“Vidio sam puno boli”, rekao je papa Franjo nakon jučerašnje molitve Regina caeli na Trgu sv. Petra, osvrćući se na subotnji pohod izbjeglicama na grčkome otoku Lezbosu. Napomenuo je da je u logoru vidio mnogo djece, od koje su neka svjedočila smrti vlastitih roditelja ili prijatelja. Što bi tek Papa rekao danas nakon što je stigla vijest o novoj tragediji na Mediteranu, gdje je prema prvim informacijama nastradalo oko 400 izbjeglica i migranata koji su otplovili iz Egipta? [Read more…]
Novi imperijalizam viče ”Drž’te lopova”!
Sjećate se one stare kad se svi, navodno, nadignu u jurnjavi za lopovom galameći uglas – drž’te lopova! Bivao je to vazda najsigurniji znak da se lopov neće i ne želi uhvatiti… Ali ako ništa, znalo se barem da ga se, kobajagi, juri. [Read more…]
Svi smo mi azilanti, svi utočište trebamo
”Najezda azilanata”, ”Bujica tuđinaca pred našim vratima”, ”Poplava izbjeglica”, ”Prijeti li nam potop migrantski?” to su samo neki od ksenofobičnih novinskih naslova koje srećemo ovih dana. Čitamo da Europa hoće zidove betonske na granicama svojim graditi, Mađarska ga je već započela prema Srbiji, Rumunjska to isto priželjkuje. I drugi, mnogi. [Read more…]
Poluotok u moru davljenika
Prvi put u svjetskoj se povijesti za Libiju čulo 1912. godine, kada se Italija pridružila Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austro Ugarskoj i trima malenim balkanskim državama, u komadanju europskih i mediteranskih posjeda Otomanskog imperija.
Prije te godine ovaj je teritorij bio poznat kao Tripolitanijski vilajet (Vilâyet-i Trablus garb) ili Tripolitanijsko kraljevstvo, kojim je, pod vrhovnom upravom stambolskoga padišaha, neko vrijeme vladala karamanlijska dinastija. [Read more…]
Pranje savjesti u Mediteranu
Među 28 preživjelih iz najveće nesreće na Mediteranu u kojoj je u nedjelju 19. travnja poginulo više od 800 migranata, migranti su iz Malija, Eritreje, Bangladeša, Sierra Leonea, Gambije, Obale Bjelokosti, Senegala i Somalije.
Odakle su oni koji su u četvrtak položeni u zajedničku grobnicu na Malti, ne zna se.
Uz muslimanski i kršćanski obred pokopani su posmrtni ostaci 24 osobe nepoznatog identiteta. Svi ostali potonuli su u more. [Read more…]
Spremno branim mandarinu
Tamo gdje odlazim nekoliko puta godišnje rastu naranče i narančini. Naranča je k’o neka kraljica, a narančini su, bit će, paževi. Narančini nikada neće dorasti do naranača, prosto zato što ne pripadaju istoj vrsti. Njih u drugim dijelovima Hrvatske, i još ponegdje, u ovom jeziku i izvan njega, zovu – mandarine. Oni su, narančini, došli s drugoga kraja svijeta, iz puno udaljenijih zemalja, nego naranče, nisu mediteranska kultura, ne pripadaju istome kulturnom ni agrokulturnom krugu.
Naranče su na jugu rasle još u devetnaestom stoljeću, gdje su stigle iz Italije, Grčke, Španjolske, ili još stoljećima prije toga, iz osunčanih dalekih pokrajina Otomanske imperije. Ali dugo je naranča, sve do kraja pedesetih godina našega dvadesetog vijeka, u siromašnim kućama, kod proletarijata ili na selu, bila ravna čudu. Prodavala se samo u boljim kolonijalnim dućanima, i to za skupe novce, i bila statusni simbol boljestojećega građanstva.
Tamo gdje odlazim nekoliko puta godišnje rastu naranče i narančini. Naranča je k’o neka kraljica, a narančini su, bit će, paževi. Narančini nikada neće dorasti do naranača, prosto zato što ne pripadaju istoj vrsti. Njih u drugim dijelovima Hrvatske, i još ponegdje, u ovom jeziku i izvan njega, zovu – mandarine. Oni su, narančini, došli s drugoga kraja svijeta, iz puno udaljenijih zemalja, nego naranče, nisu mediteranska kultura, ne pripadaju istome kulturnom ni agrokulturnom krugu
Među narod naranča se spustila u kampanjama Škole narodnoga zdravlja Andrije Štampara, i u socijalističkim kampanjama zdravstvenog prosvjećivanja, kada je za sva vremena nastalo vjerovanje kako su naranča i limun puni vitamina C, korisni su protiv prehlade, a neizravno i protiv tuberkuloze. (Ovo s tuberkulozom u zbilji nema temelja, kao ni mnoga slična medicinska vjerovanja, što su se prenosila među narodom, a medicinari ih nisu demantirali, naprosto zato što nisu donosila štetu…).
Legenda o naranči živa je, međutim, stotinama godina, u jeziku i u narodnim predanjima. U Bosni naranča se zvala – prtokal ili portokal. U makedonskome jeziku narančasta boja ostala je od tih doba – portokalezna. Portokal je, naravno, Portugal, etimologija vrlo jednostavna a romantična. Portugal bio je za bosanske urođenike najudaljenija tačka pojmljivoga svijeta. Ono iza njega bila je propast, ništavilo, kraj svijeta. I po tom Portugalu nazvana je naranča, voćka koju nikada nisu u rukama držali oni koji su je tom riječju zazivali.
Kada bi se s Pila ulazilo u Grad, prelazeći onaj drveni most, koji je trebao dočarati srednjovjekovnost Dubrovnika, osjetio bi se za sunčanih zimskih dana miris trulih naranača. Rasle su na Gracu i posvuda, nitko ih nije brao ni jeo, nego bi tako zrele i trunule na granama.
U riječi Dubrovnik dugo je ostao taj dragi dječji vonj trulih naranača, koji će kasnije, s protokom vremena, i još kasnije, s naprečac donesenom odlukom da se ne spuštam dolje, jer tamo više nije nitko moj i ništa moje nije, postao zlokobnom potvrdom o dekadenciji i konačnom nestanku jednoga važnoga porodičnog i historijskog mjesta.
