Dvije će godine danas otkako je otišao Mirko Kovač. A mene još uvijek ne napušta osjećaj da o odlasku dragoga prijatelja i dragoga pisca ne bih mogao napisati ni slova da mi se u toj zanijemjelosti tko zna otkud nije javila ona rečenica Eliasa Canettija: ”Ako već tako mora da bude – a kažu da mora – ako već sasvim izvjesno tako mora da bude, hoće da umre sa žutom olovkom u ruci, nadvijen nad riječju što grmi protiv smrti.” [Read more…]
Pisac ne napiše najvažniji roman
Godine 1920, u plaćenom novinskom oglasu Miroslav Krleža za sljedeće ljeto najavljuje svoj novi, još i prvi, roman pod naslovom ”Zeleni barjak”. Proći će godina, deset, i šezdeset, on takve knjige neće napisati. [Read more…]
Filip David: Otrov sjećanja
Ruben Rubenovič stajao je na željezničkoj stanici u Semlinu, između dvojice agenata specijalne policije, pa kada bi nekoga prepoznao, samo bi pokazao prstom i taj bi se našao na putu za Auschwitz. Bilo je to u ljeto i jesen 1942, nakon što je već likvidiran Judenlager Semlin, i u njemu neutvrdiv broj Židova i Roma.
Oni koji su se uspjeli prikriti, ili ih je netko sakrivao, tako su stradavali od čovjeka koji ih je sve znao, jer je, kao vrlo pobožan i tradicionalan čovjek, bio aktivan u Općini.
Što bi se moglo reći o Rubenu Rubenoviču, i postoji li priča, naracija, mit, legenda, koja bi objasnila njegov postupak. Objašnjenje da su neki ljudi po prirodi zli, ili da su ucijenjeni nekom egzistencijalnom okolnošću, za historiografiju, popularnu psihologiju ili pučku teologiju jest, možda, i dovoljno, ali u književnosti takva su objašnjenja ništavna. Kao što ne vrijede ni u onom zatvorenom svijetu iza ljudskih čela i sljepoočnica, u kojemu nema jednostavnih objašnjenja i opravdanja, i u kojem, ipak, caruje savjest.
Rubenom Rubenovičem vođen je jedan tok romana “Kuća sećanja i zaborava” (Laguna, Beograd 2014). Tokova je još nekoliko, i oni su isprepleteni, naizgled povezani, pa posve razvezani, isprekidani stvarnim ili fiktivnim novinskim vijestima i obavještenjima, a svi se dotiču dviju tema: porijeklom zla i identitetima.
Što to uopće znači biti Židov, i tko je, zapravo, Židov? U Hitlerovom dvadesetom stoljeću Židov je onaj čovjek za kojega drugi kažu da je Židov. To je najjednostavnije i najpreciznije određenje, kojim se više nego praocem Abrahamom, kulturom, vjerom ili jezikom, vežu međusobno udaljeni identiteti.
Židovi u Hitlerovom stoljeću nisu imali zajednički identitet, bili su polivalentni i onoliko različiti koliko različiti mogu biti europski narodi, ali zajednička im je bila sudbina. Židov je, dakle, onaj koji dijeli sudbinu Židova.
Je li to napisao Filip David? Nije, to je čitatelju na um palo dok je u dane Božića po gregorijanskom kalendaru, u unajmljenom stanu na Dorćolu čitao “Kuću sećanja i zaborava”.
“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu
Mjesto čitanja je važno, nije to dnevnička dekoracija priče o jednoj knjizi: Dorćol je mjesto na kojemu se ispunjavala sudbina brojnih beogradskih Židova u posljednjih dvjestotinjak godina, tu su živjeli neki, stvarni ili fikcionalni, junaci ove knjige, tu je, nekoliko stotina koraka dalje prema gradu, i Ulica Georgea Washingtona, u kojoj je, na broju 21, bilo sjedište “Specijalne policije za Jevreje”, gdje su se od prosinca 1941. morali prijaviti i predati ključeve svojih kuća i stanova svi rasno neadekvatni Beograđani.
Filip David (1940, Kragujevac) četvrti je iz kvarteta što ga još sačinjavaju Danilo Kiš, Mirko Kovač i Borislav Pekić, moćnih, stilski i intelektualno izražajnih, ali i vrlo različitih prozaista.
Osim što su jedan drugome posvećivali svoje romane ili pripovijetke – čini mi se da je svaki svakome posvetio barem po jedno svoje djelo – i što su bili privatno i svjetonazorno bliski, oni nikada nisu iskazivali onu vrstu bliskosti koja bi ih, metaforično govoreći, dovodila na istu policu u kućnoj biblioteci.
Kiš je bio izrazito srednjeuropski pisac, usredsrijeđen na oca i njegovu sudbinu, pisac koncentracijskog logora i dvadesetog stoljeća, antikomunisti i antistaljinist.
Kovač je ruralni, hercegovački pisac, Mediteranac, beogradski dođoš, s izrazitim darom za epske naracije i epske minijature, pripovjedač, sklon bizarnim sudbinama.
Pekić za razliku od Kiša i Kovača nije pretjerano brinuo o stilu, raspisan, vrlo maštovit, te vremenski i prostorno najraskošniji od sve četvorice, imao je previše priča da bi ih sve mogao napisati; osim što je posvećivao djela prijateljima, jedini se znao poslužiti povlašteno njihovim temama.
David je objavio najmanje od sve četvorice, baštinik borhesovskih tradicija, fantastičar, prozni kabalist, koji je dugo, kao đavo od tamjana, uzmicao pred suvremenošću u svojim prozama; sve do ovog romana David je bio gospodar mita i prošlosti.
“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu.
Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja. Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to
Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja.
Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige, a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to. Sjetim se riječi i rečenica, a ne samo da ne znam da su njegove, nego nemam dojam da su iz neke knjige. Sjetim se narativnih minijatura Filipa Davida kao da su im iz života ili iz sjećanja.
Jedan tok odvija se u vagonu za logor. Otac uspije raskovati dasku u podu, i dvojicu sinova izbacuje van, na ledenu zimu, da se spasu. Stariji brat po snijegu traži mlađega, ali ga ne nalazi. Time će biti obilježen njegov život. Jednoga od njih dvojice, čitatelj će vidjeti i kojega, spašava jedna njemačka obitelj.
Njima je nedavno umro sin, i umjesto da malog Židova odvedu na policiju, kao što bi inače vjerojatno učinili, zadržavaju ga uza se, a žena u njemu prepoznaje svoga mrtvog sina. Dječak odbija to prepoznavanje i čini sve da ih oboje odbije od sebe, da uvrijedi ženu koja bi mu htjela biti majka.
David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča.
Učini mu se da će se u njoj lako snaći, i da sve teče po onom emocionalnom kodu koji već postoji u svakome kulturnom Europljaninu, koji je već po svome europejstvu suživljen s mitologijom holokausta, ali ga onda sustigne ono neočekivano, ono što proizlazi iz logike velike književnosti: identifikacija s likovima.
U početku, on, čitatelj, misli kako s njemačkim bračnim parom nema ništa: pa njemu, zaboga, ne bi na um palo da promrzloga židovskog dječaka prijavljuje Gestapou! Daleka mu je, preda sentimentalno privlačna, majka koja u dječaku vidi svoga mrtvog sina. Ali kada dječak krene odbijati njenu ljubav, kada David vrlo jednostavno, škrto, u nekoliko običnih riječi navede što sve on radi da povrijedi svoju novu i nametnutu mater, dogodi se to.
David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča (…) ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima. Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu
U njemu najednom osjeti sebe, i najednom mu se učini kako je mnogo puta u djetinjstvu činio to isto, sve okrutno braneći nekakav svoj djetinji identitet. A kada se to već dogodi, i sve drugo biva blisko: izbacivanje dječaka pod kotače jurećeg vlaka, e ne bi li nekom srećom ostao živ!
Najednom, čitatelj je i onaj koji baca i koji je bačen. Najednom, njemu biva jasno i u srcu blisko da su neki ljudi, samo da sačuvaju mir svoga doma i svojih ledenih srca, prijavljivali židovske dječake. To ledeno srce njegovo je, čitateljevo srce.
“Kuća sećanja i zaborava” važna je knjiga svome piscu i čitatelju. Je li još kome ona važna? To ne znam. Kada je izlazila Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” jedna je kultura bila zrela za čin katarze i pokajanja. Možda je zato ta knjiga i spaljivana, možda su joj zato odricali i samu činjenicu da je napisana, možda ju je i zato Kiš onako samoubilački i do posljednjeg daha branio, uzdajući se u zrelost kulture i jezika kojima je iznio “Grobnicu za Borisa Davidoviča”.
“Kuća sećanja i zaborava” ne treba i ne prihvaća usporedbe s Grobnicom, osim one jedne, čini mi se i fatalne po pisca i njegova čitatelja: iznesena pred zapuštenu kulturu i jezik koji više ne pozna ni samoga sebe, pred ljude koji se ne bi pokajali ni kada bi od Boga i od Bruxellesa dobili pismeno uvjerenje o spasenju, ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima.
Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu.
(Prenosimo s autorova portala).
Graditi kulturu poraza
Dok je Zvonko Kovač sabrano i sigurno izlagao mišljenje da je Mirko Kovač interkulturni pisac, iz publike mu je u riječ uskočio, suprotstavljajući se i negodujući, Bogdan Tanjević, protutvrdnjom da je Kovač interkontinentalni pisac. Nadgornjavanje bilo je kratko i žestoko, između vica i smrtne ozbiljnosti, i vraćalo se zatim kao šlagvort, naročito u vrijeme doručka, i za kasnovečernjih kavanski razgovora, u sva tri naša rovinjska dana.
Zvonko Kovač, pjesnik i profesor na ovdašnjoj kroatistici, jedan on onih rijetkih za književnost ozbiljno zainteresiranih zagrebačkih profesora, Tanjević, košarkaški učitelj, jedan od najvećih koje je Europa imala u stogodišnjoj povijesti igre, ali i komparatist s beogradskog Filološkog fakulteta, iz jednoga moćnog naraštaja s početka šezdesetih; svaki je bio na svoj način u pravu, premda se ni s jednim, zapravo, ne slažem.
Mirko Kovač, u ovu ranu jesen pisac je za mene privatni, a onda i lastvanski i trebinjski, najšire hercegovački, pisac beogradski, pomalo i zrinjevačko-kolodvorski, sudbinom rovinjski. No, svatko od nas govori iz vlastite perspektive, nalazeći u Kovačevim knjigama ono što prema svojim vlastitim čitateljskim i intelektualnim ograničenjima može naći
Mirko Kovač, u ovu ranu jesen pisac je za mene privatni, a onda i lastvanski i trebinjski, najšire hercegovački, pisac beogradski, pomalo i zrinjevačko-kolodvorski, sudbinom rovinjski. No, svatko od nas govori iz vlastite perspektive, nalazeći u Kovačevim knjigama ono što prema svojim vlastitim čitateljskim i intelektualnim ograničenjima može naći.
Tanjevićev je cijeli svijet, pa je on za njega interkontinentalni pisac, Zvonkova je cijela njegova bivša jugoslavistika, pa je Kovač njemu interkulturni. Moje je, pretpostavljam, nešto što je neusporedivo uže od svega toga.
Bili su to prvi Dani Mirka Kovača, održani u Rovinju, na kojima se u pet-šest sesija razgovaralo, uglavnom, o piščevom značaju i značenju, godinu dana nakon njegove smrti. Na trenutke sve je bilo kao na nekoj freski: pokojnik se pokušava vinuti u nebo i u život vječni, dok mu se suvremenici vješaju o skute, i povlače ga k zemlji.
Ali tako biva kada su čitatelji poznavali svoga pisca. Tada se to poznanstvo nakon smrti samo razraste i počinje činiti smetnju u razgovorima o književnosti. Smetnja potraje koliko i sezona karmina, nakon čega se pomalo vraćamo knjigama. I čitamo ih nanovo i ispočetka.
Trećega dana, na kraju priredbe, u kongresnoj dvorani staroga socijalističkog hotela Park, na pozornici se zbila nepredviđena čarolija. Najavljeno je scensko čitanje pisama koja su razmjenjivali Mirko Kovač i Filip David, u kojemu će sudjelovati glumci Branimir Popović i Žarko Radić. I čitanje samo po sebi može biti uzbudljivo, ali ovo će, ipak, biti nešto drugo. Radmila Vojvodić aranžirala je i režirala kratki scenski performans, s filmom koji je neposredno prije dolaska u Rovinj snimila u Petrovićima, rodnom selu Mirka Kovača, u kojemu nakon ukidanja uskotračne željeznice (1974.) još malo tko živi.
Trećega dana, na kraju priredbe, u kongresnoj dvorani staroga socijalističkog hotela Park, na pozornici se zbila nepredviđena čarolija. Najavljeno je scensko čitanje pisama koja su razmjenjivali Mirko Kovač i Filip David (…) David je, što iz poštovanja prema stradanju prijatelja, a što zbog vlastite prirode, prepuštao Kovaču da to, uglavnom, bude knjiga o njegovoj sudbini – te se tako i našla u njegovim izabranim djelima – dok je sebe i svoju patnju postavljao kao neku vrstu supisateljeva zrcala
Branimir Popović, podgorički glumac, precizne artikulacije i savršenog izgovora našega jezika, sa sigurnošću nekoga ovodobnog Ljube Tadića, deklamirao je Kovačeve pasaže, a odgovarao mu je, diskretno i pomalo iz drugoga glasa, kako to jest i u knjizi, Žarko Radić.
