Početkom tjedna u Hrvatsku ponovno dolazi misija vodećih organizacija za zaštitu medijskih sloboda. Zadnji put su bili u lipnju 2016., upravo u vrijeme kada je Hrvatska bila ostala bez vlade, a njihov tako brzi novi posjet znači da misle da se novinarske i medijske slobode, sigurnost i dignitet novinara, pluralizam stavova i tolerancija u medijima nisu ništa poboljšali, nego pogoršali. [Read more…]
Jedinstvo u osudi Šešelja
Vojislav Šešelj je ratni zločinac.
Odgovoran je za nebrojena zla u Vukovaru, Voćinu, Bosni i Hercegovini i nizu drugih mjesta. Gdje god je djelovao, Šešelj je sijao zlo, nesreću i smrt. Činjenica da je trenutno na slobodi travestija je pravde, i pokazatelj da Haški tribunal nije dorastao misiji zbog koje je osnovan.
Reakcija institucija Republike Hrvatske na Šešeljevo puštanje iz pritvora, kao i na njegovo političko djelovanje nakon puštanja bila je brza i primjerena.
Predsjednik Josipović odmah je reagirao i poslao pismo predsjedniku Tribunala Teodoru Meronu i pismo našim zastupnicima u Europskom parlamentu. Naši zastupnici u Europskom parlamentu pokrenuli su izglasavanje rezolucije kojom se osuđuje vrijeđanje žrtava, govor mržnje i kojom se upućuje snažna kritika Tribunalu zbog puštanja Šešelja na slobodu, koja je danas i izglasana.
Vojislav Šešelj je ratni zločinac. Odgovoran je za nebrojena zla u Vukovaru, Voćinu, Bosni i Hercegovini i nizu drugih mjesta. Gdje god je djelovao, Šešelj je sijao zlo, nesreću i smrt. Činjenica da je trenutno na slobodi travestija je pravde, i pokazatelj da Haški tribunal nije dorastao misiji zbog koje je osnovan
Drugim riječima, Hrvatska je svojim utjecajem u Europi postigla jedinstvo u osudi nepravde i uvrede koja joj je nanesena činjenicom da je jedan od najmračnijih zloduha devedesetih na slobodi te se zlurado smije u lice svim svojim žrtvama.
Hrvatska Vlada zatražila je od Tribunala ponovno pritvaranje Šešelja zbog utjecaja na žrtve i kršenja uvjeta za puštanje na slobodu. Uskoro se očekuje rasprava u Vijeću sigurnosti na temelju izvješća Teodora Merona na kojem će Hrvatska iznijeti svoje stavove.
Može se, dakle, zaključiti da je učinjeno sve što nam je u moći kako bismo nepravdu pokušali ispraviti.
Međutim, nekima to nije dovoljno. Umjesto da svoje poruke usmjere prema žrtvama i ponude im utjehu u činjenici da je naša država stala na njihovu stranu hitro i jednoglasno, neki političari i politički aspiranti odlučili su to slamnato strašilo iskoristiti kako bi, potičući strah i nejedinstvo, pridobili dio glasača za sebe.
Ovo je kulminiralo u srijedu, kada je u jednu, doduše marginalnu, emisiju uživo uključen, glavom i bradom, Vojislav Šešelj. Uključivanje zla i zločinaca kao arbitara i svjedoka u političko natjecanje uvijek je završavalo samo na jedan način. Ta se politika sada pokušava opravdavati banalnim tezama o pravu na medijske slobode. A zapravo se radi o onome što je Hannah Arendt prikazivala kao banalnost zla.
Svi znamo o čemu se radi, zašto je zločinac pozvan u eter i koga je trebao spašavati. Vrijeme je da prestanemo davati prostora onima koji su spremni eksploatirati zlo i manipulirati tragedijom žrtve.
Svako jutro kada dolazim na posao, prosvjednici ispred ministarstva mi okrenu leđa dok prilazim zgradi i ulazim u nju. Na taj mi način poručuju da, po njihovom mišljenju, nisam vrijedan niti da me gledaju.
Zlu i mržnji ne treba davati prostora. Moja država i njezini predstavnici u savezima kojih smo članovi bore se protiv njih u moje ime. A Vojislavu Šešelju moja su leđa odavno okrenuta, jer on, naime, pripada prošlosti. Moj je pogled usmjeren u budućnost
Iako se, dakako, ne slažem s njima, način na koji mi šalju poruku itekako je dostojanstven i osobito primjenjiv na Vojislava Šešelja. Instrumentaliziranje Šešelja u svrhu realizacije političkih ciljeva i pridobivanja glasova je nedostojanstveno i ispod svake razine. Još važnije, ono samo ilustrira koliko je Šešelj danas marginalan i nebitan faktor na europskoj političkoj sceni.
