novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U obveznoj školskoj lektiri za više razrede osnovne škole, među šest knjiga koje će osnovci u te četiri godine morati pročitati, nalaze se i “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića. Potresan testamentarni tekst, pisan i kontekstualiziran u vrijeme kada je padao grad, vjerojatno je i najvažniji književni dokument nastao u ratu u Hrvatskoj 1991. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Goran Stanz
Vijest je tako bajkovito ljupka i lijepa da mi danima iz glave ne izlazi. Ulazio sam s njom u otužni aviončić Croatia Airlinesa, jedan od preostalih jedanaest, na čijem je nosu ispisan sav hrvatski ponos, Hvala Vatreni!, piše tamo, koji će me odnijeti do Züricha, bila mi je u glavi dok sam obavljao svoje književne poslove u tom gradu, i opet mi se vraćala dok sam ulazio u drugi, autobusu sličan Croatijin aviončić, na čijem je nosu također pisalo Hvala Vatreni! [Read more…]
Miroslav Krleža
(Opaska uredništva: U povodu smrti profesora Ivana Goluba – 88 -, koji je nakon kratke i teške bolesti preminuo u četvrtak 25. listopada u Zagrebu, donosimo raniji članak o njegovom izuzetnom odnosu s Miroslavom Krležom. Članak pokazuje širinu i konzistentnost dragog našeg pokojnog profesora Goluba).
S vremena na vrijeme se ovom novinaru događa da, ni sam svjestan kako se do toga dolazi, naleti na veliku temu. A moguća razmišljanja umirućeg Miroslava Krleže o Bogu i, prije toga, činjenica da je Krleža bio fasciniran, gotovo pa opsjednut likom i djelom Jurja Križanića (o kojem je počeo pisati još 1915.!), čovjeka čije je srce bilo ispunjeno najvećom ljubavlju prema Božanstvu, jer ni koraka, ni retka, ni trenutka nije prošlo u njegovom životu bez Boga i misli na Njega, svakako su velika tema! [Read more…]
Tvrtko Jakovina
Foto: Telegram.hr
Država ili elite koje nekom državom upravljaju imaju mehanizme odrediti što će biti vrijednosti i poželjno ponašanje u nekom društvu. Elite mogu nametnuti teme o kojima će se raspravljati, mogu forsirati ili zaustavljati reforme, mogu nametnuti ono što će se smatrati državnim interesom.
Nacionalni interes može biti uspostava dobrih odnosa sa susjedima, ali i zaoštravanje i nerješavanje graničnih problema sa svakim susjedom. Što će biti odlučujuće, određuju oni koji vladaju.
Vladajući mogu izabrati da se raspravlja o zagrobnom životu, vjeri ili prošlosti, ili pak digitalizira ekonomija, pripremi za četvrtu industrijsku revoluciju, organizira stanovništvo za poslove budućnosti.
Oni koji upravljaju školstvom mogu željeti, kao što to želi đakovački biskup Đuro Hranić, više božanskih sadržaja u kurikulumu, koji će manje govoriti o individui, a više o smislu postojanja čovjeka.
U 19. stoljeću, pisao je u “Homo Deusu” danas slavni izraelski povjesničar Yuval Harari, malo je društava prepoznalo važnost i nezaustavljivost industrijske revolucije. Indijci koji su slušali Dayananda Saraswatija ili Sudanci koji su slijedili Mahdija radije su se borili za Boga i bili zaokupljeni tumačenjem religije.
U istom 19. stoljeću pokorili su ih Britanci, koji su ih nešto manje od stoljeća eksploatirali. Britanaca nije bilo više, nisu bili nužno produhovljeniji, samo su prepoznali važnost parnog stroja, a onda i automatskog oružja.
Britanija je danas važna, a bila je najvažnija. Sudan se u međuvremenu podijelio i njegove vođe traže zbog ratnih zločina. Sovjetski Savez, pa, ako baš hoćete, i Jugoslavija, nedovoljno je brzo hvatala korak s trećom industrijskom revolucijom, računalima i biotehnologijom. Na Zapadu je bio daleko veći broj kompjutora i telefonskih priključaka.
Danas je budućnost u prilagodbi umova i tijela za svijet budućnosti. Ne uspije li se uhvatiti ritam s takvim tehnologijama, jedni će steći “božanske sposobnosti stvaranja i razaranja, a oni koji ostanu iza suočit će se s izumiranjem”, piše Harari. Razlike između uspješnih i neuspješnih u vrlo skoro vrijeme bit će veće od onih koje su bile između Sudana i Londona prije stotinu godina.
Hrvatski su izbori, nažalost, jasni, pa je tako razmjerno jasna i naša budućnost.
Osnovna, jedina, poželjna vrlina u Hrvatskoj jest biti “domoljub”. Domoljubi su vjerojatno i stanovnici najuspješnijih država svijeta, ali način na koji se domoljublje definira nije isti.
U Hrvatskoj je domoljublje beskrajno reducirano, ono nije inkluzivno. Pravi domoljub na hrvatski način može biti samo desničar. Onaj koji je bio u ustaškoj vojsci, sasvim sigurno i bez propitivanja, bio je domoljub. Partizani to nisu bili, čak iako ih je bilo više od polovice stanovništva.
Da biste bili “domoljub” u Hrvatskoj, morate, naravno, biti Hrvat. Sve drugo je problematično i sumnjivo, čak i kada se ponašate zagriženije i agresivnije od najvećeg domoljuba koji je etnički Hrvat. Tada ste prihvaćeni samo uz ogradu, samo dok ste jako glasni. Čim okrenete leđa, Hrvati “domoljubi” spomenut će krivu vjeru, krivo podrijetlo nekog od roditelja. Nikada, baš nikada, ne možete biti toliko zaslužni da prestanete biti “drugo”, dovoljno dobar “veliki Hrvat”.
