Znam mnogo ljudi koji ne gledaju sportske televizijske prijenose, pa ni one sa zimskih ili ljetnih olimpijskih igara. Znam također i ljude koji ne gledaju ni svjetska nogometna prvenstva. Ali znam i to da većina baš tih ljudi ne bi ni za živu glavu propustila priredbu otvorenja takvih velikih sportskih manifestacija. [Read more…]
Modrić za Ujevića i gol!
Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu.
Neću biti licemjer pa zdvajati nad zaokupljenošću svijeta nogometom jer i sam ću tog dana biti pred televizorom u navijačkom raspoloženju. Ipak, unaprijed mi ide na živce iracionalno zatezanje jedne sportske igre i s njom povezanog uzbuđenja na guslama nacionalnih zanosa. Takvi guslari već dulje vrijeme gude i po imenu Luke Modrića stavljajući u njegove vješte noge i na ne baš jaka pleća teret nerazumnih očekivanja: njegova bi savršena dodavanja Hrvate trebala nadahnuti da nadiđu sami sebe i da se ujedine u ponosu i prkosu pred velikim, nama vječno nesklonim svijetom.
Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu
Nacionalisti će reći da usprotiviti se takvim euforijama znači biti loš Hrvat ili, nešto još mnogo gore, u svakom slučaju neka vrsta neprijatelja za kojeg je hrvatsko veselje otrov. Ostavimo takve po strani, oni ionako sve znaju. Nama ostalima neće škoditi malo razmišljanja o tome što je to sport, a što kultura te što jedno, a što drugo donosi i znači pojedincima i narodima.
Zamislite da neka država poželi da Luka Modrić postane njezin reprezentativac onako kako je Eduardo da Silva postao hrvatski. Za razliku od mladog Brazilca, koji je u Hrvatsku stigao kao ekonomski useljenik da bi tek ovdje razvio svoje nogometne talente, Luki Modriću takvo što ne treba. On je svoje nogometne snove imao sreću ostvariti ne mijenjajući kontinente i državljanstvo. Bilo mu je dovoljno da velikom svjetskom klubu iznajmi samo svoje noge. Tako nepodijeljenog srca i krvi on se u trenutku najvećeg profesionalnog trijumfa u dresu Reala zato može ogrnuti hrvatskom zastavom.
Ali, ostaje činjenica da se vrijednost njegova umijeća na nogometnom tržištu vrlo egzaktno može izraziti novcem. Također, sve kad bi i odlučio odabrati neko drugo državljanstvo, to bi ostala njegova privatna stvar, baš kao što i brazilsko-hrvatski transfer mladog Da Silve nije bio međudržavno pitanje, nego njegova osobna odluka i posao u kojem mu je, usput rečeno, život godinama zagorčavao ropski ugovor s menadžerom kojeg se morao oslobađati na sudu. Sve to ima svoju cijenu u novcu, bez obzira na sve nenaplative emocije nogometnih i nacionalnih navijača.
Takva bi se hipotetska cijena mogla odrediti i za nezamislivi Modrićev transfer u dres neke druge reprezentacije. Postoji neki astronomski iznos koji bi mogao biti opravdanje čak i takve “izdaje”, fantastična brojka za čije bi prihvaćanje i najzagriženiji navijač imao razumijevanja, pogotovo ako bi se dio tog novca na bilo koji način, recimo kroz milijunsku pomoć poplavljenima, vratio Hrvatskoj.
Recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?
Međutim, meni se po glavi vrti jedan još fantastičniji scenarij. Pročitali ste možda prije dva-tri mjeseca da se Kinezi spremaju na kineski prevesti i tiskati jednu antologiju suvremene hrvatske poezije. Premda mi o njima ne znamo ništa, ima Kina i svojih pjesnika.
Ali, recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?
Malo je Tinovih pjesama koje bi bile same po sebi razumljive samo Hrvatima, barem onoj manjini koja ih čita i pamti i nakon što napusti školske klupe. U njegovim su stihovima velike svevremenske, sveljudske poruke, razgovori sa svijetom i svemirom koji veliki hrvatski pjesnik zove i vasionom.
Ili, za koliko bismo Litvi prodali Krležin Banket u Blitvi? A što da nam Mađari ponude sav udio MOL-a u Ini u zamjenu za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski čiji bi se junak vrlo lako uklopio i u mađarski libreto pod imenom Miklos Zrinyi pod kojim ga sjeverni susjedi ionako slave kao svojeg? Ova bi posljednja ideja zapravo bila ekonomski vrlo primamljiva da cijena Zajčeve opere nije u posljednje vrijeme porasla do Marsa zbog u njoj sadržanog novootkrivenog starog hrvatskog pozdrava.
Naravno, u pravu ste, ove su fantazije i usporedbe potpuno blesave. Evo i zašto. Materijalnim se umjetničkim djelima, slikama, kipovima pa i povećim spomenicima, koji i na današnjem tržištu imaju cijenu u novcu, kroz povijest trgovalo. Još češće ih se u ratnim pohodima otimalo i otpravljalo u muzeje i na trgove osvajača. Ali, ona djela satkana od slova i nota, utkana u duhovne i kulturne identitete naroda i čovječanstva, jednostavno nemaju cijenu i izmiču u potpunosti danas prevladavajućem mentalitetu i zakonu tržišnog profita.
S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne
Hrvatski bi nacionalni ponos preživio i nekim drugim brzim i vještim nogama nadomjestio gubitak jednog Modrića ili Mandžukića. Ali, naše bi oči i duše ostale nenadoknadivo uskraćene bez Šimića, Kranjčevića i Ujevića, bez njihovih opominjućih i nadahnjujućih stihova, bez njihovih poruka koje još uvijek dopiru i do novih naraštaja koji odrastaju u hrvatskom jeziku.
Spomenuti su, naravno, samo simbolični predstavnici mnogo veće reprezentacije naših velikana duha, prošlih i današnjih. Pritom ih možemo, premda to rijetko radimo, beskonačno dijeliti i među sobom i s drugim narodima a da ih nikada ne potrošimo. Naprotiv, vrijednost im na taj način samo raste, ali u nama, ne u novcu.
Ono što će hrvatski nogometaši učiniti na brazilskim travnatim poljima bit će i ostati igra. Ali, kada neki naš orkestar zaigra na Sunčanim poljima Blagoja Berse, i kada to djelo skoro čitavo stoljeće nakon nastanka doživi prvo ozbiljno tiskano izdanje kakvo je ovih dana objavio Hrvatski glazbeni zavod, e onda smo učinili nešto uistinu ozbiljno, vrijedno i trajno za hrvatski kulturni i duhovni identitet, samosvijest i ponos koji nije u suprotnosti s ljudskom skromnošću i razboritošću.
Uživajte u nogometu. Obucite dresove, mašite zastavama i popijte u zdravlju i veselju to navijačko pivo. Ono je najbolji podsjetnik da taj luckasti zanos oko jedne igre ima precizno izračunatu marketinšku i tržišnu cijenu u kojoj je sadržana i sva njegova ispraznost i prolaznost.
S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Kad se Bog miješa u nogomet
Zanimljivo je i lijepo zadnjih nekoliko tjedana biti građankom Rijeke. Prije osam dana okončao je Međunarodni festival malih scena koji je, usprkos financijskim i organizacijskim poteškoćama, opstao više od dva desetljeća. Ovogodišnji selektor Bojan Munjin odabrao je za temu “Strahove i nade novoga vremena” ne bi li se, kako je sam napisao, kroz kazalište otvorenih očiju suočili s iskušenjima i neizvjesnostima doba pred nama. I zbilja nas je svojim odabirom suočio s našom nemoći nad zlom koje sve češće preuzima ulogu glavnog junaka.
Festivalu je prethodila i premijera “Amerike” Franca Kafke u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i zagrebačkog kazališta “Gavella”u odličnoj režiji Janusza Kice. “Amerika” je svojevrstan traktat o otuđenosti i osamljenosti, o nemogućnosti da se pronađe kutak svijeta u kojemu nećemo biti iskorišteni, suvišni i nesretni poput Kafkinoga Karla Rossmanna kojega ni opetovane nesreće nisu mogle izliječiti od prokletstva nadanja.