Naime, premda su se dvojica prijatelja tri godine dopisivali preko crta fronte, preko zaraćenih i zaluđenih naroda i njihovih od rulje gorih elita, David je, što iz poštovanja prema stradanju prijatelja, a što zbog vlastite prirode, prepuštao Kovaču da to, uglavnom, bude knjiga o njegovoj sudbini – te se tako i našla u njegovim izabranim djelima – dok je sebe i svoju patnju postavljao kao neku vrstu supisateljeva zrcala.
Upravo tako je i u ovoj maloj igri glasova i slika: Kovač je na sceni i u glasu bio dominantniji, premda je uz Žarka Radića na pozornici, tih i nijem, sjedio živi Filip David. Onaj odsutni, koji se, nepažnjom prijatelja obuzetih predstavom, možda baš u tom času vinuo u nebo nad Rovinjom, sasvim je bio u Popovićevom glasu.
U pismu napisanom od 30. studenog do 4. prosinca 1993, kada mu je još bilo ostalo skoro i dvadeset godina života, Mirko Kovač pisao je iz Rovinja u Beograd: “Malo rovinjsko groblje nema aleje velikana, nema kutka za zaslužne umjetnike, tamo je mirno i tiho, u visinu streme vitki čempresi kao oni Tinovi jablani, pokatkad blago šume i pridruže se huci valova ili tuljenju brodova u daljini; dakle tamo je zgodno odšetati, a kad vrijeme dođe, otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula, bez Amfilohija, bez zvanja akademika ili dopisnog člana kakve akademije, bez vijenaca društva književnika, otići, dakle, izravno u društvo mrtvih pjesnika, tek uz poneku suzu bližnjih svojih.”
(Ove riječi nije lako bez greške pročitati, u prirodnom tonu i lako, prekoračivši dvadeset i jednu godinu, skoro. Dobar slučaj je, uza sve drugo i uza sve druge, dopustio da se piscu želja ispuni do posljednje stavke, i da nas onda Radmila Vojvodić glasom Branimira Popovića na to podsjeti.)
Odmah zatim, ili malo prije toga, slijedio je razorni optimizam Lordana Zafranovića, koji je dan ranije prikazao film “Gosti i radnici”, što ga je radio skupa s Kovačem, i ona blještava svjetlost sunca nad Dubrovnikom, koje probija kroz prozore jednoga hrvatskog autobusa.
U mom svijetu vrijeme je da se, u sebi i oko sebe, razvija kultura poraza. Vrijeme je da naučimo živjeti s mišlju da smo izgubili, i da nas ništa neće osloboditi poraza. Izgubili smo, i zauvijek ostajemo u manjini. Prezrenoj, obespravljenoj, ne daj Bože, progonjenoj. Valja nam naći dostojanstvo u porazu. Upitate li čemu književnost, reći ću vam: eto, tomu književnost
Štošta je u ta sedamdeset i dva rovinjska sata bilo obilježeno piščevom prirodom, njegovim darom za bizarno i sklonošću da udesi nevjerojatne susrete, i međusobno suoči sudbine koje se bez njega međusobno ne bi srele ni u beskraju svemira.
Recimo, konobar u jednoj slastičarni nije čuo za Mirka Kovača, i začudio se da je on živio u njegovu malom Rovinju. Bilo mu je žao što je vijest do njega stigla fatalno prekasno.
Ili rojevi sitnih kineskih turista, koji su svakoga jutra zujali po osunčanoj dvorani za doručak, koji jamačno nisu čuli za Kovača kao ni za Dantea, ali svejedno, njihovo je prisustvo bilo kovačevsko. Kao što je kovačevski i sukob od kojeg je sve i započelo, između interkulturne i interkontinentalne koncepcije njegova djela.
Na odlasku, nisam stigao u miru i nasamo reći Bogdanu Tanjeviću zašto se, zapravo, ne slažem s njim. On je naraštaje svojih igrača učio tome kako da pobjeđuju. Bio je gospodar igre, još od Grenoblea 1979, kada je s Bosnom postao prvak Europe, i umio je da podigne tim iz provalije poraza. Ni u jednoj igri ne pada se tako duboko kao u košarci, kada zaredaju promašaji i lopta postane šira od obruča. Nigdje misao o pobjedi nije za pobjedu tako važna kao u košarci.
Zato je u Tanjevićevom svijetu Kovač – interkontinentalni pisac. Dalje od toga nema, u intergalaktičnim sferama ne igra se košarka.
U mom svijetu, suprotno tome, vrijeme je da se, u sebi i oko sebe, razvija kultura poraza. Vrijeme je da naučimo živjeti s mišlju da smo izgubili, i da nas ništa neće osloboditi poraza. Izgubili smo, i zauvijek ostajemo u manjini. Prezrenoj, obespravljenoj, ne daj Bože, progonjenoj. Valja nam naći dostojanstvo u porazu. Upitate li čemu književnost, reći ću vam: eto, tomu književnost.
(Prenosimo s autorova portala).
Hommage à Mirko Kovač
Kovačeva testamentarna knjiga
Vrijeme koje se udaljava neobična je i izuzetna knjiga po mnogo čemu. To je poslednja knjiga koju je Mirko Kovač napisao, sam je obeležio kao “testamentarnu” knjigu. Pisao je sa namerom da ovim delom zaokruži svoj književni opus, sa posvetom vremenu u kojem je sazrevao kao pisac i posvetama onim ličnostima koje su obeležile njegovu mladost, postale nezaobilazni deo njegove biografije.
Mirko je umeo, kao malo ko, da iz različitih susreta sa različitim ljudima otkrije i karakteristike vremena, da oživi jednu epohu, uzbudljivu, dinamičnu, neponovljivu. Privlačili su ga ljudi neobičnih sudbina, različitih profesija, od umetnika, do profesora, ljudi koji su bili u samom središtu kulturnog i javnog života pa do onih sa periferije tog istog života.
Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je ovaj nobelovac opisivao ljude sa kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti “književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su Evropska trulež, Pisanje ili nostalgija, Elita gora od rulje, Cvetanje mase potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar
Pisao je o drugima, ali i o sebi. Preko različitih ljudskih sudbina ostavio je svedočanstvo o vremenu koje već pokriva patina zaborava, o prijateljima, različitim poznanstvima i susretima, o onome što je postalo neozaobilazni deo njegove biografije. Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predodređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima.
Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da iz priča iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje, pronalazi ono što je istinska ljudska patnja, tragedija ili farsa. U tome mu niko nije bio ravan.
Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je ovaj nobelovac opisivao ljude sa kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti “književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su Evropska trulež, Pisanje ili nostalgija, Elita gora od rulje, Cvetanje mase potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar.
Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem.
U Vremenu koje se udaljava Kovač piše o ličnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zaključuje, da piše samo o “vlastitom životopisu”, “jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i događaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturječnostima”.
Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem
Većina ličnosti opisana je pod pravim imenima i “prepoznatljivim inicijalima”. Poneke situacije i događaji, biografije ličnosti su nadograđeni, dodato je i ono što se nije dogodilo, ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, Kovačev susret sa Tinom. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. “Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati.”
Dopunjujući prošlost, on je na neki način ispravlja, čini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman. Ili još preciznije, spaja ta dva žanra.
I ne samo ta dva žanra. Vrijeme koje se udaljava neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene, memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući.
Ne ulaze u njegov izbor sve zanimljive ličnosti sa kojima je bio u dodiru nego samo one koje se uklapaju u njegov pripovedački stil. One kojima je određeno naročito mesto u intimnom albumu slika prošlosti.
Ozbiljna bolest omela je Mirka Kovača da napiše završna poglavlja. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u jednom od tih poglavlja želeo da opiše onaj hladni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Opis tog nedragovoljnog i sumornog rastanka sadržao bi pripovest o fantazmagoričnom putovanju u neizvesnost, put od Beograda preko Mađarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mračna vremena mržnje i zločina.
Vrijeme koje se udaljava neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene, memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući
O ovom bizarnom putovanju sačuvani su neki Kovačevi zapisi, građa za jedan pravi uzbudljiv roman sa kafkijanskim obratima. Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela. A i prvi susret sa Rovinjom doneo je nove potresne susrete sa izgnanicima iz različitih krajeva bivše zajedničke domovine. Sve ih je povezivala žalosna izbeglička sudbina.
Vrijeme koje se udaljava ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačevog spisateljskog majstorstva.
Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Čitajući još u rukopisu Vrijeme koje se udaljava, osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu Gubilište i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.
Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.
Filip David (Pogovor Kovačevu memoarističkom romanu ”Vrijeme koje se udaljava”, Fraktura, Zaprešić, 2013.)
Hram živog jezika
Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana, i društvena depresija, i ekonomsko samouništenje, i ulazak u Europsku Uniju, a zatim i svođenje hrvatske abecede na njezino dvadeset i sedmo slovo, rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu.
Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana (…) rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu
Istina, najprije je, na Preobraženjenje Gospodnje po pravoslavnom kalendaru, dovršio sve svoje poslove sa smrću, ali kako je knjiga intenzivno nastajala u ranijim godinama i mjesecima, nekako se njezino ispisivanje i nastajanje nastavljalo i nakon piščeve posljednje tačke.
S podnaslovom “roman-memoari”, u šestotinjak stranica i četrdeset tri poglavlja, te posljednjim nenapisanim, ali naslovljenim kao Inferno, “Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost.
Stvarnost, bilo da je temeljena na slučaju, sudbini ili Božjem naumu, nije uvijek uvjerljiva, niti iza nje stoji dobar i darovit fikcionalist i dramaturg. Kovač se cijeloga života pripremao za ovu konačnu intervenciju na goloj zbilji.
Fragment jednog poglavlja ove knjige objavljen je početkom godine, kao posveta odlasku Krste Papića, ovaj čitatelj rukopis je zatim pratio u mjesecima nakon Kovačeve smrti, loveći trenutke njegova života u rijetkim slovnim greškama i gramatičkim lapsusima, a onda je u Puli, na Sajmu, živu knjigu držao u ruci.
“Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života
Hrvatskoj književnosti i kulturi služi na čast što je “Vrijeme koje se udaljava” objavljeno u ovoj zemlji i sa CIP-om zagrebačke Sveučilišne i nacionalne knjižnice.
Svoje vrhunce, u “Dnevnicima” i “Zastavama”, Miroslav Krleža dočekao je u Sarajevu, kod sarajevskih izdavača. Ivo Andrić je od svih poguba hrvatstva i od malograđanske ljubavi Zagreba prema svemu što je hrvatsko, zauvijek pobjegao u Beograd, i tamo objavio sve svoje važne naslove. Samo je Mirko Kovač svoju finalnu knjigu izdao tu, u Zagrebu.
Ta činjenica za pisca ima samo simbolički značaj, dok je za Zagreb i za imaginarij hrvatske književnosti kapitalna i konkretna poput hrama. Hrama živoga jezika.
Miljenko Jergović (Preporuke, ”Dnevnik jednog čitatelja”, www.jergovic.com)
Vrijeme koje se udaljava
Mirko Kovač, Vrijeme koje se udaljava. Fraktura, Zaprešić 2013.
Već i površno promatranje opusa Mirka Kovača, u njegovoj vremenskoj protežitosti, razotkrit će jednu tendenciju koja sve više maha uzima od početka osamdesetih godina, da bi realizaciju pronašla u knjigama što ih je sukcesivno na hrvatskome idiomu srpskoga ili hrvatskoga jezika publicirao od devedesetih naovamo. Naime, ako se u ranijim Kovačevim knjigama i moglo naslutiti da je ono o čemu se govori/onaj o kome se govori u izvjesnoj mjeri alter ego autorov, ta je pretpostavka morala ostati zaklonjena iza hermetičnosti njegovih knjiga i iza njihove jezične uzbibane inovativnosti.
Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički.
Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički
Sažimajući: ti su biografski elementi ponajprije bili dostupni onima koji su s piscem bili blisko povezani, koji su mu, u svakom slučaju, bili bliži od standardne čitateljske publike. Jezična je kompleksnost uvijek bila kamen spoticanja za čitateljstvo kojemu posao nije bivao olakšan ni ekstremnom zapletenošću priča, njihovom konzekventnom odbijanju pokoravanja pravolinijskome pripovijedanju, smjelim i beskompromisnim razračunavanjem s kontinuitetom i slavljenjem diskontinuiteta.
U jednu riječ: Mirko je Kovač u šezdesetim i sedamdesetim bio spisatelj koji nije tražio lakoću kontakta – ni sa čitateljstvom ni sa politikom. Dok je širu publiku odbijao svjesno izabranom nepristupačnošću proznoga izričaja, politiku je uvijek iznova provocirao temama koje se ni u kojem slučaju nisu mogle podvesti pod kategoriju moralno-političke podobnosti.
Osobito je taj njegov ustrajni angažman bio impertinentan kada bi ga se stavilo u kontekst gorespomenute zavičajnosti, momenta koji je omogućavao da se u tekstovima ”prepoznaju“ čak i oni koji u njima nisu bili smješteni, o onim drugim da se ne govori. Iz metropole je slao izazove u provinciju, očekujući reakciju, dobivajući je i na taj način sprečavajući svoju integraciju, kako u sredini-ama iz koje-ih je potekao, kao i u onoj koju je izabrao kao mjesto življenja.
Takva je konstelacija uvjetovala višestruko nepristupačnost Kovačeve rane proze. Štoviše, njezina je hermetičnost odbijala čak i one potencijalne recipijente koji bi je inače zbog političke brizantnosti možda i bili spremni konzumirati.
Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv. Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma. Naznaka, ako ćemo točnije, promjene pristupa vidljiva je u kratkom romanu Životopis Malvine Trifković, s početka sedamdesetih, no istinski je okret ka drukčijem tipu proze jasno naznačen u knjizi koja ”sluti na autobiografiju“, romanu Uvod u drugi život iz 1983.
Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv. Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma
Životopis je tekst na putu ka postmodernizmu. Uvod je realizirani postmodernizam. Dok se u prvome, anticipirajući postupak kojega će Danilo Kiš toliko efektivno primijeniti u Grobnici za Borisa Davidoviča, fingirani dokument stavlja u središte pažnje (ali mu se oduzima važnost time što ga se predstavlja kao svjedočanstvo o marginalnim povijesnim ličnostima), u drugome se kao primarna metoda pojavljuje na postmodernistički način izvrnuta autobiografija – u formi autofikcije.
Taj je specifični žanr moguće odrediti kao legitimnog (postmodernističkog) nasljednika same autobiografije. U znanosti je o književnosti opće mjesto da mu je rodonačelnik Serge Doubrovsky koji je njime definirao vlastitu spisateljsku praksu. Istovremeno, njime je opravdao i nelagodu što ga je u javnosti izabrao njegov roma Fils (1977). Sljedeći objašnjenja Doubrovskoga Routledge Encyclopedia of Narrative Theory (2005) autofikciju definira na sljedeći način: ”Samosvojan žanr karakteriziran dvostrukim ugovorom između autora i čitatelja: autobiografski ugovor koji od autora zahtijeva da govori istinu o svojemu životu i fikcionalni ugovor kojim se omogućuju fabuliranje i izmišljanje. Specifičnost se autofikcije nalazi u nerazriješenome paradoksu tih kontradiktornih čitateljskih instrukcija.” (36f.)
Uvod u drugi život slijedi tu pripovjednu matricu. Knjiga je konstruirana iz fragmenata koji fingiraju usku povezanost s vremenskim strukturama. Oni su ili obilježeni godinama u kojima su zapisivani, ili su, pak, ispisani u maniru dnevnika. Dojam dokumentarnosti pojačavaju i likovi koje, i bez poznavanja piščeva okoliša, možemo prepoznati kao autentične jer su čvrsti dio kulturalnog pamćenja – Miro Glavurtić, Danilo Kiš, Slobodan Perović, Leonid Šejka. Na taj se način ova knjiga povinovala gorenavedenoj definiciji.
Faktor govorenja istine o životu pomiješan je s fiktivnim momentima u kojima se postulira i realizira tendencija ka ”fabuliranju i izmišljanju“ stvarajući na taj način amalgamirani tekst otvoren prema inovaciji i tipično postmodernoj oksimoronskoj otvorenosti u zatvorenosti – zatvorenosti u otvorenosti. Iskrenost je sekundarna kategorija koja će, nakraju, ustupiti pred jednom višom što ćemo je, u nedostatku prikladnijega termina, nazvati estetskom.
Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija
Ako je Uvod u drugi život bio uvod u autofikcionalnu prozu, onda je teški biografski urez u piščev život, obilježen protjerivanjem iz Beograda i nastanjivanjem u rovinjskoj rekluziji, značio njezin pun razvitak. Počev od Kristalnih rešetki, romana koji je bez obzira na tegobnu stvarnost u sebi zadržavao momente za Kovača tipične karnevaleskne vedrine, preko sljedećeg romana, Grada u zrcalu koji je označio okret ka pastelnoj melankoliji u kojoj je vraćanje u prošlost stvar introjekcije i introvertiranosti, Istranin po izboru ispisivao je stranice koje su se sve više bavile njegovom unutarnjošću a preko nje i definiranjem vlastitog mjesta u svijetu.
Metafora ”kristala“, kao nečega što zbivanja predočena u sebi višestruko reflektira, zamjenjuje se metaforom ”zrcala“ koje ono što je jednom uhvaćeno zadržava u izvornome obliku, preokrećući ga u asimetričnosti ali ostavljajući ga jednoznačnim. Stoga je zrcalo i prigodno za predočavanje prošlosti koja je nepovratno prošla – onoga, dakle, što će generirati, sa svoje nepopravljivosti, sjetu i melankoliju.
Radikalnost Uvoda u drugi život, ublažena je polisemičnošću Kristalnih rešetaka, a u toplini mediteranskoga Grada u zrcalu, onoga mjesta koje se iz, progovorimo konkretno, iz trebinjske perspektive doimlje kao uvijek već odmaknuto, uvijek već u bijegu, kojega se može uloviti tek u zrcalnome odrazu – Dubrovnika – dakle, spremnoga za buđenje sentimenata kod onih koji ga pokušavaju uhvatiti ali koji im se uvijek već izmiče, došla je do gotovo potpunoga ugasnuća. Sjeta bez tjeskobe utisnula je svoj pečat u knjigu koja je zračila pomirenošću s vlastitom prolaznošću, ali i s prolaznošću svijeta kojega se voljelo.
Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija. Ako bih htio zaoštriti do krajnosti (no u zaoštravanju se uvijek krije i klica pojednostavljivanja), rekao bih da je Vrijeme koje se udaljava autofikcionalni komplement dvjema esejističkim knjigama.
Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan
Ta bi se pretpostavka zasnivala na jednoj činjenici: i u romanu i u esejima pojavljuju se isti ljudi koji, u prvom, funkcioniraju kao junaci književnoga djela, a u drugima kao predmeti suptilne analize koja, ipak, povremeno odstupa od načela književnoga razmatranja i prelazi na područje memoarskoga. U tome je smislu djelo kojim se Kovačev opus zaokružuje i svojevrsna dogradnja prethodna dva romana koja s njime dijele autofikcionalnu poetiku.
Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan, ipak ostavljajući mali međuprostor, sažet u onoj crtici, da se onaj koji govori o fikcionalnim ličnostima koji nastanjuju jedan fikcionalni svijet spaja s onim u kojem jedna javna ličnost izvješćuje o svojim susretima s drugim javnim ličnostima u prostoru koji se prepoznaje kao realan.
Nije li, onda, paratekstualno ukazivanje pokušaj zavođenja čitateljstva na krivi put? Nije li roman-memoari, u jednu riječ, oksimoronska konstrukcija? Upravo se tu usijeca žanrovska oderednica autofikcionalnosti koju sam ja nametnuo Kovačevu djelu, ona, naime, kojom sam ga svrstao u epohu postmodernizma i koji ga dovodi u neposrednu srodnost s dvojicom spisatelja o kojima sam izvještavao prije nekoliko tjedana na ovom istom mjestu: s Miljenkom Jergovićem i Ivanom Lovrenovićem (uz njih bi vjerojatno bilo nužno spomenuti i prvi autofikcionalni roman u bosankohercegovačkoj književnosti, Istoriju bolesti Tvrtka Kulenovića).
Postmodernu, ili bar onaj njezin dio koji po ratovima koji su vođeni nakon raspada Jugoslavije, (da li bi se mogla nazvati post-jugoslavenskom?) odlikuje povratak u sentimentalizam, možda čak i ”novi sentimentalizam“ koji sa dubokom sviješću o autorskoj involviranosti u tekst u drukčijem registru ponovno is-pisuje, pre-ispituje moduse što su ih, opet u dijalogu sa Svetim Augustinom, postulirale Rousseauove Ispovijesti.
U središtu se narativnoga interesa tako konstruirane proze nalaze istina i iskrenost. Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima koja ispunjenje neće potražiti u kakvu nadnaravnome biću. Ispovijest, u jednu riječ, postaje sekularizirana te tako proturječna svojoj izvornoj nakani.
Romantizmi i realizmi devetnaestoga stoljeća abolirali su Rousseauov diskurz, u modernizmu za njega svakako nije bilo mjesta, da bi ga tek postmoderno doba vratilo, naravno promijenjenog, u središte pažnje. Ako je autobiografija zahtijevala prikazivanje vlastite osobe bez sentimentalnih iskliznuća, autofikcija napušta upravo to načelo. Ona ostaje sekularna ali i ukida apsolutnu potrebu za istinitošću, čime ipak ne umanjuje vlastitu iskrenost (a ona se, rusoovski, odražava u autoflagelaciji).
Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima
Divlje izrasline nove sentimentalnosti perverzno će se realizirati u talk-shows u kojima ljudi razgolićuju sebe dok ih slušaju drugi ljudi koji jedva čekaju priliku da to isto učine. Naravno, središnje je pitanje koga takvo što može interesirati. No ostavimo izrasline po strani i vratimo se zdravome tkivu. Vrijeme koje se udaljava u naslovu naznačuje bitnost temporalnosti u izgradnji narativne strukture.
Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.
Da bi se još više udaljio od autobiografije ovaj roman ukida jednu od njezinih središnjih kategorija – linearnost nužno uvjetovanu zapoviješću kontinuiteta. U Vremenu koje se udaljava postupak je dijametralno suprotan. Dimenzija se temporalnosti pojavljuje u svojem diskontinuiranom maniru.
Mirko nas Kovač u tekst uvodi kratkim prologom a potom slijede poglavlja iz života koja su ispresijecana zbivanjima koja su im prethodila, ili onima koja su im slijedila. Ništa tu nije pravolinijski sortirano, ništa se ne zbiva po unaprijed propisanom planu. Sve protječe onako kako je zamislio gospodar slučaj, a pripovjedačevo se pamćenje nameće kao neprikosnoveni autoritet iza kojega nema nikakve druge (političke ili ideološke) moći doli one njegove osobne savjesti, njegovog nenadmašnog jezika, otmjenoga stila i britkoga jezika.
Autoritet kojega Kovač kreira zasnovan je na unutarnjim faktorima pripovjednoga teksta ali i na znanju i bogatome iskustvu jednoga spisatelja koji je doživio mnogo toga i koji je voljan pripovijedati o onome što je doživio.
Autofikcionalni elementi upravo u takvoj konstelaciji stječu dodatnu snagu. Ispovijed nije ispovijed obična čovjeka koji narcistički ali i mazohistički izlaže svoj banalni život navodno strogome prosudbenom oku ljudi koji su mu, zapravo, jednaki. Nije to ni biografija kakve celebrity ispisana tuđom rukom koja nije sposobna unijeti trunak zračenja (ili značenja) u ispraznu priču što ju je dužna (po logici ekonomije) ispisati. Ne, Vrijeme koje se udaljava zapanjuje obiljem podataka i zapažanja u čiju vjerodostojnost ne treba (osobito) sumnjati.
Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu
Čak i kada treba (a takva je scena susreta s Tinom Ujevićem čiju fikcionalnost u Pogovoru razotkriva Filip David) sumnja može ostati tek na površini pripovjednoga teksta. Njegova unutarnja ekonomija zahtijeva od svojega voditelja-pripovjedača da na tim mjestima fantazira, da na njima stvara fikciju koja će komplementirati ono što se zove životom, a što je, ustvari, isto tako fikcija jer jednom ispripovijedana priča postaje književno djelo makoliko se onaj koji ju je sačinio težio predočiti autentičnom.
A Mirko Kovač tome ne teži. On svoju knjigu ostavlja na području lijepe književnosti i ne pretendira na to da će budući znanstvenici u njoj nalaziti građu za rekonstrukciju književnog života u Jugoslaviji i njezinim nasljednicama u periodu od preko pedeset godina – koliko je nastajao njegov zapanjujući opus.
Otuda se ova knjiga čita bez potrebe za zadržavanjem na njezinoj anegdotalnoj komponenti (koja mora postojati). Tračersko je u njoj svedeno na minimum. Kovač karakterizira svoje junakinje i junake bez želje da ih razgoliti ili razobliči. Oni/one su za njega legitimni nastanjivači pripovjednoga svijeta čiji je on domaćin i u njemu se trebaju osjećati ugodno. Zloba tu nema mjesta. Kritika svakako, pa čak i poneka ljuta opaska, poneka žaoka.
Ali pripovjedač ne osuđuje ni one koji su mu nanijeli zlo. Pokušava ih sagledati u objektivnom svjetlu u kojemu će se njihovi postupci moći interpretirati i u drukčijemu ozračju. Poput istražitelja Kapetanovića iz Uvoda u drugi život (je li on fiktivan ili je zasnovan na realnoj osobi s kojom je Kovač stupio u – nevoljki – kontakt?) koji spisatelju zagorčava život jer mora tako raditi, jer nema drugog izlaza da pokrije razočarenje time što je otpušten iz službe pa ”istražuje“ čak i kada ne smije, jer to je zapovijest njegove naravi, tako se i rijetki negativci u Vremenu koje se udaljava kontekstualiziraju, sistematiziraju i nakraju razumijevaju. A tek kada smo nečije postupke razumjeli možemo o njima reflektirati, razmišljati o njihovoj dubini ili plitkoći.
Kako interpretirati poglavlje u kojem Kovač pripovijeda o susretu s Andrićem u Tašmajdanskom parku? Ili ono o vožnji s Danilom Kišom do Imotskoga? Je li Andrićeva izgubljenost izmišljena ili mu je mlađi kolega doista pomogao da dođe do kuće? Je li Kiš doista nije bio sposoban baciti kamen u jezero, dobaciti kamenom do jezera, zato što mu je nedostajala tehnika? Je li rečenica: ”Tu, blizu, više se nije mogao naći kamenčić, to su opustošili oni koji su kao i Kiš uzalud pokušavali dokazati da mogu uspjeti bez ičije pomoći“ samo opisivanje činjeničnog stanja vezanog za jedan minorni događaj, ili je u njoj skrivena generalizacija kojom se pokušava nevježama približiti tajna tragedije Danila Kiša sadržana u njegovoj neprilagođenosti?
Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu
U ovim se zapisima privatno (ispovijest, autofikcija) miješa s javnim (uspomene na poznate ličnosti) stvarajući od kroničara, zapisivača, ”sjećača“, dvostruku ličnost: romanopisca i memoaristu. Te naizgled proturječne osobnosti stapaju se u jednu harmoničnu cjelinu koja istovremeno dominira romanom-memoarima ali ga i ovjerovljuje u njegovoj hibridnoj konstrukciji.
U Vremenu koje se udaljava postoji jedan odjeljak koji odskače od cjeline, ali koji ne strši. I on je njezin legitimni dio, makar slijedio donekle suprotnu poetiku. Taj je dio, nažalost, ostao nedovršen. Smješten je u posljednja tri poglavlja knjige, Obiteljske nedaće, Prokletstvo zavičaja i Atelje na Zvezdari, raspliće se povijest obitelje kroničarove supruge, slikarice Slobodane Matić. Riječ je o još jednoj za dvadeseto stoljeće tipičnoj priči o ubijenima, nestalima, poniženima…
Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.
Pokušati rasplesti isprepletenosti što ih je kreiralo turobno dvadeseto stoljeće, ali učiniti to u mikrokozmosu obitelji, i još one koja je vlastita ili koja se poznaje jednako dobro kao vlastita, jest mogući put ka reflektiranome poimanju nepojmljivoga.
Vrijeme se Mirka Kovača nažalost udaljilo. No postoje i vremena drugih protagonista i antagonista koje treba izvući iz šutnje. U svakom slučaju, ono što kultura južnoslavenskih prostora treba u ovim, recimo to eufemistički, kompleksnim vremenima koja se nažalost ne udaljavaju nisu memoari tipa Milovana Đilasa, s njihovom nekritičnošću i narcističkom okrenutosti prema samome sebi. Naprotiv, potrebni su nam tekstovi novog sentimentalizma, intorspektivni i autorefleksivni, ponekad nemilosrdni u kritičkome samopropitivanju njihovih stvaralaca.
Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu.
Filmovi novog veka
Psiholozi i proučavaoci književnosti poručuju da bi najbolje i omiljene knjige čitaoci morali da čitaju svake pete godine ponovo. Ne samo zato što postoji neumitan proces zaboravljanja, već i zbog toga što čovek posle izvesnih godina drugim očima i sa novom zrelošću upoznaje svoja omiljena dela.
Znamo da su nas u obaveznom školovanju primoravali da čitamo klasike. Kako su nas nastavnici upućivali u lepote književnog dela, velika je sreća da nam nisu ubili želju da čitamo i u poodmaklom dobu. Ali nije isto čitati ’’Zločin i kaznu“ F. Dostojevskog u šesnaestoj godini, i desetak godina kasnije.
Od takvih ćete na svakom koraku čuti kako je savremena srpska poezija na nivou (svetske!), premda lako doznajete da oni ne poznaju nijedan važniji jezik sem svog zavičajnog. Sa sličnom namenošću se govori o novoj srpskoj prozi, premda lako vidimo da je vreme moćnih pisaca poput Kiša, Pekića, Aleksandra Tišme, Konstantinovića, Mirka Kovača iza nas. I onda se čudimo što se sužava krug ozbiljnih čitača, a širi onaj koji ispunjava treš-literatura voditeljskih zvezda, porno-starleta i diva sa dunavskih splavova
Naravno, čak i za profesionalne čitače i univerzitetske profesore često je ovaj izazov nepremostiv ako stalno prate noviju književnu produkciju, izmenjene modele tumačenja književnih dela, da ne bi zaostali u percepciji umetnosti koja sa vremenom dobija drugačije reference. T. S. Eliot je pre stotinak godina na vreme upozorio da svako novo umetničko delo pomera razumevanje onoga što smatramo tradicijom (ona dobija status neizmenjivih vrednosti samo tamo gde se sa tradicijom instrumentalizuje poimanje prošlih vremena i ondašnjih vrednosnih sistema).
Ostavljam po strani jedan sloj nametljivih sveznalica koji o svemu donose lake i teške sudove, što u poremećenim kulturama poput srpske lako prolazi, ali ostavlja neprijatne tragove. Od takvih ćete na svakom koraku čuti kako je savremena srpska poezija na nivou (svetske!), premda lako doznajete da oni ne poznaju nijedan važniji jezik sem svog zavičajnog.
Sa sličnom namenošću se govori o novoj srpskoj prozi, premda lako vidimo da je vreme moćnih pisaca poput Kiša, Pekića, Aleksandra Tišme, Konstantinovića, Mirka Kovača iza nas. I onda se čudimo što se sužava krug ozbiljnih čitača, a širi onaj koji ispunjava treš-literatura voditeljskih zvezda, porno-starleta i diva sa dunavskih splavova.
Nešto slično važi i za filmsku umetnost. Promiču mnogi filmovi i većina ubrzo pada u zaborav (najčešće zasluženo). No neki filmovi, koji polože ispit vremena, postaju sve bolji i dragoceniji za naše razumevanje života i čovekove sudbine.
Svako ima pravo da kaže da mu je dovoljno što je nekad davno video Hitchcockovu ‘‘Vrtoglavicu“ ili ‘‘Rubljova“ Andreja Tarkovskog, ali znam mnogo ljudi koji kao i ja uvek sa novim uzbuđenjem ponovo pogledaju klasična i neka novija filmska dela.
Nešto slično važi i za filmsku umetnost. Promiču mnogi filmovi i većina ubrzo pada u zaborav (najčešće zasluženo). No neki filmovi, koji polože ispit vremena, postaju sve bolji i dragoceniji za naše razumevanje života i čovekove sudbine. Svako ima pravo da kaže da mu je dovoljno što je nekad davno video Hitchcockovu ’’Vrtoglavicu“ ili ‘‘Rubljova“ Andreja Tarkovskog, ali znam mnogo ljudi koji kao i ja uvek sa novim uzbuđenjem ponovo pogledaju klasična i neka novija filmska dela
Zato se i prave liste najboljih filmova na kraju godine, decenije i stoleća. Nema konačnog i neprikosnovenog izbora, što se najbolje vidi iz liste najboljih filmova u istoriji, koju svakih desetak godina objavljuje najpoznatiji filmski časopis na svetu, londonski Sight and Sound. Svako novo glasanje dovodi do pomeranja na listi (koja se sastavlja glasanjem nekoliko stotina uglednih filmskih kritičara). Neki filmovi koji su bili pri vrhu pre dvadesetak godina su nestali, a iskrsli su drugi filmovi (ne uvek novi po datumu snimanja). Vreme utiče na ukuse, na percepciju filmova. Neki filmovi naprosto ‘‘izblede“, drugi isplivaju iz pozadine.
Posebno je opasno ako se, u vremenima opšte ekspanzije novih tehnologija, filmovi u prvoj recepciji doživljavaju na malim ekranima (TV) i na sve moćnijoj internet ponudi. Time se gubi onaj poslednji trag zamračene dvorane, doživljaj koji u bioskopskoj tami približava gledaoca oniričkoj komponenti filma kao medija. Zato nije čudo kad neki mlađi aficionadosi filmskog medija odbacuju čitave decenije filmske umetnosti u potrazi za pomodnom pulp-percepcijom sveta.
Na kraju prošle decenije sastavljene su mnoge liste najboljih filmova prve decenije trećeg milenija. One se razlikuju od kritičara do kritičara, što samo govori da se imalo šta odabrati.
Evo deset filmova koje sam ja odabrao za preporuku: ‘‘Bela traka“ Mihaela Hanekea, ‘‘Panov lavirint“ Guillerma del Toroa, ‘‘Holivudski bulevar“ (Mulholland Drive) Davida Lyncha, ‘‘Sve o mojoj majci“ Pedra Almodovara, ‘‘Tamni vitez“ Cristophera Nolana, ‘‘Pisac iz senke“ Romana Polanskog, ‘‘Prorok“ Jacquesa Audiarda, ‘‘Ostrvo“ Pavela Lungina, ‘‘Udaljenost“ Nuria Bilge Cejlana i ‘‘Velika lepota (La grande bellezza) Paola Sorentina.
Oni koji vole film i ne gledaju ga samo kao deo dokolice i razbibrige vratiće se ovim i drugim naslovima. Da budem iskren, jedan od ovih filmova (neću da otkrijem koji, to sad nije bitno) pri prvom gledanju me je ostavio u priličnoj ravnodušnosti. Kad sam ga ponovo pogledao, on mi se ‘‘otvorio“. Ništa čudno. To su događa i sa knjigama: krenete sa čitanjem, osetite neki otpor, ostavite knjigu, ali posle nekog vremena, sve izgleda drugačije
To su filmovi koji su inače osvajali Oskare ili neke druge važne nagrade, ali to nije najbitnije, jer postoje filmovi sa sličnim javnim priznanjima koji su potonuli u priličnu senku (često, vrlo opravdano). U njima se očituje ono najbolje po čemu film opstaje kao umetnost pokretnih slika, sa uznemirujućim porukama i doživljajem koji dugo opstaje u gledaočevoj svesti.
Oni koji vole film i ne gledaju ga samo kao deo dokolice i razbibrige vratiće se ovim i drugim naslovima. Da budem iskren, jedan od ovih filmova (neću da otkrijem koji, to sad nije bitno) pri prvom gledanju me je ostavio u priličnoj ravnodušnosti. Kad sam ga ponovo pogledao, on mi se ‘‘otvorio“. Ništa čudno. To su događa i sa knjigama: krenete sa čitanjem, osetite neki otpor, ostavite knjigu, ali posle nekog vremena, sve izgleda drugačije.
Ako već dosad niste stekli naviku da u kućnoj kolekciji čuvate DVD snimke probranih filmova, počnite sa ovim naslovima. Ima ih na ćoškovima (priče o pirateriji ostavite onima koji nas sprečavaju da uđemo u Evropu mnogo efikasnije), imaju ih vaši prijatelji, razmenite snimke, to se u celom svetu radi (i nigde nije kažnjivo).
Nećete se pokajati ako sa predložene liste, ili neke druge, proberete nešto za kasnije gledanje. Ako smem da vam poverim, neke filmove sam video i desetak puta, poput neverovatnog, mističnog ‘‘Ostrva“ ruskog genija Pavela Lungina. Zato su ljudi i u mnogo težim vremenina čitali Rabelaisalea i Cervantesa, slušali Bacha i Mozarta. Tako je lakše i lepše.
Mirko Kovač je zacrtao put
Mirko Kovač, Vrijeme koje se udaljava. Fraktura, Zaprešić 2013
Već i površno promatranje opusa Mirka Kovača, u njegovoj vremenskoj protežitosti, razotkrit će jednu tendenciju koja sve više maha uzima od početka osamdesetih godina, da bi realizaciju pronašla u knjigama što ih je sukcesivno na hrvatskome idiomu srpskoga ili hrvatskoga jezika publicirao od devedesetih naovamo. Naime, ako se u ranijim Kovačevim knjigama i moglo naslutiti da je ono o čemu se govori/onaj o kome se govori u izvjesnoj mjeri alter ego autorov, ta je pretpostavka morala ostati zaklonjena iza hermetičnosti njegovih knjiga i iza njihove jezične uzbibane inovativnosti.
Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički.
Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički
Sažimajući: ti su biografski elementi ponajprije bili dostupni onima koji su s piscem bili blisko povezani, koji su mu, u svakom slučaju, bili bliži od standardne čitateljske publike. Jezična je kompleksnost uvijek bila kamen spoticanja za čitateljstvo kojemu posao nije bivao olakšan ni ekstremnom zapletenošću priča, njihovom konzekventnom odbijanju pokoravanja pravolinijskome pripovijedanju, smjelim i beskompromisnim razračunavanjem s kontinuitetom i slavljenjem diskontinuiteta.
U jednu riječ: Mirko je Kovač u šezdesetim i sedamdesetim bio spisatelj koji nije tražio lakoću kontakta – ni sa čitateljstvom ni sa politikom. Dok je širu publiku odbijao svjesno izabranom nepristupačnošću proznoga izričaja, politiku je uvijek iznova provocirao temama koje se ni u kojem slučaju nisu mogle podvesti pod kategoriju moralno-političke podobnosti.
Osobito je taj njegov ustrajni angažman bio impertinentan kada bi ga se stavilo u kontekst gorespomenute zavičajnosti, momenta koji je omogućavao da se u tekstovima ”prepoznaju“ čak i oni koji u njima nisu bili smješteni, o onim drugim da se ne govori. Iz metropole je slao izazove u provinciju, očekujući reakciju, dobivajući je i na taj način sprečavajući svoju integraciju, kako u sredini-ama iz koje-ih je potekao, kao i u onoj koju je izabrao kao mjesto življenja.
Takva je konstelacija uvjetovala višestruko nepristupačnost Kovačeve rane proze. Štoviše, njezina je hermetičnost odbijala čak i one potencijalne recipijente koji bi je inače zbog političke brizantnosti možda i bili spremni konzumirati. Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv.
Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma. Naznaka, ako ćemo točnije, promjene pristupa vidljiva je u kratkom romanu Životopis Malvine Trifković, s početka sedamdesetih, no istinski je okret ka drukčijem tipu proze jasno naznačen u knjizi koja ”sluti na autobiografiju“, romanu Uvod u drugi život iz 1983.
Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv. Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma
Životopis je tekst na putu ka postmodernizmu. Uvod je realizirani postmodernizam. Dok se u prvome, anticipirajući postupak kojega će Danilo Kiš toliko efektivno primijeniti u Grobnici za Borisa Davidoviča, fingirani dokument stavlja u središte pažnje (ali mu se oduzima važnost time što ga se predstavlja kao svjedočanstvo o marginalnim povijesnim ličnostima), u drugome se kao primarna metoda pojavljuje na postmodernistički način izvrnuta autobiografija – u formi autofikcije.
Taj je specifični žanr moguće odrediti kao legitimnog (postmodernističkog) nasljednika same autobiografije. U znanosti je o književnosti opće mjesto da mu je rodonačelnik Serge Doubrovsky koji je njime definirao vlastitu spisateljsku praksu. Istovremeno, njime je opravdao i nelagodu što ga je u javnosti izabrao njegov roma Fils (1977).
Sljedeći objašnjenja Doubrovskoga Routledge Encyclopedia of Narrative Theory (2005) autofikciju definira na sljedeći način: ”Samosvojan žanr karakteriziran dvostrukim ugovorom između autora i čitatelja: autobiografski ugovor koji od autora zahtijeva da govori istinu o svojemu životu i fikcionalni ugovor kojim se omogućuju fabuliranje i izmišljanje. Specifičnost se autofikcije nalazi u nerazriješenome paradoksu tih kontradiktornih čitateljskih instrukcija.” (36f.)
Uvod u drugi život slijedi tu pripovjednu matricu. Knjiga je konstruirana iz fragmenata koji fingiraju usku povezanost s vremenskim strukturama. Oni su ili obilježeni godinama u kojima su zapisivani, ili su, pak, ispisani u maniru dnevnika. Dojam dokumentarnosti pojačavaju i likovi koje, i bez poznavanja piščeva okoliša, možemo prepoznati kao autentične jer su čvrsti dio kulturalnog pamćenja – Miro Glavurtić, Danilo Kiš, Slobodan Perović, Leonid Šejka. Na taj se način ova knjiga povinovala gorenavedenoj definiciji.
Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija
Faktor govorenja istine o životu pomiješan je s fiktivnim momentima u kojima se postulira i realizira tendencija ka ”fabuliranju i izmišljanju“ stvarajući na taj način amalgamirani tekst otvoren prema inovaciji i tipično postmodernoj oksimoronskoj otvorenosti u zatvorenosti – zatvorenosti u otvorenosti. Iskrenost je sekundarna kategorija koja će, nakraju, ustupiti pred jednom višom što ćemo je, u nedostatku prikladnijega termina, nazvati estetskom.
Ako je Uvod u drugi život bio uvod u autofikcionalnu prozu, onda je teški biografski urez u piščev život, obilježen protjerivanjem iz Beograda i nastanjivanjem u rovinjskoj rekluziji, značio njezin pun razvitak. Počev od Kristalnih rešetki, romana koji je bez obzira na tegobnu stvarnost u sebi zadržavao momente za Kovača tipične karnevaleskne vedrine, preko sljedećeg romana, Grada u zrcalu koji je označio okret ka pastelnoj melankoliji u kojoj je vraćanje u prošlost stvar introjekcije i introvertiranosti, Istranin po izboru ispisivao je stranice koje su se sve više bavile njegovom unutarnjošću a preko nje i definiranjem vlastitog mjesta u svijetu.
Metafora ”kristala“, kao nečega što zbivanja predočena u sebi višestruko reflektira, zamjenjuje se metaforom ”zrcala“ koje ono što je jednom uhvaćeno zadržava u izvornome obliku, preokrećući ga u asimetričnosti ali ostavljajući ga jednoznačnim. Stoga je zrcalo i prigodno za predočavanje prošlosti koja je nepovratno prošla – onoga, dakle, što će generirati, sa svoje nepopravljivosti, sjetu i melankoliju.
Radikalnost Uvoda u drugi život, ublažena je polisemičnošću Kristalnih rešetaka, a u toplini mediteranskoga Grada u zrcalu, onoga mjesta koje se iz, progovorimo konkretno, iz trebinjske perspektive doimlje kao uvijek već odmaknuto, uvijek već u bijegu, kojega se može uloviti tek u zrcalnome odrazu – Dubrovnika – dakle, spremnoga za buđenje sentimenata kod onih koji ga pokušavaju uhvatiti ali koji im se uvijek već izmiče, došla je do gotovo potpunoga ugasnuća. Sjeta bez tjeskobe utisnula je svoj pečat u knjigu koja je zračila pomirenošću s vlastitom prolaznošću, ali i s prolaznošću svijeta kojega se voljelo.
Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan
Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija. Ako bih htio zaoštriti do krajnosti (no u zaoštravanju se uvijek krije i klica pojednostavljivanja), rekao bih da je Vrijeme koje se udaljava autofikcionalni komplement dvjema esejističkim knjigama.
Ta bi se pretpostavka zasnivala na jednoj činjenici: i u romanu i u esejima pojavljuju se isti ljudi koji, u prvom, funkcioniraju kao junaci književnoga djela, a u drugima kao predmeti suptilne analize koja, ipak, povremeno odstupa od načela književnoga razmatranja i prelazi na područje memoarskoga. U tome je smislu djelo kojim se Kovačev opus zaokružuje i svojevrsna dogradnja prethodna dva romana koja s njime dijele autofikcionalnu poetiku.
Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan, ipak ostavljajući mali međuprostor, sažet u onoj crtici, da se onaj koji govori o fikcionalnim ličnostima koji nastanjuju jedan fikcionalni svijet spaja s onim u kojem jedna javna ličnost izvješćuje o svojim susretima s drugim javnim ličnostima u prostoru koji se prepoznaje kao realan.
Nije li, onda, paratekstualno ukazivanje pokušaj zavođenja čitateljstva na krivi put? Nije li roman-memoari, u jednu riječ, oksimoronska konstrukcija? Upravo se tu usijeca žanrovska oderednica autofikcionalnosti koju sam ja nametnuo Kovačevu djelu, ona, naime, kojom sam ga svrstao u epohu postmodernizma i koji ga dovodi u neposrednu srodnost s dvojicom spisatelja o kojima sam izvještavao prije nekoliko tjedana na ovom istom mjestu: s Miljenkom Jergovićem i Ivanom Lovrenovićem (uz njih bi vjerojatno bilo nužno spomenuti i prvi autofikcionalni roman u bosankohercegovačkoj književnosti, Istoriju bolesti Tvrtka Kulenovića).
Postmodernu, ili bar onaj njezin dio koji po ratovima koji su vođeni nakon raspada Jugoslavije, (da li bi se mogla nazvati post-jugoslavenskom?) odlikuje povratak u sentimentalizam, možda čak i ”novi sentimentalizam“ koji sa dubokom sviješću o autorskoj involviranosti u tekst u drukčijem registru ponovno is-pisuje, pre-ispituje moduse što su ih, opet u dijalogu sa Svetim Augustinom, postulirale Rousseauove Ispovijesti.
U središtu se narativnoga interesa tako konstruirane proze nalaze istina i iskrenost. Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima koja ispunjenje neće potražiti u kakvu nadnaravnome biću. Ispovijest, u jednu riječ, postaje sekularizirana te tako proturječna svojoj izvornoj nakani.
Romantizmi i realizmi devetnaestoga stoljeća abolirali su Rousseauov diskurz, u modernizmu za njega svakako nije bilo mjesta, da bi ga tek postmoderno doba vratilo, naravno promijenjenog, u središte pažnje. Ako je autobiografija zahtijevala prikazivanje vlastite osobe bez sentimentalnih iskliznuća, autofikcija napušta upravo to načelo. Ona ostaje sekularna ali i ukida apsolutnu potrebu za istinitošću, čime ipak ne umanjuje vlastitu iskrenost (a ona se, rusoovski, odražava u autoflagelaciji).
Divlje izrasline nove sentimentalnosti perverzno će se realizirati u talk-shows u kojima ljudi razgolićuju sebe dok ih slušaju drugi ljudi koji jedva čekaju priliku da to isto učine. Naravno, središnje je pitanje koga takvo što može interesirati. No ostavimo izrasline po strani i vratimo se zdravome tkivu. Vrijeme koje se udaljava u naslovu naznačuje bitnost temporalnosti u izgradnji narativne strukture.
Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.
Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima
Da bi se još više udaljio od autobiografije ovaj roman ukida jednu od njezinih središnjih kategorija – linearnost nužno uvjetovanu zapoviješću kontinuiteta. U Vremenu koje se udaljava postupak je dijametralno suprotan. Dimenzija se temporalnosti pojavljuje u svojem diskontinuiranom maniru.
Mirko nas Kovač u tekst uvodi kratkim prologom a potom slijede poglavlja iz života koja su ispresijecana zbivanjima koja su im prethodila, ili onima koja su im slijedila. Ništa tu nije pravolinijski sortirano, ništa se ne zbiva po unaprijed propisanom planu. Sve protječe onako kako je zamislio gospodar slučaj, a pripovjedačevo se pamćenje nameće kao neprikosnoveni autoritet iza kojega nema nikakve druge (političke ili ideološke) moći doli one njegove osobne savjesti, njegovog nenadmašnog jezika, otmjenoga stila i britkoga jezika.
Autoritet kojega Kovač kreira zasnovan je na unutarnjim faktorima pripovjednoga teksta ali i na znanju i bogatome iskustvu jednoga spisatelja koji je doživio mnogo toga i koji je voljan pripovijedati o onome što je doživio.
Autofikcionalni elementi upravo u takvoj konstelaciji stječu dodatnu snagu. Ispovijed nije ispovijed obična čovjeka koji narcistički ali i mazohistički izlaže svoj banalni život navodno strogome prosudbenom oku ljudi koji su mu, zapravo, jednaki. Nije to ni biografija kakve celebrity ispisana tuđom rukom koja nije sposobna unijeti trunak zračenja (ili značenja) u ispraznu priču što ju je dužna (po logici ekonomije) ispisati. Ne, Vrijeme koje se udaljava zapanjuje obiljem podataka i zapažanja u čiju vjerodostojnost ne treba (osobito) sumnjati.
Čak i kada treba (a takva je scena susreta s Tinom Ujevićem čiju fikcionalnost u Pogovoru razotkriva Filip David) sumnja može ostati tek na površini pripovjednoga teksta. Njegova unutarnja ekonomija zahtijeva od svojega voditelja-pripovjedača da na tim mjestima fantazira, da na njima stvara fikciju koja će komplementirati ono što se zove životom, a što je, ustvari, isto tako fikcija jer jednom ispripovijedana priča postaje književno djelo makoliko se onaj koji ju je sačinio težio predočiti autentičnom.
A Mirko Kovač tome ne teži. On svoju knjigu ostavlja na području lijepe književnosti i ne pretendira na to da će budući znanstvenici u njoj nalaziti građu za rekonstrukciju književnog života u Jugoslaviji i njezinim nasljednicama u periodu od preko pedeset godina – koliko je nastajao njegov zapanjujući opus.
Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu
Otuda se ova knjiga čita bez potrebe za zadržavanjem na njezinoj anegdotalnoj komponenti (koja mora postojati). Tračersko je u njoj svedeno na minimum. Kovač karakterizira svoje junakinje i junake bez želje da ih razgoliti ili razobliči. Oni/one su za njega legitimni nastanjivači pripovjednoga svijeta čiji je on domaćin i u njemu se trebaju osjećati ugodno. Zloba tu nema mjesta. Kritika svakako, pa čak i poneka ljuta opaska, poneka žaoka.
Ali pripovjedač ne osuđuje ni one koji su mu nanijeli zlo. Pokušava ih sagledati u objektivnom svjetlu u kojemu će se njihovi postupci moći interpretirati i u drukčijemu ozračju.
Poput istražitelja Kapetanovića iz Uvoda u drugi život (je li on fiktivan ili je zasnovan na realnoj osobi s kojom je Kovač stupio u – nevoljki – kontakt?) koji spisatelju zagorčava život jer mora tako raditi, jer nema drugog izlaza da pokrije razočarenje time što je otpušten iz službe pa ”istražuje“ čak i kada ne smije, jer to je zapovijest njegove naravi, tako se i rijetki negativci u Vremenu koje se udaljava kontekstualiziraju, sistematiziraju i nakraju razumijevaju. A tek kada smo nečije postupke razumjeli možemo o njima reflektirati, razmišljati o njihovoj dubini ili plitkoći.
Kako interpretirati poglavlje u kojem Kovač pripovijeda o susretu s Andrićem u Tašmajdanskom parku? Ili ono o vožnji s Danilom Kišom do Imotskoga? Je li Andrićeva izgubljenost izmišljena ili mu je mlađi kolega doista pomogao da dođe do kuće? Je li Kiš doista nije bio sposoban baciti kamen u jezero, dobaciti kamenom do jezera, zato što mu je nedostajala tehnika?
Je li rečenica: ”Tu, blizu, više se nije mogao naći kamenčić, to su opustošili oni koji su kao i Kiš uzalud pokušavali dokazati da mogu uspjeti bez ičije pomoći“ samo opisivanje činjeničnog stanja vezanog za jedan minorni događaj, ili je u njoj skrivena generalizacija kojom se pokušava nevježama približiti tajna tragedije Danila Kiša sadržana u njegovoj neprilagođenosti?
Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu
U ovim se zapisima privatno (ispovijest, autofikcija) miješa s javnim (uspomene na poznate ličnosti) stvarajući od kroničara, zapisivača, ”sjećača“, dvostruku ličnost: romanopisca i memoaristu. Te naizgled proturječne osobnosti stapaju se u jednu harmoničnu cjelinu koja istovremeno dominira romanom-memoarima ali ga i ovjerovljuje u njegovoj hibridnoj konstrukciji.
