Posjet predsjednice Republike Hrvatske Izraelu ostat će zapamćen po dvije nebuloze servirane novinarima i prije no što je počeo, kao i po buri što se digla nakon izvještaja u tamošnjim novinama o njezinom razgovoru s izraelskim domaćinom. [Read more…]
Bijesne akrobacije Krstičevićevog PR-a
Ne znam koga je naš ministar obrane angažirao da mu pred hrvatskom javnošću hendla aferu s prodajom izraelskih zrakoplova američke proizvodnje Hrvatskoj, ali taj ili ta bogme je veliki majstor spinanja. Jer uspio je da se ovaj samoevidentni i čini se ireverzibilni poslovni fijasko Damira Krstičevića prikaže u našim vodećim medijima kao njegov uspjeh. [Read more…]
Uz odlazak pisca kojega neizostavno valja čitati: Amos Oz
Tko god je uzeo u ruke ma koji tekst izraelskoga pisca Amosa Oza (1939-2018), kad je 28. prosinca čuo vijest o njegovoj smrti što ju je na društvenim mrežama objavila kćer mu Fania Oz-Salzberger, zacijelo se osjećao kao netko tko je izgubio prijatelja. [Read more…]
Amos Oz: Gdje su nasljednici Shimona Peresa?
Veličanstveni ispraćaj Shimona Peresa je bio djelomice pogreb a djelomice mirovna konferencija. Veliki skup svjetskih lidera koji nadilazi sve ljudske granice, poput ispraćaja Nelsona Mandele i pape Ivana Pavla II., privukao je najznačajnije političke lidere i diplomate iz cijeloga svijeta. [Read more…]
Voli susjeda svog (2)
Redakcijska napomena:
Daniel Bar Tal, kao istaknuti izraelski intelektualac, građanin države Izrael i Jevrej uputio je pismo svojim prijateljima u kojem izražava zabrinutost za budućnost Izraela zbog provođenja jedne vrste aparthejda koju naziva okupartheid. Pismo/esej objavljujemo u cijelosti jer redakcija portala autograf.hr smatra da je važno imati ovakav glas u kontekstu posjeta pape Franje Svetoj zemlji od 24. do 26. svibnja 2014.
Dragi prijatelji,
Ovo pismo pišem jer sam jako zabrinut za budućnost svog društva i izraelske države, vjerujući da ovdje iznesena gledišta odražavaju mišljenje najmanje nekoliko stotina hiljada Jevreja koji žive u Izraelu, a koji se ne slažu sa stajalištima i politikom izraelske vlade i koji vjeruju da ta stajališta i ta politika vode zemlju u propast.
U ovom pismu izražavam svoju duboku zabrinutost i uvjerenje da Izrael treba spasiti od puta kojim ide i koji je odabrala većina. Bez obzira na to što većina u društvu ima određena gledišta, to ne znači da su ta gledišta, kao i akcije koje iz njih proizlaze, ispravna, moralna ili pravedna. Stoga molim sve one koji dijele uvjerenja koja su izražena u ovom pismu da ne stoje po strani kao puki posmatrači nadolazeće i neminovne tragedije. Nijedan narod ne zaslužuje takvu sudbinu, čak i ako njegovi pripadnici boluju od kratkovidnosti…..
Dugotrajna okupacija ne može funkcionirati odvojeno od okupacijskog društva, koje se ne može ograditi i izolirati od okupacije i njenih učinaka. Ta veza postaje naročito izražena kada okupator ne samo da ulazi u prostor okupiranih teritorija nego se i naseljava na tim područjima, koja se smatraju produžetkom teritorija domovine, kao što je slučaj s Izraelom
(Nastavak – Drugi dio pisma/eseja)
…Izrael je jedina okupacijska država na svijetu u kojoj okupirani narod nema politička i ekonomska prava. Okupacija traje 47 godina, dvostruko duže od prijašnjeg postojanja izraelske države, koja je priznata od strane međunarodne zajednice unutar granica zelenih linija.
Dugotrajna okupacija ne može funkcionirati odvojeno od okupacijskog društva, koje se ne može ograditi i izolirati od okupacije i njenih učinaka. Ta veza postaje naročito izražena kada okupator ne samo da ulazi u prostor okupiranih teritorija, nego se i naseljava na tim područjima, koja se smatraju produžetkom teritorija domovine, kao što je slučaj s Izraelom.
Mora se znati da na tom okupiranom teritoriju, uključujući Istočni Jeruzalem, već ima oko 550.000 jevrejskih doseljenika (u Istočnom Jeruzalemu oko 200.000, a ostalo u 126 naselja i u 100 ispostava – oko 30% izgrađeno na palestinskoj zemlji u privatnom vlasništvu), zbog čega je trenutno praktički nemoguće podijeliti teritorij (čak i nakon početka mirovnih pregovora u julu 2013. godine; Izrael je promicao planove ili objavljivao tendere za 13.851 jevrejskih kuća, a u 2013. godini povećao svoju ekspanziju jevrejskih naselja za 123%).
Ovi procesi utiču i na izraelsko okupacijsko društvo, jer kad jednom počne okupacija, neminovno se događa višestruka i kontinuirana interakcija između okupatora i okupiranog društva, koja obično počinje s otporom prema okupaciji.
U takvim uslovima granice postaju nejasne i interaktivni proces se širi kroz obje teritorije, čime počinju dugoročne promjene u svakom aspektu života okupacijskog društva: novi ciljevi, interesi, potrebe, trendovi i događaji naizgled proširuju jevrejsko naseljavanje Zapadne Obale i eksploataciju njenih resursa; ali, prije svega postoji potreba da Palestinci budu pod kontrolom izraelskih institucija i organizacija kako bi se osiguralo da se isti ne odupiru okupaciji i kako bi se spriječile njihove nacionalne aspiracije (tako izraelska vojska, generalne sigurnosne snage i policija moraju provoditi svoje ovlasti i nadzor, što često i neminovno dovodi do povrede ljudskih prava).
