Prelaskom iz frankfurtskog Eintrachta u Real Madrid za sedamdeset milijuna eura, dvadesetjednogodišnji Luka Jović postao je najskuplji nogometaš s ovih prostora. Većini nas taj je novac nepojmljiv. Srednjoškolski profesori, šoferi i tajnice znaju biti gnjevni i zavidni da jedan upola mlađi od njih toliko zarađuje, ali, ruku na srce, takav talent nije čest. [Read more…]
Isključi mobitel, zvat će te Mamić za izbornika
Ostali ste u petak navečer možda dulje u gradu, premda ste željeli gledati Čilića protiv Đokovića u polufinalu US Opena. Odlučili ste popiti još jedno piće, kontajući, ah, nema veze, meč je tek počeo, stići ću do kraja prvog seta. A zatim ste došli kući, uključili televizor i čisto se zgranuli gledajući kako Đoković, nakon ekspresnih tri nula u manje od sat i pol igre, ispraća suparnika uz mrežu u Flushing Meadowsu, suosjećajno mu govoreći: [Read more…]
Očekivani šamari
Jest, sramota je. To da kompletno vodstvo nacionalnog nogometnog saveza – uključujući izbornika i isključujući formalnog predsjednika te stvarnog gazdu – bude napadnuto usred vlastite države, na odmorištu na autocesti, s pravom se izrodilo u prvoklasni skandal. Barem na simboličnoj razini budući da se, kako se doznalo kasnije, sve završilo s dva ili tri šamara, jednim razbijenim retrovizorom i jednom bačenom plastičnom bocom. [Read more…]
Danke, Deutschland
Iako su odigrali najviše utakmica na svjetskim nogometnim prvenstvima, prvi put u povijesti Mundijala Nijemci i Brazilci sastali su se tek 2002., u onom finalu kojega je s dva gola riješio originalni Ronaldo. Cijeli jedan život, gotovo sedamdeset godina, volja ždrijeba nam je tako uskraćivala realno najveći derbi svjetskih prvenstava, tri puta veći od svih onih silnih klasika između njih i Argentinaca, Talijana, Nizozemaca ili Engleza.
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti.
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti
Lako je stoga zamisliti kako bi izgledala fibra pred njihov susret prije trideset ili četrdeset godina. Mi s ove strane svijeta u to smo vrijeme svi do posljednjega bili, jasno, Brazilci: Pelé, Garrincha, Jairzinho, Rivelinho ili Zico. Bili su tako slični nama – samo igra, vic i zajebancija, bez plana i bez obrane – samo što su, za razliku od nas, bili najbolji, i bili su prvaci.
I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače ”elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad.
Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je ”europski Brazil“ – više tugujući zbog poraza Socratesove momčadi od mrske Italije nego zbog poraza Jugoslavije od Španjolske – nego je, gotovo i više nego što je voljela Brazil, mrzila njemački odljuđeni, industrijski nogomet od nehrđajućeg čelika, koji je uvijek pobijeđivao u 89. minuti, i koji nikad nije onako pošteno, ljudski izgubio glavu kod 0:2 ili odlučujućeg jedanaesterca.
Tridesetak godina kasnije, međutim, Brazilci više ne stanuju ovdje. Sportski novinari i kolumnisti, treneri i igrači, nogometni komentatori, stručni analitičari i gosti u studiju, navijači, političari, pisci, domaćice, javne osobe i slučajni prolaznici iz televizijskih anketa, svi u Hrvatskoj navijaju za Njemačku. Tolika je u Hrvata ta nekritička fascinacija da su u anketi prije utakmice Njemačka-Brazil čak trojica gledatelja Hrvatske televizije pogodila konačni i još uvijek nevjerojatni rezultat od 7:1 za Nijemce!
I ne samo da su pobjedu ”elfa“ protiv one jeftine kineske kopije Brazila Hrvati po kafićima, fan-zonama, društvenim mrežama i internetskim forumima slavili kao svoju – gotovo i više Hrvati su slavili katastrofu brazilske i uopće južnoameričke improvizacije i neozbiljnosti: sve je to samo vic i zajebancija, bez plana i bez obrane.
I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače ”elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad
Zanimljiva je to stvar za ozbiljnu sociološku studiju, jer – kao i mnoge stvari u nogometu – sa samim nogometom, naravno, nikakve veze nema.
Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske. Sve od ”Danke Deutschland“ i lanca kafića Genscher, kojega je imalo svako hrvatsko selo, ispisuju se tako panegirici i himne njemačkom narodu, našim osvjedočenim prijateljima, i navija za njemačku nogometnu reprezentaciju.
Čak i kad nam ta sila 1996. sudačkom krađom otme polufinale prvog Eura, neće to u Hrvata ostati osobitom traumom: upravo tih dana, uostalom, Ćiro Blažević će izjavom kako Nijemce ”najviše voli vidjeti na tenku i u Štuki“ – diveći se njihovoj pobjedi nad Rusijom i ”osveti za Staljingrad“ – osloboditi Hrvate i posljednje rezerve, te ”primalnim krikom“ s psihijatrijskog kauča razotkriti prave korijene iznenadne hrvatske ljubavi prema njemačkom nogometu.
Tako lijepo složenu priču jebu, međutim, samo Nijemci, kojima je i samima vidno neugodno kad njihovi navijači s europskog juga dižu desnice i slave osvetu za Staljingrad, a sportski komentatori otamo pjevaju ”Deutschland über alles“, tri riječi koje pristojni Nijemci ne izgovaraju.
Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske
U zabavnom obratu hrvatski jugend u penziji dodvorava se tako svojim historijskim sponzorima navijajući za reprezentaciju u kojoj igraju Turci, Tunižani, Ganci, Albanci, Španjolci i Poljaci, pa slave arijevsku superiornost neuništivog Miroslava Klosea, stasitog Teutonca sa samog postera Wehrmachta, iako je taj veliki igrač budalama sa tribina Lazija – što svoga heroja običavaju pozdravljati uzdignutom desnicom – već objasnio da je on i Nijemac i Poljak, i da su njihovi idoli na tenkovima i u Štukama ”jednu od njegove dvije domovine osramotili, a drugu ubijali“.
Guraju se Hrvati u svoju novu paradigmu, iako s njom baš nikakve veze nemaju. Sve što njemačka reprezentacija predstavlja u civiliziranom svijetu, u onome dakle u kojemu ne predstavlja osvetnike Staljingrada, Hrvatima je daleko, strano i nerazumljivo poput ćirilice: i germanska radna etika, i red, i rad i disciplina, i njihova opjevana upornost, čvrstoća, karakter i mentalna snaga, i veličanstveni njemački duh, i možda najvažnije – protestantska skromnost, iz koje će, dok raspamećeni Hrvati budu cipelarili potučene Brazilce, selektor Joachim Löw podsjetiti kako ”u pobjedi treba ostati ponizan“.
Tužna je stoga i za Hrvate teško prihvatljiva istina da je ona brazilska katastrofa zapravo i njihov poraz – neizbježan povijesni rezultat koji kultura talenta, improvizacije, zajebancije i radosti doživi kad ostane bez – talenta. Pa nema više što improvizirati, čime se zajebavati i čemu na kraju radovati. Brazil je, naime, bez talenta ostao – tužna je to i za nas Brazilce pod njemačkom zastavom opominjuća istina – upravo zato što je htio biti ono što nije.
U pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne unizi – podsjeća nas herr Löw. Zato nam nakon 1:7 valja reći: danke, Deutschland.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Oholost, ime ti je Hrvatska
Prije nego što su se uputili na Svjetsko prvenstvo, hrvatske je nogometne reprezentativce primio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Oni su njemu darovali šaljivi dres s njegovim prezimenom na plećima, a on je njih blagoslovio. Naoružani krunicama i molitvenicima i čvrstom vjerom u Boga velikoga, dečki su zatim odletjeli preko oceana, gdje su ih čekale tri utakmice u grupi, s domaćinom Brazilom, Meksikom i Kamerunom.
Pobijedili su na kraju, kao što znamo, samo Kamerun, a druge dvije su izgubili identičnim rezultatom tri naprema jedan. O razlozima ovih poraza posljednjih se dana u našoj štampi mnogo mudruje, a da se nitko nije sjetio dvije jednostavne činjenice dostupne na Wikipediji.
Koja je najveća katolička zemlja na svijetu?
Brazil.
Koja je druga najveća katolička zemlja na svijetu?
Meksiko.
Zar smo stvarno kontali da će se tamo gore, u strahotnoj grmljavini stotinu dvadeset tri milijuna brazilskih Zdravomarija i još devedeset dva milijuna meksičkih Slava Ocu, čuti bijednih četiri milijuna hrvatskih Očenaša? Dajte, pa nismo djeca. Na jutarnjem kolegiju tročlane uprave Kraljevstva nebeskog sve je unaprijed bilo odlučeno
Što je zaista bilo u glavama Josipa Bozanića i izbornika Nike Kovača kad su se Svemogućem utjecali za hrvatsku pobjedu? Zbog čega su Luka Modrić i Ivica Olić ljubili raspelo na lančiću i križali se prije istrčavanja na teren? O čemu smo, napokon, svi mi razmišljali dok smo padali na koljena i mrmorili molitve pred televizorima? Zar smo stvarno kontali da će se tamo gore, u strahotnoj grmljavini stotinu dvadeset tri milijuna brazilskih Zdravomarija i još devedeset dva milijuna meksičkih Slava Ocu, čuti bijednih četiri milijuna hrvatskih Očenaša? Dajte, pa nismo djeca. Na jutarnjem kolegiju tročlane uprave Kraljevstva nebeskog sve je unaprijed bilo odlučeno.
“Šta ćemo sa skupinom A?” upitao je Otac.
“Nemamo o čemu razgovarati, stvar je čista”, odgovorio je Sin jednostavno. “Brazil i Meksiko idu u osminu finala.”
“Meni Mario Mandžukić nije mrzak”, primijetio je Duh Sveti sramežljivo.
“Mandžukić je truba”, odbrusio je Sin. “Osim toga, nećemo se valjda voditi mjerilima tko nam je draži, a tko nam je mrži. Ozbiljni smo ljudi, gdje je više naših…”
“Ćao, Hrvatska”, prekinuo je raspravu Otac crnim flomasterom križajući ime naše domovine i na tome bi Mu teško itko išta zamjerio.
Kad smo na Svjetskom prvenstvu porazili Kamerun, iznenada su se otkrile stravične posljedice notornog odljeva mozgova iz zemlje. Inteligentna bića u Lijepoj našoj moglo se nabrojati na prste jedne ruke poslovođe u delničkoj pilani. Mi smo bili nuklearna nogometna velesila. Naše napadače trebalo je staviti na indeks zabranjenih oružja. Protivnički centarfori umirali su očajni i napušteni, u ritama, od gladi i žeđi pod bedemima naše obrane. Tko je tada mogao s nama?
Čime biste Boga uvjerili u suprotno? Kakvim biste Ga teološkim argumentom natjerali da se predomisli? Da su molitve na hrvatskom ljepše od molitava na portugalskom i španjolskom? Da je naša želja veća, a vjera tvrđa? Da mi češće idemo u crkvu, redovitije postimo, zavjetujemo se Majci Božjoj Bistričkoj i dajemo priloge za bolesne i potrebite? Da smo mi Hrvati, u najkraćem, bolji ljudi od Brazilaca i Meksikanaca? Što god biste od toga rekli, Gospodin bi se namrštio i došao još nepopustljiviji. Odvratna bi Mu bila ta oholost.
Ovo je posljednje, oholost, vjerojatno bilo presudno u našem ranom ispadanju. Pamtite li atmosferu nakon pobjede protiv Kameruna, kako smo hvalisavo podigli nos zbog četiri gola u mreži nekakvih afričkih sirotana kojima je sudac prvo isključio jednog slaboumnika, a u nastavku utakmice svirao faule koje su desetorica preostalih, jedva nešto bistrijih, međusobno pravili? Trijumf nad jednom posvađanom, disfunkcionalnom ekipom učinio nas je potpuno nepodnošljivim. Ostatak svijeta morao je zbog Hrvata plitko disati. Stoka je ugibala, ptice onesviješteno padale s neba. Sav kisik smo mi napuhanci oteli.
Kad smo na Svjetskom prvenstvu porazili Kamerun, iznenada su se otkrile stravične posljedice notornog odljeva mozgova iz zemlje. Inteligentna bića u Lijepoj našoj moglo se nabrojati na prste jedne ruke poslovođe u delničkoj pilani. Mi smo bili nuklearna nogometna velesila. Naše napadače trebalo je staviti na indeks zabranjenih oružja. Protivnički centarfori umirali su očajni i napušteni, u ritama, od gladi i žeđi pod bedemima naše obrane.
Tko je tada mogao s nama? Fifi bi trebalo pisati, predlagao je netko veselo, da Meksikancima preporuči nošenje pelena za odrasle zbog izgledne mogućnosti da se jadnici na terenu vodenasto useru od straha.
O nogometu ne znam mnogo, ali dosta sam siguran kako nam je upravo ovo došlo glave. U našoj poslovičnoj gluposti, a dijelom zacijelo i potaknuti pivskom industrijom, zanemarili smo razum i oprez. Zaboravili smo onu lijepu i mudru kršćansku vrlinu što se zove poniznost i valjali se, zadovoljno kao prasad, u blatu smrtnog grijeha oholosti
Pogledajte, molim vas, ove dvije rečenice objavljene prije točno sedam dana u vašim omiljenim novinama: “Dojam je da Meksikanci ni u najgorim mislima ne računaju s mogućim ispadanjem od Hrvatske. U njima prevladava strašna samouvjerenost, koja u takvoj količini graniči s bahatošću.” Zar nije nenadmašno smiješno pročitati ovo kretensko kurčenje danas kad znamo kako nas je Meksiko momački nakantao? Vjerujete li u Boga, morate pretpostaviti i da je Onaj koji sve vidi to pročitao.
“Pa, ne možeš vjerovati!? Kakva oholost!” zavikao je Svemogući na nebesima gnjevno.
O nogometu ne znam mnogo, ali dosta sam siguran kako nam je upravo ovo došlo glave. U našoj poslovičnoj gluposti, a dijelom zacijelo i potaknuti pivskom industrijom, zanemarili smo razum i oprez. Zaboravili smo onu lijepu i mudru kršćansku vrlinu što se zove poniznost i valjali se, zadovoljno kao prasad, u blatu smrtnog grijeha oholosti.
A nije nam to prvi put. Naprotiv, budalasto precjenjivanje vlastitog značaja i mogućnosti prati nas kroz cijelu povijest, ono je u korijenu svih naših poraza. “Mi, Hrvati!” derali su se vjerojatno i branitelji Sigeta 8. rujna, 1566., pravo ne razumijevajući zašto se Turci pod zidinama žeste i keze im se krnjavim ustima, oštre sablje i vitlaju dugačkim oštrim kolcima obilno namašćenim ovčjim lojem. I oni su vjerojatno računali kako će protivnike razbucati kao Panta pitu.
