Što je hrvatska javnost mogla naučiti iz slučaja Šuica? Mediji su se raspisali prije njenog saslušanja u Europskom parlamentu o ogromnom porastu njezine imovine od vremena kada je igrala ulogu skromne profesorice engleskoga u Dubrovniku do njenog uspona za članicu Europskog parlamenta, a poslije saslušanja o njenom lošem engleskom, iako je ona, prema životopisu, završila studij engleskog jezika. [Read more…]
Marija Pejčinović Burić i hrvatska Potemkinova sela
Izbor hrvatske ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe nedvojbeni je uspjeh za Hrvatsku, a i za nju samu. Njen izbor predstavlja, po svim diplomatskim kriterijima, uspjeh za zemlju koja ju je kandidirala. Utoliko više što Hrvatska ne kotira kao zemlja visokih demokratskih načela i njihove implementacije. [Read more…]
Potpuno neznanje KGK i neprincipijelni obračun s Mimicom
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović opet je izašla u javnost s novim gafom. Taj gaf, ili faux-pas, odraz je, nažalost, nekompetentnosti naše predsjednice. U diplomaciji je faux-pas odraz pomanjkanja socijalne inteligencije, narušavanje institucionalnog autoriteta izazvano nekompetentnošću autora ili njegovim nesnalaženjem u vrtlogu dinamičnih svjetskih i lokalnih zbivanja. [Read more…]
Saborska blentava pitanja
U trenutku dok se Hrvatska grčevito bori da zadrži fiskalnu suverenost, nakon duge ljetne stanke održala se još jedna u nizu besmislenih, nenadahnutih politikantskih sjednica Sabora RH. Zemlja propada, prijeti bankrot dođe li do rasta kamata na međunarodnom tržištu, a naša bezvezna politička kasta svoju bezvrijednost dokazuje već na prvom okupljanju.
Neka mi naši zastupnici oproste, ali naivno imam potrebu Sabor doživljavati kao sveto mjesto demokracije gdje će se superiorno informirani, vrhunski educirani i impresivno pripremljeni parlamentarci strastvenim, pametnim i pamtljivim retorikama boriti za ispunjenje bitnih nacionalnih ili lokalnih političkih ciljeva i ideala. No, oni to sveto mjesto višestranačja većinom svode na sitna stranačka i osobna politiziranja koja mogu, u najbolju ruku, rezultirati skupljanjem ponekog političkog poenčića kod lošije educiranih birača.
U trenutku dok se Hrvatska grčevito bori da zadrži fiskalnu suverenost, nakon duge ljetne stanke održala se još jedna u nizu besmislenih, nenadahnutih politikantskih sjednica Sabora RH. Zemlja propada, prijeti bankrot dođe li do rasta kamata na međunarodnom tržištu, a naša bezvezna politička kasta svoju bezvrijednost dokazuje već na prvom okupljanju
Besmislenost pitanja saborskih zastupnika na aktualnom satu čak se može sistematizirati u tablicu s jasnim, lako prepoznatljivim kriterijima. Čak bih bio slobodan predložiti kreiranje rang-ljestvice niškoristi zastupnika. Osobno bih najviše, pet bodova, dodjeljivao onim zastupnicima koji aktualni sat koriste za serviranje pitanja članovima iste stranke ili iste koalicije. Nazvao bih to penaltik-pitanjima u kojima javnosti podvaljujete unaprijed dogovoreno ili očekivano pitanje na koje onaj kojem je postavljeno može odgovoriti agitpropovski; stranačkom samohvalom.
Dobro, našem premijeru Milanoviću čak se i kod takvih pitanja može dogoditi da se posklizne, ali njegova “vještina” obraćanja javnosti ipak je zasebna tema, da ne kažemo disciplina.
Najbolji primjer besmislenog penaltik-pitanja je ono koje je Goran Beus Richembergh (HNS) postavio Vesni Pusić (HNS) – što će raditi koalicijski prijatelj Neven Mimica (SDP) kao europski povjerenik. Na to je naša ministrica vanjskih poslova, naravno, odgovorila da je Mimica dobio jako važan resor s puno novca. Taj su igrokaz Richembergh i gospođa Pusić odigrali nakon što su domaći mediji u nekoliko navrata iscrpno i polemički pisali o tome što će to Mimica (ne)važno raditi u EK. Je li moguće da je Richembergh toliko neinformiran kad smo svi mi drugi prije doznali što će to raditi najbolje plaćeni činovnik iz Hrvatske? Nebitno.