Izrael provodi institucionaliziranu diskriminaciju arapskih/palestinskih građana Izraela, koji se praktički smatraju petom kolonom (ta diskriminacija ne samo da je institucionalizirana nego je postala i zakonita, jer je donesen niz zakona s konkretnim ciljem da se diskriminira to stanovništvo)
Javljaju se nove dogme da se opravda kontinuirana okupacija, uzimajući jevrejska vjerska stajališta, nacionalistička opredjeljenja i/ili sigurnost kao svjetonazore. Na scenu stupaju nove interesne grupe koje imaju za cilj zadržavanje Zapadne Obale pod jevrejskom okupacijom, čak i njenu aneksiju (jevrejski doseljenici).
Na sceni se javlja nova društvena struktura u kojoj jevrejski doseljenici dobivaju nečuvene subvencije, uticaj i odrješene ruke da provode svoju ideologiju (već decenijama se rezidenti područja između Sredozemnog mora i rijeke Jordan formalno svrstavaju u najmanje tri kategorije: građani Izraela, palestinski rezidenti Jeruzalema i palestinski rezidenti Zapadne Obale, s različitim građanskim pravima).
Razvijaju se nove norme, jezik i moralni standardi kao podrška okupaciji (na primjer, različit tretman jevrejskih i palestinskih stanovnika koji žive u istom području). Vrše se ekonomske investicije u jevrejskim naseljima (gruba procjena do sada je najmanje oko 30 milijardi dolara, ne računajući vojne potrebe koje nastaju kao posljedica tog naseljavanja i okupacije u cjelini). Javlja se želja da se otimaju i ekploatiraju resursi (vidi nedavnu presudu izraelskog Vrhovnog suda koja je dopustila tu eksploataciju, a istovremeno Izrael ne dopušta palestinski privredni razvoj i koristi jeftinu palestinsku radnu snagu).
Razvija se nova politička kultura kako bi se održala okupacija i oslabila demokratija (kultura koja zasljepljuje ljude korištenjem jezika iz Orwellove ”1984” – kultura koja podupire ideologiju i politiku države i tlači one koji im se odupiru, uvodeći zakone i provodeći druge mjere – kultura u kojoj država ograničava demokratiju korak po korak i sada pokušava pravno definirati Izrael kao jevrejsku državu s ozbiljnim implikacijama za nejevrejsku manjinu, koja čini 20% svih građana).
Procjenjuje se da je 700.000 Palestinaca zatvoreno u Izraelu između 1967. i 2007. godine; između 1990. i 2006. godine preko 150.000 Palestinaca je izvedeno pred izraelske vojne sudove; između 1.000 i 1.500 Palestinaca se sasluša od strane Shin Beta (sigurnosne službe) godišnje i 85% njih se podvrgne metodama koje spadaju u definiciju mučenja; samo u zadnjih 12 godina, procjenjuje se da je najmanje 7.500 djece u dobi između 12 i 17 godina privedeno, saslušavano i poslano u zatvor; preko 24.100 palestinskih kuća je uništeno između 1967. i 7. aprila 2009. godine, čime je 70.000 Palestinaca postalo beskućnicima, a nisam još ni spomenuo poginule ili ranjene civilne žrtve među Palestincima i izraelskim Jevrejima
Pojavljuju se nove sigurnosne potrebe i nove vojne strategije (izraelske sigurnosne snage imaju zadatak ne samo da održe okupaciju i spriječe i suzbiju otpor Palestinaca prema okupaciji nego i da čuvaju jevrejska naselja – te iste sigurnosne snage koje tako vješto suzbijaju skoro svaku namjeru da se povrijede Jevreji ne uspijevaju spriječiti ili, pak, riješiti postojeće nasilje koje se čini nad Palestincima od strane Jevreja).
Nastaju novi obrazovni obrasci propagirajući jednostranu priču i ograničena kritička gledišta. Razvijaju se nove pravne norme i sistem (na primjer, poseban pravni sistem za suđenje okupiranom stanovništvu i norme za nezakonite radnje Jevreja na okupiranim teritorijama). Javljaju se, napokon, nova trgovinska tržišta (izraelski izvoz na Zapadnu Obalu i kontrola nad palestinskom privredom); ali pojavljaju se grupe koje se protive okupaciji i vode političku borbu protiv nje odražavajući rastuću socijalno-političku polarizaciju.
Ova zadnja stvar ima posebne implikacije na demokratski karakter izraelske države zato što izraelska vlada, kao i neke političke stranke i nevladine organizacije, u svojim pokušajima da očuvaju zvaničnu politiku i zvaničnu izraelsku retoriku koriste sva sredstva koja im stoje na raspolaganju da spriječe iznošenje informacija koje mogu negirati propagirana gledišta.
Da ostvare taj cilj, oni koriste kažnjavanje, sankcije, zakonodavstvo i delegitimizaciju izvora (pojedinaca, grupa, nevladinih organizacija) i njihovih poruka.
Iako izraelski masovni mediji uživaju formalnu slobodu i postoje kritičke debate o smjeru kojim Izrael ide, država nastoji kontrolirati medije, koji se u vrijeme vojne napetosti i sami mobiliziraju da podrže zvaničnu politiku (Izrael je rangiran na 96. mjestu po pitanju slobode medija među 181 države).
Štoviše, Izrael provodi institucionaliziranu diskriminaciju nad arapskim/palestinskim građanima Izraela, koji se praktički smatraju petom kolonom (ova diskriminacija ne samo da je institucionalizirana nego je i postala zakonita, jer je donesen niz zakona s konkretnim ciljem da se diskriminira to stanovništvo).
Jevreji diljem svijeta trebaju obratiti pažnju na ovaj dvostruki aršin koji Izrael primjenjuje kad su u pitanju zahtjevi kako da se tretiraju jevrejske manjine i jevrejska svetišta u državama diljem svijeta i način na koji se tretiraju manjine i njihova svetišta u državi Izrael.