Mandarina je plodnija i otpornija od naranče. Sitnog je stasa, lako se bere i ne zadivlja ako se na pazi na nju. Osjetljiva je na led, ali na Mediteranu nema leda. Tisućama godina ranije rasla je po središnjoj Africi, odgovara joj tropska i suptropska klima, pripitomljavali su je u dalekoj Aziji, kao znak i simbol integrirala se u međusobno udaljenim kulturama. Na Mediteranu uvijek ostat će tuđinka, strankinja
Sedamdesetih, naranče su dolazile zimi, kada u piljarnicama nije bilo drugog voća. Svaka je bila umotana u tanki i šuškavi sivkasti papir, i pečatom utisnutim u koru: Jaffa. Premda Titova Jugoslavija odavno prekinula diplomatske odnose s Izraelom – zbog agresivnog zaposjedanja arapskih teriotorija, koje mu nisu pripale prema međunarodnom planu o ustanovljenju jevrejske države nakon Drugoga svjetskog rata – uvoz naranača normalno je tekao, i postojala je preko njih, ali i preko iseljenika koji su odlazili i vraćali se, ili su samo dolazili da posjete rodne krajeve, intenzivna veza između dva istovremeno bliska i udaljena svijeta.
Simbol Izraela je, iz perspektive svakodnevice, bila naranča s mastiljavim žigom, utisnutim hiljadama kilometara dalje. Prelazio sam prstom preko natpisa Jaffa, i tinta se razmazivala po narančinoj kori. Bilo je to čudo velikih geografskih razdaljina, i međunarodnoga bratstva: mislio sam o čovjeku koji je tamo jako daleko, u Izraelu, u zemlji Palestini, gdje rastu naranče, žigosao ovu naranču. I tom je mišlju, najednom, taj komadić kore postajao dragocjen dokument.
Po svojim ladicama sakrivao sam, da Nona ne nađe i da ih ne baci, komadiće narančine kore na kojima je pisalo Jaffa. S vremenom bi se smežurali i osušili, natpis bi se smanjivao, ali je ostajao vidljiv. Preko njih naučio sam kako sjećanje funkcionira: kao prst širok komadić narančine kore s natpisom Jaffa.
Po Mediteranu mandarine su se počele širiti nakon Velikog rata. Nakon velikih epidemija filoksere s kraja devetnaestog stoljeća, i propasti tradicijskog vinogradarstva, u siromašne i uboge iseljeničke dijelove južne Italije, na Siciliju i u Grčku, u Južnu Španjolsku, kolonizirane su mandarine, e ne bi li narod spasile od gladi, a zemlju od iseljavanja.
Tito bi, javljao je televizijski dnevnik malo nakon Dana Republike, s Brijuna slao tovare mandarina, i slao ih domovima za djecu bez roditelja. Tradiciju je nastavio Tuđman. Stvoren je mit o brijunskim mandarinama, koji je, možda, kod neupućenih stvorio dojam kako je mandarina naša, domaća voćka. Ili kako su naši vladari svjetski ljudi. Neki i jesu bili, ali to nije imalo veze s mandarinama
Mandarina je plodnija i otpornija od naranče. Sitnog je stasa, lako se bere i ne zadivlja ako se na pazi na nju. Osjetljiva je na led, ali na Mediteranu nema leda. Tisućama godina ranije rasla je po središnjoj Africi, odgovara joj tropska i suptropska klima, pripitomljavali su je u dalekoj Aziji, kao znak i simbol integrirala se u međusobno udaljenim kulturama. Na Mediteranu uvijek ostat će tuđinka, strankinja.
Po Dalmaciji prva stabla zasađena su tridesetih godina našega stoljeća. Na dar iz dalekih krajeva donose ih Karađorđevići. Kralj Aleksandar, na fotografiji iz spomen albuma Jadranske straže, negdje u Dubrovačkom primorju nogom potiskuje lopatu u zemlju; kopa kolijevku za maleno stabalce, koje su uz njega postavili da se vidi: Mandarina. Čudo jednog doba.
Nakon toga, njena će povijest u nas biti vezana za vladare. Tito bi, javljao je televizijski dnevnik malo nakon Dana Republike, s Brijuna slao tovare mandarina, i slao ih domovima za djecu bez roditelja. Tradiciju je nastavio Tuđman. Stvoren je mit o brijunskim mandarinama, koji je, možda, kod neupućenih stvorio dojam kako je mandarina naša, domaća voćka. Ili kako su naši vladari svjetski ljudi. Neki i jesu bili, ali to nije imalo veze s mandarinama.
Ustvari, narančin je primitivna, pučka i neprofinjena naranča. Narančin je naranča za djecu i neškolovan svijet, za one koji ništa ne čitaju, ništa ne znaju i ne razumiju. Narančini se ne mogu iscijediti u raskošan narančin sok. Njihov blag okus prija nepcu, ali nema u njemu narančine raskoši.
Čitam u novinama da je ukrajinski najamnik (…) djeci poklonio dvadeset tona mandarina. Hrvati su ganuti dobročinstvom svoga odličnika. Kolektivno ganuće strašnije je i od ličnog samosažaljenja
Narančin je laživoćka, egzotična prevara, stvorenje iščupanih korijena. Narančin je trajno neuklopljen stranac, vječni tuđin u domaćinskoj patrijarhalnoj kulturi. Zato ga volim, spremno ću ga braniti, prešućujući sve njegove manjkavosti, njegov vječni primitivizam i nedovršenost.
Uzgred još i to: u isto vrijeme, o istom trošku i istoj kraljevskoj kampanji, u naše je krajeve s mandarinom došla i japanska jabuka, koju je južnjački jezični genij prozvao kaka, najbesmislenija i najneuklopljenija egzotična voćka naše kulture. Ponekad sebe podsjetim na kaku, pa se spremam zauvijek otići u neki svoj Japan.
Ah, ta mučna čovjekova potreba za samosažaljenjem, koja vonja poput Dubrovnika, na trule naranče i na luku.