U Vremenu koje se udaljava postoji jedan odjeljak koji odskače od cjeline, ali koji ne strši. I on je njezin legitimni dio, makar slijedio donekle suprotnu poetiku. Taj je dio, nažalost, ostao nedovršen. Smješten je u posljednja tri poglavlja knjige, Obiteljske nedaće, Prokletstvo zavičaja i Atelje na Zvezdari, raspliće se povijest obitelje kroničarove supruge, slikarice Slobodane Matić. Riječ je o još jednoj za dvadeseto stoljeće tipičnoj priči o ubijenima, nestalima, poniženima…
Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.
Pokušati rasplesti isprepletenosti što ih je kreiralo turobno dvadeseto stoljeće, ali učiniti to u mikrokozmosu obitelji, i još one koja je vlastita ili koja se poznaje jednako dobro kao vlastita, jest mogući put ka reflektiranome poimanju nepojmljivoga.
Vrijeme se Mirka Kovača nažalost udaljilo. No postoje i vremena drugih protagonista i antagonista koje treba izvući iz šutnje. U svakom slučaju, ono što kultura južnoslavenskih prostora treba u ovim, recimo to eufemistički, kompleksnim vremenima koja se nažalost ne udaljavaju nisu memoari tipa Milovana Đilasa, s njihovom nekritičnošću i narcističkom okrenutosti prema samome sebi. Naprotiv, potrebni su nam tekstovi novog sentimentalizma, intorspektivni i autorefleksivni, ponekad nemilosrdni u kritičkome samopropitivanju njihovih stvaralaca.
Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu.
Dnevnik jednog čitatelja
Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana, i društvena depresija, i ekonomsko samouništenje, i ulazak u Europsku Uniju, a zatim i svođenje hrvatske abecede na njezino dvadeset i sedmo slovo, rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu.
Istina, najprije je, na Preobraženjenje Gospodnje po pravoslavnom kalendaru, dovršio sve svoje poslove sa smrću, ali kako je knjiga intenzivno nastajala u ranijim godinama i mjesecima, nekako se njezino ispisivanje i nastajanje nastavljalo i nakon piščeve posljednje tačke.
S podnaslovom “roman-memoari”, u šestotinjak stranica i četrdeset tri poglavlja, te posljednjim nenapisanim, ali naslovljenim kao Inferno, “Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost.
“Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost
Stvarnost, bilo da je temeljena na slučaju, sudbini ili Božjem naumu, nije uvijek uvjerljiva, niti iza nje stoji dobar i darovit fikcionalist i dramaturg. Kovač se cijeloga života pripremao za ovu konačnu intervenciju na goloj zbilji. Fragment jednog poglavlja ove knjige objavljen je početkom godine, kao posveta odlasku Krste Papića, ovaj čitatelj rukopis je zatim pratio u mjesecima nakon Kovačeve smrti, loveći trenutke njegova života u rijetkim slovnim greškama i gramatičkim lapsusima, a onda je u Puli, na Sajmu, živu knjigu držao u ruci.
Hrvatskoj književnosti i kulturi služi na čast što je “Vrijeme koje se udaljava” objavljeno u ovoj zemlji i sa CIP-om zagrebačke Sveučilišne i nacionalne knjižnice. Svoje vrhunce, u “Dnevnicima” i “Zastavama”, Miroslav Krleža dočekao je u Sarajevu, kod sarajevskih izdavača. Ivo Andrić je od svih poguba hrvatstva i od malograđanske ljubavi Zagreba prema svemu što je hrvatsko, zauvijek pobjegao u Beograd, i tamo objavio sve svoje važne naslove. Samo je Mirko Kovač svoju finalnu knjigu izdao tu, u Zagrebu. Ta činjenica za pisca ima samo simbolički značaj, dok je za Zagreb i za imaginarij hrvatske književnosti kapitalna i konkretna poput hrama. Hrama živoga jezika.
“Zapisi iz NDH” (Disput, Zagreb, prijevod Mirka Gojmerca) dnevnik je Hitlerova opunomoćenika u Zagrebu, školovanog austrougarskog časnika, generala Wehrmachta Glaise von Horstenaua, knjiga koja u Hrvatskoj nije mogla biti integralno objavljena punih dvadeset godina. U dobroj redakciji, kraćenju i krivotvorenju, da, svakako, mogla je to biti pohvala hrvatskoj državnosti, ostvarenoj pod čeličnom rukom Ante Pavelića i crkvenim žezlom Alojzija Blaženika Stepinca, ali bez takve krivotvorine, objavljena cjelovito, ova knjiga je najžešća osuda ustaških vlasti i Nezavisne Države Hrvatske, kakvu ne bi mogao napisati ni zamisliti nijedan povjesničar, romanopisac, antifašist ili jugoslavenski propagandist.
U Zagreb Von Horstenau dolazi pun blagonaklonosti i nostalgičnoga francjozefovskog sentimenta, kao žestoki protivnik karađorđevićevske kraljevine, neprijateljski raspoložen prema Srbima i Balkanu, i prema Gavrilu Principu koji je ubojstvom princa smaknuo vjeru u razumijevanje među narodima. Prema Židovima je ravnodušan i hladan, idealni bečki antisemit. Takav je, dakle, Von Horstenau bio kada je stigao u Zagreb. Sljedeće tri godine, sve do odlaska iz Zagreba, trajat će njegova transformacija. Neće taj njemački militarist, odani Hitlerov general, doživjeti katarzu, niti će u bilo kojem smislu postati ispravan čovjek.
Ali će se zgroziti nad ustaškom manufakturom zla, u Anti Paveliću i njegovom poretku prepoznat će društvo krvožednih razbojnika, i uzaludno će raditi na tome da ustašku vlast i njezinu praksu prilagodi njemačkim zahtjevima i potrebama. Zločini nad Srbima i razbojnički karakter vlasti Nijemcima su činili problem, jer je preko toga jačao antifašistički, partizanski pokret. Zanimljivo je pročitati kako Von Horstenau karakterizira glavne protagoniste NDH, Pavelića, njegove ministre, svoga ratnog kolegu Slavka Kvaternika, njegova sina Didu, a onda i samog Stepinca.
U Zagreb Von Horstenau dolazi pun blagonaklonosti i nostalgičnoga francjozefovskog sentimenta, kao žestoki protivnik karađorđevićevske kraljevine, neprijateljski raspoložen prema Srbima i Balkanu, i prema Gavrilu Principu koji je ubojstvom princa smaknuo vjeru u razumijevanje među narodima. Prema Židovima je ravnodušan i hladan, idealni bečki antisemit. Takav je, dakle, Von Horstenau bio kada je stigao u Zagreb. Sljedeće tri godine, sve do odlaska iz Zagreba, trajat će njegova transformacija
Treća knjiga po značaju, na privatnoj čitateljskoj listi hrvatskih izdanja u 2013, grafički je roman “Blast”, čiji je treći tom u prijevodu Gorana Marinića objavljen ovog proljeća. Manu Larcenet francuski je crtač, scenarist i pisac, jedan od najuzbudljivijih pripovjedača današnjice. Prije nekoliko godina u Fibri je tiskan njegov autobiografski i autopsihoanalitički roman “Svagdanja borba”, spoj svedenog karikirajućeg crteža i raskošne introspektivne manire u pripovijedanju.
Ali “Blast” je nešto drugo: Larcenet je odustao od likovne i grafičke tipizacije, od pojednostavljenja koja su u samoj biti stripovskoga jezika, pa je slikao “Blasta” kao da je svaki kadar novo likovno djelo, slika sa zida galerije. Izmjenjuju se kadrovi, pred čitateljevim očima teče sjajna, u stripu rijetko viđena filmska režija. Priča “Blasta” je svedena, autsajderska, sirotinjska, sa dna razuma i društvene piramide, strašna postapokaliptična priča. Samo što se apokalipsa nije dogodila na zemlji, nego u čovjekovoj glavi.
Prva tri naslova čitatelj je uspio nizati po nekom osobnom senzibilitetu, estetskoj, etičkoj i emocionalnoj važnosti, dok ostale knjige slijede mimo hijerarhije, onako kako bi bile poslagane uz čitateljsku fotelju, ili redom pojavljivanja u ovome članku i u dramaturgiji ovogodišnjih čitanja. Među tim naslovima nema izdanja objavljenih na zajedničkim ili na bliskim jezicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, premda je većina knjiga koje je ove godine čitao objavljena u tim zemljama, a ne u Hrvatskoj.
Ali to je zato što je koristio povlasticu slobodnoga putovanja po predjelima i zavičajima sverazumljivih jezika, a ponekad i povlasticu znanja ćiriličnog pisma – koje je u Hrvatskoj, de facto zabranjeno, a bit će zabranjeno i de iure, dopusti li Bruxelles – što nije karakteristično za sve koji bi mogli čitati ovu listu. Čitatelj vjeruje da svi njegovi čitatelji znaju ćirilicu, ili bi je željeli znati, ali on također zna da svi oni ne putuju po bivšoj Jugoslaviji. To je razlog zašto danas govorimo samo o izdanjima koja se mogu naći u hrvatskim knjižarama. I još jedan razlog: na ovaj način može se vidjeti kako se hrvatsko izdavaštvo odražava na jedan čitateljski senzibilitet.
Sergej Dovlatov ruski pisac, emigrant u Americi, rođen 1941, umro 1990, pisao je gotovo isključivo autobiografske romane i pripovijetke. Bio je začudno duhovit i anegdotalan, svedenoga, gotovo anoreksičkog stila, kratkih i jednostavnih rečenica, koje čitatelja očaraju, dok onoga koji ima i spisateljskih ambicija ubija u pojam i izluđuje, jer su dovlatovljevska pripovjedačka strategija i njegov stil naprosto neponovljivi.
Treća knjiga po značaju, na privatnoj čitateljskoj listi hrvatskih izdanja u 2013, grafički je roman “Blast”, čiji je treći tom u prijevodu Gorana Marinića objavljen ovog proljeća. Manu Larcenet francuski je crtač, scenarist i pisac, jedan od najuzbudljivijih pripovjedača današnjice. Prije nekoliko godina u Fibri je tiskan njegov autobiografski i autopsihoanalitički roman “Svagdanja borba”, spoj svedenog karikirajućeg crteža i raskošne introspektivne manire u pripovijedanju
U Srbiji Sergeja Dovlatova objavljuje Stilos, u genijalnim prijevodima beogradske rusistkinje Radmile Mećanin, i već je izašlo desetak Dovlatovljevih knjiga. Uz njih, u Geopoetici, i roman Aleksandra Genisa “Dovlatov i okolina”, koji je neka vrsta biografsko-poetičkog situiranja ovoga pisca. U Nakladi Ljevak ove je godine objavljeno i prvo hrvatsko izdanje Sergeja Dovlatova, roman “Kovčeg”, u uzornome prijevodu Sanje Veršić. Izlazak ove knjige prilika je za pravo malo čitateljsko slavlje svakog pametnog, vedrog i lakonogog entuzijasta, koji će je uzeti u ruke. Takvome će ovaj čitatelj zavidjeti, i to ozbiljno zavidjeti, jer ima priliku da Sergeja Dovlatova čita po prvi put. Kao da je našao zlatan grumen u čistom i ledenom plićaku rijeke Fojnice.
Svaki se čest i prilježan čitatelj prema nekim piscima odnosi kao zaluđeni fan prema rock zvijezdi. Tako je i ovaj čitatelj fan Olge Tokarczuk. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Ljevak, prijevod Mladen Martić) u njemačkom je izdanju doživio nekoliko pogubnih kritika. Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije.
Njemu, i drugima, nedostajalo je nešto po čemu je ova velika Poljakinja privukla kritičare i čitatelje, i širom Europe stvorila fanove – recimo, bio bih toliko blentav i lakomislem da za stolom u krčmi ustvrdim kako će moja Olga Tokarczuk uskoro dobiti Nobelovu nagradu, ili te nagrade neće biti – nedostajalo im je, naime, pripovjedačke polifonije, višeglasja, niza vremenskih tokova i prostornih izmještanja, koje je briljantno demonstrirala u prethodnim romanima. “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” asketski je ispričana priča, u jednom toku, pravolinijski i neumitno. Kao da se J. S. Bach preko noći transformirao u Johna Cagea. Suprotno svome njemačkom poznaniku, ovaj čitatelj smatra da je riječ o sjajnom romanu. Pročitao ga je u dvije večeri, bio osupnut i zadivljen.
Saša Stanišić njemački je pisac, višegradskih korijena, Bosanac koji je sastavljen od nekoliko bosanstava. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” prije nekoliko je godina u Njemačkoj izazvao val oduševljenja. Zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi, ali više od toga prevoditeljici Andi Bukvić, ženi moćnoga spisateljskog dara, ali i vladanja jezikom na koji prevodi, čitatelj se mogao osvjedočiti što je to Nijemce tako opčinilo. Stanišićeva priča je retrospektivna, čak i pomalo nostalgična, izrazito autobiografska – on ne piše o sebi, nego otkida živo meso sa svojih ruku i bedra – i baš zato u svojoj veličini i literarnoj snazi teško, skoro nemoguće prevodiva.
Nije, naime, snaga ovog romana u onome što je ispričano, nego u načinu na koji je ispričano, i u sredstvima pomoću kojih je ispričano. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” jedna je od najvažnijih fikcionalnih knjiga uništenoga i rasutog bosanskog svijeta, svjedočanstvo o nestanku, o emocionaloj čvrstini, ali i o identitetu svijeta koji je nestajao. Iznad svega toga, to je, ipak, svjedočanstvo o literarnom daru i snazi Saše Stanišića. Ponovit će čitatelj još jednom: koje bi nam ostalo zatajeno da iz sjene nije progovorila prevoditeljica s ozbiljnim književnim darom.