Domoljublje kakvo se u Hrvatskoj nosi u 21. stoljeću muslimana će uvijek vidjeti kao muslimana, a Srbina Srbinom, što god da Zlatko Hasanbegović ili Igor Vukić o sebi mislili i kako se osjećali.
Zato je i moguće kada kolumnisti Večernjeg lista hvale revizionističke laži Igora Vukića, da ga spominju kao Srbina – jer, eto, to pokazuje kako je u pravu, kad negira ustaške zločine.
Zato je u još bizarnijoj situaciji bilo moguće da na predstavljanju ministara Vlade Mosta i HDZ-a “sjajnog” i malo poznatog Tihomira Oreškovića 22. siječnja 2016. tadašnji šef Hrvatske stranke prava – Ante Starčević i koalicijski partner HDZ-a povjesničara Tomislava Karamarka, inače također povjesničar, brani povjesničara Zlatka Hasanbegovića o kojem ne govori kao Hrvatu, nego kao pripadniku “nacionalne manjine”, što, kako je rekao, služi na čast Domovinskoj koaliciji koja ga predlaže u Vladu.
Hasanbegović jest Hrvat (ili to može biti ako želi), no indikativan je bio stav ultradesničara i njegova kolege sa studija povijesti na Filozofskom fakultetu da očito “pravi” Hrvat ipak (više) nije nitko drugi do katolik.
Oni koji su Hrvati, a zbog različitih se razloga ne ponašaju sukladno vladajućoj definiciji domoljublja – ako su neentuzijastični navijači nogometne reprezentacije ili otvoreno govore da ne vole Thompsona, možda su i zagovornici prijateljstva sa Slovencima ili još nekim drugima – čak i takvi, odluče li se promijeniti, mogu.
Više je primjera žestokih protivnika desnih ideologija, koji, ako nekoliko puta izgovore nešto “domoljubno”, mogu postati gurui domoljublja, mogu svima držati lekcije i biti prihvaćeni u domoljubnu zajednicu.
Primjera je mnogo – izgledaju gadljivo, jadno, nevjerojatno, ali to nije nikakva prepreka, jedva i u privatnom razgovoru, da bi se takve osobe proglasile lašcima, profesionalnim Hrvatima, neiskrenima.
Domoljublje na način kakav je dominantan u modernoj Hrvatskoj opraštajuće je, ono čisti svaku boru, sve nepodopštine. Nema toga krimena koji se domoljubljem kakvo je u Hrvatskoj dominantno ne može s lakoćom zaliječiti. Rebrendirali su se tako Zdravko Tomac, Tihomir Dujmović, brojni drugi, mlađi i stariji, i od jednoga su postali nešto drugo, nespojivo sa svojom ranijim životima.
Za način na koji se domoljublje u Republici Hrvatskoj shvaća dovoljno je, osim biološkog, zadovoljiti samo jedan uvjet: biti glasan nacionalist. Glasni nacionalizam dolazi u različitim inačicama. Naposljetku se uvijek vraćamo na isto: mrziti druge (zapravo Srbe), mrziti drukčije, veličati rat, mrziti hrvatsku povijest, osim bajki koje o njoj pričamo, mrziti 20. stoljeće, osim nekoliko godina Drugog svjetskog rata.
Zbog svega toga dopušteno je lagati za Hrvatsku, ubiti za Hrvatsku, prokazati druge jer nisu dovoljno “dobri Hrvati”.
U Republici Hrvatskoj smijete govoriti neistinu ako ste “domoljub”, i to se ne uzima za zlo. Ako mrzite strance jer ugrožavaju vašu nacionalističku kulturu i običaje, dobar ste domoljub.
Možete lagati da se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti koje je tko nacije – kao što čini Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske – mada više od pola stanovništva koje predstavlja u Uredu Predsjednice ima sasvim jasna sjećanja na vrijeme kada je “nacionalni ključ” bio temelj upravljanja Titovom Jugoslavijom.
Model “ključa” inzistirao je na nacionalnom opredjeljivanju, jer su na određene funkcije ponekad morali doći i pripadnici drugih nacija. Bio je to, razumjet će oni koji su studirali u Americi, “affirmative action” na jugoslavenski način, sa svim nedosljednostima.
Zbog toga je ključa i bilo moguće da posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ bude Hrvat, dapače HDZ-ovac, Stipe Mesić, da posljednji predsjednik savezne Vlade bude Hrvat Ante Marković, da posljednji ministar vanjskih poslova bude Hrvat, Budimir Lončar. Međutim, njihovo hrvatstvo za domoljublje u Hrvatskoj 21. stoljeća je lažno, a to je zato što nije desno. Laž, čak i kada se može prelako razotkriti, “domoljublje” prekriva, briše, ublažava.
Jedna inačica domoljublja jest i čistunstvo u jeziku. Model je da je hrvatski jezik hrvatski zato što nije srpski. Onaj tko kaže zrakoplov veći je domoljub od onoga tko kaže avion. Onaj koji kaže povjerenstvo manje je sumnjiv od onog koji spominje komisiju. Oni koji pak imaju snage reći samokres ili krugoval, ti su posebno dobri Hrvati i time sjajni domoljubi.
Ako je Miroslav Krleža dobar pisac, možda i vješt s jezikom, sumnjiv je jer nije bio desno. Govor prepun hrvatskih neologizama ”bespridržajno” može zakriti brojne druge nedostatke.
Nedomoljubno ponašanje najboljega i najuspješnijega čini sumnjivcem i smetalom, osobom za kojom nitko neće patiti ako iz zemlje ode. Oni koji drže ruku na grudima dok se svira himna, osim što su vjerojatno članovi jedne partije i što čine nešto što zakonom nije propisano, sasvim sigurno su manje problematični, no što su oni koji stoje mirno, kako to određuje zakon.