Narančini su ove godine jako kiseli. Nije bilo sunca, pa su kiseli. Sunce je slatko u agrumima. Čitam u novinama da je ukrajinski najamnik, hrvatski nogometni reprezentativac, rodom iz Neretve, ukrajinskoj djeci poklonio dvadeset tona mandarina. Hrvati su ganuti dobročinstvom svoga odličnika. Kolektivno ganuće strašnije je i od ličnog samosažaljenja.
(Prenosimo s autorova portala).
Smokva je simbol Mediterana
Provjerite umjesto ovog ljetopisca pa ispravite u svom primjerku novina kako tačno glasi ona biblijska: očevi jedijahu kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.
Putovao sam, malo nakon jematve, po jugu, razgovarao sa starim ljudima, a oni su mi pokazivali grozdove: bobice (ili jagode, kako se to na jugu kaže) napola dozrele, skoro natrule, a otpola zelene, jedva zametnuta ploda. I one zrele, kisele su kao đavolja duša, tako da će sinovima koji se budu rađali 2015. intenzivno trnuti zubi.
Jedni kažu: nikad gore godine. Drugi, koji duže pamte, govore da je ovakva, ali sasvim drukčija bila 1953: posljednja kiša tad je pala oko petnaestoga travnja, i više ni kapi do pred Božić. Te je godine sve izgorjelo, osušilo se, bezvodicom i žeđu pomorilo. Bila je to godina Staljinove smrti.
Staričica smokva poput je ružnjikavih ženica, koje bi, naročito kad uđu u srednje godine, postajale vampovi, kultne, vječne figure naše civilizacije: Édith Piaf, Golda Meir, Irene Papas… Smokva je, uz maslinu, simbol Mediterana, ali od masline žilavija, tako da niče, iako ne rađa, i izvan Sredozemlja: ispred jednog nebodera u Zapruđu, u beogradskoj Profesorskoj koloniji, čak i u Sarajevu blizu Pionirske doline
Od grozda dopola prezrelih, otpola nedozrelih jagoda, zlokobniji je prizor smokvinih stabala duž dalmatinske obale, sve do Konavala, i preko Debelog brijega, Karasovića, Konfina, pa do u Crnu Goru. Smežuranih, suhih, već opalih listova, prerodile su, smokve nesretnice, sitnim, čmalim, nedozrelim plodovima, koji su zaostali negdje u lipnju i srpnju, i ostaju takvi na golim granama.
U toj slici ima nečega od najava apokalipse, zle kobi čovječanstva, gladi i zimskog smrzavanja. Za ljudsku zajednicu bili su, ovoga proljeća, strašni oni prizori potopljenoga istočnog Srema, Obrenovca, dolina kojima teče rijeka Bosna, Doboja i Maglaja, i tužne Gunje – te jedine varoši u Europskoj Uniji s autohtonom muslimanskom čaršijom – pred kojom se raspuknuo godinama neodržavani savski nasip; ali to je bila vidljiva, i dovršena nesreća, te je tako od nje i strašniji pogled na gola smokvina stabla, prepuna pobačenih plodova, jer pogled tek naslućuje nevolju. A slutnja je gora od nesreće. Ona potakne maštu, a u mašti se, znamo, gnijezdi živi naš pakao.
Staričica smokva poput je ružnjikavih ženica, koje bi, naročito kad uđu u srednje godine, postajale vampovi, kultne, vječne figure naše civilizacije: Édith Piaf, Golda Meir, Irene Papas… Smokva je, uz maslinu, simbol Mediterana, ali od masline žilavija, tako da niče, iako ne rađa, i izvan Sredozemlja: ispred jednog nebodera u Zapruđu, u beogradskoj Profesorskoj koloniji, čak i u Sarajevu blizu Pionirske doline.
Zanimljivo je, a po obliku njezina lista očigledno: smokva pripada rodu ficusa, i familijarno je bliska s onom naoko najbeskorisnijom kancelarijskom biljkom. U tome, također, ima neke istinoljubive metaforike: svatko u familiji ima poneku smokvu i ponekog fikusa, koji služi samo tome da mu se s vremena na vrijeme pozajmljuju novci, koje nikad ne vraća, i da mu se listovi o porodičnim skupovima i sijelima brišu od prašine.
Ali ficus elastica, kako se službeno naziva ta kancelarijska biljka, u divljini je, tačnije u zemljama trećega svijeta, marljivija i korisnija i od same smokve (kojoj je pravo ime ficus carica), jer se od njene unutrašnje tvari, od njene, dakle, krvi dobiva kaučuk.
Njezin raskošan i neusporediv okus, koji se ne može oživjeti u kolačima niti su ga sintetizirali u vještačkim aromama, traje koliko i ono smokvino mlijeko, što onako ljepljivo curne iz peteljke tek ubrana ploda. Smokvu je najbolje izjesti upravo otkinutu s grane, i to rukama slanim od mora. Takvo je moje djetinje sjećanje, a nema ničega pouzdanijeg u memoriji i historiji okusa od djetinjih sjećanja
Oko smokve nema velike brige. Ona niče i raste sama od sebe, na granicama suhozida, iz kamena i drače, ne treba joj mnogo zemlje, niti ta zemlja mora biti naročito kvalitetna, i vrlo brzo daje plodove. Od nje se dobiva najočajnija zamisliva rakija – koja se u nas počela peći nakon što je filoksera poharala dalmatinsku lozu (o čemu, također, postoji dobra priča: filoksera je u Europu došla iz Amerike, sredinom devetnaestog stoljeća, a usljed njenog su pustošenja pola stoljeća kasnije Dalmatinci masovno emigrirali u tu istu Ameriku).
Smokva se, međutim, suši – što će naš dalmatinski svijet shvatiti tek u devetnaestom stoljeću, kad i Bosanci da se šljiva suši – tako da će suhe smokve ne samo osladiti, nego i nahraniti, od gladi spasiti, naraštaje ljudi uz more.
Ovom ljetopiscu nema, međutim, milije voćke od svježe, žive smokve. Njezin izvorni okus je kratkotrajan: traje jedno prijepodne, jedva i cijeli dan. Osjetljiva je na toplotu, ali i na hladnoću, tako da joj se život ne da produžiti u hladnjaku. Govorim to s punim uvjerenjem, nemojte mi proturječiti: nitko živu smokvu nije izjeo u Zagrebu. Dok je dopreme do ovoga grada, smokva je mrtva.