U Srbiji Sergeja Dovlatova objavljuje Stilos, u genijalnim prijevodima beogradske rusistkinje Radmile Mećanin, i već je izašlo desetak Dovlatovljevih knjiga. Uz njih, u Geopoetici, i roman Aleksandra Genisa “Dovlatov i okolina”, koji je neka vrsta biografsko-poetičkog situiranja ovoga pisca. U Nakladi Ljevak ove je godine objavljeno i prvo hrvatsko izdanje Sergeja Dovlatova, roman “Kovčeg”, u uzornome prijevodu Sanje Veršić
Ivan Lovrenović nestor je Stanišićeva nestalog svijeta. Ovoga hrvatskog pisca koji je za hrvatsku književnost bio prekrižen jer se suprotstavio njezinome nacionalnom preporoditelju Franji Tuđmanu, a iz bosanske je književnosti istjeran jer je kao kustos i carinik zemlje Bosne smetao Tuđmanovim bošnjačkim klonovima i istomišljenicima, danas gotovo nigdje nema.
Osim u zaprešićkoj Frakturi, koja je (zajedno sa sarajevskim Synopsisom) objavila njegovu palimpsestnu knjigu “Nestali u stoljeću”, sačinjenu od nekoliko nestalih romana, nedogorjelih rukopisa, slučajno pronađenih dnevnika, novinskih članaka, fragmenata i opiljaka. U nekoj bi kulturi ovo bila silno važna knjiga, ali za pisca koji stanuje u Sarajevu, a živi izvan nekoliko kultura iz kojih je prognan, njezino nepripadanje, kao i činjenica da će ostati jednako neprimijećena i u Sarajevu i u Zagrebu, najbolje svjedoči o vrijednosti te knjige. Knjiga “Nestali u stoljeću” danas živo postoji upravo onoliko koliko hrvatska i bosanska književnost za nju ne postoje.
Sandra Vitaljić radila je kao novinska fotografkinja, potom je nastavila predavati fotografiju na fakultetu. Bavi se angažiranom umjetničkom fotografijom. Njezin ciklus “Neplodna tla” svojevrsni je filozofsko-fotografski komentar zločina i sjećanja na zločin. Njezin rad bitno je određen ratom. Punoljetstvo je doživjela one godine kada se u nas zaratilo. Knjiga “Rat slikama” dijelom govori o žanru ratne fotografije, ali značajnije od toga, o oblicima manipulacije slikama u ratovima devedesetih.
Sjajno napisana, emocionalno ohlađena i precizna, ova knjiga na sjajan način vizualno kontekstualizira prvi europski rat u povijesti, koji je prije i više kontekstualiziran slikama nego tekstom. Odlično ilustrirana i pažljivo grafički opremljena i dizajnirana, knjiga Sandre Vitaljić nije, na žalost, imala sreće s izdavačem. U Algoritmu, naime, nisu poveli računa o tome od kakvog će materijala, ili u kakvoj tiskari, “Rat slikama” biti načinjen i uknjižen. Knjižni blok kao da visi o koncu, papir je loše odabran, a korice su katastrofalno plastificirane, tako da se savijaju na policama, klapne iskaču kao jezik pokvarenoga mehaničkog pajaca.
Kada izdavač ima poštovanja prema autoru i djelu koje objavljuje, onda ovako loše načinjen predmet povlači iz prodaje i naloži tiskaru da ponovi posao. Možda je onda to financijski gubitak, možda su vremena krize i recesije, ali tko nije spreman na takvo što, najbolje mu je da ne objavljuje ništa što bi bilo zahtjevnije od romanesknih dostignuća trenutno najvažnije hrvatske spisateljice, buduće vile iz Vile Arko, madame Nives Celzijus. Premda, čak bi i za “Golu istinu” bilo previše da joj klapne iskaču van, baš poput bestidnih stidnih usana.
Svaki se čest i prilježan čitatelj prema nekim piscima odnosi kao zaluđeni fan prema rock zvijezdi. Tako je i ovaj čitatelj fan Olge Tokarczuk. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Ljevak, prijevod Mladen Martić) u njemačkom je izdanju doživio nekoliko pogubnih kritika. Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije
László Krasznahorkai napisao je roman u jednoj rečenici, i nazvao ga “Posljednji vuk”. Knjigu je u prijevodu Viktorije Šantić objavila MaMa. Navodno, prevoditeljica je Krasznahorkaija prevela za svoju dušu, i onda ga nutkala zagrebačkim nakladnicima, ali nitko nije pokazao interes. Bilo bi budalasto da nije istinito. “Posljednji vuk” prozni je monolit, putopis, pripovijest, pripovjedačka ekshibicija koja nije samoj sebi svrha, nego služi onom tradicionalno shvaćenom i doživljenom čitateljskom užitku, užitku u tekstu.
Didi-Huberman i “Kore”, esejistička slikovnica iz Auschwitza i okoline, drugo važno ovogodišnje izdanje MaMe. Knjigu je prevela Ksenija Stevanović, i to na fino uglazbljenu srpsku ekavicu, koja uredniku Petru Milatu nimalo nije zasmetala, nego je Hubermna objavio na matičnome jeziku manjine, na jeziku svehrvatskoga arhe-neprijatelja.
Učinio je to iz elementarne pristojnosti, slijedeći zdrav razum: ako je imao dobar i kompetentan srpski prijevod, i to prevoditeljice koja je intelektualno ravnopravna s piscem, zar je trebao tražiti lošiji i nekompetentniji, ali hrvatski prijevod? Ili je trebao nagrđivati gospođu Stevanović, silujući njezin jezik posvemašnjom lektorskom invazijom? Nije to, međutim, ono što ovu knjigu čitatelju čini tako važnom.
Važna mu je njezina tema, kora stabla, kora breze, koja je bila korom i kada je Auschwitz doista bio Auschwitz. Didi-Huberman piše lirski snažno, piše s terorijskim znanjem, uvjerljivošću filozofa, piše poput Waltera Benjamina i Jovice Aćina. Dobro je takvu knjigu u današnjoj Hrvatskoj čitati na srpskoj ekavici, objavljenoj u Zagrebu. Ljekovito bi bilo neko njezino buduće izdanje pročitati u novome, povoda dostojnom hrvatskom prijevodu, ali da je objavljena u Beogradu. Zato što je o Auschwitzu uvijek bolje govoriti jezikom manjine, jezikom onih koje se mrzi.
O “Rabinovom mačku” Joanna Sfara ovaj je čitatelj već zaneseno pisao u svojoj Subotnjoj matineji, sve pokušavajući na vlastitu publiku prenijeti oduševljenje, i nekako nagovoriti one konzervativnije da zaborave na svoje cjeloživotne predrasude prema stripu, koje nije mogla razbiti ni velika Vera Horvat Pintarić. Ako ona nije mogla, onako moćna i autoritativna, koja bi i s Bogom mogla pregovarati o tome hoće li se Zemlja i dalje okretati od zapada prema istoku, ili će promijeniti smjer, sve da bi odrasli napokon počeli čitati stripove, onda što tu može on, sa svojim slabim i ograničenim moćima? Ništa, osim da još kaže kako postoje priče koje se ne mogu ispripovijedati ni romanom, ni epopejom, a ni filmom. Uzaludni su novci svih svjetskih holivuda i talenti tomasa manova, ako je priča takva da se može ispričati samo stripom.
Osim u zaprešićkoj Frakturi, koja je (zajedno sa sarajevskim Synopsisom) objavila njegovu palimpsestnu knjigu “Nestali u stoljeću”, sačinjenu od nekoliko nestalih romana, nedogorjelih rukopisa, slučajno pronađenih dnevnika, novinskih članaka, fragmenata i opiljaka. U nekoj bi kulturi ovo bila silno važna knjiga, ali za pisca koji stanuje u Sarajevu, a živi izvan nekoliko kultura iz kojih je prognan, njezino nepripadanje, kao i činjenica da će ostati jednako neprimijećena i u Sarajevu i u Zagrebu, najbolje svjedoči o vrijednosti te knjige. Lovrenovićeva knjiga “Nestali u stoljeću” danas živo postoji upravo onoliko koliko hrvatska i bosanska književnost za nju ne postoje
Tomislav Buntak pripada takozvanoj mlađoj generaciji hrvatskih slikara i crtača. Virtuozan i bogobojazan, blizak srodnik Hugu Pratu, klasičan slikar, ali i projektant vlastitoga, zatvorenog i zagonetnog svijeta, likovni pripovjedač bez pripovijetke, čije slike i crteži na prvi pogled djeluju kao da imaju snažnu naraciju, a tamo – naracije nigdje… Buntak je fanatizirani slikač po zidovima, neostvareni ikonopisac, čovjek kojeg ovaj čitatelj nikada nije upoznao, ali često o njemu misli, i to kao o romanesknom liku.
Zamišlja Buntaka kao zanatliju koji u Tiepolovo vrijeme oslikava svodove bogataških kuća i crkava, i najednom, nakon epidemije kuge koja pomori Veneciju, postaje slavan, kao jedini živi slikar koji je u stanju kistom umočenim u zlatnu boju slobodnom rukom načiniti savršeni krug… Nemamo vremena za priču o tome što se dalje u romanu zbiva, jer je riječ o Buntakovoj monografiji, naslov jednostavan “Tomislav Buntak”, za koju je tekst sastavio Branko Franceschi, a objavljena je u Frakturi. Riječ je o, vjerojatno, i najljepšoj hrvatskoj knjizi načinjenoj u protekloj godini, od dobrog materijala i s kvalitetnim bojama, knjizi koja pri listanju miriše kao svježe namaljano slikarsko platno, i budi maštu slikom, tekstom i mirisom. Buntakova knjiga je poput slikarske monografije u formi strip albuma ili grafičkog romana. Knjiga kojoj bi se mogli diviti čak i oni koji ne čitaju.
Luko Paljetak je samo pjesnik. Mogao bi biti i muzičar, pjevač i performer. Neostvareni je hrvatski kantautor. Na tome mu, i na koječemu drugom, ovaj čitatelj zavidi dok čita “Nove tame”, knjigu Paljetkovih izabranih pjesama, koje je objavila Matica hrvatska. Pjesme je pažljivo, sa znanjem i s ljubavlju izabrao Paljetkov prijatelj, pjesnik i likovni kritičar Tonko Maroević. Kada bi to bilo moguće, ovaj čitatelj bi zaobišao knjigu koju je načinio Maroević. Ako ju, pak, i ne bi zaobišao, onda bi je čitao tajno.
Ali to, na žalost, nije moguće, a da čitatelj ne žrtvuje svoje čitateljsko dostojanstvo. I za njim da ne žrtvuje poeziju. Da ne žrtvuje književnost. Kada čitatelj izgubi dostojanstvo, tada mu čitanje omrzne, i on prestaje čitati. Ne daj Bože da mu se to dogodi. I upravo zato, on do neba danas hvali posao koji je na pjesmama Luka Paljetka obavio Tonko Maroević, hvali knjigu koja je izašla u izdanju Matice hrvatske, i hvali dragoga Boga i dobar slučaj što je oko jedne knjige okupio toliko i takvih talenata.
Pokušao je čitatelj da svoje ovogodišnje oduševljenje izdanjima Šunjićeve Fibre svede samo na jednu knjigu. Ali nikako nije išlo, jer je izašao i roman koji potpisuju scenarist Fabien Nury i crtač Sylvain Vallee (prevela Jelena Bulić), pod naslovom “Bilo jednom u Francuskoj”. Riječ je o nevjerojatnom grafičkom spektaklu, o stripu koji krade od filmskoga žanra, ali takav filmski spektakl bi, vjerujem, trajao dvanaestak sati, i koštao bi koju stotinu milijuna dolara. A pritom, radi se o vrlo ozbiljnoj priči, o raspravi o heroju i zločincu, spasitelju i izdajniku, Židovu i kolaboracionistu.
Svetlana Aleksievič bjeloruska je novinarka i književnica, čije se ime spominjalo i oko ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Naravno, spominjala su se razna imena, ništa to spominjanje ne znači, osim što je znak nečije fascinacije piscem. Knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana. Riječ je o razgovorima s ljudima koji su preživjeli Sovjetski Savez, muškarcima, ženama, bivšim komunistima i antikomunistima, zatvorenicima iz Gulaga, partijskim sekretarima, oficirima Crvene armije, domaćicama, novinarima, slabo pismenim radnicima…
Nevjerojatna knjiga, pred kojom se čovjek zamisli i nad vlastitim moralnim prosudbama. Nury i Vallee ne podvaljuju nam reviziju povijesti i prošlosti, ne relativiziraju zločin, ne lamentiraju nad kolaboracijom, nego samo svojim spektaklom pred čovjeka stavljaju imperativ odgovornosti. I misli o vlastitoj, imaginarnoj, kolaboraciji.
Gerbrand Bakker nizozemski je pisac, koji, poput Norvežanina Pera Pettersona, piše začudno asketsku, prividno jednostavnu prozu. “Gore je tiho” (Fraktura, prijevod Maja Weikert) snažan je i sveobuzimajući roman o ocu i sinu, i o onom što proizlazi iz logike srodništva. Bakker piše tako da čitatelj nije uvijek sasvim siguran da razumije motive njegovih likova, ali baš nikad ne posumnja da ti motivi postoje, da neprestano djeluju i da priču vode nekom sudbinski neumitnom kraju.