I dok ova dva proljetna događaja (Festival i premijera “Amerike”) pomalo bude jesen u duši gledatelja ubijajući svaku nadu da je zlo u nama i oko nas moguće pobijediti, jedan pomorski kapetan i dva sportska događaja donijeli su usnulom gradu na Rječini u utorak i srijedu pregršt radosti, zaboravljenoga zajedništva i ponosa…
Dok su dva proljetna događaja Međunarodni festival malih scena i premijera “Amerike” u Rijeci pomalo budila jesen u duši gledatelja ubijajući svaku nadu da je zlo u nama i oko nas moguće pobijediti, jedan pomorski kapetan i dva sportska događaja donijeli su usnulom gradu na Rječini u utorak i srijedu pregršt radosti, zaboravljenoga zajedništva i ponosa…
Odlukom kapetana broda “Kehoe Tide”, Riječanina Željka Vukovića spašena su stotinu četrdeset i dva života. Brodica prekrcana nesretnicima iz Libije se u potrazi za kutkom sreće u Italiji prevrnula. No, zahvaljujući spomenutom kapetanu i njegovom kolegi koji je rukovodio spašavanjem, također Riječaninu Bojanu Tasiću, velika većina imigranata, među kojima je bilo i četrnaestero djece, ostalo je živo. Mora da je divan osjećaj od sigurne smrti spasiti tolike ljude.
Kapetan Vuković i časnik palube Tasić za taj izuzetan pomorski podvig zaslužuju, nema sumnje, Plavu vrpcu (tko zna tko ju sad dodjeljuje kad više nema Vjesnika?), kao što su Matjaž Kek i ekipa s jednog od najljepših stadiona na svijetu itekako zavrijedili Rabuzinovo Sunce, jer je njihovim dolaskom sunce obasjalo ne samo u dobru NK Rijeci vjernu “Armadu” već i sve iskrene ljubitelje nogometa…
Mišković i Kek parolom “Svi smo mi Rijeka” na stadion su uz Armadu vratili obične ljude, djevojke, dečke, obitelji s djecom koji sada dolaze navijati i uživati u uspjesima svog kluba bez straha da će se s utakmice vraćati krvave glave.
No, ovu dvostruku pobjedu protiv Dinama (i onu zagrebačku i ovu riječku) koju je omogućilo umijeće trenera iz Slovenije, entuzijazam, želja igrača i atmosfera podrške u čitavu gradu koji je disao s Klubom Riječani su doživjeli i kao svojevrsnu pobjedu nad zlom.
Ispravak ružne nepravde nanesene NK Rijeci još prije petnaest godina za vladavine onoga, kojeg ćemo moći kritizirati kad vlast preuzme Karamarko samo unutar svoja četiri zida. Zato sad koristim priliku. Dok nam je on krojio sudbinu, nije dolazilo u obzir da nogometni klub iz crvene Rijeke osvoji prvenstvo. Sve metode da se to spriječi bile su dozvoljene, pa i to da pomoćni sudac izrežirano podigne zastavicu i označi zaleđe kojeg nije bilo…
Zlatko Canjuga, nesvjestan što čini, izjavio je kako ni Alfred Hitchcock, majstor trilera, ne bi bolje izrežirao nogometno prvenstvo u sezoni 1998./99. Treba li i spominjati da su sve naknadne snimke i analize pokazivale da nije bilo ni “z” od zaleđa. NK Rijeka je prvenstvo izgubila. Beskrupulozno je pokradena. Ni ostavka čelnog čovjeka Zbora sudaca Veselka Bebeka, što je uslijedila, nije do dan-danas isprala gorak okus evidentne nepravde koju su Kantridi nanijele Tuđmanove dodvorice i podrepaši
Svi ljubitelji nogometa prisjetit će se te očite nepravde, te sramotne zastavice koju je za potrebe politike podigao sudac Zoran Krečak u trenutku kad je napadač Rijeke Admir Hasančić u 88. minuti utakmice postigao zgoditak, a ondašnji predsjednik Hrvatske za televiziju dao izjavu:”Ima Boga, Croatija je zasluženo prva”. Dinamo se, za neupućene, voljom predsjednika Tuđmana tako zvao…Tako to biva kad se Bog miješa u nogomet.
Njegov posilni u to vrijeme Zlatko Canjuga, nesvjestan što čini, izjavio je kako ni Alfred Hitchcock, majstor trilera, ne bi bolje izrežirao nogometno prvenstvo u sezoni 1998./99. Treba li i spominjati da su sve naknadne snimke i analize pokazivale da nije bilo ni “z” od zaleđa. NK Rijeka je prvenstvo izgubila. Trofej joj nije vraćen. Beskrupulozno je pokradena.
Ni ostavka čelnog čovjeka Zbora sudaca Veselka Bebeka što je uslijedila nije do dan-danas isprala gorak okus prevare, evidentne nepravde koju su Kantridi nanijele Tuđmanove dodvorice i podrepaši koji jednostavno nisu smjeli dopustiti da pobijede bolji. Ma ne, nisu mogli dopustiti da pobijedi bilo tko do predsjednikov omiljeni klub. Ne ponovilo se!
Stoga je ova pobjeda, to što je Matjaž Kek dva puta uspio taktički nadmudriti Zorana Mamića, Riječanima još slađa. Omogućio im je na trenutak da stadion pod strmim stijenama Kantride i riječki Korzo na kojem se feštalo do zore, budu taj toliko traženi kutak svijeta u kojemu su moguće pravda, radost, sreća i zajedništvo u uspjehu.
A da je pozitivna energija i sreća zarazna, pokazalo se i dan poslije. Samo nekoliko stotina metara od stadiona veselilo se jednako razdragano na tribinama bazena vaterpolo kluba. Primorje EB osvojilo je pobjedom nad zagrebačkom Mladosti (13:7) naslov prvaka Hrvatske. Oba su, dakle, pala – i Dinamo i Mladost.
Po cijenu da po stoti put budem izigrana, da stoti put budem u krivu reći ću: Lijepo je ovih dana biti građankom Rijeke – imati svoj kutak sreće; svoj festival, predstavu, utakmice ili tek hrabre pomorce. Biti drugačiji od drugih, hladnih bešćutnika 21. stoljeća
Riječki vaterpolisti zadnji put su prvaci bili pradavne 1938. godine, još dok je klub nosio stari naziv Viktorija. Razornim dvometrašima Primorja EB, predvođenim trenerom Ivanom Asićem, ovo je treća pobjeda, treća kruna u nizu. Prije naslova prvaka osvojili su Hrvatski kup i Jadransku ligu, a Riječani su uvjereni kako će ova ekipa, po mnogima najbolja u povijesti riječkoga vaterpola, odnijeti pobjedu i u završnome turniru Lige prvaka.
Na šalovima navijača Primorja EB ispisana je omiljena uzrečica građana tog kraja:”Krepat’ ma nemolat’! “Umrijeti ali ne posustati”. Sva upornost i tvrdoglavost vrijednih i skromnih Primoraca sapeta je u te tri kratke riječi kojima se u svim situacijama, sportskim, ali i onim osjetljivim političkim, rukovode.
Možda su zaboravljene vrijednosti koje njeguju riječki sportaši, kojima nerijetko zaraze i pridošlice – upornost, discipliniranost, timski rad, druženje, zajedništvo i nesebično dijeljenje uspjeha s onima koji ih vole, kao što je nakon pobjede to učinio i Matjaž Kek okarakteriziravši publiku i igrače kao najbolje s kojima je dosad radio – odgovor na strahove koje pred nas stavlja ovo stoljeće, samotno doba tehnologije, s čime nas je htio suočiti kazališni selektor Bojan Munjin. Možda, a možda je i to samo moje prokletstvo beskonačnoga nadanja o kakvom nam svjedoči i Karl Rossmann iz Kafkine Amerike…
Po cijenu da po stoti put budem izigrana, da stoti put budem u krivu, reći ću: Lijepo je ovih dana biti građankom Rijeke – imati svoj kutak sreće; svoj festival, predstavu, utakmice ili tek hrabre pomorce. Biti drugačiji od drugih, hladnih bešćutnika 21. stoljeća.
Nogomet najbolji sindikalist
Njemački sindikati zamolili su poslodavce da radno vrijeme zaposlenika koji rade ujutro prvu smjenu pokušaju prilagoditi utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Većina utakmica, naime, ima večernje termine, započinjat će u 22 sata po srednjeeuropskome vremenu, pa se pretpostavlja da će u tom slučaju radnici na posao dolaziti umorni, neispavani, dekoncentrirani ili će, još gore, otvoriti bolovanje i na miru navijati za svoje ljubimce.
Sindikati zatražili i, gle čuda, dio poslodavaca načelno je obećao da će radnicima jutarnje smjene pokušati izaći ususret za utakmice nacionalne repke – njemačke reprezentacije. Nogomet se tako pokazao boljim sindikalistom od povjerenika.