U neku ruku, Vojislav Šešelj televizijskim je nastupom sam odredio svoju razinu odabirom sugovornika.
Hrvatska je danas jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. Za razliku od početka Domovinskog rata, kada nismo imali vojsku, Hrvatsku danas štite profesionalne i dobro opremljene Oružane snage. Hrvatska je članica NATO saveza, što znači da više nikada nećemo biti pred tuđom oružanom agresijom. Dio smo Europske Unije, što znači da na raspolaganju imamo političke alate za ispravljanje svake nepravde koja nam je nanesena.
Zlu i mržnji ne treba davati prostora. Moja država i njezini predstavnici u savezima kojih smo članovi bore se protiv njih u moje ime.
A Vojislavu Šešelju moja su leđa odavno okrenuta, jer on, naime, pripada prošlosti. Moj je pogled usmjeren u budućnost.
(Prenosimo s računa TvitLonger Bojana Glavaševića).
Čačićeva nemoguća misija
Odluči li danas u Hrvatskoj netko osnovati novu političku stranku, koji mu je najvažniji razlog za taj, po mnogo čemu riskantan i neizvjestan projekt? Je li mu na prvom mjestu dio biračkog tijela koje još uvijek nema zadovoljavajućeg predstavnika u političkom prostoru?
Možda cilja na one birače koji su se razočarali rezultatima postojećih političkih stranaka i političara? Ili će ponuditi potpuno novi program i njegove nositelje koji će privući i one birače koji su dosad bili neskloni podržati bilo koju političku opciju ne izlazeći ni na izbore?
Unatoč percepciji da je u Hrvatskoj trenutačno i onako previše političkih stranaka među kojima stotinjak njih praktično ni ne postoji izvan registra, u zemlji se permanentno osnivaju nove političke stranke. Posljednja je u nizu Narodna stranka – reformisti na čijem se čelu, prema višemjesečnim najavama, našao bivši čelnik Hrvatske narodne stranke i bivši potpredsjednik aktualne Vlade Radimir Čačić.
Od svih novih stranaka koje su se u Hrvatskoj pojavile proteklih nekoliko godina, Čačićev pokušaj povratka u zakonodavnu i izvršnu vlast zemlje ima najmanje izgleda za uspjeh. U trokutu koji određuje mogući uspjeh ili neuspjeh neke političke stranke – program – ljudi – imidž – Narodna stranka – reformisti od samoga osnivačkog skupa ima malo aduta
Od svih novih stranaka koje su se u Hrvatskoj pojavile proteklih nekoliko godina, Čačićev pokušaj povratka u zakonodavnu i izvršnu vlast zemlje ima najmanje izgleda za uspjeh. U trokutu koji određuje mogući uspjeh ili neuspjeh neke političke stranke – program – ljudi – imidž – Narodna stranka – reformisti od samoga osnivačkog skupa ima malo aduta. Zašto?
Radimir Čačić nije osnovao političku stranku zato što je to htio, nego zato što je to morao. To govori puno i o njegovoj novoj, i o njegovoj bivšoj stranci. Radimir Čačić izbačen je iz Hrvatske narodne stranke ne zato što je osuđen na zatvorsku kaznu zbog dvostrukog ubojstva u prometnoj nesreći u Mađarskoj ili zato što je bio neuspješan kao potpredsjednik Vlade, nego zato što je pokušao kontrolirati stranku i nakon prisilnog odlaska s njezina čelnog mjesta. Da nije izbačen iz stranke, Čačić bi danas sigurno radio na svom povratku na vrh HNS-a.
Ovako je na vrh nove stranke došao aklamacijom potvrdivši da hrvatske političke stranke nastaju kao osobni projekti pojedinaca, uključujući Mirelu Holy i Dragutina Lesara, ili to postaju veoma brzo čim se novoizabrani predsjednici stranaka učvrste na svojim mjestima kao u SDP-u i HDZ-u. Taj nedostatak timskog rada i prepoznatljivosti domaćih kolektivnih političkih aktera, kad tad pokaže deficit, posebice kada je riječ o novim i malim strankama. Jedina trenutačno poznata imena uz Radimira Čačića jesu saborski zastupnici Natalija Martinčević i Petar Baranović kojima će trebati puno sreće ne bi li i u sljedećem sazivu Hrvatskog sabora bili u njegovim klupama.
