”Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. [Read more…]
Hag Pesah kašer vesameah
Najveći ili najvažniji židovski vjerski blagdan Pesah, prilika je da se informiramo i da naša redakcija židovima čestita. [Read more…]
Knjiga za izdajnike: Juda je prvi i posljednji kršćanin
Amos Oz, ”Juda”, Fraktura, Zaprešić, 10/2016.
”Isus i svi njegovi apostoli bili su Židovi rođeni od Židova. No u kršćanskoj narodnoj mašti jedini od njih koji je zapamćen kao Židov, i kao netko tko predstavlja čitav židovski narod, jest Juda Iskariotski.” [Read more…]
Što mogu Ivi Josipoviću kazati o Božiću?
U petak je Božić (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. [Read more…]
Što mogu Ivi Josipoviću kazati o Božiću?
U petak je Božić (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. [Read more…]
Ovakav ultimatum ni HDZ ni SDP ne bi trebali trpjeti
Bit će zanimljivo čuti Božu Petrova nakon sastanka s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom i SDP-a Zoranom Milanovićem.
Za koju će to spoznaju Petrov postati bogatiji nakon toga i kakva će biti dobrobit za Hrvatsku time što je ucjenama za isti stol dovukao predstavnike dviju koalicija koje mu već tri tjedna ponavljaju da ne žele zajedno vladati? [Read more…]
Nepismeni Vice J. Batarelo
Došlo mi je zaista da se u čudu prekrižim kad sam upozoren da je na Facebooku Vice John Batarelo, predsjednik katoličke udruge Vigilare, objavio križarski rat pojmu “Xmas”. Evo kako mi je prenesen njegov apel:
“Ovakve stvari mi idu na jetra. Usred Zagreba, za Došašće imaju ‘evente’ za ‘xmas’!!! Kao prvo hrvatski se to zove BOŽIĆ, a već ako stavljate na engleski onda neka se poštivaju vjerski osjećaji, tradicija i poštovanjem prema samom Sinu Božjem. Piše se CHRISTmas. Zašto se Krist izbacuje iz svog vlastitog rođendana??? Koje nepoštivanje! Svaka čast Svibanj projekt (oni su to organizirali) baš ste pogodili vjerske osjećaje u sridu. Dajte taj X maknite, for Gods sake. Osjetim negdje tu Vigilare akcija protiv ponižavanja Božića…”.
Moram priznati, i meni na jetra ide indiskriminacijsko papagajsko preuzimanje anglizama, bio posrijedi event, bilo posrijedi korištenje imenice u apoziciji kao pridjeva (iako smo to prije krali iz njemačkoga: krumpir salata, bleh muzika), pa tek onda iz engleskoga (ali ipak ni oni koji pišu: “windows arhitektura” neće napisati “Mercedes udobnost”). Tja, tko će iskorijeniti bilo neukost, bilo kompleks ništarije da je tuđe jamačno otmjenije.
Ako postoji pojam iz kojega je izbačen Krist, onda je to hrvatski Božić, jer on je, kako mu kaže ime i tradicija, onaj davni slavenski sunčani bog koji je u prosincu već na samrti, dok dan kraća, a onda ga o suncostaju (koji se u antici bilježio 25, a ne 21 prosinca), treba potaknuti da se opet razgori, da se rasplamsa, pa je u tu svrhu u noć uoči solsticija paljen badnjak, da gori dugo i postojano i da se od njega Božić razgori opet u mlada i moćna sunčana Boga
U citiranom slučaju nije posrijedi, naravno, obrana hrvatskog jezika i nazivlja (dovoljno je promotriti sintaksu). Inače se ni udruga ne bi zvala Vigilare (hrvatski: bdjeti). Posrijedi je obrana Krista.
U redu, Božić jest odabran da se u taj nadnevak, preuzet iz tuđe simbolike i tuđih obreda, obilježava rođendan Isusa iz Nazareta (iako je mnogo vjerojatnije da je rođen ili ujesen ili sproljeća, bar mi koji smo pastirskog porijekla znamo kada se blago po noći sklanja).
Ako postoji pojam iz kojega je izbačen Krist, onda je to hrvatski Božić, jer on je, kako mu kaže ime i tradicija, onaj davni slavenski sunčani bog koji je u prosincu već na samrti, dok dan kraća, a onda ga o suncostaju (koji se u antici bilježio 25, a ne 21 prosinca), treba potaknuti da se opet razgori, da se rasplamsa, pa je u tu svrhu u noć uoči solsticija paljen badnjak, da gori dugo i postojano i da se od njega Božić razgori opet u mlada i moćna sunčana Boga.
E pa i Badnji dan i Božić su nam ostali iz tih pretkršćanskih vremena (koja će pogana usta, što ne mare ni za prošlost ni za pretke, ružno zvati poganskima), pa još nikome, hvala Bogu, nije palo na pamet da digne glas protiv tog nazivlja, da cenzurira glasila, da drugima ograničava slobodu govora, jer u tom nazivlju nema Krista.
Nećemo se upuštati, uostalom, u jalove teleološke rasprave otkad je Isus Krist, pomazanik Božji: da li od začeća, da li od rođenja, ili ipak tek po krštenju kada ga je, po evanđelju, Bog s nebesa nazvao sinom koji mu je omilio? U svakom slučaju njegovo poslanje, koje kršćani sabiru u nazivima Spasitelja i Otkupitelja, počinje kada je otpočeo propovijedati, ne dok je s Josipom tesao, ni dok ga je mati povijala u jaslama, iako je to slika koja gane.
Punina Kristova poslanja, po kršćanskom nauku, ostvaruje se Mukom i Uskrsnućem – pa ipak ni u pojmu Uskrsa (makar nas zavela konsonantska skupina “krs”) nema ni Krista ni krsta, još manje križa, jer etimologija upućuje na praslavensko “*krsnonti”, iz starijeg pojma koji govori o ponovnom uzdizanju, o uzvijanju, odakle i “krijes” i “krilo”.