“Dojam je da Turci ni u najgorim mislima ne računaju s mogućim porazom od Hrvatske”, primijetio je na kruni bedema Nikola Šubić Zrinski zapanjeno.
“Doista”, složio se ađutant slavnog vojskovođe zamišljeno čupkajući bradicu, “u njima prevladava strašna samouvjerenost, koja u takvoj količini graniči s bahatošću”.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Blagoslov za neuspjeh
Tomislav Karamarko može bez imalo grizodušja na godišnji odmor. Sjest’ na kakav molić, izut’ japanke i do 2015. točat’ noge u moru. Nema potrebe da godinu i pol bilo što čini. Zoran Milanović radi za njega. Svesrdno se trudi da HDZ hametice pomete SDP, da ni “s” ne ostane od socijaldemokracije u Hrvatskoj.
Nekoga tako netalentiranog za politiku poput našega premijera odista se rijetko sreće. Gaf na gaf. Glupost na glupost. U zadnjoj godini mandata dokazane stranačke kadrove mijenja za kontroverzne konzervativne ministre, koje osobno ne pozna, ali je o njima čuo dobro!? Čuj, čuo dobro. Od koga? Od Karamarka? Od kardinala? Ti, pak, nakon tjedan dana ministrovanja kukaju k’o seoska mlada da im je teško jer svi hoće rezultate, da im je plaća od tri ili tri i pol tisuće eura u brutu, mala. Nedovoljna za duševnu bol koju trpe, pa brzo trče po utjehu u Nadbiskupske dvore – dušu olakšati.
Ljubimca premijera Milanovića, a fana kardinala Bozanića ministra Vedrana Mornara treba pitati, ako stvarno misli kako primanja valja mjeriti količinom duševne boli, kolike bi plaće onda morali imati građani koji dnevno trpe posljedice gluposti koje oporba, Vlada i Milanovićevi odabranici proizvode. Tu im je svima produktivnost na zbilja zavidnoj razini
Kardinal je za tu prigodu stolić ukrasio crvenim ružama, simbolom socijaldemokracije (vidi sliku s prijema). Ruže su valjda maksimum lijevog pogleda na svijet koji Crkva u Hrvatskoj može prihvatiti. Zašto se bavim slikom? Pa stoga što je, valjda po uzoru na kardinalovu miljenicu Kolindu Grabar Kitarović, ton izostao.
Ukoliko, naravno, pod tonom ne podrazumijevamo truć, truć, bla, bla Informativne katoličke agencije: “Razmotrili su više pitanja vezanih uz odgoj i obrazovanje te potvrdili obostranu želju za suradnjom i dijalogom u svim područjima od zajedničkog interesa…”
Ljubimca premijera Milanovića, a fana kardinala Bozanića ministra Vedrana Mornara treba pitati, ako stvarno misli kako primanja valja mjeriti količinom duševne boli, kolike bi plaće onda morali imati građani koji dnevno trpe posljedice gluposti koje oporba, Vlada i Milanovićevi odabranici proizvode. Tu im je svima produktivnost na zbilja zavidnoj razini. Po meni ni Todorićevo bogatstvo po glavi stanovnika ne bi nam ublažilo patnje nakon odgledanih dnevnika, čitanja Ikinih priopćenja koja pod milim Bogom ne priopćavaju ništa (čak su i nekadašnja saopštenja KPJ krila između redaka znatno više sadržaja).
Tko može nadoknaditi noćne more koje svakog mislećeg građanina muče nakon što iščita Mornarove intervjue, odsluša i odgleda Marasovo obrazloženje Sabinog gubitka izbora u Vukovaru, Karamarkovo nemušto izjednačavanje zločinaca i antifašista, premijerovu nespretnu usporedbu isušivanja zagrebačkoga stana s mukom poplavljenih u Gunji, sveopću političku šutnju o izlasku sjajnog nogometaša Ognjena Vukojevića iz reprezentacije i tome da ima istine u šuškanju da su kriva krvna zrnca ovoga Bjelovarca, što mu Niko Kovač (koji je također tražio i primio kardinalov blagoslov pred odlazak u Brazil) nije dopustio ni minutu igranja u reprezentativnome dresu na Svjetskom prvenstvu…
Jedino što bi Karamarko, prije nego što sjedne na mulić i počne točati noge u moru u iščekivanju vlasti, ukoliko naravno želi prijevremene izbore, morao učiniti je to da zamoli kardinala Josipa Bozanića da u Nadbiskupske dvore primi i Predsjedništvo SDP-a i udijeli im svoj blagoslov… Ako se ravnamo prema reprezentaciji Nike Kovača, Zoran Milanović i njegova ekipa kvazireprezentativaca ispast će u prvom krugu, a od socijaldemokracije, na radost HDZ-a, neće ostati ni “s”!
Mogli bismo tako satima o licemjerju onih na vlasti i onih koji samo čekaju poput Mornara da zasjednu u fotelje kojima politički nisu dorasli ni koliko je crno pod noktom, ali čemu? Nakon toga svi koji od našeg novca već godinama lagodno žive neće se promijeniti, posramiti, potruditi, pokušati od Hrvatske načiniti barem malo lagodnije mjesto za život. Ne, oni će još optužiti novinare i medije da šire pesimizam, apatiju, izmišljaju afere, krivo tumače izrečeno – nanose im nenadoknadive patnje.
Novinari će valjda krivi biti i za to što je Predsjedništvo SDP-a u srijedu završilo sjednicu prije no što je ona pošteno i započela. Mirni godišnji odmori, na kojima se neće zamarati spoznajom da im predsjednik stranke svojim gafovima i nerazumnim kadrovskim rješenjima servira na pladnju vlast Karamarku, vjerojatan su razlog za odgodu Glavnog odbora i razradu strategije podrške Ivi Josipoviću za jesen.
Leko nije stao na stranu riječkih esdepeovaca koji su s pravom tražili da se proanaliziraju greške i gubitak izbora na lokalnoj razini, mada je riječ o ljudima čiji bi četvrt stoljeća obnašanja vlasti u Rijeci valjalo respektirati u stranci, koja se u posvemašnjim neuspjesima pogubila do komičnosti.
Jedino što bi Karamarko, prije nego što sjedne na mulić i počne točati noge u moru u iščekivanju vlasti, ukoliko naravno želi prijevremene izbore, morao učiniti je to da zamoli kardinala Josipa Bozanića da u Nadbiskupske dvore primi i Predsjedništvo SDP-a i udijeli im svoj blagoslov… Ako se ravnamo prema reprezentaciji Nike Kovača, Zoran Milanović i njegova ekipa kvazi reprezentativaca ispast će već u prvom krugu, a od socijaldemokracije, na radost HDZ-a, neće ostati ni “s”!
Hrvatska nogometna laž
Otkako pratim nogomet, a pratim ga gotovo četrdeset godina, nisam vidio mnogo lakše objašnjivih poraza nego što je to bila katastrofa Hrvatske u posljednjoj, odlučujućoj utakmici grupe B na Mundijalu u Brazilu: čak i potpuni nogometni ignoranti, lezbijke iz zagrebačke Parade ponosa, mlade pjesnikinje s Goranova proljeća ili članovi uprave Dinama mogli bi vam iz glave navesti sve što nije valjalo u Recifeu. Veličanstveni kineski zid Wànlĭ Chángchéng i veličanstveno pogrešna taktika Nike Kovača u utakmici s Meksikom jedina su, kažu, dva čovjekova djela vidljiva iz Svemira.