Poslodavci zasad nisu mogli obećati da će isti tretman imati za svih 28 od 64 utakmice koje započinju u deset navečer. Gastarbajteri, po svemu sudeći, neće imati taj privilegij kad budu igrale reprezentacije zemalja iz kojih su, nošeni neimaštinom, ratom ili nekom drugom nevoljom, stigli u Vaterland.
Da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj”. Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića
Pa ipak, da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj!”
Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se kojim čudom hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića kojega bi i Nijemci zasigurno voljeli gledati ne samo u Bayernu, nego i u njemačkoj reprezentaciji…
Da li bi hrvatskim radnicima, koji za gazde iz svih onih Lidla, Kauflanda, Bauhausa rade i petkom i svetkom, sve nedjelje i blagdane, tolerirali kasniji početak smjene ili bi ih ti isti iz Vaterlanda spremno proglasili neradnicima, Balkancima ili lijenim Mediterancima svejedno, koji vrebaju svaku priliku da eskiviraju posao.
Da se razumijemo, ja jako cijenim to što njemački poslodavci vole sport i imaju toliko razumijevanja za nogometne strasti svojih zaposlenika, što surovim vremenima usprkos ne zanemaruju partnerski odnos s radničkom klasom. No ljubomorna sam! Bude mi žao da isti princip ne primjenjuju i na nas, u Hrvatskoj.
Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…
Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…
Još nas uvjeravaju da smo skupi, nerentabilni, neefikasni i zato nam nude samo nestalnost. Sigurna je i stalna jedino njihova prijetnja – kojom tupe oštricu svakog štrajka – da će, ako se u nas ne smanje radnička prava, otići (ili neće ni doći), preseliti poslovanje, zatvoriti tvrtku i na cesti ostaviti dodatnih nekoliko stotina ili tisuća novih jadnika spremnih na svakojake žrtve za minimalac. Svjesni su i oni da je kapital mobilan. Sve stane u jednu aktovku. Danas je u Hrvatskoj, sutra u Bugarskoj, a za koji dan u Bangladešu ako mu je to isplativije.
Zato čuvaju svoje tri tisuće kuna. Zaposlenici i njihovi povjerenici šute ne bi li što duže dobivali mrvice sa stola stranih poslodavaca, ostatke ostataka… Istovremeno njihove kolege u Njemačkoj mogu postavljati i ovako bizaran zahtjev – pomicanje smjene zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije li to tužno, taj naš deficit industrijske demokracije…
Još je žalosnije kad se prisjetimo kako smo se samo spremno odrekli svih pozitivnih tekovina sustava u kojemu smo jedan dio života proveli mi i naši preci. Sistema u kojemu su se sindikati odista mogli baviti svinjskim polovicama i nogometom (radničkim sportskim igrama), jer je taj isti radnik(kako to gordo zvuči) imao poziciju o kojoj danas ni u najsmjelijim snovima ne može sanjati: posao do kraja života, stan prema broju članova obitelji, besplatno školovanje djece, ljetovanje u radničkim odmaralištima na moru ili planinama, slobodne vikende…
Mladim generacijama koje se boje operacije krajnika, gripe ili trudnoće – jer ako im se dese, čeka ih otkaz – to što su imali njihovi djedovi i bake, nakratko mame i tate, izgleda kao science fiction, podjednako nestvarno kao nogomet u funkciji sindikalnoga povjerenika.
Ustaški emocionalni naboj
Sreća što je Darijo Srna odabrao nogomet! Da je, nekim čudom, umjesto lopte zavolio knjigu, pa izabrao pravo i postao, recimo, sudac, hrvatski zatvori bi postojali reda radi, dok bi sudovi izdavali potvrde o emocionalnim poremećajima.
U praksi bi to moglo izgledati ovako: dođe gospodin X doma, supruga, gospođa Y, ga zamoli da razgovaraju, sjednu za stol, on zapali cigaretu, ona nađe nešto da vrti među prstima, uzdahne i prizna mu da se zaljubila u drugog muškarca, da želi razvod, zamoli ga da joj oprosti i sve što već ide. Tada gospodina X, kako se to kaže, ponesu emocije, spusti cigaretu u pepeljaru, ustane i prebije gospođu Y kao mačku ili magarca, što je kome draže.
Da je sve kao što nije (…) da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA
Nešto kasnije, nakon što je spomenutoj gospođi Y zarasla slomljena vilica, splasnuo otok s lica i zacijelila slomljena desna ruka, sudac Srna izriče nepravomoćnu presudu za obiteljsko nasilje. Tuženi je, je li, gospodin X. Nesuđeni nogometaš, Dario sa slovnom greškom, dakle Darijo, otpije malo vode, lagano se zakašlje da pročisti grlo, nagne se prema mikrofonu i kaže kako je sud uvažio sve činjenice, te da na osnovu njih oslobađa tuženog s obzirom na to da su ga u vrijeme batinanja nesretne žene – ‘‘ponijele emocije“. Da nisu, ne bi on nju niti dotakao, ali, jebi ga, gospodin X je u svoju suprugu još uvijek zaljubljen, voli je točno onoliko koliko ona sada voli nekog drugog, ne može zamisliti krevet bez nje pored sebe, niti jutro u kojem će sam kao Mjesec piti kavu.
Tko god ima iskustvo nekog bolnog prekida, obrazlaže sudac odluku, zna koliko je težak period navikavanja na samoću: ostanak bez voljene osobe može se usporediti s gubitkom dijela tijela, ruke ili noge, u nekim slučajevima čak i kao gubitak vida ili sluha, pa praktički možemo govoriti o bolnom učenju novog života.
Vergla, sve u svemu, ugledni pravnik Srna, ona nesretnica se znoji, ruke joj se tresu od straha, u stomaku kao da ima kilogram leda, trnci joj se penju uz kičmu i ne pomaže joj ni to što je novi partner čvrsto grli. Nasuprot njima, gospodin X sluša Srnu, a osjeća se kao tigar ili kakva slična grabežljivica: srce mu puca dok gleda svoju, halo!, svoju ženu, uz tog nekog idiota i, sav emotivno nabijen, jedva čeka da izađu iz zgrade Županijskog suda u nevažno gdje, pa da njoj obnovi, a njemu nanese teže tjelesne ozljede.
Tko gubi, znamo, ima se pravo ljutiti, te skladu s tim i reagirati. Baš kao i onaj što dobiva.
Hrvatska je, sjećamo se, bio je 19. studenog prošle godine, na Maksimiru dobila nacionalnu selekciju Islanda – državice koja je nedavno i preko reda dala državljanstvo dvojici punoljetnih, zdravih muškaraca, samo da za naredne kvalifikacije može prijaviti šesnaest igrača – i time ostvarila plasman na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu.
Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“
Te su noći Josipa Šimunića, kako i neće, ponijele emocije. Uzeo je Joe mikrofon, pa uzviknuo: ‘‘Za dom!“. Tridesetak tisuća ljubitelja sporta i fair playa mu je odgovorilo: ‘‘Spremni!!!“ I tako, spontano, nošeni emocijama, nekoliko puta.
Međunarodne nogometne institucije su koji dan kasnije rekle kako Josip Šimunić naredno Svjetsko prvenstvo može gledati kod svoje kuće ili kod prijatelja, od volje mu. U Brazil može, ali na plažu. Nemaju, vidimo, birokrate iz FIFA-e i UEFA-e nimalo razumijevanja za specifično emotivno stanje u kojem gospodin X prebije suprugu, a gospodin Šimunić frenetičnu publiku pozdravi ustaškim, fašističkim, kako je kome draže – svakako znači isto – pozdravom.
“Jednostavno emocije su ga ponijele. Razgovarao sam s njim 100 puta i on ima odvjetnike koji ga uvjeravaju u dobitak tog slučaja. Ajmo onda pričekati ishod te priče. Što se tiče reprezentativaca svi smo na njegovoj strani”, kazao je kapetan nogometne reprezentacije Hrvatske odgovarajući na pitanje novinara Indexa o tome kako vidi ‘‘slučaj Šimunić“.
Da je sve kao što nije, da dvadeset i sedmo slovo abecede, samo klempavo, nije uobičajeni dekor fasada i čest znak pored puta, da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA. Netko bi mu na hrvatskom jeziku javio da Svjetsko prvenstvo u Brazilu može pratiti zajedno sa Šimunićem.