Pa nije nužno biti pažljiv na vjeronauku, ni ići u crkvu pobožno svake nedjelje i svetka, dovoljno je onamo, ili u neke muzeje, svratiti makar kao turist, pa negdje primijetiti i zapamtiti onaj Kristov monogram u kojemu je “X” preko “P”, toliko poznat da ga je i Konstantin – ako mu je vjerovati – znao prepoznati kad mu ga je anđeo nad Milvijevim mostom pokazao i rekao: “U tom ćeš znaku pobijediti!”
Riječi i nazivi imaju svoju povijest, kao i ine kulturalne činjenice, ne može se očekivati da će nazivi simboli naslijeđeni iz davnih slojeva reproducirati današnju nomenklaturu, možda i doslovno.
“Samo bukvan shvaća bukvalno”, rekao je davno netko u mome gimnazijskom razredu. Kamo bismo dospjeli logikom bukvalnog nazivlja?
Eto, već bi se i sam Vice John Batarelo jamačno, i s pravom, uvrijedio i zgranuo nad ignorancijom nekoga tko bi smatrao da njegovo ime znači “Zamjenik Potplata” (vice-đon, usp. vice-admiral) ili pak “Bludni Ivan” (usp. Miami Vice), a ne Onaj Koji Pobjeđuje (latinski: “vincens”, jer pobjeđuje trajno, dok je “victor” koji je jednom pobijedio, u nas Vicko i Vinko, u slovenskome Zmago, u Hrvata nema narodnog adekvata, morali smo uzajmiti od romanskih susjeda).
Ali, po Bogu, zar gospodin Batarelo i njegovi sudruzi ne znaju što je i zašto je ono “X”?
Pa nije nužno biti pažljiv na vjeronauku, ni ići u crkvu pobožno svake nedjelje i svetka, dovoljno je onamo, ili u neke muzeje, svratiti makar kao turist, pa negdje primijetiti i zapamtiti onaj Kristov monogram u kojemu je “X” preko “P”, toliko poznat da ga je i Konstantin – ako mu je vjerovati – znao prepoznati kad mu ga je anđeo nad Milvijevim mostom pokazao i rekao: “U tom ćeš znaku pobijediti!”
To su grčka slova, početak imenice XPIΣTOΣ, koju smo mi preuzeli baš u obliku “Krist”, i koja znači “pomazanik”, aramejski “mešiha”, latinizirano u: Mesija. Eto što se događa kad se neuk domogne sile: gospodin Vice John ganja baš Krista, u monogramu, iz (engleskoga) božićnog naziva!
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Pesah: posvemašnja pobjeda
Najveći ili najvažniji židovski vjerski blagdan Pesah, koji se ove godine slavi od večernje 14. travnja do noći 22. travnja, prilika je da se informiramo i da naša redakcija židovima čestita.
To je spomen na izlazak koji je izbavio Hebreje iz egipatskog ropstva. Nakon što su postali sjedioci, Izraelci su u Kanaanu ujedinili pashalnu večeru sa sedmodnevnim svetkovanjem Blagdana beskvasnih kruhova (macot).
Pasha je postala jednim od velikih hodočašća liturgijske godine. U židovstvu ona dobiva vrlo bogat smisao, što ga do kraja razjašnjava Targum o Izl 12,42: Izrael izvučen iz ropstva podsjeća na svijet izvučen iz kaosa, na Izaka izvučena iz lomače i čovječanstvo što ga očekivani Mesija izvlači iz bijede.
Svi Božji zahvati u prošlosti bude nadu da će u budućnosti nastupiti onaj odlučni zahvat. Konačni spas ukazuje se kao novo stvaranje, kao neopozivi izlazak, kao posvemašnja pobjeda nad zlom, kao opet nađeni raj. Božji izaslanik komu je zadaća izvesti taj preobražaj svijeta često je viđen kao Mesija, tako da židovi svake pashalne noći očekuju njegov dolazak
Te perspektive nalaze u Bibliji mnogobrojne oslonce. Stvaranje i otkupljenje doista se često povezuju, osobito u velikom uskrsnom Halelu: Ako Bog može razdvojiti Crveno more, može to zato što je u početku razdvojio iskonski ocean.
Spasiti Jakovljeve sinove može zato što je najprije spasio njegove pretke. Abraham, smatra se, očekuje izlazak, a zalog tog izlaska za nj je Izakov spas. Izak pak, smatra se, prinesen je na Sionu, kao i kasnije pashalno janje, on je pošteđen mača, kao kasnije Izrael. Izaka je spasio ovan, Izraela janje; Izak svojim Obrezanjem prolijeva krv, krv već bogatu pomirnom vrijednošću, kao što će to kasnije biti krv pashalnih žrtava.
Svi Božji zahvati u prošlosti bude nadu da će u budućnosti nastupiti onaj odlučni zahvat. Konačni spas ukazuje se kao novo stvaranje, kao neopozivi izlazak, kao posvemašnja pobjeda nad zlom, kao opet nađeni raj. Božji izaslanik komu je zadaća izvesti taj preobražaj svijeta često je viđen kao Mesija, tako da židovi svake pashalne noći očekuju njegov dolazak.
Pesah je najveći Jevrejski praznik koji se praznuje u spomen na oslobođenje Jevreja iz misirskog robstva.
U hebrejskom jeziku Pesah se još naziva:
– Hag A-macot (praznik prijesnih, beskvasnih hljebova) jer je u vrijeme praznika izričito zabranjeno jelo s kvascem, pa čak i posjedovanje bilo čega kvasnog.
– Zeman Herutenu (u doslovnom prijevodu: praznik naše slobode, a u slobodnom prijevodu odgovara našem praznik slobode).
– Hag Haariv (praznik proljeća zato što uvijek pada u proljeće. Po jevrejskom, lunarnom, kalendaru, praznik počinje 15., a završava 22. nisana).