Postojeća okupacija i ekspanzija jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama krše osnovna ljudska i kolektivna prava Palestinaca i dovode do uništavanja demokratskog i moralnog tkiva izraelske države i društva. Sve zajedno predstavlja teško odstupanje od principa jednakosti, slobode, ljudskih prava i pravde koji bi trebali voditi svako društvo
Pored pomenutih diskriminatornih radnji nad manjinama u Izraelu, tu je i nehuman tretman afričkih izbjeglica koje su stigle u Izrael bježeći pred nasiljem, progonom i nesnosnim ekonomskim uslovima života; slučajevi zločina iz mržnje koje čine Jevreji postaju rasprostranjeni, bez odlučne masovne osude od strane države i njihove uspješne prevencije ili hapšenja počinitelja.
Teško je gledati u ogledalo zato što je okupacija po svojoj prirodi brutalna, diskriminatorna i opresivna. Pogledajmo samo neke informacije iz 2013. godine: jevrejska naselja su sagrađena u jedva nešto preko 1% teritorija Zapadne Obale, ali oni kontroliraju oko 43% Zapadne Obale u granicama svojih općina, kao i većinu vodenih i prirodnih resursa.
Procjenjuje se da je 700.000 Palestinaca zatvoreno u Izraelu između 1967. i 2007. godine; između 1990. i 2006. godine preko 150.000 Palestinaca je izvedeno pred izraelske vojne sudove; između 1.000 i 1.500 Palestinaca se sasluša od strane Shin Beta (sigurnosne službe) godišnje i 85% njih se podvrgne metodama koje spadaju u definiciju mučenja; samo u zadnjih 12 godina, procjenjuje se da je najmanje 7.500 djece u dobi između 12 i 17 godina privedeno, saslušavano i poslano u zatvor; preko 24.100 palestinskih kuća je uništeno između 1967. i 7. aprila 2009. godine, čime je 70.000 Palestinaca postalo beskućnicima, a nisam još ni spomenuo poginule ili ranjene civilne žrtve među Palestincima i izraelskim Jevrejima.
Pored toga, dok većina zemalja u svijetu njeguje demokratiju kao preferirani politički sistem, a Izrael se samoproglašava jednim od najjačih demokratskih društava, stvarnost je drugačija. Izrael se čvrstim korakom udaljava od granica demokratije. Taj put je obilježen bujicom zakona kojima se nastoji ograničiti kritiziranje vlade i države, ograničiti sloboda govora, legalizirati nezakonita politika, produbiti jevrejski karakter države na uštrb demokratije i naštetiti arapskoj manjini. Rasistička, nacionalistička i antidemokratska retorika i djela postali su dijelom normativnog života društva.
U tom kontekstu samooslikavanje države da ima najmoralniju vojsku i životnu demokratiju je za slijepu publiku. Sve dominantnija nacionalistička, ekspanzionistička i antidemokratska ideologija, ciljevi i politika prelaze zabranjene granice demokratskih normi i moralnih kodova.
Liu Xiaobo iz Kine, Wangari Muta Maathai iz Kenije ili Shirin Ebadi iz Irana (svi dobitnici Nobelove nagrade za mir) nikad nisu pitani od strane Jevreja zašto kritiziraju svoju zemlju; naprotiv, dobivali su aplauz zato što su riskirali. Ipak, postoje Jevreji u Izraelu i u mnogim drugim zemljama koji sami sebi nameću šutnju o tim kritičnim pitanjima jevrejskog društva i izraelske države. To je vjerovatno primjer hipokrizije u ljudskoj prirodi, želja da spriječi kritiziranje vlastite grupe, dok odobrava kritiziranje vanjskih grupa od strane svojih članova
Postojeća okupacija i ekspanzija jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama krše osnovna ljudska i kolektivna prava Palestinaca i dovode do uništavanja demokratskog i moralnog tkiva izraelske države i društva. Sve zajedno predstavlja teško odstupanje od principa jednakosti, slobode, ljudskih prava i pravde koji bi trebali voditi svako društvo.
Mnogi ljudi se možda pitaju zašto se ne bavim i načinom na koji sami Palestinci rješavaju taj sukob, načinom na koji se Sirijci nose sa svojim sukobom ili Egipćani rješavaju svoje nesuglasice ili zašto se ne fokusiram na druga zlodjela u svijetu.
Razlog nije to što ne marim za njih, ali kao izraelski Jevrej koji voli svoju zemlju osjećam moralnu obavezu da udarim na sva zvona kako bi se spriječile opasnosti koje vidim na sadašnjem putu kojim izraelska vlada vodi jevrejski narod i u načinu na koji većina u izraelskom jevrejskom društvu to podržava.
Liu Xiaobo iz Kine, Wangari Muta Maathai iz Kenije ili Shirin Ebadi iz Irana (svi dobitnici Nobelove nagrade za mir) nikad nisu pitani od strane Jevreja zašto kritiziraju svoju zemlju; naprotiv, dobivali su aplauz zato što su riskirali. Ipak, postoje Jevreji u Izraelu i u mnogim drugim zemljama koji sami sebi nameću šutnju po tim kritičnim pitanjima jevrejskog društva i izraelske države. To je vjerovatno primjer hipokrizije u ljudskoj prirodi, želja da spriječi kritiziranje vlastite grupe, dok odobrava kritiziranje vanjskih grupa od strane svojih članova.
Duboko sam uvjeren da je krajnja obaveza i odgovornost ljudskih bića, prije svega da promatraju, prijave i bore se protiv nedjela vlastite države i društva. Da se to pravilo poštuje i provodi, svijet bi bio mnogo bolje mjesto za život.
Ono što je potrebno je kraj okupacije. Izneseni su različiti prijedlozi za njeno okončanje, počevši od jednostranog povlačenja, pregovora u skladu s Clintonovim parametrima ili, pak, okvir Arapske mirovne inicijative koji je pokrenut na Samitu Arapske lige u Bejrutu 2002. godine, zasnovan na uspostavljanju palestinske države na Zapadnoj Obali, u pojasu Gaze i Istočnom Jeruzalemu, duž izraelske države. Umjesto toga, naša vlada nastavlja sa svojom ekspanzionističkom politikom, koja će, ako se ubrzo ne zaustavi, uništiti bilo kakvu šansu za dvodržavnim rješenjem.