Drugi uvjet da biste bili pravi “domoljub”, daleko manje zahtjevan, jest da ste deklarirani vjernik Katoličke Crkve. Ne traži se tu puno, dovoljno je samo reći da ste kršćanin i katolik. Odlasci u crkvu, zapravo, nisu potrebni, a najmanje se traži živjeti životom kršćanina i u skladu s kršćanskim vrijednostima.
Ne traži se nikakvo znanje, još manje život u skladu s onim što vjera propovijeda. Dapače, možete činiti posve suprotno, možete ubijati, ali ako ste žestoki nacionalist, kako se danas zove pravo “domoljublje”, sve može proći.
U ustaškoj je ideologiji vjera, pod uvjetom da je bila muslimanska ili katolička, također bila manje važna, ali oznaka Hrvata nije bilo katoličanstvo. Danas se to prešućuje.
Hrvatstvo kakvo danas promovira vladajuća elita reducirano je do kraja; ono ne pokriva niti polovicu etničkih Hrvata, ne uključuje nijednu drugu religiju, nijednu drugu do desnu ideologiju. Takvo hrvatstvo posve je nepropusno, zatvoreno, borbeno protiv vlastitih pripadnika, pogotovo svih drugih.
Na način na koji se danas shvaća “domoljublje”, niti jedan Hrvat koji je liberalan ili lijevo nije dovoljno dobar, on ne može biti “domoljub”, što svaki desničar jest, ma što da činio, ako dovoljno glasno viče da je Hrvat.
Generali Petar Stipetić ili Anton Tus, admiral Sveto Letica, general Martin Špegelj, ministar policije Josip Boljkovac, bez obzira na to što činili u Domovinskom ratu, nisu dovoljno dobri, pa makar sačuvali živote Hrvata i pobijedili u ratu.
Nogometaš, još jedan diplomirani povjesničar, Zvonimir Boban izgubio je nacionalističku oštricu, prestao je biti ikona desnice najkasnije od intervjua za Jutarnji list uoči izbora 2015. godine. Boban je tada rekao kako će glasati za ljevicu, jer “vjeruje kako je ključno da zbog bolje desne opcije pobijedi lijeva”.
Nekadašnji izbornik Slaven Bilić, ako je to ikada bio, prestao je biti simbol “domoljublja” kada je Che Guevaru istaknuo kao jedan od uzora.
Sumnjiv je čak i general Ante Gotovina, s obzirom na njegovo suzdržano svrstavanje na “domoljubnu” stranu.
Niti jedan od Hrvata koji su imali važnu ulogu u Titovo vrijeme ili se za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu borili na ustaškoj strani nije dobar Hrvat, nego je isključivo protivnik Hrvatske.
Niti jedan uspješni Hrvat iz vremena “mraka” ne može biti drugo do sumnjiv, barem ako se nije transformirao. Ako su prije pedeset godina i ostvareni najvidljiviji i najuspješniji projekti u znanosti i industrijalizaciji države, sve je bolje uništiti, prekinuti bilo kakvu vezu s prošlosti, kao da je moguće živjeti u vakuumu.
U zemlji u kojoj je 69 posto udjela države u privredi i prihodovanju jasno je da nitko ne može dobiti radno mjesto bez blagoslova države. Zato je moguće da se na radna mjesta primaju “naši”, bez obzira na to znaju li raditi posao. Zato je moguće da se televizijski programi HRT-a, javnog servisa, uređuju a da se ne poštuju pravila struke, da se ne pita ima li to gledanost i relevantnost, ima li uopće dodira s istinom.
Zato smo imali i tiskane medije, sve dok su oni imali bilo kakvu relevantnost, poput Vjesnika, koji su bili tiskani bez obzira postoji li tržište i zanimaju li ikoga na tržištu. Važno je bilo da podupiru “našu” stvar za tuđi novac.
Zato je moguće da se na državni račun otvaraju studiji i studijske grupe bez obzira na to što takve stručnjake nitko neće trebati. Zato je moguće da se na sveučilišta, u znanosti, zapošljavaju samo “naši”, bez obzira hoće li to biti dobro za sveučilište, studente, zemlju.
Usudio bih se reći da na našim sveučilištima ne radi niti jedan – jedan jedini – znanstvenik koji je u sustav ušao slučajno, da nije znao i prethodno imao jamstva da će posao dobiti. Manji bi problem bio kada bi se primali izabrani i najbolji; no problem je što se uvlače uglavnom oni koji su “domoljubi”. Tako je i u brojnim drugim područjima života.
“Domoljublje” u Hrvatskoj otvara tržište rada, čuva radno mjesto bez obzira zna li tko raditi ili ne. Ako izaberete domoljubnu frakciju, u nekom radnom kolektivu nijedno se dodatno pitanje neće postaviti. Domoljublje na način na koji se danas shvaća jamči da KBC Rebro na usavršavanje pošalje onog tko može reći da je član partije, ne nužno onoga najboljega, pa makar riječ bila i o tehničkom osoblju.
Da biste bili dobar, veliki Hrvat i domoljub, ne trebate ništa znati, možete biti i štetočina. Ratni zločinci i lopovi i ubojice, potpuni neznalice, nevješti u poslu koji rade, loši liječnici, nepismeni novinari, huškači, ako su glasni domoljubi, mogu proći bolje na sudu, ostati na radnom mjestu, izbjeći kaznu, ne biti procesuirani.
Domoljub na način na koji se to nosi u Hrvatskoj vrlo je lako, a beskrajno isplativo.
Branitelji su “naddomoljubi”, oni čak i ne moraju verbalno dokazivati što su. Država im je dala privilegije, a oni mogu odlučivati što je dovoljno hrvatsko u Vladi RH, na koncertnim podijima, u školskim programima. Oni su abolirani od krivnje, a na natječajima za posao imaju prednost.