U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo. Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom. Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac…
Tko će biti domaćin i ispred čijeg će se televizora nervirati, neka sami odluče. E, taj bi netko zatim lijepo pitao sve reprezentativce na čijoj su strani: moderne, neovisne, antifašističke, europske, civilizacijske Hrvatske ili Šimunićevoj, pa u skladu s odgovorima izborniku Niki Kovaču malo prepravio spisak igrača.
No, da je sve kao što nije, Šimunić s mikrofonom se ne bi desio, a ako bi, ipak, nekim čudom javno ispao budala, bježali bi od Joea i navijači i suigrači kao da je šugav. Novinari, naravno, ne bi nikoga pitali za mišljenje o njegovu slučaju jer se tu nema što misliti.
Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“
U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo.
Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom.
Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac… A da jest, bio bi važno pojačanje onima što su za ratne zločine počinjene pod ‘‘emotivnim nabojem“ sudili sve dok optuženi ne bi umro prirodnom smrću u dubokoj starosti.
Hvala, gospodine Hrabar
Prošloga mi je tjedna na e-mailu iznenadilo jedno pismo.
‘‘Poštovana gospođo Eibl, gospodin Mario Garber, vaš kolega, dao mi je vašu adresu. Vjerojatno me se sjećate, jer napisali ste jednom i članak o meni. Gledao sam vas u Nedjeljom u dva i bili ste odlični. Iznenađen sam vašom situacijom oko posla, ali očito živimo u zemlji apsurda, pa bi nas još malo toga trebalo iznenađivati. Rado bih vas pozvao na ručak da vas i osobno upoznam, pa ćemo popričati o poslu, svakodnevici, sportu…, ako imate volje. Nikakve loše ni skrivene namjere nemam, bilo bi mi drago da prihvatite moj poziv.“ U potpisu, Vjekoslav Hrabar.
Gospodin Hrabar, mlad je i uspješan poslovni čovjek, rođen je 1971. u Podgori, odrastao je u Splitu, već više od dva desetljeća živi u Zagrebu, gdje se školovao, istodobno i radeći, te je završio privatni dvojezični ekonomski fakultet s američkom licencom. Studij je platio 200 tisuća kuna, sam iz vlastita džepa, a s 28 godina podignuo je kredit za stan. Prije tri godine njegovo hajdučko srce u njedrima nije moglo odoljeti izazovnom pozivu s Poljuda, pa se prijavio na natječaj za predsjednika Hajduka.
Bio je, kaže, spreman staviti svoju uspješnu i stabilnu karijeru na kocku, ostaviti obitelj u Zagrebu i nadobudno pokušati preporoditi klub slavne povijesti i turobne sadašnjosti, kojeg su mnoge vladajuće garniture u posljednjih dvadesetak godina ogolile do kostiju, a grad Split jednostavno nije tako financijski moćan kao Zagreb, pa nikako nije uspijevao svoju sportsku ikonu pogurnuti u ravnopravniji položaj spram Dinama.
Priznajem, svoju sam novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva…
Hrabar nije izabran za predsjednika, premda je imao najbolje reference od svih predsjedničkih kandidata. Jedino je ispod njegova imena u svakoj koloni posebnih znanja, vještina, rezultata i iskustva stajao plus, no Hrabarovu su kandidaturu ‘‘ubili“ uvjeti koje je, priznat će kasnije, tadašnjoj predsjednici Povjerenstva za izbor čelnih ljudi Hajduka Anđelki Visković, po njenom naknadnom pozivu doslovce otipkao na zaslonu mobitela, možda se i svjesno poigravajući sa svojim šansama.
Zatražio je, objavljeno je tada, puste tisuće eura mjesečne plaće, plus bonuse, plus klupske kartice, plus službeni automobil, što bi sve zajedno u najplodnijoj Hajdukovoj godini s naslovom hrvatskog prvaka i plasmanom u Ligu prvaka donijelo Hrabaru oko 300.000 eura. Međutim, dojam koji je ostavio na Poljudu i u Splitu, osobito među Hajdukovim navijačima svojim jasnim porukama, visoko postavljenoj ljestvici ambicija te utemeljenom optimizmu, doveo ga je ipak nekoliko mjeseci kasnije u klub. Na najdemokratskiji je način, putem navijačke udruge ‘‘Naš Hajduk“, izabran je za člana Nadzornog odbora kluba, i eto već dvije i pol godine intenzivno živi na relaciji Zagreb-Split.
Priznajem da sam na novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se, eto, nenadano u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu, ni kavu nikada popili nismo. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva, kojeg sam ja, raskošnog, na izvrsnoj poziciji u gradu, uvijek nazivala Hiltonom, dok je većina njih ‘‘unutra“ za EPH-ovu sedmerokatnicu imala samo jedan naziv – Alcatraz.
No, svatko ima pravo na svoj osobni doživljaj svijeta u kojem bivstvuje i djeluje, granice i ograničenja ionako su samo u glavi. Uvijek se rado, kad iščitavam po šarenim magazinima o putešestvijama svijetom slavnih i manje slavnih ljudi, volim sjetiti Igora Mandića koji bi znao reći da je obišao cijeli svijet, pa i više od toga, ne izlazeći iz svoga dnevnoga boravka. Svatko tko misli da je u Alcatrazu jasno je da misli da više ne možemo popiti kavu.
Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja…
Život je neizvjestan, a ljudski putevi i ispreplitanja neočekivani, baš kao i moj susret s Vjekoslavom Hrabarom, kojem sam obećala da ništa što mi je za našega trosatnoga druženja povjerio o Hajduku, Dinamu, hrvatskome nogometu, i uopće hrvatskim neprilikama, te o njegovim vlastitim preispitivanjima, neće ugledati svjetlo novinskoga papira ili zaslona nekog internetskog portala. Odlazeći poslije našeg susreta u, za siječanj neobično ugodnu, zagrebačku večer, još mi je ugodnija bila spoznaja da se u nogometnom miljeu pojavio čovjek koji ne misli da je nužno izvoditi javne inicijacije, puštati bijelu ili plavu krv kao dokaza pripadnosti svome plemenu, ostrašćeno dijeliti zemlju na sjever i jug, a ljude na mamićevce i antimamićevce.
Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja, za mene taj klub ostaje sentimentalno putovanje u vlastitu obiteljsku prošlost, što sam jednom, dosta davno zabilježila u jednoj priču objavljenoj u knjizi moga pokojnog kolege Luke Tripkovića ‘‘Football Connexion“. Pa evo i nekih kratkih izvadaka:
‘‘U drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad vojska modrih navijača nije mogla ni zamisliti da će idući Dinamov naslov prvaka čekati još petnaestak godina, moja bi mama s vremena na vrijeme tatu uhvatila u zaleđu. Što bi prevedeno na nenogometni jezik značilo da je stari za čašu (a možda i flašu) prešao tanku liniju koja trijezne razdvaja od onih drugih. To bi se obično događalo u dane kad je Dinamo igrao doma i kad su moj stari Tomaš i njegovi prijatelji Mato, Krešo i Joža, uvijek lijepo zbigecani u ajncugima, s kravatama i neizostavnim škrlakima, na putu do stadiona u Maksimiru ljubili ruke zagrebačkim milostivama, a onda bi na povratku s dobrim razlogom posrnuli. Ne pred milostivama.
Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas
Pred gemištima. Ili su opjevavali pobjedu, ili su oplakivali poraz. S bodovima ili bez njih, gemišt je uvijek došel na svoje. A onda bi stari doma dobil svoje, ali s odgodom. Za prvu iduću tekmu mama bi se pobrinula za neke neizbježne okolnosti, koje će je silom neprilika udaljiti iz kuće, pa bi lijepo za put u Maksimir, složila tati pinklec na rame. A taj sam pinklec, pogađate, bila ja. I tako sam iz pozicije piškalonca, iz perspektive tatinih ramena odgledala svoje prve Dinamove utakmice prije nego što su mi izbili svi mliječni zubi…
(…) Desetak godina kasnije kada su me u pingpongaškoj dvorani neki stari pingpongaši, a nešto kasnije i poneki striček novinar, znali upitati ‘‘a tko ti je Krešo Eibl?“, osjećala bih se kao da sam upravo osvojila neku medalju. Striček Krešo bio je stric moga tate, ali ono što je zapravo bilo važno bio je – nogometaš. I to, zaključih sa svojih deset, ne bilo kakav! Sigurno je bio i jako dobar kad su ga se sjećali i o njemu me pitali iako je striček Krešo igrao još u prijeratnoj Concordiji.