Njezin raskošan i neusporediv okus, koji se ne može oživjeti u kolačima niti su ga sintetizirali u vještačkim aromama, traje koliko i ono smokvino mlijeko, što onako ljepljivo curne iz peteljke tek ubrana ploda. Smokvu je najbolje izjesti upravo otkinutu s grane, i to rukama slanim od mora. Takvo je moje djetinje sjećanje, a nema ničega pouzdanijeg u memoriji i historiji okusa od djetinjih sjećanja.
Ove godine, na žalost, nismo se nauživali svježih smokava. One suhe, taman i kad bi se imalo što osušiti, nisu nikakva zamjena, jer između žive i suhe smokve razlika je takva da se dva okusa ne mogu uspoređivati. Suha smokva druga je tvar, drugi svemir okusa. Ona se prema živoj smokvi odnosi na jednak način na koji se povijesni dokument, ili čak povijest kao znanost, odnosi prema stvarnom životu. U suhoj smokvi arhivirano je smokvino sjećanje, pa kad ju jedemo, kao da žvačemo Hrvatski državni arhiv
Život, među ostalim, smisao nalazi u potrazi za onim prvim, davnim i šokantno lijepim okusima. Ne prihvaćamo da su neponovljivi, ali ne zato što smo u međuvremenu pušenjem duhana, feferonima i ljutim papričicama uništili svoje okusne pupoljke, nego zato što je nemoguće ponoviti senzaciju prvog doživljaja svijeta. (Ovom su mučenom ljetopiscu i životnom iskušeniku prve upamćene pozitivne životne senzacije došle – okusom. Sve drugo što je u ranim danima napipao, načuo, vidio ili omirisao, bilo je: užas, širenje straha, pakao na zemlji… Tek kada se negdje oko treće godine života malo presabrao, počeo je ljepotu saznavati i drugim čulima.)
Ove godine, na žalost, nismo se nauživali svježih smokava. One suhe, taman i kad bi se imalo što osušiti, nisu nikakva zamjena, jer između žive i suhe smokve razlika je takva da se dva okusa ne mogu uspoređivati. Suha smokva druga je tvar, drugi svemir okusa. Ona se prema živoj smokvi odnosi na jednak način na koji se povijesni dokument, ili čak povijest kao znanost, odnosi prema stvarnom životu. U suhoj smokvi arhivirano je smokvino sjećanje, pa kad ju jedemo, kao da žvačemo Hrvatski državni arhiv. Što i nije tako loše, ako se začini sitnim gutljajima rakije travarice.
A, opet, kako se može piti samo u društvu, tako je suha smokva društveni prismok, dok se živa smokva jede u samoći. Dakle, u prirodnom stanju čovjekovom.
Njezin okus viši je u hijerarhiji, upravo zato što ga, za razliku od jabuke, kruške ili banane, nije moguće vjerno reproducirati, sintetizirati, smućkati u kemijskom laboratoriju… Smokva je umjetničko djelo stabla na kojem je sazrela. Jedinstvena, vezana uz mjesto i trenutak. Da mi je da izabirem simbol Dalmacije, ne bi to bili ni venecijanski leopardi, ni biblijske masline, nego smokve. Plod koji je živ samo dok je čovjek u toj pokrajini. Čim pređe Velebit ili Ivan planinu, smokva mre.
Rodilo je ove jeseni samo ono što nije autohtono: mandarine, naranče, kivi. I naš sveti slavenski orah, on je također rodio. O njemu bi se, o orahu, moglo još više nego o smokvi, ali nema više mjesta ni vremena. Prema orahu smo još nezahvalniji nego prema smokvi, pa zato nemamo za njega vremena, iako on raste iz dubine naših duša i iz našeg svevremena. Rodio je ove godine, kao i 1953, kada nebo nije puštalo suzu za strašnim Staljinom.
(Prenosimo s autorova portala).
Jezik i nacionalizam
Snježana Kordić, ”Jezik i nacionalizam”, Durieux, Zagreb 2010. (uvez: tvrdi, 430 str.)
ZAŠTO KNJIGA NERVIRA HRVATSKE JEZIKOSLOVCE?
Snježana Kordić sa sobom je donijela petrificiranoj domicilnoj akademskoj hegemoniji toliko mrsko zrcalo. I što je s njime učinila? Postavila ga je pred lice nacionalnih mandarina znanja i znanosti. I što su ovi u zrcalu vidjeli? Sami sebe. Licima se viđeno nije dopalo.
Ono što posebno nervira dio hrvatskih jezikoslovaca jest opservacija Snježane Kordić da su oni sebe, zajedno s profesijom kojom se bave, jezikoslovljem, proglasili temeljem hrvatske države. A kad se, kako kaže Kordić u razgovoru s Biserom Fabrio, “lingvistički pokaže da oni nemaju što tražiti u tim temeljima, to im se, naravno, ne sviđa”.
Vezu između nacionalizma i jezika Kordić locira u činjenicu da su nacionalni poduzetnici i nacionalisti oportunisti koji su se perfidno presvukli u političku elitu na prostorima bivše Jugoslavije, prije nekoliko decenija, smišljeno započeli proizvodnju samostalnih država s “netočnim stavom da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu državu ako nemaju jezik različit od drugih nacija”.
Ono što posebno nervira dio hrvatskih jezikoslovaca jest opservacija Snježane Kordić da su oni sebe, zajedno s profesijom kojom se bave, jezikoslovljem, proglasili temeljem hrvatske države. A kad se, kako kaže Kordić u razgovoru s Biserom Fabrio, “lingvistički pokaže da oni nemaju što tražiti u tim temeljima, to im se, naravno, ne sviđa”
Tako su uvjerili i sebe i druge da govoreći hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski govorimo četiri strana jezika. No, budući da se govornici ta četiri strana jezika uzajamno skoro pa savršeno razumiju bez prevoditelja, nameću se pitanja koja i nisu neka: ili ti jezici nisu strani, ili su strani samo politički dok su lingvistički izričaji jednog policentričnog jezika, ili se svaki Hrvat, Srbin, Crnogorac i Bosanac rađa kao poliglot što bi moglo zanimati lingvističku eugeniku i jezičnu embriologiju.