Ovoga je ljeta jedna majka zvala Filozofski fakultet i pitala kako to da joj kći nije upisala željenu grupu. “Nije imala dovoljan broj bodova”, odgovoreno je. “Ja sam hrvatska braniteljica”, bila je replika s druge strane. Možda će u idućem razdoblju to biti dovoljno za upis ako je dovoljno da bi netko postao ravnatelj škole.
Domoljublje na način na koji je pretvoreno u hrvatsku državnu ideologiju najbolji je način da se Hrvatska vrlo brzo uništi.
Hrvatska ovako promoviranog domoljublja – koje slavi zločince iz Drugog svjetskog rata, a odbija obilježavati Dan pobjede, koja abolira vlastite ratne zločince, a druge upozorava da to čine – osuđuje se na prezir i izgon iz civiliziranih europskih država.
Hrvatska čiji domoljubi ovako kadroviraju i vode gospodarstvo i sustav vrijednosti osuđuje se na aktivno nazadovanje.
“Domoljubna” Hrvatska ne može prihvaćati druge i time ionako sve malobrojnije stanovništvo osuđuje na siromaštvo i kraći životni vijek. Politika kakvu vode “domoljubi” bila bi pogubna za bilo koju zemlju Europe, čak i najveću. Za mikroskopske je države ovakav stav suicidalan.
Nažalost, ništa nije važno i teško da se ovakvi trendovi mogu promijeniti. Ako je jedino važno dobiti vlast, ako birači, kao što su nakon izbora 2015. u Dalmatinskoj zagori govorili da “neka bude i gore, samo da bude HDZ (ili desni)”, onda se može zaključiti da je elita stanovništvo njegovala na ovakvim vrijednostima.
Sasvim je lako dokazivo da je Osijek u odnosu na predratni broj stanovnika danas za trećinu manji. Potrošnja vode u Osijeku ili izdavanje recepata za lijekove u osječkim ambulantama odgovara možda gradu s manje od 70.000 ljudi. Biračima to ne smeta. Ne smeta im ni prazni istok zemlje ili Županja koja ima trećinu manje ljudi nego prije 20 godina.
Hrvatska se, naravno, neće napuniti sama od sebe, čak i da se u svakom selu otvori vojarna/kasarna Hrvatske vojske i uvede obvezni vojni rok. Neće biti onih koji će raditi u staračkim domovima, bolnicama, hotelima.
Hrvatska se osuđuje na katastrofu i podgrijava stanje trajne podjele i permanentnog građanskog rata.
Put je to koji priječi bilo kakvu reformu i bilo kakvu promjenu.
Hrvatska je već sada među posljednjim državama EU po inovacijama. Hrvatska sveučilišta dramatično su slaba.
Hrvatska s domoljubljem koje će se iscrpljivati na način koji je sada dominantan neće napraviti ništa, osim što će se uništavati. Doduše, nisu možda svi stvoreni da uspiju.
Da bismo spremni dočekali budućnost, trebalo bi pokušati njegovati vrijednosti koje bi odgovarale našoj veličini, dobu u kojem živimo. Za razliku od “dobrog Hrvata”, za što ne treba nikakav napor, dosta je toga potrebno da se bude uzoran građanin.
Takav plaća porez i ne smatra pljačkom što daje novac za zdravstvo, ceste ili škole, jer to čine i svi njegovi susjedi.
U takvu društvu ne postoje oni koji su “glupi” jer poštuju zakone i oni koji su jednakiji od drugih. U takvu svijetu svi plaćaju parkiranje, svi plaćaju televizijsku pretplatu ako je to dio zakona, a grad i televizija zato proizvode program i daju usluge koje su u skladu sa zakonom, svima jednake.
Vladavina prava ideal je i sveti cilj, jamstvo da smo ravnopravni. U takvu sustavu netko nije ravnopravniji zato što je Hrvat, a drugi Hrvat zato što je sin ili sam branitelj. Takav građanin nastoji da mu birokracija bude efikasna, vrijedna i fleksibilna. Građani takve države žele biti najbolji što je moguće u poslu koji rade.
Malih zemalja na svijetu je puno, ali su samo neke cijenjene, a mnoge se uzimaju zdravo za gotovo. Svaka država može puno učiniti na vlastitom ugledu i tome kako će se tretirati. Finska je mala, Danska je mala, mala je Austrija, mala je i Irska.
Nisu sve bile bogate prije pedeset godina, ali uspjele su se izgraditi ili sačuvati vlastiti položaj u svijetu, postati relevantnije i utjecajnije od brojnih velikih zemalja.
Sve države svijeta imaju zastavu i himnu i brojne probleme, ali način na koji grade svoje vrijednosti čini ih drukčijima.
Za zemlje članice EU moderno bi domoljublje moralo, kao što je spominjao i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, valorizirati i europski i nacionalni identitet.
Zemljice od četiri milijuna stanovnika same ne znače puno; još ako ne proizvode ništa i nemaju znanstvene kapacitete, ne mogu računati na puno.
Hrvatska sasvim sigurno ne njeguje moderno domoljublje. Nije otvorena prema novom i budućnosti, ne shvaća kako izbjeglice u Velikoj Kladuši nijedan zid, nikakvi odroni stijena, nikakva termokamera koju će donirati Interpol, nikakva spremnost policije ne mogu zaustaviti u svijetu koji se mijenja. Svijet budućnosti treba graditi i njemu se aktivno prilagođavati. Svijet budućnosti trebamo i mi pokušati graditi ako mislimo postojati u budućnosti.
Iz prošlosti su Hrvati preuzeli malo dobroga. Jedna od težih stvari koja je dugoročno uništavajuća jest granični položaj, rubnost. Druga, još ozbiljnija, jest hrvatska nesposobnost na reforme, promjene, novo.