Jedan rabin u Izraelu mi je rekao da je nada bila ključni element koji je omogućio Jevrejima da prežive u mračnim istorijskim vremenima. Na isti način nada je ono što nam je sada preostalo, da vjerujemo da je sadašnja nepodnošljiva situacija samo privremenog karaktera i da će se uskoro pojaviti novi horizont, a s njim i novo sutra. Ciljevi nade se, međutim, ne mogu ostvariti bez djelovanja. Stoga je ovo pismo poziv svima da otvore oči i nađu bar jedan način da izraze potrebu za okončanjem sadašnje situacije. Napisano je u najboljoj jevrejskoj tradiciji Tikkun Olama koja izražava odgovornost za borbu za bolji svijet
Budućnost izgleda turobna. Iako je moguće da je svijet prihvatio izraelske povrede ljudskih prava i međunarodnog prava i da neće pokrenuti nikakve ozbiljne proteste u narednim godinama, ova situacija ne može trajati vječno. U konačnici, bure baruta će eksplodirati zbog akumulirane deprivacije, diskriminacije i opresije. Tada će ljudi na ovom području, kako Jevreji tako i Palestinci, platiti cijenu zbog nedjelovanja svojih lidera, društava, organizacija i pojedinaca. Sljedeća generacija će doživljavati previranja koja će imati ozbiljne posljedice za ljude koji žive na ovom području.
Izrael mora usvojiti demokratske, moralne i humanističke vrijednosti koje su osnova za bolji svijet. Iste moraju pratiti partikularističke vrijednosti jevrejskog identiteta i zajedno trebaju služiti kao kompas društvu. Ne smijemo zaboraviti da i jevrejsko nasljeđe nudi osnove za moralne i humanističke principe.
Ovo pismo je još jedan poziv za buđenje Jevrejima u svijetu, a naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, da shvate da je njihova bezrezervna podrška nemoralnoj politici štetna za dobrobit izraelske države. Oni moraju zaustaviti okupartheid zato što je, za mnoge od njih, isti u suprotnosti s njihovim osnovnim vrijednostima.
Nadalje, uvjeren sam da glasovi koji izražavaju moralne vrijednosti moraju odzvanjati stalno i glasno. Postoji značajna manjina Jevreja u Izraelu koji iznose slična vjerovanja kroz različita sredstva – komentari u medijima, filmovi, pozorišne drame, slike, knjige, aktivnosti nevladinih organizacija, čak i političke platforme i govori. Potrebna je hrabrost da se iznesu ovakva gledišta, ali se ista moraju iznijeti zato što ti glasovi pružaju odlučujući kompas za ostatak društva i znak nade za cijeli svijet. Opasnost se može spriječiti, iako je situacija teška. Vjerujem da to zavisi od nas. Ljudska bića su dovela do sadašnje pat pozicije, a drugi ljudi mogu promijeniti ovu ludoriju.
Jedan rabin u Izraelu mi je rekao da je nada bila ključni element koji je omogućio Jevrejima da prežive u mračnim istorijskim vremenima. Na isti način nada je ono što nam je sada preostalo, da vjerujemo da je sadašnja nepodnošljiva situacija samo privremenog karaktera i da će se uskoro pojaviti novi horizont, a s njim i novo sutra. Ciljevi nade se, međutim, ne mogu ostvariti bez djelovanja.
Stoga je ovo pismo poziv svima da otvore oči i nađu bar jedan način da izraze potrebu za okončanjem sadašnje situacije. Napisano je u najboljoj jevrejskoj tradiciji Tikkun Olama koja izražava odgovornost za borbu za bolji svijet.
(Kraj pisma/eseja)
O autoru
Daniel Bar-Tal je izraelski intelektualac, istaknuti politički psiholog, profesor na Sveučilištu u Tel Avivu. Do sada je objavio 20 knjiga i više 200 akademskih radova s polja političke psihologije, izgradnje mira i drugih srodnih oblasti. Za svoj rad dobio je brojna priznanja i nagrade; navedimo samo neka.
Nagradu ”Otto Klineberg” za interkulturne i internacionalne odnose dobio je 1991. za rad pod nazivom ”The Israeli-Palestinian Conflict; A Cognitive Analysis” (Izraelsko-palestinski konflikt; kognitivna analiza).
Njegovu knjigu ”Stereotypes and Prejudice in Conflict” (Stereotipi i predrasude u sukobima) Međunarodno društvo za političku psihologiju proglasilo je najboljom knjigom iz područja političke psihologije u 2006. godini.
Isto društvo dodijelilo mu je 2012. nagradu ”Nevitt Sanford” za angažman na praktičnoj primjeni principa političke psihologije.
Njegov rad nije zaobišao ni zemlje zapadnog Balkana. Član je Međunarodne komisije za dodjelu nagrade ”Duško Kondor” za građansku hrabrost koju dodjeljuje NVO Gariwo (koja je prevala pismo, pa ga objavljujemo bez jezičnih intervencija onako kako nam je stiglo iz Sarajeva).
Voli susjeda svog (1)
Redakcijska napomena:
Daniel Bar Tal je kao istaknuti izraelski intelektualac, građanin države Izrael i Jevrej uputio pismo svojim prijateljima u kojem izražava zabrinutost za budućnost Izraela zbog provođenja jedne vrste aparthejda koju naziva okupartheid. Pismo/esej objavljujemo u cijelosti jer redakcija portala autograf.hr smatra da je važno imati ovakav glas u kontekstu posjeta pape Franje Svetoj Zemlji koji se odvija od 24. do 26. svibnja 2014.
Dragi prijatelji,
Ovo pismo pišem jer sam jako zabrinut za budućnost svog društva i izraelske države, vjerujući da ovdje iznesena gledišta odražavaju mišljenje najmanje nekoliko stotina hiljada Jevreja koji žive u Izraelu, a koji se ne slažu sa stajalištima i politikom izraelske vlade i koji vjeruju da ta stajališta i ta politika vode zemlju u propast.