Pesah je jedan od tri hodočasna praznika kada svi Jevreji koji imaju mogućnost, hodočaste u Jerusalem. U vrijeme postojanja hrama svaki punoljetni muškarac bio je obavezan doći u sveti grad.
Praznik se čestita sa: kod sefarada – Buen moed i Lešana habaa bi Jerušalajim (dobar praznik i dogodine u Jerusalemu), a kod aškenaza – Hag sameah vekašer (radostan i košer praznik)
Slavlje blagdana započinje veče prije prvog dana praznika (erev hag) večerom koja se zove “Seder veče”. Seder je hebrejska riječ koja znači red, a Seder večera je praznična, obredna večera, na kojoj se molitve, čitanje Hagade i svi drugi običaji obavljaju po strogo utvrđenom redu. I hrana se servira na “Kearat Seder”, to je veliki tanjur na kojem je postavljeno sve što je potrebno za jelo tokom večere.
Kako je Pesah praznik koji se proslavlja u porodici, za vrijeme Seder večere svi ukućani se okupljaju oko trpeze na kojoj su postavljena jela koja simbolično podsjećaju na robovanje Izraelaca u Egiptu i na njihovo izbavljenje. U svim jevrejskim porodicama za trpezom tokom Seder večere ostavlja se jedno prazno mjesto i jedna čaša vina za proroka Eliju. Postoji vjerovanje da će se prorok Elija vratiti kao vjesnik dolaska Mojsije.
Običaj je i da se za vrijeme večere vrata od kuće ostavljaju otvorena kao znak dobrodošlice svakom dobronamjernom putniku namjerniku. Seder počinje domaćinovim pozivom siromašnima da dođu i s njima podijele sve što ima na trpezi.
Čitanje Hagade je osnovni dio Sedera. Hagada opisuje događaje koji se odnose na praznik, hronološki iznoseći istoriju dolaska izraelskih plemena u Misir, njihovo oslobađanje iz ropstva i objašnjava svrhu Pashalne žrtve za vrijeme Drugog hrama. Ona govori i o upotrebi beskvasnog hljeba (Macesa), gorkih trava (Maror), i ostalog jela koje se nalazi na trpezi. U njoj su sadržani odlomci iz Bivlije, Midraša, stare legende i anegdote, molitve i pjesme zahvalnice, a završava se popularnom pjesmom “Had gadja”.
Praznik se čestita sa:
kod sefarada: Buen moed i Lešana habaa bi Jerušalajim (dobar praznik i dogodine u Jerusalemu)
kod aškenaza: Hag sameah vekašer (radostan i košer praznik)”.
(Drugi dio osvrta prenosimo s portala Jevrejske opštine Sarajevo)
Mesijanska subverzija (4)
Slijepac Bartimej jest prvi koji je vidio da je Isus ”Sin Davidov” (Mk. 10.46-52). Sin Davidov je kraljevska titula i kompleksni teopolitički simbol koje svaki Židov ondašnjeg vremena vrlo dobro raspoznaje. Ukoliko je Isus ”rojalistički pretendent” od njega se očekuje da će na svoju jeruzalemsku inauguraciju ući s velikom imperijalnom pompom, konjima, kočijama, moćnom vojskom, osobnom gardom i drugim kraljevskim insignijama. On postupa upravo suprotno.
Svojim ulaskom u palestinsku metropolu na mladom magarcu koja je neka vrsta ”političko uličnog teatra” on ismijava, parodira, trivijalizira i dovodi do apsurda političke simbole ”kraljevstva ovog svijeta” koje u Markovom slučaju utjelovljuje rimski imperij. Na takav suludi način, unutar jednog ”liturgijskog karnevala”, tesar iz Nazareta ne ironizira samo titulu imperatora nego prije svega dovodi u pitanje sam koncept mesijanizma dok u isto vrijeme nasmijava mnoštvo nazočnih, a naročito svoje anksiozne učenike.
Marko je ovaj događaj vrlo pažljivo intertekstualno konstruirao kao posebni socioliterarni predložak koji će mu poslužiti za legitimiziranje Isusove konfrontacije sa jeruzalemskom vjerskom i političkom elitom. (Mk.11.14-12.40) Marko tako jasno priziva događaje iz slavne židovske prošlosti koje tekstualno pažljivo isprepliće sa sadašnjošću ne bi li doveo u pitanje:
Svojim ulaskom u palestinsku metropolu na mladom magarcu koja je neka vrsta ”političko uličnog teatra” on ismijava, parodira, trivijalizira i dovodi do apsurda političke simbole ”kraljevstva ovog svijeta” koje u Markovom slučaju utjelovljuje rimski imperij. Na takav suludi način, unutar jednog ”liturgijskog karnevala”, tesar iz Nazareta ne ironizira samo titulu imperatora nego prije svega dovodi u pitanje sam koncept mesijanizma
– populističko ideološki mesijanizam i pučko fatalističku apokaliptiku;
– nacionalističku mitologiju (legitimiziranu banalnom praksom nasilja);
– gerilski folklor seljačkih bandi koje istim intenzitetom mrze židovsku bogatu i kolaboratersku elitu kao i rimsku okupatorsku vlast.
Kako Marko koristi starozavjetni tekst i kako ga interpretira? Odgovor glasi, kao subverzivni model otpora dominantnoj ideologiji nacionalističkog mesijanizma. Markov tekstualni predložak je teško čitljivi i prohodni apokaliptični prorok Zaharija:
”Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zah.9.9)
Dovoljno je pročitati riječi kao što su ”pravičan”, ”pobjedonosan”, ”ponizan”, čak štoviše, ”jaše na magarčetu”, za razliku od trijumfalističkog ulaska i vojne pobjede Šimuna Makabejca o kojem govori knjiga Makabejaca:
”Židovi su u nju ušli dvadeset i trećega dana drugoga mjeseca godine sto sedamdeset i prve. Klicali su noseći palmove grane, pjevali himne i hvalospjeve uz citare, harfe i cimbale, jer velik neprijatelj bijaše slomljen i izbačen iz Izraela.” (1 Mak. 13:51.)