Kritičari i sugovornici ove knjige medijskim markerom označavaju, recimo razliku u ulozi lektora u svijetu (a ta je rad na jasnoći teksta) i u nas (kreiranje liste za odstrel nehrvatskih riječi). Ističu činjenicu da jezik nije jamac postojanja i stabilnosti nacije korigirajući u nas uvriježeno vjerovanje da je nacionalna pripadnost govornika kriterij za nazivanje jezika… da jest bi li to važilo samo za nas, a ne za druge. Jer, kada bi nacionalna pripadnost govornika zaista bila kriterij za nazivanje jezika, kako bi bilo moguće biti Švicarac (bez švicarskog), Brazilac (bez brazilskog), Argentinac, Australac, Austrijanac, Vatikanac…
Svakome tko hladne glave i s minimumom intelektualnog poštenja za kojega objektivno istinito vjerujemo da treba biti ugrađeno u samo biće znanstvenika pročita ovu knjigu, bez obzira na mjesta koja, na način na koji su dosad u medijima, sugestibilnom i uglavnom marketinški tendencioznom opremom teksta, izdvajana kao “sporna” i skandalozna jer u pitanje dovode sveti grozd nacionalnih i identitetnih zabrana, jasno je da se radi o korektnom i poštenom znanstvenom radu iz pera i uma znanstvenice čiji je pristup predmetu znanosti lingvistike bezinteresan.
(Nikola Petković, Novi list, prilog Mediteran, br. 781, 5.9.2010., Rijeka).
POTRAŽNJA ZA KNJIGOM SNJEŽANE KORDIĆ NE JENJAVA
Ovakav znanstveni rad od presudne je važnosti za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru koje su u zadnjih dvadeset godina pale kao žrtve netočne ideje da je zasebni jezik preduvjet državnosti. Deviza “jedan jezik, jedan narod, jedna zemlja” prometnula se u zapadnobalkansku ideologiju, a da se uopće nije vodilo računa o tome da je najistaknutiji zagovornik te zamisli bio Adolf Hitler.
U protekle tri godine otkako je objavljena knjiga Jezik i nacionalizam o njoj se neprestano debatira kako među znanstvenicima tako i laicima. Citati iz Jezika i nacionalizma redovito se ukazuju u obliku Facebook statusa; o Snježani Kordić se raspravlja na kavama, u prolazu, u javnom prijevozu, a pristajanje uz njene ideje ili protivljenje istima koristi se kao momentalni indikator nečije političke opredijeljenosti čak i među ljudima koji o samom autoričinom radu ne znaju gotovo ništa.
Tako su uvjerili i sebe i druge da govoreći hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski govorimo četiri strana jezika. No, budući da se govornici ta četiri strana jezika uzajamno skoro pa savršeno razumiju bez prevoditelja, nameću se pitanja koja i nisu neka: ili ti jezici nisu strani, ili su strani samo politički dok su lingvistički izričaji jednog policentričnog jezika, ili se svaki Hrvat, Srbin, Crnogorac i Bosanac rađa kao poliglot što bi moglo zanimati lingvističku eugeniku i jezičnu embriologiju
Za jednog znanstvenika, usporediv odjek u javnosti predstavljao bi ultimativno zadovoljstvo. Međutim, kako to već biva kad nešto uđe u turbulentni opticaj naklapanja, mnogi koji barataju imenom Snježane Kordić posjeduju iskrivljenu sliku o njenom radu, a to je, treba naglasiti, logična posljedica ciljanog dezinformiranja javnosti o sadržaju knjige od strane samih jezikoslovaca u Hrvatskoj.
Redovito ponavljana neistina o Jeziku i nacionalizmu je da Kordić zahtijeva od običnih ljudi da jezik kojim govorimo nazivaju srpskohrvatski. To, jednostavno, nije točno jer autorica u knjizi opetovano naglašava da laici mogu zvati jezik kako god im drago. Osim toga, ime jezika uopće nije glavna tema ove knjige, nego je devedeset i osam posto sadržaja posvećeno drugim pitanjima. Isto tako, više od pola monografije autorica posvećuje pobijanju nacionalističkih ideja koje su kod nas već desetljećima prihvaćene zdravo za gotovo.
Razumno je pretpostaviti da će knjiga s vremenom postati obavezno štivo svakoga tko osjeća potrebu da se distancira od dva desetljeća krivotvorenja jezika i nacionalističkih laži. A tko zna, možda se Jezik i nacionalizam jednog dana nađe i u obaveznoj kroatističkoj lektiri.
Unatoč napadima (ili možda baš zahvaljujući njima) Jezik i nacionalizam doživio je izvanredan uspjeh u Hrvatskoj i u inozemstvu. Jedino glasan krik režimskih jezičara i određenih nacionalizmom zatrovanih novinara može kod neupućenih stvoriti dojam da je protivljenje idejama iznesenim u Jeziku i nacionalizmu raširenije nego što ustvari jest. Potražnja za knjigom ne jenjava, a sada se može i besplatno preuzeti s interneta jer se netko potrudio čitavu je skenirati.
U Jeziku i nacionalizmu, Snježana Kordić ne samo da se dokazala kao prvorazredna znanstvenica, već i kao vrlo dobar DJ koji od mnoštva probranih glasova lingvista i povjesničara uspijeva složiti harmoničnu cjelinu.
(Aleksandar Hut Kono, Zarez, br. 305, 17.3.2011. i br. 378. preuzeto sa portala tačno.net 10.3.2014, Zagreb).
HRABRO BAVLJENJE JUŽNOSLOVENSKIM JEZIČKO-POLITIKANTSKIM KONTROVERZAMA
Rijetko kad neka knjiga iz oblasti nauke o jeziku izazove pažnju i naučne i laičke javnosti u više država, raspiri strasti i polemike, osvrte, reagovanja, kritike i pohvale kao što je to izazvala knjiga “Jezik i nacionalizam” hrvatske lingvistkinje Snježane Kordić.