Ma ne, jasno je da je riječ o pravom sitnom politikantstvu s natruhama sjevernokorejske prakse dodvoravanja svetim nadređenim autoritetima u PR-ovske svrhe aktualne vlasti.
Takvih pitanja na prekjučerašnjoj sjednici bilo je još, primjerice ono Marina Jurjevića (SDP) Mirandu Mrsiću (SDP) o zaposlenosti, zatim ono Mladena Marelića (SDP) za ministra Hajdaša Dončića o Pelješkom mostu i jadransko-jonskoj autocesti te ono Tomislava Žagara (SDP) ministru Gordanu Marasu (SDP) o mjerama koje je ministrovo ministarstvo kreiralo za očuvanje obrta. Ministrov odgovor bio je toliko zanimljiv da ga nismo našli u pisanim izvještajima.
Besmislenost pitanja saborskih zastupnika na aktualnom satu čak se može sistematizirati u tablicu s jasnim, lako prepoznatljivim kriterijima. Čak bih bio slobodan predložiti kreiranje rang-ljestvice niškoristi zastupnika. Osobno bih najviše, pet bodova, dodjeljivao onim zastupnicima koji aktualni sat koriste za serviranje pitanja članovima iste stranke ili iste koalicije
Na drugo mjesto suštinske nevažnosti s po tri ili četiri boda po pitanju svakom zastupniku uvrstio bih pitanja koja oporbeni zastupnici postavljaju kao zamke onima na vlasti kako bi demagoški skupljali poene, iako će zbog takvog demagoškog smjera i sami imati problema kad dođu na vlast.
Karakteristika tih pitanja je da se uopće ne brinu o široj slici, zdravom razumu i dugoročnoj općoj koristi.
Nadalje, dva boda davao bih pitanjima smišljenim po principu “pao sam s Marsa da bih privukao pažnju”. Na zadnjoj sjednici nekoliko ih je bilo u konkurenciji, ali najviše je medijske pozornosti privukao inače liberalni Damir Kajin koji je iz nekog razloga rekao da se boji dolaska Jihad Johna (Džihad Džona) na festivale droge diljem jadranske obale. Ostalo je malo nejasno jesu li veća prijetnja festivali, droga ili islamski radikali. Ili možda tek paklena kombinacija. Bilo kako bilo, Kajin je bio u vrhu svih izvještaja te zaslužio – deux points.
Zaključno, jedan bod davao bih zabavnim pitanjima bez ikakve koristi. Teoretski ta pitanja mogu donijeti pozitivan bod, ali s obzirom na to da se ništa neće dogoditi (minus bod) te da jednostavno rastužuju (minus bod), sve u svemu dajemo jedan negativan (1 – 2 = -1).
Primjer je takvog pitanja ono Ante Babića (HDZ) ministru Vedranu Mornaru zašto su u udžbenicima politike i gospodarstva Marina Lovrić Merzel, Željko Sabo i Slavko Linić primjeri dobre prakse. Iako sam se u nevjerici pitao je li tako nešto moguće, rezigniran odgovor ministra Mornara kako to nije u redu, ali da neće trošiti na nove udžbenike uvjerio nas je kako čak ni dobra zapažanja i pitanja u Hrvatskoj nemaju smisla. Stoga negativan bod i Babiću jer djecu od sada moram moliti da zažmire kad u udžbenicima naiđu na riječi “primjer dobre prakse”. Tko zna što bi mogli vidjeti u retku iza toga.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Kvarljivo stranaštvo
Nemamo mi stranačku policiju da znamo jesu li Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo stvarno krivi ili ne. Tako se pojadao Zoran Milanović, pokušavajući obrazložiti zašto stranka čeka s njihovim sankcioniranjem dok ne vidi za što ih terete optužnice.
Odmah se međutim vidjelo da petlja, jer je sadržaj jedne optužnica praktički bio poznat, a uskoro je i objavljen, dok će se druga najvjerojatnije također pojaviti, ali i za nju se manje-više zna što će sadržavati.