Unutar ta dva teksta Marko smješta opis Isusova ulaska u Jeruzalem, dajući mu potpuno drugi smisao. No, ta dva teksta isprepliće sa cijelim nizom starozavjetnih tekstova i aluzija na te tekstove (Post. 49:11., 1 Sam. 6:7, 2 Kr. 9:13., Ps. 118:25.) koje znalački i vrlo precizno slaže u kolaž koji kao palimpsest pod raznim lomovima svijetla pokazuje različite slike. Marko ne samo da čita političke događaje koje stoje iza teksta ”povijesti spasenja”, nego te događaje učitava i upisuje u suvremene socijalne-ekonomske i kulturne odnose u kojima je vjerojatno i sam posredno sudjelovao.
Marko ne samo da čita političke događaje koje stoje iza teksta ”povijesti spasenja”, nego te događaje učitava i upisuje u suvremene socijalne-ekonomske i kulturne odnose u kojima je vjerojatno i sam posredno sudjelovao
Na jedan specifičan način, Markova pripovijest iščitava povijest u sadašnjosti jer Isusov ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan Menehemovom ulasku koji je postao jedan od vođa pobuna pridruživši se drugim manje organiziranim ”ustanicima” protiv Rima 66. godine. Niti je Isusov ulazak u Jeruzalem sličan ulasku još jednog mesijansko rojalističkog pretendenta Šimuna ben Giore, kao ni ulasku radikala Ivana iz Gišale. Sva trojica su pretendirala na mesijansko kraljevsku titulu boreći se međusobno te su na taj način oslabili dobro organiziranu obranu Jeruzalema u vrijeme ”izvanrednog stanja” koja je trajala četiri godine.
Poslužimo se Horsleyijevim i Hansonovim sociološkim studijama o tom vremenu i ukratko predstavimo političku stvarnost koja se odigravala ”iza” Markovog teksta, koja opisuje ”izvanredno stanje” unutar kojeg pisac kritizira već spomenute mesijansko rojalističke pretendente. Isusov nenasilan i ponizan ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan ulasku sikariotskog vođe i pobunjenika Menehema (neki čak tvrde sina i unuka Jude Galilejca) koji je 66. godine sa još nekim pobunjenicima i ”razbojnicima” napao Herodove spremnike oružja u Masadskoj vojarni.
Menehem je naoružao svoje ljude koje je okupio po ruralnim dijelovima Galileje i tako sa još nekim pobunjenicima započeo krvavi ustanak osvojivši ubrzo Jeruzalem. Premda nije zaslužan za podizanje pobune u Jeruzalemu uspio se nametnuti kao vođa različitim zelotskim grupama u gradu. Sjajnim organizacijskim sposobnostima (premda u manjini sa brojem ljudstva) okupio je i organizirao takozvanu zelotsku koaliciju unutar koje je imao svoju tjelesnu pratnju a sebe je vrlo brzo proglasio za ”kralja”.
Menehemovci (heterogena skupina sikariota) su odgovorni za smrt velikog svećenika Ane i njegovog brata Ezekije već na samom početku pobune. Takvu tvrdnju, pozivajući se na Josipa Flavija navodi Portugalac Belo najradikalniji lijevi tumač Markove priče o Isusu (F. Belo, A Materialist Reading of the Gospel of Mark, 84).
Na jedan specifičan način, Markova pripovijest iščitava povijest u sadašnjosti jer Isusov ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan Menehemovom ulasku koji je postao jedan od vođa pobuna pridruživši se drugim manje organiziranim ”ustanicima” protiv Rima 66. godine
Zanimljiva je činjenica koju je ovdje važno istaknuti, a odnosi se na ono što je pobunjenički vođa napravio kao jednu od prvih stvari u hramskoj blagajni i arhivu. Menehem je dao zapovijest da se zapalile sve hramske knjige i popisi dugovanja. Očigledno je da je na taj način želio uništiti moć vjerske elite i političkog establišmenta koja je različitim oblicima kredita i kamata tlačila narod i držala ga u dužničko-ropskom odnosu.
Marko želi pokazati da Isus nije ni približno sličan drugom mesijanskom pretendentu, a to je Šimun bar Giora koji je (kao i Menehem) sudjelovao u pobuni protiv Rima kao zapovjednik obrane u Jeruzalemu. Možemo samo zamisliti kakav je bio sukob između kraljevskog pretendenta Menehema i mesijanskog pretendenta Šimuna bar Giore kad se u to političko grotlo ubacio i radikal Ivan iz Gišale. Pored radikalnog Ivana, odlučnu ulogu je imao kapetan hrama, točnije kapetan hramske straže Eleazar ben Jair koji je smaknuo Menehema budući je Eleazar bio sin velikog svećenika Ane, kojeg je na samom početku ubio Menehem.
Ne smijemo zaboraviti da u vrijeme opsade traju pregovori sa Rimljanima koji samo otežavaju internu zelotsku borbu za vlast unutar zidina. Ivan iz Gišale još je jedan mesijanski pretendent koji nije bio sasvim bezopasan budući da je u sjevernoj Galileji okupio poprilično veliku skupinu nezadovoljnih seljaka i mobilizirao ih u respektabilnu vojnu formaciju.
Šimun bar Giora se u međuvremenu odmetnuo u pljačkaša i nasilnika s time da je doživio popriličan politički neuspjeh jer nije mogao na svoju stranu pridobiti sikariotsku dobro organiziranu gerilu koja je svoje punktove imala na obližnjim brdima. No, to ga nije pokolebalo u nasilnom pokušaju osvajanja i formiranja provizorne vlasti.