U ovom pismu izražavam svoju duboku zabrinutost i uvjerenje da Izrael treba spasiti od puta kojim ide i koji je odabrala većina. Bez obzira na to što većina u društvu ima određena gledišta, to ne znači da su ta gledišta, kao i akcije koje iz njih proizlaze, ispravna, moralna ili pravedna. Stoga molim sve one koji dijele uvjerenja koja su izražena u ovom pismu da ne stoje po strani kao puki posmatrači nadolazeće i neminovne tragedije. Nijedan narod ne zaslužuje takvu sudbinu, čak i ako njegovi pripadnici boluju od kratkovidnosti.
Izraelski Jevreji, koji već prakticiraju okupartheid (definiran kao diskriminacija među stanovništvom na osnovu etničkog porijekla kao rezultat dugotrajne okupacije koja uskraćuje politička i ekonomska prava okupiranom stanovništvu), neće biti u stanju vječno održavati ovaj sistem i naposlijetku će se suočiti s dilemom u kojoj će morati odabrati jednu od dvije jako različite opcije: da budu demokratsko društvo sa čistom jevrejskom većinom ili da budu prezrena, izolirana država koja zvanično provodi svojevrsni aparthejd
Nedavni događaji pokazuju kako je teško unijeti mir u ovu regiju toliko rastrganu sukobom, ali se mora imati na umu da neuspjeh mirovnog procesa može imati katastrofalne posljedice za obje uključene strane. Način na koji se baca krivica za ovaj neuspjeh odražava ista ona gledišta kojima smo svjedočili tokom protekle decenije: Vlada Izraela svu krivicu baca na Palestince, ne priznajući ni trunku odgovornosti, dok palestinske vlasti odražavaju potpuno suprotnu sliku.
No među učesnicima u pregovorima javljaju se i glasovi koji oslikavaju mnogo kompleksniju priču: tako je Martyn Indyk naveo pogubni učinak povećane aktivnosti naseljavanja Jevreja tokom pregovora kao glavni razlog njihove propasti. Jedna stvar je već jasna: neuspjeh i s njim povezani događaji trebali bi se smatrati glavnim istorijskim događajem i još jednom prekretnicom u izraelsko-palestinskom sukobu.
Obje strane su izgubile posljednje tračke povjerenja u drugu stranu kao partnera na putu ka potencijalnom mirovnom sporazumu. Shodno tome, odsustvo rješenja za izraelsko-palestinski sukob, s nastavkom dugotrajne okupacije, egzistencijalno šteti izraelskim Jevrejima i Palestincima.
Izraelski Jevreji, koji već prakticiraju okupartheid (definiran kao diskriminacija među stanovništvom na osnovu etničkog porijekla kao rezultat dugotrajne okupacije koja uskraćuje politička i ekonomska prava okupiranom stanovništvu), neće biti u stanju vječno održavati ovaj sistem i naposlijetku će se suočiti s dilemom u kojoj će morati odabrati jednu od dvije jako različite opcije: da budu demokratsko društvo sa čistom jevrejskom većinom ili da budu prezrena, izolirana država koja zvanično provodi svojevrsni aparthejd.
Štoviše, dugotrajna okupacija s jasnom etničkom diskriminacijom ima po izraelsku državu i društvo ozbiljne i štetne posljedice koje će biti teško popraviti. Ako ne okonča ovu kanceroznu okupaciju s kontinuiranim procesom ”judeizacije“ Zapadne obale, Izrael će biti osuđen na degeneraciju i izolaciju, uz mogućnost novog vala nasilja. Ako sadašnja situacija potraje, Palestince očekuje produženi period jada i patnje zbog nastavka izraelske okupacije te zbog društvene i ekonomske dezintegracije.
Dugotrajna okupacija s jasnom etničkom diskriminacijom ima po izraelsku državu i društvo ozbiljne i štetne posljedice koje će biti teško popraviti. Ako ne okonča ovu kanceroznu okupaciju s kontinuiranim procesom ”judeizacije” Zapadne obale, Izrael će biti osuđen na degeneraciju i izolaciju, uz mogućnost novog vala nasilja. Ako sadašnja situacija potraje, Palestince očekuje produženi period jada i patnje zbog nastavka izraelske okupacije te zbog društvene i ekonomske dezintegracije
Obje strane plaćaju i nastavit će plaćati jako veliku cijenu zbog nemogućnosti da se istinski započne put izgradnje mira. Odlukom da nastave sukob obje strane odustaju od zlatnog puta koji je koristan za oba društva koja nisu nikad iskusila blagodati mira.
U ovakvoj hitnoj situaciji od ključne je važnosti da niko od nas – Jevreji, Palestinci i drugi građani svijeta – ne stoje po strani kao pasivni posmatrači! Svi moraju aktivno djelovati kako bi se mirovni proces vratio na pravi put. Ovo nije puka moralna zapovijed: zaustavljanje postojeće nenormalne situacije je duboko u interesu oba društva i međunarodne zajednice.
Teško je reći gdje je dno bačve, jer se pad izraelskog društva nastavlja uprkos ranijim osjećajima da smo već bili dodirnuli dno. Vrlo je vjerovatno da je dno beskonačno, kako je pokazala istorija, i da nema granice srozavanja koje neki narod može iskusiti. Meni je jasno da će nemali broj ljudi reći kako ja uporno ponavljam isto, iznosim iste osjećaje i misli, a Izrael i dalje nastavlja svoj procvat. Ja sam potpuno uvjeren da se ovo nikako ne može nastaviti u nedogled, uprkos sadašnjem uspjehu. Ne zaboravite da je u priči o dječaku koji je stalno vikao ”Eto vuka“ – vuk ipak došao.
Budući da mi je stalo do moje zemlje i da je volim, želio bih se u ovom pismu više fokusirati na štetu i troškove po izraelsko jevrejsko društvo, jer ovo je zemlja u kojoj žive moja djeca, unučad i prijatelji sa svojim porodicama. Ja ih volim i bojim se da buduće generacije mogu platiti veliku cijenu za sljepilo sadašnjeg izraelskog vodstva.