Tako se pokazalo da će SDP ipak nešto morati poduzeti, između ostalog i zato što je počeo mrmor nezadovoljstva u inače amorfnoj i klimoglavoj stranci, počevši od Dragice Zgrebec, otprije poznate po tome da je se ne da tek tako glajhšaltovati.
Istodobno su počeli i pokušaji da se napravljena šteta što je moguće više kontrolira, pa je prvi hrvatski ministar u vladi Evropske unije Neven Mimica izjavio da nema nikakvih izgleda da zbog Merzel i Sabe na sudu završi i SDP kao pravna osoba. Time je, jasno, htio podvući da SDP još uvijek, unatoč iznimno lošim odjecima u javnosti, nije isti kao HDZ ili, pravnički rečeno, kod njega ne postoji onaj stupanj kolektivne krivnje kao u najvećoj opozicijskoj stranci.
Prvi hrvatski ministar u vladi Evropske unije Neven Mimica izjavio da nema nikakvih izgleda da zbog Merzel i Sabe na sudu završi i SDP kao pravna osoba. Time je, jasno, htio podvući da SDP još uvijek, unatoč iznimno lošim odjecima u javnosti, nije isti kao HDZ ili, pravnički rečeno, kod njega ne postoji onaj stupanj kolektivne krivnje kao u najvećoj opozicijskoj stranci
Dobro, to zbilja jeste uglavnom tako, a i vjerojatni sudski procesi Sabi i Merzel to će, po svemu sudeći, potvrditi. Ali onda je šefu SDP-a opet pobjegao jezik. Rekao je da će njegova stranka vratiti “do zadnje lipe” novac koji je Sabo, prema optužnici, prisvojio od vukovarske djece, ako se pokaže da je stvarno tako bilo. Dakle, hvatajući Milanovića za riječ, njegova stranka ipak se u primozgu osjeća suodgovornom za ono što radi član njenog najvišeg rukovodstva i vukovarski gradonačelnik.
I ona zbilja i jeste suodgovorna, jer drukčije ne može biti. Kao što ne može biti da se SDP vadi na HDZ, jer njihove moralne startne pozicije naprosto nisu iste.
SDP se uvijek izdavao za poštenu stranku, što znači da u ovakvim aferama više gubi, jer može se izgubiti samo ono što imaš. Ono što nemaš, a HDZ otpočetka stvaranja hrvatske države nije imao poštenja, ne može se ni izgubiti. I to je suštinska razlika između Milanovićeve i Karamarkove stranke u aferama Merzel-Sabo i onoj koja tereti glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića za plagijat.
Druga bitna razlika je ta što članstvo SDP-a po temeljnim vrijednostima koje su mu usađivane teže podnosi ovakve afere, dok su se kod članstva HDZ-a uspjeli gotovo sasvim izbrisati takvi obziri. Ako se Brkiću nešto zamjera, to je prvenstveno, ili jedino, što se dao uhvatiti u plagiranju diplomskog rada. No i članstvo HDZ-a, koliko i ono SDP-a, ima pravo, čak i ako ga izrijekom ne želi, na transparentne i pronične stranke, koje neće biti, barem se to smije htjeti, korumpiranije i lopovskije od prosjeka u društvu. To bi bio minimalni civilizacijski standard.
Da se krivo ne razumijemo, korupcije i lopovluka ima, iako ne baš kao ovdje, i na širem ex-yu prostoru i u političkim strankama drugdje u Evropi i svijetu. Prema jednom mišljenju, korupcija je ušla u političke stranke nakon što su one u drugoj polovici prošlog stoljeća prestale biti ideološki relativno profilirane i masovne, kada su se mogle financirati iz članarina. I postale su, u duhu novih vremena, neka vrsta političkih poduzetnika koji se financiraju iz donacija, a tu ima i mutnog novca i isto tako mutnih načina na koje se do njega dolazi.
