Uskrs je najveći i najradosniji kršćanski blagdan jer proslavlja Isusovu pobjedu nad smrću, grobom i mržnjom. Svečana bogoslužja su te najznačajnije nedjelje u godini očekivano najbolje posjećena i najradosnija. [Read more…]
Osuda napada na pravoslavnu gimnaziju
U ponedjeljak 9. studenog je u Zagrebu, na Trgu žrtava fašizma, obilježen Međunarodni dan borbe protiv fašizma. Taj datum izabran je u sjećanje na Kristalnu noć, noć od 9. na 10. studeni 1938., kad su u nacističkoj Njemačkoj premlaćivani, [Read more…]
Kakvi su to ljudi? A kakvi smo mi?
Putovnica nađena uz tijelo terorista raznesenog eksplozivom silno je razdragala sve ksenofobe. Činjenica da je jedan od pariških napadača u više zemalja, pa i našoj, zabilježen kao izbjeglica, dodatno je raspalila mržnju. Jesmo li vam rekli, vrište zlurado fejsbuk hitleri što su tražili da se duž granice razvuče bodljikava žica i nasiljem otjeraju Sirijci i Iračani. [Read more…]
My name is Ahmed, Ahmed Pilsel
Jedan od mojih dobrih, možda najboljih prijatelja u Bosni i Hercegovini zove se Ahmed Žilić. Ahmed me je naučio puno toga o islamu ili, bolje rečeno, potaknuo me da, otkako sam morao na tri godine, pa i zbog sigurnosnih razloga, otići živjeti u Sarajevo (jesen 1996. – jesen 1999.) dosta vremena posvetim proučavanju islama, čitanju Kur’ana i druženju s muslimanima. [Read more…]
Osuda napada na pravoslavnu gimnaziju
U ponedjeljak 9. studenog je u Zagrebu, na Trgu žrtava fašizma, obilježen Međunarodni dan borbe protiv fašizma. Taj datum izabran je u sjećanje na Kristalnu noć, noć od 9. na 10. studeni 1938., kad su u nacističkoj Njemačkoj premlaćivani, [Read more…]
Na nasilje se mora reagirati
Divljački modaliteti napada na redakciju zadarskoga Hrvatskog tjednika – poput provale zaključanih vrata, vezivanja žicom ruku i vrata grafičkom uredniku, prijetnji pištoljem, prijetnji odsutnome glavnom uredniku Ivici Marijačiću itd. – podsjećaju da u opjevanoj hrvatskoj uljudbi novinare vrijeđaju i ubijaju, uz zgražanje kolega (osobito s iste strane političkog spektra), ali bez osobitog uzbuđenja javnosti. [Read more…]
Zaštititi napadnute novinare!
HND traži da napadi na novinare i prijetnje u vezi sa njihovim poslom postanu kazneno djelo Hrvatsko novinarsko društvo najoštrije osuđuje fizički napad na slobodnog novinara i blogera Željka Peratovića, dobitnika HND-ove nagrade za istraživačko novinarstvo za 2014. godinu Željko Peratović pretučen je 28. svibnja oko 19 sati u svom domu u Luci Pokupskoj kraj Karlovca. [Read more…]
Porfirije Perić: ”Napadaju me jer sam osudio paljenje hrvatske zastave”
(Opaska urednišva: U želji da omogućimo mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom Porfiriju Periću priliku da pojasni okolnosti koje su poslužile da ga ekstrema desnica napadne, prenosimo intervju koji je dao Večernjem listu, a koji je sam mitropolit naknadno neznatno dotjerao).
”Očekivao sam napad i čudim se da su toliko dugo čekali da mi nešto podmetnu”, rekao nam je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić), komentirajući da je pjevao četničke pjesme, kako su u utorak prenijeli neki portali. [Read more…]
Jadnoibijedno.hr
Osim s lijepim brojem news portala, Hrvatska raspolaže još i ljepšim brojem takozvanih gnews (da ne bude zabune, valja čitati: gnjus) portala. Oni se uređuju s jednakom suptilnošću kojom se pišu postovi ispod tuđih članaka na internetu.
Kao što zapjenjeni komentatori zaklonjeni nickovima ne žale truda da bi glavne junake tih tekstova ili njihove autore namazali katranom i posuli perjem, tako su i korifeji elektroničkih gnewsoba bez zadrške predani zadaći odstrela onih koji im se nađu na putu.
Kao što zapjenjeni komentatori zaklonjeni nickovima ne žale truda da bi glavne junake tih tekstova ili njihove autore namazali katranom i posuli perjem, tako su i korifeji elektroničkih gnewsoba bez zadrške predani zadaći odstrela onih koji im se nađu na putu
Samo rijetki čija su imena iz ovih ili onih razloga u javnom optjecaju, uspjeli su uteći milosti da ih urednici takvih portala barem jednom ne zavaljaju po prašini. Hvala na pitanju, u bezbroj prilika počašćen sam laskavim pogrdama sa sličnih adresa, pri čemu sam u više navrata ostao zapanjen lakoćom kojom bi me dotična gospoda prvo ispljuvala, pa onda nakitila etiketama koje se uzajamno potiru.
