Formalno gledano, filmovi koji prate odrastanje protagonista tijekom duljeg razdoblja nisu novost; sposobnost komprimiranja vremena, tako tipična za film, čini ga idealnim medijem za bildungsroman. Začeo ih je, možda, Satyajit Ray u svojoj trilogiji o Apuu. U zapadnom je kulturnom krugu štafetu preuzeo François Truffaut kroz četiri filma o Antoineu Doinelu – iako se od njih mahom pamti tek prvi, ”400 udaraca”. S vremenom su ovakvi filmovi sve više bivali čisti dokumentarci, s vjerojatnim vrhuncem u djelu ”Hoop Dreams” Stevea Jamesa.

Prezime redatelja Richarda Linklatera zapravo se ne izgovara kao što bi se izgovarale njegove sastavnice, glagoli “link” i “later”, ali upravo je u tom naknadnom povezivanju inicijalno disparatnih sastavnica jednog dječaštva glavni genij njegova najnovijeg i najuspjelijeg filma, “Odrastanja”

Forma je, u isti mah, neophodna sastavnica svih uspjelih djela Richarda Linklatera, američkog (i prije svega teksaškog) filmaša najpoznatijeg po trilogiji ”Prije” (”svitanja”, ”sumraka”, ”ponoći”) i, možda, po eksperimentiranju s rotoskopiranjem igranih filmova u proteklom desetljeću. Linklater se voli unutar zadane forme poigravati s linearnom radnjom i meandrirati s pripovijedanjem na načine koji su američkoj kinematografiji najčešće strani. Ne čudi, stoga, da je Linklatera privukla mogućnost da snimi najsloženiji i najambiciozniji filmski bildungsroman dosad.

”Odrastanje” u svojih 165 minuta sažima dvanaest godina školovanja jednog dječaka – od prvog razreda osnovne škole, do mature i upisa na studij. Jednostavna računica govori da time svakoj godini dopada nešto manje od četrnaest minuta, ali Linklaterov postupak ni trenutka nije tako krut: ništa nam pri gledanju ne govori da smo prešli iz jedne godine u drugu, ništa osim gledanja samog. Protagonist Mason Evans Junior (kao i glumac koji ga tumači, Ellar Coltrane) odrasta nam pred očima, zajedno sa sestrom (Lorelei Linklater, redateljevom kćeri), dok njihovi roditelji (Patricia Arquette i Ethan Hawke) polako prolaze zenitom svoje zrelosti.

S formalne strane, ”Odrastanje” je podvig samim time što postoji. Činjenica da je jedan kreativni tim imao volje stati ispred i iza kamere svake godine od 2002. do 2013. i snimati priču koja ima elemente igranog filma, ali samom prirodom okolnosti nosi goleme udjele dokumentarizma i improvizacije, te doživjeti da cjelokupnom snimljenom materijalu dade koherentan oblik i iznese dugogodišnji neopjevani trud pred javnost toliko je atipična za današnje produkcijske okolnosti – napose američke – da ne čudi što je riječ o najopjevanijem filmu godine na matičnom tlu.

Linklaterov je film prepun podigranih opažanja, od stranputica i nedoumica koje prolaženje kroz labirint odrastanja neizbježno sa sobom nosi, preko rodno specifičnih uvjetovanosti druge strane medalje, roditeljstva, sve do ideoloških i svjetonazorskih raznorodnosti Teksasa na početku 21. stoljeća

Amerikanci, koji nijednim elementom svoje kinematografske strukture nisu pridonijeli pojavi ovog filma, imaju razloga ponositi se Linklaterom. Ono što najviše upada u oči pri inicijalnom iskustvu ”Odrastanja” je količina čimbenika koji su morali biti postavljeni točno kako treba već od samog početka – od odabira glumačke postave, preko zadavanja scenarističkih silnica koje su morale biti dovoljno podatne da podnesu sve nepredviđene okolnosti, do izbora načina snimanja. ”Odrastanje” je od prvog do posljednjeg kadra snimljeno na filmskoj vrpci, a premda će rijetko kad s nje biti i projicirano, već je samim izgledom praznik za oči.

Iako je formalno pripisan Linkateru, scenarij je tu upadljivo plod udruženih napora cijele glumačke ekipe, na način rijetko viđan kod Amera još od zlatnih dana Johna Cassavetesa. Inicijalna ideja praćenja odrastanja djece razvedenih roditelja ostavila je likovima oca i majke dovoljno prostora za neizravno, organsko oblikovanje – možda unaprijed skicirano, ali u svim pojavnostima tečno i uvjerljivo kroz fingirani, ali uživljeni dokumentarizam.