Umjesto da frenetično plješću Franji Tuđmanu kada je tijekom govora u Saboru pripojio teritorijalne vode Jadranskog mora hrvatskim četvornim kilometrima i tako nas uvrstio u red srednje velikih država Europe zastupnici su trebali pljeskati na veliki broj u industrijskoj proizvodnji primijenjenih patenata, na ostvarenja naših istraživača, na broj dobrih knjiga.
Nama trebaju takvi vođe i takve elite, ne “domoljubi” koji misle da je veličina i snaga neke države u visini zidova, ljubomornom nacionalizmu ili kvadratnom metru (praznog) teritorija. Oh, ne, ne!
Veliki zidovi i “domoljublje” kako se definira u Hrvatskoj jamstvo su samo za prostor koji će izgledati poput grobnice. Ona možda može biti krasna, prava pastorala, ali i dalje će biti samo pustopoljina. Hrvata u takvoj zemlji doskora neće biti.
Sve će ih ubiti domoljubi.
(Esej je objavljen u tjedniku Globus, br. 1451 od 28.9.2018. Prenosimo ga s portala Jutarnjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Đorđe Matić
Ne znam voze li još ”ubrzani” i ”putnički” vlakovi iz Zagreba u Karlovac, a mrsko mi je tražiti odavde. Nekad, dok se putovalo njima, jedna od prvih stanica od Zagreba bili su Horvati – selo gdje se (pre)spori vlak zaustavljao kratko i gdje popodne i uvečer gotovo nitko nije ni silazio ni ulazio. A možda se i to pogrešno sjećam. [Read more…]
Đorđe Matić
Severin na Kupi, mjestašce u Gorskom kotaru, jedan je od manje bitnih, ali postojanih toposa moga djetinjstva i mladosti. Tu je autobus za Rijeku stajao i pravio dužu stanku dok se još vozilo ”starom cestom”. Planinsko mjesto, slično svim takvim mjestima, oneobičavalo je jedno: građevina sa suprotne strane autobusne postaje. Bijela baptistička crkva, tko zna kako tu dospjela, svojim je izgledom posvajala čitav krajolik i davala mu nešto strano, tuđe, sjeverno, nordijsko gotovo. [Read more…]
Na pomolu je, vidimo, diplomatski mrak u balkanskoj krčmi. Započelo je dramatičnom vijesti da je haški ratni zločinac Vojislav Šešelj demonstrativno izgazio hrvatski barjak u skupštini Srbije. Hrvatska delegacija na čelu s Gordanom Jandrokovićem to nije vidjela, ali je čula, pa je naprasno odlučila prekinuti posjet Srbiji i vratiti se, neispunjena posla, u domovinu. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Prvi proljetni vikend provodio sam u Gdanjsku, na velikom pjesničkom festivalu – tamo gdje je Dorta Jagić prije nekoliko godina osvojila najvažniju pjesničku nagradu kojim je od tko zna kojeg vremena čašćen neki hrvatski pjesnik – sudjelovao sam na tribini o slobodi i izbjeglištvu, koja se održavala u veličanstvenom Centru europske solidarnosti, sagrađenom prije nekoliko godina u spomen na onu poljsku Solidarnošć iz Gdanjska 1980, i sve u svemu sjajno sam se provodio, sve dok me neki vrag nije natjerao da u hrvatski pretraživač na svom iPhoneu upišem pojam – Gdanjsk, i pročitam natuknicu na hrvatskoj Wikipediji. [Read more…]
Boris Rašeta
U priči Tesari, Varlam Šalamov opisuje “termometar” iskusnih robijaša s obala Kolime. Ta rijeka u Čukotskoj oblasti redovito biva zamrznuta kroz tri godišnja doba. “Ako se mraz zgusne u maglu napolju je 40 stepeni ispod nule; ako je disanje šumno ali ne i otežano, znači da je minus 45; ako je šumno i vidno otežano, onda je minus 50”, kaže pisac, i sam bivši robijaš. “Na temperaturi nižoj od 55 stepeni pljuvačka se zamrzava u letu”, opisuje Šalamov donju točku sibirske zime koju čovjek može izdržati na otvorenom prostoru.
“Pljuvačka se”, dodaje on, “zamrzavala u letu već dve nedelje…”
Varlam Šalamov prvi je puta hapšen 1929; drugi puta 1937; ukupno je u zatvoru proveo 28 godina, osam više od Karla Štajnera, etničkog Nijemca, jugoslavenskog komuniste koji je 1937,. godine u Sibiru već odslužio prvu od dvadeset robijaških godina, opisujući u onoj strašnoj autobiografiji jedan od najčudnovatijih “menua” ikad pripravljenih – dio je njegovih sudrugova robijaša svakoga dana redovito prebirao po logoraškom izmetu, ne bi li pronašao neprovareno zrno kukuruza, žita ili raži, obrok za jedan dan života.
Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom – ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali – ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao.
“Za razliku od jučerašnjih minus četrdeset, bilo je svega nekih minus dvadeset pet; činilo se da je dan letnji”, veli Šalamov, vedro završavajućipripovijest o “tesarima” ne posve uobičajenim opisom dolaska proljeća: “Tog dana i sutradan” kaže pisac, “grejali su se (logoraši) kraj peći, a onda je mraz naglo popustio do minus 30 – zima već beše prošla…”
Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 – na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije – deset; dvadeset, trideset… U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk, Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija.
Toponimi hrvatske disidencije manje su ledeni.
Retrospektivno gledajući, najvažniji hrvatski disident druge polovice dvadesetog stoljeća, Franjo Tuđman, nema većih problema s niskim temperaturama. On obitava u Nazorovoj ulici, na zagrebačkom Tuškancu, u mirnom podsljemenskom kraju gdje pjevaju gorske ptičice i miriše cvijeće.