Isus ulazi u jeruzalemski hram odigrava se gotovo kasno navečer, neprimjetno, rekli bi samozatajno, pomalo ga razgledava i sa apostolima se vraća u Betaniju. Tek slijedeći dan ponovo dolazi u hram i počinje javnu konfrontaciju sa vjerskom i političkom elitom, glavarima svećeničkim, književnicima, starješinama, farizejima, herodovcima, saducejima, i zelotima. To je poprilično nepredvidljivo za onog koji pretendira na mesijansku titulu
Političkim spletkama proglasio je ukidanje ropstva i dugovanja te je okupio moćnu vojsku i počeo se ponašati kao kralj. Konsolidirao je svoje redove, i sad već s relativno velikom i dobro opskrbljenom vojskom bez borbe je osvojio Idumeju i Judeju (koje su mu služile kao jaka logistička podrška i strateški punktovi za nabavu hrane, oružja i ljudstva), dok je sve više gubio kontrolu nad Jeruzalemom. Započela je interna borba za vlast u Jeruzalemu (koja je oslabila dobro organiziranu obranu) između Šimuna bar Giore i Ivana iz Gišale kojeg su počeli podržavati ”gradski očevi”.
Uglavnom je to bilo svećenstvo nearistokratskog porijekla, a najveća podrška Ivanu iz Gišale postali su nenadano zeloti koji su držali hram. Šimun bar Giora ubija neke istaknute predstavnike Sanhendrina pa čak i Matiju, sina Boetijevog, člana velikosvećeničke obitelji (koji je Šimunu je na početku ustanka omogućio ulazak u Jeruzalem) optuživši ga za veleizdaju i paktiranje s Rimljanima.
Belo ovakvu kaotičnu, gotovo balkansku situaciju opisuje slijedećim riječima: ”Zeloti su izabrali novog velikog svećenika u potpunosti iz starih legitimnih veliko-svećeničkih obitelji koje su učinkovito bile isključene iz te uzvišene službe još 172. godine prije Krista: izbor je pao na jednostavnog čovjeka koji je živio od rada svojih ruku. Napokon zeloti su bili ti koji su očajnički branili hram tijekom cijelog rata, pogotovo u njegovoj zadnjoj fazi. Sve ovo pokazuje da zeloti nisu željeli ‘revoluciju’ koja bi prekinula subazijatski način proizvodnje, nego ‘pobunu’ koja bi ga obnovila u njegovoj čistoj formi. Na nebrojeno puno načina zelotski pokret nas podsjeća na deuteronomistički pokret (uz naravno jasnu razliku da monarhija više ne postoji. Nav. dj., 85).
No, četiri godine nakon židovske ”revolucije”, Tit Vespazijan je pred Jeruzalemom i drži grad pod opsadom pet mjeseci kojeg branitelji odlučno brane. U rujnu 70. hram pada u rimske ruke, a zeloti hrabro izginuše. Šimun pokušava pobjeći iz grada sa nekolicinom svojih najfanatičnijih sljedbenika, ali biva uhapšen. Obučen u bijelu tuniku sa purpurnom kapom na glavi, ogrnut kraljevskim plaštem Šimun bar Giora pojavio se na mjestu srušenog hrama i gotovo simbolički pokušao ponuditi svoj život kao žrtvu Bogu na srušenom hramskom oltaru. Za razliku od Ivana iz Gišale, koji je utamničen i pogubljen kao najobičniji kriminalni ološ i pobunjenik, Šimun je gotovo ceremonijalno prepraćen u Rim kao dokaz Vespazijanovog trijumfa u Judeji i pogubljen kao Židovski kralj.
Ovim produženim povijesnim ekskursom želio sam pojasniti Markovo pripovijedanje o Isusovom ulasku u Jeruzalem koji započinje pod znakovitim i sugestivnim egidom upućenom akterima priče. ”Zašto to činite?”, zašto se pripremate na takav način kao da bi Isus trebao ući u Jeruzalem poput Menehema ili poput Šimuna bar Giore, kao samozvani kraljevi i mesije? Za Marka takve deplasirane alternative ne dolaze u obzir. Za Markovog Mesiju o kojem govori knjiga Makabejaca i prorok Zaharija, ulazak u Jeruzalem nije vojna opsada, ustanak, ”revolucija” ili palež hramske dokumentacije.
Marko nam nudi radikalno drugačije tumačenje Isusovog mesijanizma u kojem ono najočiglednije ostaje tajnovito. Čini se da nam Marko želi sugerirati kako je moguće upoznati Mesiju jedino ako odlučimo sudjelovati u mesijanskim praksama, slušanja, gledanja, bdijenja i molitve
Isus ulazi u jeruzalemski hram odigrava se gotovo kasno navečer, neprimjetno, rekli bi samozatajno, pomalo ga razgledava i sa apostolima se vraća u Betaniju. Tek slijedeći dan ponovo dolazi u hram i počinje javnu konfrontaciju sa vjerskom i političkom elitom, glavarima svećeničkim, književnicima, starješinama, farizejima, herodovcima, saducejima, i zelotima. To je poprilično nepredvidljivo za onog koji pretendira na mesijansku titulu.
Očigledno je Markov Isus imao nešto posve drugo na umu. Tko zna što? Premda je pozdravljen sa mesijanskim pozdravima i predstavljen mesijanskim insignijama (palmine grančice i ogrtači) koje upućuju na kraljevskog pretendenta, Markov Isus odbija bilo kakvu mesijansku identifikaciju. Njegovo ponašanje u hramu i sukob koji je izazvao sa vjerskom i političkom elitom daje naslutiti novo poimanje mesijanizma.
U takvom se poimanju mesijanizma Nazarećanin poistovjećuje s onim nemoćnima, sa onom razvlaštenom sirotinjom i mnoštvom koje ”utjelovljuje” siromašna udovica dajući milodar za korumpirani hram koji će ubrzo biti srušen. ”Neće tu ni kamen na kamenu ostati…” (Mk. 13. 2). Mesijanske prakse su anticipacija tog rušenja i model kako živjeti kad se stare strukture ruše a još ničeg nema novog na vidiku.