Korupcije i lopovluka ima, iako ne baš kao ovdje, i na širem ex-yu prostoru i u političkim strankama drugdje u Evropi i svijetu. Prema jednom mišljenju, korupcija je ušla u političke stranke nakon što su one u drugoj polovici prošlog stoljeća prestale biti ideološki relativno profilirane i masovne, kada su se mogle financirati iz članarina
Zato se pojavila potreba da država regulira pravila igre, jer se smatra da su financiranje i unutrašnje ustrojstvo stranaka previše važni za ukupno zdravlje društva da bi se to prepustilo samo njima.
Upravo od toga pošla je početkom dvijehiljaditih grupa profesora sa zagrebačkih fakulteta političkih znanosti, filozofije i prava, koji su se na inicijativu politologa Ivana Prpića pojavili s prijedlogom zakona o političkim strankama. Njime je trebalo regulirati ne samo financiranje stranaka, nego i minimum demokratskih standarda koje u njima treba poštovati. Trebalo je, ali nije.
Protiv toga su ustali, složno kao što nikada nisu, i tada vladajući SDP i opozicijski HDZ, gotovo uvrijeđeno tvrdeći da je to pačanje u njihovu autonomiju, malne i u političke slobode, tako da od toga na kraju nije bilo ništa. Stranke su se mirno nastavile samoorganizirati kako je njima pasalo, istina uz nešto pooštrene kriterije financiranja, ali ne toliko da se zaustavi njihovo izrastanje u jedan od stožernih punktova korupcije u društvu.
Iz tog vremena pamti se i izlaganje Zorana Milanovića, tada slabije poznatog vanjskopolitičkog aparatčika, koji se na jednoj tribini u Zagrebu također suprotstavio “Prpićevom zakonu”, vadeći iz rukava primjer iz Velike Britanije.
Tamošnje zakonodavstvo poznaje samo državnu kontrolu financija političkih stranaka, a sve ostalo prepušta njima i u to se ne miješa, rekao je. Točka. Možda je ovome trebalo dodati da političke stranke u Velikoj Britaniji postoje nekoliko stoljeća, a u Hrvatskoj tek nešto više od desetljeća. Ali Milanović se u to nije upuštao.
Političke stranke pokazale su se kao kvarljiva roba, od koje je iluzorno očekivati da iskorijeni korupciju u društvu kada su i same njene kliconoše, usto zaštićene grudobranom presvete autonomije u čiju su obranu, vidimo, svi ustali. U takvoj situaciji velike se afere raščišćavaju samo kada stranački velmože padnu u nemilost
Danas, kada je višestranaštvo u Hrvatskoj zagazilo u treće desetljeće, pa je poodavno izašlo iz kratkih hlača, vidi se da je nedostatak pedagoškog nadzora u doba dječaštva doveo do teških posljedica.
Političke stranke pokazale su se kao kvarljiva roba, od koje je iluzorno očekivati da iskorijeni korupciju u društvu kada su i same njene kliconoše, usto zaštićene grudobranom presvete autonomije u čiju su obranu, vidimo, svi ustali. U takvoj situaciji velike se afere raščišćavaju samo kada stranački velmože padnu u nemilost, za što je najreprezentativniji primjer Sanader, tako da ovo s Merzel i Sabom čak vrijedi registrirati kao mali pomak naprijed.
Došli su pod udar zakona iako su u punoj političkoj snazi, ali, što je ovdje najvažnije, mehanizmom vanjskog nadzora, jer političke stranke nisu razvile vlastiti.
SDP jeste napravio određeni pomak u unutrašnjoj demokratizaciji. Ali baš ovi slučajevi dokazuju da je to zapravo bio ptičji korak, jer se povodom Merzel i Saba ova stranka pokazala, poput ostalih, kao zatvorena i strogo hijerarhijzirana bratovština koja čuva svoje tajne i onda kada o njima svi sve znaju.
Stvar se pokrenula tek kada je profunkcionirao mehanizam famozne pravne države, nad čijim manjkavostima lamentiraju sve političke stranke, ali je ona ipak superiorna svemu što su one razvile unutar svojih zidina.
I zato, koliko god izgledalo da živimo u vremenu i polit-ekonomskim okolnostima koje ne zaslužuju bolje stranke, društvo ima pravo izvanjskom intervencijom korigirati ono što u njima ne valja. Baš kao što su prije više od deset godina tražili prezreni zagrebački sveučilišni profesori.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).