U istoj rečenici znao sam biti i četnik i autonomaš, i dijete vojnog lica i militantni koljenaš, i komunjara i mason…
Ako ste dovoljno dugo izloženi takvoj kampanji i ako baš niste mimoza, naučite se živjeti sa stigmom “svoga” velikosrpstva, boljševizma, slobodnog zidarstva, čega sve ne.
Uostalom, lako se utješiti zaključkom: ako me tuku “samo” pridjevima, pa pišu da sam ‘vaki i ‘naki, nema veze, baš me briga, sve dotle dok mi ne počnu krivotvoriti biografiju i izmišljati događaje u kojima sam tobože sudjelovao.
Još jednom hvala na pitanju, ni toj milosti nisam utekao. No, ni bogato osobno iskustvo s našim ljupkim gnews portalima nije me uspjelo valjano pripremiti za gadariju u koju sam prije kojidan do grkljana utopljen na nekoliko elektroničkih adresa.
Stvar je utoliko jadnija što moja malenkost nije bila izravnom metom gnewsoba, nego neka vrsta kolateralne žrtve. Pravi cilj napada bio je Zoran Erceg, Splićanin s braniteljskim stažem, koji se drznuo kazati kako ne dijeli pučističku ognjicu šatoraškog zdruga iz Savske ulice.
U jednom od pogromaških tekstova kojim se htjelo razmrviti njegov lik i djelo, citiran je i stanoviti umirovljeni časnik Hrvatske vojske Ivan Tomić koji je Ercegu uputio sedam uznemirujućih retoričkih pitanja.
Uostalom, lako se utješiti zaključkom: ako me tuku “samo” pridjevima, pa pišu da sam ‘vaki i ‘naki, nema veze, baš me briga, sve dotle dok mi ne počnu krivotvoriti biografiju i izmišljati događaje u kojima sam tobože sudjelovao
Peto po redu glasi ovako: “Je li o vama pisao Ivica Ivanišević prije par godina u Slobodnoj Dalmaciji, kad je otkrio tko ste vi, gospodine Erceg?” Naravno, pitanje implicira da sam istraživačkim marom prokazao prozvanog kao moralno suspektnu kukavelj.
Beščasnik Ivan Tomić (ako takav uopće postoji) na tome ne staje, nego od Ercega traži očitovanje je li imao veze s novcima Ferala od kojih su se “kupovali stanovi”, dodaje tome opasku kako je dotični tjednik “Ivaniševiću ostao dužan 20-30 tisuća dolara”, pa zaključuje tiradu upravo potresnim pitanjem: “Gdje je njegov (naime, moj – op. a.) zarađeni novac?”
Skrušeno priznajem, tašta sam osoba, komplimente mi je drago čuti i rado ih primam, no u ovom slučaju, ma koliko nevoljko, moram odbiti svečanu zahvalnost gospodina Tomića za moj tobožnji investigativni trud.
Rado bih raskrinkao svakoga negativca, ako treba, očepio bih i Zorana Ercega da sam kojim slučajem imao operativnih saznanja o njegovim grijesima. Nevolja je, međutim, u tome što do prije desetak dana nisam znao da on uopće postoji.
Nadalje, s velikim veseljem i još većim ponosom svakome ću priznati da sam kojih šest ili sedam godina bio novinar Feral Tribunea.
Moje veselje i ponos bili bi kudikamo manji da mi je dotični poslodavac ostao dužan “20-30 tisuća dolara”. Jebiga, nije: ni jednu jedincatu lipu, a kamoli tek šuštavo brdašce zelenih novčanica s mrtvim predsjednicima na aversu.
Da i ne spominjem činjenicu kako dolare nikada nisam bio u prilici vidjeti na Šetalištu Bačvice, jerbo smo plaće primali u manje glamuroznoj, naime, hrvatskoj valuti.
Što vam poslije svega preostaje? Ustati tužbama protiv pravnih osoba zaklonjenih iza internetskih domena tipa jadnoibijedno.hr.? Da je život malo dulji, to bi možda i vrijedilo truda
Pretpostavljam da možete shvatiti moju muku. Razmjerno je neugodno čitati uratke gnews piskarala koji vas otpisuju kao izdajničko smeće. No, i od toga postoji nešto neusporedivo gore: kada vas takvi počnu hvaliti, pa još u vaše ime krenu utjerivati i nepostojeći, astronomski dug, valjda zabrinuti za egzistenciju vaše obitelji.
Što vam poslije svega preostaje? Ustati tužbama protiv pravnih osoba zaklonjenih iza internetskih domena tipa jadnoibijedno.hr.? Da je život malo dulji, to bi možda i vrijedilo truda.
Ovako, možemo se tek jalovo nadati da će institucije pravnog poretka konačno uspjeti razabrati očigledno: da je medijski prostor ove zemlje temeljito zagađen, da su zagađivači svima poznati i da bi im konačno netko trebao ispostaviti račun za de jure novinarska, a de facto kaznena djela.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Incidentno novinarstvo
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.
”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne
Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.
Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!
U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.
Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.
Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.
Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on
Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.
Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.
Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.
Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.
Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.
Od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva
Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.
Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.
Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!
Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.
U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.
Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).