Gospon Amigo, cijenjeni nogometni kroničar, čak mi je rekao da su ga zbog iznimnog držanja i lijepog hoda zvali među sobom paradni konj. Odmah sam se i ja nekako uspravila i otad sam često pazila da lijepo hodam. Planetarne razmjere i slavu nogometa još nisam mogla ni naslutiti. S Dinamom je već nekako bilo drukčije. Dinama je doma bilo posvuda i u kojekakvim oblicima, na zidu, pod stolom, u džepu, u stihu, na regalu, pod stolnjakom…
(…) A onda sam jednoga dana, gotovo preko noći, postala Cerin. Ne znam da li samo zato što mi je tata nekako u to vrijeme kupio pravu kožnatu bubamaru za kojom su dečkima curile sline, ili sam stvarno, na dva mala iza kuće, zabijala efikasno kao slavni Dinamov centarfor Snješko Cerin. Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas. Ne mogu reći da sam s njim baš osobito dobro prošla u dosadašnjem životu, ali tješim se da ni Cerin nije prošao puno bolje. A za razliku od mene bio je čak i zvijezda. Golgeter. Prvak.“
Nedokučivi alkoholičari
Vjerojatno bih napokon trebao priznati, ja imam problem s alkoholom. Činjenica da ne pijem uništava moj život. Ostanem li jedini trijezan u društvu, a često mi se to dogodi, ispuni me nelagoda od neprisebnih ljudi, koji se pjene, viču, preklinju, divlje se svađaju i patetično mire, u jednom času neobjašnjivo planu i šakama nasrnu jedan na drugoga, a časak kasnije u suzama se grle.
Osjetim se usamljeno i tuđe, nešto mi je sramotno gledati zbrku mržnje, gnjeva, nježnosti i zanosa, nekad i čudnih emocija koje su ležale u mulju na dnu duša, a koje je vino zakovitlalo i zamutilo. U takvim prilikama obično se ispričam izmišljenom jutarnjom obavezom i odem prije svih, a i pijancima je, čini mi se, drago da sam otišao.
Sve bi zaista bilo mnogo lakše da pijem. Možda bih postao i bolja osoba da koji put nalijem tikvu. Imao bih više razumijevanja za tuđe slabosti. Izjave i postupci koji mi se trijeznome čine slaboumni, neočekivano bi mi se rasvijetlili, došli logični da mi rakija ugrije želudac.
Trebao bih to svakako jednom pokušati, na brzinu sunuti niz grlo nekoliko čaša nekakvog oštrog alkohola, sačekati malaksalost u rukama i nogama, bubnuti čelom o šank i tek onda ponovno čuti prijedlog da Hrvatska organizira Europsko nogometno prvenstvo 2020. godine
Trebao bih to svakako jednom pokušati, na brzinu sunuti niz grlo nekoliko čaša nekakvog oštrog alkohola, sačekati malaksalost u rukama i nogama, bubnuti čelom o šank i tek onda ponovno čuti prijedlog da Hrvatska organizira Europsko nogometno prvenstvo 2020. godine.
Čiste glave stvarno ne znam što bih o tome rekao. Zamisao o Europskom nogometnom prvenstvu nedokučiva mi je kao i ponašanje alkoholičara. Zapanjeno, pa i lagano ustrašeno, slušam ministre i gradonačelnike i nogometne uglednike kako najavljuju gradnje veličanstvenih stadiona za milijune kuna i eura i na trenutak mi se učini kao da slušam razgovor u nekakvom pajzlu na Remizi, gdje trojica proletera zapijaju mjesečne plaće, i nerazumno se razmeću zovući stalno nove runde, dok ih njihove sirote žene doma uzaludno čekaju s gomilama računa za hranu i režije.
“Stadion za pedeset tisuća mjesta!” kaže jedan uzvišeno.
“Šta pedeset? Sto!” prekine ga drugi odrješito.
“Ma, pravo kažeš”, složi se prvi. “Sto tisuća sjedećih mjesta je posao.”
“A ne, ne, braco, nećemo sjedeća”, umiješa se treći niječno mašući kažiprstom. “Sto tisuća ležećih mjesta. Svi na stadionu imat će svoj kauč.”
“Oooo!” zapanje se na to uglas ostala dvojica te ga slinavo cmaču u čelo ponavljajući: “Bravo! Bravo, majstore!”
“Blaženka, lutko, daj nam još jednom isto”, zovne treći da nazdrave njegovoj nenadmašnoj ideji.
Rasprave o gradnji novih sportskih objekata, ako vam možda i ne zvuče ovako, u naravi nisu ništa smislenije. U trenucima pijanih pomračenja više smo se puta zeznuli trošeći novac koji nemamo. Milijune smo zakopali na periferijskim ledinama podižući stadione i dvorane, a sve da bismo petnaestak dana hodali išaranih lica, majmunski se vješali po stablima, mahali zastavama iz jurećih automobila i odjeveni skakali u fontane.
Međutim, jutro nakon međunarodne sportske priredbe, kad bi komunalno poduzeće pomelo stakleni krš, a županijska vatrogasna jedinica ugasila krijesove u kontejnerima za smeće, mučno bismo se otrijeznili gledajući stakleno i čelično čudovište od pola milijuna četvornih metara, koje nikada više nikakvim sadržajem nećemo napuniti, a zbog kojega smo se tako zadužili da će ga još i naši unuci otplaćivati.
Za dva tjedna neobuzdanog veselja mi se periodično financijski upropaštavamo na nekoliko desetljeća. Ustrajno i nepokolebljivo srljamo stalno u jednaku štetu i baš nikakvu pouku iz toga ne možemo izvući. Roda i jazavac i lukava lija u basnama obično dođu do naravoučenja, a mi, eto, ne možemo
Za dva tjedna neobuzdanog veselja mi se periodično financijski upropaštavamo na nekoliko desetljeća. Ustrajno i nepokolebljivo srljamo stalno u jednaku štetu i baš nikakvu pouku iz toga ne možemo izvući. Roda i jazavac i lukava lija u basnama obično dođu do naravoučenja, a mi, eto, ne možemo.
Otprije nekog vremena nabrijali smo se za nove raskošne stadione i Europsko nogometno prvenstvo 2020. godine, premda se još zadugo nećemo oporaviti od Europskog rukometnog prvenstva 2008. i tadašnjih velebnih sportskih dvorana, koje danas većinom neiskorištene trunu u hrđi i zapravo bi bile sasvim zaboravljene, da nije ljutitih bankovnih opomena. Čini se da ni u vlasti ni u opoziciji nema nikoga tko bi zaustavio to pijano razbacivanje, koji bi se sabrao i rekao:
Dapače, splitski je gradonačelnik Ivo Baldasar čak srdit i uvrijeđen da Hrvatski nogometni savez neće u njegovom gradu graditi kamp reprezentacije. U čemu je fora, upitam se? Kraj zaključane dvorane u Lori, kraj prazne blagajne, kraj nebrojeno mnogo ozbiljnijih nedaća, koji je njemu kurac da se istrčava s kampom reprezentacije? Da sam na mjestu splitskog gradonačelnika, ja bih ishodovao sudsku zabranu da mi se Hrvatski nogometni savez ne smije približiti na manje od pedeset kilometara.
Koju korist i sreću, i nama i našoj djeci, mogu donijeti ti strašni ljudi? Kakvom se dobru mogu nadati od Davora Šukera i njegovog zelenaškog društva, grabežljivaca u talijanskim odijelima koji sumnjivo često ne umiru prirodnom smrću? Još na ulazu u grad zaustavio bi njih i njihove ulizice, zajedno s delegatima međunarodne nogometne organizacije, koji su došli ocijeniti kvalitetu našeg stadiona, i manekenkama i modelima koje će im o trošku Saveza bogovski popušiti ne bi li ih umilostivili.
Ima li zaista itko u čitavoj ovoj zemlji iole razuman, iole trijezan i priseban da kaže da mi novaca za stadione i kampove nemamo jer nam jedva i za hranu i režije dostaje? I da mi ipak ne možemo stalno piti. Da tu i tamo moramo i nešto toplo pojesti.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Neumrli Žarko, Boris i Luka
Svako toliko, dok prebirem po telefonskom imeniku u svome mobitelu, na zaslonu mi zasvijetle imena Žarka Susića, ili Borisa Mutića, ili Luke Tripkovića. I njihovi brojevi telefona, dakako. I dok dvije stotine ostalih imena i brojeva, što se vrte kao na ubrzanoj traci, promatram ravnodušno, pokraj njihovih se imena uvijek iznova lecnem, zastanem, preplavi me sjeta, obuzme tjeskoba što se teško nosi s prolaznošću čovjeka, pa pomislim kako bi ih bilo lijepo opet čuti, pa mi navru u sjećanje bliže ili dalje slike, riječi, uspomene…
Svoj trojici, Žarku, Borisu i Luki, zajedničko je što više nisu među nama, svoj je trojici zajedničko što su mi bili i kolege, ali i mnogo više od toga, što ih čini neumrlima u mome životu i novinarskom poslanju. Žarko Susić, jedan od prvih zagrebačkih sportskih novinara u povijesti, bio mi je i prvi novinarski učitelj, i doživotni mentor, i profesionalna i životna podrška, uvijek dostupna enciklopedija znanja i esencija mudrosti. (Za)uvijek na distanci, ali u svakom trenutku otvoren za sva pitanja i nedoumice.