Već na Majčin dan tamo, prema krležijanskoj pastorali, “pjevaju proljetne vode” dok na susjednom Cmroku “korijenje starih hrastova diše na vlažnoj martovskoj zemlji i sve miriše po proljeću…” Samo par stotina metara dalje od zavodljive magente tuškanačkih voćnjaka i veselog ptičjeg pjeva, odvratna je gužva velegrada.
Nešto sjevernije od Tuđmana obitava i drugi veliki disident i patnik, također žrtva titoizma, Josip Manolić, i on osuđen na životarenje u nekakvoj, vjerojatno židovskoj vili na Tuškancu, Titovoj Kolimi.
Pet stotina metara zračne linije u smjeru sjeveroistoka, u Rockefellerovoj ulici, samuje Savka Dabčević Kučar, predvodnica antititoističke opozicije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njoj u susjedstvu je i Miko Tripalo, još jedan pali anđeo hrvatskog komunističkog pokreta.
Hrvatski trockiji, buharini, radeki, zinovjevi, kamenjevi, kundere, haveli, ne vole baš opoziciju hladnih zona. Oni ispaštaju, pate, tuguju, u sablasnoj tišini podsljemenskih obronaka.
Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja – moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći.
Ovako izgleda martirij Franje Tuđmana prema pojednostavljenom, ali, (imajući na umu njegov svima poznati, teški karakter) vjerojatno točnom opisu Wikipedie kojega donosimo ne samo zbog činjenica, nego i zbog razigranosti i slobode stila.
“Kada je 1972. započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je (Franjo Tuđman). Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena. Osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi.
Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri. Neprestano se žalio na srce, tvrdio je kako mu zatvorska posteljina izaziva alergiju – na temelju čega je uprava dopustila da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu.
Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor radi srca bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom, imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici…”.
Pljuvačka se u lepoglavskoj brijačnici očito nije smrzavala nešto prije no što stigne do zemlje. No, Franjo Tuđman nije, opisujući sebe kao žrtvu, imao na umu zemlju nego Nebo. Pravo nebo, Panteon besmrtnika.
“Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: “Znate, profesore generale” – tako su me zvali osamdesetih godina – “da niste Hrvat, bili biste nobelovac!” rekao je Tuđman u intervjuu Hrvatskoj televiziji, u lipnju 1999. godine.
Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama.
Iza Tuđmana u širokoj vrsti puzi larva sličnih patnika koji se nesmiljeno hvale svojom žrtvom; to su ljudi koji su – slušamo li njihove ispovijesti – zbog svoje hrabrosti već pripaljeni na lomači ali su nekim čudom ipak pobjegli grobaru s lopate.
“Akcijaši su bili vojnički organizirani, sa zapovjednikom i činovima. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade”, pripovijedao je jednom prilikom Ivica Račan o svojoj mladosti.
“Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, bila je to strašna kazna. Značila je da sam pod nadzorom i da me, i zbog malog prekršaja, mogu izbaciti iz škole…”.
Prema vlastitoj interpretaciji, u biografskom intervjuu kojega je dao Globusu sredinom devedesetih, cijela Račanova životna putanja nije bila laka. Obilježavali su je stalni sukobi s Nomenklaturom. “Tada sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat”, kaže Račan.
Današnjim generacijama te tri riječi ne bi trebale značiti ništa, ali u partijskom kodu onog doba one bi imale značiti kako je Račan cijelo vrijeme svoje karijere bio neposlušnik, čovjek na rubu disidencije, uvijek sklon odabrati slobodu nasuprot stege, pa i po cijenu visokog rizika. Račan ovdje, još jednostavnije, kaže da nikad nije bio – komunist.
U istom tekstu, možemo pročitati pravu antologiju građanskog neposluha. Račan je, čitamo, prvi u Slavonskom Brodu nosio traperice – pouzdan znak građanskih zastranjivanja. Slušao je Fats Domina i Elvisa – dakle, ne Ruse, ne istok, nego Zapad.
Talijanima je prodavao žabe: bilo je to suradnja s internacionalnom buržoazijom. Ples na oštrici noža ima, međutim, i dulju pretpovijest. Još u srednjoj školi Ivica Račan se našao pod povećalom partijskih inkvizitora. “Neznatno prije toga bio sam predmetom žustre rasprave u omladinskoj organizaciji. Zbog – nemorala! Zabranjeni flert s jednom curom jer sam za njen razred bio zadužen…”.
Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je “starofrajlinska martirologija” uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja.
Još je težu Golgotu morao proći dr. Zdravko Tomac, baš poput Račana komunista iz Slavonskog Broda. Nakon davanja podrške “hrvatskom proljeću”, nacionalnoj frakciji KP koja je krenula u juriš na savezni centar, započeo je Tomčev Križni put.
Partija se pokazala nemilosrdnom, i mladog disidenta uputila na prisilni rad u Vilu Weiss, također sjajnu ex-židovsku vilu zagrebačkog sjevera, kod tadašnjeg predsjednika predsjedništva Hrvatske, Jakova Blaževića.
Nacionalno svjesnom Zdravku Tomcu blizina Stepinčeva tužitelja predstavljala je strahovitu kaznu, kao i Blaževićevo neumjereno uživanje u janjetini, pršutu i preferansu, što je ovaj hrvatski Job – zajedno s Blaževićem – stoički morao trpjeti gotovo četiri godine.
Zdravko Tomac bio je podvrgnut teškoj duhovnoj torturi. Morao je, gotovo svakodnevno, skidati s magnetofonske vrpce Blaževićeve ispovijesti o traženju crvene niti, koje su kasnije – u njegovoj redakturi – tiskane u četverotomnom izdanju.
Hrvatski Solženjicin bio je kažnjen i gotovo posvemašnjom anonimnošću: iako je de facto obavljao dužnost šefa kabineta Jakova Blaževića, nominalno je tu funkciju obnašao stanoviti Mato Pištalo. Profesorsku je karijeru Tomac također morao odrađivati u partijskoj školi Josip Broz Tito, u Kumrovcu.