– Oprosti, znaš da ne razumijem ovu smiješnu igru, pa će pitanje možda biti glupo – nazvao me tako nedgje polovicom drugog poluvremena Ante Tomić, najveći živući hrvatski ignorant za jazz i nogomet – ali to pratiš pa ćeš sigurno znati: zašto Kovač, ako ovako već ne ide, ne uvede u igru Mandžukića, Rakitića i Modrića?
Da, Kovačev je strateški genij veznu osovinu Reala i Barce postavio na stopere, a Mandžukić – kažu očevici – još uvijek baulja vrhom šesnaesterca stadiona Pernambuco: publika se razišla, čistačice pomele tribine, prskalice natapaju travnjak, a zbunjeni Mandžo gleda čas u mrklo nebo, čas na sat, sve čekajući onu Modrićevu ili Rakitićevu loptu o kojoj svi pričaju već sedam dana.
Da, igrala je Hrvatska u formaciji u kojoj nikad prije nije igrala, da, strategija je valjda bila da Vrsaljko, Pranjić, Rakitić i Modrić strpljivo čuvaju loptu beskrajnim i besmislenim ragbijaškim dodavanjima unazad sve dok Meksikanci obnevidjeli od dosade ne zabiju nekako sami sebi. Da, u utakmici u kojoj joj je igrala samo i jedino pobjeda hrvatska je reprezentacija prvi udarac u okvir gola uputila u osamdesetoj minuti.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar
Da, Pletikosa može braniti još jedino lopte koje mu vrate Ćorluka i Lovren, a i te krajnjim naporom. Da, da, da, da. Lako je, rekoh, objasniti poraz od Meksika. To, kako vidimo, može i Ante Tomić.
Što, međutim, kad ga objasnite? Zaboga, to je samo jedan iz dugačkog i neprekinutog niza takvih poraza. Hrvatska, naime, nikad – ali baš nikad – nije pobijedila u utakmici koja je imala takav ulog.
Grubo zvuči, ali provjerite i sami: hrvatska nogometna reprezentacija nikad u povijesti na velikim natjecanjima nije dobila utakmicu koju je baš morala dobiti. Tri puta kad je prošla grupnu fazu, tri dakle od osam, Hrvatska je to postigla zapravo u svojoj drugoj utakmici u grupi, pobijedivši dok još nije bilo pritiska imperativa pobjede – 3:0 protiv Danske na Europskom prvenstvu 1996., odnosno 2:1 protiv Njemačke na Euru 2008., te 1:0 protiv Japana na Mundijalu u Francuskoj 1998. – nakon čega je treću utakmicu igrala za prestiž i lakšeg protivnika u nokaut-fazi.
Kasnije eliminacijske utakmice na tim turnirima ne računaju se, jasno, u one koje je Hrvatska morala dobiti, jer se zacrtanim uspjehom računao već prolazak grupe, pa su osmine finala i četvrtfinala bile utakmice koje je igrala rasterećeno i bez pritiska. Izgubivši, uzgred rečeno, i tri od šest takvih.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar.
Redom: na Svjetskom prvenstvu 2002. u trećoj je, odlučujućoj utakmici u grupi izgubila 0:1 od slabašnog Ekvadora, kojemu je to bio prvi Mundijal u povijesti, i kojemu utakmica s Hrvatskom nije značila ama baš ništa. Na Europskom prvenstvu 2004. u trećoj, odlučujućoj utakmici izgubila je od Engleza 2:4, na Mundijalu 2006. u izravnoj utakmici za prolaz s Australijom odigrala je tek 2:2, i konačno, na Europskom prvenstvu 2012., u posljednjoj je, odlučujućoj utakmici izgubila od Španjolske 0:1.
I tako, eto, do Mundijala 2014. u Brazilu, gdje joj se s druge strane u presudnoj, trećoj utakmici našla reprezentacija Meksika, koja je na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima u posljednjih četvrt stoljeća treću i odlučujuću utakmicu igrala petnaest puta i svih petnaest puta glatko prošla dalje!
U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 1993. u trećoj su, odlučujućoj utakmici pobijedili Kanadu 8:0, na Copa Américi iste godine u trećoj su utakmici grupne faze odigrali s Bolivijom potrebnih 0:0, a na Mundijalu 1994. prošli su grupu odigravši u trećoj utakmici s Italijom 1:1.
Na kontinentalnom prvenstvu 1996. u odlučujućoj utakmici dobili su Gvatemalu 1:0, 1997. na Copa Américi s Kostarikom su izvukli neriješeno i prošli dalje, 1998. na prevenstvu Sjeverne Amerike pobijedili su Honduras 2:0, na svjetskom prvenstvu iste godine u trećoj, ključnoj utakmici s Nizozemskom su odigrali sasvim dovoljnih 2:2, a na Copa Américi 1999. u presudnom meču dobili Venezuelu 3:1.
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 2000. s Gvatemalom su odigrali koliko im je trebalo, 1:1, dvije godine kasnije istu su reprezentaciju u odlučujućoj utakmici pobijedili 3:1, a 2003. s Hondurasom su upisali su dovoljnih 0:0. Na kontinentalnom prvenstvu 2005. u trećoj su, odlučujućoj, pobijedili Jamajku 1:0., dvije godine kasnije Panamu 1:0, 2009. Guadeloupe 2:0, a lani u trećoj, izravnoj utakmici za prolaz Martinique 3:1.
Na svim ostalim velikim natjecanjima od 1992. do danas – osim jednom, lani na Copa Américi – treća utakmica Meksikancima je bila nevažna, jer su prolaz osigurali još ranije.
S druge strane, Hrvatska je u posljednih dvadesetak godina takvu utakmicu – dakle treću i odlučujuću – igrala četiri puta, i sva četiri puta ispala. Kad su tako peti put u ključnoj, trećoj utakmici Mundijala naišli na selekciju Meksika, koja se u posljednjih dvadeset pet velikih natjecanja u nokaut-fazu plasirala dvadeset četiri puta – prošavši grupu na posljednjih pet Mundijala i dvanaest prvenstava Sjeverne i Srednje Amerike zaredom – Hrvati ne samo da su se nadali da će proći, već su se čak proglašavali i favoritima!
I onda se pitaju zašto ozbiljni ljudi nogometaše i navijače smatraju nižim oblikom života.
Poraz Hrvatske od Meksika, kako vidite, ne samo da je lako objašnjiv, već je upravo samorazumljiv i podrazumijevajuć, i ozbiljne bi analize nogometnih stručnjaka bile potrebne jedino da je nekim čudesnim slučajem Hrvatska pobijedila Meksiko: samo u prvenstvu toga čudesnog, hipotetskog svijeta bilo bi, naime, zamislivo tako nešto fizički posve nemoguće.
Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži
Nije, dakle, stvar u utakmici s Meksikom. Poraz u Recifeu bio je posve prirodna pojava, svoje savršene, neoborive i nepromijenjive unutarnje logike. Drugo je nešto stoga znanstveno mnogo zanimljivije: kako je takva luzerska Hrvatska ostvarila i ono malo međunarodnog uspjeha, poput prolaska grupe na Euru 1996. i 2008., a naročito onaj veličanstveni iz 1998., kad je kao debitant bila treća na svijetu?