Čačićevi su stranački ljudi zasad on sam i najvjerniji prebjezi iz HNS-a. Stoga nije jasno na koji način nova stranka i njezin predsjednik mogu već u jednom mandatu, kako je to istaknuto pri osnivanju, nametnuti ljude i viđenje politike koji će Hrvatsku izvući iz ekonomske krize kad im to ni u naznakama nije uspjelo u postojećem mandatu jer su doslovce do jučer bili članovi vladajuće Kukuriku koalicije.
Čačićevi su stranački ljudi zasad on sam i najvjerniji prebjezi iz HNS-a. Stoga nije jasno na koji način nova stranka i njezin predsjednik mogu već u jednom mandatu, kako je to istaknuto pri osnivanju, nametnuti ljude i viđenje politike koji će Hrvatsku izvući iz ekonomske krize kad im to ni u naznakama nije uspjelo u postojećem mandatu jer su doslovce do jučer bili članovi vladajuće Kukuriku koalicije
Program reformista, također prema rečenom na osnivačkoj skupštini, nastavlja tradiciju narodnjaštva u hrvatskoj politici. Koja je to tradicija? Ona iz 19. stoljeća ili ona s početka 1990-ih? Zanemarimo li davne političke ideje koje s današnjim vremenom teško mogu imati dodirne točke, HNS je osnovan nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj kao alternativa HDZ-u, ali se nikad nije nametnuo kao umivena narodnjačka inačica najjačoj hrvatskoj političkoj stranci.
Usto, njezina ideološka lutanja od narodnjaštva do liberalizma još su jedno drveno željezo u hrvatskoj politici, baš kao i spoj narodnjačkog i reformističkog Čačićeve nove stranke. Zazirući od ideoloških sukoba, nova je stranka porukama ne samo kontradiktorna već u svom nazivu, nego i potpuno neprepoznatljiva. I dok je Mirela Holy uspjela animirati jednu od rijetkih preostalih ideoloških niša, Radimir Čačić ponavlja grešku drugih novih stranaka utapajući se u ”neideološkom” pozicioniranju i ”projektnoj” politici. Što je to?
Za birače uglavnom ništa jer su već izabrali blokove kojima će na sljedećim izborima dati svoj glas. Reformistima na tom imaginarnom dijelu političkog spektra konkurenciju čini još nekoliko stranaka, koalicija i neovisnih lista čiji (ne)uspjeh ovisi ne o njihovu neprepoznatljivom profilu nego o prepoznatljivim političarima i njihovom imidžu.
Te ”neideološke” ili ”transideološke” opcije koje se nude i desnom i lijevom bloku te sebi samima, u polarizaciji hrvatskog političkog prostora teško mogu doći do rezultata na izborima nemaju li prepoznatljive političke ličnosti poput Milana Bandića, a ni to nije dovoljno što su pokazali i prošli parlamentarni izbori.
Najveći će problem Radimiru Čačiću biti njegov imidž koji ga je i kao drugog čovjeka Vlade visoko držao na ljestvici nepopularnosti. Tko će stoga biti birači Narodne stranke – reformista?
Neuspjeh Čačićeva direktnog konkurenta u tako zamišljenom političkom centru Nacionalnog foruma na ovogodišnjim europskim izborima, još je jedan dokaz kako hrvatski birači odlučuju. Na temelju, ako ničeg drugog, jasnog ideološkog profila. Zato OraH i može značajno rasti na temelju podrške sve većeg broja razočaranih birača Kukuriku koalicije i SDP-a, a Savez za Hrvatsku održavati se uz bok HDZ-u kao ideološkom blizancu. Zbog toga takav ”centar” niti nema koalicijski potencijal.
No, najveći će problem Radimiru Čačiću biti njegov imidž koji ga je i kao drugog čovjeka Vlade visoko držao na ljestvici nepopularnosti. Tko će stoga biti birači Narodne stranke – reformista? Bivši HNS-ovci koji će se solidarizirati s Čačićem osuđujući njegovo izbacivanje iz stranke? Nezadovoljnici aktualnom predsjednicom HNS-a Vesnom Pusić? Ili birači kojima je Čačićev ”buldožerski” stil djelovao kao jamstvo da se neki projekti ipak mogu ostvariti?
Uspije li Radimir Čačić makar u svojoj izbornoj jedinici izboriti jedan saborski mandat, bit će to uspjeh ne toliko nove stranke koliko njega samog i njegove političke rehabilitacije. U suprotnom, Čačiću bi bilo isplativije da je političku karijeru nastavio u nekoj drugoj političkoj stranci poput Hrvatske stranke umirovljenika koju, baš kao i HNS, malo tko podržava, a kojoj bi Čačić bio barem novo lice.
(Prenosimo s tportala).