Gotovo posvemašnju izopćenost iz znanstvene zajednice Tomac je, progonjen kao ranjena zvijer, uspio nadvladati osvajanjem dva razmjerno skromna akademska stupnja: magisterija i doktorata, na temu lokalne socijalističke samouprave, koja je morao braniti kod legendarnog dr. Dušana Bilandžića, izopćenika sličnog kova, kojega je Tomac jednom prilikom energično osudio: “Bilandžićeva knjiga potvrđuje njegovu duboku vjeru u socijalističko samoupravljanje i jugoslavenski federalizam i mogućnosti prevladavanja teškoća”.
Disidentski staž, Tomac okončava 1988. u Centralnom komitetu, kojega se do danas nije oslobodio. “Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma”, reći će Tomac u listopadu 1995. godine.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, smjene Savke Dabčević i Mike Tripala, Oliver Mlakar iskazuje svoj bunt – nošenjem tamne kravate. “Sedamdeset prvu ste dobro “pregurali” na televiziji, iako ste u Dnevniku tih dana, kako ste sami rekli, nosili crnu kravatu.
Namjerno?” pita Mlakara novinar Nacionala.
“Nosio sam tamnu kravatu, ne bih rekao da sam je nosio “namjerno”, ali trenuci su bili takvi da nisam mogao staviti šarenu. Bili su to dramatični dani za nas koji smo čitali vijesti. Jedan dan bih čitao o Savki Dabčević-Kučar sve najbolje, a nakon 24 sata sve najgore. To nije bilo jednostavno. Izgovarao sam riječi i nisam vjerovao svojim ušima da ja to govorim. Dakle, došao mi je Ivo Bojanić, koji je tada bio direktor RTV Zagreb, da su mu prigovorili u CK da Mlakar čitajući vijesti o smjeni hrvatskih rukovodilaca nosi crnu kravatu. Bezvezarije. Ne, nisam se izvukao “smrću bake”, nego sam rekao da je kravata tamnocrvena…”.
Martell? Neki više vole whiskey! Neke vrsti disident prema vlastitom svjedočenju bijaše i Goran Milić, urednik tri televizijska dnevnika u tri uzastopno smjenjujuća režima. Katodni Joseph Fouche u račanovskoj emfazi tvrdi: “Uvijek sam plivao protiv struje”.
Još jedan junak! Goran Milić redovito se trudi hrvatskoj javnosti prikazati sva zlosilja Titove despocije. Redove za benzin i kavu, veze u bolnicama, nepotizam. Odvratnu stvarnost režima koji ga je nesmiljeno i ustrajno natjeravao da bude dopisnik iz New Yorka, Caracasa, Calcute, Madrida, sa Costa del Sol i Azurne Obale. Da u bijelom odijelu vodi dnevnik na TV Beograd. Da se voza na Satrapovom Galebu.
Goran Milić uvijek je voljan javnosti dati na uvid potresnu ispovijed čovjeka koji, plivajući ustrajno protiv struje, mora voditi Yutel, televiziju koja brani državu što se ustanovila na redovima za kavu, bonovima za hranu, točkicama za benzin, rezervnoj armiji rada na burzi. A onda potom opet mora voditi Dnevnik Hrvatske televizije,poznat po instaliranju heroja pokreta otpora.
Tri države, tri dnevnika – ispada, da su dnevnike južnoslavenskih režima vodili sami disidenti!
Ali, gdje je onda bila ta surova vlast, i od čega su disiderirali ti i takovi disidenti? Ako vlast nije bila na televiziji, morala je po logici stvari biti u opoziciji. A ako je vlast bila u opoziciji, a opozicija na televiziji, tko je onda punio zatvore?
Što je, onda, to bilo – neko pijanstvo? Može li despotizam biti tako nelogičan?
Kada bi Goran Milić bio wikipedijska jedinica, ali još nije, mogao bi ubilježiti bar jednu sklonost sličnu Tuđmanovoj – onu prema ispijanju otmjenih alkohola. Milić je zacijelo ispio cijeli jedan Jenisej Jacka Denielsa, kojem je već tako blizak da ga zove “Johny”.
Na odvratne je žrtve natjeravao i ostalu čestitu inteligenciju taj Titov režim, privatna orijentalna despocija kumrovačkog Atille, samonametnutog hohštaplera u društvu stručnjaka.
“Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava” opisuje Obrad Kosovac zašto je i kako snimao taj judeokomunistički uradak. “Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio…” objašnjava Kosovac strategiju Pokreta otpora.
Drugi, tek malo manje poznati lik, jednostavno i potresno opisuje strategiju hrvatskih disidenata komunizma: “Bio sam član Komunističke partije” veli dr. Ivica Kramarić u Globusu u ožujku 1996, “jer sam shvatio da se iznutra mogu boriti protiv tih vlastodržaca…”.
Pa onda onaj Antun Vrdoljak, koji je – kao žrtva – morao snimiti masu partizanskih filmova, uključujući i odvratne ode partizanštini, NOB-u i komunističkoj Ratnoj mornarici. “U Poljskoj je bio poljski komunizam” nabraja Vrdoljak, “u Češkoj češki, Mađarskoj mađarski, a u Hrvatskoj srpski.”