Borisa Mutića poznavala sam mnogo prije nego što je on mene. Do posljednjeg daha vojnik, kako bi sam kazao, Hrvatske televizije, kao i do milijuna ljudi, i do mene je prvo dopro s TV ekrana.
Dragi Žarko, nije samo potop, kako ste pretkazali u sportu i novinarstvu, potop je širih razmjera i malo tko za malo koga još mari. Nakon što su narodu utopili i nadu i egzistenciju, na djelu je i konačni potop čovjeka. Dragi Žarko, vaš čistunski sport zauvijek je pokleknuo, konačnu pobjedu odnijeli su menadžeri koje ste prezirali, govoreći da će uništiti suštinu sporta, kao što su već upropastili živote tisuća mladih ljudi tretirajući ih uvijek i samo kao potrošnu robu
Otvarao mi je oči i horizonte, senzibilizirao me na činjenicu, koju mnogi sportski reporteri prečesto zaborave, da iza svake medalje, iza svake pobjede i poraza stoje ljudi, baš kao i mi, od krvi i mesa, pa je tako Boris sportašima i njihovim učiteljima kroz svoje tople, istinske, životne priče s mnogo biografskih detalja davao ljudsku dimenziju, nikad ne dirajući u njihovo dostojanstvo. Niti ih je neukusno glorificirao, niti ih je ikada razapinjao, nikad ih nije niti uvrijedio, a kamoli ponizio.
Luka Tripković bio mi je po godinama najbliži, iako još uvijek tri generacije ispred mene. Bliži mi je bio i jer smo nekada davno međusobno prebacivali ping-pong lopticu preko mreže, jer nam je oboma stolni tenis bio u krvi i ozbiljno smo ga, doduše svatko u svoje vrijeme, trenirali i igrali. Rekete smo prvi put ukrstili tek kao kolege u podrumu škole u Koturaškoj ulici, ne pamtim jesmo li uopće igrali na bodove, no više nam i nije bilo bitno pobjeđivati u pingaću jer smo oboje pobijedili izabirući novinarstvo i pisanje za svoj životni poziv. Ili je pisanje izabralo nas, baš kao što su ljubav i izazovi odabrali Luku, koji se sa ženom Japankom otputio u Pariz, gdje je odlučio podizati i školovati troje djece, dvojicu sinova i kćer.
Radio je mnogo i štošta, ali najviše je pisao, za mnoge novine, teme širokoga spektra, a javljao se nerijetko i za Hrvatski radio i televiziju. Na izvoru ljubavi, umjetnosti, kulture, zapravo života samog, Pariz je Luku nadahnuo da neke priče, ali i gradove i fenomene ukoriči u knjige, pa je tako sam, ili u suradnji s kolegama, ali i javnim osobama, napisao i izdao knjige Vremenske zone, razgovori i susreti, Zašto volim nogomet, Neponovljivi Dražan Jerković, Football Connection, Tebi, Zagrebe, govorim, Hrvatski testament, Čarli, život koji traje i Zagrebačke istine. Htio je otrgnuti zaboravu i sebe i nas koje je pozivao da zajedno pišemo njegove knjige, i naše vrijeme i neke naše znamenite ljude i neke naše voljene prostore, htio je zaustaviti dobre trenutke i sjećanjima počastiti svoje prijatelje.
Ne znam je li već tada bio bolestan, ali do nekoliko mjeseci pred smrt molio me da mu napišem esej za zbirku pod nazivom Zašto volim Zagreb. Uporno sam ga odbijala, on me uporno zvao, a onda sam mu rekla: ”Znaš, Luka, ne mogu ti to napisati, jer ja više ne volim Zagreb!”
Da, dragi Žarko, trijumf menadžerstva je na vrhuncu, jer, znate, već se prodaju i 16-godišnjaci, ali iskustvo mi govori da još uvijek nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore, doći će vrijeme kad ćemo ostati i bez ljudske supstance i više nećemo moći sastaviti nacionalne momčadi
E, sad, može li se rodni grad jednom voljeti, pa onda više ne voljeti, ili se zapravo više ne voli vrijeme koje je taj Zagreb prisiljen živjeti, ili ljude s kojima mu je suđeno živjeti, ili više čovjek ne voli ni samoga sebe, pa kako bi onda mogao voljeti neki grad, pa makar to bio i njegov voljeni Zagreb. No, Luka nije nasjeo na moje psihologiziranje i inzistirao je, onako prijateljski, da napišem tekst, pa ako baš hoću i o tome zašto više ne volim Zagreb.
Onda je najednom prestao zvati… Mnogo puta sam posljednjih mjeseci poželjela da ja mogu nazvati njega. Da mu kažem da ću sudjelovati u njegovu vrijednom skupljanju štikleca, da mu kažem da, evo ipak, volim Zagreb, premda ne volim ni vrijeme u kojem je Zagreb prisiljen živjeti, ni neke ljude s kojim ga je prisiljen dijeliti, a katkad ni samu sebe ostavljenu u nekom drugom Zagrebu, lagana koraka od Primorske Prilazom do Kazališta, pa Masarykovom, Gundulićevom i Tomićevom do Uspinjače i Gornjega grada, pa Radićevom da Jelačić placa, pa Ilicom do Maloga placa iliti Britanca natrag doma.
Najčešće od njih trojice ipak poželim nazvati Žarka Susića da mu kažem da se ostvaruje ona njegova proročka, koju je izrekao na našem posljednjem ručku Kod Pere, dva mjeseca prije smrti, u 95. godini, u duhu Luja XV. Žarko mi je tada kazao da će otići miran, jer ovo više nije njegovo vrijeme, te da uistinu može reći: ”Poslije mene potop! Nema više sporta kakav sam znao i o kojem sam pisao ni novinarstva kakvo sam živio i kakvom sam vas učio.”
Dakako da je Mutić imao štošta reći, ali je i nasmijavši nas i zaplakavši, izgovorio tu legendarnu rečenicu u sasvim posebnom kontekstu i sasvim posebnom trenutku, znajući da treba ostati diskretan i pustiti svakog od nas pred malim ekranima da na svoj način proživimo Janičino treće olimpijsko zlato. Dragi Borise, kolega i učitelju, danas se ovdje mnogi koji su plaćeni da pišu i govore, odlučuju šutjeti, ne zato što ne bi imali što pametno reći
Rekla bih mu da je potop širih razmjera, da malo tko za malo koga još mari i da je ovdje, nakon što su narodu utopili i nadu i egzistenciju, na djelu i konačni potop čovjeka. Rekla bih mu da je čistunski sport kakav je zagovarao zauvijek pokleknuo, da su konačnu pobjedu odnijeli menadžeri koje je prezirao jer će, govorio je, dotući i uništiti suštinu sporta, kao što su već upropastili živote tisuća mladih ljudi tretirajući ih uvijek i samo kao potrošnu robu.
Da, dragi Žarko, mogla bih vam reći da je trijumf menadžerstva na vrhuncu jer, znate, već se prodaju i 16-godišnjaci, ali iskustvo mi govori da još uvijek nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore, doći će vrijeme kad ćemo ostati i bez ljudske supstance i više nećemo moći sastaviti nacionalne momčadi, baš kao što danas imamo problem u cijeloj zemlji sastaviti jedan pošteni sportski klub koji bi se mogao ravnopravno nositi u međunarodnoj konkurenciji.
Tebe bih, dragi Borise, nazvala, da ponovim onu tvoju legendarnu rečenicu u trenutku dok Janica osvaja još jedno zlato na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju: ”A sad, Borise, šuti jer ne možeš reći ništa pametno…” Dakako da je Mutić imao štošta reći jer je na sasvim poseban način znao svijet skijanja iznutra, jednako ili možda čak i bolje nego Janičin otac Ante Kostelić, jer je i sam bio sportaš i sportski učitelj i erudit i 40 godina na novinarskom terenu, bio je jedinstvena sublimacija znanja, prakse, teorije, iskustva i mudrosti.