Iako se mogu postavljati drugačija pitanja, zavisno od političkog opredjeljenja, ovaj put bih se prevashodno želio fokusirati na okupaciju i pitati kako je moguće da ova produžena okupacija traje 47 godina?
Nema nikakve sumnje da je slavna pobjeda u ratu 1967. godine bila prekretnica u društvenoj svijesti jevrejskog naroda, među kojima je velika većina gledala na okupaciju kao na oslobođenje i iskupljenje za naciju.
Većina jevrejskih Izraelaca gleda na postizanje mirovnog sporazuma kao na odricanje od dijela domovine. Stoga uprkos činjenici da većina Jevreja tvrdi da prihvaća (na vrlo općenit i neodređen način) ideju o dvije države za dva naroda kao svojevrstan slogan (kao premijer Benjamin Netanyahu), ne prihvaća podjelu na osnovu linija iz 1967. godine i druge uslove koji su neophodni da se uvede mir
To uvjerenje je još uvijek duboko ukorijenjeno u dominantnom etosu ako uzmemo u obzir da izraelski jevrejski narod prolazi kroz stalni i kontinuiran proces indoktrinacije kroz socijalizaciju u školama, u vojsci, pa čak i u medijima, gdje se navodi da je područje između Sredozemnog mora i rijeke Jordan ekskluzivna domovina Jevreja (vidi, na primjer, platforme svih vodećih jevrejskih partija u Izraelu od 1967. godine do danas ili izraelske mape u kojima nema zelene granične linije od prije 1967. godine).
Shodno tome većina jevrejskih Izraelaca gleda na postizanje mirovnog sporazuma kao na odricanje od dijela domovine. Stoga uprkos činjenici da većina Jevreja tvrdi da prihvaća (na vrlo općenit i neodređen način) ideju o dvije države za dva naroda kao svojevrstan slogan (kao premijer Benjamin Netanyahu), ne prihvaća podjelu na osnovu linija iz 1967. godine i druge uslove koji su neophodni da se uvede mir.
Jevrejsko izraelsko društvo, kako ankete pokazuju, postaje sve više nacionalističko, antidemokratsko, ksenofobično i rasističko. Nadalje, značajan dio društva (nedavna anketa je pokazala da više od 50% Jevreja u Izraelu sebe definira kao desničare, nekompromisne u uvjerenjima, dok je među mladima u dobi od 18 do 34 godine taj procenat blizu 60%), uključujući vrlo jake snage u državnoj upravi, odbija bilo kakvo rješenje koje uključuje podjelu zemlje, bilo zbog vjerske dogme, nacionalističke ideologije i/ili pitanja sigurnosti.
Nadalje, nakon godina ispiranja mozga, uz generalizirano oslikavanje palestinskih Arapa kao nasilnih ljudi koji ne zaslužuju povjerenje, izraelski lideri su uspješno usadili u mnoge Jevreje ideju da Palestinci, a naročito njihovi lideri, nisu partneri za mir i da je njihova jedina aspiracija da unište izraelsku državu.
Pored toga što je psihološki teško izvršiti podjelu zemlje, strah je najvažniji faktor koji paralizira jevrejski narod u Izraelu i u svijetu. Zaista, postoje mnoge indikacije koje ukazuju na opasnosti koje dolaze iz različitih dijelova regije, ali one su strahovito uvećane i zloupotrebljavane od strane izraelskog vrhovnog vodstva, koji prijetnje smatra fundamentalnim dijelom svoje ideologije.
Jevrejsko izraelsko društvo, kako ankete pokazuju, postaje sve više nacionalističko, antidemokratsko, ksenofobično i rasističko. Nadalje, značajan dio društva (nedavna anketa je pokazala da više od 50% Jevreja u Izraelu sebe definira kao desničare, nekompromisne u uvjerenjima, dok je među mladima u dobi od 18 do 34 godine taj procenat blizu 60%), uključujući i vrlo jake snage u državnoj upravi, odbija bilo kakvo rješenje koje uključuje podjelu zemlje bilo zbog vjerske dogme, nacionalističke ideologije i/ili pitanja sigurnosti
Takav pristup dovodi do potpunog nepovjerenja ne samo kod Arapa i Palestinaca, nego i kod ostatka svijeta, koji se dijeli na jednoj osnovi: da li podržava izraelsku stvar ili ne. Tako, ako neko ne prihvaća izraelsku logiku i praksu, isti se smatra protivnikom države i jevrejskog naroda. Taj strah se svjesno održava u vezi s genocidom nad Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata i holokaustom, koji se upotrebljavaju kao paralela s današnjom situacijom i kao lekcija da je svijet neprijateljski i antisemitski te da se nijednom narodu ne može vjerovati.
Moramo priznati da izraelsko jevrejsko društvo svjedoči demografskom i političkom porastu fundamentalističkih i/ili nacionalističkih spojlera koji vjeruju u viziju Velikog Izraela. Mnogi od njih imaju svjetonazore koji negiraju demokratski zakonik. Oni imaju ogromnu političku moć i značajne resurse da prošire jevrejska naselja, koja u velikoj mjeri podržavaju zvanične institucije i vlade i nalaze se izvan demokratske, normativne kontrole. Akcije koje poduzimaju spojleri, koji su i najjači dio vlade, ne samo da štete mirovnom procesu nego i ozbiljno ugrožavaju demokratski karakter izraelske države.
Još jedan razlog za produžetak okupacije jeste podrška koja se dobiva od organizirane jevrejske dijaspore, one koja je povezana s izraelskom vladom i bezuvjetno podržava državnu politiku, šalje znatne resurse desničarskim nacionalističkim snagama u Izraelu i vrši pritisak na države i medije diljem svijeta da izbjegavaju kritiziranje nemoralne izraelske politike (na primjer, vlasnik i finansijer najtiražnijih besplatnih dnevnih novina u Izraelu Israel Hayom, koje otvoreno podupiru politiku premijera Netanyahua, je Sheldon Adelson, američki poslovni magnat i pristalica premijera).