U tom i takvom, srpskom komunizmu, žrtveno janje od Vrdoljaka snimilo je desetak filmova. Takvo zlosilje slomilo bi i najveće heroje. Ne i Vrdoljaka, niti njegova oca: “Prijelomni trenutak rušenja komunizma bio je Titov govor 1962, u Splitu. Tito je bio uvjeren da je Split crveni grad, sve dok u sredini jednog od onih njegovih čuvenih govora nije počeo žamor mojih zemljaka. Ljudi su ga na glas pitali o čemu on to govori, jer su ljudi tamo gladni. Moja je obitelj taj govor slušala na šestom katu tadašnje Ulice proleterskih brigada. Otac mi je tada cipelom pogodio Tita na televizoru i pitao se što to Tito zna ako ne zna da mu je narod gladan. Mi smo se tada bacili na pod jer smo se bojali da televizor ne eksplodira. Tko je tada znao što čuči u televizoru?”
Ili inženjer Tomislav Mečep, koji je dao osebujan doprinos povijesti hrvatske disidencije priznanjem kako je u komunizmu noću rezao električne kablove, što je – imajući na umu devizu da je komunizam elektrifikacija plus vlast Sovjeta – ozbiljno rušilo same temelje te grozne tvorevine.
Pa umjetnik Dado Topić: “Taj Rock,n roll u Beogradu napravljen je”, govori poznati pjevač u Horizontima, “baš za koncerte. A taj Beograd je na svakom koncertu bio promijenjen u naziv grada u kojemu smo nastupali. Ni onda u Zagrebu nismo pjevali u Beogradu, već u Zagrebu…”.
Idemo li još dalje u povijest, redaju se slični primjeri. Nema đaka u bivšoj Jugoslaviji koji nije znao napamet glasovite rečenice kojima je Josip Broz Tito zaključio “bombaški proces”: “Ja se ne ćutim krivim”, izjavljuje Tito, “iako priznajem ono, što me tuži državni odvjetnik, jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije. Priznajem da sam član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini proletarijatu od buržoazije”.
Zatim: “Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život.” Presudu dočekuje uzvikom: “Živjela KPJ, Živjela Treća internacionala!”.
Ovaj nastup zaslužuje divljenje. Među komunistima onog doba, ljudima posebnog kova, takav ispad nije rijetkost. Rade Končar navodno umire s riječima “Milosti ne tražim, niti bih vam je dao”, a armija komunista s pozdravima Staljinu ili naprosto, poklikom: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”
Ipak, pet godina Titove robije nije bilo tako jezivo: “Njegova paćenička robijaška uloga bila je, ipak, prilično neuvjerljiva” kaže Pero Simić u knjizi Tito, napisanoj s tendencijom, ali uz dosta točnih činjenica.
“Veći dio kazne izdržavao je u obližnjoj Lepoglavi, čiji upravnik je bio njegov drug iz Prvog svjetskog rata Maksimilijan Bohaček. Imao je brojne povlastice: bio je izuzet iz režima disciplinskih kazni, kao zatvorski kinooperater prikazivao je filmove svojim kolegama robijašima, gotovo svakodnevno je “slobodno izlazio iz kaznionice”, vrlo često je u Lepoglavi išao “kod hotelijerke Fidlerice popravljati električni uređaj”, a zalazio je i u njen kupleraj. Konačno, mnogo je češće od drugih zatvorenika mogaopisati pisma i primati posjete i pakete.
U jednom izvještaju upućenom CK KPJ poslije je i on sam otvoreno govorio o tim povlasticama. “Moram spomenuti da sam ja još od 1930. godine slobodno izlazio iz kaznionice, dakle već nakon nešto više od godinu dana mog robovanja, a to je bilo posve nenormalno.”
Objasnio je i uzrok te nenormalnosti: “Tadašnji upravnik kaznionice, Bohaček, bio je moj ratni drug i u (ruskom) smo ropstvu bili zajedno, te mi je išao na ruku.” Bohaček je zbog tih povlastica prijevremeno umirovljen, a kad je došlo vrijeme da izađe iz zatvora, Broz se nećkao, jer nije uspio ozbiljnije poboljšati svoju skromnu partijsku izobrazbu.
“Nakon pet godina, kad sam trebao izaći s robije, bio sam već malo nervozan, jer nisam mogao završiti program (političke izobrazbe) pa mi je trebalo još malo da ostanem (u zatvoru)”, priznaje Tito.
Pet godina robije, u najboljim godinama, strašna je žrtva, dakako, i ne treba je podcjenjivati. No, ne treba je ni preuveličavati, a nije moguće ne uočiti i da je država koja ga je utamničila, Kraljevina Jugoslavija, dijelom očito oklevetana.
Ovaj zatvorski režim nije, vidi se, bio ni nalik Sibiru. Moša Pijade upravo je u Lepoglavi preveo golemi Marxov Kapital, knjižurinu od 1800 stranica, za što je morao imati sasvim pristojne uvjete.
Povijest hrvatske disidencije – vidimo iz priloženog – povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru.
Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa.
Baš kako plemenitog idealistu dr Wernera opisuje Miroslav Krleža u Na rubu pameti.
“Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je dr. Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je Vaga širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim Vagama u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona, što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge, mala, unosna trafika, kojoj posao iz dana u dan raste, sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na tzv. javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima, o lisnici!”
Eto, od onda do danas o tome se, samo o tome i jedino o tome radi: O lisnici!
Jedini muzej koji bi se dao smisaono popuniti njihovom djelima, je Muzej bezuvjetne prodaje kojega, na žalost, na ovim prostorima nikada nitko neće napraviti.
Miroslav Krleža
S vremena na vrijeme se ovom novinaru događa da, ni sam svjestan kako se do toga dolazi, naleti na veliku temu. A moguća razmišljanja umirućeg Miroslava Krleže o Bogu i, prije toga, činjenica da je Krleža bio fasciniran, gotovo pa opsjednut likom i djelom Jurja Križanića (o kojem je počeo pisati još 1915.!), čovjeka čije je srce bilo ispunjeno najvećom ljubavlju prema Božanstvu, jer ni koraka, ni retka, ni trenutka nije prošlo u njegovom životu bez Boga i misli na Njega, svakako su velika tema! [Read more…]