Marko nam nudi radikalno drugačije tumačenje Isusovog mesijanizma u kojem ono najočiglednije ostaje tajnovito. Čini se da nam Marko želi sugerirati kako je moguće upoznati Mesiju jedino ako odlučimo sudjelovati u mesijanskim praksama, slušanja, gledanja, bdijenja i molitve. Unatoč tome što je model Markove zajednice izrazito specifičan u nju su dobro došli i ”pozdravljeni” su kao saveznici oni koji u nju formalno ne pripadaju premda izgone ”zle ideološke duhove” u Isusovo ime.
Isus to učenicima potvrđuje jednostavnom inkluzivističkom formulom da ”onaj koji nije protiv nas ta je s nama”. To je ujedno samo još jedan dodatni motiv za upućivanje na mesijanske prakse koje se odnose na nomadsko tijelo zajednice na putu u Jeruzalem.
Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su kao što je poznato uvijek simbolički kodificirane
”Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen. Dobra je sol. Ali ako sol postane neslana, čime ćete nju začiniti? Imajte sol u sebi, a mir među sobom!” (Mk. 9.42-50)
Ruka, noga i oko su metafore za vrline koje istovremeno predstavljaju dijelove zajednice koji je utemeljena pomoću vrlina. Mesijanske prakse te vrline postavljaju u paradoksalno obrnuti poredak milosrđa, nade i vjere. Ruka je metafora za milosrđe i organ kojim se hranimo. Ona je simbol rada i ud kojim se branimo, rukujemo i ostvarujemo kontakte zajedništva. Ispruženi prst i stisnuta šaka predstavljaju autoritarni oblik moći koncentrirane u jednoj osobi dok združene ruke predstavljaju moć participacije i solidarnosti utemeljenoj u milosrđu.
Noga je metafora za nadu pomoću koje hodamo u budućnost. Noge nam pomažu pri kretanju, osvajanju prostora i one su organ koji nam omogućuje zajednički hod. Jednako tako one nam omogućuju da drugima priskočimo u pomoć dok putujemo zajedno.
Da bi nekom pritekli u pomoć i pružili ruku moramo ga prije svega željeti vidjeti okom vjere. Oči nam pomažu da ostvarimo prve kontakte i momente budućeg odnosa te da se otvorimo onima koje želimo upoznati. Zato ih gledamo u oči ili ukoliko ne želimo o njima ništa znati, izbjegavamo njihov pogled. Ovdje nije samo riječ o požudi na koju nas navodi oko, nego i želja da se namjerno ne vidi ono što je očigledno te da se gleda samo ono što se želi vidjeti. To je oblik sljepila. Sablažnjavamo druge kada nemamo hrabrosti gledati u oči zato što oči predstavljaju vjeru.
Nije slučajno da Marko poziva na mesijanske prakse kao što su s slušanje, gledanje, molitva i bdijenje. Učenici naravno zakazuju u tim praksama u najtežem času Isusove smrtne borbe u Getsmaniju. (Mk. 14. 30) Ono najlakše čini se neopisivo teškim. Mesijanske prakse nisu jeftine i ako su besplatne. Premda izgledaju izrazito bezopasne i naivne za Marka su one duboko subverzivne i opasne kako to Mayers dobro primjećuje…
Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa
”…literarni novum nazvan Evanđelje po Marku nastao je kao odgovor na povijesnu i ideološku krizu koja je bila uzrokovana Židovskim ratom. U tom apokaliptičkom momentu Markova se zajednica borila da održavanjem nenasilnog otpora rimskoj vojsci, židovskoj vladajućoj klasi i pobunjeničkom novačenju sadeći sjeme novog revolucionarnog poretka kroz praksu i prozelitizam. Da nam bude jasno, 69. godina po Kristu nije najbolje vrijeme za radikalne socijalne eksperimente. To bi možda moglo objasniti urgentnost same priče, spremnost zajednice na patnju kao i njenu ideologiju neuspjeha i ponovnog početka (C. Myers, Binding the Strong Man, 444).
Zaključno, Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su kao što je poznato uvijek simbolički kodificirane.
Ključni momenti za razumijevanje Markovog teksta nisu pitanja postavljena Isusu, niti Isusovi odgovori ili njegove simboličke akcije (ozdravljenja, egzorcizmi, čudesa kojima hrani gladne ljude), pa čak ni njegove prispodobe, nego pitanja koja on postavlja učenicima, oponentima i zapravo svojim čitateljima kao što su na primjer: ”Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo? Tko je moja majka i braća moja? Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? Zar još ne razumijete? Što govore ljudi tko sam ja? A vi što kažete tko sam ja? Što ste putem raspravljali? Možete li piti čašu koju ja pijem? Ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Čija je ovo slika ili natpis? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?”
To su pitanja koja su prije svega upućena nama čitateljima, danas, a ne samo sudionicima pripovijesti. Isus ni na jedno pitanje ne odgovara direktno nego se služi prispodobama i pričama.
Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa. Markova se priča ruga suvremenoj egzegezi i više je nalik manifestu ili gerilskom priručniku za militante nego predlošku za povijesni kriticizam koji broji nepravilne glagole u tekstu.
Ponovimo:
”Jedina filozofija kojom se možemo odgovorno baviti pred licem očaja jest pokušaj kontemplacije svih stvari onako kako bi se one predstavljale sa stajališta spasenja. Znanje nije ono što prosvjetljuje, već svijetlo pada na svijet zahvaljujući spasenju. Sve ostalo je rekonstrukcija, puka tehnika. Perspektive moraju biti tako oblikovane da uklapaju i otuđuju svijet, da ga razotkriju sa svim njegovim napuklinama i naprslinama, kao siromašnog i izobličenog, kakav će se jednog dana pojaviti u mesijanskom svijetlu.” (Adorno, Minima moralia, 247).