Strah kod stranih vlada i medija da ne budu žigosani kao antisemitski ih prosto paralizira, što omogućava Izraelu da ustraje u svojoj nemoralnoj politici i djelima protiv međunarodnog prava. I na kraju, jednako važno, situaciju održava na životu bezuslovna podrška supersile, Sjedinjenih Američkih Država, čiji je Kongres borbeniji i od izraelskog parlamenta. SAD su stavile veto na 42 rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 1972. do 2011. godine, od kojih su neke protivne i njenoj zvaničnoj politici koja jevrejska naselja smatra povredom međunarodnog prava.
Ako neko ne prihvaća izraelsku logiku i praksu, isti se smatra protivnikom države i jevrejskog naroda. Ovaj strah se svjesno održava u vezi s genocidom nad Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata i holokaustom, koji se upotrebljavaju kao paralela s današnjom situacijom i kao lekcija da je svijet neprijateljski i antisemitski te da se ni jednom narodu ne može vjerovati
Ne želim nipošto insinuirati da na sceni nisu prisutni i drugi glasovi, koji se hrabro bore za mir i bolje izraelsko društvo: snage kao što su JStreet ili JCall su svjetlo koje daje energiju našoj borbi za bolji Izrael.
Izrael je vitalna država s izvanrednim tehnološkim i naučnim dostignućima na mnogim područjima, uspješnom privredom i bogatim kulturnim ostvarenjima, čime može konkurirati bilo kojoj državi u svijetu. Izrael ima nevjerovatne arheološke iskopine, zanimljive i zabavne gradove, prelijepe plaže i pejzaže te odlične kafiće. Obavijeni etosom sukoba koji propagiraju zvanične institucije i komunikacijski kanali, ljudi mogu dobro živjeti, a da uopće ne pokušavaju znati što se događa deset kilometara prema istoku.
Jevrejima (i strancima) se prikazuju postignuća i uspjeh Izraela i serviraju traumatske slike događaja iz holokausta i/ili nasilna djela Palestinaca, što bi trebalo da opravda sadašnju politiku i djela izraelske vlade. Zaista, u Izraelu se može lijepo živjeti s potpunom distancom od okupacijske stvarnosti i njenih teških posljedica.
Ja na ovaj fenomen gledam s užasom, jer isti pokazuje kako ljudska bića mogu dopustiti činjenje najtežih nehumanih djela pukim stajanjem po strani. To se događalo u prošlosti i to se događa danas, čak i među Jevrejima, koji su i sami bili žrtve ravnodušnosti i represije. Ali nekima od nas je vrlo teško prihvatiti takvu moralnu degradaciju, jer sadašnja izraelska situacija negira naše fundamentalne principe demokratije i morala.
(Drugi dio Pisma/eseja objavljujemo idući četvrtak, 29. svibnja).
O autoru
Daniel Bar-Tal je izraelski intelektualac, istaknuti politički psiholog, profesor na Sveučilištu u Tel Avivu. Do sada je objavio 20 knjiga i više 200 akademskih radova s polja političke psihologije, izgradnje mira i drugih srodnih oblasti. Za svoj rad dobio je brojna priznanja i nagrade; navedimo samo neka.
Nagradu ”Otto Klineberg” za interkulturne i internacionalne odnose dobio je 1991. za rad pod nazivom ”The Israeli-Palestinian Conflict; A Cognitive Analysis” (Izraelsko-palestinski konflikt; kognitivna analiza).
Njegovu knjigu ”Stereotypes and Prejudice in Conflict” (Stereotipi i predrasude u sukobima) Međunarodno društvo za političku psihologiju proglasilo je najboljom knjigom iz područja političke psihologije u 2006. godini.
Isto društvo dodijelilo mu je 2012. nagradu ”Nevitt Sanford” za angažman na praktičnoj primjeni principa političke psihologije.
Njegov rad nije zaobišao ni zemlje zapadnog Balkana. Član je Međunarodne komisije za dodjelu nagrade ”Duško Kondor” za građansku hrabrost koju dodjeljuje NVO Gariwo (koja je prevala pismo, pa ga objavljujemo bez jezičnih intervencija onako kako nam je stiglo iz Sarajeva).
Merkel, Izrael i Palestina
Njemačka kancelarka Angela Merkel doputovala je u ponedjeljak navečer u prijateljski posjet Izraelu u pratnji svog kabineta na susret sa cijelim kabinetom premijera Benjamina Netanyahua da pokrene pregovore s Palestincima, a razgovaralo se o iranskom nuklearnom programu.
“Kancelarka je prijateljica Izraela. Puno puta je bila protiv bojkota i pokušaja bojkota Izraela, što zaslužuje naše priznanje”, rekao je Netanyahu na sastanku svoje stranke Likud u parlamentu. On je aludirao na opasnost međunarodnog bojkota Izraela u slučaju neuspješnih pregovora s Palestincima, što je prijetnja koju su posljednjih tjedana često spominjali izraelski čelnici i mediji.
Merkel, u pratnji 14 ministara i dva šefa pokrajinskih vlada (Sigmar Gabriel, vicekancelar i ministar gospodarstva nije bio na putu jer je spriječen zbog bolesti), potpisala je niz sporazuma o suradnji u područjima sigurnosti, diplomacije, gospodarstava, pravosuđa, znanosti i kulture, precizirao je Netanyahuov ured. Merkel se protivi bojkotu izraelskih proizvoda koji se već razvija u Velikoj Britaniji, Danskoj, a priprema se u Finskoj, Švedskoj i u zemljama Beneluxa.
Angela Merkel se protivi bojkotu izraelskih proizvoda koji se već razvija u Velikoj Britaniji, Danskoj, a priprema se u Finskoj, Švedskoj i u zemljama Beneluxa
Prošle nedjelje je Netanyahu ponovo rekao da je zabrinut pravcem pregovora skupine 5+1 (SAD, Francuska, Velika Britanija, Rusija, Kina i Njemačka) i Irana. “Iran postiže sve i ne daje praktično ništa. Zabrinjava me činjenica da Iran smatra da može izvesti svoj plan i postati zemlja na pragu nuklearne sile”, naglasio je.