Premda nisu iz istog jezika, a Petterson nije ni prevođen na hrvatski jezik (jest na srpski i bosanski), ovaj čitatelj ne može pobjeći od toga da ovu dvojicu pisaca stavlja u istu rečenicu, i da u njihovim poetikama nalazi neko čvrsto zajedništvo, kojem bi valjalo osmisliti stilsku formaciju, dati ime, naći još ponekog pripadnika… Srećom, čitatelj ima i prijateljicu, rođenjem Njemicu, također pasioniranu čitateljicu, s kojom će, nada se, uskoro sjediti u čekaonici nekoga europskog aerodroma, i raspravljati o tome što je zajedničko Gerbrandu Bakkeru i Peru Pettersonu, a zbog čega bismo ih trebali smatrati rođacima po prozi.
Svetlana Aleksievič bjeloruska je novinarka i književnica, čije se ime spominjalo i oko ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Naravno, spominjala su se razna imena, ništa to spominjanje ne znači, osim što je znak nečije fascinacije piscem. Knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana. Riječ je o razgovorima s ljudima koji su preživjeli Sovjetski Savez, muškarcima, ženama, bivšim komunistima i antikomunistima, zatvorenicima iz Gulaga, partijskim sekretarima, oficirima Crvene armije, domaćicama, novinarima, slabo pismenim radnicima, deklasiranoj socijalističkoj inteligenciji, inženjerima koji u jeljcinovskoj državi žive od šverca…
Većinom, tekst je saliven u formu monologa, dezorganiziran je, a samim tim i prirodan, kao što prirodna može biti samo dezorganizirana, nesređena ispovijest. “Rabljeno doba” je freska o Sovjetskom Savezu i o propasti jednog sustava, ali mnogo više od toga, to je priča o ljudima koji su od žrtava komunizma postali žrtve njegova nestanka. Snaga Svetlane Aleksievič je u snazi dokumenta i dokumentarnog svjedočenja.
Čitatelja je ova knjiga sorila i zatravila, kako to mogu samo ruske knjige, dok ju je čitao u vlakovima koji su ga vozili po Švicarskoj. Možda je Švicarska najbolje mjesto da se doživi dokument Svetlane Aleksievič, ali i da se na čas povjeruje u to da ovaj svijet iz jednog pakla nije prešao u drugi pakao, kao da u prizemlju iz parnoga ušao u neparni lift.
(Preneseno s autorova portala)
Zabetonirane istine
“Otvorio” se u novinama udbaš Perković, a to kako se otvorio vrhunska je meštrija – zatvaranja. Sve je tu savršeno verbalizirano, sustavno oblikovano, precizno je odvojeno ono što se hoće reći od onoga što se krije, samo s jednim ciljem: zatvoriti i ispolirati sve pukotine na vlastitome portretu, kako iz onih tako i iz ovih vremena. Samo još da mu se povjeruje!
Majstor za sebe nekadašnjega tvrdi: nisam se bavio ideologijom, nego svojim poslom. To zaklanjanje iza profesionalizma tipična je finta udbaša cijeloga svijeta. Čuj, nije se bavio ideologijom, “samo” svojim poslom! A što je ideologija bila naručitelj i pokrovitelj toga posla bez koje ga ne bi ni bilo, što je taj posao bio temelj učvršćenja i očuvanja iste ideologije, što su pri njegovome obavljanju razvaljivane obitelji, pucale ljudske kosti i ljudske sudbine, što su ostajala krvava trupla i rascijepane glave poput one Đurekovićeve u famoznoj garaži-štampariji u Wolfratshausenu – o tomu u ovoj pomno stiliziranoj javnoj “ispovijedi” nema ni naznake. Posao bio je ministrantski nevin, čist i bogobojazan. I nadasve patriotski – kako u onoj Jugoslaviji, tako i u ovoj Hrvatskoj.
Poznavao sam ražalovanog sarajevskog udbaša, hrvatski kadar, i po prinudi izbjegličke svakodnevnice neko vrijeme često s njime razgovarao. Na ljestvici bio je mnogo niže od Perkovića, ali istoga profesionalnog profila. Tip je bio jako zanimljiv, kao da je iskočio iz proza Mirka Kovača. Imao je potrebu da priča, sočno i vješto je koristio udbaški argo (isti kao Perkovićev, kada kaže da je njemačkog agenta Udba “zabetonirala”), mnoge zgode iz njegovih priča pravi su triler-scenariji, katkad s brutalnim i jezivim detaljima u kojima je posebno uživao.
Perković: nisam se bavio ideologijom, nego svojim poslom. To zaklanjanje iza profesionalizma tipična je finta udbaša cijeloga svijeta. A što je ideologija bila naručitelj i pokrovitelj toga posla bez koje ga ne bi ni bilo, što je taj posao bio u funkciji učvršćenja i očuvanja iste ideologije, što su pri njegovome obavljanju razvaljivane obitelji, pucale ljudske kosti i ljudske sudbine – o tomu u ovoj pomno stiliziranoj javnoj “ispovijedi” nema ni naznake
Naročito se volio vraćati na sižee u kojima se kao subjekti obrade pojavljuju likovi iz katoličkoga crkvenog vrha (Krunoslav Draganović, nadbiskup Marko Jozinović i dr.). Svaka mu je priča počinjala i završavala opsesivnim motivom: nije me zanimala ideologija, bio sam profesionalac u svome poslu, pobude su mi bile poštene patriotske.
Ostavimo, međutim, za trenutak postrani što su radili. Ionako je u prirodi njihovoga posla i to da će činjenična istina o njemu zauvijek ostati većim dijelom skrivena, bez obzira na istrage i sudske procese. Tome naruku ide i sasvim pragmatični udbaški patriotizam – staviti se na uslugu svakom poslodavcu i svakom režimu, kako koji naiđe. Baš kao po devizi onoga novinara-kameleona, ime mu se ne spomenulo, koji je ostao upamćen po lažiranoj tv-reportaži “ispred berlinskoga zida” sa sarajevskih Ciglana: ne mijenjam se ja, mijenjaju se oni.
Svaki režim ima jaki interes da činjenice o djelima i operacijama ovih časnih domoljuba ostanu što duže i što dublje zakopane, baš kao i trupla njihovih žrtava. Zabetonirane.
Dotle, zadržimo još malo pažnju na načinu kojim se Služba i njezini profesionalci služe jezikom, jezičnim slikama. Sablažnjivo i pervertirano, taj način je u nekim elementima vrlo blizak književnim postupcima. U svome neodoljivom humornom stilu ovakvu je prispodobu pričao Branko Ćopić:
“U mom kraju čak i žandari moraju biti malo pjesnici jer kad uhvate lopova, onda je jedna od vaspitnih mjera da ga, kad je pijačni dan, tjeraju tamo i amo kroz čitavu pijacu a lopov glasno izvikuje ono što je uradio. Ali da bi bilo efektno, mora to malo u stihovima. Onda ti žandari sjede i smišljaju pjesmu koju lopov mora da nauči. Recimo, ako je nekom ukrao ovcu, onda mu natovare onu mješinu od ovce – već je on meso stigao da pojede! – te nosi mješinu preko ramena, ide kroz pijacu i viče: ‘Evo mesa, ko će bez kantara, platiće mu guza kod kasara’.”
U prirodi njihovoga posla je i to da će činjenična istina o njemu zauvijek ostati većim dijelom skrivena, bez obzira na istrage i sudske procese. Tome naruku ide i njihov sasvim pragmatični patriotizam – staviti se na uslugu svakom poslodavcu i svakom režimu, kako koji naiđe. Tako da svaki režim ima najvlastitiji i najvitalniji interes da činjenice o djelima i operacijama ovih časnih domoljuba ostanu što dublje i što duže zakopane, kao i trupla njihovih žrtava
Nemamo primjera da se Udba bavila baš pisanjem pjesama kao veseli Ćopićevi krajiški žandari, ali književnošću i književnicima se itekako bavila, to je notorno poznato. U tom silnom iščitavanju između redaka i iza teksta, razvila je i cijeli vlastiti književnokritički i interpretacijski sistem za odgonetanje onoga što je pisac mislio, za razliku od onoga što je napisao. (Na drugom mjestu pisao sam i o ličnim iskustvima te vrste, kada sam za jednu novelu u rukopisu od profesionalaca iz banjalučke Službe, u toku cjelonoćnoga ispitivanja, dobio pohvale od kojih je led silazio niz kičmu.)
Rafinirani cinizam i podrugljivu kreativnost “pjesnici” iz Udbe naročito su demonstrirali prilikom nadijevanja kodnih imena svojim operacijama i konspirativnih imena svojim suradnicima. Nešto od toga može se osjetiti i u slučaju Đureković, kada nas Perković obavještava da je to bila “operativna akcija kodnog imena Brk”, a u frizu iznad teksta vidimo fotografiju nesretnoga Đurekovića sa snažnim, kratko podrezanim brkovima à la Staljin.
Konspirativni imenik suradnika sarajevske i bosanske Udbe pravo je ogledalo spomenute cinične invencije. Ona sugerira kako i na mnoge od tih nevoljnika valja gledati kao na Udbine žrtve, sa svakodnevnicom punom poniženja i straha, ulovljene u mrežu iz koje nije bilo izlaza – za svakoga je bio spreman kompromitirajući materijal, istinit ili konstruiran, za slučaj da otkaže suradnju.
Povjesničaru i arheologu, svjetski eminentnom znanstveniku, koji “nije volio da piše izvještaje i da mijenja operativne radnike koji su ga držali na vezi”, ime je – “Neolit”. Banjalučki profesor književnosti i književni kritičar je – “Urednik”. Poznati lingvist i ortografski stručnjak (inače, golootočki nesretnik) vodio se pod imenom “Lektor”. Novinar iz Mostara koji je “u razgovoru sa nama bio iskren” registriran je pod imenom “Logos”. Drugi novinar iz Mostara, pjesnik i naročito prilježan suradnik, nazvan je “Aleksa”. Pod imenom “Monitor” Služba je vodila uglednoga urednika Televizije Sarajevo, zaduženoga za “informacije o licima koja nastupaju sa pozicija liberalizma i anarholiberalizma”.
Rafinirani cinizam i podrugljivu kreativnost “pjesnici” iz Udbe naročito su demonstrirali prilikom nadijevanja konspirativnih imena svojim suradnicima. Konspirativni imenik bosanske Udbe pravo je ogledalo cinične invencije. Ona sugerira kako i na mnoge od tih ljudi valja gledati kao na Udbine žrtve, sa svakodnevnicom punom poniženja i straha, ulovljene u mrežu iz koje nije bilo izlaza – za svakoga je bio spreman kompromitirajući materijal, istinit ili konstruiran, za slučaj da otkaže suradnju
Danas u drugoj sredini etabliran teatrolog i dramatičar, u Sarajevu je kao “iskren i konspirativan” suradnik opskrbljivao Službu informacijama “o licima sa Filozofskog fakulteta i kulturnim radnicima”, a nadjeveno mu je ime “Kritičar”. Cijenjeni pjesnik i književni kritičar, član uredništva u izdavačkoj djelatnosti Oslobođenja, počašćen je imenom “Lorka”, a iskazao je “spremnost da na dobrovoljnoj osnovi i na konspirativan način sarađuje sa Službom”, koju je posebno zanimalo “djelovanje pojedinih lica iz Udruženja književnika BiH i šire, kao i stanje u Udruženju, odnosno narušeni međuljudski odnosi koji postoje unutar članstva Udruženja”.
Bolna je i tragična a književno paradoksalna sudbina koju je život namijenio suradniku što ga je Služba nazvala – “Kafkom”. Bio je pjesnik i kritičar, urednik dječijih izdanja u Oslobođenju, dugo vremena član vodstva Udruženja književnika. “Ukazivao je na neprijateljske istupe Anđelka Vuletića, Ranka Sladojevića i Mubere Mujagić, kao i drugih lica iz Udruženja književnika”, a bio je usmjeren i na “praćenje neprijateljske djelatnosti Ivana Lovrenovića, književnika iz Sarajeva, kao i pojedinih lica koja istupaju sa pozicija hrvatskog nacionalizma iz tzv. književnih struktura”.
Da stvar bude začudnija, sve se ovo događa krajem osamdesetih, kada je već posve blizu kraj države i ideologije kojoj Služba služi.
Zatim kratki vremenski skok: u listopadu 1993. “Kafka” je ubijen s ostalim grbavičkim mučenicima što ih je kao ne-Srbe Karadžić-Mladićeva vojska vodila da joj kopaju rovove na brdu iznad Sarajeva. Gotovo kao Jozef K. na kraju Procesa. Ostavio je za sobom čudesnu knjigu snažnih lirskih i dnevničkih svjedočanstava o životu u grbavičkom paklu. (Zahvaljujući tim zapisima, raspolažem i čvrstim podatkom privatne važnosti: “Iz stana književnika Ivana Lovrenovića iznosili su stvari i palili ih pred kućom. Gorjela je hrpa knjiga. Komšije su i uputile četnike, jer inače kako bi ovi primitivci znali tko je Ivan Lovrenović. Većina ih nije ni novine pročitala u svom životu. – 3. septembra ’93.”)
Ni u Sarajevu, kamo li dalje od njega, nitko za ovu knjigu ne mari. O njoj to ne govori ništa, ona spada u najbolje iz evropske logorologijske književnosti. Nadigrala je Udbu. A da Sarajevo nije kakvo jest, njezin bi autor danas u njemu imao status Lorce, pravoga Federica Garcije, umorenoga 1936. u Fuente Vaquerosu.