Ovakav znanstveni rad od presudne je važnosti za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru koje su u zadnjih dvadeset godina pale kao žrtve netočne ideje da je zasebni jezik preduvjet državnosti. Deviza “jedan jezik, jedan narod, jedna zemlja” prometnula se u zapadnobalkansku ideologiju, a da se uopće nije vodilo računa o tome da je najistaknutiji zagovornik te zamisli bio Adolf Hitler
Šta je to u knjizi Snježane Kordić toliko “opasno” i šta ona zaista ruši? Zašto knjigu nazivaju “intelektualnim subverzivnim dinamitom” i zašto je izazivala tako burne i oprečne reakcije? Najprije, veoma intrigantna i osjetljiva tema kojom se knjiga bavi, a to je odnos između jezika i nacije, zatim, autorkino argumentovano i precizno razotkrivanje nacionalizma u jeziku, naučni metod koji koristi uz bogatu inostranu literaturu uz pomoć koje daje tako potreban pogled spolja, argumenti kojima dokazuje svoje stavove i razara mitove i falsifikate.
Knjiga je opasna po nacionalistička osinja gnijezda u četiri postjugoslovenske države jer nepristrano i ubjedljivo pokazuje kako se instrumentalizuje jezik za nacionalističke i političke ciljeve i kako se na osnovu falsifikovane prošlosti i mitova izgrađuje ideološki poželjna slika stvarnosti. Knjiga ruši zablude, laži i poluistine koje se javljaju u zvaničnoj jezičkoj politici i nacionalnoj lingvistici najprije u Hrvatskoj a onda i u drugim novonastalim državama. Ona je jednako razarajuća i opasna za hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezički nacionalizam jer razotkriva matricu po kojoj oni funkcionišu.
Optužuje hrvatske lingviste da uz podršku političkih krugova šire i forsiraju purizam, detaljno analizirajući propagandno-agitatorske strategije purista. Ukazuje na pogubne posljedice nacionalističke jezičke politike u Hrvatskoj koja dovodi do sveprisutne jezičke cenzure i smanjenja konkurentnosti jezika, zatim, ukazuje na uzroke nacionalističke jezičke politike i dokazuje da purizam nema podlogu u naučnom pristupu jeziku niti proizilazi iz samoga jezika, dakle suprotan je nauci, pa utoliko više čudi i zabrinjava činjenica što na čelu purističke jezičke politike u Hrvatskoj stoje neki njeni istaknuti lingvisti.
Snježana Kordić se u svojoj knjizi naučno, kritički i hrabro bavi južnoslovenskim jezičko-politikantskim kontroverzama. Niko prije nje nije tako ogolio i razotkrio vezu između nacionalizma i jezika na našim prostorima, niti upro prst na nacionaliste, posebno na “jezikoslovce” koji su se uhvatili u nacionalističko kolo, podržavajući netačan stav da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu državu ako nemaju jezik različit od drugih nacija. Oni su uvjerili i sebe i druge da govoreći bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski govore četiri strana jezika, tako su jezik i oni koji se njime bave postali temelj države, a taj položaj, naravno, vrlo je poželjan jer donosi privilegije, nagrade, novac i moć.
Redovito ponavljana neistina o Jeziku i nacionalizmu je da Kordić zahtijeva od običnih ljudi da jezik kojim govorimo nazivaju srpskohrvatski. To, jednostavno, nije točno jer autorica u knjizi opetovano naglašava da laici mogu zvati jezik kako god im drago
U ovoj dragocjenoj knjizi autorka još analizira i shvatanja južnoslovenskih autora pojmova nacionalnog identiteta, nacije, kulture, istorije, razotkriva zablude i falsifikate pozivajući se na inostranu literaturu i u nauci etablirane istine o tim fenomenima.
Naciju posmatra kao istorijski i identitetski proizvod oslanjajući se uglavnom na autore antiesencijaliste koji govore o naciji i o identitetu kao o kulturalnom i političkom konstruktu. Detaljno govori o nacionalizmu kao fenomenu koji je suprostavljen demokratiji, o mitovima na kojima počiva, o stereotipima, o tome ko i kako širi nacionalizam i ko se na njega odaziva i sl.
Matrica po kojoj funkcioniše ta patološka pojava tako je jasno predstavljena da je nacionalizam, nakon čitanje ove knjige, veoma lako prepoznati u svakom društvu, kao i opasnost od njega po demokratiju i sistem vrijednosti.
(Rajka Glušica, Vijesti, br. 5037, prilog Art, 7.4.2012., Podgorica).
BRILJANTNO NAPISANA KNJIGA KOJA NIJE POLEMIKA S PAMEĆU
Jezik i nacionalizam je briljantno napisana knjiga, u koju je uložen ne samo ogroman rad i fascinantna aparatura i akribija, a takođe i autorsko delo naučnice toliko suverene, nadmoćne i sigurne u svojoj “zoni kretanja” da sebi može da dopusti i savršeno jasan stil.
Knjiga je opasna po nacionalistička osinja gnijezda u četiri postjugoslovenske države jer nepristrano i ubjedljivo pokazuje kako se instrumentalizuje jezik za nacionalističke i političke ciljeve i kako se na osnovu falsifikovane prošlosti i mitova izgrađuje ideološki poželjna slika stvarnosti
Snježana Kordić paranaučna bajanja te vrste razvejava sloj po sloj dok od njih ne ostane doslovno ništa, tj. dok se ne svedu na svoju suštinu. Njena je argumentacija lingvistička, uz veoma izobilno (neki smatraju i preobilno, no ne bih rekao da je tako) citiranje relevantnih stručnjaka iz “spoljnog sveta” koji su se kritički i analitički bavili južnoslovenskim jezičko-politikantskim kontroverzama. No, važno je napomenuti da se autorka ne utiče nekakvom lingvističkom fah-idiotizmu, jer dobro shvata – i precizno dokazuje – da pitanje kojim se bavi i nije inherentno lingvističko, nego je zapravo političko pitanje loše i ovlašno maskirano u “jezikoslovlje”.
Pa se otuda, tek naizgled paradoksalno, zarad odbrane same struke mora zahvatiti mnogo šire od strogo “stručnih” pitanja.