Mutić je, i nasmijavši nas i zaplakavši, tu legendarnu rečenicu izgovorio u jednom sasvim posebnom trenutku, znajući da treba ostati diskretan i pustiti svakog od nas pred malim ekranima da na svoj način proživimo Janičin trijumf. E, Borise, kolega i učitelju, rekla bih ti da se danas ovdje mnogi koji su plaćeni da pišu i govore, odlučuju šutjeti, ne zato što ne bi imali što pametno reći. Naprotiv, šute upravo zato što su pametni. Jer ako već ne mogu biti toliko licemjerni i pokvareni da slave trijumf kleptokracije, odnosno dovoljno neovisni i hrabri da kleptokraciju razobličuju, onda ni šutnja nije tako loš izbor.
Poštovani i dragi Žarko, Boris i Luka, ako jednom i izgubim mobitel s vašim brojevima telefona, neće biti štete, moći ću vas uvijek dobiti. Vi ste neumrli u mome srcu i u mome životu. Blagoslovljeni vam blagdani!
Brazil kao početak i kraj
Vrijeme u Hrvata od prošlog se petka više ne računa po Gregorijanskom nego po FIFA-inom kalendaru. Oduševljenje nakon pet do 12 izborenog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ustupilo je mjesto blaženosti kad su kuglice ždrijeba, kao šlag na križni put Hrvata kroz kvalifikacije, sudbinski odredile da će planetarni nogometni spektakl otvoriti, uz unaprijed predodređenu reprezentaciju zemlje domaćina, nitko drugi nego Hrvatska!
Otvaranje s Brazilom prometnulo se u medijsku, navijačku, forumsku, kavansku… top temu ne dana, ne tjedna, nego mjeseca, a bit će tako i idućih šest mjeseci, u iščekivanju 12. lipnja i velikoga praska u Sao Paulu. Tada će se, naime, u gradu Svetoga Pavla, možda i u najgledanijem TV prijenosu u povijesti, peterostrukom svjetskom prvaku Brazilu, na prvom SP-u na njegovu tlu od 1950., suprotstaviti Hrvatska. Vrijeme će ovdje dotad uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula.
Izbornik hrvatske reprezetnacije Niko Kovač još nije odredio ni plan priprema, ni strategiju, ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan, jer iz nogometnih 90 minuta između Hrvatske i Brazila, iz tih 90 minuta koje će biti u posebnom fokusu s obzirom da je to prvih 90 minuta na turniru na kojem će se odigrati 64 utakmice u 12 brazilskih gradova, treba izvući marketinški, promocijski i ekonomski kapital što se mnogima, na užas navijača, čini i bitnijim i vrednijim od ”samo” senzacionalna tri boda što nudi sportski paket utakmice.
U Hrvatskoj će do 12.lipnja i utakmice s Brazilom na otvaranju SP-a vrijeme uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula. Izbornik Niko Kovač još nije odredio ni strategiju ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan
Hrvatska turistička zajednica izvukla je pravi bingo, nevjerojatna je privilegija dobiti jedinstvenu priliku biti s (nogometnim) razlogom u središtu zanimanja, pa će kako se prvenstvo bude približavalo moći ulaziti kroz razne platforme na golemo, perspektivno i zahvalno tržište sa svojom pričom o ”raju na Zemlji u zemlji s tisuću otoka i najčišćim morem na svijetu”.
Marketinški stručnjaci hrvatsko otvaranje svjetskog prvenstva, ne bilo gdje, ne bilo s kime, nego u najnogometnijoj zemlji na svijetu, protiv najnogometnije nacije na svijetu, smatraju neočekivanim i neprocjenjivim darom. Što bi čovjek rekao, neke se stvari ne mogu platiti novcem, a jedna od tih zapala je, eto, baš Hrvatsku, jer ”možda je to”, da citiramo Ćiru Blaževića, ”Hrvatska i zaslužila.” No, dobro, to su osobne opservacije najuspješnijega hrvatskoga nogometnoga izbornika, i dan danas hiper osjetljivog na našu nacionalnu momčad koju je jednom doveo nadomak finala SP-a i do trećeg mjesta u svijetu, te koji i dalje, kao i u svojim najboljim izborničkim danima, smatra da je hrvatska momčad s obzirom na koncentrat talenta, tradiciju i renome, predodređena boriti se uvijek za najveće dosege.
Ipak, unatoč svoj mudrosti i iskustvu, i on je upao u zamku euforije otvaranja prvenstva s Brazilom, pa je u svome stilu kazao: ”Ako pobijedimo Brazil, onda mogu i umrijeti.” Pa, barem Ćiro zna da ”poslije Francuske stiže Nizozemska”, naime istina je da s Brazilom sve počinje, ali kako smo počeli svi zajedno doživljavati tu utakmicu mnogi bi mogli pomisliti da s Brazilom sve i završava. Što, naravno, nije istina. Više je vjerovati da Ćiro ipak samo diže letvicu ambicija, s obzirom da mu se nije svidjelo kako je Niko Kovač prilično ”mekano i neambiciozno” apsolvirao priču o hrvatskim izgledima u utakmici s peterostrukim prvakom svijeta.
”Hrvatska se nikad ne smije postaviti u podređeni položaj. Ni u najavama, ni na terenu. Niko, Niko već sada si morao reći da ćeš učiniti sve da pobijedimo taj Brazil!”, vikao je Ćiro ispred TV ekrana, slušajući prvo javljanje izbornika Kovača neposredno nakon ždrijeba. S druge strane, pak, Zlatko Cico Kranjčar, koji se na SP-u u Njemačkoj 2006., zajedno s hrvatskom momčadi i emotivno (tko ne pamti suze na Cicinom licu za vrijeme intoniranja himne!) i psihološki i fizički totalno potrošio u prvoj utakmici u skupini upravo protiv Brazila, iz vlastita iskustva poručuje Niki Kovaču da zaboravi Brazil, te neka se koncentrira da izvuče maksimum protiv iduća dva mnogo lakše pobjediva suparnika, Kameruna i Meksika.
Statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Ćiri Blaževiću kad grmi da Niko Kovač nipošto ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP, trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili
E, sad, u pravu su i Ćiro i Cico. Da nisu, ne bi ni bili to što jesu! Cico dobro zbori, jer doista bi bila neoprostiva pogreška, a s obzirom na već jednom proživljeno iskustvo, dopustiti momčadi da se za utakmicu protiv Brazila napali kao da je početak i kraj svega, te izgori, pa joj se kao na SP 2006. poslije ”junačkoga poraza” od samo 1-0 dogode kiksevi s ipak autsajderima Japanom i Australijom.
A opet, povijest rezultata na otvaranjima svjetskih prvenstava ne ide u prilog domaćinima koji u novije doba igraju prve utakmice, baš kao što povijest rezultata ne ide u prilog čak ni svjetskim prvacima koji su do 1998. igrali prve utakmice na otvaranjima SP-a. Recimo, Argentina je sa Maradonom, Kempesom, Passarellom, Ardilesom… pred 95.000 u gledatelja u Barceloni izgubila 0-1 protiv Belgije na otvaranju SP-a u Španjolskoj 1982. Tri dana kasnije domaćin Španjolska igrala je u Valenciji u svojoj prvoj utakmici samo 1-1 s Hondurasom, a budući svjetski prvak na tom prvenstvu, Italija, samo 0-0 sa Poljskom (doduše, Poljska je u tom razdobolju imala izvrsnu reprezentaciju koja je na kraju na istom prvenstvu osvojila brončanu medalju).
Četriri godine kasnije, na otvaranju SP u Meksiku 1986., Italija kojoj je kao svjetskom prvaku pripala čast otvoriti prvenstvo remizirala je (1-1) s Bugarima. Argentina je s Maradonom, Burruchagom, Batistutom… SP 1990. u Italiji, gdje je došla braniti naslov prvaka, otvorila 0-1 porazom u Rimu protiv Kameruna, dok je domaćin Italija sa Maldinijem, Donadonijem, Viallijem, Baresijem… jedva u prvoj utakmici pobijedila Austriju (1-0).