Sagledamo li, naime, s povijesne distance – pod uvjetom, jasno, da razgovaramo ozbiljno, a ne uvučeni u tijesne navijačke majice nekog trgovačkog lanca, išarani u ratničke boje, naoružani zastavicama i podliveni pivom – Hrvatska te godine nije bila realno treća najbolja reprezentacija svijeta. Je li joj se, međutim, treće mjesto na Mundijalu samo tako dogodilo, je li se tek tako dogodilo da Dražen Ladić tih mjesec dana brani kao nikad prije i nikad poslije u životu, da Asanović dijeli lopte kao nikad prije i poslije, da kao nikad prije i poslije igraju i Štimac, i Bilić, i Šuker, i Jarni, i svi ostali?
Da su pak igrali kao nikad prije i nikad poslije, lako je dokazivo: nitko od njih nije kapitalizirao tu fantastičnu broncu, nijedan nije napravio išta ozbiljnije nakon 1998., uključujući i samog Ćiru Blaževića, ”trenera svih trenera“, koji je nakon svog mjeseca slave i brončane Hrvatske trenirao selekciju Irana, te europske velikane Osijek, Muru, Varteks i Hajduk.
Što se onda dogodilo? Odgovor je vrlo jednostavan: motiv.
U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom.
Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži, i oni su s tim motivom igrali i odigrali od dva do tri puta iznad svojih realnih mogućnosti. Tome, najzad, jak motiv u sportu i služi.
Tako je nastao mitski ”kult reprezentacije“, na kojemu nam do danas tako zavide svi susjedi na čelu sa Srbima, iako teško da je u posljednjih petnaest godina bilo veće nogometne prevare i laži od hrvatskog kulta reprezentacije.
Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno
Ono što je možda bilo plitko i maloumno, ali barem autentično, kasnije je, naime, preuzela državna paranogometna industrija, i Tuđmanov je kult reprezentacije mutirao u čudovišni marketinško-domoljubni projekt Hrvatskog nogometnog saveza i Mamićeva obiteljskog gospodarstva, udruženih s pivskom industrijom, velikim trgovačkim lancima, sportskim kladionicama, Biskupskom konferencijom i nacionalnim medijima.
Sve je u tom monstruoznom megaprojektu lažno: lažne su emocije iz reklama za pivo, lažna je sreća iz spotova sportskih kladionica, lažan je ponos na jeftinim kineskim majicama s šahovnicama, mačevima i orlovima, lažan je nacionalni domoljubni trans generiran tupavim navijačkim rekvizitima za 19,99 kuna, lažne su imbecilne navijačke pjesme kojima nas svake dvije godine maltretira estradna zločinačka organizacija, lažni su na tribinama transparenti za Vukovar, cjelokupno tako projektirano i konstruirano domoljublje navijača što se ”za dom spremni“ inate sa svijetom bolno je lažno, kao što je, najzad, lažno i domoljublje igrača na terenu: lažne su njihove patriotske tetovaže, lažan je njihov ponos nakon pobjede, lažno je njihovo ponizno pokajanje nakon poraza, i Thompson u svlačionici je laž, i biskupski blagoslov prije svakog prvenstva, i Gospa Međugorska na pripremama, sve je jedna divovska, čudovišna laž.
Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno.
Bez tog motiva – meni privatno kretenskog, ali u sportu posve legitimnog i, što je još važnije, itekako produktivnog – hrvatska je nogometna selekcija, i to baš svaka njena generacija od ”brončanih“ do danas, limitirana i sasvim prosječna nogometna družina, taman za grupnu fazu europskog ili svjetskog prvenstva – ništa manje, ni više od toga.
Momčad koja će, kao svaka limitirana i prosječna momčad, povremeno bljesnuti, pa dobiti Italiju ili Njemačku, ali koja će baš svaki put kad joj se natovari imperativ pobjede, makar i protiv Australije ili Ekvadora, sasvim pouzdano izgubiti.
(Prenosimo iz tjednika Globus uz dozvolu autora).
Razguzivanje Hrvatske
”Nikada radost zbog pobjede nije toliko velika kao razočarenje nakon poraza“, rekao je travnički skolastik i otac verbalne akrobatike, Miroslav Ćiro Blažević. I normalno, imao je pravo. Evo, tko ne vjeruje, neka se vrati samo malo unazad, na dan poslije utakmice između Hrvatske i Kameruna u raspadu.
Pobijedili su, sjećate se, Vatreni, sa četiri – nula i nekih dvanaest sati poslije pobjede, nepoznati korisnik usluga Petrola je njemu poznatom djelatniku benzinske pumpe, umjesto pozdrava, kazao: ”Kamerune brate, kud ćeš na Hrvate“. I to je, uglavnom, sve: kada Hrvatska nekoga pobijedi, onda se to, je li, podrazumijeva. Kada izgubi, u nogometu ili bilo čemu drugom – jer sve se ozbiljne stvari na svijetu mogu porediti sa nogometom – e onda slijedi krik iz pakla. Bolan onoliko koliko je užasavajuća naglo otkrivena stvarnost, temeljito ignorirana u općem napadu euforije.
Bila je, recimo, trideset i osma minuta, a mogla je biti, jer nije važno, pedeset i četvrta ili ravno sedamdeseta. Uglavnom, još su uvijek u zbrkanu formaciju posloženi hrvatski nogometaši trčali terenom, a moj je prijatelj preko gemišta kazao: ”Meksikanci izgledaju kao da točno znaju što rade“. Neupućenima u jezik navijanja i komentiranja sa kauča, vjerojatno, rečenica zvuči kao da dolazi sa ruba pameti. Takvima se ne preporuča nastavak čitanja, jer nema prostora za lekcije iz jezika o nogometu
Bila je, recimo, trideset i osma minuta, a mogla je biti, jer nije važno, pedeset i četvrta ili ravno sedamdeseta. Uglavnom, još su uvijek u zbrkanu formaciju posloženi hrvatski nogometaši trčali terenom, a moj je prijatelj preko gemišta kazao: ”Meksikanci izgledaju kao da točno znaju što rade“. Neupućenima u jezik navijanja i komentiranja sa kauča, vjerojatno, rečenica zvuči kao da dolazi sa ruba pameti. Takvima se ne preporuča nastavak čitanja, jer nema prostora za lekcije iz jezika o nogometu.
Da, to je suština poraza reprezentacije Hrvatske od Meksika, jer hrvatski su nogometaši, za razliku od bosanskohercegovačkih protiv Nigerije, pokušavali nešto napraviti, samo što, bilo je tako prokleto vidljivo, pojma nisu imali zašto to rade na način koji im je propisan sa klupe i od Nike Kovača. Sa druge strane, Meksikanci su bili sigurni da to kako se kreću, dodaju, postavljaju… jeste jedino moguće ukoliko žele proći grupu na Svjetskom prvenstvu.
Rezultat znamo: uredno zalizani, u bijelu košulju utegnuti emigrant sa naslovnica glossy magazina, Niko Kovač, vodi kući veznjake Real Madrida i Barcelone, jednog od najkorisnijih napadača Europe i pokojeg vrlo solidnog igrača za takozvane lige petice. Sa druge strane, Miguel Ernesto Herrera Aguirre Tetak, sa onom frizurom od trideset kuna, stomakom koji svjedoči da se umjesto paćenju po teretani, posvetio dokolici iz koje se jedino može roditi napredak, četrdesetšestogodišnjak sa izgledom pedesettrogodišnjaka i jedanaest godina trenerske karijere, svoje igrače vodi u drugi krug Svjetskog prvenstva u Brazilu. Kako? Lako!