U pogledu mirovnog procesa na Bliskom istoku kancelarka je ponovila svoju podršku naporima američkog državnog tajnika Johna Kerryja da se postigne sporazum između Izraela i Palestinaca. Merkel je izrazila veliku podršku Izraelu, ali je jasno rekla da Berlin ne odustaje od politike ”dviju država”, to jest od potrebe da i Palestinci dobiju svoju.
Kao znak velikog priznanja izraelski predsjednik Shimon Peres je odlikovao njemačku kancelarku najvišim izraelskim odlikovanjem ”Medaljom predsjednika” (Itur Nesi Medinat Jisrael) koju do sada nije dobio nitko od europskim političara, a od svjetskih su je dobili samo Henry Kissinger, Bill Clintom i Barack Obama.
Kao znak velikog priznanja izraelski predsjednik Shimon Peres je odlikovao njemačku kancelarku najvišim izraelskim odlikovanjem ”Medaljom predsjednika” (Itur Nesi Medinat Jisrael) koju do sada nije dobio nitko od europskim političara, a od svjetskih su je dobili samo Henry Kissinger, Bill Clintom i Barack Obama
Poseban znak izuzetnih odnosa Izraela i Njemačke, što je, začudo, ignorirao veći dio svjetskog tiska, je dogovor da od sada Njemačka diplomacija preuzme konzularne poslove Izraela svugdje gdje Izrael nema svojih diplomatskih misija, a postoji potreba za tim. ”Unatoč hororu rata i holokaustu, Izrael i Njemačka izgrađuju posebno i uzorno prijateljstvo koje je primjer i nada za cijeli svijet”, izjavio je Netanyahu.
Takve velike konzultacije izraelskih i njemačkih vlada počele su 2008. u povodu 60. godišnjice osnutka izraelske države. Od tada se vlade susreću na godišnjoj bazi, jednom u Jeruzalemu, jednom u Berlinu. Na ovotjednom susretu se odlučilo započeti s pripremama za proslavu 50. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa dviju država (2015. godine).
Merkel i Netanyahu sa svojim ministrima su razgovarali i o sukobu u Siriji, situaciji u Egiptu, nuklearnom programu u Iranu i situaciji u regiji (napetosti u Libanonu, gdje je u ponedjeljak Izrael opet napao snage Hezbollaha) te, naravno, o politici stvaranja palestinske države s obzirom na to da se njemačka kancelarka protivi širenju izraelskih naselja na okupiranim područjima.
Dogovorena je i mjesečna isplata invalidnine od 200 eura za sve prisilne radnike u židovskim getima za trajanja Drugog svjetskog rata, što ima veliki emocionalni učinak. Otišlo se i korak dalje u programima razmjene studenata, podrške starijim osobama i u zajedničkim humanitarnim programima Njemačke i Izraela u nekim afričkim zemljama.
Poseban znak izuzetnih odnosa Izraela i Njemačke, što je, začudo, ignorirao veći dio svjetskog tiska, je dogovor da od sada Njemačka diplomacija preuzme konzularne poslove Izraela svugdje gdje Izrael nema svojih diplomatskih misija, a postoji potreba za tim. ”Unatoč hororu rata i holokaustu Izrael i Njemačka izgrađuju posebno i uzorno prijateljstvo koje je primjer i nada za cijeli svijet”, izjavio je Netanyahu
Njemačka smatra da Iran nije samo potencijalna prijetnja Izraelu nego i europskim zemljama, rekla je u ponedjeljak njemačka kancelarka Angela Merkel na zajedničkoj konferenciji za novinare s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Jeruzalemu.
Njemačka, ipak, nije poduprla zahtjev svog domaćina da Teheran obustavi sve osjetljive nuklearne projekte u skladu s budućim sveobuhvatnim sporazumom sa svjetskim silama. Ona je važan partner Izraela u Europi, gdje Netanyahuova vlada gubi potporu zbog teških mirovnih pregovora s Palestincima. Zbog toga se izjave Merkel mogu smatrati i stavom Europe prema bliskoistočnim pitanjima. “Mi vidimo prijetnju ne samo kao prijetnju za Izrael, nego kao širu prijetnju i za Europu”, rekla je Merkel dodajući da će Njemačka ustrajati na razgovorima međunarodne zajednice i Irana o njegovim nuklearnim aktivnostima.
Privremeni sporazum Irana i svjetskih sila Netanyahu je ocijenio “povijesnom pogreškom”, jer su sankcije Teheranu ublažene, a ostavljena je sva infrastruktura za obogaćivanje uranija i moguću proizvodnju plutonija. “Mislim da je to pogreška”, rekao je Netanyahu. “Svi čelnici s kojima sam razgovarao na Bliskome istoku slažu se s tim stavom neovisno o tome kažu li to javno. Zašto? Jer ako Iran zaista želi civilnu nuklearnu energiju, onda mu ne treba obogaćivanje. Ne trebaju mu centrifuge”, dodao je.
Upitana slaže li se s time Merkel je odgovorila: “Očito je da postoji razlika u mišljenjima oko tih pregovora i treba li ih nastaviti. Mi smo krenuli putem smanjenja obogaćivanja, taj put je u tijeku i vjerujem da možemo uspjeti”. “Možemo očekivati neku vrstu osigurača kako bi bili sigurni da Iran u kratkome roku ne postigne nuklearnu sposobnost”, dodala je aludirajući na dogovoreno snižavanje razine obogaćivanja uranija i pojačane nuklearne inspekcije. “Pitanje je hoćemo li biti u stanju postići rezultat koji je bolji od trenutnog stanja stvari. Odlučili smo da je bolje sudjelovati u pregovorima, jer vjerujemo da je to bolje od statusa quo“, istaknula je njemačka kancelarka.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)