I zato se S. K. poduhvata istraživanja i sublimiranja istorijskih, političkih i kulturnih uzora i korena fenomena jezičkog purizma (povlačeći više nego zanimljive paralele sa nacističkim purizmom), kao i možda dugotrajno najkobnije od svih mistifikacija “na ovim prostorima”: one po kojoj su nacija, država i jezik srasli i neodvojivi, tj. da svaka ljudska zajednica koja sebe poima kao narod iliti naciju mora imati ne samo “svoju” državu (već to nema mnogo veze sa svarnošću ovog sveta), nego i “svoj” jezik, i nazivom i “sadržajem” drugačiji i zaseban od svih ostalih.
To je fundament dominantne identitetske politike, hrvatske i ne samo hrvatske, i baš taj svesno isprovociran čeoni sudar s njim ono je što je možda i najteži “greh” Snježane Kordić.
Jezik i nacionalizam je briljantno napisana knjiga, u koju je uložen ne samo ogroman rad i fascinantna aparatura i akribija, a takođe i autorsko delo naučnice toliko suverene, nadmoćne i sigurne u svojoj “zoni kretanja” da sebi može da dopusti i savršeno jasan stil
Autorka razgrađuje ove teze služeći se najreprezentativnijim mogućim primerima, poput policentričnosti engleskog (britanski, irski, severnoamerički, australski etc.) ili nemačkog jezika (nemački, austrijski, švajcarski), holandskog (nizozemski i flamanski) ili pak španskog, koji se u “matici” nesumnjivo razlikuje od onog u latinoameričkim državama, kao što se i njegove varijante u tim državama međusobno razlikuju, a opet – sve je to bazično jedan jezik jednog naziva.
A zašto je jedan, a ne dva, šest ili četrdeset i tri? Naprosto zato što se njegova bazična “jednost” dokazuje na niz relevantnih i neoborivih načina, pre svega kriterijumom međusobne razumljivosti. U lingvistici se smatra da međusobna razumljivost između različitih govornika dostiže stepen kada se može govoriti o istom jeziku onda kada ova prelazi 70, 75, ili po “najstrožim” autorima 85 odsto. U slučaju Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca međusobna razumljivost četiriju standardnih varijanti znatno je viša, tj. jednaka je ili gotovo jednaka stoodstotnoj.
Pametnome dosta, ali Jezik i nacionalizam ionako nije polemika s pameću.
(Teofil Pančić, Vreme, br. 1037, 18.11.2010., Beograd).
Crtice o autorici:
Snježana Kordić, lingvist, predavala je petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je više znanstvenih knjiga koje su prevedene na engleski, njemački ili španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima.
Ateist na ti s Bogom
Po načinu na koji je Hrvatska televizija izvijestila svoje gledateljstvo o smrti Jacquesa Le Goffa, ni po čemu značajnog osim po tome što je volio Hrvate, napisao im jedan predgovor za neku njihovu knjigu i bio dopisni član njihove akademije, čovjek bi mogao pomisliti da je to umro Alain Finkielkraut. A ne samo da Finkielkraut nije umro, nego i nema dvojice toliko različitih ljudi, jednako opsjednutih Europom, njezinim značenjem i sadržajem.
U Finkielkrauta, međutim, svaki angažman, francuski, europski, hrvatski, potekne iz neke opsesivne mržnje – zadnjih godina, recimo, prema Arapima, Turcima, muslimanima, općenito svim nedovoljno bljedolikim – i iz izolacionizma, potrebe za ograđivanjem, zazidavanjem i razlikovanjem u odnosu na Barbare, koji mogu biti i Srbi, i Azijati, i afrički davljenici kod Lampeduze.
Sve što je pisao i govorio Jacques Le Goff o srednjevjekovnim intelektualcima, o istočnim granicama Europe ili o Hrvatima bilo je, nasuprot Finkielkrautu, obilježeno potrebom da se razumije, rekonstruira i objasni. Dakle, empatijom. Jedan je Hrvate prihvatio njedrima svoje mlijekodajne mržnje, drugi je u njima vidio svoju manju braću
Sve što je pisao i govorio Jacques Le Goff o srednjevjekovnim intelektualcima, o istočnim granicama Europe ili o Hrvatima bilo je, nasuprot Finkielkrautu, obilježeno potrebom da se razumije, rekonstruira i objasni. Dakle, empatijom. Jedan je Hrvate prihvatio njedrima svoje mlijekodajne mržnje, drugi je u njima vidio svoju manju braću.
Pisao je o trgovcima i bankarima u srednjem vijeku, o intelektualcima i o njihovom položaju, o lepri, kugi i seoskim porezima, o svetom Franji Asiškom, kojim je bio opsjednut ne kao historičar, nego kao romanopisac. Pisao je o srednjevjekovnim teolozima, blisko surađivao s dvojicom slavnih dominikanaca Marie-Dominiquem Chenuem i Yvesom Congarom.
Otac Chenu pozvao ga je da sudjeluje u radu njegova seminara, što je Le Goff s oduševljenjem prihvatio. Bilo je to vrijeme Drugoga vatikanskog koncila, na koji je Chenu bio pozvan kao expert i vrlo je aktivno sudjelovao u radu. Le Goff mu je bio sjajan sugovornik, jer je bio i upućen i očaran srednjim vijekom.
Pritom, naravno, Jacques Le Goff bio je ateist, a marksističkim učenjima koristio se doživotno kao dobrim intelektualnim alatom. Šteta što o svemu tome do Hrvatske nije došla vijest. Do Rijeke, istina, jest, i do začudno lijepog antikvarijata Ex libris, u kojemu stoluju urednici hrvatskoga izdanja Chenuovoga i Congarovog teološkog časopisa Concilium. I ako se pitate kome je u Hrvatskoj umro Jacqes Le Goff, znajte da je umro njima. I hrvatskom medijevalistu u ostavci Ivi Goldsteinu. Drugi nemaju razloga za brigu: Alain Finkielkraut je živ i zdrav i budno stražari da mu Arapi kakvom svojom ćirilicom ne opogane domaju.
Evo kako Feralov kolumnist i Jamarev bliski savjetnik, hrvatski povjesničar Ivo Banac u jednoj genijalnoj hrvatskoj rečenici ispisuje apologiju napadača na Antu Tomića: “Čini se da su u Splitu zaboravili na naše mediteranske tradicije kada su se bokarini puni govana bacali na nepopularne ljude.”