Zašto? Zato što je on, jednostavno, zanatlija, dok je Niko Kovač otjelotvorenje očekivanja; jedan, inače, sasvim OK tip – zapravo vrlo ugodan u privatnim razgovorima, pristojan i nenakurčen – koji, prije nego što mu je povjerena reprezentacija, kao trener nije osvojio prvenstvo niti na Play Stationu. I zato je, također, Niko Kovač tek sapatnik svojim igračima, dok je Tetak svojima netko kome je, primjera radi, sjajni Guillermo Ochoa poput djeteta skočio u naručje.
Kao trener nije osvojio prvenstvo niti na Play Stationu (…) potvrdilo se ono što se nije htjelo vidjeti na vrijeme: da Niko Kovač može biti izbornik – jednom, nakon deset, petnaest godina rada i stjecanja iskustva, nakon osvojenih kupova i nesretno izgubljenih titula, poslije, barem, osmine finala nekog europskog klupskog takmičenja…
Tako se, u najkraćem, potvrdilo ono što se nije htjelo vidjeti na vrijeme: da Niko Kovač može biti izbornik – jednom, nakon deset, petnaest godina rada i stjecanja iskustva, nakon osvojenih kupova i nesretno izgubljenih titula, poslije, barem, osmine finala nekog europskog klupskog takmičenja… Može, naravno, tih deset godina provesti gdje je sada, samo je pitanje ima li se strpljenja za njegovo učenje uz rad. Odgovor je – nema. Na nekim pozicijama se, jednostavno, ne uči, već se na njima naučeno demonstrira. Jedino što to za Hrvatsku, u nogometu i inače, ne važi.
Nema danas u cijeloj Hrvatskoj nikoga sa kim bi Kovač mogao popiti onu paćenićku kavu, uz koju se, na tren, međusobno olakšavaju muke, osim Zorana Milanovića, predsjednika Vlade i SDP-a. To što je potonji ljevičar (na baterije), dok je Niko konzervativac, nije nikakva smetnja da zajedno uzdišu nad vrlo sličnom sudbinom i nepoznavanjem balističkog zakona prema kojem metak pada pod istim kutom pod kojim je ispaljen.
Kao Zoran Milanović 2011., e tako je Niko Kovač dočekan 2013. godine; kao, dakle, spasitelj od kojeg se očekuje koliko mu se i vjeruje, da bi nakon nekoliko mjeseci oduševljenje ustuknulo pred razočaranjem. U oba slučaja, nije se pitalo ništa od onoga što se, inače, pita na bilo kojem razgovoru za bilo kakav posao.
Kao Zoran Milanović 2011., e tako je Niko Kovač dočekan 2013. godine; kao, dakle, spasitelj od kojeg se očekuje koliko mu se i vjeruje, da bi nakon nekoliko mjeseci oduševljenje ustuknulo pred razočaranjem. U oba slučaja, nije se pitalo ništa od onoga što se, inače, pita na bilo kojem razgovoru za bilo kakav posao
Da jeste, ne bi naknadna pamet otkrila kako premijer u životu nije vodio ni trafiku, niti je sudjelovao u njenom preživljavanju na tržištu, da nema pisanih tragova kako je jednom, nekada, kao mali, zaradio ručak obavljajući posao izvan javnih službi, da ima blagog pojma kako je čekati ili ne dobiti plaću… ma da ima dva sata radnog staža koji garantiraju kako postoji neke šanse da će, parafrazirajući Marxa, pogriješiti bolje nego njegovi prethodnici.
Tako je, eto, Zoran Milanović postao premijer, jer više nije bilo druge mogućnosti, nego da loš zamijeni goreg, baš kao što Niko Kovač za izbornika nije izabran jer ima negdje neki dokaz da je uopće trener, već samo zato što je trebalo naći zamjenu Igoru Štimcu.
Što god o njima mislili ili imali za reći, većinu važnoga u proteklih četvrt stoljeća u Hrvatskoj su napravili u Jugoslaviji dokazani: sasvim je nevažno govorimo li o Josipu Manoliću ili Ćiri Blaževiću, Josipu Boljkovcu ili Zvoni Bobanu, pa i o Franji Tuđmanu ili Ivici Račanu.
Histerija iz devedesetih je, međutim, dovela do marginalizacije većine onih koji se nisu priklonili novoj partiji u novom vremenu, društvo je, posljedično, deelitizirano i prepušteno, prvo, besprizornicima koji, recimo, 1987. nisu mogli – jer nisu bili sposobni, a ne zato što su, kao, bili nepodobni – zadužiti niti kliješta, da bi, vremenom, takvi postavili toliko niske standarde da se i prelazak sa groznog na samo loše percipira kao revolucionaran iskorak.
Na kraju, kada se sve zbroji, drugačiji rezultat i nije moguć: dječaci koji su nekada obećavali pokazali su, prvom prilikom, koliko su zapravo šuplji, da bi se, izgubljeni u bespućima vlastitih manjkavosti, okrenuli eksperimentima
Kako, naravno, nesreća ne voli putovati sama, tako je i, nazovimo je, treća generacija od neovisnosti, nabeđena – nema bolje riječi od ove, srpske – da povijest počinje sa njima, pa je dovršen odstrel veterana koji su uz, uvjetno kazano, višak godina, imali i suficit nekog znanja o nečemu.
Na kraju, kada se sve zbroji, drugačiji rezultat i nije moguć: dječaci koji su nekada obećavali pokazali su, prvom prilikom, koliko su zapravo šuplji, da bi se, izgubljeni u bespućima vlastitih manjkavosti, okrenuli eksperimentima. Nevažno je govorimo li sada o promjenama poreske politike na dnevnoj bazi, stavljanju Ivana Rakitića na mjesto zadnjeg veznog, Siniše Hajdaša bilo gdje, Ivana Perišića na krivu stranu, Josipe Rimac u vrh stranke, brata na mjesto pomoćnika ili Branka Grčića u neko ministarstvo.
Naravno, da ne bude zabune, formativne godine provedene u ozbiljnim sustavima nisu, ukoliko ih ne prati sve ostalo – rad, iskustvo i tako te, nama nemile gluposti – garant ničega. Eno predsjednika HNS-a ili ravnatelja HRT-a, za odabrati primjer. No, kada se na krivo vrijeme srastanja nakalemi višak volje kojim se kompenzira biografija što se, nakićena, može zapisati na kutiji cigareta, e tada slijedi, kako Zdravko Reić reče za ono što je Hrvatska doživjela – razguzivanje.
I u nogometu i inače.
(Prenosimo s portala forum.tm).
Niko Kovač, lider kojeg vole
Gdje li je nestao Igor Štimac? Donedavno izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, glasan i sveprisutan, bio je nezaobilaznim gostom mnogih društvenih kronika te ga se redovito pozivalo da govori o svemu, a danas ga više nitko ne zove ni da govori o nogometu. Nogoloptačka djelatnost posebna je u cijelome svijetu, a u nas je Hrvata još posebnija jer nikako ne uspijevamo – ni zakonski ni ljudski dostojno i civilizirano – urediti sve katove i zakutke svoje kuće zvane domovina.
Stoga i ne čudi da je upravo Štimac, premda bez značajnijih trenerskih referenci i s vrlo malo iskustva – ali s najvišim pokroviteljstvom – još do prekjučer stolovao na najprestižnijem i najvažnijem mjestu u nogometu, izborničkom, ali ni to da ga se danas, kao što smo istaknuli, malo tko sjeti priupitati imali li štogod reći o svojoj dojučerašnjoj momčadi, o dečkima, Luki, Srni, Pleti, Mandži… Naposljetku, i o nastupu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, jer u konačnici Štimac je pregrmio cijeli kvalifikacijski ciklus. Uz mnogo nedosljednosti i lutanja reprezentaciju je ipak doveo do razigravanja, ali ju je zbog narušene igre, rezultata i odnosa unutar svlačionice morao predati u ruke Nike Kovača i otad mu se gubi svaki trag u javnosti. Zlobnici bi rekli, tako to završava kad imaš višak pokroviteljstva, a manjak autoriteta.