(Kraj feljtona).
Mesijanska subverzija (3)
Potrebno je ponovo naglasiti da je Markov tekst kružna pripovijest koja se sastoji od dva dijela, to jest dva konstitutivna pripovjedna elementa koji se može usporediti sa dvije knjige. Prvi je dio Mk 1.1-8.7.
Drugi dio odnosi se na ostatak Evanđelja (Mk 8:8-16:8). Točka obrata cijelog teksta nalazi se u dijelu od Mk 8:22-8:29, koje je ujedno i prijelomni događaj Markove priče o Isusu. Raspravljajući na putu s učenicima, Isus im se obraća prvo uvodnim (Mk 8:27) onda i prijelomnim pitanjem: ”Za koga me vi držite?” (Mk 8:29) U Markovu tekstu to pitanje se odnosi na nas čitatelje. Što mi čitatelji mislimo tko je Isus? Svaki odgovor koji ponudimo ujedno je obvezujući, s time da ne možemo ne odgovoriti na pitanje. Ukoliko ne znamo odgovoriti na to pitanje, moramo nastaviti ići putem učeništva sve dok ne dođemo do odgovora, budući da je priča sastavljena kružno.
Francios Lareulle ”izumitelj” ne-filozofije doslovno mi je pomogao pri čitanju Markova Evanđelja. Laruelle mi je predložio model takozvane mobius vrpce. U Markovu tekstu mobius vrpcu trebalo je podvostručiti. Dvostruka mobius vrpca povezala bi ne samo dva dijela Markove pripovijesti o Isusu nego, prije svega, taj bi model pomogao odgovoriti na pitanje koje je upućeno čitateljima. Takva vrpca bi svojom omotanošću vodila čitatelja i praktikanta (učenika) iz eksteriornosti u interiornosti i onda ponovo u eksteriornost. Kružnost dvostruke vrpce koju je predložio Laruelle na najjednostavniji način objašnjava poruku Markova Evanđelja upućenu čitatelju.
”Za koga me vi držite?” (Mk 8:29) U Markovu tekstu to se pitanje odnosi na nas čitatelje. Što mi čitatelji mislimo tko je Isus? Svaki odgovor koji ponudimo ujedno je obvezujući, s time da ne možemo ne odgovoriti na pitanje. Ukoliko ne znamo odgovoriti na to pitanje, moramo nastaviti ići putem učeništva
Tada dozva narod (ochlos – mnoštvo) i svoje učenike te im reče: ”Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko naime hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A tko izgubi svoj život radi mene i Radosne vijesti, spasit će ga. Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život? Tko se postidi mene i mojih riječi pred ovim preljubotvornim i grešnim naraštajem, toga će se i Sin Čovječji postidjeti kada dođe u slavi svoga Oca sa svetim anđelima.” (Mk 8:34.-38)
Isusov ”antitrijumfalan” ulazak u Jeruzalem događa se unutar takva narativnog okvira. S margine društva, to jest s periferije Judeje, Marko na neobičan i imaginativan način opisuje Isusov ulazak u središte moći. Put radikalnog učeništva ide od pustinje koju ne nadzire nitko, preko ruralnih poganskih toponima sve do centra moći u Jeruzalemu, u kojem vlada urbana elita različitih provenijencija.
Marko nas, ne skrivajući ironiju, želi uvjeriti da Božju prisutnost nećemo susresti u jeruzalemskom hramu (koji je za svakog Židova jamac Božje prisutnosti među narodom), nego se Boga susreće u pustinji. Rekli bismo da je pustinja povlašteno mjesto radikalnog učeništva u kojoj na jedan specifičan apokaliptički način počinje i sam tekst.
Marko nam ukazuje na specifičan, premda ambivalentan toponim pustinje. Pustinja je mjesto prisile, tjeskobe, izgnanstva i, prije svega, mjesto kušnje, zato o njoj i imamo vrlo malo pozitivnih iskaza. To je teško mjesto, igralište zlih duhova i demona na kojem moramo odgovoriti na samo jedno pitanje: kako preživjeti?
Marko nam ukazuje na specifičan, premda ambivalentan toponim pustinje. Pustinja je mjesto prisile, tjeskobe, izgnanstva i prije svega mjesto kušnje, zato o njoj i imamo vrlo malo pozitivnih iskaza. To je teško mjesto, igralište zlih duhova i demona na kojem moramo odgovoriti na samo jedno pitanje: kako preživjeti?
No pustinja je prostor tišine i mira koji je udaljen od gradske buke i civilizacije. U pustinji nema borbe za prostor, nema konflikta kao u gradu, a što je dosta bitno naglasiti, pustinja nudi vrstu zaštite jer se prekidaju sve društvene veze i tjelesne potrebe smanjene su na minimum. U ”pustinju” odlazimo kako bi se odvojili od grada i od njegova ”kompleksnog i urbanog” stila života.
Marko nas opominje da moramo usvojiti primordijalnu mesijansku praksu ispovijedanja grijeha koja na paradoksalan način započinje u pustinji, budući da je pustinja jedino povlašteno mjesto susreta s Bogom. No, u isto vrijeme, pustinja je prostor koji je potrebno napustiti kako bismo se mogli ideološki konfrontirati s elitnim centrima moći koji iz grada tlače sirotinju na marginama društva. Marko to putovanje u centar moći opisuje na lucidan i ”pomalo” dekonstruktivistički način.
U Markovu slučaju dekonstrukciju bi trebalo shvatiti kao specifičnu strategiju čitanja koja u sumnju dovodi svaku privilegiranu strukturalnu taksonomiju na način da u čitanje uvodi nove razlike, tragove i nadopune. Dekonstrukcija inzistira na rubnom nesvodivu ostatku koji generira heterogenost inzistirajući na otklonima, citatima, komentarima, parodijama. Napose, dekonstrukciju bi u ovom slučaju trebalo shvatiti kao alat koji u pitanje dovodi čitanje koje za sebe tvrdi da je povlašteno. Shvaćena na takav način, dekonstrukcija u Markovu slučaju može biti oblik političke strategije.