Majku Oliviju zatječemo u samohranoj fazi, dok trpi prvog u nizu surogatnih otaca djece koju je biološki tata ostavio jer su mu došla prerano, dok još nije pronašao sebe. Arquette isprva djeluje osuđena na ulogu žene-žrtve, naročito kad otkrijemo da je valjda svaki Teksašanin sklon vezi s majkom dvoje djece ujedno sklon i alkoholu. Ipak, njezino tumačenje baš nikad ne prelazi u utjelovljivanje osobe vrijedne žaljenja: od usputnog otkrića da je uspjela školovati samu sebe i postati cijenjena sveučilišna predavačica, do saznanja da je u učiteljskom pozivu uspjela promijeniti niz života nabolje (i to ne samo u predavaonici), Olivia ostaje ključno uvjetovana svojim životnim djelom – majčinstvom. Čvrsta i kad je slaba, odlučna i kad je u krajnjem beznađu, Olivia je zbog same prirode ”Odrastanja” možda najdirljiviji portret majke na filmu.

Otac, Mason Senior, isprva je pojam iz mašte, snova i tlapnji za svoju djecu, dok je gledatelj prepušten zamišljanju gada koji ih je mogao ostaviti. Kad se napokon pojavi u liku Ethana Hawkea, shvaćamo da smo ga možda prebrzo osudili: on je doista nezreo za očinstvo, a budući da je muško, može se ispričati i otići. Latentni seksizam takve situacije samo je jedno u nizu podigranih opažanja kojih je Linklaterov film prepun; Masonovo nastojanje da izraste u cjelovitu osobu kao svjetonazorski liberal bez stvarne struke u ultrakonzervativnom, oružjem sluđenom Teksasu – kao i djelovanje njegovih pojavljivanja na djecu – neočekivana je draž ”Odrastanja”.

Izvorni naziv filma, ”Dječaštvo”, odnosi se na upravo te godine između djetinjstva i muževnosti koje tako presudno oblikuju svakog muškarca; ali Lorelei Linklater kao Samantha prolazi cijeli spektar stasavanja u ženu naporedo sa svojim bratom protagonistom. Od maltretiranja Masona oponašanjem Britney Spears, preko više nego uvjerljivog skanjivanja nad očevim pokušajima da je uputi u “one stvari”, do kretanja u život vlastitim putem, mala Sam, uvijek smještena na margine, tihi je portret ženstvenosti u tim brutalnim godinama samoodređenja. ”Odrastanje”, kao rodno neutralan prijevod, daje njezinom nastupu nužnu ravnopravnost. (Usput, Linklater je htio nazvati svoj film ”Dvanaest godina” prije nego što je film gotovo posve jednaka naziva ostvario pozamašnu prepoznatljivost samo pola godine prije premijere ”Odrastanja”).

Naravno, lavlji dio filma na svojim krhkim plećima nosi Ellar Coltrane. Plakat i prvi kadar filma zatječu ga kao prekrasnog dječaka zagledanog u oblake: život je pred njim, snovi su na dlanu. Mudrost ”Odrastanja” krije se u nenametljivim načinima na koje iznosi sve sastavnice budućih ograničenja Masonova života. Dok leži na travnjaku i gleda u nebo, Mason ne može znati što ga sve već tada uvjetuje: ne zna to ni Linklaterov film, ali ima dovoljno povjerenja u postavljene silnice da kroz svoje trajanje oblikuje stijenke labirinta. Jer stasavanje u dječaštvu jest golem, brutalan labirint koji svatko od nas mora proći bez ijedne imalo upotrebljive upute.

Linklater se u svojemu prvom uspjehu, filmu ”Slacker”, etablirao kao glasnogovornik famozne Generacije X, iako joj ne pripada; sada se, pak, dokazuje kao suptilan i uvjerljiv kroničar života naraštaja svoje djece, mnogostruko razapetih Milenijaca.

Valjalo je imati snagu i izdržljivost da se “Odrastanje” snimi; gotov film nas, iznad svega, podsjeća na to da je odrastanje, obično odrastanje, bez ikakvog pretjeranog dramatiziranja, najveći izazov koji nam život može donijeti

To je, s jedne strane, neophodan dar za svakog filmaša željnog izmiriti dokumentarista i pripovjedača u sebi; s druge, nikada do ”Odrastanja” nijedan filmski autor nije, posve jednostavno, imao platno koje bi bilo dovoljno veliko da na njemu prikaže puninu muke i divote presudnih godina pokušaja i pogrešaka koje tvore odrastanje. Nikad sentimentalna, Linklaterova humanost proteže se na sve likove filma, od nosećih do najusputnijih, i tvori čvrstu potku na koju se dade nanizati punih dvanaest godina.

Lišeno uobičajenih pripovjednih silnica scenarističke strukture od tri čina, ”Odrastanje” djeluje kao beskrajan film sve dok se ne sjetite da prati tek zadano razdoblje: kad Mason krene studirati, prestat ćemo ga pratiti, ma što mu se dogodilo u međuvremenu. Forma je ta koja opet spašava cjelovitost Linklaterovog filma, više nego ikada prije – ali u isti mah to je forma bez koje ne bismo dobili ovako uvjerljiv potrte jednog razdoblja i jednog životnog iskustva koje uza sva svoja fiktivna uobličavanja djeluje u svim bitnim vidovima stvarno. Valjalo je imati snagu i izdržljivost da se ”Odrastanje” snimi; gotov film nas, iznad svega, podsjeća na to da je odrastanje, obično odrastanje, bez ikakvog pretjeranog dramatiziranja, najveći izazov koji nam život može donijeti.