Ni Niko Kovač nema ništa više trenerskoga iskustva od Štimca, ili svojedobno Slavena Bilića, ali on se, baš kao i Bilić, za razliku od Štimca, opredijelio ozbiljno za trenersku profesiju kao za svoj poziv te mu je, učeći, posvetio sve svoje vrijeme posljednjih nekoliko godina, ne gurajući se ni u jednoj prilici u prvi plan. Opet, za razliku od Štimca, koji je bio spreman – o čemu je javno govorio – i već u niskome startu preuzeti hrvatsku reprezentaciju od Bilića u jesen 2011. nakon poraza od Grčke u završnici kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Niko Kovač tada je na spomen svoga imena u kontekstu mogućeg Bilićeva nasljednika rekao: ”Lijepo je što se lijepo priča o meni, ali smatram da još nikako nije došlo moje vrijeme za izbornika.
Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i javnosti, Kovač je sam – kada se prije dvije godine spominjao kao nasljednik Slavena Bilića – otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao, jer ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener
Ispred mene ima mnogo većih trenera sa zapaženim rezultatima i na njih je red. Prvi mi je cilj sada što više naučiti u Salzburgu i biti prvi trener u klubu.” Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i hrvatskoj javnosti, Kovač je sam otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao. Naime, ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener. Međutim, mnogi se u Hrvatskoj nisu libili preuzeti nacionalne momčadi bez dovoljno znanja, autoriteta i iskustva, bilo da je riječ o rukometu (Slavko Goluža), košarci (Josip Vranković) i dakako nogometu.
Rođen i odrastao u Berlinu, što ga je, priznaje, presudno odredilo, uvježban i fizički i mentalno kao Nijemac, Niko Kovač tih mi je jesenskih dana 2011. na upit zašto ne stane u red za Bilićeva nasljednika rekao: ”Sve što sam u svome životu postigao kao čovjek, otac, igrač i sad kao trener, sve je to možda malo duže trajalo, ali sam zato postavio pravi temelj i na njemu se može graditi kuća. Za mene nije bilo ponižavajuće biti trener druge momčadi Salzburga, jer sam bio svjestan da moram uložiti prvo u svoje školovanje i znanje koje će mi pomoći da ubirem plodove kad dođem na poziciju. Smatram da je moj put ispravan. Svakom mladom treneru preporučujem da se školuje s mlađim kategorijama i u manjim klubovima jer će tako lakše doći do vrha. Svi bismo odmah voljeli biti treneri Barcelone, ali i Guardiola se dugo pripremao za prvog trenera u mlađima selekcijama i u drugoj momčadi”, rekao je Kovač, zaključivši: ”Jadna je majka treneru kojeg igrači provale da ne zna svoj posao!”
A onda se realnom, razboritom i vrijednom čovjeku Niki, vjerojatno pomalo i na vlastiti užas, suprotno njegovu životnom postulatu – ništa prije ili preko reda – ipak preko noći ”dogodila” hrvatska nogometna reprezentacija. Pomalo i emocionalno ucijenjen, jer tko bi osim izdajnika mogao odbiti nacionalnu nogometnu reprezentaciju, Kovač je preuzeo uzde zlatne kočije. U dvije nokaut utakmice, u 180 biti ili ne biti minuta za odlazak na SP mladi se, potentni, ali neiskusni trener morao suprotstaviti švedskom strategu Larsu Lagerbäcku, koji je dotad već vodio 139 utakmica reprezentacija Švedske, Nigerije i Islanda. Znao je Kovač i te kako da je upravo iskusni izbornik najjača karika Islanda. Tvrdio je to i prije dvije godine, kada je u doigravanju za odlazak na Euro Hrvatsku i Bilića za kormilom Turske čekao veliki nizozemski strateg Guus Hiddink.
”Sjećam se da je 2006. na Svjetskom prvenstvu u odlučujućoj utakmici s Australijom za prolazak skupine upravo Guus Hiddink, koji je tada bio izbornik Australaca, izvukao bod vodeći izvanredno dvoboj protiv nas. Mi tog dana nismo znali kako parirati Australcima, za što je najzaslužniji bio upravo Hiddink”, rekao je Kovač.
Kovača cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku. Primjerice: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”
No, onoliko koliko igrači ovise o treneru, toliko, u najmanju ruku, trener ovisi o igračima. Mogao je Lagerbäck voditi u međuvremenu i 500 utakmica, pa i Messija ili Ronalda, ali s islandskom družinom protiv moćnije i nogometno vrednije momčadi Hrvatske nije imao previše izgleda. Što naravno ne znači, a to Kovač i ne umišlja, da je nakon eliminacije Islanda i odlaska s Hrvatskom na SP preko noći postao veći i bolji trener od Lagerbäcka.
Niku Kovača kao trenera i izbornika sasvim sigurno nitko razborit neće procjenjivati na osnovi 180 minuta loptanja s ipak nedoraslom reprezentacijom zemlje koja ima manje stanovnika od Novog Zagreba, no i nekoliko Kovačevih izborničkih istupa bilo je dovoljno da zaključimo da je hrvatski nogomet dobio čovjeka koji čvrsto stoji na zemlji kao malo tko u našem sportskom miljeu. Ne podliježući euforiji, staloženo je komentirao da se Hrvatska u skupini s Brazilom, Kamerunom i Meksikom ne može smatrati favoritom za prolazak dalje, te dodao: ”U nogometu se pobjeda i uspjeh ne mogu planirati jer onda bi bilo sve prejednostavno i dosadno. Ne može se planirati crveni karton, autogol, previd suca… Ali se može planirati sprema, jer na spremnost se može utjecati.“
Nogometaš koji je postao kapetan reprezentacije u 34. godini izazivao je svojim pristupom i doprinosom strahopoštovanje među suigračima i tek kad se povukao sa scene shvatilo se da je bio nenadomjestiv lider.
”Okej, bio sam lider, ali nisam bio diktator. Bio sam kapetan koji je cijenio druge. Nisam mogao biti narednik a da me pritom nije bilo briga što drugi o meni misle. Ne. Uvijek sam nastojao da naši međusobni odnosi budu odlični, i bili su odlični. Ali, znalo se tko odlučuje na terenu, jer netko mora biti vođa!”
Silaskom Igora Štimca i usponom Nike Kovača hrvatska reprezentacija dobila je lidera kojeg cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku, pa završimo jednom od njih: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”
Da, to je Niko Kovač, čovjek na zemlji, lider kojeg svi vole.
Brazil kao početak i kraj
Vrijeme u Hrvata od prošlog se petka više ne računa po Gregorijanskom nego po FIFA-inom kalendaru. Oduševljenje nakon pet do 12 izborenog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ustupilo je mjesto blaženosti kad su kuglice ždrijeba, kao šlag na križni put Hrvata kroz kvalifikacije, sudbinski odredile da će planetarni nogometni spektakl otvoriti, uz unaprijed predodređenu reprezentaciju zemlje domaćina, nitko drugi nego Hrvatska!
