I Mona Liza od čokolade je također umjetnost!” A ravnateljica Doma HDLU, njoj ćemo ime ljubazno spomenuti, Gaella Alexandra Gottwald, na slično intonirano pitanje odgovorila je da je umjetniku ponudila da ranije ukloni svoju izložbu, ali on je to odbio.
Nije za vjerovati da gospođa ravnateljica ne zna što znači ranije uklanjanje izložbe, niti kako se, barem u Europi, onoj istočnoj, postkomunističkoj, u kojoj su se, mimo lijepe umjetnosti, i zbili svi ti genocidi i holokausti, svi ti auschwitzi i jasenovci, jedino može konotirati takav postupak.
Nije za vjerovati da gospođa ravnateljica ne zna što znači ranije uklanjanje izložbe, niti kako se, barem u Europi, onoj istočnoj, postkomunističkoj, u kojoj su se, mimo lijepe umjetnosti, i zbili svi ti genocidi i holokausti, svi ti auschwitzi i jasenovci, jedino može konotirati takav postupak. Je li to Gaella Gottwald ponudila umjetniku čokoladiranu zabranu izložbe?
Je li to Gaella Gottwald ponudila umjetniku čokoladiranu zabranu izložbe? On je to odbio, kao što je odbio i komentirati nagrđivanje njegova rada i ponižavanje onih koji se s njime identificiraju.
Ili, možda, to i nije nagrđivanje, nego rad biva dovršavan u prostoru i vremenu, mimo umjetnikove volje, onako kako zna biti s romanima, filmovima, simfonijama, skulpturama kada na ozbiljan način svjedoče o duhu vremena. Što možemo reći o duhu vremena? Možda to da se i 1942. u Zagrebu jela čokolada, da se pio kakao i da jelci i pilci nipošto nisu bili krivi za ono što se događalo nizvodno Savom, ili tu malo bliže, na Dotršćini i u maksimirskim fino uređenim i oblikovanim šumarcima.
Put u Jasenovac izgradili su zločinci, ali su ga popločali ravnodušni građani. Asfaltom od čokolade.
Zamislite samo koliko bi im čokolade trebalo da na svoj specifični coffe&choko način, u skladu s boljim građanskim tradicijama, komemoriraju svaku od osamdeset i pet tisuća imenom i prezimenom pobilježenih žrtava Jasenovca? Oni čija se imena ne znaju i oko čije su se nevidljivosti i anonimnosti pobrinule nacionalne kulturne, političke i državotvorne elite neće biti ni spomenuti.
Ali ako bi iza svakoga u Jasenovcu umorenog Srbina, Židova – Rome njihovi ubojice nisu ni popisali pri ulasku u logor – komunista, ljevičara, masona, slovenskoga katoličkog svećenika i homoseksualca stala tabla od stotinu grama čokolade, tada bi u Dom hrvatskih likovnih umjetnika trebalo unijeti oko osam i pol tisuća kilograma ili osam i pol tona čokolade.
Da Gaellu Alexandru Gottwald i sve one članove Društva hrvatskih likovnih umjetnika koji ovih dana nisu osjetili barem sram, kao i novinare kulture Hrvatske televizije i sve novinare koji su prešutjeli jasenovački festival čokolade, gospodu koja će se naći uvrijeđenima kad im se Jasenovcem kvare njihovi slatki hrvatski snovi, ljubazno pozovemo na umjetnički performans u Meštrovićev paviljon, pred tih trideset i pet tona čokolade? Pa jedite tu čokoladu, gospodo i drage dame… 1941. kao i danas
Ako bi iza svakoga Srbina, a bilo ih je prema najkonzervativnijim procjenama oko tristo tisuća, kojega su ubili ustaše samo zato što je bio Srbin, Srpkinja ili Srpče u kolijevci, stala tabla od stotinu grama čokolade, tada bi u Dom hrvatskih likovnih umjetnika valjalo unijeti trideset tisuća kilograma ili trideset tona čokolade.
Ako bi im u toj zagrebačkoj komemoraciji, za koju nam je ideju dala gospođa koja u Mona Lizi od čokolade vidi možda i uspjeliju umjetnost od nekakvih cigli, računali i svakoga umorenog Židova, Roma, antifašista, komunista, ljevičara ili naprosto svakoga ubijenog Hrvata koji je stradao jer se identificirao s onima koji su stradavali, a ne s onima koji su gradili i svojom ravnodušnošću popločavali put u Jasenovac, tada bi se u Dom hrvatskih likovnih umjetnika, prema najkonzervativnijim procjenama, unijelo više od trideset i pet tisuća kilograma ili trideset pet tona čokolade.
Da sve bude u skladu s rasnim teorijama koje su vladale u NDH i koje su jednim dijelom bile usklađene s Hitlerovim i Rosenbergovim teorijama, ali su u velikoj mjeri bile samorodne (recimo, kada je riječ o Srbima), neka Rome simbolizira crna čokolada, ona sa sedamdeset posto kakao praha. Kako su Srbi iz ustaške perspektive, one iz 1941. ili današnje stadionske, zapravo Cigani, neka iza njih stoje šezdesetpostotne table čokolade.
Iza Židova, dakle Semita, pedeset posto kakao praha, a iza svih drugih, iza komunista, ljevičara, masona, homoseksualaca, slovenskih svećenika, kao i svih drugih koji su od 1941. stradavali jer nisu bili ravnodušni, neka stoje table fine mliječne čokolade.
I da zatim Gaellu Alexandru Gottwald i sve one članove Društva hrvatskih likovnih umjetnika koji ovih dana nisu osjetili barem sram, kao i novinare kulture Hrvatske televizije i sve novinare koji su prešutjeli jasenovački festival čokolade, gospodu koja će se naći uvrijeđenima kad im se Jasenovcem kvare njihovi slatki hrvatski snovi, ljubazno pozovemo na umjetnički performans u Meštrovićev paviljon, pred tih trideset i pet tona čokolade. Pa jedite tu čokoladu, gospodo i drage dame… 1941. kao i danas.
(Prenosimo sa autorova portala)