Od Fernanda Braudela historija nije nizanje datuma i događaja. Događajnoj historiji on je suprotstavio dubinsku historiju. Njegovo “Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II” početak je novoga doba u razumijevanju svijeta i teksta. Od Braudela povjesničari osjećaju potrebu da pišu kao prozaisti, da pjesnički stiliziraju svoje rečenice, pripuštaju prvo lice u historiografski tekst, povijesnu raspravu privode formi romana… Historiografija je istovremeno sociologija, antropologija, etnologija, kompendij društvenih znanosti koje obuhvaćaju i opisuju stanje epohe, određenog vremena i mjesta. A Mediteran je, znamo, gosparska hrvatska tema.
Evo kako Feralov kolumnist i Jamarev bliski savjetnik, hrvatski povjesničar Ivo Banac u jednoj genijalnoj hrvatskoj rečenici ispisuje apologiju napadača na Antu Tomića: “Čini se da su u Splitu zaboravili na naše mediteranske tradicije kada su se bokarini puni govana bacali na nepopularne ljude.” Po Bancu je svaki pokušaj razotkrivanja napadača udarac “našoj mediteranskoj tradiciji”, pri čemu je riječ “naša” umjesno upotrijebljena, budući da je u pripremama rečene “tradicije” sudjelovao sam Banac ispisujući potjernicu za Antom Tomićem u emisiji “Pola ure kulture”.
Dug je put od Braudelova Mediterana do Bančevih tradicija, ali i taj put zorno kazuje da Jacques Le Goff u Hrvatskoj nije imao kome da umre. Ili jest: Le Goff je umro onoj Hrvatskoj koju se u ime “naših tradicija” zalijeva govnima.
Le Goff očeve Europe nalazi među otvorenim duhovima srednjega vijeka. Njegova Europa je, za razliku od Finkielkrautove Europe, moguća samo kao otvoreni prostor, kao duh koji neprestano radi na vlastitom preoblikovanju i postoji u kretanju
Jedna sjajna, u Zagrebu neprevedena Le Goffova knjiga nosi naslov “Da li je Evropa stvorena u Srednjem veku?” (Srpski prijevod Clio Beograd 2010.) U naslovu je ostavljen znak pitanja, jer pisac ne daje izričit odgovor. On stiže na rodno mjesto Europe, da u pravom času, u srednjem vijeku, istraži stvar. Dok neprofesionalni čitatelj (dakle, netko tko nije povjesničar) čita Le Goffa, Georgesa Dubyja ili Braudela prije svih, ima dvostruki dojam: da se našao u vremeplovu i da čita subjektivno intoniran tekst.
Le Goff piše kao naš suvremenik iz srednjega vijeka, a knjigu posvećuje Bronislawu Geremeku, bivšem poljskom ministru vanjskih poslova i povjesničaru, jednom od najzanesenijih Europejaca našega doba. Geremek je bio francuski student i – medijevalist. Mogući odgovor na pitanje postavljeno u naslovu bio bi upućen njemu. Le Goff očeve Europe nalazi među otvorenim duhovima srednjega vijeka.
Njegova Europa je, za razliku od Finkielkrautove Europe, moguća samo kao otvoreni prostor, kao duh koji neprestano radi na vlastitom preoblikovanju i postoji u kretanju. Tako s neskrivenim oduševljenjem piše o Nikoli Kuzanskom (1401.-1464.), utjecajnom renesansnom teologu, autoru rasprave “O učenom neznanju”, koji je dopuštao intelektualni pristup čovjeka Bogu, smatrao je da Zemlja nije nepokretno nebesko tijelo u središtu Svemira, i radio je na ostvarivanju “mira u vjeri”.
Jacques Le Goff, kako za djecu tako i za odrasle, u svojim knjigama piše i o dvadesetostoljetnom grijehu Europe, grijehu totalitarizma, ali tako da vrlo jasno hijerarhizira zlo: na vrhu su Hitler i nacionalsocijalizam, sa neusporedivim zločinom holokausta. Iza su, ali nikako u istoj rečenici, zločini staljinizma, koje će ekstenzivno nabrojati, ali ih neće dovesti u istu ravan s nacizmom
Zabrinut i zaplašen pred turskim osvajanjima, Nikola Kuzanski smatrao je “da treba prevazići unutrašnje granice svakog verovanja i smatrati da u osnovi svakoga od njih postoje iste pretpostavke”. Na šokantan način, i danas duboko neprihvatljiv svim konzervativcima, izolacionistima i fundamentalistima, Nikola je slobodno, usred Le Goffova srednjeg vijeka, koji će njemu potrajati sve do devetnaestog stoljeća, propovijedao da “doktrinarna razilaženja između islama, judaizma, zoroastrizma i, čak, poganstva i filozofije, jesu samo razilaženja na obrednom planu”. Sve njih, i sve nas, u jedno veže kršćanstvo. I to je onda ono što Europu čini Europom!
Samo što između onoga što pod kršćanstvom smatra Nikola Kuzanski i onoga što je kršćanstvo takvima koji bi danas taj pojam unijeli u europski Ustav postoji tolika razlika da smo slobodni govoriti o jednoj riječi i dva suprotna sadržaja.
Jacques Le Goff, kako za djecu tako i za odrasle, u svojim knjigama piše i o dvadesetostoljetnom grijehu Europe, grijehu totalitarizma, ali tako da vrlo jasno hijerarhizira zlo: na vrhu su Hitler i nacionalsocijalizam, sa neusporedivim zločinom Holokausta. Iza su, ali nikako u istoj rečenici, zločini staljinizma, koje će ekstenzivno nabrojati, ali ih neće dovesti u istu ravan s nacizmom. Slijede fašistička Italija, Francova Španjolska i Salazarov Portugal.
Današnja Europa stvorena je iz zajedničke pobjede nad Adolfom Hitlerom. O tome je, u svome malom pariškom stanu, pisao vedar i velik pisac Jacques Le Goff. Napisao je i u nas neprevedene memoare pod naslovom “Avec Hanka” (S Hankom). Hanka je bila Poljakinja, liječnica, njegova žena.
(Prenosimo s autorova portala)