Otvaranje s Brazilom prometnulo se u medijsku, navijačku, forumsku, kavansku… top temu ne dana, ne tjedna, nego mjeseca, a bit će tako i idućih šest mjeseci, u iščekivanju 12. lipnja i velikoga praska u Sao Paulu. Tada će se, naime, u gradu Svetoga Pavla, možda i u najgledanijem TV prijenosu u povijesti, peterostrukom svjetskom prvaku Brazilu, na prvom SP-u na njegovu tlu od 1950., suprotstaviti Hrvatska. Vrijeme će ovdje dotad uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula.
Izbornik hrvatske reprezetnacije Niko Kovač još nije odredio ni plan priprema, ni strategiju, ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan, jer iz nogometnih 90 minuta između Hrvatske i Brazila, iz tih 90 minuta koje će biti u posebnom fokusu s obzirom da je to prvih 90 minuta na turniru na kojem će se odigrati 64 utakmice u 12 brazilskih gradova, treba izvući marketinški, promocijski i ekonomski kapital što se mnogima, na užas navijača, čini i bitnijim i vrednijim od ”samo” senzacionalna tri boda što nudi sportski paket utakmice.
U Hrvatskoj će do 12.lipnja i utakmice s Brazilom na otvaranju SP-a vrijeme uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula. Izbornik Niko Kovač još nije odredio ni strategiju ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan
Hrvatska turistička zajednica izvukla je pravi bingo, nevjerojatna je privilegija dobiti jedinstvenu priliku biti s (nogometnim) razlogom u središtu zanimanja, pa će kako se prvenstvo bude približavalo moći ulaziti kroz razne platforme na golemo, perspektivno i zahvalno tržište sa svojom pričom o ”raju na Zemlji u zemlji s tisuću otoka i najčišćim morem na svijetu”.
Marketinški stručnjaci hrvatsko otvaranje svjetskog prvenstva, ne bilo gdje, ne bilo s kime, nego u najnogometnijoj zemlji na svijetu, protiv najnogometnije nacije na svijetu, smatraju neočekivanim i neprocjenjivim darom. Što bi čovjek rekao, neke se stvari ne mogu platiti novcem, a jedna od tih zapala je, eto, baš Hrvatsku, jer ”možda je to”, da citiramo Ćiru Blaževića, ”Hrvatska i zaslužila.” No, dobro, to su osobne opservacije najuspješnijega hrvatskoga nogometnoga izbornika, i dan danas hiper osjetljivog na našu nacionalnu momčad koju je jednom doveo nadomak finala SP-a i do trećeg mjesta u svijetu, te koji i dalje, kao i u svojim najboljim izborničkim danima, smatra da je hrvatska momčad s obzirom na koncentrat talenta, tradiciju i renome, predodređena boriti se uvijek za najveće dosege.
Ipak, unatoč svoj mudrosti i iskustvu, i on je upao u zamku euforije otvaranja prvenstva s Brazilom, pa je u svome stilu kazao: ”Ako pobijedimo Brazil, onda mogu i umrijeti.” Pa, barem Ćiro zna da ”poslije Francuske stiže Nizozemska”, naime istina je da s Brazilom sve počinje, ali kako smo počeli svi zajedno doživljavati tu utakmicu mnogi bi mogli pomisliti da s Brazilom sve i završava. Što, naravno, nije istina. Više je vjerovati da Ćiro ipak samo diže letvicu ambicija, s obzirom da mu se nije svidjelo kako je Niko Kovač prilično ”mekano i neambiciozno” apsolvirao priču o hrvatskim izgledima u utakmici s peterostrukim prvakom svijeta.
”Hrvatska se nikad ne smije postaviti u podređeni položaj. Ni u najavama, ni na terenu. Niko, Niko već sada si morao reći da ćeš učiniti sve da pobijedimo taj Brazil!”, vikao je Ćiro ispred TV ekrana, slušajući prvo javljanje izbornika Kovača neposredno nakon ždrijeba. S druge strane, pak, Zlatko Cico Kranjčar, koji se na SP-u u Njemačkoj 2006., zajedno s hrvatskom momčadi i emotivno (tko ne pamti suze na Cicinom licu za vrijeme intoniranja himne!) i psihološki i fizički totalno potrošio u prvoj utakmici u skupini upravo protiv Brazila, iz vlastita iskustva poručuje Niki Kovaču da zaboravi Brazil, te neka se koncentrira da izvuče maksimum protiv iduća dva mnogo lakše pobjediva suparnika, Kameruna i Meksika.
Statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Ćiri Blaževiću kad grmi da Niko Kovač nipošto ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP, trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili
E, sad, u pravu su i Ćiro i Cico. Da nisu, ne bi ni bili to što jesu! Cico dobro zbori, jer doista bi bila neoprostiva pogreška, a s obzirom na već jednom proživljeno iskustvo, dopustiti momčadi da se za utakmicu protiv Brazila napali kao da je početak i kraj svega, te izgori, pa joj se kao na SP 2006. poslije ”junačkoga poraza” od samo 1-0 dogode kiksevi s ipak autsajderima Japanom i Australijom.
A opet, povijest rezultata na otvaranjima svjetskih prvenstava ne ide u prilog domaćinima koji u novije doba igraju prve utakmice, baš kao što povijest rezultata ne ide u prilog čak ni svjetskim prvacima koji su do 1998. igrali prve utakmice na otvaranjima SP-a. Recimo, Argentina je sa Maradonom, Kempesom, Passarellom, Ardilesom… pred 95.000 u gledatelja u Barceloni izgubila 0-1 protiv Belgije na otvaranju SP-a u Španjolskoj 1982. Tri dana kasnije domaćin Španjolska igrala je u Valenciji u svojoj prvoj utakmici samo 1-1 s Hondurasom, a budući svjetski prvak na tom prvenstvu, Italija, samo 0-0 sa Poljskom (doduše, Poljska je u tom razdobolju imala izvrsnu reprezentaciju koja je na kraju na istom prvenstvu osvojila brončanu medalju).
Četriri godine kasnije, na otvaranju SP u Meksiku 1986., Italija kojoj je kao svjetskom prvaku pripala čast otvoriti prvenstvo remizirala je (1-1) s Bugarima. Argentina je s Maradonom, Burruchagom, Batistutom… SP 1990. u Italiji, gdje je došla braniti naslov prvaka, otvorila 0-1 porazom u Rimu protiv Kameruna, dok je domaćin Italija sa Maldinijem, Donadonijem, Viallijem, Baresijem… jedva u prvoj utakmici pobijedila Austriju (1-0).
Njemačka je u SAD 1994. stigla kao svjetski prvak, ali na otvaranju SP-a su Mattheus, Klinsmann, Effenberg i društvo jedva izvukli 1-0 protiv Bolivije. Brazil je s Ronaldom, Rivaldom, Bebetom i Carlosom na otvaranju SP-a u Francuskoj 1998. minimalno pobijedio Škotsku 2-1, dok je svjetskog prvaka Francusku na otvaranju u Japanu 2002. sa 1-0 porazio Senegal. Na SP u Njemačkoj 2006. domaćini su zakratko prekinuli tradiciju neefikasnih prvih utakmica, Njemačka je pobijedila Kostariku 4-2, ali već u Južnoj Africi 2010. domaćin je na otvaranju remizirao (1-1) s Meksikom, identično kao i svjetski prvak Italija sa Paragvajem.
Eto, tradicija i statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Blaževiću kad grmi da Kovač nipošto ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP, trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili. U finalu, kada bi se teoretski Hrvatska još jedini put s domaćinima opet mogli susresti…