Ustrajat ću na tvrdnji da Marko pisanjem vlastita teksta dekonstruira mesijanski scenarij tako što ne želi potvrditi ni jednu verziju židovskog mesijanizma, a da u isto vrijeme u potpunosti ne odbacuje mesijanski diskurs, nego ga na indirektan način potvrđuje. Myers točno primjećuje da Marko sve protivnike Božjeg kraljevstva opisuje ironično i zajedljivo, zapravo karikaturalno te nam nudi ”…politički crtić koji, da bi bio učinkovit, u isto vrijeme mora biti pretjeran i nepogrešivo prepoznatljiv.” (C. Myers, Binding the Strong Man, 107).
Marko portretira učenike kao one koji su zaprepašteni, tjeskobni i koji se boje. Učenici su ti koji ne znaju, ne mogu i neće. Oni nemaju vjere i ne prepoznaju put radikalnog učeništva (Mk 10.32). Isusov groteskni ulazak u Jeruzalem na jedan specifičan način ima terapeutsko pedagošku funkciju koja je namijenjena učenicima
Jednako tako Marko portretira učenike kao one koji su zaprepašteni, tjeskobni i koji se boje. Učenici su ti koji ne znaju, ne mogu i neće. Oni nemaju vjere i ne prepoznaju put radikalnog učeništva (Mk 10.32). Isusov groteskni ulazak u Jeruzalem na jedan specifičan način ima terapeutsko pedagošku funkciju koja je namijenjena učenicima.
Jasno je da trenuci određene nervoze, neizvjesnosti i treme najbolje ”iscjeljuje” iznenadni napad smijeha u formi neke jezične dosjetke ili vica. Dobro tempiran vic javno uprizoren može nam posredovati iznenadni obrat koji nam daje potpuno novi uvid u stanje stvari. Upravo je takav obrat bio potreban učenicima u situaciji u koju su bili gurnuti. Parodijski obrat Isusova uličnog teatra De Certeau naziva svakodnevnim praksama otpora, a Sloterdijk ga opisuje kao kinizam.
Jedan neočekivani kinički rez može konstituirati potpuno novu viziju nas samih koju do tog obrata nismo mogli vidjeti, budući da smo bili opsjednuti vlastitim fobijama i fiksacijama. To je ono što je Isus učinio svojim ”karnevalskim” ulaskom u grad ujahavši u Jeruzalem na mladu magarcu. Bio je to pokušaj da se na sarkastičan način parodira mesijanska titula koja na simboličkoj razini reprezentira kompleksni sustav moći. Istovremeno, to je bio pedagoški način da svoje učenike rastereti teškog bremena anksioznosti.
Za sve one koji žele nasljedovati Isusa, Marko ne nudi instant rješenja jer u političkom kaosu ”izvanrednog stanja” između 66. i 70. god. u kojem se zatekla Markova interpretativna zajednica, takva rješenja nisu moguća. Marko nas pored svega želi zbuniti svojom intertekstualnom strategijom koja uvelike podsjeća na ono što Bahtin opisuje kao konstrukt polufolklornih književnih oblika parodijskog i satiričnog karaktera nazvanog karnevalizacija.
Marko želi resimbolizirati takvu eshatologiju i staviti je u sadašnji kontekst građanskog rata kojem kao pisac svjedoči. Isus šalje dvojicu učenika da pripreme njegov ulazak u Jeruzalem što je praktična taktika solidarnosti na putu u riskantnu i subverzivnu akciju
U Markovu slučaju, intertekstualnost, razumijevamo kao tekstualnu analizu koja postavlja pitanja o različitoj međupovezanosti unutar različitih tekstova koji korespondiraju sa specifičnom ”materijalnom produkcijom značenja” unutar različitih interpretativnih zajednica koje stoje ”iza” samog teksta.
Isus zajedno s učenicima dolazi do predgrađa Jeruzalema, do Betanije na Maslinskoj gori koja je mesijanski toponim i heterotopija buduće apokaliptične bitke između Božjeg naroda i neprijateljskih naroda. ”Gle, dolazi dan Jahvin kada će se podijeliti plijen usred tebe. (2) I sabrat ću sve narode u Jeruzalem u borbu. I zaposjest će grad, opljačkati kuće i silovati žene.
Polovina će grada otići u izgnanstvo, ali ostatak neće biti istrijebljen iz grada. (3) Tada će Jahve izaći i boriti se protiv tih naroda kako on zna ratovati u dan ratni. (4) Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku. I raskolit će se Gora maslinska po srijedi, između istoka i zapada, u golemu dolinu: jedna će se polovina pomaknuti na sjever, druga na jug. (5) Dolina Gore moje bit će ispunjena od Goe pa do Jasola i bit će zakrčena kao što je bila zakrčena poslije potresa u dane Uzije, kralja judejskog. Tada će doći Jahve, Bog tvoj, i svi sveci s njim.” (Zah.14:1-5)
Dakako da Marko želi resimbolizirati takvu eshatologiju i staviti je u sadašnji kontekst građanskog rata kojem kao pisac svjedoči. Isus šalje dvojicu učenika da pripreme njegov ulazak u Jeruzalem, što je praktična taktika solidarnosti na putu u riskantnu i subverzivnu akciju.
Marko želi pokazati da nisu samo sikarioti, zeloti te drugi politički i revolucionarni pokreti imali razgranatu mrežu jataka i pomagača, nego pokazuje kako je i sam Isusov kolektiv bio dobro organiziran u Jeruzalemskom centru moći. Isusov ulazak u Jeruzalem Marko pokušava pokazati s najvećom mogućom ironijom, dovodeći do apsurda bilo koji oblik mesijanskog trijumfalizma, što ga je očekivalo porobljeno pučanstvo željno slobode.
(Nastavlja se)