Njemačka je u SAD 1994. stigla kao svjetski prvak, ali na otvaranju SP-a su Mattheus, Klinsmann, Effenberg i društvo jedva izvukli 1-0 protiv Bolivije. Brazil je s Ronaldom, Rivaldom, Bebetom i Carlosom na otvaranju SP-a u Francuskoj 1998. minimalno pobijedio Škotsku 2-1, dok je svjetskog prvaka Francusku na otvaranju u Japanu 2002. sa 1-0 porazio Senegal. Na SP u Njemačkoj 2006. domaćini su zakratko prekinuli tradiciju neefikasnih prvih utakmica, Njemačka je pobijedila Kostariku 4-2, ali već u Južnoj Africi 2010. domaćin je na otvaranju remizirao (1-1) s Meksikom, identično kao i svjetski prvak Italija sa Paragvajem.
Eto, tradicija i statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Blaževiću kad grmi da Kovač nipošto ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP, trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili. U finalu, kada bi se teoretski Hrvatska još jedini put s domaćinima opet mogli susresti…
U ime nogometa – roblje
Sjaj i bijeda nogometa ne moraju nužno biti dvije strane iste medalje samo u visokokorumpiranim zemljama koje izjedaju krize svake vrste, od ekonomske do moralne, a potvrda su tomu brojna izvješća koja pristižu s ”bojnoga polja Katar”. Među njima je i najnovije izvješće Amnesty Internationala, neovisne, nevladine i neprofitne organizacije, koja se zauzima za zaštitu i promicanje ljudskih prava, a progovara o zvjerskoj eksploataciji tisuća radnika na izgradnji nogometnih stadiona.
Katar je, znamo, zahvaljujući prirodnom bogatstvu naftom i plinom, jedna od najbogatijih zemalja svijeta, s najvećim – 88.000 dolara – bruto nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika, međutim, alarmantna svjedočenja koja stižu s mjesta podizanja hramova modernoga doba, govore da će se na pustinjskim gradilištima, uime raskošnih svjetala pozornice, koja će zasjati 2022. godine kad će ova prebogata arapska zemlja biti domaćin nogometnog SP-a, brutalno ugasiti stotine duša. Procjenjuje se da će, održi li se sadašnja nemilosrdna robovska eksploatacija, do početka SP-a umrijeti 4.000 radnika.
Svjedoci smo nebrojenih foruma i tribina na kojima se mjesecima lamentira o pogubnom utjecaju ekstremnih vrućina na organizam nogometaša, koje se penju iznad 45 stupnjeva Celzijevih, uobičajenih u lipnju i srpnju kad je očekivani termin SP-a, pa je predsjednik Svjetskog nogometnog saveza (FIFA-e) Sepp Blatter nedavno decidirano izjavio: ”Svjetsko prvenstvo u Kataru morat ćemo prebaciti u zimu, nemoguće je igrati po ovim paklenim vrućinama.”
Amnesty International je nakon sveobuhvatnog snimanja terena sastavio 166 stranica izvješća prepunog eksploatacije i zapravo rutinskoga zlostavljanja radnika u Kataru, zaposlenih na multimilijunskim projektima vezanima za nogometno SP 2022., pozvavši katarsku vlast da smjesta prekine kršiti ljudskih prava, a FIFA-u da ne tolerira zlostavljanje radnika
Dok se razumljivo i s pravom cijela vojska liječnika, trenera i znanstvenika glasno i odgovorno zalaže za zaštitu nogometaša i navijača od pogubnih vremenskih uvjeta, dotle se malo i tiho govori o nebrizi za nejaka pleća tisuća radnika, mahom imigranata, koji umiru pod težinom posla i neljudskih uvjeta kao nekad robovi na egipatskim piramidama.
”Nedopustivo je da se u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta toliko radnika -imigranata – nevjerojatno nemilosrdno eksploatira”, izjavio je nedavno Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala, pozivajući Blatterovu FIFA-u da izvoli poslati snažnu poruku da neće tolerirati zlostavljanje radnika i kršenje ljudskih prava u izgradnji megaprojekata u vezi sa Svjetskim nogometnim prvenstvom.
U međuvremenu su iz Amnestyja, tijekom svoja dva posjeta Kataru, u listopadu 2012. i ožujku 2013., razgovarali s više od 210 radnika imigranata u građevinskom sektoru te su kontaktirali 22 tvrtke koje se ondje bave građevinskim projektima i razgovarali s poslodavcima. Amnestyjevi istraživači održali su najmanje 14 sastanaka s predstavnicima katarskih vlasti, uključujući i predstavnike ministarstava vanjskih poslova, unutarnjih poslova i rada. Nakon sveobuhvatnog snimanja terena sastavili su 166 stranica izvješća prepunog eksploatacije i zapravo rutinskog zlostavljanja radnika zaposlenih na multimilijunskim projektima.
Samo su prošlog ljeta u 30 dana poginula 44 nepalska radnika, (od ukupno 70 od 2012.), koji su kazali da ih multinacionalne korporacije tretiraju kao stoku, koja radi i 24 sata dnevno praznoga želuca, a ono malo vremena kad ne rade, žive u šokantnim uvjetima, smješteni u bijednim, pretrpanim stanovima, bez kanalizacije, uz otvorene septičke jame te, dakako, bez klima-uređaja koji će, međutim, rashlađivati sve buduće stadione domaćine SP-a 2022.
Iako je bilo diskretnih inicijativa da se Kataru zbog brutalne eksploatacije radnika oduzme Svjetsko prvenstvo, to je i u svijetu nogometa, kao i u svakom drugom svijetu s dvije strane medalje, sjajnom i bijednom, jednostavno nemoguće. U ime enormnih budućih profita, sklopljeno je već previše saveza i potrošeno previše novca da bi nekoliko stotina ili tisuća života, odnosno smrti, modernih robova moglo zaustaviti ”paru koja vrti svijet”
Na gradilištima je trenutačno zaposleno 1,2 milijuna radnika imigranata, mahom iz siromašnih zemalja kao što su Nepal i Bangladeš. Mnogi od njih smatraju da ih se zapravo drži na prisilnom radu, jer ako se pobune, prijete im da će ostati bez plaće, koju ionako mnogi nisu dobili više od pola godine, te da će ih protjerati iz zemlje. Usred su ”otvorenoga zatvora”, kako je Katar nazvala nepalska veleposlanica, ljetos protestno povučena iz Dohe, a tisuće njih čekaju krvavo zarađene rijale da ih pošalju siromašnim obiteljima.
U Katar su se, kažu, otputili puni vjere i nade, a sada, podižući iz pepela projekt vrijedan 100 milijardi dolara, čekaju svoju teško zarađenu crkavicu. Oni koji ostaju ondje osjećaju se pratički zatočenima, mnogi su u teškom psihičkom stanju, a nemali broj njih i na rubu samoubojstva, ističe Amnesty International, pozivajući katarske vlasti i građevinske tvrtke da smjesta prekinu izrabljivati i zlostavljati radnike te da iskoriste jedinstvenu priliku da pod svjetlima svjetskih reflektora, na globalnoj sceni pokažu svoje opredjeljenje za ljudska prava te budu uzor u regiji.
Nažalost, eto, skandali oko Katara ne prestaju otkako je 2010. ova državica s dva milijuna stanovnika dobila domaćinstvo najprofitabilnije sportske priredbe na svijetu. Od čudnovate pobjede nad preostalim zemljama kandidatima za domaćina SP 2022., a riječ je o SAD-u, Australiji, Južnoj Koreji i Japanu, Katar prati glas da je kupio prvenstvo, potplativši najviše FIFA-ine dužnosnike. Ugledni nogometni magazin France Football objavio je početkom ove godine senzacionalnu priču na 16 stranica pod egidom ”Qatargate”, u kojoj govori o dubokoj sumnji u korupciju prilikom dodjele domaćinstva SP-a Kataru, optužujući i predsjednika UEFA-e Michela Platinija, pa čak i bivšega francuskoga predsjednika Nicolasa Sarkozyja za prljave rabote. No, najbogatija država na svijetu ne živi samo pod sumnjom da je prevarila svijet i zapravo kupila SP.
Sad je suočena s brojnim svjedočanstvima i dokazima s terena koji je optužuju da u svoje megastadione, koji samo što ne plešu i ne pjevaju, upravo neljudski, brutalno i nedopustivo ugrađuje stotine ljudskih života. Premda je bilo nekih diskretnih inicijativa da bi Kataru i zbog toga trebalo oduzeti SP, to je i u svijetu nogometa, kao i u svakom drugom svijetu s dvije strane medalje, sjajnom i bijednom, jednostavno nemoguće. U ime enormnih budućih profita, sklopljeno je već previše saveza, plaćeno previše provizija i potrošeno previše svakovrsnoga novca, da bi nekoliko stotina ili tisuća života, odnosno smrti, modernih robova moglo zaustaviti ”paru koja vrti svijet”.
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6
- 7
- Next Page »